HRVATSKA 1 DO 2019god.

Građani od 1.1.2018. ostaju bez svojih kuća i stanova! Porez na nekretnine = Robovlasništvo!
March 22, 2017 Naslovna, Politika

Ministar financija Zdravko Marić: Od 1. siječnja 2018. uvodi se porez na nekretnine kao zamjena za komunalnu naknadu.

Iako smo upozoravali ljude da će se ovo desiti, svi su nam govorili da smo teoretičari zavjera i da nitko ne smije uvesti porez na nekretninu u kojoj živimo. Sad vidite da ipak može. Kriminal postaje legalan, ako ga Vlada izglasa u Saboru.

Porez na nekretnine je robovlasništvo, tj. ukidanje privatnog vlasništva, kažnjavanje ljudi koji su cijeli život marljivo radili i štedjeli da bi nešto stvorili za sebe i svoju djecu. Taj porez može u početku biti mali, ali će kasnije biti sve veći i veći i u jednom trenutku ga sigurno više nećete moći plaćati. Pdv je rastao, cijena dopunskog zdravstvenog osiguranja je rasla, a tako će i ovaj porez. Čovjek koji nešto ima je slobodan, a čovjek koji je u najmu je ovisan. Vlast i sustav ne žele slobodne ljude, nego ovisne, koji će se zadovoljavati mrvicama s njihovog stola.

Vi možete otkazati struju, internet, tv, ali porez ne možete otkazati i morate ga platiti. Ako ne platite porez na nekretninu, ostajete bez nje. Svi vi koji ste marljivo radili i štedjeli cijeli život, odvajali od svojih usta da bi si osigurali krov nad glavom, sada ispadate budale. Iako ste platili sve moguće poreze kada ste kupili zemlju, materijal, plaćali komnumalne priključke, građevinske dozvole, radnike itd., sad vam Vlada poručuje da to ipak nije vaše i da ćete morati biti podstanari u nećemu što ste krvavim radom stvorili i n ašto ste platili sve moguže poreze koji postoje. Kako će umirovljenici sa 1500 kn mirovine plaćati porez na nekretnine? Kako će blagajnica sa 3000 kn plaće plaćati porez na nekretnine. Kako će ljudi bez posla i blokirani plaćati porez na nekretnine? Porez na nekretnine je zamišljen da sirotinja ostane bez imovine. Čovjek koji nešto posjeduje je slobodan, a Vlast ne želi da budete slobodni. Vlast može upravljati samo robovima i zato se ovaj porez uvodi.

Svi se sjećaju kako su nam kao malima pričali onu priču o vrijednim mravima i lijenom cvrčku, ali danas bi ta priča bila drugačija. Vrijedni mravi bi bili kažnjeni porezom na imovinu, a lijeni cvrčak bi dobio stan od države.

Kad nepravada postane zakon, otpor postaje građanska dužnost i ovakvu Vlast narod više ne smije podržavati. Porez na nekretnine je pljačka i agresija na Hrvatsku i njezine građane!


PS: Ako ste protiv poreza na nekretnine, podržite lajkom Facebook stranicu portala Flash.hr: https://www.facebook.com/Flash.hr.newsportal/

Autor: Josip Novosel


Dali je komentar uopste potreban.

Pa ipak ce vecina i dalje cutati.

Nema tu vise nikoga ko bi imao "M....a" = snagu da stane pred ljude i to im kaze.

Mogu vec sada da se kladim.

Dokazite da nisam u pravu.


Valter

http://www.vecernji.hr/hrvatska/ne-mogu-naci-sankere-i-konobare-a-placam-od-5100-do-8600-kuna-1161054

JOZO BAROVIĆ, STONSKI UGOSTITELJ

Ne mogu naći šankere i konobare,a plaćam od 5100 do 8600 kuna

Ugostitelji će dati izraditi studiju utjecaja PDV-a na njihovu djelatnost,koji ih je,tvrde,bacio u minuse,te tražiti da ih sasluša premijer

AUTOR:
RADMILA KOVAČEVIĆ

Dajem plaće šankerima i kuharima od 5100 do 8600 kuna, smještaj, hranu i svejedno ih ne mogu naći. Nedavno sam uspio naći pomoćnog kuhara, prijavio ga, ali nakon dva dana čovjek je dobio poziv iz Irske i otišao. Iste probleme ima i građevina. Ušao sam u investiciju proširenja objekta, dao unaprijed 7000 eura, a firma koja mi je počela raditi, usred posla ostala je bez radnika.

Otišli su u Njemačku. Ako se tako nastavi, odnijet će nas vrag. A dogodine će biti još gore – ogorčen je stonski ugostitelj Jozo Barović. Ugostiteljima na kontinentu nije ništa bolje. Štoviše, za razliku od svojih jadranskih kolega, nemaju ni nadu da će im skora sezona pokriti rastuće troškove i PDV pritisak od maksimalnih 25 posto.

– Restorani se zatvaraju, tri dobra prestala su raditi samo u Međimurskoj županiji. Sve manje je gostiju koji u restoranima slave neke obiteljske prigode, tvrtke više izdatke za reprezentaciju ne mogu knjižiti u troškove, pa je manje i poslovnih skupova. Kupovna moć ne raste i mi ne možemo dizati cijene, a izdaci nam itekako rastu.
Recimo, tvrtka s godišnjim bruto prometom od oko dva milijuna kuna, sad samo na PDV daje 250.000 kuna više nego prije dizanja tog poreza. S ovakvim PDV-om ne možemo ni radnike bogzna kako platiti. Prosječan kuhar kod nas može dobiti oko pet tisuća kuna, a 50 kilometara dalje, u Austriji, 8500 kuna.

I još je bliže kući nego da se zaposlio u Zagrebu – kaže čakovečki ugostitelj Marijan Martinjaš. Manjak radne snage muči i zagrebačke ugostitelje. Recimo, ugostiteljsko poduzeće koje je još lani zapošljavalo 110 ljudi, sad je spalo na samo pedesetak zaposlenih.

Gdje da režu i kako da prežive pitaju se i u tvrtki koja drži nekoliko studentskih kantina. – PDV se otpočetka godine gotovo udvostručio, a Ministarstvo obrazovanja, koje određuje cijene jer ih subvencionira, i dalje drži cijene kao kad je PDV bio 13 posto... – tuže se predstavnici.
Povrh svega, kažu, nakon investicije od tri milijuna kuna u susjedstvu im je osvanula nelojalna konkurencija – samoposluga koja nudi i tople obroke. Ugostiteljskim jadikovkama time nije kraj.

– Imamo kontinuirano otvorene oglase za zapošljavanje, a kad nam Zavod za zapošljavanje pošalje deset imena, na razgovor uopće ne dođe ili jednostavno nije zapošljivo njih osmero. Malo je kvalificirane radne snage, ali, isto tako, na oglase za posao javljaju nam se i ljudi koji su pokušali u Irskoj, Norveškoj, i vratili se u Hrvatsku – ističe Gordan Škorić iz lanca restorana brze prehrane.

Predsjednik Udruženja ugostitelja pri HGK, s oko 10.000 članova, Ivan Bogović, poručuje da je dizanje PDV-a, u moru problema, bilo tek kap koja je prelila čašu.

– Mnoge ugostitelje to je bacilo u minus. Malo je tko pozitivan, pogotovo u unutrašnjosti zemlje gdje su cijene praktički iste već deset godina. Korigirane su tek za razliku povišenog PDV-a, a namirnice su od 2006. poskupjele sto posto, skuplja je i struja, plin... – nabraja Bogović. Najavljuje izradu studije o utjecaju PDV-a na ugostiteljstvo. Ugostitelji traže da ih sasluša premijer.

http://www.vecernji.hr/hrvatska/izbjegnite-guzvu-donosimo-popis-svih-granicnih-prijelaza-u-zemlji-1163368

Izbjegnite gužvu! Donosimo popis svih graničnih prijelaza

Svi građani Europske unije mogu granicu Hrvatske i Slovenije prelaziti čak i na prijelazima za pogranični promet kojih ima ukupno 27

Kilometarske kolone i sati čekanja na graničnim prijelazima mnogima koji su danas putovali u ili preko Hrvatske zagorčali su početak uskrsnih blagdana. Najgore su prošli oni koji su ulazili u Hrvatsku preko Bregane jer su na tom graničnom prijelazu morali čekati u 10-kilometarskoj koloni nekoliko sati kako bi prešli granicu.

Gube vrijeme i živce

Vrijeme i živce gubili su i putnici koju su prelazili i druge granične prijelaze sa Slovenijom. Nešto bolja situacija je bila na graničnim prijelazima s BiH i Srbijom, gdje se, prema podacima HAK-a, čekalo na prolaz do dva sata. Početak uskrsnog vikenda tako je potvrdio strahovanja o kaosu koji će nastati na graničnim prijelazima zbog provedbe europske uredbe o sustavnom provjeravanju putnih isprava građana EU u bazama podataka. Zbog toga policija od 7. travnja, kad je uredba stupila na snagu, na graničnim prijelazima skenira svaku putovnicu ili osobnu iskaznicu.

Prije granični policajci nisu smjeli sustavno skenirati dokumente svakog građanina EU, nego su samo vizualno pregledali putne isprave, što je trajalo puno kraće. Državljani trećih zemalja koje nisu članice EU i prije su, a to se nije promijenilo novom uredbom, morali biti “skenirani” u bazama podataka. No, gužve na graničnim prijelazima sada se stvaraju za sve, i državljane i nedržavljane EU, jer sustavne kontrole državljana EU oduzimaju puno više vremena nego prije, kad nisu bile obvezne. Javnost pak ne zna kakvi su rezultati tih sustavnih kontrola na granicama zbog kojih ispašta mnogo ljudi. Iz Europske komisije danas su poručili da zbog sigurnosnih razloga neće otkrivati detalje o tome kakve su konkretno informacije o primjeni nove uredbe o sustavnim kontrolama dale pojedine zemlje članice EU na sastanku iza zatvorenih vrata u srijedu u Bruxellesu.

Komisija će nastaviti blisko surađivati sa zemljama članicama kako bi osigurala da se pravila primjenjuju na najbolji mogući način te da učinak na protok prometa bude izbjegnut, a da pritom ne bude kompromitirana razina sigurnosti – rekla je glasnogovornica EK. Nova uredba uvedena je s ciljem jačanja sigurnosti nakon što se pokazalo da državljani EU koji imaju potencijalne terorističke namjere mogu zloupotrebljavati raniju uredbu koja nije obvezivala na skeniranje svih putovnica u bazama podataka traženih ili sumnjivih osoba. Ranije su takvi potencijalni sumnjivci, koji putuju s putnim isprava EU, imali veće šanse da neometano prelaze granice nego što to imaju sada, s novom uredbom koja propisuje sustavne provjere.

Ciljane provjere

No nova uredba dozvoljava mogućnost da države članice, na temelju pisane procjene rizika koju moraju poslati svima u EU, privremeno pređu sa sustavnih na ciljane provjere državljana EU u situacijama kad sustavne provjere izazivaju velike gužve. Ciljane provjere u tom slučaju znače da se ne skenira svaka putna isprava svakog državljanina EU, nego, kao i prije stupanja nove uredbe na snagu, da se samo vizualno pogleda svaka putna isprava, a da se skeniraju samo one koje pobuđuju neku sumnju. Gužve koje se stvaraju i drugog vikenda od stupanja na snagu nove uredbe pokazuju da nije baš svima jasno kako se primjenjuju ta pravila o prelasku sa sustavnih na ciljane provjere u cilju smanjenja gužvi. O tome se raspravljalo na sastanku u srijedu u Bruxellesu. Novi sastanak na tu temu je zakazan za 28. travnja.
Kaos na granicama po svemu sudeći neće nestati sve dok je na snazi sporna uredba. Stoga je vrlo moguće da se prizori kaosa s graničnih prijelaza budu događali svakog vikenda. Taj kaos moguće izbjeći ako se koriste alternativni granični prijelazi. Hrvatska sa Slovenijom ima ukupno 24 međunarodna granična prijelaza, a najgore stanje je na Bregani, Macelju, Pasjaku... na koje ide glavnina putničkog cestovnog prometa između dvije zemlje. No u blizini tih velikih postoje i mali prijelazi poput Harmice i Naselja kod Bregane, na kojima su gužve znatno manje. Isto tako, između Hrvatske i Slovenije postoji i 27 stalnih graničnih prijelaza za pogranični promet koje uz nositelje pogranične propusnice mogu prelaziti i svi drugi državljani EU. S BiH imamo 25 stalnih međunarodnih graničnih prijelaza za putnike (i još 20 pograničnih), s Crnom Gorom dva, s Mađarskom 12, a sa Srbijom osam. Popis svih tih prijelaza donosimo na karti uz ovoj tekst i preporučujemo da prije polaska na put provjerite koji vam je najbolji alternativni prijelaz.     Kako izbjeći Breganu, kad tempirati dolazak na granicu...

Prijelazi za pogranični promet Na njima mogu hrvatsku granicu sa Slovenijom priječi svi državljani EU. Na pograničnim prijelazima s BiH granicu samo mogu priječi oni s pograničnim propusnicama.

Radno vrijeme Stalni međunarodni granični prijelazi za putnike u cestovnom prometu otvoreni su od 0 do 24 sata, dok su prijelazi za pogranični promet otvoreni od 6 do 22 sati.

Kako izbjeći Breganu Najgori prijelaz na kojem se čeka i po pet sati moguće je izbjeći kad se dolazi iz smjera Ljubljane tako da se izađe s autoceste kod mjesta Čatež ob Savi i uputi do osam kilometara udaljenog prijelaza Harmica. Isto tako, prije Bregane se može izaći s autoceste i granicu prijeći na tri kilometra udaljenom malom prijelazu Bregana-Naselje.

Najveće gužve su ujutro Izbjegavajte dolazak na granične prijelaze u jutarnjim satima jer tada su najveće kolone. Najbolje je tempirati dolazak na granicu sredinom dana, kad je priljev vozila znatno manji. Provjerite stanje na cestama prije nego krenete na put.

http://www.4dportal.com/hr/politika/4326-gradani-od-112018-ostaju-bez-svojih-domova-porez-na-nekretnine-robovlasnistvo

Ministar financija Zdravko Marić (HDZ): Od 1. siječnja 2018. uvodi se porez na nekretnine kao zamjena za komunalnu naknadu.

Iako smo upozoravali ljude da će se ovo desiti, svi su nam govorili da smo teoretičari zavjera i da nitko ne smije uvesti porez na nekretninu u kojoj živimo. Sad vidite da ipak može. Kriminal postaje legalan, ako ga Vlada izglasa u Saboru.

Porez na nekretnine je robovlasništvo, tj. ukidanje privatnog vlasništva, kažnjavanje ljudi koji su cijeli život marljivo radili i štedjeli da bi nešto stvorili za sebe i svoju djecu. Taj porez može u početku biti mali, ali će kasnije biti sve veći i veći i u jednom trenutku ga sigurno više nećete moći plaćati. Pdv je rastao, cijena dopunskog zdravstvenog osiguranja je rasla, a tako će i ovaj porez. Čovjek koji nešto ima je slobodan, a čovjek koji je u najmu je ovisan. Vlast i sustav ne žele slobodne ljude, nego ovisne, koji će se zadovoljavati mrvicama s njihovog stola.

Vi možete otkazati struju, internet, tv, ali porez ne možete otkazati i morate ga platiti. Ako ne platite porez na nekretninu, ostajete bez nje. Svi vi koji ste marljivo radili i štedjeli cijeli život, odvajali od svojih usta da bi si osigurali krov nad glavom, sada ispadate budale. Iako ste platili sve moguće poreze kada ste kupili zemlju, materijal, plaćali komnumalne priključke, građevinske dozvole, radnike itd., sad vam Vlada poručuje da to ipak nije vaše i da ćete morati biti podstanari u nećemu što ste krvavim radom stvorili i n ašto ste platili sve moguže poreze koji postoje. Kako će umirovljenici sa 1500 kn mirovine plaćati porez na nekretnine? Kako će blagajnica sa 3000 kn plaće plaćati porez na nekretnine. Kako će ljudi bez posla i blokirani plaćati porez na nekretnine? Porez na nekretnine je zamišljen da sirotinja ostane bez imovine. Čovjek koji nešto posjeduje je slobodan, a Vlast ne želi da budete slobodni. Vlast može upravljati samo robovima i zato se ovaj porez uvodi.

Hoće li se morati mijenjati i čl. 34. Ustava RH koji kaže da je dom nepovrediv? I što s onim ovršnim zakonom koji kaže da se ne može ovršiti jedina nekretnina u posjedu nužna za život? Puno je tu nelogičnosti i kontradikcija.

Vjerovatno oni ovim potezom žele da država u konačnici bude vlasnik svih nekretnina u Hrvatskoj i da građani samim time budu prisiljeni unajmljivati te iste (svoje) nekretnine da bi živjeli u njima.

HDZ-ovci u euforiji! Tko zna, možda i oni upadnu u vlastitu zamku donošenjem ovakvih zakona kao što je to bio slučaj sa Sanaderom koji je naložio osnovanje USKOK-a

Svi se sjećaju kako su nam kao malima pričali onu priču o vrijednim mravima i lijenom cvrčku, ali danas bi ta priča bila drugačija. Vrijedni mravi bi bili kažnjeni porezom na imovinu, a lijeni cvrčak bi dobio stan od države.

Kad nepravada postane zakon, otpor postaje građanska dužnost i ovakvu Vlast narod više ne smije podržavati. Porez na nekretnine je pljačka i agresija na Hrvatsku i njezine građane!

PS: Ako ste protiv poreza na nekretnine, podržite lajkom Facebook stranicu portala 4Dportal.com: https://www.facebook.com/4Dportal

Ovako su nekada govorili HDZ-ovci:

Izvor: www.flash.hr

'Tito je bio jedinstven lider, a njegove negativne strane jako teško izlaze na vidjelo'
Dvosveščani zbornik "Titova Jugoslavija – neispričane priče", kroz "impresivan raspon tema" govori o sustavu "koji nije pripadao ni istoku ni zapadu"

Josip Broz Tito jedinstven je lider koji je najbolje do sada kapitalizirao mogućnosti prostora kojim je tri desetljeća upravljao, ali njegove negativne strane jako teško izlaze na vidjelo jer bi one bacile loše svjetlo na mnoge druge u svijetu. To je mogući zaključak zbornika kojeg je tiskao jedan od najvećih i najuglednijih izdavača znanstvene literature u svijetu "Palgrave Macmillan", a projekt vodile i zbornik uredile Gorana Ognjenović i Jasna Jozelić, znanstvenice iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine zaposlene u Norveškoj. Dvosveščani zbornik "Titova Jugoslavija – neispričane priče", kroz "impresivan raspon tema" govori o sustavu "koji nije pripadao ni istoku ni zapadu", istaknula je u predgovoru američka politologinja Sabrina P. Ramet. Profesorica Remet, svjetska stručnjakinja za teme vezane za Tita i Jugoslaviju, bila je savjetnica Bila Clintona tijekom 90-tih godina, a danas radi na Norveškom Tehnološkom sveučilištu u Trondheimu.

Nijansiranjem protiv mitova i dezinformacija Gorana Ognjenović objašnjava za Hinu da je zbornik nastao kao akademski pokušaj nijansiranja slike o tome što je Jugoslavija bila i kako se raspala. "Nakon čitanja literature i slušanja akademskih rasprava po svijetu, kolegica Jasna Jozelić i ja smo shvatile da su ti pogledi pojednostavljeni, ukalupljeni i da se o nizu događaja u toj zemlji šire netočne slike", objašnjava. Htjele smo zbornikom objasniti pojedine mitove u koje je i stanovništvo Jugoslavije vjerovalo i upozoriti da su međunarodna tijela donosila zaključke o nama, čak i one koji su utjecali na raspad SFRJ, na osnovu dezinformacija, površnog znanja i političkih tumačenja, ističe hrvatsko-norveška socijalna filozofkinja rođena u Vinkovcima, danas znanstvena istraživačica sa Sveučilišta u Oslu. Kad smo radile zbornik Jasna Jozelić je često znala reći: "Jeftino smo se izvukli kad vidimo koliko su malo njihovi savjetnici znali o nama", rekla je Ognjenović. Jozelić je doktorandica pri Norveškom centru za ljudska prava, podrijetlom je iz Bosne i Hercegovine, a u Norveškoj živi od 1992. Srećom, imali smo priliku angažirati vodeće istraživače s područja bivše Jugoslavije, i izvan nje, što je znatno dodalo kvaliteti studije, kaže Ognjenović. Autori tekstova su povjesničari Zdenko Radelić i Albert Bing iz Hrvatskog instituta za povijest, Tvrtko Jakovina i Hrvoje Klasić s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Nataša Mataušić iz Hrvatskog povijesnog muzeja i Latinka Perović iz Beograda; političke filozofkinje Gorana Ognjenović i Jasna Jozelić iz Osla, politolog sa Sveučilišta Penn State u SAD Zachary Irwin, etnologinje Nevena Škrbić Alempijević s Filozofskog fakulteta u Zagrebu i Kirsti Mathiesen Hjemdahl sa Sveučilišta u Agderu u Norveškoj, kulturolozi s Fakulteta društvenih znanosti u Ljubljani MitjaVelikonja i Nena Močnik, te filmski kritičar Jurica Pavičić iz Splita. Inozemne percepcije Tita većinom pozitivne Javnosti zemalja bivše Jugoslavije na Tita i na jugoslavenski socijalizam gledaju bipolarno, pri čemu niti jedna strana nije u pravu za sve što tvrdi, dok inozemne percepcije još uvijek više naginju pozitivnim stranama Titove vlasti, ističe Ognjenović. U inozemstvu Tita gledaju kao nekoga tko je bio na pobjedničkoj strani Drugog svjetskog rata (DSR), tko nije izabrao stranu u hladnom ratu, tko je zakonima osigurao prava žena i prava radničkoj klasi, tko je lansirao Jugoslaviju u globalnu orbitu kao jednu od organizatora Nesvrstanih, i slično. Znači, gledaju ga kao nekoga tko je doprinio miru i izgradnji Jugoistočne Europe kako nije nitko ni prije ni poslije njega. Njegove negativne strane dosta teško izlaze na vidjelo, jer je najkrvaviji dio njegove vlasti period nakon rata (1944-1945). Razlog je tome što su tada, u finalnoj fazi završetka rata, i mnogi drugi radili čistke opozicije. Zato bi svi najradije zanemarili to vrijeme potkraj DSR-a i prvih nekoliko godina nakon njega, jer bi ono moglo baciti loše svijetlo i na njih, kaže Ognjenović.

Pročitajte više na:

https://www.vecernji.hr/vijesti/tito-je-bio-jedinstven-lider-a-njegove-negativne-strane-jako-tesko-izlaze-na-vidjelo-1167458

NEMA COVEKA (posebno ne politicara) KOJI NIJE U ZIVOTU NAPRAVIO GRESKU.

Sasvim sigurno nema opravdanje za zla dela.

Bez obzira ko ih je ucinio.

Potrebno je medjutim dobro analiizirati.

UVEK SE POSTAVLJA PITANJE:

1.) KO JE KRIV ZA POCETAK "TRAGEDIJE"? Pri tome mislim na 1940.god.
2.) KO JE VECA NASILJA U SAMOM POCETKU CINIO.
3.) REALNA PROCENA JE JEDINA KOJA MOZE VODITI NAPRED.

U kom pravcu sada idemo (zahvaljujuci "desnicarima") bi trebalo svakom da je jasno.

Pitanje je samo,dali ima te "snage" koja ce pravu istini hronoloski da iznese.

Radnicka klaso,postuj one koji su svoje zivote dali za bolje sutra svih radnika.

Sta danas imamo se vidi.

Ono sto smo imali se isto videlo.

Vise ga nema.

Sve to zbog neinteligencije vecine.

Sada kada je "DEMOKRATIJA" pobedila i kada je radnicka klasa postala ponovo roblje se treba bar secati onoga sto smo imali.


Valter

http://www.jutarnji.hr/komentari/ante-tomic-a-sto-kad-hotelski-lanci-ugrabe-i-zadnji-komadic-nase-prahistorijske-srece/6344038/

ANTE TOMIĆ A što kad hotelski lanci ugrabe i zadnji komadić naše prahistorijske sreće?

Bračni par gastarbajtera ljetovao je u mojih prijatelja u malom dalmatinskom mjestu prije nekoliko godina. Bosanci, Branko i Jadranka, desetljećima u Austriji, došli su se odmoriti nakon vjenčanja starije kćeri, uobičajeno pretjeranog balkanskog pirovanja s petsto uzvanika, genocidom prasadi i svadbenom tortom kojoj se odozdo nije vidio vrh. Imali su, jasno, i fotografije događaja i ponosno ih pokazivali svojim domaćinima i činili su se sretni, ispunjeni i skladni to dvoje imućnih našijenaca pred penzijom.

Ali, jedva što je tri ili četiri dana prošlo, evo ti njega jedno popodne po pasjoj vrućini odjevenog kao da će na misu, u modru polo majicu, duge hlače i niske cipele od brušene kože, s pederušom preko ramena, svježe obrijanog i začešljanog. On bi, kaže, platio. Kako platio, začudili se domaćini, pa rezervirali ste dva tjedna. Ne, ne, rekao je Branko, on će sad platiti za cijela dva tjedna i još ovo popodne otići, a njegova će supruga ostati možda koji dan nakon njega. On ne bi znao koliko dugo će ona ostati jer nije potanje upoznat s njezinim namjerama.

Muškarac je govorio mirnim, jednoličnim glasom, ali vidjelo se na njemu da je u stanju velike živčane uznemirenosti. “Dajte, šjor Branko, polako, ne srljajte, sjedite”, kazali su mu domaćini. “Sjedite, hoćete kavu, rakiju, krišku lubenice?” a Branko nije htio ni kavu ni rakiju ni lubenice, ali je svejedno sjeo i slomljeno priznao:

“Ja sam jedan užasan čovjek.”

“Molim vas, ne pričajte gluposti, vi ste divna osoba.”

“Vjerujte mi, gospođo Majo, ja sam jedan užasan čovjek. Ja sam đubre. Gad. Propalica. Uništio sam sve što sam godinama gradio”, ponavljao je uporno nesretnik i ničim ga se nije dalo uvjeriti da njegov život nije gotov. Izbrojao je naposljetku pošteno, do zadnjeg eurocenta za dvotjedni najam apartmana, ušao u Volkswagenov terenac i uputio se osam stotina kilometara natrag u Austriju.

Nešto kasnije s plaže se u mokrom kostimu, s paperback ljubićem i luftmadracom, vratila njegova supruga. Kad su je oprezno obavijestili da je Branko otišao, Jadranka u tome nije opazila ništa neobično. Djelovala je, kao i njezin suprug, staloženo. Upravo jezivo razumna i ljubazna. Upitala je jedino je li on platio, a kad je čula da jest, pošla je u apartman na drugi kat da se ubije. Ili se barem tako činilo mojim prijateljima. U golemom su joj strahu kucali na vrata, noseći sad domaćeg maslinovog ulja, sad nektarina iz svog vrta, sad još toplih rafiola, misleći kako će Jadranku naći modrog lica i iskolačenih očiju, obješenu za luster.

Spustila se napokon noć, s mjesečinom i zrikavcima, čarobna i mirisna kakve su već dalmatinske noći u srpnju, ali na kući mojih prijatelja ležala je stravična napetost. Šta se to, zaboga, desilo između dvoje ozbiljnih i razboritih šezdesetogodišnjaka, zašto je on rekao da je đubre i propalica, kakva je grozota presudila jednom dugovječnom skladnom paru, razmišljali su prevrćući se u posteljama i sve čekajući da na drugom katu prevrnuta stolica zlokobno bubne o pločice. I na kraju su nekako ipak zaspali, da bi sa samo načas probudili oko pet, kad su im prozore osvijetlili farovi Volkswagenovog terenca koji je parkirao u dvorištu.

Glupi Bosanac bio je daleko na sjeveru kad mu je do pameti došlo kako njegov život možda nije sasvim besmislen i kako je u povijesti čovječanstva vjerojatno bilo većih čudovišta nego što je on. Ne znamo je li ga žena nazvala da mu to kaže, ili je sve sam skontao, tek negdje pred Mariborom Branko se polukružno okrenuo i vratio na ljetovanje. On i Jadranka sutradan su oko podneva zagrljeni i nasmijani, zaljubljeni kao srednjoškolci, prošli kraj mojih preneraženih prijatelja put plaže.

A vi se sada zacijelo pitate, kao što sam se i ja pitao, što je bio razlog živčanoj uznemirenosti, gorkom samooptuživanju i naprasnom odlasku jednoga austrijskog obrtnika naših korijena s ljetovanja? Pa, eto, bile su na plaži dvije, čak i ne osobito mlade Ruskinje u toplesu, koje su se srdačno mahnule Branku, pa se i on njima sramežljivo nasmiješio, a Jadranka odmah ljubomorno dreknula da koja je njemu pička materina, sram ga bilo, starog pedera, da se kliberi nekakvim ruskim opajdarama.

I to je, vjerovali ili ne, bio cijeli slučaj.

Plaže su čudna mjesta. Svakakvi se ljudi tu pljuskaju hladnom vodom po pazusima i prže kao odresci na zasljepljujućem suncu. Različitog podrijetla, zanimanja i navika leže gotovo goli jedni do drugih, s obješenim trbusima i guzicama, sa strijama, salom i kvrgavim čukljevima izloženi očima neznanaca i zapravo je neobično da se u tako ranjivom, privatnom izdanju češće na posvađaju. Tu su igrači picigina koji se strpljivo zaustave dok plićakom lagano ne prođe žena natečenih nogu. Tu su dječaci vragolani koji pijeskom zatrpavaju usnulog penzionera, pokopavaju ga nesretnog bez svećenika i opijela. Tu su nervozni očevi koji kćeri uče plivati, mala im iskašljava morsku vodu. Tu je obavezno i jedan deran od tri, četiri godine, koji priđe i dugo vas radoznalo gleda dok mu se sladoled od jagode cijedi niz stomak sve do golog pišulinca, pa na kraju upita: “A kako se ti zoveš?” Tu su zatim oni što polako, katkad i cijeli sat neodlučno ulaze u more, ukoče se od užasa i viknu “Hu! Hu! Hu! Hu!” kad im jedan val lizne testise. Tu su dobrodržeći pedesetogodišnjaci riđe ofarbane kose, marinirani uljem za sunčanje, koji krišom od žena gledaju jednu božanstveno lijepu gospođicu u crvenom bikiniju, a koja opet, čitajući izvanredno uzbudljiv roman Ante Tomića, ništa oko sebe ne vidi.

Kao što more nanese na žalove plastičnih boca, gumenih lopti, poderanih kupaćih gaća, gnjilih dasaka i drugog slučajnog otpada, dođu i ljudi bez ikakvog reda, s različitih strana. Neki se sretnu samo jednom. Jedna žena pogledom pretražuje gore i dolje niz plažu za muškarcem što joj se milo osmjehnuo prvog dana godišnjeg odmora, ali ga među stotinama činovnika, nastavnika, trgovaca, obrtnika, bogatih i siromašnih, mlađarije i penzionera, bosanskih gastarbajtera i ruskih namiguša, nikad više ne vidi.

Osobito je to mjesto. Anonimno mnoštvo dijeli komadić obale u hladovini crnogorice, dijeli lopatice i kantice, časti se breskvama i turskom kavom iz termosica i uljudno izmiče da ne ugazi na tuđi ručnik, u besklasnoj mediteranskoj idili, na javnom pomorskom dobru, ne tražeći za sebe ni više ni manje od onoga što drugima pripada. Tu je čovjek i svatko i nitko, nema ništa i ima sve. Na plaži mu se učini da se vratio daleko u ljudsku prošlost, kad je svijet bio mlad, prije nego su prvi ratari u Mezopotamiji ogradili svoje nasade pšenice. Goli narod izvaljen po žalu, pijesku ili stijenama uz more nalik je kakvom umornom plemenu lovaca i sakupljača koji, blaženi, još ne poznaju vlasništvo.

No, i taj osobiti i rijetki komadić prahistorije uskoro bi mogao nestati kad Zakonom o koncesijama hotelski lanci ugrabe pijesak i žalo i zaposle zaštitare u uskim crnim majicama da razjure odrpance što nemaju za njihove usrane suncobrane i koktele od sto pedeset kuna. Jednom kad, zaslugom preplaćenog saborskog ološa koji bi vlastitu mater prodao, javno pomorsko dobro postane privatno, nas koji smo jednom bili gospodari svijeta, koji smo imali sve i nismo imali ništa, na plažu će pustiti samo s grabljama i upozoriti da ne smetamo gostima. To neće biti naše, mi s time nećemo više imati nikakve veze.


KO JE STALNO UPOZORAVA.

KO?

Ali "OVCE" nemaju dobar sluh,i to ce ih kostati veoma skupo.


Valter

http://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/njemacki-statisticari-objavili-istinu-o-egzodusu-hrvata-iz-svoje-domovine-koliko-se-zapravo-hrvata-lani-uselilo-u-njemacku-trendovi-su-alarmantni/6354916/

NJEMAČKI STATISTIČARI OBJAVILI ISTINU O EGZODUSU HRVATA IZ SVOJE DOMOVINE Koliko se zapravo Hrvata lani uselilo u Njemačku: Trendovi su alarmantni

U Njemačku je iz Hrvatske 2016. doselilo ukupno 55.970 osoba, a istodobno se iz Njemačke odselilo 22.010 hrvatskih državljana tako da je krajem 2016. u Njemačkoj živjelo 332.605 građana RH, objavio je u utorak Savezni ured za statistiku u Wiesbadenu.

Najnovije statistike pokazuju rast broja useljenika iz Hrvatske što se podudara s ulaskom Hrvatske u Europsku uniju. Krajem 2012. u Njemačkoj je bilo prijavljeno 224.971 državljana Republike Hrvatske. Godinu dana poslije, krajem 2013., već je bilo prijavljeno 240.543, a krajem 2014. njih 263.347. Krajem 2015. u Njemačkoj je živjelo 297.895 hrvatskih državljana.

Od 55.970 hrvatskih državljana koji su u 2016. prijavili boravak u Njemačkoj, njih 48.080 je to učinilo prvi put, a 6.165 hrvatskih useljenika već je jednom imalo prijavljeni boravak u toj zemlji. Iste statistike pokazuju da 74.620 građana Njemačke s hrvatskom putovnicom ovdje živi manje od četiri godine. Najveći broj hrvatskih državljana živi u saveznoj pokrajini Baden–Wuerttemberg. U 2016. njemačko državljanstvo je primilo 2985 hrvatskih državljana.

Za usporedbu, godine 2015. u Njemačku je doselilo 50.628 hrvatskih državljana, a istodobno je 12.918 iselilo.


Dali se neko pita,koji su pravi uzroci tome?

Razmislite i donesite sami zakljucak.


Valter

http://www.jutarnji.hr/komentari/pise-ante-tomic-ljudi-iz-imotske-krajine-vjeruju-da-ih-je-jugoslavija-mrzila-a-da-ih-hrvatska-voli-kakav-mit-pogledajte-samo-ove-cinjenice/6365831/

KLASA OPTIMIST
PIŠE ANTE TOMIĆ Ljudi iz Imotske krajine vjeruju da ih je Jugoslavija mrzila, a da ih Hrvatska voli.
Kakav mit!
Pogledajte samo ove činjenice...

AUTOR:ANTE TOMIĆ

U rujansko predvečerje, jedva što bi ljeto izmaklo, oko Svetog Mihovila, čekali smo na bijeloj, poljskoj cesti u koloni traktora i kamiona na Perinuši, dok je vjetar šumio u krošnjama jablanova. Vagnuli bi nas natovarene na ulazu, pa još jednom, praznih prikolica, na izlazu, i dali nam potvrdu, ali novac za otkupljeno grožđe dobili bi nekoliko mjeseci kasnije i nikad nije bio osobito velik. Žalili smo se na nepravdu, Bogorodici i svim svecima se kleli kako nas lopovi više neće vidjeti, ali opet svake godine smo dolazili. I u najsiromašnijim berbama nešto bismo prodali socijalističkom poljoprivrednom gigantu iz našeg kraja.
Kad je izgrađena, imotska je Vinarija bila najveća u Jugoslaviji. Danas to nije popularno isticati jer niti smo mi voljeli Jugoslaviju, niti je Jugoslavija voljela nas. Ta je pokvarena država nas Imoćane ostavila u bijedi jer smo bili Hrvati i išli u crkvu. Kao neprijatelje režima osudili su nas na ekonomsko zaostajanje. Naši ljudi morali su zbog toga odlazili raditi u Njemačku. Mučili se daleko u tuđem svijetu, mjesecima ne viđajući najmilije, jer se nisu htjeli odreći svoga narodnog imena i svoje katoličke vjere.

Bila je onda farma nesilica, Agrokoka, s desecima tisuća kokošiju raščerupanih vratova i crvenih nazubljenih kresta nalik trorogim partizanskim kapama. Zbog tih kresta narodni je genij kokoši nazvao partizankama, a nije to ruganje bilo sasvim bezazleno. U poruzi se prepoznavao prkosni, slobodarski duh. Pobuna protiv socijalističkog poretka i vladajuće ideologije, otpor državi koju mi nismo voljeli i koja nije voljela nas. A bilo je i onih što su sažalijevali perad, što je natiskana u kavezima udarnički kenjala jaja. Mogli su se poistovjetiti s ubogim nesilicama koje nisu vidjele ni sunca ni mjeseca. Jednaka je, tvrdili su, i naša imotska sudbina u tamnici naroda zvanoj Jugoslavija.
Bila je na periferiji Imotskog zatim i tvornica veša, Pionirka, dugačka krojačnica sa stotinama šivaćih strojeva što su u tri smjene štektali nad milijunima gaća i majica. Žene bi se ujutro vraćale autobusima iz Pionirke i premorene padale u postelje, dok su njihovi muževi ispraćali djecu u školu, a onda i sami odlazili raditi u tvornicu strojeva u Donjoj Glavini, precizno tokariti komade čelika s visokim udjelom ugljika.

Dvije plaće iz dva privredna subjekta u krajini svaki mjesec su dolazile u mnoga kućanstva, ali po duši govoreći, bilo je gadno. Najgorem neprijatelju ne biste poželjeli takvu užasnu komunističku diktaturu, tu zločinačku Jugoslaviju koja je nas Imoćane bezdušno napustila, ostavila nas da umremo na ledini bez igdje ičega, a mi smo, eto, milošću Božjom, preživjeli.

Odrastao sam slušajući ovaj nacionalistički mit. Šaptalo se, “da dica ne čuju”, kako nas Jugoslavija smišljeno drži nerazvijenima, privredno inferiornima, perfidno nas uništava zato što smo Hrvati, i nismo gotovo mogli dočekati da se to nasilje jednom zaustavi, da dođe odvažni i mudri Franjo Tuđman i kao Mojsije nas izbavi iz ropstva. Napravi državu koju ćemo voljeti jednako kao što ona voli nas. Kad se 1990. to napokon dogodilo, plesali smo na grobu neprijateljske države i do dana današnjeg, dvadeset sedam godina kasnije, pomamno plešemo, vrtimo guzicama i dižemo ruke vičući aleluja, sretni da Jugoslavije više nema.

Premda to ustvari, već jedno vrijeme, baš i nema smisla.

Nakon mnogogodišnje ružne agonije imotska je Vinarija koncem svibnja 2017. definitino i neopozivo prdnula u čabar, ostavljajući za sobom radnike bez plaće i metalne tankove u kojima je nekad kuhao mošt da trunu izvaljeni u visokoj travi. Jednaka stvar bila je i s Agrokokom. Valoviti lim na krovu nekadašnje farme nesilica davno je razgrabljen i pokriva mnoge privatne kokošinjce diljem Imotske krajine. Utihnuli su i Pionirkini šivaći strojevi, a tvornicu strojeva u Donjoj Glavini nije spasio ni briljantni poslovni um Miomira Žužula.

Temeljitost s kojom je hadezeovska vlast, i nitko mimo njih, likvidirala sva poduzeća u Imotskoj krajini upravo je zastrašujuća. Dijelom zbog gluposti, dijelom zbog nesposobnosti, a dijelom zahvaljujući slijepoj pohlepi, smrvili su u prašinu na tisuće starih, jugoslavenskih radnih mjesta, a novih, hrvatskih, su otvorili... trenutak, da izračunam...

Nijedno.

Dvadeset sedam godina traje to pustošenje i svih dvadeset sedam je HDZ na vlasti. Druge stranke u nas u Imotskom gotovo su statistička greška. Nedavno je baš u Slobodnoj Dalmaciji bila priča o načelniku u jednom selu. Taj je hadezeovac na funkciji kao Milo Đukanović u Crnoj Gori ili kao pukovnik Muammar al-Gaddafi u Libiji.

On premoćno pobjeđuje u prvom krugu lokalnih izbora, mlateći protukandidate kao teškaški međed žgoljavce u papir kategoriji. Građevinskom ga mehanizacijom ne bi maknuli s vlasti, premda je neškolovan, pokvaren i glup kao tava, višestruko se potvrdio kao totalno bezvrijedna osoba.

Njegov je učinak, kao i učinak bilo kojeg drugog hadezeovca u krajini, porazan. Jedino što je narod od njega dobio bila je šteta i kvar, ali će za njega opet glasati čak i oni koji su jednom radili u upropaštenoj Vinariji ili Pionirki, koje je HDZ lično i personalno zajebao, uzeo im pare i, jednako kao i njihove roditelje, otjerao na rad u Njemačku. Oni će glasati za HDZ jer zbog nečega, tajanstveno čega, još vjeruju u nacionalistički mit da ih je Jugoslavija, gdje su radili, mrzila, a da ih ova Hrvatska, u kojoj su dobili nogu u guzicu, voli. Pa zar nisu super ti Imoćani? Kako bi uopće mogao propasti tako razborit narod? Gdje je kraj državi koja ima tako inteligentne građane?

http://www.poslovni.hr/hrvatska/uvezimo-radnike-s-filipina-vrijedni-su-i-skromni-a-radit-ce-i-za-500-do-600-eura-330150


Hrvatski biznismen i bivši ministar, počasni je konzul Filipina i smatra da nam upravo odande može stići pomoć za rješavanje gorućeg problema hrvatskog turizma i ugostiteljstva.

Davor Štern, hrvatski biznismen i bivši ministar smatra da ima načina brzo i kvalitetno riješiti gorući problem hrvatskog turizma i ugostiteljstva, pa i zdravstva, a to je nedostatak nekoliko desetaka tisuća radnika koliko ih sada manjka u tim sektorima gospodarstva.

Došli smo u apsurdnu situaciju da se Hrvati iseljavaju, a nemamo dosta radne snage. Najviše se u ovom trenutku to osjeća u turizmu, građevinskom sektoru i brodogradnji?

Nije to neka novost. Taj problem postoji, samo smo se od njega udaljavali. Mislim da ga vlasti ni danas nisu svjesne. Sjećam se kad sam još bio u Vladi 1995., pojavio se problem manjka zavarivača u Uljaniku u Puli, bilo ih je viška u 3. maju, no nismo mogli dobiti ljude da se presele iz Rijeke u 80 kilometra udaljenu Pulu. Radije su išli raditi u Italiju, a mi smo morali odobriti kvote za Rumunje. To je bilo prije 22 godine, a situacija je svakom godinom postajala još teža. Rupe u ugostiteljstvu smo zatvarali uvozom radne snage, najviše iz BiH, no i oni su sada radije krenuli dalje u EU. Očito se BiH kao rezervoar radne snage isušuje. Od dubrovačkih turističkih i ugostiteljskih poduzetnika već godinama čujem da im manjka kvalitetne kvalificirane radne snage, nadkonobarima i kuharima već nude veliki novac, no tu je glavni problem povoljan smještaj. Naši su ljudi destimulirani kada shvate da bi se trebali gurati njih četiri, pet u jednoj sobi, a za adekvatan smještaj potrošit će pola plaće. Nameće mi se rješenje koje je moguće i ad hoc provesti, a to je uvoz radne snage s Filipina.

Vi ste počasni konzul Filipina pa je normalno da tamo i tražite rješenje, zar ne?

Predlažem Filipince po uzoru na mnoge europske države kod kojih je veliki dio radnika u ugostiteljstvu, turizmu i medicinskim djelatnostima, naročito kad su medicinske sestre u pitanju, alimentiran preko Filipinaca. Filipini su zemlja sa 100 milijuna stanovnika, ljudi su skromni, obrazovani, imaju radne navike, govore perfektno engleski i španjolski jezik, a spremni su za relativno mali novac ići na rad u inozemstvo.


Koliko je Filipinaca na privremenom radu izvan domovine?

To jeste jedan od dokaza.

Zato je "UBIJENA" Jugoslavija.

Da bi na celom svetu vladala "DEMOKRACIJA"= Kapitalisticki sistem.

Naravno u interesu pojedinaca a ne u interesu gradjana.

Takve izjave,jasno i nedvosmisleno pokazuku koliko su "samouvereni" oni koji "izgradjuju" "DEMONKRACIJU".

Sta ti pojedinci hoce,ja mogu da razumem.

Hoce da se bogate na ledjima radnicke klase.

Samo zasto ta ista radnicka klasa sve to cutke tolerise,e to nikada necu razumeti.

Ocito je da je vecina nasih ljudi ipak "MAZOHISTA" (uzivaju sami sebi nanositi bol).

Jer da je drugacije ovo nebi tolerisali.

Osim,ta velika vecina gradjana poseduje jako malo inteligencije,pa zato ne shvata sta sve ovo sto se dogadja  vec dugi niz godina) u sustini znaci za njih.

Kako bilo da bilo,je ova izjava jasan dokaz "postovanja" osobe koja daje takvu izjavu prema radnickoj klasi.

Ne postavlja se pitanje,zasto je doslo do takve situacije na trzistu rada.

Ne postavlja se pitanje,zasto se nije reagovalo na vreme.

Zasto se moze gubiti vreme na rasprave o imenu trga,kad je goruci problem izseljavenje gradjana iz zemlje sve veci?

U proteklih par godina je na podrucju bivse Jugoslavije svoje novo nastale drzave napustilo oko dva miliona gradjana.

To izgleda da nikoga nepogadja.

Bitno je da sada imamo "KONACNO" demokraciju.

Na demokratski nacin su se gradjani u nasim drzavama skolovali da bi mogli da rade u:Nemackoj,Austriji,Irskoj...........

Konacno smo se oslobodili "TOTALITARNOG SISTEMA" da bi konacno imali "DEMOKRACIJU" u kojoj gradjani nemogu da nadju posao pa idu da rade u EU.

Pa postovani gradjani.

Samo vi i dalje podrzavajte takvo stanje,pa cete i dalje dobijati "DRSKU".


Valter


       

http://100posto.hr/news/pitali-smo-mlade-sto-znaju-o-titu-i-koliko-im-je-stalo-do-svada-oko-trga


VIDEO: 'Ne znam, ne zanima me povijest...' Pitali smo mlade što znaju o Josipu Brozu Titu, a njihovi odgovori su zapanjujući

Milanu Bandiću u četvrtak je propalo konstituiranje Skupštine grada Zagreba zato što u Mandatno povjerenstvo nije pristigao niti jedan zahtjev za članove tog povjerenstva. Imaju rok za konstituiranje sjednice je 30 dana. Gradonačelnik nema većinu.

Jedan od uvjeta za podršku Zlatka Hasanbegovića i Brune Esih, strateški bitnih glasova za Bandića, je i promjena imena Trga maršala Tita (kako se za sada čini, ironično, u Trg Republike).

I dok se od imena jednog trga stvara politička predstava bez konkretnog sadržaja, mi smo pitali mlade ljude koliko im je stalo do imena trga i znaju li išta o Josipu Brozu Titu.
Rezultate možete pogledati u videu.


NASA JEDINA NADA SU MLADI.

Ako ovako nastave sa "interesovanjem" kada je istorija u pitanju,ce i oni postati robovi kapitalista.

Osim toga treba znati da ona zemlja koja krivotvori istoriju nema ni buducnosti.

Duboko sam uveren da ce mladi ljudi iz svih drzava sa teritorije bivse Jugoslavije postaviti sve na svoje pravo mesto.

Nemojte gurati glavu u "pesak".

To je najgora politika,koju mozete (i sebi a i svojoj domovini) uciniti.

Buducnost je (mladi) u vasim rukama.

Posebno se ovo odnosi na one koji dolaze.


Valter

www.24sata.hr/news/isprika-zrtvama-oluje-mladi-iz-hrvatske-predali-su-peticiju-534734

'Isprika žrtvama Oluje': Mladi iz Hrvatske predali su peticiju Peticijom "Isprika žrtvama Oluje“, koja je predana u četvrtak, građani pozivaju i Vladu RH da uputi ispriku za sva kršenja ljudskih prava počinjena za vrijeme i nakon vojno-redarstvene operacije Oluja...

Pročitajte više na: https://www.24sata.hr/news/isprika-zrtvama-oluje-mladi-iz-hrvatske-predali-su-peticiju-534734 - 24sata.hr

Inicijativa mladih za ljudska prava uručila je peticiju isprike žrtvama i njihovim obiteljima za počinjene zločine i kršenja ljudskih prava za vrijeme i nakon VRO Oluja s potpisima hrvatskih građana udruženju porodica nestalih i poginulih "Suza" u Beogradu.

Peticijom "Isprika žrtvama Oluje“, koja je predana u četvrtak, građani pozivaju i Vladu RH da uputi ispriku za sva kršenja ljudskih prava počinjena za vrijeme i nakon vojno-redarstvene operacije Oluja, a do sada je prikupljeno više od 600 potpisa.

Udruženje 'Suza' predstavljaju članovi obitelji nestalih i ubijenih Srba u Hrvatskoj, a kroz svoj rad pomažu obiteljima u procesu traganja za svojim nestalim članovima i organiziraju komemoracije za žrtve, podsjeća Inicijativa mladih za ljudska prava u priopćenju.

"Ovu ispriku uručujemo kao građani Hrvatske, mladi ljudi koji za vrijeme rata nisu bili rođeni ili su bili u ranom djetinjstvu. Članovi naših obitelji sudjelovali su u tom ratu u Hrvatskoj vojsci, a mnogi od članova naše udruge morali su zbog rata privremeno ili zauvijek napustiti svoje domove. Upravo zato smatramo da imamo odgovornost pokazati lice Hrvatske koje suosjeća sa svim žrtvama i kojem je stalo do pravde", rekao je koordinator programa pomirenja Inicijative mladih za ljudska prava Nikola Puharić.

Vladi RH su poručili da je isprika minimum solidarnosti nakon počinjenja kršenja ljudskih prava za vrijeme i nakon 'Oluje' te izostanka sudskih procesa.

Predsjednica udruženja Suza Dragana Đukić zahvalila je na uručenoj peticiji te je izrazila nadu da će inicijativa naići na šire razumijevanje u hrvatskom narodu i da će imati veću podršku.


Nemojte bar vi zatvarati oci pred istinom.

Samo mlade generacije,i to svi zajedno sa celoga podrucija SFRJ mogu ispraviti gresku ucinjenu u svim republikama bivse SFRJ.


Valter

http://www.jutarnji.hr/komentari/cetvrt-stoljeca-nakon-oluje-proslava-pobjede-cije-je-potencijale-hrvatska-profuckala/6436135/


ČETVRT STOLJEĆA NAKON OLUJE Proslava pobjede čije je potencijale Hrvatska profućkala

AUTOR: JELENA LOVRIĆ

   
Dostojanstven i ponosan praznik - tako je, po riječima ministra obrane Damira Krstičevića, aktualna vlast namjeravala stilizirati ovogodišnje obilježavanje Oluje. Andrej Plenković nema se razloga bojati salvi zvižduka, pa njegovo premještanje središnje svečanosti na komornu kninsku Tvrđavu, u kontrolirane uvjete, treba gledati kao dobrodošao pokušaj da se državna proslava odmakne od atmosfere raspojasanih desničarskih derneka, kakva je na Dan pobjede proteklih godina dominirala Kninom.


Premijer vjerojatno nastoji izbjeći kapacitiranje državnog blagdana bučnim, uličarskim, nerijetko i ekstremiziranim hrvatovanjem. Sigurno ne želi gledati reprizu prošlogodišnjeg pokušaja ustašizacije Oluje, kada je svečarskim gradom prodefilirala skupina crno uniformiranih veterana s dignutom desnicom, urlajući ustaški “Za dom spremni”. Policija nije ni prstom makla. Knin je lani postao dokazom da se radikalna hrvatska desnica usidrila u glavnoj struji političkog života. Kako pegla svoju stranku, Plenković tako hoće popeglati i kninsku proslavu. Njenim civiliziranjem neće je odvojiti od naroda, nego će je, posve suprotno, vratiti narodu. Kao što je to 1995. operacija Oluja pripadala gotovo svim hrvatskim građanima, a ne tek desnoj Hrvatskoj, koja ju je kasnije posve preuzela, posvojila i uzjahala.

Premda se čini samorazumljivim, veliko je pitanje što se u Kninu danas, na Dan domovinske zahvalnosti zapravo slavi. Slamanje jedne divlje paradržave i oslobađanje srpskom pobunom zaposjednutog teritorija? Svakako! Svaka bi država s razlogom slavila pobjedu kojom je završen jedan težak i krvav rat i zemlja oslobođena okupacije. U tom pogledu Oluja je bila ne samo posve legitimna, nego i nužna operacija. Drugačije se problem sa samozvanom SAO Krajinom na dva dijela razdrte Hrvatske nije mogao riješiti. Ali, problem je što je Oluja otpočetka funkcionirala isključivo kao teritorijalna integracija zemlje. Na isti su način intonirana i njena slavljenička obilježavanja. Hrvatska je prije 22 godine integrirala svoj državni teritorij, ali nije integrirala ljude. Nije to ni namjeravala.

Kako onda, tako i danas, hrvatska se država jako lako odriče svojih ljudi. Kao što se ‘95. s radošću odrekla svojih građana srpske nacionalnosti, pa je kolonama nesretnika čak otvarala i posebne koridore za bijeg, a predsjednik je države obilazeći oslobođene krajeve slavio smanjenje njihova broja, tako i danas slične rijeke nevoljnika, samo sada uglavnom hrvatske nacionalnosti, kreću prema zapadnim granicama. Kao što su Srbi za Oluje napustili Knin, tako se posljednjih godina, također s prešutnim blagoslovom državne vlasti, prazni cijela Hrvatska. Egzodusi su masovni, sto-dvjesto tisuća Srba u ratu, barem isto toliko Hrvata u miru, u samo dvije-tri recentne godine. Problem, dakle, nije određen samo ratnim događanjima ni srpskom pobunom. Hrvatska država pokazuje se prilično indiferentnom prema sudbini svojih građana. Čak ih i ne pokušava zadržati. Kao da je zemlja prebukirana stanovništvom, kao da joj ne trebaju.

Ni danas, s odmakom od 22 godine, Hrvatska ne uspijeva integrirati one koje je na Olujom oslobođenom teritoriju zatekla. Srbi i dalje ne sudjeluju u proslavi Dana pobjede, prilično logično, jer u trijumfalistički nabrijanom slavlju srpska se stradanja ne priznaju. Tek će se novoizabrani gradonačelnik Knina Marko Jelić pokazati spremnim otići na parastos za srpske civile stradale u vremenu Oluje. Ali nema državne svijeće za nevine žrtve Grubora ili nekog drugog zločina iz tog vremena. Upravo suprotno, zahtjev jedne nevladine udruge, inicijative mladih ljudi da se Hrvatska ispriča zbog, u ratu počinjenih, zločina, iz dijela su vladajućeg HDZ-a brutalno napali kao čin izdaje, dovoljan za izvođenje pred streljački stroj. Vlast je nedavno dopustila i sramotno remećenje komemoracije u Glini, gdje su 1941. ustaše likvidirale oko 1200 Srba. Potpuno skandalozno, šačica bukača onemogućila je dostojanstveno iskazivanje pijeteta pobijenima. Ne bez asistiranja države. Koja u proteklih 22 godine, nakon Oluje, pokušava zatrti svaki spomen na taj prestrašan zločin, pa je uklonila i do danas nije u javnost vratila ploču s imenima žrtava, a nekadašnji je Spomen dom preimenovala u Hrvatski dom. Da komemoraciju na Bleiburgu netko pokuša skrnaviti, kako je to besprizornima dopušteno u Glini, cijela bi se Hrvatska s razlogom digla na noge. Ali, ako već ne može kućni odgoj, onda je država dužna osigurati mir na mjestima stradanja. Bez obzira čiji su posmrtni ostaci u grobovima.

Hrvatska ima pravo i obavezu obilježavati Oluju kao operaciju koja je zemlji donijela slobodu. U više od četiri godine strašnog rata cijela se nacija krvavo napatila, pa je dan oslobođenja Knina, srca srpske pobune, s razlogom dočekala s velikim olakšanjem i euforijom, kao kraj jednog mučnog, a početak jednog novog, posve drugačijeg i sretnijeg vremena. Nažalost, pokazalo se da Hrvatska ne zna što bi sa svojom slobodom. Kao što ne zna ni što će s toliko fetišiziranom državom. Nije riječ samo o tome da sloboda, kako je pjesnik davno konstatirao, obično u realizaciji podbaci, ne ispuni očekivanja. Ministar Krstičević ovih dana podsjeća kako su mu visoki sugovornici u Americi, hvaleći Oluju, za Hrvatsku rekli da je “zemlja koja se bori iznad svoje kategorije”. Istina, Hrvatska se uglavnom jako dobro borila, ali je zemlja koja živi ispod svoje kategorije. Iz bivše je države naslijedila sve predispozicije, ekonomske i kulturološke, da postane jedna od perjanica nove Europe. Zaglavila se i postala jedna od najgorih i to nakon što je iz rata izašla kao pobjednik. Sjajni u ratu, jadni u miru! U vrijeme Oluje činilo se da će dotaknuti nebo. Razočaranost je danas masovna. Tolika da je sve više onih koji odlaze ne samo trbuhom za kruhom, nego zato jer su od Hrvatske definitivno digli ruke. Gdje je pošlo ukrivo?

To se pitanje u ovim slavljeničkim danima vjerojatno neće postavljati. Bez obzira što bi to bilo nužno. Bilo bi nužno jer je Hrvatska danas u prilično lošem stanju. Ni blizu svojim mogućnostima. Njena je koračnica marš u mjestu. Dominantna dinamika ne razvoja, nego nimalo produktivnih podjela i sukoba. I nije riječ samo o primordijalnim ideološkim crno-crvenim, ustaško-partizanskim podjelama, naslijeđenim iz nekih davnih vremena, koje nacija nikako ne uspijeva razumno procesuirati. Davno potrošeni, povijesno deplasirani konflikti često se namjerno obnavljaju i raspiruju kako bi se u njihovoj sjeni skrila jedna mnogo opasnija i posve urgentna raspuklina. Društvena pocijepanost koja je nastala u proteklih četvrt stoljeća. Manji dio tog jaza čine nacionalne podjele. Mnogo su veće socijalne poderotine. Podjela na one koji su sve dobili, često ne vlastitom zaslugom, nego na razne pravno problematične i moralno upitne načine, i one koji su sve izgubili. Hrvatska je zemlja velike nepravde. Predatorske distribucije društvenog bogatstva. To je tempirana bomba pod tijelom države. U najmanju ruku kočnica harmoničnog ekonomskog i društvenog razvoja.

Manjak socijalne kohezije pokušava se pokrpati maštarijama o nekom imaginarnom zajedništvu ili o nacionalnoj slozi kao izvedenici iz prizivane lustracije. Kao, Hrvatska će procvjetati jedinstvom i skladom kad se svi složno uhvatimo za ruke ili nakon što se svi pokoljemo. Dva lica iste medalje - nemoći da se naciji ponudi program ukupne modernizacije zemlje. Hrvatska je profućkala Oluju i njene emancipatorske potencijale. Vratila je zemlju, ali i dalje gubi ljudsku silu, koja je ipak najvažnija. Država se teritorijalno integrirala, ali se nacija i dalje dezintegrira i rastače. Ponos nekadašnjih ratnika procvjeta uz Dan pobjede, ali mahanje zastavama ne može nahraniti gladne i nezaposlene. Bez ozbiljnih promjena u državi evociranje vremena ratnog ponosa i slave može služiti tek kao opijum za narod.

http://100posto.hr/news/samo-17-posto-hrvata-zali-za-raspadom-jugoslavije-a-srba-cak-71-posto

Tko želi opet Jugu? Samo 17 posto Hrvata žali za raspadom Jugoslavije, a Srba čak 71 posto!

"Strategija simbolične izgradnje nacije u državama jugoistočne Europe" naziv je knjige, a koja je nastala kao rezultat projekta istraživanja javnog mnijenja. Ta knjiga pokazala je koliko stanovnici zemalja nastale raspadom bivše Jugoslavije zapravo pate za prošlom državom. I rezultati su i više nego zanimljivi...

Prema tom istraživanju čak 71 posto stanovnika Srbije žali za raspadom Jugoslavije! U Bosni i Hercegovini taj je postotak nešto manje (68 posto), a u Makedoniji iznosi 45 posto.

Za raspadom bivše zajedničke države najmanje žale Hrvati, njih samo - 18 posto. Tu su negdje i stanovnici posljednje formirane države s ovih prostora, državljani Kosova zadovoljni su u svojoj mladoj državi iako žive na pragu siromaštva.

Istraživanje je, kako prenosi sarajevski portal Kliks, obuhvatilo 10.500 stanovnika regije, a nije bila uključena Slovenija. Ovo istraživanje dalo je niz pokazatelja o stavovima ljudi u jugoistočnoj Europi o njihovoj privrženosti novonastalim državama, odnosu prema religiji, nacionalnim simbolima, prošlosti, odnosima s drugim narodima...

Zaključak istraživanja je taj da na području bivše Jugoslavije nigdje nacija nije tako snažno formirana kao u Hrvatskoj.


Kad bi to stvarno bilo tako.

Samo ono sto se sapuce,je druga stvar.

No,dali u Hrvatskoj ili u bilo kojoj drugoj ponosnoj drzavi bivse Uugoslavije.

Koliko se ljudi izseljava i odlazi iz zemlje je najbolji pokazatelj uspeha drzave.

Procitajte i sami.

Mozda ce vas to osvestiti ili ostanite i dalje ono sto ste do sada bili.

Biti covek nije lako.

"Klanjati" se, puno lakse.

Birajte koji ste tip.

U vasim je rukama.


Valter

Pućanstvo je htelo "Demokraciju."

Svi su u Hrvatskoj glasali za nju.

Sada je nastupilo vreme "demokracije."

Neki nisu znali kada su glasali da svaka "Medalja ima dve strane".

Svi mi moramo stati iza svojih odluka,ili priznati da smo napravili ogromnu grešku.

Izgleda da niko nije napravio grešku.

Zato što i dalje većina ćuti.

Ćutanjem samo podržavate opstanak stanja kakvo i jeste.

Dali ste sigurni da to i želite?

Razmislite!

Doći će izbori.

Mislite već sada na to.

Kako birate tako i živite.

Veoma jednostavno pravilo.


Valter

http://www.dnevno.hr/domovina/poruka-hrvatskog-drustva-logorasa-ispricavamo-se-svim-srbima-i-svijetu-za-sve-srpske-zlocine-iz-domovinskog-rata-oprostite-sto-ste-nas-mucili-1051114/


Autor: dnevno.hr
Nedjelja, 13. kolovoz 2017. u 18:28

"Oprostite što ste nas utamničili (preko 30.000 logoraša), oprostite što ste nas mučili, oprostite što ste nas silovali", poručuju logoraši

“Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora se ispričava srpskoj manjini u Hrvatskoj, svim stanovnicima u Republici Srbiji i cijelom svijetu za sve srpske zločine počinjene tijekom Domovinskog rata od strane Srbije, JNA i četničkih postrojbi” – početak je to poruke koju je Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora Splitsko-dalmatinske županije pripremilo uz obilježavanje Dana logoraša.

Njihovu poruku koju potpisuje Ivan Turudić prenosimo u cijelosti:

HDLSKL i ove godine pod visokim pokroviteljstvom Predsjednice Republike Hrvatske gđe Kolinde Grabar Kitarović,a po svom programu “Da se ne zaboravi”, obilježava “Dan sjećanja na zatočenike neprijateljskih logora tijekom Domovinskog rata”- Dan logoraša, na temelju odluke usvojene od Hrvatskog sabora 26. ožujka 2010. godine.

Bitno je istaknuti da se na teritoriju Srbije, BIH, Crne Gore i okupiranim djelovima Republike Hrvatske tijekom 1991. i 1992. god. nalazilo 70-tak logora na poznatim lokacijama ( od toga je 30 bilo na području okupirane Hrvatske). Od preko 30.000 zarobljenih osoba ( od toga 3.000 žena i 500 djece) njih oko 2.500 nikad nije stiglo u logore, nego su nakon zarobljavanja ubijeni ili umrli od posljedica maltretiranja. Najmlađa ubijena osoba u srpskim koncentracijskim logorima imala je svega 6 mjeseci, a najstarija 104 godine.

Zarobljenike se mučilo na najokrutnije načine, a mnogi su učestvovano silovani i to osobe oba spola. Najmlađa silovana osoba imala je svega 5 godina, a najstarija baka imala je 80 godina.

Za 804 zatočenika još se uvijek ne zna mjesto zatočenja, stradanja, ili smrti i već 26 godina se vode kao nestali. Od 30-ak tisuća logoraša status logoraša ostvarilo je malo manje od 8.000 osoba. To je veliki problem koji do danas nije riješen.

   Do sada su postavljene tek 22 spomen ploče na mjestima bivših logora i to isključivo na hrvatskom teritoriju,što je veliki pokazatelj da Srbija i tzv. Republika Srpska ne žele priznati svoje zločine.

Na sve ovo potrebno je primjera radi istaknuti da su hrvatske institucije za sve zločine počinjene u logorima na području gradova Knina i Gline donijele samo po jednu pravomoćnu presudu, dok se hrvatski branitelji progone i osuđuju. Prije nekoliko dana i sam ministar hrvatskih branitelja gosp. Tomo Medved proziva i poziva institucije hrvatske države na procesuiranje poznatog ratnog zločinca koji je likvidirao novinara Gordana Lederera, Milana Zorića.

Za usporedbu,za javno izvođenje pjesme iz Domovinskog rata ”Čavoglave” koja kao stih sadrži naš pozdrav iz Domovinskog rata “Za dom spremni”, vrši se procesuiranje, dok su svi srpski zločinci koji su nas logoraše tjerali da pjevamo “spremte se spremte četnici” kao i sličan četnički repertoar koji oni i danas javno izvode, za ta djela pomilovani ili nisu uopće procesuirani. Naše simbole poput ratnog znakovlja HOS-a nam žele oduzeti, zabraniti,a njihovi simboli nisu zakonom zabranjeni što u svojim izjavama naglašava predsjednik SDSS-a Milorad Pupovac.

Svi napadi u zadnje vrijeme na crkvene velikodostojnike (biskupa Košića), našeg suborca Marka Perkovića-Thompsona, vrijednosti Domovinskog rata (VRO oluju, spomen ploče poginulim HOS-ovcima, pozdrav iz Domovinskog rata ”Za dom spremni”….) koji dolaze od pojedinih predstavnika srpske manjine poput Milorada Pupovca, nevladinih udruga, HHO-a Vesne Tešelić, Zorana Pusića i njima sličnih, kao i predsjednika Srbije Vučića, predsjednice vlade Srbije Ane Brnabić, srpskog ministra obrane Vulina, ministra vanjskih poslova i potpredsjednika vlade Srbije Dačića…nameću nam zaključak da je potrebno da se Hrvati ispričaju srpskoj manjini u Hrvatskoj, svim stanovnicima u Srbiji i cijelom svijetu.

Stoga mi logoraši zbog svega gore navedenog imamo potrebu ispričati se:

   Oprostite što živimo na ovim prostorima i što se zovemo Hrvati
   Oprostite jer ste nas napali i rušili Ustavno pravni poredak RH
   Oprostite što ste počinili ratnu štetu – (prema podatcima Državne revizije za popis i procjenu ratne štete izravna ratna šteta u Hrvatskoj u razdoblju od1990. do 1999. iznosila je 236 milijardi kuna što je bilo 65 milijardi DM, danas oko 32 milijarde eura)
   Oprostite što ste nas ubijali (15.970 ubijenih prema gosp. Draženu Živiću, znanstvenom suradniku Instituta društvenih znanosti “Ivo Pilar”, od čega je više od polovice civila što dokazuje genocidne namjere agresora )
   Oprostite što ste nas utamničili (preko 30.000 logoraša)
   Oprostite što ste nas mučili
   Oprostite što ste nas silovali
   Oprostite što smo bili ”Za domovinu spremni”
   Oprostite za Srebrenicu
   Oprostite za rat i zločine na Kosovu
   Oprostite za rat u Republici Sloveniji
   Oprostite za……..WE ARE SORRY……

Da, želimo se ispričati cijelom svijetu za sve zločine od Vukovara, Dalja, Lovasa, Berka, Erduta, Tovarnika, Joševice, Baćina, Široke Kule, Nadina, Škabrnje i svih ostalih stratišta koje su počinili Srbija, JNA i četničke jedinice nad hrvatskim  narodom  i svim nesrpskim narodima na području ex Jugoslavije.

I na kraju još jednom svima isprika: WE APOLOGISE FOR EVERY CRIME COMMITTED IN CROATIA AT DOMOVINSKI RAT BY SERBIA, ČETNICS AND YUGOSLAV NATIONAL ARMY”, zaključuje Ivan Turudić.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/obiljezen-dan-logorasa-svatko-tko-je-bio-u-srpskim-logorima-ima-pravo-traziti-odstetu-za-pretrpljene-patnje-1051104/

OBILJEŽEN DAN LOGORAŠA: ‘Svatko tko je bio u srpskim logorima ima pravo tražiti odštetu za pretrpljene patnje’

Autor: Hina
Nedjelja, 13. kolovoz 2017. u 18:17

Izaslanik predsjednika Vlade Nikola Blažević je istaknuo kako se nikad ne smiju zaboraviti patnje logoraša te da je nužno zajedničko djelovanje hrvatskih institucija radi poboljšanja položaja logoraša u društvu

Svečanom akademijom u Kninu je u nedjelju obilježen “Dan sjećanja na zatočenike neprijateljskih logora tijekom Domovinskog rata,” odnosno “Dan logoraša,” a sudionici su istaknuli kako je hrvatska država treba kvalitetnije skrbiti o logoraškoj populaciji.

Jožek Štignjedec, izaslanik predsjednice Republike koja je pokroviteljica “Dana logoraša,” istaknuo je kako su logoraši “najrizičnija skupina proizišla iz Domovinskog rata.”

“Svjedoci ste sustavnog zanemarivanja problema vaše populacije, niste imali priliku u proteklim desetljećima u hrvatskoj javnosti i u Hrvatskom saboru kad se govorilo o Domovinskom ratu iz usta govornika čuti da vas itko spominje, iako ste po svim relevantnim statistikama najrizičnija skupina proizišla iz Domovinskog rata. Došlo je vrijeme da se promijeni odnos prema vama i svim ostalim braniteljima koji su na bilo koji način dali obol u obrani suvereniteta Hrvatske”, rekao je Štignjedec.

Prema njegovim riječima kroz 70-ak srpskih logora prošlo je više od 30.000 logoraša od kojih je više od 500 malodobne djece, te više od 3000 žena od kojih su mnoge seksualno zlostavljane, a sada trpe poniženje, rekao je, susrećući svoje silovatelje.

“Da stvar bude još gora ti isti zločinci su djelatnici naših institucija, a za te zločine nitko nije odgovara, a tko je od njih nekim slučajem i dospio do suda – aboliran je,” kazao je Štignjedec. On je pozvao hrvatske institucije da poduzmu “sve korake u progonu zločinaca da bi žrtve dobile svoju pravdu, a ne da im se njihovi krvnici izruguju.”

Predsjednik saborskog Odbora za vanjsku politiku i izaslanik predsjednika Sabora Miro Kovač je istaknuo kako ej današnji skup u Kninu iznimno važan jer se njime pokazuje da Hrvatska država skrbi o sebi i Domovinskom ratu i njeguje uspomene na žrtve.

“U prošlosti nismo bili dovoljno učinkoviti na tom planu i moramo puno više raditi na razvijanju kulture sjećanja,” poručio je Kovač. Naglasio je kako ranije nismo dovoljno njegovali uspomenu na patnje logoraša koji su mučeni i ubijani u logorima ili su preživjeli u njima. Po njegovim riječima na državnim je institucijama i civilnom društvu obveza da šire istinu o Domovinskom ratu.

Kovač je također istaknuo kako hrvatski logoraši i njihove obitelji imaju pravo od Srbije tražiti odštetu za pretrpljene patnje u srpskim logorima.

Podsjetio je da se Hrvatska izborila izborila za to da jedan od kriterija koji Srbija mora ispuniti za ulazak u EU, a to je stajalište i EU-a, da Srbija ima obvezu osigurati prava žrtava i pristup pravosuđu bez diskriminacije. “Znači svatko tko je bio u srpskim logorima ima pravo tražiti odštetu na sudovima za vrijeme koje je pretrpio u tim logorima. Podrazumijeva se da hrvatska država ima obvezu poduprijeti to,” kazao je Kovač.

Izaslanik predsjednika Vlade Nikola Blažević je istaknuo kako se nikad ne smiju zaboraviti patnje logoraša te da je nužno zajedničko djelovanje hrvatskih institucija radi poboljšanja položaja logoraša u društvu.

Posebice je istaknuo angažman ministra hrvatskih branitelja Tome Medveda i državnog tajnika Ivana Vukića u zauzimanju za prava branitelja i logoraša. “Siguran sam da ćemo još bolje promicati interese hrvatskih logoraša koji zaslužuju kvalitetniju skrb,”poručio je Blažević.

Dopredsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih (HDLSKL) logora Ivan Turudić je izvijestio kako su do sada postavljene tek 22 spomen ploče na mjestima bivših logora (od ukupno 70 na prostoru bivše Jugoslavije) i to isključivo na hrvatskom teritoriju jer Srbija i Republika Srpska ne žele priznati svoje zločine.

“Za javno izvođenje pjesme iz Domovinskog rata ‘Čavoglave’ koja kao stih sadrži naš pozdrav iz Domovinskog rata ‘Za dom spremni’, vrši se procesuiranje, dok su srpski zločinci koji su naše logoraše tjerali da pjevamo ‘sprem’te se sprem’te četnici’ kao i sličan četnički repertoar koji oni i danas javno izvode, za ta djela pomilovani ili uopće nisu procesuirani,” rekao je Turudić.

Izvijestio je kako je HDLSKL pokrenulo kampanju “I am sorry” (“Oprostite”) kojom se na sarkastičan način želi upoznati hrvatska i svjetska javnost o zločinima koji su počinjeni u vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku, a koji se prešućuju. “Kampanjom se mi na sarkastičan način ispričavamo što su nas tamničili, tukli, ubijali, ispričavamo se za zločine što su nam radili u Vukovaru, Škabrnji, ispričavamo se Srbiji, JNA i četnicima koji su to napravili” objasnio je Turudić.

On smatra da ne treba procesuirati pozdrav “Za dom spremni”. “To je pozdrav kojim smo se mi u Domovinskom ratu hrabrili u nedostatku oružja, opreme a ponekad i ljudstva, i s druge strane plašili neprijatelja,” rekao je Turudić.

Prije svečane akademije u župnoj crkvi Gospe Velikog Hrvatskog Krsnog Zavjeta održana je misa nakon koje su položeni vijenci ispred Spomen obilježja poginulim hrvatskim braniteljima u Domovinskom ratu.