HRVATSKA 1 DO 2019god.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/video-omalovazavanje-branitelja-za-thompsona-u-istri-nema-mjesta-ali-uzicko-kolo-je-dobrodoslo-1053562/

OMALOVAŽAVANJE BRANITELJA: Za Thompsona u Istri nema mjesta, ali Užičko kolo je dobrodošlo!
Autor: dnevno.hr

Valja se zapitati kako je moguće da se u Istri slobodno može njegovati srpska kultura, a ne mogu nastupiti hrvatski pjevači?

U Puli su prošli tjedan održani 9. Dani srpske kulture u Istri, a otvoreni su, zanimljivo, u Domu hrvatskih branitelja!

Proslava se nastavila na pulskom Forumu, gdje su nastupili, između ostalih, KUD iz Užica, srpski frulaši te Trubački orkestar Ivana Jovanovića koji je izvodio Užičko kolo. Osim tradicijskih plesova i glazbe, gosti iz Srbije predstavili su prisutnima svoju turističku ponudu, narodne nošnje te rukotvorine i narodne običaje iz Srbije, prenio je Glas Istre.

Osim u Puli, dani srpske kulture u Istri  održani su u Umagu 17. kolovoza, te Rovinju 18. kolovoza.

Valja se zapitati kako je moguće da se u Istri slobodno može njegovati srpska kultura, a ne mogu nastupiti hrvatski pjevači koji su u Domovinskom ratu branili Hrvatsku i Istru, poput Marka Perkovića Thompsona?
Dobro procitajte ovaj clanka i putajte se,"sta je pisac sa ovim tekstom" hteo postici.

Zato se uvek dobro informisite i nikada nemojte samo jednoj strani verovati.

Uvek procitajte i ono sto pise i "druga" strana.

Tako cete moci sami zakljuciti ko vas ustvari zeli zzzzzzzzzz.

Zelim vam zdrav mozak,i zdravo zakljucivanje.


Valter

www.vecernji.hr/vijesti/andrej-plenkovic-donacija-vila-idola-goran-maric-drazen-kutlesa-1190072

Hrvatska država darovala Porečkoj i Pulskoj biskupiji Vilu Idolu vrijednu 19,7 mil. kuna
Riječ je o sveukupno 5.016 četvornih metara ukupne vrijednosti nešto više od 19,7 milijuna kuna, na adresi Veruda 63

Predsjednik Vlade Andrej Plenković i porečki i pulski biskup mons. Dražen Kutleša potpisali su danas u zgradi biskupije u Poreču ugovor o darovanju nekretnine, odnosno darovnicu za Vilu Idolu u Puli s pripadajućom gospodarskom zgradom i zemljištem, u kojoj će biti smješteni Biskupijski uredi. Riječ je o sveukupno 5.016 četvornih metara ukupne vrijednosti nešto više od 19,7 milijuna kuna, na adresi Veruda 63. Andrej Plenković 'bio sam upoznat' Plenković: Obrazovna reforma ide dalje, analiza radne skupine kurikularne reforme je 'ljetna tema koja će se brzo prebroditi' Odluka kojom se, u konačnici, Vila Idola, kojom sad upravlja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (HZMO), daruje Porečkoj i Pulskoj biskupiji za smještaj Biskupijskih ureda donesena je ovog ljeta na sjednici u Kninu. Hrvatska država darovala Porečkoj i Pulskoj biskupiji Vilu Idolu u Puli 1 / 12 Hrvatska država darovala Porečkoj i Pulskoj biskupiji Vilu Idolu u Puli Formalno, riječ je o davanju prethodne suglasnosti na tu transakciju, odnosno odlučeno je da će HZMO prvo bez naknade prenijeti vlasništvo na Republiku Hrvatsku, odnosno Ministarstvo državne imovine, te da će na kraju hrvatska država vilu sa zemljištem i gospodarskom zgradom prenijeti u vlasništvo Porečke i Pulske biskupije. Naglasivši kako je znakovito što se potpisivanje darovnice odvija baš na dan kada se prisjećamo žrtava svih totalitarnih i autoritarnih sustava, premijer Plenković kazao je kako će Vila Idola u Puli riješiti potrebe i biskupije i vjernika. "Naša crkva njeguje hrvatske vrijednosti, naš identitet, našu kulturu, našu baštinu. Okuplja naše ljude i stoga na ovaj način mislim da u jednom primjerenom obliku rješavamo pitanje za kojim već desetljećima se nastoji naći rješenje", rekao je Plenković, dodavši da je ovo dobra poruka na tragu Vladine politike. Velika Gospa Darko Pavičić Gdje su Iustitia et Pax, Centar za socijalni nauk i Hrvatski Caritas? "To ćemo učiniti i u drugim situacijama kada to Vlada, država i državne institucije odluče. Tu posebno očekujem doprinos ministra državne imovine Gorana Marića koji ima jednu širu zadaću aktiviranja državne imovine i stavljanja u funkciju brojnih nekretnina diljem Hrvatske koji imaju ne samo simboličku nego i važnu gospodarsku vrijednost", poručio je premijer Plenković. Porečki i pulski biskup mons. Dražen Kutleša kazao je kako na darovnicu gledaju kao na jednu veliku stvar koju je Vlada prepoznala. Njome je ispravljena nepravda prema biskupiji, jer, podsjetio je, pulska biskupija postoji od 6. stoljeća. "Već 70 godina nastojalo se riješiti pitanje Biskupijskih ureda u Puli jer više od trećine vjernika biskupije živi u Puli. Mnogi su vjernici to tražili", naglasio je biskup Kutleša. Ministar državne imovine Goran Marić izrazio je zadovoljstvo današnjim činom istaknuvši kako Ministarstvo ne može vratiti ono što je oduzeto pa mora darivati da bi moglo nadoknaditi nepravde iz nekih drugih vremena. "Želim da ova darovnica na prostorima Istre ne bude samo materijalna korist, nego da bude i duhovna svježina", zaključio je ministar Marić.

Pročitajte više na: https://www.vecernji.hr/vijesti/andrej-plenkovic-donacija-vila-idola-goran-maric-drazen-kutlesa-1190072 - www.vecernji.hr

http://www.protagora.hr/Kolumna-clanak/Eticko-i-politicko-licemjerje-Katolicke-crkve/142/]http://www.protagora.hr/Kolumna-clanak/Eticko-i-politicko-licemjerje-Katolicke-crkve/142/


Etičko i političko licemjerje Katoličke crkve

„Radi tako da čovječnost i u tvojoj osobi i u osobi svakoga drugoga svagda ujedno uzimaš kao svrhu, a nikada samo kao sredstvo.“

Immanuel Kant

Poznata je misao da cilj opravdava sredstva. Tom se neetičnom maksimom pravdaju mnogi sitniji (privatni) i krupniji (politički, ideologijski, državni, rasni i vjerski) zločini. Katolička je crkva vlastite zločine kroz tisućljeća opravdavala borbom za apsolutnu istinu, i tek je 2000. godine kontroverzni papa Ivan Pavao II. priznao da su u tome malčice pretjerali te se, u ime Crkve mu, ispričao za greške počinjene u ime istine no ne i za zločine.

U ovome ću izlaganju pokušati iznijeti povijesne i teorijske razloge zbog kojih se katoličku crkvu (KC)  ne može smatrati „moralnim autoritetom“ (kako si sama rado tepa), kao ni „utemeljiteljem europskog kulturnog identiteta“.

Prvi od strane KC organizirani progoni inovjernika – pogrdno nazvanim poganima – započinju u stoljeću IV, istom nakon proglašenja kršćanstva službenom državnom religijom, kada se širom Rimskoga carstva ruše hramovi politeističkih religija, a svećenike i vjernike tih religija novčano  se kažnjava, fizički zlostavlja i masovno masakrira (Edward Gibbon: Slabljenje i propast Rimskog Carstva). Heretičkim se proglašavaju svi ostali oblici kršćanstva razvijeni u prvim mu stoljećima, te se uništavaju i spaljuju knjige takvoga sadržaja. Takvi su „korijeni europskog kulturnog identiteta“ na koje se KC patetično poziva.

Taj i takav krvav „kulturni identitet“ KC njegovala je „ognjem i mačem“ i sljedećih šesnaest stoljeća, no izdvojit ću i spomenuti samo najokrutnija i najkrvoločnija nedjela.

U Križarskim je ratovima, pokrenutim i vođenim na inicijativu KC (1095—1291), ubijeno desetak milijuna ljudi, a još toliko poubijala je Sveta Inkvizicija do 1808.godine, kad ju je Napoleon Bonaparte konačno zabranio. Inkvizicija se posebno sadistički okomila na milijune nevinih žena proglašavajući ih vješticama koje bi, nakon dugotrajnog bolnog i ponižavajućeg mučenja, žive spaljivala na lomači. KC time je dala neizbrisiv pečat „Europskome kulturnom identitetu“ jer takve navade ne poznaje nijedna druga kultura.

Papa Martin V. (1420. godine) poziva na križarsku vojnu protiv Husita i drugih heretika. Husiti nisu slomljeni ni nakon tri križarska pohoda, no tako se kalio europski kršćanski identitet…

Odlukom pape u 16. stoljeću započinje pokrštavanje Amerika odnosno tamošnjih urođenika, koji su preživjeli zvjerske masakre i genocid (do početka 17. stoljeća pobijeno je 90% stanovnika Mexica i 85% stanovnika Perua) te im se „Kršćanstvo = Europska kultura“ utiskuje u tijelo i u dušu, ne bi li pod svaku cijenu spoznali našega gospodina, Isusa Krista. Sve do kraja 20. stoljeća KC nije imala ništa protiv toga da ih se porobljuje, zlostavlja i diskriminira jer i to je baština europske kulture, tj. kršćanstva!

Vjerski ratovi u Francuskoj (1562—1590) između katolika i hugenota obilježeni su masakrima hugenota, u kojima samoinicijativno sudjeluju i bogobojažljivi katolici, obični građani koji, tri dana i tri noći, po ulicama i trgovima Pariza hvataju i kolju žene i djecu hugenota, u tzv. Bartolomejskoj noći 1572.godine.

Za vrijeme 30 godišnjeg rata, od 1618. do 1648. godine, između katolika i protestanata (kršćani vs. kršćana!) koji se vodio ponajviše na teritoriju današnje Njemačke, usmrćen je svaki treći njezin stanovnik. Posebno okrutno bilo je osvajanje, nakon višemjesečne opsade, protestantskoga  Magdeburga od strane katoličke koalicije. Katolička vojska (u kojoj su sudjelovali i hrvatski vitezovi) izmasakrirala je oko 25000 od 30000 stanovnika, nekoliko tjedana silovala djevojčice i žene, a grad je opljačkala i spalila te ga sravnila sa zemljom. Toliko o katoličkoj kršćanskoj dobroti i kulturi.

I „izabrani narod“ sustavno je kroz stoljeća bio na udaru KC, čime su Hitleru bitno olakšali „konačno rješenje“ „židovskog pitanja“. Hans Küng tvrdi da je „nacistički antisemitizam, utemeljen na rasi, bio pripremljen rimokatoličkim i protestantskim antijudaizmom utemeljenim na religiji.“ I to je jedno od bitnih obilježja „europskoga kulturnog identiteta“.

Tijekom 20. stoljeća Katolička crkva još uvijek pokazuje svoj prezir prema ljudskim pravima, prema pravima žena, prema legalno izabranim predstavnicima naroda, a ponajviše prema pravima djece  tolerirajući njihovo sustavno fizičko, psihičko i spolno zlostavljanje širom svijeta, prikrivajući i negirajući zločine, te štiteći zločince, a posebno pedofile iz svojih redova.

U pedesetak godina 20. stoljeća KC šest se puta priklonila fašističkim diktatorima, genocidnim režimima, masovnim ubojicama, organizatorima logora smrti, silovateljima i otmičarima djece! KC stala na stranu pobunjene vojne oligarhije 1926. u Portugalu, sklopila konkordat s Mussolinijem u Italiji 1929, podržala pobunjenog generala Franca protiv Republike Španjolske 1936, poveselila se uspostavi zločinačke endehazije 1941, blagoslovila je udar generala Pinocheta protiv Republike Čilea 1973, te prihvatila vojnu huntu Jorgea Videle uzurpatora vlasti u Republici Argentini 1976. godine. I nakon svega toga još uvijek se smatra moralnim autoritetom.

Hrvatsku naciju posljednjih dvadesetak godina uvjeravaju kako je bez KC ne bi niti bilo, kako biskupi rade u interesu nacije, odnosno da su im – naciji i biskupima – interesi zajednički. Kada su se 2000. godine neki hrvatski generali pobunili – neuspješno za razliku od navedenih povijesnih primjera – protiv legalno izabrane vlasti RH, i bili zaustavljeni tj. umirovljeni, šokirana je HBK, valjda zbog propuštene prilike da se u RH uvede vojna diktatura, izdala paničnu Poruku u kojoj se 15 puta javljaju kao imenica ili pridjev Hrvatska/hrvatski, 8 puta Domovin-a/ski, 6 puta država, a nijednom Republika. Jednako kao i u otvorenome pismu generala, koji bi istoj trebali biti vjerni.

Naravno da HBK ne služi Republici Hrvatskoj nego svome poslodavcu, Svetoj stolici. Tadašnji je papa Ivan Pavao II, primjerice ukorio austrijske biskupe kad su tražili demokratiziranje odnosa u Crkvi jer ona počiva na autoritetu Duha svetog i na hijerarhiji, a ne na demokraciji. U Crkvi demokracije nema, a isti bi sustav hrvatski biskupi htjeli prenijeti i primjeniti i na Domovinu, na Državu, na Hrvatsku, no svjesni su da taj režim proturječi biti Republike te je nastoje ne spominjati. Kad ta ista Država, kao Republika, primjenjuje legalna sredstva prisile, na osnovu policijske istrage i pravomoćnog sudskog naloga privodeći osumnjičene za teška krivična djela, poput ratnih zločina, biskupi je dovode u pitanje i optužuju da »više želi zastrašiti narod i skrenuti njegovu pažnju od neriješenih socijalnih i gospodarstvenih  problema«. Prosinca 1999.godine biskup Jezerinac reče da je hrvatsku državu utemeljio Bog, te doda da Hrvati svoje domoljublje i čovjekoljublje temelje na bogoljublju. Dakle: bez Crkve nema ni svete Domovine, ni svete Države, ni svete Hrvatske (tri svetinje u jednoj) jer ih ona utemeljuje i te ih treba vazda voditi. A ne nekakve stranke ili »smušeni« predstavnici zabludjelog naroda.

Shvaćanje naroda na intelektualnoj razini »tri musketira«:»Svi za jednog, jedan za sve«, kad u tadašnjoj Poruci kažu: »Djela protivna međunarodnom ratnom pravu ne mogu biti na čast (?!) ni jednom narodu...«. Zločine čine pojedinci koji po počinjenome postaju zločinci, a ne postaju po njemu njegova akcidencija zločinačka, tj. nacija ili religija ili grad odakle potječu. Po njima je svaki Hrvat katolik, a u svakome dobrom Hrvatu – idealnome klonu – interes, moral, ideologija i vjera transupstancijacijom postaju homogenizirani, pa mu se katolički biskupi, preuzimajući na svoja leđa ulogu, funkciju i odgovornost ministra unutarnjih poslova obraćaju »sljedećom porukom...želeći pridonijeti izbjegavanju nereda, smirivanju tenzija te sigurnosti i stabilnosti u Hrvatskoj«.

Kako mogu biti moralnim autoritetima biskupi koji se ponašaju poput pijanih milijardera te grade velebne Palače od oniksa za HBK, Vojni ordinarijat alias Dvore, Apostolsku nuncijaturu, u vrijeme dok stotine tisuća ljudi u RH jedva preživljava. Pozivam te »moralne autoritete«, kakvima se sami vole nazivati – a kao takvi trebali bi znati kako moral nije djeljiv na hrvatski ili srpski ili katolički ili luteranski ili ateistički ili muški ili ženski – da pojasne kojim čudom pokrivaju enormne troškove za preostale velebne građevine i veličanstvene proslave, te troše milijune kuna iskamčenih ne samo od vjerničkog stada. Sveta stolica je, doduše, među prvima priznala Republiku Hrvatsku, ali nas to skupo košta. Do sada nas je olakšala za barem 3 milijarde kn, i svakodnevno si uzme dodatni milijun.

Kako mogu biti moralnim autoritetom oni čije se shvaćanje morala svodi na strogo zabranjivanje bikinija ili mini suknji, ali ne smatraju moralnim problemom to što je netko likvidirao obitelj Zec, masakrirao nekoliko desetaka Gospićana, sadistički se iživljavao na Pakračkoj poljani, u Lori, u Karlobagu i drugdje: »Jer to u konačnici, htio to netko priznati ili ne, vodi kriminalizaciji same volje hrvatskog naroda da se brani i obrani od velikosrpske agresije i okupacije«. Smatraju, dakle, samorazumljivim da se na zločin odgovara zločinom, odakle se lahko dođe do pravdanja svakog zločina, pa i najvećeg, jer kao što rekosmo, cilj opravdava sredstvo. HBK još nije nikad NDH proglasila zločinačkom tvorevinom, a Jasenovac Magnum Crimen-om, maglovito podrazumijevajući da je zločinac Ante (mise mu se mise na Dan nevine dječice) ostvario tisućljetni san hrvatskog naroda, kako obznanjivaše ustaške novine toga tragičnoga vremena. Da je zločin Jasenovca u temeljima Republike Hrvatske ona bi bila zločinačkom tvorevinom, no ona to (na sreću) nije. Preambula Ustava Republike Hrvatske bilježi da je hrvatski narod svoje povijesno pravo na državnu suverenost, između ostalog, očitovao »u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskoga rata, izraženoj nasuprot proglašenju NDH (1941.) u odlukama Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943. godine)«. Prema tome, ne samo da hrvatsku vojsku toga razdoblja ne predstavljaju ni ustaše ni domobrani, nego su partizani istinska hrvatska vojska te je Hrvatska ratovala na strani saveznika, a ne nacifašista.

Biskupi nemaju mandat da vode politiku Republike Hrvatske, a bez pobunjenika protiv Republike teško da će ga ikada dobiti, što im je izgleda odnekud poznato. Ako građani Republike Hrvatske jednog dana, na referendumu, slobodnom voljom odluče prenijeti svoj neotuđivi suverenitet i svoju slobodu na Svetu Stolicu, onda će biskupi moći uživati u misionarskoj ulozi preoblikovanja obrazovnog, pravnog i političkog sustava, te manipuliranja vojskom i policijom. Do toga dana oni su ravnopravni građani, koji ne smiju prijetiti nikome, čak niti grješnicima paklom, da ne bi »zastrašili narod«. Pogotovo ne malu djecu kako ne bi postala paranoična, kao neki koji svugdje vide neprijatelje reflektirajući u njih svu svoju mržnju.

Niti teorijski KC se ne može biti nositeljem aureole »moralnog autoriteta«: etičke se vrijednosti ne mogu temeljiti na autoritetu, zapovijedima, zabranama, jer tada djelovanje čovjeka ne bilo zasnovano na njegovoj slobodnoj volji, nego na heteronomnim razlozima kao što su strah od autoriteta, strah od posljedica vlastitoga činjenja, osjećaja krivnje (i slično) pa njegovo djelovanje ne bi bilo moralno jer je neslobodno, nego samo legalno, odnosno utilitarno.

Prava je religija prvenstveno usmjerena na onostranost u jednom teleologijskom shvaćanju sklopa života, smrti i onostranog bitka bića, tj. besmrtne duše, dok se etika bavi isključivo ovostranim, stvarnim, tjelesnim životom, odnosom među živim slobodnim ljudima. U tom smislu su one antitetičke: ili etika ili religija. Ta je antinomija nepomirljiva i neprevladiva.

Dok religiozna misao nalazi svoju inspiraciju u Bogu, od kojega i po kojem čovjek dobiva vrijednost i smisao života, etika čovjeka promatra u njegovoj slobodnoj relaciji i komunikaciji s drugim ljudima, neovisno o nadnaravnim bićima i njihovim obećanjima. Time se izbjegava zamka iz maksime da cilj opravdava sredstvo, i svatko na sebe preuzima odgovornost za vlastita djela.

Crkva smatra da su zahtjevi moralnog djelovanja izrazom Božje volje, koju ona prenosi čovjeku, pa kao posrednik Božjega moralnog učenja postaje jedinim moralnim autoritetom ili prijenosnikom apsolutne istine ili apsolutnog dobra. No, to je još uvijek tek jedan od mnogih heteronomnih konkurentnih sustava vrijednosti, čime su svi međusobno relativni, od kojih svaki pretendira da bude apsolutnim. Kako Bog može dopustiti postojanje zbunjujućeg mnoštva sustava vrijednosti? Njime se mogu objasniti razlozi sukoba među ljudima, ali ne i prijateljstvo i ljubav među pripadnicima različitih religija, odnosno različitih sustava vrijednosti.

Je li tu zakazala Božja providnost? Ona implicira determinističko shvaćanje života, ukida pravu slobodu izbora koja je osnovom moralnog djelovanja čovjeka. Svako djelovanje čovjeka prema Božjoj providnosti bilo bi samo božje djelovanje kroz čovjeka i putem čovjeka, čime bi čovjek prestao biti moralnim subjektom, te postao objektom Božjega djelovanja, izgubivši bitno obilježje moralnoga djelovanja, slobodnu volju. Čovjek kao moralno biće slobodan je, neovisan o Božjoj volji, te niti  Crkva ne može biti moralnim autoritetom.

Crkva bi se, da bi uistinu postala moralnim autoritetom, morala najprije odreći svojega statusa, posredovanja Boga čovjeku, no tada bi prestala biti Crkvom shvativši da nije i ne može biti ni  moralnim ni bilo kakvim drugim autoritetom.

Maksima da cilj opravdava sredstva ukida svaku mogućnost etike i demokratske politike, koje su moguće tek onda kada je već u sredstvima i načinu njihove primjene prepoznatljiv i cilj, a jedini pravi cilj etike i politike jest čovjek sam.

O autoru:
mr. sc. Luciano Lukšić

Rođen u Puli 1945. Diplomirao je u Zagrebu na Elektrotehničkom i Filozofskom fakultetu, magistrirao je na Fakultetu političkih znanosti, a doktorand je Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Predavao je na srednjim školama (u Rijeci u talijanskoj srednjoj školi, a potom u Zagrebu) te na Sveučilištu u Zagrebu (razne humanističke predmete). U zagrebačkoj XV. gimnaziji radio je od 1984. kao profesor filozofije, a od 1995. i teorije spoznaje na Međunarodnoj maturi na engleskome jeziku. Od 1.9.2011. umirovljen. Bio je mentor studentima filozofije za metodiku nastave filozofije 1985-2011. te profesor-savjetnik 2003-2011.

Za one koji zele da citaju.

Valter




http://www.tacno.net/kolumna/zataskavanje-ustaske-krivnje-i-aktualne-hrvatske-drzavne-impotencije/

Docent s Hrvatskog katoličkog sveučilišta dr. sc. Ivan Bulić,  v.d. ravnateljice Hrvatske matice iseljenika Mirjana Ana-Maria Piskulić i voditeljica formata „Pogled u prošlost“ (HTV 3) Nikolina Mađar, bezrazložno potpisana s – povjesničarka, opalili su zvučnu politikantsku pljusku povijesnoj istini o iseljeničkom valu iz Hrvatske 1945-ih godina, neposredno po okončanju Drugog svjetskog rata, te iseljavanju iz RH u prošlih dvije-tri godine i ubuduće. Ta vrst krivotvorenja povijesti korespondentna je s vladajućim političko-ideološkim mainstreamom rigidne desnice. Poratni je val lakonski i netočno je objašnjen time da velik dio građana „nije želio živjeti u Titovoj državi“, pa se otisnuo u daleku tuđinu (Latinska Amerika, SAD, Kanada, Australija…), što je i poznata mantra ekstremne emigracije, koja se mantra već godinama ciljano interpolira u neuku/pristranu javnost. Za aktualno pak iseljavanje iz RH, koje rečena trojka priznaje „možda najmasovnijim dosad“, krivi su novinari/mediji jer „ističu velike prednosti života i rada“ u tuđini, a „ne govore o nedaćama, teškoćama, rizicima, ograničenjima i razočaranjima u stranoj sredini“

Marijan Vogrinec

Novinari su – a tko bi drugi? – krivi za to što Hrvatska godišnje ostaje kraća za blizu 100.000 građana kad se manjku novorođenih pribroji iseljavanje trbuhom za kruhom. Samo su u Njemačkoj službeno registrirali 56.000 useljenika iz RH na godinu. A gdje su druge razvijene europske zemlje, otvorene za uvoz radne snage iz sporovoznih članica EU-a, kakva je i Hrvatska. To o novinarskoj/medijskoj krivnji za iseljavanje iz RH bio je u ponedjeljak 21. kolovoza jednoglasan zaključak dr. sc. Ivana Bulića s Hrvatskog katoličkog sveučilišta,  v.d. ravnateljice Hrvatske matice iseljenika Mirjane Ana-Marie Piskulić i voditeljice formata „Pogled u prošlost“ (HTV 3) Nikoline Mađar, bezrazložno potpisane s – povjesničarka. Tema emisija bila je povijest hrvatskog iseljeništva te gospodarsko-političke okolnosti s prijelaza iz 19. u 20. stoljeće i kasnije koje su uzrokovale pojedine velike iseljeničke valove u prekooceanske zemlje.

Uglavnom korektan „Pogled u prošlost“ u uvodnom, dokumentarnom i dobrom dijelu razgovornih objekcija troje sugovornika, međutim, povijesno-činjenično je zabrazdio u politikantsko zataškavanje kad je trebalo pojasniti uzročno-posljedične razloge, istinu o iseljeničkom valu iz Hrvatske neposredno po okončanju Drugog svjetskog rata  te u prošlih dvije-tri godine i ubuduće. Iseljavanje 1945-ih godina lakonski je objašnjeno time da dio velik građana „nije želio živjeti u Titovoj državi“, pa se otisnuo u daleku tuđinu (Latinska Amerika, SAD, Kanada, Australija…), što je poznata mantra ekstremne, ustaške emigracije, koja se mantra već godinama smišljeno interpolira u neopovijesnčarski mainstream i širu društvenu javnost radi preinake prošlosti.

Za aktualno iseljavanje, pak, iz Bijedne Naše, tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene, doduše, trojka je u „Pogledu u prošlost“ priznala da jest „možda najmasovnije dosad“, ali zato što „mediji ističu velike prednosti života i rada“ u razvijenim zapadnim zemljama, a „ne govore o nedaćama, teškoćama, rizicima, ograničenjima i razočaranjima u stranoj sredini“. To će reći, novinari žele zlo svojim sugrađanima i vlastitoj zemlji, pa mâme Hrvate u tuđinu umjesto da ih odvraćaju i plaše. „Trulim kapitalizmom“, kao nekad? To, dakako, nema veze s istinom i zdravim razumom, kao što nemaju nikakvog opravdanja sugovornici i sama povjesničarka Nikolina Mađar u ulozi voditeljice „Pogleda u prošlost“ za prešutjeti notorne činjenice.

Iz RH se već nekoliko godina masovno iseljavaju mahom mladi ljudi i cijele obitelji u najpotentnijoj radnoj dobi, jer im vlastita država – više od četvrt stoljeća po stjecanju međunarodne državne licencije – nije kadra ili ne želi omogućiti čovjeka dostojan život i izglednu budućnost njihovoj djeci. A to će reći, siguran posao s ljudskim radnim uvjetima i plaćom od koje se može pristojno živjeti i planirati obiteljsku budućnost, prihvatljiv način stambenog zbrinjavanja i društveno-političku stabilnost u zemlji kojom neće mahnitati aveti prošlosti kao dimna zavjesa za prikrivanje polit-kriminalne degradacije i opće moralne destrukcije države i društva.

Bijeg iz neprijateljske domovine

To su ključni detonatori okolnosti u kojima se većina građana ne osjeća sigurno u vlastitoj domovini, u zemlji gdje su Hrvati napokon svoji na svome, nezadovoljni su svim političarima odreda – vidi bilo koju relevantnu anketu u prošlih nekoliko godina – i tko god može, bježi dok može s broda koji tone.

Hrvate ne izgone iz RH u iseljeništvo novinari zato što ne žele lakirati crnilo u zemlji koja sve očitije postaje neprijateljska većini vlastitih građana, nego „grijeh struktura“ o kojem su između redaka opet bili prisiljeni progovoriti i biskupi u svojim homilijama za blagdana Velike gospe. Isti oni, čiji je neoprostiv krimen upravo to da su aktivno pridonijeli dovođenju (is)tih „struktura“ u poziciju i dalje ništa učinkovito ne činiti protiv tzv. bijele kuge i zaustavljanja iseljeničkog tsunamija. Očito je vrag odnio šalu kad su se i „pastiri“ odvažili primijetiti da se „političari brinu samo za svoje vlastito, a ne i narodno dobro“. Otkrili Ameriku.

Pa narod zato i bježi glavom bez obzira i preko Velike bare od tih što su preuzeli odgovornost (sic) za 320.000 ovršenih (42 milijarde kuna duga) i isto toliko blokiranih, za ljude beznadno gurnute u dužničko ropstvo, za 40.000 djece koja bez večere odlaze na počinak, za 21.000 učenika koji jedini topli obrok pojedu u osnovnoj školi, za učitelje i liječnike koji neće dobiti više plaće jer su državni dužnosnici podebljali svoje za prosječnih 1500 kuna mjesečno te kane još nafutrati ionako previsoke mirovine/invalidnine veteranima HV-a i HVO-a…

Valjda zato već mjesec dana ministar financija Zdravko Marić izbjegava razgovarati s čelnicima Hrvatske gorske službe spašavanja (HGSS) koja – unatoč volonterskom obrascu djelovanja i usred vatrene kataklizme u Dalmaciji – ne funkcionira. Uzalud šef HGSS-a Vinko Prizmić u očaju zdvaja pred novinarima televizije N1 Hrvatska i žali se na ministra/vladu srca kamenoga, državni proračun će i ubuduće biti nekome majka, a nekome maćeha. Pa i kad je riječ o saniranju trenda samoubilačkog izumiranja Bijedne Naše zbog sve praznijih rodilišta i iseljavanja radno sposobne mladeži, njezine najsigurnije – budućnosti. Vladajuća kasta nema svijest o iseljavanju budućnosti vlastite zemlje koju, štono sutra, više neće imati tko braniti ni zarađivati plaće dvjema trećinama građan. Ni političarima, koji će zajedno s duhovnim „pastirima“ i „domoljubnim“ veteranima ostati jedini žitelji. Ali bez kruha.

No, rečeni docent s Hrvatskog katoličkog sveučilišta dr. sc. Ivan Bulić nailazi na puno razumijevanje dviju su-sudionica „Pogleda u prošlost“ kad izvješćuje da će HAZU ovih dana objaviti popis demografski „ispražnjenih područja Hrvatske“, što će biti „izvrsna prigoda mladima koji pomišljaju na iseljavanje da popune prazne prostore“. Genijalna ideja – doduše morska – da genijalnija ne može biti. Kao da mladima ili ikom drugom treba HAZU kako bi se obavijestili da 35 i manje kilometara od Zagreba postoje doslovno ili gotovo prazna sela s kućama i gospodarskim objektima, plodnim poljoprivrednim zemljištem i pristupnim cestama i ostalom infrastrukturom u kojima žive još samo duhovi. Odnosno tu i tamo pokoje (pra)staro čeljade za koje ne mare ni rođeni potomci niti asocijalna država RH.

U tim okolnostima i uvjetima beznadne sutrašnjice, nitko pri zdravoj pameti godinama niti ne pomišlja potražiti zdrav život, pa se uputiti prema Ivanić Gradu, Čazmi, Desincu, Žumberku, Bošnjacima, Zlataru… Da se ne govori o „pravoj“ Slavoniji, Lici, Kordunu, Banovini, Dalmtinskoj zagori, otocima… Tamo leže neprocjenjivi mrtvi kapitali koje se može kupiti za smiješnu bagatelu, unajmiti na besplatno uživanje ili čak dobiti na dar. A nitko neće u mjesta koja su nekad vrvjela vrijednim žiteljima, hranila gradove, škole se tresle od zdrave dječje cike i žamora… Nikakav HAZU nije kadar učiniti ono, što je debelo plaćena dužnost Banskih dvora, Hrvatskog sabora i, paradno – Pantovčaka. No, premijer i predsjednica nemaju vremena za ozbiljan posao i kraj takvih „vladara“ – Hrvatska nema budućnost kakvu su ovi obećali.

Što će mladež na tim pustim mjestima kad im vlastita država tamo ništa ne jamči za zasnovati perspektivan obiteljski život? Ne jamči im ni u velikim gradovima, kamoli na selu. Mladi nisu toliko ludi koliko su pametni ti koji ih poučavaju kako što brže i temeljitije – propasti. Ljudske pustinje u Hrvatskoj će oživjeti jednog dana, ako ne prije, ali kad neke nove upravljačke strukture – možda i nehrvatske, uvezene tko zna otkud ili ratni dobitnici, jer će Hrvati biti imobilizirana manjina – u nekim novim okolnostima primijene u tim područjima bitno drukčiju tehniku reanimacije od larpurlartističke indolencije aktualnih upravljačkih kasta. A „nacionalno osviještenih“ (sic), kako se predstavljaju.

Za sve iseljeničke valove iz Hrvatske, osim onog u godinama neposredno poslije Drugog svjetskog rata kad su ključni uzroci bili propala ideologija, ratno gubitništvo i zločini protiv čovječnosti, presudni su bili ekonomski čimbenici. Ljudi nisu mogli živjeti u neimaštini, besposlici i bijedi pod tuđim režimima – od Beča, Budimpešte i Rima do Beograda – vlastita im je rodna gruda bila neprijateljica koja ih nije željela, pa su kupovali jednosmjerne karte za bjelosvjetsku neizvjesnost. Nekoliko prošlih godina, otkako je RH dio „obitelji kojoj oduvijek pripada“, EU-a, paradoksalno, to se Hrvatima na isti način ponavlja i kad su napokon svoji na svome. S „domoljubnom“ vlašću.

Taj ključan podatak licemjerno je preskočen u HTV-ovom formatu „Pogled u prošlost“, kao što se zataškava i krivotvori s razine državne politike. Možda zato što bi tv-akteri morali, prema zakonima povijesne struke i žurnatističkom bontonu, odgovoriti na vladajućem političkom manistreamu i političko-ideološki pristranoj (stranačkoj, a ne javnoj?) televiziji neugodna pitanja: kako je to moguće; tko je za to kriv; tko će i kako sankcionirati krivce…? „Pogled u prošlost“ u tom se dijelu teme o iseljeništvu zadovoljio ostankom na pogledu na – zataškavanje činjenica. Istine.

Baš kao u dijelu sadržaja, gdje se iseljavanje Hrvata 1945-ih godina „objašnjavalo“ tek političko-ideološkim razlozima neslaganja s komunističkom ideologijom novog jugoslavenskog režima te pobjedničkim na antinacifašističkoj strani partizanskim vojskovođom i šefom države Josipom Brozom Titom. Nema spora da je bilo i tih, ali su bili beznačajna manjina, iz kaste krupnih kapitalista i dijelom intelektualaca što su većinom kolaborirali s okupatorom i ustaškim kvislinzima. U strahu od odgovornosti, pridružili su se luzerskim kolonama ustaških ratnih zločinaca i njihove rodbine te dijela zavedenog svijeta što ih je u paničnom bijegu na Zapad predvodio osobno ozloglašeni ideolog zločina protiv čovječnosti i vlastitog naroda poglavnik tzv. NDH Ante Pavelić, s cjelokupnom „vladom“ te međunarodno nepriznate paradržave.

Ustaški zločinci na „štakorskoj stazi“

Ratni zločinci i gubitnici svih vrsta, staleža i zavičajnog porijekla natisnuli su se u tsunami bijega od odgovornosti, polaganja računa vlastitom narodu za zvjerstva i razaranja što su ih počinili za neslavne vladavine u razdoblju 1941.-1945. U bijegu i skrivanju, za koje su vrijeme činili i nove zločine, izravno im je pomagala Katolička crkva kojoj je – kao i u krvavo doba četverogodišnjeg ustaškog režima – glavni autoritet bio zagrebački nadbiskup kardinal Alojzije Stepinac. Zločinci, a ne Titovi politički neistomišljenici, među kojima i zloglasni Pavelićev intimus, ustaški pukovnik Erih Lisak, skrivali su se na Kaptolu u Zagrebu i župnim dvorovima u okolici.

Stepinac u posjeti Paveliću 1941

Niz katoličkih svećenika aktivno je sudjelovao u ustaškim zločinima, dodijeljeni su im vojni činovi, a najgori među njima bio je jasenovački koljač, hercegovački fratar Tomislav Filipović kojem je zapovjednik tog konc-logora Vjekoslav Maks Luburić nadjenuo nadimak Majstorović, zbog majstorskog klanja zatočenih Srba, Židova, Roma, nepoćudnih Hrvata… Katolička crkva se do danas nije odrekla tog krvavog nečovjeka u habitu, ali zato zabranjuje obljetničarsko podsjećanje u crkvi sv. Marka na istoimnom gornjogradskom trgu u Zagrebu na svećenika Svetozara Rittiga, koji je u njoj godinama do Drugog svjetskog rata slavio mise i iznimno je zaslužan ne samo za njezin uzlet u svakom smislu nego i za crkvenu povijest.

Za razliku od ustaše fra Tomislava Filipovića-Majstorovića, kojega su jugoslavenske vlasti uhitile neposredno po oslobođenju zemlje, osudile na smrt i objesile (nije znao reći koliko je točno ljudi usmrtio ali, priznao je, „moglo bi biti stotinjak“), svećenik enciklopedijskog znanja, obrazovanja i širokog duha Svetozar Rittig se već 1941. pridružio Titovim partizanima. To mu tzv. Crkva u Hrvata nikad nije oprostila, pa mu i ovi „pastiri“ s kaptolskog sljemena što danas licemjerno uskraćuju vjerničkom puku sjećanje na časnog Rittiga u Rittigovoj crkvi nisu ni do – gležnja. Ustaška im je kapa bliža srcu, što reče svojedobno onaj trknuti mantijaš na HDZ-ovom skupu u Splitu, od – partizanske kape. A časni je Rittig bio Titov partizan i čuvao je Isusa Krista pod tom kapom, i crvenom zvijezdom petokrakom.

Pod oltarom franjevačke crkve na zagrebačkom Kaptolu, svećenici su 1945. godine skrili 36 sanduka zlata što su ga ustaše opljačkali žrtvama jasenovačkog logora, a zlato je bilo namijenjeno financiranju križara i tzv. ustanka hrvatskog naroda protiv partizanske, komunističke vlasti.

Crkva je neposredno u poraću organizirala (operativac svećenik Krunoslav Draganović) tzv. štakorsku stazu via vatikanski/hrvatski Zavod sv. Jeronima u Rimu s cijelom operativom za opskrbu ustaških ratnih zločinaca u bijegu lažnim dokumentima i tajno prebacivanje u prekomorske zemlje. Tom je stazom, zajedno s obitelji, pobjegao u Argentinu i ustaški pukovnik, pripadnik Crne legije Ivan Stier, djed donedavnog HDZ-ovog ministra vanjskih i europskih poslova Davora Ive Stiera. Bio je na jugoslavenskom popisu traženih za izručenje ratnih zločinaca (13. po redu), ali ga tadašnji pronacifašistički režim nije izručio, kao ni samog Antu Pavelića, nego mu je dopustio protujugoslavensko djelovanje. O tome tko su tada bili „hrvatski iseljenici“ svjedoči iz prve ruke istaknuti novinar i publicist Drago Pilsel u svom autobiografskom romanu o Argentini.

Rođen je u obitelji kućnih prijatelja obitelji Ante Pavelića i odgojen pod ogromnom Pavelićevom fotografijom nad dječjim krevetićem. Profesor na studiju teologije bio mu je Jorge Maria Bergoglio, današnji papa Franjo. Pilsel stoput više zna o iseljenicima iz Hrvatske 1945-ih godina i što su radili do 990. godine od svih troje iz HTV-ovog „Pogleda u prošlost“ zajedno. Spoznaje iz prve ruke i na vlastitoj koži oštro su suprotstavljene lakirovkama krivotvoritelja povijesti. Tko su ti ljudi – ipak manjina u odnosu na ideološki neopterećene, iskrene domoljube u iseljeništvu kakvi su se većinom okupljali u Hrvatskoj bratskoj zajednici – dovoljno je zaviriti u njihove klubove i hrvatske katoličke misije.

Autor ovih redaka imao je prigodu u Australiji osobno se uvjeriti u tu grozu i luzerski jad od Pertha i Melburnea do Sydneya, Adelaidea, Canberre… Slike i biste Ante Pavelića uz sliku engleske kraljice Elizabete Druge, ustaške zastave uz australsku,  znakovlje propale kvislinške Endehazije, „hrvatski“ zemljovid s granicama koji metar ispod beogradskog Kalemegdana i na bugarskoj državnoj međi, uključivo pola Srbije s Vojvodinom, Sandžakom, Boku kotorsku u Crnoj Gori, cijelu BiH… Od Kanade, gdje se i predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović dala javno fotografirati sa skupinom hrvatskih iseljenika tog mentalnog sklopa iza ustaške zastave, do SAD-a, Latinske Amerike, Australije, nekih država EU-a, te pojave nisu iznimka… Prvi „državnički“ (sic) posjet Franje Tuđmana i Gojka Šuška 1990. Kanadi i SAD-u, o čemu je s lica mjesta svjedočio tadašnji HTV-ov izvjestitelj, vanjskopolitički komentor-mentor Tomislav Jakić (opisao u respektabilnoj knjizi „Nisam zvijao s vukovim“), sveo se na posjet – (pro)ustaškoj emigraciji. Radi skupljanja novca za predstojeći rat, koji je novac većim dijelom završio u privatnim džepovima izabranih „državotvoraca“.

Ustašluk, koji se na ekstrenoj desnici u zadnje doba nazivlje i izvornim antifašizmom, na velika je vrata ušao u Bijednu Našu i uzeo državu pod svoje. Sramotno, nikom od vladajućih iz HDZ-ovog vrha to ne smeta. Dapače. SDP-ova je vladajuća koalicija (2012.-2015.) kukavički propustila obračunati se s neonacifašizmom, barem onako kako se to čini u Njemačkoj kancelarke Angele Merkel. Koketiranje vladajućih s bujajućim zlom se nastavlja. Na unutarnju i međunarodnu štetu Bijedne Naše.

Krivotvorna osvetnička falanga

Ne smeta to ni tzv. Crkvi u Hrvata, pa nije čudno da se civiliziran antinacifašistički svijet zgraža nad stanjem u zemlji zarobljenoj svojom najcrnjom prošlošću. Krivotvorenje povijesti i toleriranje notornog ustašluka u javnom životu Bijedne Naše ovih je dana osudio i američki State Department u redovnom godišnjem izvješću o vjerskim slobodama u svijetu u 2016. godini. Poimence su u negativnom kontekstu spomenuti bivši HDZ-ov ministar kulture Zlatko Hasanbegović i kontroverzni redatelj Jakov Sedlar, srpski i židovski bojkot državne komemoracije u bivšem ustaškom konc-logoru Jasenovcu, porast protusrpske netrpeljivosti u društvu, nevraćanje imovine SPC-u, itsl. A predsjednica RH telali – ne samo sada za desetodnevnog građanima beskorisnog boravka u Australiji i na Novom Zelandu – kako je RH zemlja koja s narednim svijetom dijeli/razvija „iste zapadne vrijednosti“.

Australci su se mogli samo nasmijati: RH jest multinacionalno/multikulturno, ali za razliku od njihovog – krajnje netrpeljivo društvo. Osobito prema srpskoj, svojoj najvećoj etničkoj manjini, pripadnicima LGBTQI skupine, ateistima i svemu/svačemu što se s razlogom ili bez naziva lijevim ili tzv. komunističkim.

Krivotvorenje povijesti, pa i kad je o iseljeništvu riječ, nikom ne koristi niti će donijeti sreću osvetničkoj falangi proustaških krvosljednika, jer se činjenice ne daju prepravljati prema trenutnim politikantskim potrebama. To da pobjednici pišu povijest, čista je budalaština onih koji nemaju pojma što povijest jest. To su činjenice, istina o onome što se dogodilo, a to što se dogodilo – dogodilo se baš tako kako se dogodilo. Nikako drukčije. Ne onako kako se babi snilo, kako se nekom čini ili bi želio, pa laže da se dogodilo baš ono što se nije dogodilo. Istina je uvijek samo jedna, a prava, nepreparirana povijest je – istina. Povijest nije Biblija, pa da milijuni milenijima vjeruju „svetom svjedoku“ koji, rođen 300-400 godina poslije Kristova raspeća, citira što je, kada i zašto kazao. Pazi, citira! I onda je to evanđelje po ovom ili onom, koje se kao „sveta istina“ plaća stanovitim iznosom lemuzine ili prilogom u škrabicu pri oltaru.

Jedna kasta milenijima na tome itekako dobro živi, pa tko voli, neka izvoli. I aktualna politikantska kasta u Bijednoj Našoj, zajedno s crkvenom i manjim dijelom braniteljske, itekako dobro živi na ustrajanju u krivotvorenju povijesti, ne bi li teza o pobjedničkim piscima dobila na uvjerljivosti i smislu. A neće, jer ne može. Nije povijesna istina neka žlundra da ju rasteže i prežvakuje kako se kome sprdne, ali jest dovoljno izazovna da će se uvijek naći redikula koji će to iznova pokušavati.

www.vecernji.hr/vijesti/antifasizam-ivo-josipovic-stipe-mesic-1191512

'Antifašizam za koji se ne borimo, sutra ponovno fašiste dovodi na vlast!'
"Fašizam kojemu se ne suprotstavljamo, antifašizam za koji se ne borimo, sutra ponovno fašiste dovodi na vlast i to je naša odgovornost", rekao je Josipović

Pitanje HOS-ove ploče u Jasenovcu i promjena imena Trga maršala Tita samo su "vrh ledenog brijega", ocijenio je bivši predsjednik Republike Ivo Josipović na javnoj tribini "Opasnost suvremenog fašizma", dodavši i da fašizam kojem se ne suprotstavlja, dovodi ponovno fašizam na vlast. Predrag Štromar PREDRAG ŠTROMAR: 'Ploče braniteljima trebaju biti, ali ne s fašističkim obilježjima' "Priča o ploči u Jasenovcu i priča o Titovom trgu je samo vrh ledenog brijega", kazao je Josipović, dodavši da u Hrvatskoj postoji na tisuće takvih ploča na kojima piše "Za dom spremni" , kao i imena ulica koja nose imena Mile Budaka i Jure Francetića. Rekao je da iz hrvatskog javnog prostora treba ukloniti sve aluzije na ustaše. "Ne treba se zadovoljiti time da cijena sudjelovanja u vlasti bude brisanje jednog dijela teksta s jedne ploče u Hrvatskoj", dodao je Josipović, ustvrdivši da je to "premalo, kolaboracionistički, pa čak i izdajnički". Pitanje fašizma, kazao je, nije samo pitanje prošlosti, već i budućnosti u kakvom ćemo društvu i državi živjeti. Ivo Josipović 1 / 17 Prosvjed protiv micanja imena maršala Tita Josipović također smatra da je "u posljednje tri godine došlo da jasne regresije društva", a razloge za to vidi u tome što 'neke političke snage u Hrvatskoj vode ljudi koji su skloni toj ideologiji', ali i u samim antifašistima koji, kaže, nisu učinili dovoljno kako bi osvijestili vrijednosti antifašizma a poruke koje se slali nisu dobro artikulirali. "Fašizam kojemu se ne suprotstavljamo, antifašizam za koji se ne borimo, sutra ponovno fašiste dovodi na vlast i to je naša odgovornost", dodao je. Josipović je uoči tribine komentirao skup antifašista u ponedjeljak u Zagrebu. Na novinarsku konstataciju da su se na skupu mogle vidjeti sovjetske i jugoslavenske zastave, s crvenom zvijezdom petokrakom, Josipović je kazao da je on vidio "zastavu bivše Socijalističke Republike Hrvatske koja je povijesna zastava i zastavu Radničkog pokreta i da ga to nije posebno smetalo iako, dodaje, više bi volio da je vidio više zastava Hrvatske, ali i one SDP-a, HNS-a, SDSS-a pa i HDZ-a. HOS-ovu ploču u Jasenovcu bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić ocijenio je pak "političkom provokacijom". Smatra da ta ploča nije trebala biti postavljena, pogotovo ne u Jasenovcu. "To postavljanje ploče više liči na jednu političku provokaciju", izjavio je Mesić uoči tribine. "Jasno je da je NDH bila fašistička država, da je bila zločinačka, da su ljudi proganjani zbog svoje vjere, nacionalnosti i rase, izloženi torturama, a oni koji su vršili taj teror išli su s pozdravom 'Za dom spremni', izjavio je Mesić opovrgnuvši pritom da je 'koketirao s ustaštvom'. Na tribini ukazao je na potrebu bolje komunikacije, pogotovo s mladima o fašizmu i NDH ali i više informacija u obrazovnom sustavu o toj temi. Kazao je također da stvaranje ratne atmosfere i atmosfere straha, primjerice od Sjeverne Koreje, Rusije, Kine, koristi najviše vojnoj industriji, prije svega vojnoj industriji Sjedinjenih Država, ustvrdivši da zapravo stvarne opasnosti od rata nema. Osvrnuo se i na ambicije nekih da se Herceg-Bosna pripoji Hrvatskoj, a Republika Srpska Srbiji što, smatra Mesić, nije realno jer bi se onda na Balkanu stvorila Islamska država. "Nema podjele Bosne i Hercegovine, nema promjene u arhitekturi ovog prostora", kazao je. Na tribini u organizaciji inicijative "Antifašizam je moj izbor" i Zajednice udruga antifašističkih boraca i antifašista Zagreba (ZUABA) na kojoj se okupilo stotinjak građana uglavnom starije životne dobi, sudionici su naveli da je antifašizam u većini država svijeta dio glavne političke struje oko čega ne postoji sporenje, te je postavljeno pitanje zašto to nije slučaj i u Hrvatskoj.

Pročitajte više na

https://www.vecernji.hr/vijesti/antifasizam-ivo-josipovic-stipe-mesic-1191512


www.vecernji.hr

Nije problem promenuti naziv ulice.

Problem je sto se ne govori o svemu onome sto je Josip Broz u toku svoga radnoga veka kao drzavnik, ucinio za radnicku klasu cele bivse Jugoslavije.

Nebi ni bio problem,da nije radnicko samoupravljanje "trn u oku" svim kapitalistima i "DEMOKRATSKOM"sistemu celoga sveta.

Sto samo potvrdjuju i verbalne "borbe" koje se vode.

Za drzavu bitnije bi bilo resavati svakodnevne probleme koji se  gomilaju.

No,"protivnicima" radnickog samoupravljanja je bitnije satrti sve ono sto je dovelo do radnickog samoupravljanja.

Pri tome vecina zaboravlja da je bas kapitalisticki sistem bio jedan od uzroka nasilnicke politike prema drugim zemljama Evrope.

No,kao i uvek,"CUTANJE" ne oslobadjanaprotiv,cutanje daje snagu onim strujama koje svoju nadmoc vide u sili.

Po sistemu:" Ako nemoze sa silom,moze sa malo vise sile".

Umesto sa argumentima,se na taj nacin vrsi pritisak na "OVCE" koje se boje sile i rata.

Svi oni koji silom ostvaruju pozicije,budu na isti nacin i uklonjene sa pozicija.

Koliko je takva politika stvarno demokratska je veoma upitno.

hr.wikipedia.org/wiki/Demokracija

Pojam demokracija označava pluraristički oblik vlasti u kojem sve odluke neke države donosi izravno ili neizravno većina njezinih građana kroz izbore.

Kada su ti uvjeti ispunjeni,vlast se može opisati kao demokratska.

To vrijedi za razne sustave upravljanja,jer se ti pojmovi mogu kombinirati i s drugim vrstama vlasti.

Porijeklo riječi

Riječ demokracija dolazi iz grčke riječi δημοκρατíα, koja pak dolazi od δημος, što znači "narod",i κρατειν,što znači "vladati",te sufiksa íα.

Dakle,doslovno "vladavina naroda".    

Značenje i definicija u praksi

Demokracija živi i ovisi o sudjelovanju njenih građana.  

Preduvjet bilo kakvog zalaganja ili angažiranja je znanje.

Svojim zalaganjem može pridonijeti samo osoba koja poznaje sustav,mehanizme i institucije demokratske države.

Iz tog razloga se promicanje znanja,protok informacija i obrazovanje smatra važnim zadatakom demokracije.

   

Razvitak demokracije

Donošenje demokratskih odluka

Da bi odluke bile demokratske,pored većinskog principa moraju ispuniti i daljnje kriterije:

Ravnopravnost: Svatko može glasovati na izborima i sudjelovati i ima samo jedan glas.

Stoga, u nedemokratskim državama žene nemaju pravo glasovanja.

  .

Kako bi se spriječili pritisci,glasuje se tajnim glasovanjem.  

Sloboda informacije: Svi sudionici bi kroz slobodan pristup dostupnim informacijama trebali znati i razumjeti o čemo se odlučuje.

Sloboda izražavanja: Političkoj odluci treba predhoditi slobodna razmjena mišljenja i stavova.

Aktivno biračko pravo: Svi gradani imaju pravo kandidirati za bilo kakve kadrovske odluke .
 

Alternativa: Pravu odluku se može donijeti samo ako postoji nekoliko alternativa.

Kao poseban slučaj moze biti glasanje sa samo jednom alternativom,ako se poštuju drugi kriteriji demokracije.

Pojam 'demokracija',ili, točnije,izvorna (starogrčka) varijanta te riječi,skovan je u staroj Ateni u 5. stoljeću prije Krista.

Atenska se država općenito smatra prvim primjerom sustava koji odgovara nekim današnjim predodžbama o demokratskoj vlasti.

Ipak,mnogi ne smatraju staru Atenu demokracijom,s obzirom da je samo mali dio pučanstva smio glasovati,dok žene,robovi i stranci nisu imali to pravo.

Samo je oko 16% ukupnog stanovništva imao pravo glasa.

Glasovanjem su se u staroj Ateni donosile odluke izravno,umjesto da se biraju zastupnici kao u današnjoj demokraciji.

S vremenom se značenje 'demokracije' promijenilo,a suvremena se definicija jako mijenjala od 18. stoljeća, otkad su se uvodili razni "demokratski" sustavi u mnogim državama.

Predstavnička,direktna (izravna) i participativna demokracija

Suvremena demokracija temelji se prije svega na sudjelovanju građana (demosa) u izborima za predstavnike u predstavničkim tijelima (parlament,skupština,razna vijeća) i za dužnosnike koji se mogu neposredno birati.Zato se govori o predstavničkoj demokraciji.

Izabrani predstavnici u suvremenim demokracijama nemaju imperativni mandat,tj. nisu obavezni za svaku odluku,u čijem donošenju sudjeluju,tražiti mišljenje svoje izborne "baze" i glasovati onako,kako im oni odrede.

Ako pak predstavnici imaju imperativni mandat, obično se nazivaju delegatima (iako nema potpune jedinstvenosti u korištenju terminoogije).

U doba SFRJ,sustav socijalističkog samoupravljanja uključivao je vrlo složeni delegatski sustav.

Praksa je pokazala nedostatke tog sustava.

Ako svi građani (odnosno svi članovi neke organizacije itsl.) izravno sudjeluju u donošenju odluka,govorimo o direktnoj demokraciji.

Osnovno sredstvo izravne demokracije, koje se u mnogim suvremenim demokracijama u manjoj ili većoj mjeri primjenjuje,jest referendum.

Na izravnoj demokraciji osobito inzistira anarhizam.

U novije vrijeme pojavio se termin Nova demokracija što je jednako direktnoj demokraciji realiziranoj preko referenduma na internetu.

Sustav u kojem su ustanove predstavničke demokracije u znatnoj mjeri proširene ustanovama direktne demokracije (ali obje i dalje postoje) naziva se participativna demokracija.



Zakljucite i sami u kakvoj mi to demokraciji zivimo.


Valter

http://100posto.hr/news/dobrovoljni-vatrogasac-s-hvara-podmetao-pozare-pa-ih-s-kolegama-dolazio-gasiti


NEVJEROJATNO Dobrovoljni vatrogasac s Hvara podmetao požare pa ih s kolegama dolazio gasiti


Policijski službenici Policijske postaje Hvar dovršili su kriminalističko istraživanje nad 22-godišnjakom za kojeg je utvrđena sumnja da je tijekom kolovoza izazvao tri požara na području otoka Hvara, piše Slobodna Dalmacija.

Mladića se sumnjiči se da je 13. kolovoza šibicama izazvao požar u blizini crkve u Dolu kod Starog Grada, koji je zahvatio manju površinu suhe trave i niskog raslinja, a ugašen je brzom intervencijom vatrogasaca koji su se nalazili u blizini mjesta požara. Dva dana kasnije mladić  je na isti način izazvao požar na predjelu Lukov Dolac kod mjesta Brusje. Tada je opožareno 2500 m2 suhe trave, borova i niskog raslinja. 20. kolovoza izazvao je još jedan požar i to na predjelu Viternica, u blizini mjesta Selca kod Starog Grada, kada je izgorjelo 20 hektara niskog raslinja i suhe trave.

Mladić je podmetati požare na navedena mjesta dolazio iz Starog Grada gdje živi.

Nevjerojatno, I. L. je 22-godišnji član hvarskog DVD-a koji se prvi od kolega našao na mjestu požarišta čim je stigla dojava o gorućoj travi i raslinju, doznaje Jutarnji list.

Nakon provedenog kriminalističkog istraživanja protiv 22-godišnjaka je podnesena kaznena prijava Općinskom državnom odvjetništvu, zbog sumnje u počinjenje kaznenog djela dovođenje u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom.

Nakon ispitivanja pušten je na slobodu a prijava mu ide u redovnim putem. Još uvijek se ne zna kolika je materijalna šteta u ova tri požara koje je izazvao 22-godišnjak.

www.vecernji.hr/vijesti/hsp-ulica-marsala-tita-knezevi-vinogradi-zmajevac-1191926

Titu odzvonilo i u drugim mjestima? Stigao zahtjev za promjenu imena ulice
Riječ je o ulici koja se nalazi u baranjskoj općini Kneževi Vinogradi, a HSP predlaže da se naziv promijeni u Ulica hrvatskih branitelja

Hrvatska stranka prava Osječko-baranjske županije ponovno je zatražila da se promijeni ime jedine ulice u ovoj županiji koje nosi ime Josipa Broza Tita. ZAGREBAČKA SKUPŠTINA Prihvaćen prijedlog preimenovanja: Trg maršala Tita otišao u povijest Ulica Maršala Tita nalazi se u baranjskoj općini Kneževi Vinogradi, odnosno na potezu od izlaska iz mjesta Suza do centra mjesta Zmajevac. HSP predlaže da se ta ulica nazove Ulicom hrvatskih branitelja. – Iako smatramo da nije potrebno posebno objašnjavati razlog ovog zahtjeva, onaj mani dio građanstva koji se još uvijek ne želi odreći se zločinačkog komunističkog režima i njegova ideologa Tita podsjetit ćemo da je on od nezavisnih zapadno-europskih znanstvenika proglašen jednim od 10 najvećih mega zločinaca 20. stoljeća – priopćio je HSP te dodaju: – Ako znamo tko je bio apsolutni vladar, gospodar života i smrti, neokrunjeni kralj i šef komunističke Jugoslavije onda znamo tko je najodgovorniji za zločine komunističke Jugoslavije. Tito. On je odgovoran. Stoga pozivamo Općinsko vijeće Kneževih Vinograda u kojima se nalazi spomenuta ulica da po hitnom postupku izvrši promjenu naziva te ulice. Pogotovo pozivamo načelnika općine Vedrana Kramarića i vijećnike HDZ-a da inzistiraju na promjeni imena ove ulice, a konstatiramo da smo razočarani činjenicom da vijećnici HDZ-a u ranijim sazivima Općinskog vijeća to nisu smatrali za shodnim učiniti iako su u više navrata imali priliku – stoji u priopćenju kojeg potpisuje Drago Marković, član predsjedništva HSP-a.


Ako je to demokratska odluka "PUCANSTVA" neka tako i bude.

Puno toga se i do sada menjalo.

Pa ce se i u buducnosti menjati.

Sta ce jedna Tabla odluciti?

Sta ce sve table odluciti.

Najveci deo stanovnistva nakon nekoliko godina ni nezna (osim kada je Tito u pitanju) ko je taj bio,cije se ime nalazi na tabli.

Cime ce se politika u ovoj zemlji baviti kada se zamene sve "potrebne" table?

Mozda ce poceti da se bave stvano bitnim pitanjima kao sto je konstantno izseljavanje gradjana iz nje.

Ako se ovaj trend nastava nece biti puno ljudi da cita table na ulicama.

No,sada je gospodin Hasanbegovic svoj cilj (licne osvete) ostvario.

Da vidimo sta ce se dalje dogoditi.

Zahvaljujuci "visoke" svesti i podrske demokracije.


NASTAVICESE.....

Valter

www.express.hr/ekonomix/razlike-u-eu-place-u-hrvatskoj-dramaticno-pale-11984

Razlike u EU: Plaće u Hrvatskoj dramatično pale!

U Hrvatskoj su plaće drastično pale s obzirom na prosjek zapadne Europe, s 43 na 37 posto prosjeka

Savez samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH) upozorio je u srijedu da se nastavlja zaostajanje plaća radnika u istočnim zemljama Europske unije (EU) za njihovim kolegama u zapadnim zemljama, a najdramatičniji pad plaća bilježi Hrvatska čiji je udio pao s 43 posto na 37 posto prosjeka zapadne Europe.

Upravo objavljeno istraživanje Europskog sindikalnog instituta (ETUI) pokazuje da radnici u istočnim zemljama EU-a zarađuju dvostruko manje od prosječne plaće radnika u zapadnim članicama EU-a, koje su Uniji pristupile prije 2004., navodi se u priopćenju SSSH-a.

Radnici u deset istočnih država zarađuju od 42 posto plaća na zapadu (u Estoniji), do manje od 18 posto (u Bugarskoj). Samo u Sloveniji radnici zarađuju više od polovice, pa tamo plaće iznose oko 60 posto prosjeka EU 15.
Ekonomska kriza zaustavila smanjivanje razlike u plaćama

Razlika u plaćama između istoka i zapada EU-a smanjivala se krajem devedesetih i dobrim dijelom idućeg desetljeća, no to je zaustavljeno ekonomskom krizom 2008. godine, ističe SSSH.

U šest od 11 istočnih država članica razlike u plaćama su se povećale od 2008. do 2016. Najdramatičniji pad zabilježen je u Hrvatskoj gdje su plaće pale s 43 posto na 37 posto prosjeka zapadne Europe. Pad plaća zabilježen je i u Mađarskoj, Poljskoj, Rumunjskoj, Češkoj i Sloveniji.

Konfederalna tajnica Europske konfederacije sindikata (ETUC) Esther Lynch upozorava da su razlike u plaćama između europskog istoka i zapada "šokantno velike", te tvrdi kako je to rezultat izrabljivanja radnika i slabosti socijalnog dijaloga.

“Za vrijeme krize su na istoku EU-a zamrzavanja i snižavanja plaća bila raširenija, a povećanja plaća manja jer su se poslodavci mogli lakše s time provući. Naravno, razlike u produktivnosti i troškovima života znače da plaće neće biti iste, no to ne objašnjava tako velike razlike u plaćama", smatra Lynch.

Istaknula je kako radnici u istočnoj EU trebaju porast plaća veći od inflacije i rasta produktivnosti, kako bi se nadoknadilo prijašnje izrabljivanje. EU i nacionalne vlade trebale bi poticati kolektivno pregovaranje i snažne sindikate i organizacije poslodavaca.

Multinacionalne kompanije na istoku EU-a trebaju isplaćivati pravedne plaće i poštivati pravo svojih radnika na kolektivno pregovaranje. Mnoge od tih kompanija jako poštuju sindikalna prava u svojim matičnim zemljama, ali to nije slučaj kada dođu na istok EU-a.
Potrebno povećanje minimalnih plaća

Potrebno je i povećanje minimalnih plaća kako bi se osigurao prag dostojanstva i općenito potakao rast plaća, poručila je Lynch.

SSSH traži podizanje minimalne plaće na 50 posto prosječne mjesečne bruto plaće, ali i redefiniranje pojma minimalne plaće bez zakonski utvrđenih dodataka te, općenito, rast plaća kako bi se podigao životni standard građana i podigla njihova kupovna moć, što će utjecati na daljnji ekonomski rast, ističe se u priopćenju.

"Ako poslodavci i Vlada hitno ne prihvate naše zahtjeve za povećanjem minimalne plaće i plaća općenito, Hrvatskoj prijeti ozbiljan rizik da ostane zalijepljena na europskom dnu s niskim plaćama, a da na europskom vrhu budemo samo po brojkama o iseljavanju", upozorio je predsjednik SSSH-a Mladen Novosel.

Dok slušamo o turističkim rekordima i rastu BDP-a, ne možemo više prihvatiti tvrdnje kako još nije došlo vrijeme za rast plaća i oporavak radnika. Ako se hitno ne poduzmu odgovarajući koraci, mi smo odlučni u poduzimanju industrijskih i drugih akcija, najavio je Novosel.

www.express.hr/top-news/pregovara-s-plenkijem-jasenovac-je-bila-bolnica-za-tifusare-12007

Pregovara s Plenkijem: "Jasenovac je bila bolnica za tifusare"
Piše Express

Skejo je ovih dana jedan od onih koji s premijerom pregovora oko ploče poginulim HOS-ovcima s natpisom "Za dom spremni"

Za dom!, uzviknuo je umirovljeni pukovnik Marko Skejo.

"Spremni!", uzvratili su mu vremešni, više stariji nego sredovječni muškarci u starim, jedva navučenim crnim odorama Hrvatskih obrambenih snaga.

Deseti je travnja 2016., 75 je godina od proglašenja Nezavisne Države Hrvatske i dva i pol desetljeća od osnutka Devete bojne HOS-a "Rafael vitez Boban", nazvane po časniku poražene zločinačke vojske u davno završenom ratu.

Ovaj dokument spasio je tisuće ustaških zločinaca

Mjesto radnje je Split, grad koji je u doba nastanka Pavelićeve tvorevine bio u Italiji. Skejo i dio njegovih suboraca slave, samo to neće glasno reći.

Skejo je ovih dana jedan od onih koji s premijerom Andrejom Plenkovićem pregovora oko ploče poginulim HOS-ovcima s natpisom "Za dom spremni" koja je postavljena u Jasenovcu. No, podsjetimo o kome se radi.

Splićanin Marko Skejo bivši je ratni zapovjednik IX bojne HOS-a "Rafael vitez Boban", kojeg se osim po sudjelovanju u Domovinskom ratu upamtilo i po nerijetkim ustaškim ispadima, sudjelovanju na prosvjedima protiv primjerice Olivera Frljića, ali i skandaloznim izjavama o NDH, Anti Paveliću i Jasenovcu.

Za Antu Pavelića je tako rekao da je bio "najveći sin hrvatskog naroda koji je u datim okolnostima činio najbolje što je mogao za hrvatsku državu", što valjda uključuje i prodaju dijela Dalmacije Italiji, te je dodao: "Nažalost, povijest je iskrivljena, zna se da je pišu pobjednici, a ne poraženi. A nama Hrvatima uvijek su neki drugi pisali našu povijest", rekao je 2011., nakon mise zadužnice za Pavelića u Splitu.

Još nevjerojatniju izjavu je dao o logorima u Jasenovcu i Gradiški - da su to bile "bolnice otvorenog tipa u kojima su stradali samo dokazani neprijatelji hrvatske države i najteži bolesnici"."

U izjavi iz 2011. rekao je ovako:

"Pričao sam sa Šakićem u zatvoru. Jasenovac je bio bolnica u kojoj je šest tisuća ljudi umro od tifusa i drugih bolesti, a 700 ih je strijeljano. Ali to su sve bili ljudi koji su radili protiv hrvatske države."

Ove je godine uhićen u Kninu na proslavi Dana pobjede, jer je vikao Za dom spremni, a na kraju nije smio prisustvovati ni na misi zadušnici.

Jedna od većih afera dogodila su u vrijeme dok je gradonačelnik Splita bio Ivo Baldasar. 2014. prisustvovao je otkrivanju spomen-obilježja poginulim pripadnicima devete bojne HOS-a koja nosi ime zapovjednika ustaških jedinica Rafaela Bobana. Da stvar za gradonačelnika bude gora, to se događalo na dan koji cijeli svijet obilježava kao Dan pobjede nad fašizmom. Spomenik su zajedno otkrili Skejo i Baldasar.

Godinu dana kasnije Baldasar je 10. travnja, na dan uspostave fašističke NDH, uputio službeno gradsko izaslanstvo koje je položilo vijenac pod isti spomenik.

Tuđman: "Zbog ustaštva nas tretiraju gore nego Srbiju"

U svemu tome Baldasar nije vidio ništa sporno, pravio se da ne razumije što ga se pita i stalno ponavljao da su ti ljudi branili domovinu. To naravno nije sporno, ali kada se na 10. travanj postavlja vijenac na spomenik koji nosi naziv Rafael vitez Boban malo tko u Hrvatskoj neće primijetiti fašističku simboliku.

Bojna je zapravo osnovana u studenome 1991. godine, a 10. travnja izabran je kao dan postrojbe, što naravno ne može biti slučajnost.

Skeju možete naći na brojnim snimkama na Youtubeu, pretražite samo njihove proslave 10. travnja. Evo jedne, traje 15 minuta, i snimka je od 10. travnja 1995. godine u Splitu.

Skejo se toga dana vozio u crnom Mercedesu iz 1940-ih kao ustaški časnik, dok je za njim splitskim ulicama, pjevajući ustaške koračnice, marširala naoružana postrojba njegovih crnokošuljaša s ustaškim kapama. Osobito su dojmljivi trenuci u kojima vođa kolone triput uzvikuje: ‘Za dom!’ a postrojba triput uglas uzvraća: ‘Spremni!’

Vođa kolone zatim triput pita: ‘Za koga?’ a postrojba triput uzvraća: ‘Za poglavnika!’ Vođa nastavlja: ‘Što smo mi?’ Postrojba viče: ‘Ustaše!’ Vođa: ‘Što smo mi?’ Postrojba: ‘Ustaše!’ Vođa: ‘Što smo mi?’ Postrojba: ‘Ustaše!’


Kako glasate na izborima,tako vas i vode kroz zivot.

Ocito je da je (bar za sada) vecina za ovakav nastavak.

Izbori ce doci.

Za koga cete ovaj put glasati.

Za iste?

Ako je tako,podrzavate isto stanje.

Neka bude onako kako vi = Gradjani = PUCANSTVO to i zelite.


Valter

www.vecernji.hr/vijesti/hos-za-dom-spremni-portret-marka-skeje-ratni-heroj-i-porezni-duznik-1193340

Portret Marka Skeje: Ratni heroj i porezni dužnik
Poratni poduzetnik 2012. oglašen je kao jedan od najvećih dužnika na listi poreznih dužnika s 12 milijuna kuna duga

“Baš zabavno, ovo je tip koji je održao novinsku konferenciju tvrdeći za sebe da nije fašist”, napisao je neki dan na Twitteru Eric Gordy, profesor na University College London, gdje predaje na odjelu koji se bavi slavenskim narodima i istočnom Europom. Stoga često posjećuje portale na našem meridijanu pa mu je za oko zapela fotografija Marka Skeje s dobro uzgojenom hitlerovskom brčinom. Osebujni splitski hosovac koji se, zbog provokativnog izgleda i izjava podjednako, našao u središtu interesa domaće javnosti tijekom premještanja ploče iz Jasenovca polako prelazi zapadne hrvatske granice – što srpski pa i bosanski tisak o njemu i o Hrvatskoj piše, lako je čak i pretpostaviti. Uistinu, tko je Marko Skejo? Krešo Beljak, čelnik HSS-a I desnica i ljevica Odoru HOS-a nosili i Beljak, Stipe Petrina, Ivana Šojat... 42 dana pakla u Škabrnji Rođen 1956. u Drnišu, ratni zapovjednik IX. bojne HOS-a Rafael Boban, nazvane po ustaškom pukovniku i zapovjedniku Crne legije, tijekom Domovinskog rata istaknuo se zavidnim junaštvom. Tijekom 1993. prema zapovijedi Ante Gotovine odlazi braniti Škabrnju koju su u to vrijeme napadale snage Kapetana Dragana, Crvene beretke Milorada Ulemeka Legije, arkanovci i lokalni martićevci, kojima se 42 dana suprotstavljao s 80 hosovaca. No već dvije godine kasnije, uoči operacije Oluja, na sam 10. travnja, Marko Skejo i njegovi bojovnici defiliraju ulicama Splita u crnim odorama vičući: “Što smo mi? Ustaše!” Skejo svoje govore 90-ih drži ispred portreta Ante Pavelića, a poglavnika se ne odriče se do današnjih dana tvrdeći da je Pavelić “najveći sin hrvatskog naroda ”, dok je logore u Jasenovcu i Gradiški okarakterizirao kao “bolnice otvorenog tipa”. Dosljedan u svojim stavovima, nedavno je u Kninu defilirao odjeven u majicu na kojoj piše “369. Staljingrad 1942.”, koja se odnosi na pješačku pukovniju NDH koja je, zajedno s Nijemcima, sudjelovala u napadu na Staljingrad u Drugom svjetskom ratu. Zagreb: HOS-ovci održali konferenciju vezano uz spomen ploču u Jasenovcu 1 / 15 Anto Đapić, Marko Skejo, Borislav Barišić, Ivan Friščić, Ante Tandara Usprkos nedvosmislenom preferiranju poražene ideologije, u srijedu na tiskovnoj konferenciji koju su organizirali zagrebački hosovci i pritom se ogradili od ustaštva, Marko Skejo na novinarska pitanja o toj temi odgovarao je nerazgovijetno i nejasno. Premda se voli razmetati domoljubljem, ovaj poratni poduzetnik 2012. je oglašen kao jedan od najvećih dužnika na javno objavljenoj listi poreznih dužnika u Hrvatskoj s čak 12 milijuna kuna duga, koji je idućih godina i podmirio. Radi u građevini, vlasnik je kamenoloma, bavi se proizvodnjom betona, a njegove tvrtke sve do jedne u nazivu sadrže krilaticu “Za dom”. HOS-ova ploča dislocirana Ploča HOS-a skinuta, nitko zadovoljan U Splitu bez ‘za dom spremni’ Ispada da je u biznisu povremeno lovio u mutnom. Naime, 2015. našao se na optuženičkoj klupi te je i osuđen. Proglašen je krivim jer je od 2008. do 2013. kao član uprave tvrtke “Alas za dom” uz pomoć zeta Bože Trogrlića izvukao milijun kuna prevarivši svoje austrijske partnere. Nakon što je nova uprava otkrila manjak, veći dio novca je vratio. Pa ipak, ovih je dana sudjelovao u pregovorima o ploči kao ravnopravan partner članovima Vlade. Zanimljivo, iako je do kraja gorljivo branio pozdrav “za dom spremni” u Jasenovcu, 2014. godine u Splitu je pristao da spomenik njegovim poginulim suborcima iz IX. bojne HOS-a bude podignut bez spornog pozdrava pa tako i ostade do današnjeg dana.


Slika govori sama za sebe.

Netreba se cuditi sto gradjani napustaju zemlju kada je ovakvi ljudi predstavljaju.

Nije on jedini.

Ima tu jos puno jasnih pokazatelja "Kud plovi ovaj brod".

Dok "PUCANSTVO" bude cutalo se nista nece ni promenuti.

Samo vi i dalje podrzavajte ovakvo stanje i dobicete ono sto ste trazili.


Valter

www.vecernji.hr/vijesti/zarobljeni-u-proslosti-hrvatska-bez-cilja-je-slijepo-crijevo-eu-1194265

Zarobljeni u prošlosti: 'Hrvatska bez cilja je slijepo crijevo EU'
Kad upravljački mehanizam u državi slabi, razni akteri, bilo domaći, bilo strani, provode svoje agende u Hrvatskoj, kaže Bagić.

Za razliku od agresivne manjine, neovisni stručnjaci različitih profila dulje vrijeme mirno i dosljedno upozoravaju da se ova država zarobljena u prošlosti kotrlja unatrag, da se ne zna smjer kamo idemo i što hoćemo postići. Da u europskom miru ne bismo izgubili dobivene ratove, hrvatski vođe morali bi početi rješavati probleme, ali i ponuditi razvojne ciljeve i vizije DRAMATIČAN APEL SLAVENA LETICE Može li Hrvatska u miru izgubiti dobivene ratove Ili kako je to u Večernjem listu napisao Slaven Letica sažimajući bit problema u rečenici: ”Da u europskom miru ne bismo izgubili dobivene ratove, hrvatski vođe morali bi konačno početi rješavati probleme, ali i ponuditi razvojne ciljeve i vizije, koji bi pažnju naroda usmjeravali prema budućnosti”. Nerelevantne teme Sociolog Dragan Bagić kaže da relativno dugo političke elite nemaju kapacitet i volju usredotočiti se na rješavanje ključnih ekonomskih i društvenih problema. – Ono malo političke energije i političkog kapitala koje imaju troše na neproduktivne i nerelevantne teme. Rasprava o bivšim režimima, komunističkom i NDH, te retorika o lustraciji koju je pokrenuo Karamarko primjeri su štetnih političkih tema koje troše društvenu i političku energiju koja bi se trebala usmjeriti na rješavanje ekonomskih i društvenih problema. Vraćanje i bavljenje povijesnim temama i podjelama dokaz je nesposobnosti političkih elita da se suoče s ključnim problemima. Da HDZ, SDP i ostali imaju rješenja za supstancijalne probleme, politiku bi pokušali izgraditi na tim rješenjima, ali nemaju ih pa pozicije grade na irelevantnim temama kojima se lako mobiliziraju birači i u kojima je lako dobivati kvazipolitičke pobjede. Mislim da to političke elite ne rade svjesno, nego spontano bježe od zahtjevnih društvenih i ekonomskih problema jer za njih nemaju rješenja – ističe Bagić. A ako upravljački mehanizam u državi slabi, dodaje, onda razni akteri, domaći ili strani, provode svoje agende u Hrvatskoj, a društvo upada u krize koje se samo produbljuju. Zagreb: HOS-ovci održali konferenciju vezano uz spomen ploču u Jasenovcu MARINKO JURASIĆ Treba li zabraniti i hitlerovski brk Marka Skeje? – Bez obzira na trulost naših politika i pomanjkanja vizija ili državničkih politika i bez obzira na garniture koje su bile na vlasti, imali smo konsenzus da nam je ulazak u NATO i EU strateški interes. Danas nemamo konsenzusa oko strateških interesa zemlje ni strategiju razvoja zemlje, a ako to nemate, vi ste i prema van slabi i ranjivi kao država i nitko vas ozbiljno ne shvaća jer znaju da na vas lako mogu napraviti pritisak, a vi ćete pognuti glavu. Kad nemamo strategiju razvoja zemlje, imamo ove ili one ploče, ustaše i partizane, oko kojih se ljudi glođu, a na scenu dolaze marginalci – kaže politolog i ekonomist Luka Brkić. Iako smo članica EU i NATO-a, što nam to vrijedi ako smo kao zemlja bez konsenzusa o strateškim ciljevima tek puka brojka za stolom tih asocijacija i integracija, koju se ne uvažava. “Mi smo u tom kontekstu impotentni. Ostajemo slijepo crijevo svjetske politike u okviru tih asocijacija i integracija i u razvojnom smislu, a znamo da se bez slijepog crijeva može– zaključuje Brkić. Akademik Ivan Cifrić također ističe da je prošlost u nas top tema, a ne što ćemo i kako ćemo sutra. Razoreno društvo – Ističe se važnost dijaloga, ali da bi postojao dijalog, u društvu mora postojati zajednički cilj, što hoćemo postići, a ne da svatko, kako se kaže, svoju kozu dere. Politika se mora voditi tako da se vidi koje su to ključne stvari koje mogu pomaknuti državu na dulje staze naprijed, a ne na kratkoročne, izborne. Raspravlja se tko će biti voditelj reforme obrazovanja, a zaboravlja se da će za nekoliko godina doći nova reforma reforme jer se razvijenija društva brzo mijenjaju, a to znači stalne promjene, pa i u obrazovnom sustavu. Nužno je da država i društvo preko obrazovne reforme kažu što hoće jer nije problem u obrazovnu reformu uvesti ove i one predmete, a druge izbaciti. Kad ne znate za koga obrazujete i za što, školstvo služi samo kao alibi – kaže Cifrić. Veliki je problem, dodaje, što nemamo srednjih slojeva koji drže stabilnost društva.