VIJESTI IZ HRVATSKE

Čak 70 odsto anketiranih mladih Hrvata smatra da je ustaška NDH treći najvažniji događaj u hrvatskoj istoriji - nakon "domovinskog rata" i ulaska zemlje u EU.

Lune (citat):Čak 70 odsto anketiranih mladih Hrvata smatra da je ustaška NDH treći najvažniji događaj u hrvatskoj istoriji - nakon "domovinskog rata" i ulaska zemlje u EU.

"Oprosti im,jer oni neznaju sta cine".



Valter

Uopste nema potrebe ciniti nesto.

Oni ce sami sebe "podariti".

Onaj ko ni do sada nije shvatio,njemu i tako nema pomoci vise.

Vreme ce sve postaviti na svoje "mesto".

Nama ostaje jedino da se nadamo,da se "Juha" nikada tako vrelo "nejede kao sto se kuha".

No, kao sto znamo,"nivo inteligencije ljude vodi napred ili nazad".

Uskoro cemo imati priliku da vidimo u kom pravcu se sve krece.

"Sretan nam put" svima.


Valter

Hm,hmmm..danas sam procitao jedan komentar, da je Savka Dabcevic Kucar, bila clan Drazine ravnogorske omladine u Splitu, sve do kapitulacije Italije...

Neki bi "to" nazvali stoka sitnog zuba,neki bi to nzavali sitnospostvenicki interesi...sveganima to istina pa i zene piju vina.Jedno je sigurno,veci broj, nekada zasticenih radnika i neradnika, mahom "polutana" u privredi,je nesto ostvarila i "postidela se svog klasnog porekla", znam neke iz zivota, bez viseg obrazovanja,sa napredovanjem u sluzbi "po osnovu staza"..uzdizali su se iznad svih, pismenih i nepismenih,a par koji su dobili i stanove, prestali su da dolaze na sastanke SK,R saveta itd Desnica,upravo pikira na "izbornu vecinu"..animira gradjane, vecim brojem su to radnici..preotima naslove levice, okiti sa "demokratijom"...obecanjima, ludim radovanjima, koji misle da ce i dalje moci "da napreduju".Postojanje desnice i  levice,kao tora za ovce, izolovani "objekat" za potrebe hladnog i vruceg rata se dogadja.."borba protiv komunizma"...a, stvar je skupa...unistena su radna mesta, povecan broj radnih sati..kapitalisti dobro, manje radnika, nema smena, a raspolazu i s cenama, jer, njihov rad je bio ukalkulisan u cenu proizvoda na trzistu, samo sto od te "ostvarene razlike" radnik nema nista,primera stambeni fond...pa ko voli nek izvoli i to prema javnoj na tv preporuci,vodeceg "demokrate Djindjica"..sada mu dizu jos neki spomenik..." Beograd ce da bude skup grad, ko ne moze da zivi, neka se vrati na selo odakle je dosao".."kome je do postenja neka ide u crkvu"...predsednik Srbije, vojvoda Tomislav Nikolic je podigao crkvu u svom selu, ali se nije vratio na selo....itd Mislite li da je drukcije na prostoru bivse SFRJ...?

Lune (citat):Neki bi "to" nazvali stoka sitnog zuba,neki bi to nzavali sitnospostvenicki interesi...sveganima to istina pa i zene piju vina.Jedno je sigurno,veci broj, nekada zasticenih radnika i neradnika, mahom "polutana" u privredi,je nesto ostvarila i "postidela se svog klasnog porekla", znam neke iz zivota, bez viseg obrazovanja,sa napredovanjem u sluzbi "po osnovu staza"..uzdizali su se iznad svih, pismenih i nepismenih,a par koji su dobili i stanove, prestali su da dolaze na sastanke SK,R saveta itd Desnica,upravo pikira na "izbornu vecinu"..animira gradjane, vecim brojem su to radnici..preotima naslove levice, okiti sa "demokratijom"...obecanjima, ludim radovanjima, koji misle da ce i dalje moci "da napreduju".Postojanje desnice i  levice,kao tora za ovce, izolovani "objekat" za potrebe hladnog i vruceg rata se dogadja.."borba protiv komunizma"...a, stvar je skupa...unistena su radna mesta, povecan broj radnih sati..kapitalisti dobro, manje radnika, nema smena, a raspolazu i s cenama, jer, njihov rad je bio ukalkulisan u cenu proizvoda na trzistu, samo sto od te "ostvarene razlike" radnik nema nista,primera stambeni fond...pa ko voli nek izvoli i to prema javnoj na tv preporuci,vodeceg "demokrate Djindjica"..sada mu dizu jos neki spomenik..." Beograd ce da bude skup grad, ko ne moze da zivi, neka se vrati na selo odakle je dosao".."kome je do postenja neka ide u crkvu"...predsednik Srbije, vojvoda Tomislav Nikolic je podigao crkvu u svom selu, ali se nije vratio na selo....itd Mislite li da je drukcije na prostoru bivse SFRJ...?

Nije drugacije ni u jednoj novo (staroj) nastaloj republici.

Na zalost "OVCE" i dalje nece da shvate (a i kako bi,nedopusta skuceni mozak) a mozda i namerno.

Nije lako stati pred masu i reci:" Napravili smo najvecu gresku u zivotu".

Da bi se to ucinilo,treba biti "VELIKI COVEK".

I tako,mada i vrabci na granama "cvrkucu" o tome sve ostaje isto.

Naravno se "TRECI" raduje tome.

"PLAN" se ostvario.

Nakon toliko godina "SAMOSTALNOSTI" i "konacne" slobode,je situacija na celom podruciju bivse SFRJ sve gora i gora.

Sve to zahvaljujuci nacionalistima.

Zahvaljujuci "kratkovidosti" vecina nasih ljudi.

Osim toga se pokazuje da je nivo razvijenosti vecine ljudi iz sistem kojim su trebali znati upravljati nedovoljno razvijen,pa je ova posledica "morala" da se dogodi.

Mogla je naravno bar da prodje drugaciji "put".

To bi medjutim opet pokazalo visi nivo inteligencije onih koji su "SUPU" zakuhali.

Znaci nemoguce.

Dobili smo (nazalost i oni koji to nisu zasluzili) ono sto smo "trazili".

Oni koji sada tvrde:"Nismo mi to trazili" su dokazali kolike "OVCE" su bili kada su verovali onome sto im je "VELIKI BRAT" obecavao.  

Proteklo vreme bi trebalo da je jasno dokazalo ko je bio u pravu.

Na zalost je evolucija ljudskosti dugi proces,pa ni sada velika vecina nece da prizna cinjenice

Mada se jasno vidi ko je bio u pravu a ko nije.

"BRAVAR" ili "DEMOKRATIJA"?

Dileme nema,za one koji imaju ukljucen mozak.

Posto "TE" niko nista nepita ce biti po "DEMOKRATSKOM" principu.

"STO JE VISE KLEVETA I LAZI......."

RADNICKA KLASO,nemoj dopustiti da i dalje budes "OVCA".      


Valter

Hm,hmm.." da je Jugoslavija bila 100 puta gora, opet bi bila 100 puta bolja od ovoga danas"

http://www.index.hr/vijesti/clanak/kako-nas-vide-susjedi-srbi-u-hrvatskoj-zive-kao-zidovi-u-vrijeme-hitlera/911586.aspx


"Biti Srbin u Hrvatskoj, u danima uoči i poslije proslave Oluje isto je kao biti Židov u Njemačkoj početkom četrdesetih godina prošlog stoljeća", tako za Blic svjedoče Srbi koji žive u raznim krajevima Hrvatske. Blic je prenio neke od njihovih priča.

Priča broj 1

Slobodan Malić (Karlovac)

"Ovih dana se u mom selu Budačka Reka kraj Karlovca osjećam isto kao i prethodnih 20 godina - nikako. Sjećam se što se događalo i vidim da se, nakon svega, ništa nije promenilo. Čak je posljednjih godinu-dvije odnekud isplivalo još nacionalizma i šovinizma. Naravno da nikako nije ugodno, pogotovo onih dana kada oni slave a mi tugujemo, ali, prosto, tu smo gdje smo.

Ovdje živim sa roditeljima i sestrom i život mi je komforniji od drugih povratnika samo u tom smislu što sam zaposlen u stranoj firmi. Inače, ne plašim se istaknuti svoje srpsko porijeklo, da volim Crvenu Zvezdu i slušam „Riblju čorbu”. Žao mi je, ali mislim da se nikad odnos Hrvata prema srpskoj manjini neće promijeniti. Možda za jedno 100 godina"

Priča broj 2

D. B. (Benkovac)

"U mom selu Morpolači, blizu Benkovca, prošlog tjedna dogodio se incident na humanitarnom pravoslavnom skupu gdje smo htjeli prikupiti novac za podizanje pravoslavne crkve. Grupa od 200 mladića uz ustaške pokliče prekinula nam je koncert, a do sukoba nije došlo samo našom prisebnošću pošto nismo odgovorili na provokacije. Od tada čisto srpsko selo od 40 ljudi živi u još većem strahu. Mnogi koji su došli kod rođaka automobilima sa srpskim tablicama ne smiju ići na more autima.

Posljednjih godina imali smo jednu našu plažu u zaljevu koji smo prozvali „brojanica”, sa sve parkingom, da bi ovog ljeta to parkiralište zatvorili i postavili obavijest kako je namijenjeno samo za kamp-prikolice. U okolini su sve hrvatska sela, a ima mnogo Hrvata koji su se doselili iz Bosne. Nemamo pitku vodu, a neće nam je ni uvesti samo zato što smo Srbi. Također, nemamo ni autobus do sela. Osjećamo se kao Židovi u Hitlerovoj Njemačkoj.

Moja kuća u Biogradu na moru, tri puta spaljivana tokom rata, bila je zauzeta do prije pet godina, a i dalje se vodi sudski postupak da je vratim, iako imam sve papire. Ostatke kuće zatvorili smo prozorima kako nitko ne bi mogao ponovno ući. Također, jedinoj pravoslavnoj crkvi u Zadru prvo su smanjili broj parking mjesta sa šest na dva, da bi joj na kraju u potpunosti ukinuli parking"


Priča broj 3

M. S. (Podravska Slatina)

"Ovdje živimo samo mi stari Srbi, penzioneri, takozvani povratnici, a bavimo se zanatom i poljoprivredom. U cijelom gradu ima možda 1.000 Srba, dosta se naselilo Hrvata iz Bosne. Uglavnom se poštujemo međusobno, međutim kada se pokrene priča o „Oluji”, nastaju svađa i dreka.

Kada sam se krajem devesedtih vratio u grad, nisu mi vjerovali i pored papira da imam kuću. Pričali su da sam sam spalio kuću kada sam krenuo bježati. U selo Voćin, nadomak Slatine, doselili su se i Hrvati sa Kosova, a u kraju ima i Hrvata iz Hrtkovaca koji se teško uklapaju u sredinu jer su zadržali ekavicu.

Neravnopravnost je vidljiva i na malim detaljima. Recimo, na putokazima za sve crkve postoji i natpis da li je katolička, adventistička ili koja god, jedino za pravoslavnu crkvu svetog Petra i Pavla ništa ne stoji. Veliko nepovjerenje imam u zdravstvo. Mojoj ženi su katastrofalno operirali kuk, pa jedva hoda. U bolnici drže i sliku Stepinca, a na svakom koraku se mogu vidjeti hrvatske zastave"

Priča broj 4

M. P. (Knin)

"Tijekom proslave „Oluje” mnogi od nas otišli su iz Knina, da ne bismo prisustvovali derneku koji sve više smeta i starim Hrvatima. Ima mnogo Hrvata, pridošlica iz Bosne, ali pošto je nezaposlenost ogromna, mnogi bježe dalje. Nekada čuvena tvornica vijaka ili šrafova koja je prije rata brojala 3.500 radnika sada ima svega 400-500 zaposlenih. Knin je ranije bio poznat i po željeznici, koja sada jedva da ima vlak dnevno. Nažalost, ovdje mladih gotovo i da nema.

Srbi se nalaze u dva kafića koje kolokvijalno zovemo „Terazije” i „Nušićev prolaz”. Također, na plažama imamo svoje ljude koje ne smijemo javno otkrivati. Oni nas goste i čuvaju nam automobile. Jedna od najvećih provokacija za nas Srbe je Tuđmanova bista na čuvenoj Kninskoj tvrđavi na kojoj se u staroj Jugoslaviji nije mogla naći ni Titova statua. Imamo tri mananstira na tri rijeke, ali sve manje ljudi zbog straha dolazi na tradicionalno okupljanje povodom Preobraženja. Inače, nas u cijeloj općini ima oko 2.000, ali nemamo pravo na ćirilicu".

Da ili velika neistina.

Slusajte i sami.


Valter

Prijatno je saznanje, da su clanovi antifasistickog pokreta iz Zagreba, posetili Kadinjacu i polozili cvece, nakon toga, uputili su se u Sremsku Mitrovicu,da poloze cvece,palim borcima na Sremskom frontu !

www.ekspres.net/zivot/duska-jovanic/bajka-o-hrvatskom-kralju-sa-krunom-od-peskira  



www.ekspres.net

Nebi trebalo mjesati proslost (SRhrvatsku) i sadasnjost.

Vise puta sam to isticao ali ni to niko izgleda ne postuje.

Kada je "Demokratska" HR u pitanju, pisite molim vas u EU.


Valter

www.express.hr/life/zvjersko-ubojstvo-obukli-uniforme-jna-da-ih-cetnici-puste-12016#

Zvjersko ubojstvo: Obukli uniforme JNA da “ih četnici puste”

Donosimo treći nastavak feljtona o HOS-u: ubojstvo obitelji Olujić

Doprinos HOS-ovih vojnika u Domovinskom ratu se ne smije negirati, no u njihovim redovima bilo je onih koji su počinili zločine što su i sami priznali. Tjednik Nacional je 2006. godine objavio dijelove iskaza Zorana Poštića i Davora Lazića, dvojice od 5 nekadašnjih pripadnika HOS-a osumnjičenih za zvjersko ubojstvo obitelji Olujić iz Cerne kod Vinkovaca 1992. godine, u kojem otkrivaju motive, egzekutore i nalogodavca zločina. U nastavku prenosimo njihov tekst.

Državno odvjetništvo uspjelo je rekonstruirati tko je i zašto likvidirao obitelj Radomira Olujića, Srbina iz Cerne, u veljači 1992. Zoran Poštić i Davor Lazić, dvojica od petorice osumnjičenih za divljačko ubojstvo obitelji Olujić, dali su policiji opsežan iskaz o tom zločinu i detaljno opisali kako je i zašto Tomislav Madi naručio likvidaciju te obitelji.
Zarobljeni Srbi
Domovinski rat Top News
Martić: Počela Oluja, što da radim?; Slobo: "Ubij se!"

Nesretna obitelj stradala je u noći sa 17. na 18. veljače 1992., o njihovu stradavanju se do kraja prošle godine nije znalo gotovo ništa a sve do prošlog tjedna nije se znalo hoće li policija ikada pronaći odgovorne. Tada je policija za to ubojstvo osumnjičila pripadnike Hrvatske vojske: Poštića, Lazića, Marija Jurića, osobu nadimka Bosanac a kao nalogodavca Tomislava Madija.

Zoran Poštić i Davor Lazić su u vrijeme ubojstva bili u Madijevoj jedinici, koja je tada već bila izvan sastava HOS-a i pripojena 105. bjelovarskoj brigadi.

Oni su se vlakom, bez znanja roditelja, zaputili u obranu Hrvatske. Imali su problema s pristupanjem Zboru narodne garde, jer su bili premladi, pa su se uputili u podružnicu Glavnog stana HOS-a u blizini glavnog kolodvora u Zagrebu. Ondje su ih uputili u Vinkovce, gdje su bili nekoliko dana, a potom su prebačeni u vod HOS-a kojim je zapovijedao Tomislav Madi. Bili su smješteni u prostorijama osnovne škole u Komletincima.

Te večeri, kada je izvršeno ubojstvo, izvjesni Branko došao je u spavaonicu osnovne škole i tražio dva dobrovoljca za jednu akciju. Lazić i Poštić su se odmah prijavili. Branko ih je odveo u zbornicu škole, gdje je bio Madijev zapovjednički ured. Ondje su već bili izvjesni Starčević, koji je bio vozač u postrojbi, osoba nadimka Bosanac i Mario Jurić. Madi ih je ondje uputio u akciju u kojoj je trebalo ubiti neke “vikend četnike”, koje je on poznavao.
HOS
More krvi Life
HOS-ovci: 'Gledao sam mrtve četnike i osjećao se moćan..."

Radilo se o obitelji Olujić. Radomir Olujić bio je šef samoposluge u Cerni a njegova supruga Anica, inače Hrvatica, radila je kao službenica u banci. Bili su relativno imućna obitelj. Kada je okupljenima u svom uredu rekao što trebaju učiniti, Madi ih je upitao tko će ih ubiti. Poštić i Lazić tvrde da su odbili to učiniti, ali su potom Bosanac i Jurić pristali. Madi im je naredio da se presvuku iz maskirnih u uniforme bivše JNA, jer će ih jedino tako četnici pustiti u kuću.

Zatim su otišli do skladišta i ondje zadužili uniforme i oružje. Poštić je dobio automatsku pušku s nožicama a Lazić i ostali obične automatske puške, Jurićeva je bila marke Škorpion. Bosanac i Jurić dobili su i prigušivače. Poštić tvrdi da je dobio prazne okvire za municiju, ali mu je Madi rekao da će je dobiti naknadno.

Na kraju nije dobio streljivo pa je u akciju otišao s praznom puškom. Lazić također tvrdi da nije imao municije u oružju. Osim osobnog naoružanja zadužili su tri protutenkovske mine, nekoliko štapina eksploziva i fitilj, kako bi nakon akcije minirali kuću. Sve svoje osobne dokumente morali su ostaviti u bazi. Nakon što su se presvukli, sjeli su u stari bijeli mercedes i Starčević ih je odvezao do Cerne. Ondje su se parkirali i pješice krenuli prema kući Olujićevih.

Grupu je predvodio Bosanac, kojem je vozač Starčević pokazao kamo treba ići. Pješačili su petnaestak minuta. Kapija ispred Olujićeve kuće bila je otvorena, tako da su odmah otišli do ulaznih vrata. Bosanac je pokucao i Olujić im je otvorio vrata. Pustio ih je u kuću, Bosanac mu je rekao da su iz policije i da će mu pretresti kuću.
HOS-ovci 1992. u Klepcima
Proustaška ideologija Life
HOS-ovci u ratu: "Ako te ulove, klat će te 15 dana"

Bosanac se zajedno s Olujićem zaputio prema sobi na kraju hodnika, a nakon što je njegova supruga Anica rekla da će pozvati policiju, Bosanac je u hodniku rukom iščupao žicu telefona iz utičnice. Poštiću i Laziću Bosanac je naredio da ostanu u hodniku i kasnije pretresu spavaću sobu a on je s Jurićem ušao u sobu gdje se dogodio masakr.

Poštić i Lazić su u hodniku odložili mine i ušli u spavaću sobu. Tamo su pronašli lovačku pušku, više lovačkih patrona, oko 1500 njemačkih maraka u sitnim novčanicama, neke dokumente, maskirnu odoru i crnu beretku s četničkim grbom. Istodobno su iz sobe u koju su ušli Bosanac i Jurić začuli vriskove i pucnjeve. Poštić je otišao vidjeti što se dogodilo. Na dvosjedu i trosjedu vidio je nekoliko beživotnih tijela a pokraj njih su stajali Bosanac i Jurić.

Prizor je bio stravičan. Ležeći na krevetu i drugim mjestima gdje su ih zatekli meci, žrtve su ujutro izgledale sablasno - zbog količine krvi koja je iz njih istekla, očevicima se u prvi mah učinilo da su zaklani.

“Nikad to neću zaboraviti. Ljudska krv ima karakterističan miris, nikada ga više ne možete zaboraviti”, izjavio je jedan od susjeda koji je vidio prizor.

Poštić se neposredno nakon ubojstva vratio u spavaću sobu i upišao od straha. Neko vrijeme su se on i Lazić samo gledali, potom su ponijeli stvari koje su našli tijekom pretresa i krenuli prema automobilu. Prošli su i pored punkta vojnika, koji ih nisu zaustavljali. Jurić je ranije govorio da zna kako treba postaviti i aktivirati mine.
Davor Domazet Lošo
Knjiga o špijunima Life
CIA: "Lošo je genije, a Bobetko sam sebi diže spomenik"

Međutim, precijenio se. Mine nisu eksplodirale i samo zato je policija nakon 14 godina mogla osigurati materijalne dokaze koji osumnjičenike povezuju s ubojstvom. To je zapravo stvorilo preduvjete za njihovo privođenje i osiguravanje novih dokaza. Kada su se vratili u Komletince, sva petorica otišli su u ured Tomislava Madija.

Na stol ispred njega stavili su predmete koje su ponijeli iz kuće a Madi je s te hrpe uzeo novac. Poštić i Lazić nisu mogli spavati. Sutradan u zoru su Poštić, Lazić, Madi i još dvije osobe otišli u izviđačku akciju. Lazić se uplašio za svoj život, jer se već tada govorilo da postrojbu nitko ne može napustiti, a onaj tko to želi učiniti dobije metak u leđa tijekom takvih akcija izviđanja. Kada su se vratili iz akcije, obojica su zatražili slobodne dane.

Navečer im je prišao zapovjednik voda i rekao im da sutradan idu kući. Bosanac je tijekom te večeri prišao Laziću i rekao mu da o svemu šuti, inače će njemu i obitelji zubima pregristi grkljane. Dan poslije Madi je Poštiću i Laziću rekao da moraju napustiti bazu jer akcija nije izvedena kako treba - kuća nije dignuta u zrak. Potom je svakom dao 100 njemačkih maraka. Stigli su u Zagreb i otišli svaki svojim putem.

Obojica su se kasnije vraćali na bojište, ali više nisu bili u kontaktu s Madijem. Lazić tvrdi da ga je godinama proganjao strah od Madija, posebno jer je povremeno u novinama čitao tekstove o njegovoj poduzetničkoj karijeri, što ga je uvjerilo u njegovu utjecajnost.

Sve do rujna 2005., kad je na Hrvatskoj televiziji emitirana “Latinica” s temom o likvidacijama nepodobnih osoba 90-ih u Hrvatskoj, o tragediji obitelji Olujić hrvatska javnost nije znala gotovo ništa. Nakon prikazivanja priloga o stradavanju te obitelji u toj emisiji, doznalo se da je Stojanki Olujić, majci Radomira Olujića, u prosincu 1998. nepoznata osoba s čarapom navučenom preko glave zakucao na vrata.
Na Velebitu su specijalne policijske postrojbe RH održale vježbu, 13.3.1998.
Pobjednik iz Oluje Top News
Stipetić: "Tuđman je htio da se prerušim u ženu"

Muškarac ju je nekoliko trenutaka bez riječi promatrao a potom otišao. Stojanka Olujić doživjela je taj posjet kao prijetnju smrću i sve prijavila policiji. Tada je podsjetila policiju i na to što se dogodilo njezinom sinu, snahi i unucima. Ništa se konkretno nije dogodilo sve do 17. svibnja 2006.

Policija je toga dana u 7.30 ujutro pozvonila na vrata stana Romea Stuparića iz Velike Gorice. Oni su od nekih lokalnih narkomana, bivših pripadnika HOS-a, čuli da bi o slučaju Olujić mogli nešto znati Romeo Stuparić i Frano Gabrić. Stuparić je kao pripadnik HOS-a ratovao u Slavoniji, gdje je i ranjen. Ratovao je i na Kupresu te sudjelovao u Oluji. Umirovljen je 2001.

U vrijeme kad mu je policija pozvonila na vrata, nikoga nije bilo doma pa je susjeda javila njegovoj supruzi da je nekoga od njih tražila policija. Kada je doznao zašto ga traže, Stuparić je kupio benzin, polio se i prijetio da će se zapaliti. Došao je ispred svoje zgrade, nazvao svog dugogodišnjeg poznanika Sašu Božića, urednika Glasa Turopolja, i rekao mu da će se zapaliti jer ne zna za što ga optužuju.

Policija je reagirala tek nakon Božićeva poziva. Na terasi 8. kata višekatnice u Ulici Matice hrvatske, gdje Stuparić stanuje, drama je trajala nekoliko sati. Sve je sretno završilo tek nakon što je Stupariću zajamčeno da će ga ispitati u Velikoj Gorici, a ne u Zagrebu.

Stuparića je da se ne zapali uvjeravao i njegov suborac iz HOS-a Frano Gabrić, koji je također ispitan zbog sumnje da je sudjelovao u tom ubojstvu. Nije poznato kako je policija došla do tih informacija. Međutim, istraga je ubrzo krenula drugim smjerom i rasvijetlila taj mučan događaj.

Dan nakon incidenta u Velikoj Gorici, Zoran Poštić, jedan od osumnjičenika za ubojstvo obitelji Olujić je krajem svibnja 2006. preko posrednika kontaktirao redakciju Nacionala, ponudio informacije vezane za divljačko ubojstvo obitelji Olujić te upozorio da policija za to ubojstvo sumnjiči krive ljude.
Franjo Tuđman
Fašisti i antifašisti Top News
Tuđman: "Zbog ustaštva nas tretiraju gore nego Srbiju"

Na poziv ga je potaknula drama velikogoričkog branitelja Romea Stuparića. Znao je da Stuparić nema s tim ubojstvom nikakve veze i isprva je preko posrednika naznačio da zna dosta o tom slučaju te bi o njemu čak bio spreman govoriti ako policija kao osumnjičenog za to ubojstvo pritvori Stuparića. Poštić je kasnije odustao od razgovora o tom slučaju, najvjerojatnije zato jer policija nije privela Stuparića. Nakon 3 mjeseca policija je Poštića osumnjičila da je sudjelovao u likvidaciji obitelji Olujić.

Kao protagonist i nalogodavac tog ubojstva osumnjičen je Tomislav Madi, koji je sve do uhićenja živio posve normalnim obiteljskim životom sa suprugom i dvoje malodobne djece i imao relativno uspješnu poduzetničku karijeru. Osnovao je i rukovodio tvrtkama Ekomasa, Gratom i Madi. Jedna od tih tvrtki namjerava graditi 40-ak vikendica na Bjelolasici.

Madi se rodio 15. listopada 1960. Neke detalje o Madiju i njegovoj postrojbi Nacionalu je otkrio Ivica Zupković, bivši Madijev zapovjednik u HOS-u. Zupković je bio zapovjednik 1. bojne HOS-a, koja se naknadno spojila sa 105. bjelovarskom brigadom HV-a i postala njezina 6. bojna. On je za Nacional izjavio kako je Madi uvijek bio problematičan. “Koliko se sjećam, Madi je prije rata radio kao fizički radnik na lokalnom silosu.

U Vinkovcima se prije rata govorilo da je pobjegao u Ameriku nakon neke prometne nesreće. Ondje si je dao nadimak Čikago, a po tomu je imenovao i svoj vod. Ponašao se nadmeno i stalno me tražio da mu dodijelim čin satnika ili bojnika. Međutim, to mi nije padalo na pamet. Bio je običan vodnik.

On je u HOS-u bio od 28. kolovoza do 31. prosinca 1991. Dotad smo već imali nekoliko razmirica”, kaže Zupković.

Madi i njegov zapovjednik Zupković posvađali su se oko raspodjele hrane i pića. Jednom prilikom u HOS je stigla donacija jabuka i krušaka iz Borinaca. Madijevom vodu Zupković je dodijelio pet velikih sanduka voća, ali je on tražio gotovo sve. “Nisam mu na kraju dao ništa, jer je bio bezobrazan. Što bi on radio s tolikim voćem?

Slično je bilo i s pošiljkom vode. On je za svojih 20-ak ljudi tražio gotovo svih 3000 litara. Za ostale ga nije bilo briga. Na kraju je ostao i bez voća i bez pića. Bilo mi je drago kada je koncem prosinca 1991. rekao da napušta moju postrojbu. Što je poslije radio nije mi poznato, ali dok je bio pod mojim zapovjedništvom, imao sam ga pod kontrolom.

Od ostalih osumnjičenika poznavao sam jedino Jurića. Uopće me ne čudi da je među osumnjičenima, jer se radi o običnom primitivcu”, kaže Zupković. Zupković posjeduje vrlo sustavnu i opsežnu dokumentaciju o djelovanju jedinica HOS-a u to vrijeme. Među njima se vidi komu je Madi u to vrijeme zapovijedao i koliko je zarađivao.

Postrojba HOS-a u kojoj je bio Tomislav Madi boravila je na vinkovačkom ratištu od kolovoza do prosinca 1991., u sastavu 109. vinkovačke brigade kao 6. bojna “Marijan Baotić”. Tomislav Madi je sa svojom postrojbom HOS-a nakon uspostave primirja prešao iz 109. vinkovačke brigade pod zapovjedništvo 105. bjelovarske brigade, gdje je ostao do kraja veljače 1992.

U međuvremenu, dok je Madi sa svojom postrojbom bio u sastavu 105. bjelovarske brigade, tijekom noći s 17. na 18. veljače 1992. ubijena je obitelj Olujić. Tadašnji zapovjednik brigade bojnik Stanko Palić nije učinio ništa da sankcionira zločin, a istraga protiv njega više nije moguća jer je poginuo 8. rujna 1993. od mine postavljene na vijenac u selu Kusonje kod Pakraca.

Tomislav Madi je od 1. ožujka 1992. vojnu karijeru nastavio u postrojbama II. gardijske brigade, u mirovinu je otišao 1994.
Mjesto zločina

Poštić i Lazić u iskazu policiji tvrde da su obitelj Olujić ubili Mario Jurić i čovjek nadimka Bosanac, dok su njih dvojica čekali u hodniku s minama u rukama.
Madijeve ratne navike

Davor Lazić policiji je ispričao neke situacije iz rata koje otkrivaju nasilni karakter Tomislava Madija. Imao je čudne načine provjere lojalnosti svojih vojnika. Jednom od zapovjednika rekao bi da kaže vojnicima kako je Madija uhitila vinkovačka policija te da ga treba ići osloboditi. Ako bi netko to odbio učiniti, bio bi pretučen.
Osuđeni za ubojstvo

Odlukom Vrhovnog suda RH trojici od petorice bivših pripadnika HOS-a, osuđenih za ubojstvo četveročlane obitelji Olujić u Cerni nedaleko od Županje počinjeno 17. veljače 1992. godine, smanjene su zatvorske kazne.

Petorica HOS-ovaca su na Županijskom sudu u Vukovaru u veljači 2008. godine, nakon 11 mjeseci suđenja, nepravomoćno bila osuđena na ukupno 57 godina zatvora.

Presudu je izreklo Vijeće za ratne zločine ŽSV-a na čelu sa sucem Antom Zeljkom, a optužnica je bivše HOS-ovce teretila da su supružnike Radomira (38) i Anicu Olujić (37), te njihovo dvoje djece Milenu (16) i Marka (13) ubili hicima iz vatrenog oružja u njihovoj kući u Radićevoj ulici 51a u Cerni.

Sudilo im se pod optužbom za ratni zločin protiv civilnog stanovništva, a sve petorica negirala su krivnju. U optužnici se navodilo kako su Olujićevi ubijeni u predvečerje, sa 40-ak hitaca iz vatrenog oružja, dok pokušaj miniranja kuće s mrtvim tijelima nije uspio zbog nestručno postavljenog eksploziva. Kao motiv navodila se srpska nacionalnost Radomira Olujića, ali i saznanja optuženih o „crnoj aktovci s novcem“.

Umirovljeni pukovnik HV-a Tomislav Madi (48) zvan Chicago, tada zapovjednik izviđačko-diverzantske satnije HOS-a u sastavu HV-a, bio je osuđen na maksimalnih 20 godina zatvora jer je izdao zapovijed „da se pobiju četnici za koje on zna“ te uzmu dragocjenosti i kuća minira, a Vrhovni sud, odlučujući po žalbama, kaznu mu je preinačio na 15 godina.

Mariju Juriću (35) i Davoru Laziću (35) potvrđene su prvostupanjske presude od 12 odnosno 7 godina zatvora, dok je Zoranu Poštiću (35) kazna smanjena sa osam na 7 godina zatvora.

Miji Starčeviću (52) zatvorska kazna od 10 godina preinačena je na osam godina.

Prema tekstu prvostupanjske presude, Chicago je izdao zapovijed, Jurić i nepoznata osoba pod nadimkom Bosanac usmrtili su Olujiće pucajući iz kalašnjikova i škorpiona, za to su vrijeme Poštić i Lazić u premetačini našli 1500 DEM i zlatni nakit, dok ih je vozač Starčević čekao u svom Mercedesu.

www.express.hr/top-news/nekoc-fanaticni-jugoslaveni-a-danas-veliki-nacionalisti-3487

Nekoć fanatični Jugoslaveni, a danas veliki nacionalisti
Piše Emir Imamović Pirke

To što se neka tema ne problematizira, ne znači da je nema i da će se šutnjom ukloniti

Neke vijesti u vrijeme oko izbora sporije putuju: trebalo je, tako, proći mjesec i pol dana da se u Hrvatskoj uopće progovori o novoj knjizi doktora povijesnih znanosti, Dragana Markovine, naslovljenoj sa “Jugoslavenstvo poslije svega“ - objavljenoj i krajem listopada prvi puta promoviranoj na Sajmu knjiga u Beogradu. Vrijeme, naravno, nije učinilo svoje...

Dolazak Markovinine knjige do nacionalne televizije prikriven je, istina, najavom sasvim druge teme – nebavljenjem kulturom u cunamiju reformi u pripremi – valjda zato što se nitko nije uspio sjetiti pristojnijeg uvoda u podcjenjivanje i autora i djela, a sve u redovnom obraćanju naciji povjesničara književnosti Slobodana Prosperova Novaka.

Ništa se, dakle, neuobičajeno desilo nije, bez obzira na vrijeme radnje, samo je, istina blaže nego inače, proglašena opća opasnost od razgovora o skoroj prošlosti i pojedincima kojima smrt jedne države nije poslužila da mrtvim proglase ili svoje dotadašnje živote ili krenu u temeljito prepravljanje vlastitih biografija.
"Jugoslavenstvo poslije svega" | Author: mostart.co.rs
mostart.co.rs

- Govoriti danas, 25 godina nakon raspada zemlje, o Jugoslaviji i jugoslavenstvu kao takvom, u gotovo svim društvima na postjugoslavenskom prostoru, izlaže autora značajnom riziku od izolacije, preko prešućivanja, do otvorenih napada (...) Istinski demokratska društva u pravilu potiču razgovore o svim bitnim pitanjima koja doista zanimaju javnost. S te strane ova knjiga dokida šutnju o jednom važnom pitanju i realnosti koja se na kulturnom planu događa, sviđalo se to nekome ili ne. Na kraju krajeva, to što se neka tema ne problematizira, ne znači da je nema i da će je se šutnjom ukloniti”, dio je teksta kojim nakladnik, zemunski Mostart, na svojim stranicama predstavlja Markovininu knjigu.
Markovini se dogodila i izolacija i prešućivanje

Zbilja, sve se, nevezano direktno jedno s drugim, i Draganu Markovini i „Jugoslavenstvu poslije svega“, dogodilo: izolacija, pa prešućivanje i, evo, konačno, otvoreni napad na nešto o čemu se u nas ili treba glasno šutjeti ili govoriti jezikom i tonalitetom navijačke stadionske okuke. A tamo valjda ne treba objašnjavati, ne vladaju niti svete činjenice, niti demokratsko ozračje, niti intelektualna klima.

Knjiga Dragana Markovine, zapravo, doživljava isto što se dešava i drugim temama ili djelima vezanim za, nazovimo ga, jugoslavenski dio hrvatske povijesti. One povjesti s kojom se, kako kaže Markovinin kolega i profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Hrvoje Klasić, ne suočava, već se s njom obračunava - ako se već ne može šutnjom učiniti da jednostavno nestane.

Rijetki što bi svetim činjenicama govorili i o toj mrtvoj državi i o njenom naslijeđu, čim zinu bivaju nadglasani bukom mnoštva koje, zapravo, održava emocionalni odnos visokog intenziteta prema Jugoslaviji u bilo kojem obliku.

Pri tome, Jugoslavija nigdje nije tako živahna, postojeća, snažna i opasna, kao među onima što se busaju u domoljubna prsa nakon što su - sa diplomama fakulteta iz republičkih centara i višesobnih, društvenih stanova - podrivali sustav iznutra i konačno ga, je li tako, naravno da nije, urušili do temelja.
Jedan fanatizam zamijenili smo drugim

Kada se, dakle, iz samozvanih domoljubnih, državtotvornih, tako nekih krugova, progovori – a zapravo se govori neprestano – o SFRJ i jugoslavenstvu, lako se može učiniti da je ta zemlja nestala prije dvadeset i pet minuta, a ne prije isto toliko godina, i to u građanskom, unutarhrvatskom ratu u kojem su Hrvati independentisti jedva, teškom mukom i tijesnim rezultatom, porazili Hrvate jugounitariste, ali se potonji, mamu li im upornu, upravo pregrupiraju, pa postoji realna opasnost da koliko prekosutra Trg bana Jelačića osvane kao Bulevar bratstva i jedinstva.

Povijest je znanost i kao takva ne poznaje dramaturški obrazac western filmova. Ona je zbir dostupnih činjenica u kontekstu vremena i prostora, uzroka i posljedica, a svaka druga interpretacija i posljedični odnos uspostavljen na osnovu nje, ima veze sa svime osim sa tim činjenicama koje stradaju kada ne odgovaraju unaprijed donešenom sudu ili, što uopće nije rijedak slučaj, onima što su jedan, jugoslavenski fanatizam, zamijenili drugim, hrvatskim, pa im se na istom mjestu na kojem su do jučer bili narodni neprijatelji, subverzivni elementi, anarho-liberali, izdajnici, reakcionari, priviđaju država koje nema i borci za nju.

Takvima je, naravno uzalud, objašnjavati kako je od, nazovimo je, političke jugonostalgije, uzaludnija samo jugofobija.

Borba protiv zamišljenog protivnika je oblik treninga karatea, dok je ona verbalna, vođena protiv nepostojećeg neprijatelja, najefikasniji način da se prešuti bitno i spriječi nekoga zločestog da govornika upita jesu li ga ono partizani strijeljali osam ili pedeset puta i kada ga je točno UDBA ustrijelila u potiljak: sedamdeset prve ili oko Velike gospe ove godine.
Jugoslavenstvo je za Hrvate neistraženo

Jugoslavija kao povijesna činjenica i sve što iz toga proizilazi u Hrvatskoj nisu, iako se čini suprotno, neiscrpne teme, već zapravo neistražene.

Osim ako pod istraživanjem i znanstvenim pristupom ne smatramo manipuliranje epizodama iz prošlosti – od Bleiburga do likvidacija pripadnika takozvane neprijateljske emigracije – kojima nije cilj osvijetliti jedan period iz prošlosti, već tu istu prošlost što je moguće više zatamniti.

Rijetki pokušaji, poput pomenute, te knjige istog autora, “Povijest poraženih”, tek su početni i mali koraci u vraćanju bitnih tema u javnost i prilasku novom, nikako emocionalnom i histerično-navijačkom, već znanstveno-intelektualnom pristupu i prošlosti i njenim akterima i naslijeđu.

Veće ćemo, izgleda, pričekati još neko, duže vrijeme, najviše zbog trilinga reakcija kojeg čine izolacija, prešućivanje i otvoreni napadi. Sve što, zajedno i odvojeno, govori koliko je mali demokratski kapacitet društva, a velika nespremnost da se o bitnom razgovara umjesto da se doslovce ili u prenešenom značenju – reži.