DNEVNI TISAK

http://www.24sata.info/


Jos nesto.



http://www.index.hr/vijesti/clanak/sud-se-sjetio-direktora-koji-su-se-prije-15-godina-rijesili-radnika-laziranim-mirovinama-/465516.aspx


JEDANAEST godina nakon izbijanja afere MIORH i spektakularnog uhićenja članova liječničke komisije, koja je lažiranim nalazima u prijevremenu mirovinu poslala stotine prekobrojnih radnika niza splitskih tvrtki, započelo je suđenje optuženim direktorima. Ima među njima poznatih imena. Miroslav Slavić, Vjenceslav Bacci, Miro Stolić...

Osmorici direktora sude, za trojicu nastupila zastara

Osmorica optuženih direktora iz hotela Lav, Željezare Split, Montera, Luke Split, Prerade i omiškog Galeba tvrde - nismo krivi! Trojica kolega iz Građe Solin i Uzora oslobođeni su glavobolje kaznenog postupka. Za njihova kaznena djela nastupila je, naime, zastara, i to još prije četiri godine.

Ne čudi zastara, jer djela za koja se terete direktori i liječnici, kojima s direktorom Prometa sude u odvojenom postupku, datiraju iz sredine 90-ih. Istraga je potrajala do 2003. godine, kada je dignuta optužnica, no splitski Županijski sud pokazao je namjeru da se pozabavi postupkom tek ove godine. U veljači je sutkinja Maria Majić zakazala ročište, no nije došao jedan od optuženika pa je suđenje odgođeno.

Sud optuženog Rebića vratio na posao, samo da ga ponovno uhvate u kriminalu

Spis je prije koji mjesec predan u ruke suca Marka Pribisalića, koji je na iduću raspravu pozvao liječnike optužene u drugom predmetu. Ni njima suđenje nikako da krene. Prvo je bio problem s vještačenjem dokumentacije 500 radnika poslanih u invalidsku mirovinu pa je onda suđenje zapelo zbog zdravstvenih tegoba dr. Damira Rebića, koji je 2008. godine, deset godina od afere MIORH, ponovno uhvaćen s prstima u pekmezu, samo što se ovog puta radilo o slučaju Dijagnoza i lažiranim vojnim mirovinama.

Upravo je splitski sud dr. Rebića vratio na posao, unatoč tome što se protiv njega vodi postupak za zloporabe u službi. Vratili su ga jer nije pravomoćno osuđen. Kako bi i bio, kad mu nisu ni sudili?!

Rebiću mozak zdrav za nalaze i novac, na suđenju odjednom pun rupa!

Rebić je nedavno doživio nekoliko moždanih i srčanih udara. Nije raspravno sposoban, jer mu je, po vlastitom priznanju, mozak pun rupa!

Ipak, Rebićev mozak sasvim je normalno funkcionirao kad je primao novce za lažiranje mirovina. I 1998. i deset godina kasnije. Tako optužnica kojom se bavi sudac Pribisalić, dr. Rebića i njegove kolege dr. Branka Božinovića i dr. Nevena Strukana tereti da su za lažne nalaze za 68 radnika u hotelu Lav dobili sedam do osam tisuća kuna po glavi. Za 23 radnika Željezare Rebiću i Božinoviću plaćeno je po 50-ak tisuća kuna, i to na žiro račun. Čak je i obračunato 74 tisuće kuna poreza, a svoje su obaveze državi uredno podmirili i ostali optuženi direktori.

Monter je tako uz masne doktorske provizije zbrinuo 65 djelatnika, Luka Split 47 radnika, Prerada 41 prekobrojnog zaposlenika, Galeb 48...

http://www.glasistre.hr/


Prenošenje ugovora o radu na novog poslodavca

U današnjem gospodarskom i poslovnom okruženju sa stalnim potrebama prilagođavanja poduzetnika novim uvjetima i zahtjevima tržišta, izuzetno je značajno osigurati kontinuitet radnog odnosa radnika i sačuvati prava radnika utvrđena ugovorom o radu, osobito u slučajevima kada se stalnim promjenama uvjeta poslovanja, pravnim poslovima prenošenja poduzeća na drugog poslodavca i sl. takve obveze nastoje osujetiti. Institut prenošenja ugovora o radu na novog poslodavca, utvrđen člankom 133. Zakona o radu (NN br. 149/09, 61/11, 82/12, 73/13, u daljnjem tekstu: Zakon), koji regulira navedena prava radnika u potpunosti je usklađen sa europskom pravnom stečevinom, konkretnije sa Direktivom Vijeća EU broj 2001/23/EC od 12.ožujka 2001.godine o približavanju prava država članica u vezi sa zaštitom prava zaposlenika u slučaju prijenosa poduzeća, tvrtki ili dijelova poduzeća ili tvrtki (u daljnjem tekstu: Direktiva) zbog čega se sigurnošću može reći da se odredba članka 133. Zakona ne razlikuje značajno od odredbi zakona drugih članica EU koji reguliraju ovu materiju.
Navedena odredba članka 133. Zakona propisuje da ako se statusnom promjenom ili pravnim poslom na novog poslodavca prenese poduzeće, dio poduzeća, gospodarska djelatnost ili dio gospodarske djelatnosti, a koji zadržava svoju gospodarsku cjelovitost, na novog se poslodavca prenose svi ugovori o radu radnika koji rade u poduzeću ili u dijelu poduzeća koji je predmet prenošenja, odnosno koji su vezani za obavljanje gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti koja je predmet prenošenja.
Iz ovakve prilično široke formulacije, mogu se nazrijeti određene pretpostavke koje definiraju potrebu i obvezu prenošenja ugovora o radu na novog poslodavca:
1. postojanje statusne promjene ili pravnog posla;
2. statusnom promjenom ili pravnim poslom mora se na novog poslodavca prenijeti poduzeće ili dio poduzeća, odnosno gospodarska djelatnost ili dio gospodarske djelatnosti;
3. preneseno poduzeće ili dio poduzeća, odnosno gospodarska djelatnost ili dio gospodarske djelatnosti mora nakon prenošenja zadržati svoju gospodarsku cjelovitost;
4. radnici čiji se ugovori o radu prenose moraju biti u radnom odnosu u poduzeću ili dijelu poduzeća koji se prenosi, odnosno biti vezani uz obavljanje gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti koja je predmet prenošenja.
Ove pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene, što drugim riječima znači da izostankom neke od navedenih pretpostavki ne dolazi do prijenosa ugovora o radu na novog poslodavca. Statusna promjena znači prestanak postojanja jednog poslovnog subjekta (pravne osobe, fizičke osobe kao nositelja poduzeća, trgovca pojedinca ili obrtnika) odnosno stupanje na njegovo mjesto drugog poslovnog subjekta do čega može doći spajanjem, pripajanjem i podjelom poduzeća odnosno nasljeđivanjem dok su najčešći pravni poslovi koji dovode do prijenosa ugovora o radu kupoprodaja, najam odnosno zakup. Potrebno je ipak naglasiti da svi navedeni pravni poslovi ne dovode nužno do zakonske obveze prijenosa ugovora o radu pa tako primjerice ne dolazi do prijenosa ugovora o radu ako novi poslodavac kupuje od prijašnjeg poslodavca samo imovinu (strojeve) bez obveze nastavka djelatnosti, kod promjene vlasničkog udjela odnosno stjecanja udjela u trgovačkom društvu i sl.
Prema postojećoj bogatoj europskoj praksi (npr. Odluka Europskog suda, predmet Spijkers, C-24/85.), kod prijenosa poduzeća djelatnost zadržava svoj identitet, pri čemu aktivnost kojom se bavilo prethodno poduzeće mora biti de facto nastavljena ili preuzeta od novog poslodavca, s istim ili sličnim aktivnostima. U tom smislu potrebno je utvrditi jesu li ili nisu prenesena materijalna sredstva kao zgrade i pokretna imovina, vrijednost nematerijalnih sredstava, vrijeme prijenosa, jeli preuzeta većina radnika od strane novog poslodavca, jesu li preneseni kupci, kao i stupanj sličnosti između aktivnosti prije i poslije prijenosa. Svrha čitavog postupka je da se osigura kontinuitet radnih odnosa neovisno o bilo kakvoj promjeni vlasništva.
U kontekstu navedenog, člankom 133. Zakona određeno je da radnik čiji je ugovor prenesen zadržava sva prava iz radnog odnosa koje je stekao do dana prenošenja ugovora kao i da novi poslodavac preuzima s danom prenošenja u neizmijenjenom obliku i opsegu sva prava i obveze iz prenesenog ugovora o radu iz čega proizlazi da ova odredba Zakona omogućava zaštitu radnika i kontinuitet prava iz radnog odnosa (u svezi s pravom na obračun plaće, izračun otpremnine, otkaznih rokova, jubilarnih nagrada i dr.) pa se takvom prijenosu, bez obzira na postojanje stvarnih objektivnih ili subjektivnih pojedinačnih razloga, radnik ne može protiviti. Iznimka od pravila priznavanja kontinuiteta prava iz radnog odnosa propisana je u slučaju stečaja ili postupka sanacije kada se prava koja se prenose na novog poslodavca mogu umanjiti, ali samo u skladu s posebnim propisom, sklopljenim kolektivnim ugovorom, odnosno sporazumom između radničkog vijeća i poslodavca.
Zaštita prava radnika pri prijenosu ugovora o radu zajamčena je i u odnosu na odredbe prethodno sklopljenog kolektivnog ugovora koje se i nakon prenošenja ugovora o radu na novog poslodavca nastavljaju primjenjivati do sklapanja novog kolektivnog ugovora, a najduže godinu dana.
Prema odredbama citirane Direktive, prenošenje poduzeća ili dijela poduzeća odnosno gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti ne predstavlja opravdani razlog za otkazivanje ugovora o radu, što drugim riječima znači da prijašnji, ali i novi poslodavac ne smiju otkazati ugovor o radu za koji su ispunjeni svi uvjeti prijenosa. Međutim i takva zabrana ne smije biti apsolutna i neograničena pa bi novi poslodavac u slučaju značajnih poremećaja i promjena na tržištu djelatnosti, odnosno promjene sposobnosti ili zdravstvenog stanja radnika mogao naknadno donijeti odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu i osobno uvjetovanom otkazu, naravno uz priznanje svih prava vezanih uz kontinuitet radnog odnosa ostvarenog kod prijašnjeg i sadašnjeg poslodavca (otpremnina, otkazni rok, jubilarna nagrada i sl.)
Poslodavac koji na novog poslodavca prenosi poduzeće, dio poduzeća, obavljanje gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti dužan je novog poslodavca potpuno i istinito pisano izvijestiti o pravima radnika čiji se ugovori o radu prenose. Prijašnji poslodavac može to učiniti npr. dostavom svih ugovora o radu ili spiska radnika u kojemu su navedeni podaci mjerodavni za obračun plaća i drugih materijalnih prava iz radnog odnosa (dosadašnji staž, godine života, naziv radnog mjesta, broj dana godišnjeg odmora i sl.), dostavom važećeg kolektivnog ugovora ili pravilnika o radu. Propust poslodavca da novog poslodavca pisano izvijesti o pravima radnika čiji se ugovori prenose, odnosno da ga potpuno i istinito izvijesti o tim pravima, ne utječe na ostvarivanje prava radnika čiji su ugovori o radu preneseni na novog poslodavca, ali time prijašnji poslodavac čini jedan od najtežih prekršaja sankcioniran novčanom kaznom u iznosu od 61.000,00 kn do 100.000,00 kn za pravnu osobu, odnosno 7.000,00 kn do 10.000,00 kn za poslodavca fizičku osobu i odgovornu osobu pravne osobe.
Poslodavac je dužan o činjenici prijenosa poduzeća, dijela poduzeća, gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti, prije dana prijenosa pisano obavijestiti radničko vijeće i sve radnike koji su takvim prijenosom obuhvaćeni, a propust poslodavca da to učini sankcioniran je naprijed navedenim novčanim kaznama. U toj obavijesti obavezno se navode podaci o: a) danu prenošenja ugovora; b) razlozima prenošenja ugovora o radu; c) utjecaju prenošenja ugovora o radu na pravni, gospodarski ili socijalni položaj radnika i d) mjerama u svezi s radnicima čiji se ugovori prenose.
Ako je u poduzeću, dijelu poduzeća, gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti koje je preneseno i koje je zadržalo svoju samostalnost formirano radničko vijeće, ono nastavlja sa radom i kod novog poslodavca, ali najduže do isteka mandata na koje je izabrano. Ukoliko poduzeće, dio poduzeća, gospodarska djelatnosti ili njezin dio ne zadržava prijenosom samostalnost (npr. zbog spajanja ili pripajanja novom poslodavcu), radnici čiji se ugovori o radu prenose zadržavaju pravo na zastupljenost sve dok se ne stvore uvjeti za izbor novog radničkog vijeća, odnosno do isteka mandata njihovog dotadašnjeg predstavnika. Zastupljenost radnika u tom slučaju može se osigurati povećanjem broja članova radničkog vijeća kod poslodavca odnosno određivanjem člana/članova radničkog vijeća novog poslodavca koji će zastupati interese radnika čiji su ugovori o radu preneseni i sl.
Zaštita radnika čiji su ugovori o radu preneseni na novog poslodavca osigurana je i primjenom važećeg kolektivnog ugovora koji se na njih primjenjivao tijekom radnog odnosa kod prijašnjeg poslodavca, do sklapanja novog kolektivnog ugovora, ali ne dulje od godinu dana. Nastavno navedenom novi poslodavac nakon prenošenja ugovora o radu, odgovara solidarno sa prijašnjim poslodavcem za obveze prema radnicima nastale do dana prenošenja poduzeća, dijela poduzeća, gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti (npr. ukoliko prijašnji poslodavac nije isplatio sve plaće radnicima, jubilarne nagrade, solidarne pomoći i druga materijalna prava nastala do dana prenošenja ugovora, radnici čiji su ugovori o radu preneseni moći će ta prava i sudski potraživati od prijašnjeg poslodavca ili od novog poslodavca). S druge strane osobu (pravnu i fizičku) koja prenošenjem poduzeća, dijela poduzeća, gospodarske djelatnosti li dijela gospodarske djelatnosti ili na drugi način zlonamjerno izbjegava ispuniti svoje obveze prema radniku, nadležni sud će na zahtjev radnika obvezati na ispunjenje obveza i u slučaju kada ugovor o radu nije sklopljen s tom osobom (npr. kod ulaganja poduzeća ili dijela poduzeća u osnivanje novog društva).

http://www.pressonline.rs/info/drustvo/343959/nova-oluja-hrvatske-vlasti-traze-da-prognanici-potpisu-da-su-dobrovoljno-otisli.html



NOVA OLUJA: Hrvatske vlasti traže da prognanici potpišu da su dobrovoljno otišli

Traže da se odreknemo svih svojih prava, svog ognjišta, da potpišemo da smo dobrovoljno otišli, a da nas nisu oterali, kažu izbeglice


- Ono što nam rade jednako je onom kada su nas proterali iz Hrvatske! Traže da se odreknemo svih svojih prava, svog ognjišta, da potpišemo da smo dobrovoljno otišli, a da nas nisu oterali. Ostavila sam tamo porodičnu kuću u koju su se uselili stranci, a ja već skoro 20 godina živim u privremenom smeštaju, u tuđoj kući - plačnim glasom priča Dušanka Bandarić (56), koja je izbegla iz Like.

Ona je samo jedna od stotinak izbeglica koje su juče satima čekale u redu ispred hrvatskog konzulata u Beogradu kako bi prijavile privremeni odlazak iz Hrvatske, jer će u protivnom biti izbrisane sa spiska državljana. Srbi prognani iz Hrvatske moraju da do 29. decembra prijave privremeni odlazak ili odjave prebivalište u policijskim stanicama u „lijepoj njihovoj“, kao i u konzulatima zemalja u kojima trenutno žive.

Ukoliko to ne učine do pomenutog roka, sa spiska državljana biće izbrisano oko 300.000 prognanih Srba. U slučaju da ne opravdaju svoje odsustvo, u rođenoj zemlji bi bili tretirani kao stranci i ostali bi bez prava na sopstvenu imovinu!

Adam Štula (63), izbeglica iz Dvora na Uni, da bi juče rano stigao na red, ispred hrvatskog konzulata došao je prethodne večeri oko 20 časova.

- Tri dana ne uspevam da predam papire. Ovo je sramota šta nam rade! Traže svega da se odreknemo, svoje očevine. Kuću su mi zapalili u ratu, nikada nisam dobio odštetu. Sada traže da se odreknemo i svog identiteta. Pljujem na njih - ogorčen je Adam.

Šćućurena na stepeništu, više sati čekala je i Milica Kovačević (67) iz Zadra, kojoj su u ratu sve zapalili.- Ostali smo bez igde ičega, ali ne bih se odjavljivala, u Hrvatskoj imam dva rođena brata, ali evo vidite, u poslednjem momentu smo saznali da to moramo da uradimo - kaže Milica držeći u rukama hrpu papira.

Dok su službenici hrvatskog konzulata puštali po samo nekoliko ljudi unutra, i to samo da bi uzeli papire za odjavu, ispod hrvatske šahovnice stotinak ljudi je strepelo da li će tog dana doći na red jer je konzulat juče stranke primao samo dva sata.

Iako je Miodrag Linta, predsednik Koalicije udruženja izbeglica, opet pozvao vladu Hrvatske da produži rok za prijavu privremenog odlaska ili odjavu prebivališta za šest meseci, niko od nadležnih se nije oglasio.- Nema nikave šanse da se svi odjave jer su ispred hrvatskog konzulata u Beogradu ogromne gužve, stotine prognanih Srba smrzavaju se čekajući u redu ceo dan samo da uzmu uplatnice za taksu.

U hrvatskim kozulatima se ponašaju bahato i iznose neistine. Hrvatski zakon o prebivalištu omogućava hrvatskim državljanima da poseduju dva prebivališta i dve lične karte - ističe Linta, koji dodaje da će hrvatske vlasti kazniti sve one koji se ne odjave privremeno ili trajno. Kazne se kreću od 70 do 700 evra.

http://www.vecernji.hr/eu/koncesionari-plinskih-i-naftnih-busotina-u-jadranu-moraju-postovati-stroge-kriterije-981287


Koncesionari plinskih i naftnih bušotina u Jadranu moraju poštovati stroge kriterije

Usvojena 2013., ta direktiva napisana je nakon što se u Meksičkom zaljevu u SAD-u dogodilo veliko izlijevanje nafte s platforme Deepwater Horizon.

Autor:
Tomislav Krasnec

Dodijeli li hrvatska Vlada koncesije za eksploataciju nafte i plina u Jadranu, o čemu se odlučuje ovih dana, budući koncesionari morat će poštovati europsku direktivu o sigurnosti naftnih i plinskih djelatnosti na moru.

Usvojena 2013., ta direktiva napisana je nakon što se u Meksičkom zaljevu u SAD-u dogodilo veliko izlijevanje nafte s platforme Deepwater Horizon.

EU je tada postrožio sigurnosne standarde za istraživanje i proizvodnju ugljikovodika – kriterije za davanje dozvola, gradnju i kontrolu rada platforme, načine postupanja u slučaju da dođe do nesreće i onečišćenja mora.

Stroga pravila.

http://www.glasistre.hr/vijesti/hrvatska/udio-hrvatskog-inozemnog-duga-u-bdp-u-108-posto-487229


Udio hrvatskog inozemnog duga u BDP-u 108 posto

U Hrvatskoj gospodarskoj komori (HGK) ocjenjuju da bi pod utjecajem rasta inozemnog duga te pada BDP-a, udio inozemnog duga u BDP-u do kraja 2014. mogao dosegnuti 108 posto, što Hrvatsku i dalje zadržava u skupini visoko zaduženih zemalja.

Nakon uobičajenog ljetnog smanjivanja razine bruto inozemnog duga, u rujnu prošle godine je zabilježen njegov rast za 579 milijuna eura do razine od 46,5 milijardi eura, navode iz HGK. To je 1,1 milijardu eura ili 2,4 posto više nego u rujnu 2013., čime je nastavljen blagi rast inozemnog zaduživanja karakterističan za proteklu godinu. Pritom je razina bruto inozemnog duga i nadalje pod dominantnim utjecajem, s jedne strane, snažnog zaduživanja opće države iniciranog potrebom financiranja visokog proračunskog deficita te, s druge strane, razduživanja drugih monetarnih financijskih institucija (banaka) koje pri posustalom kreditiranju poduzeća i stanovništva smanjuju razinu inozemnih obveza. Tako je rujanski bruto inozemni dug opće države na godišnjoj razini povećan za dvije milijarde eura ili za 16,9 posto, dok je istodobno dug drugih monetarnih financijskih institucija smanjen za 1,3 milijarde eura, odnosno za 13,6 posto. Pritom se međugodišnji pad inozemne zaduženosti bankarskog sektora protegao na sada već 29 uzastopnih mjeseci reflektirajući tako situaciju nedostatne transmisije sredstava domaćeg financijskog sektora prema poduzetništvu i stanovništvu, napominju analitičari HGK.

Upozoravaju kako u okolnostima složene gospodarske situacije problemi otplate obveza postaju sve izraženiji pa je iznos kašnjenja namirenja inozemnih obveza po glavnici i kamatama u rujnu prošle godine dosegao 252,1 milijun eura, što je 18,7 posto više nego u rujnu 2013. Ističu i kako blagi rast bruto inozemnog duga uz istodoban pad BDP-a dovodi do toga da bi udio inozemnog duga u BDP-u na kraju prošle godine mogao dosegnuti gotovo 108 posto.

"I u ovoj će se godini nastaviti tendencije iz prošle godine obilježene nastavkom inozemnog zaduživanja opće države i smanjenjem duga drugih monetarnih financijskih institucija, ali bi obje tendencije trebale biti slabije izražene nego li je to bio slučaj u prošloj godini", navode iz HGK. Napominju kako Hrvatska po pokazateljima zaduženosti spada u visoko zadužene zemlje, a od 2009. razina duga viša je od ostvarenog BDP-a. Tako je primjerice udio bruto inozemnog duga Hrvatske u BDP-u u 2013. iznosio 105,3 posto, a viši je bio u Sloveniji 111,2 posto te u Mađarskoj 118,5 posto, dok su Češka, Poljska, Slovačka, Bugarska i Rumunjska zemlje čiji je udio bruto inozemnog duga u BDP-i bio manji nego u Hrvatskoj. Od tih je zemalja u 2013. najniži udio inozemnog duga u BPD-u bio u Češkoj od 62,9 posto, u Rumunjskoj je iznosio 69 posto, Poljskoj 70,1 posto, Slovačkoj 81,3 posto, a u Bugarskoj 92,8 posto.

"Pod utjecajem nastavka rasta inozemnog duga te istodobnog pada BDP-a, udio inozemnog duga u BDP-u mogao bi do kraja 2014. godine dosegnuti 108 posto. Takvi pokazatelji Hrvatsku i nadalje zadržavaju u skupini visoko zaduženih zemalja", kaže direktor Sektora za financijske institucije, poslovne informacije i ekonomske analize HGK Zvonimir Savić. (Hina)

http://www.rtl.hr/vijesti/novosti/1469251/policija-upozorava-ne-budite-lakovjerni-i-ne-nasjedajte-na-price/


Nakon najnovijeg slučaja na karlovačkom području, policija upozorava građane, posebno starije životne dobi, da zbog svoje lakovjernosti mogu biti laka žrtva lopova.
Policija upozorava: 'Ne budite lakovjerni i ne nasjedajte na priče' Thinkstock/Ilustracija

Nakon posljednjeg slučaja 80-godišnjakinje koja je na karlovačkom području pokradena jer je u svoj dom pustila navodne skupljače hrane i stare odjeće, policija je još jednom upozorila građane, posebno starije životne dobi, da zbog svoje lakovjernosti mogu biti laka žrtva lopova.

Karlovačka policija izvjestila je da je u utorak u poslijepodnevnim satima u mjestu Popović Brdo starici u njenoj kući ukraden novac, nakon što je u dom pustila nepoznatog muškarca koji je kazao da sakuplja hranu i staru odjeću. S njim je bio još jedan nepoznati muškarac kojega je primijetila tek na odlasku, nakon čega je shvatila da joj u novčaniku nema novca, izvijestila je policija.

Zbog toga upozoravaju građane na oprez. "Ne budite lakovjerni i ne nasjedajte na različite priče, obavijesti i slično čime vas ovakve osobe nastoje zavarati te se na taj način okoristiti. O svim sumnjivim osobama i njihovom ponašanju odmah nazovite policiju na 192", kažu u policiji.

http://www.slobodnadalmacija.hr/Spektar/tabid/94/articleType/ArticleView/articleId/277465/Default.aspx

Dobro se sjećam tadašnjih vikenda nalivanja taraca,stavljanja krovova,fešti 1.maja,
8 marta,29 novembra,Novih godina….
Stanje fešte je bilo non-stop.
Radničke mase su dobro jele i pile,umjereno ili malo radile za državu i društvo a dosta radile za sebe na privatnim posjedima…Ta dobrobit stvarala je ljude boljima nego li su bili prije i nego li su danas.
U kafićima je bilo nezamislivo i sramotno da svatko plaća za sebe.
Uvijek je bilo normalno da netko plaća turu,makar se svi izredali…
Uglavnom ljudi su živjeli sve bolje pa su se osjećali važno.
Nažalost,takvi su bili vrlo prijemčljivi za imperijalne i nacionalističke podzemne manipulacije,koje su se kotrljale.
Nije bilo nužne poniznosti koja izvire iz teških iskustava.
Zato je poslije plaćena visoka cijena…

Damir Pilić: Bavarski mesija

Konačno smo vidjeli i čuli tog čovjeka. Ugledni njemački ekonomist Hans-Werner Sinn, šef bavarskog Instituta IFO i autor ekonomskog programa HDZ-a, posjetio je našu zemlju. Pa da vidimo što to nudi ekonomski mesija iz Bavarske.

Za ortodoksnog liberala, kako je predstavljen, profesor Sinn je iznio nekoliko iznenađujuće progresivnih zapažanja koja se kose s dominantnom neoliberalnom agendom. Recimo, smiono je ustvrdio da javni sektor u Hrvata nije prevelik, nego “normalan“. U općoj hajci na “uhljebe“, koja trese naše društvo, dobro je da netko kome HDZ vjeruje kaže ovako nešto.

Pohvalno je i što Bavarac drži da plaće u Hrvatskoj nisu prevelike, te što nije bezuvjetni fan privatizacije, pa je tako upozorio da nema smisla privatizirati vodovodne tvrtke ili željezničku infrastrukturu, s čime bi se složio i Centralni komitet SYRIZA-e. Da ga može čuti Margareth Thatcher, proglasila bi ga ljevičarom i komunistom.

No profesorova vjerodostojnost ponešto gubi na težini kad zbori o uzrocima hrvatske krize. Naime, nakon što je hrvatsko gospodarstvo svrstao među tri najugroženija u EU-u, uz bok Grčkoj i Španjolskoj, glavnim uzrokom takve situacije profesor je proglasio – komunističko naslijeđe. Kao da je kakav hrvatski biskup, a ne njemački ekonomist svjetskoga glasa.

Neobično je da takav intelektualac nije uočio kontradikciju u svojim uzastopnim rečenicama: Grčka i Španjolska nikad nisu bile komunističke, pa su ipak u nevolji istog ranga kao mi. A kako to da ostale bivše komunističke države u EU-u imaju bolje ekonomske rezultate od Hrvatske? Zašto te zemlje ne pate od “naslijeđa komunizma”?

Prokleta Jugoslavija
Prva generacija Hrvata rođena nakon pada komunizma već je pozavršavala fakultete i ima djecu. U ovih 25 godina Hrvatskom je mahom vladao antikomunistički HDZ, dok je tek sedam godina na vlasti bila pseudoljevica, koja je od Saveza komunista naslijedila samo nekretnine. Gdje je to fantomsko naslijeđe komunizma i tko su njegovi tajanstveni nositelji?

Da je netko u SFRJ nakon 25 godina socijalizma, negdje oko 1970., javno rekao da je za nevolje sistema krivo naslijeđe Kraljevine Jugoslavije, bio bi proglašen za redikula. Ali mi ćemo i za 50 godina tvrditi da nas je komunizam sjebao vo vjeki vjekov. Da nije jadno, bilo bi smiješno. Jer naslijeđe komunizma u RH je potpuno destruirano. Gdje je samoupravljanje? Gdje je društveno vlasništvo? Gdje su društveni stanovi? Gdje je društvena solidarnost? Gdje je članstvo u nesvrstanima? Gdje je marksizam u školama? Gdje je bratstvo i jedinstvo? Gdje su antifašistički spomenici? Gdje je racionalna podjela Hrvatske na 102 općine, umjesto današnjih 428? Gdje su tvornice? Gdje je puna zaposlenost?

Što reče jedan anonimni web-komentator: “Komunizam nas je opteretio tvornicama i s previše radnih mjesta.

Hvala Bogu na devedesetima i privatizaciji, pa više nemamo tog tereta“.

Očito je profesor Sinn pristojan i fin čovjek, pa nije htio reći da je glavni uzrok situacije u kojoj se Hrvatska danas nalazi upravo njegov sadašnji poslodavac, onaj tko mu je i naručio izradu ekonomskog programa: HDZ.

Odnosno, prijašnje upravljačke garniture HDZ-a, kako Tuđmanova (koja je krim-privatizacijom uništila gospodarsku supstanciju društva), tako i Sanaderova (koja je HDZ nepravomoćno pretvorila u „zločinačku organizaciju“).

Ali pustimo prošlost, usredotočimo se na ekonomske vizije profesora Sinna. To je stručnjak koji je prije desetak godina savjetovao tadašnjeg njemačkog kancelara Gerharda Schrödera, čija je vlada 2005. baš po uputama profesora Sinna pokrenula velike strukturne reforme na području tržišta rada i socijalnog sustava. Mainstream mediji će vam reći da je zbog tih reformi Njemačka danas najzdravije europsko gospodarstvo. Isti stav zastupa i profesor Sinn, braneći svoga konja:

“Pogledajte što je Njemačka učinila prije deset godina. Proveli smo reformu tržišta rada (...) Tako je tržište rada postalo fleksibilnije, nastalo je pravo čudo. Reforme su bile djelomično teške, ali stopa nezaposlenosti se prepolovila, dok je u čitavoj euro-zoni rasla. Moguće je provesti reforme koje donose veću zaposlenost i blagostanje.”

Dakle, veća zaposlenost i blagostanje - tako svojem programu tepa herr Hans-Werner Sinn. A što o posljedicama tog programa, o tom “čudu i blagostanju“ kaže herr Ulrich Schneider, šef njemačke nevladine udruge Paritätischem Wohlfahrtsverband?

Pokvareno veselje
Herr Schneider je nekidan objavio da u Njemačkoj više od 12,5 milijuna ljudi živi ispod granice siromaštva, što je najveći broj otkako se Njemačka prije 25 godina ujedinila. “Siromaštvo nikada nije bilo toliko veliko, a regionalna nejednakost toliko izražena”, izjavio je Schneider, dodavši kako siromaštvo naglo raste, osobito među njemačkim umirovljenicima.

Kako da kažem, žao mi kvariti veselje, a sigurno i HDZ masno plaća usluge herr Sinna, ali ako njegov ekonomski program donosi milijune siromašnih, osobito među umirovljenicima, onda valja reći da mi to u Hrvatskoj već imamo i bez tog programa.

damir pilić

Interesantan prilog unapredjenju resenja problema u HR.

Licno smatram da ge treba procitati i dobro proanalizirati.

Iz ovog priloga se dosta toga moze izvuci kao pouka.

Valter

I "svi junaci nikom ponikose i u crnu zemlju pogledase"

Sad vi procitajte ovo ponovo i pitajte se,dali je to moguce?

Zar to politicari nasih zemalja znaju i pored svega toga cute?

Da,ima jos jedna "zackoljica".

"Jer ste vi to trazili".

I nemojte mi sada govoriti da "vas" niko nije ni pitao.

Kako je onda moguce da je tolki broj gradjana (pucanstva) glasao za " Demokraciju"?

I ne samo sto je toliki broj glasao,nego i dalje taj isti broj gradjana (pucanstva) cuti.

Cuti,cuti,cuti.

Samo od sebe se nece nista pomeriti.

Samo vi i dalje cutite,cutite i cutite.

Valter

http://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/pet-dana-koji-su-promijenili-hrvatsku-zasto-je-hitler-napao-jugoslaviju-i-kako-je-nastala-ndh/1074215/


SPECIJAL GLOBUSA

Pet dana koji su promijenili Hrvatsku: Zašto je Hitler napao Jugoslaviju i kako je nastala NDH

AUTOR:     Inoslav Bešker
   

U novom broju Globusa saznajte sve o pet dana koji su promijenili hrvatsku povijest. Zašto je Hitler napao Kraljevinu Jugoslaviju i kako je nastala NDH...

Princ Pavle, kako su obično zvali jugoslavenskoga kneza regenta, dočekao je 6. ožujka 1941. uzdajući se i dalje u svoj akrobatski hod po žici, na kojoj se snalazio daleko bolje nego njegov bezobzirni prethodnik na čelu države i bratić Aleksandar I Karađorđević. Tog je dana na Krunskom savjetu trebalo odlučiti: što s Hitlerovim zahtjevom da Jugoslavija pristupi Trojnom paktu?

Pavlu je, po Ustavu, preostajalo točno šest mjeseci regentstva, do 6. rujna 1941., osamnaestog rođendana mladog Kralja, Petra II, nakon čega bi se knez regent, oxfordski đak koji je bolje vladao engleskim (a i francuskim) nego srpskim, vratio u Englesku, gdje je njegov vjenčani kum, Bertie Windsor, iznenada postao kralj George VI, jer se njegov stariji brat, Edward VIII, skinuo s prijestolja radi braka s Wallis Simpson.

Pavlova Jugoslavija bila je toga 6. ožujka već opkoljena Trojnim paktom: sa zapada, od Alpa do Kosova bila joj je agresivna fašistička Italija, na jugu Grčka u ratu protiv te iste Italije, na istoku Bugarska i Rumunjska, na sjeveru Mađarska i Njemačka (kojoj je Hitler pripojio svoju domovinu Austriju).

Situacija u Evropi, komplicirana 1934. kada je morao preuzeti uzde nestabilne jugoslavenske monarhije, dotad se dodatno zakomplicirala: stvorena je fašistička osovina koja je smatrala da ima ne samo interesa nego i prava određivati sudbinu Evrope. U tu svrhu je stvorila sustav paktova.

Antikomintern pakt su 25. studenoga 1936. u Berlinu potpisali njemački ministar vanjskih poslova Joachim von Ribbentrop i japanski carski veleposlanik Kintomo Mushakōji. Pakt je bio usmjeren protiv Sovjetskog Saveza i komunističkih partija, čija je svrha, piše u Paktu, “razbiti i potlačiti postojeće države svim raspoloživim sredstvima”. Tom paktu je 6. studenoga 1937. pristupila i Italija.

To je bila baza Trojnog pakta. Antikominternski pakt bio je praktički suspendiran poslije potpisivanja njemačko-sovjetskog pakta o nenapadanju 23. kolovoza 1939., tako da je Njemačka onemogućila slanje talijanske pomoći u oružju Finskoj za finsko-sovjetskog rata 1940., ali je svečano reafirmiran 1941., na svoju petogodišnjicu.

Tada su Paktu pristupile Finska, Danska (pod njemačkom okupacijom), Slovačka, “NDH”, Rumunjska, Bugarska, te “Kina” (kolabora- cionistička vlada kojoj je predsjedao Wang Jingwei, ali ne nacionalistička ustavna vlada koju je vodio Jiang Jieshi).

U Berlinu su, u Reichskancelariji, ministri vanjskih poslova Njemačke odnosno Italije Joachim von Ribbentrop i Galeazzo Ciano potpisali 22. svibnja 1939. Čelični pakt (Sta- hlpakt), i defenzivni i ofenzivni (što je bila novost), s uzajamnom obavezom vojne i di- plomatske pomoći ako bi bili ugroženi “vi- talni interesi” druge strane.

Napokon, također u Berlinu, ministri vanjskih poslova Njemačke odnosno Italije Joachim von Ribbentrop i Galeazzo Ciano, te japanski carski veleposlanik u Njemačkoj Saburō Kurusu, potpisali su 27. rujna 1940. – dakle poslije početka drugoga svjetskog rata u Evropi – Trojni pakt, koji je trima ve- lesilama jamčio “mjesto koje im pripada” u međunarodnim odnosima, tj. vodeće mjesto Njemačkoj u Evropi, Italiji na Sredozemlju, a Japanu na Dalekom istoku.

Tom paktu su do uključno ožujka 1941. pristupile, redom, Madžarska, Rumunjska, Slovačka, te Bugarska, pristavši da budu sateliti vodeće trojke, s nadom da će im od lavovske gozbe i samima, kao čankolizima, doteći neki mastan i slastan zalogaj, teritorijalni, ekonomski, makar statusni.

SLABOST JUGOSLAVENSKE VOJSKE

Ni princ Pavle ni njegov tadašnji premijer Dragiša Cvetković nisu bili privrženici nacističke Njemačke i njezina rasizma – ali su procijenili da Jugoslavija nema nikakve šanse za trajniji otpor snagama Čelične osovine, a ni nji- hovim saveznicama iz Trojnog pakta.

Štoviše, osnovano su smatrali da bi napad Osovine na Jugoslaviju značio njezin brz poraz, zbog slabosti Jugoslavenske kraljevske vojske (iako ni najgori pesimisti u Vrhovnoj komandi nisu mogli pretpostaviti da će se njihove oru- žane snage raspasti od prvog udara u nekoliko dana).

Također, da bi vojni poraz značio dezintegraciju države, koliko zbog unutrašnjih suprotnosti, toliko, i još više, zbog iredentističkih apetita kako onih zemalja čiji teritorij je Jugoslavija naslijedila po Versailleskom sistemu (Kranjska i južna Štajerska oduzete su Austriji, Prekmurje, Međimurje, južna Baranja, južna Bačka, te zapadni dio Temišvarskog banata Ugarskoj), ili su na nj pretendirale uzalud (Italija nije dobila sav teritorij u Dalmaciji obećan Londonskim paktom, talijanska Albanija je zahtijevala albanski etnički teritorij od Ulcinja i Rožaja preko Kosova do Tetova i Gostivara, Bugarskoj je Berlinski ugovor oduzeo što je dobila Sanstefanskim mirom).

Zapravo su ti apetiti bili glavni faktor koji su u zajedničku državu sa Srbijom tjerali i Slovence (koji u tim uvjetima na svoju državu nisu mogli računati) i Hrvate (kojima bi opet ostale nekakve reliquiae reliquiarum, ovaj put zadugo ili zavazda).

Unutrašnje snage otpora – bilo nacionalne, bilo klasne – nisu same po sebi bile neka ugroza jugoslavenske države. Nakon sveg napora na boljševizaciji Komunističke partije, ona u ožujku 1941. nije brojala niti 3000 članova, koncentriranih pretež- no po Hrvatskoj, donekle Sloveniji, te Beogradu.

Ni nacionalisti se nisu doimali sposobnima srušiti Jugoslaviju iznutra. Albanci na Kosovu bili su izloženi teškom pritisku, između 1912. i 1941. provedena je snažna srpsko-crnogorska rekolonizacija tog prostora, koristeći i agrarnu reformu, Albanci su bili poticani na emigraciju, pa su 1935. i 1938. sklopljeni ugovori s Atatürkovom Turskom po kojima je u Tursku trebalo prebaciti 240.000 Albanaca (oko polovice prisutnih u Jugoslaviji 1931.).

Hrvatski ustaše su se doimali vitalnijima, ali je i njihova najjača demonstrativna akcija, “Lički ustanak” u rujnu 1932., imala komorne dimenzije (ljudstvo: deset emigranata i 5-6 ustaša iz Like; rok trajanja: niti cijeli dan).
SURADNJA VMRO-a I ANTE PAVELIĆA

Jedina uistinu ozbiljna nacionalistička organizacija bila je probugarska VMRO. Ona je, na primjer, kako je tvrdila, samo 1923.-1924. uspjela u jugoslavenskoj Makedoniji organizirati 53 komitske čete (36 je ubacila iz Bugarske, 5 iz Albanije, a 12 ih je bilo lokalnih) s gotovo 3250 komita.

Njezina frakcija oko Ivana M. Gavrilova (Vanča Mihajlova) uspješno je surađivala s ustašama Ante Pavelića, postaravši se i oko njihova bojnog uvježbavanja, npr. na Janka-puszti (gdje je instruktor bio i “Vlado Černozemski”, tj. Veličko K. Kerin). Pokazalo se da te organizacije mogu nanijeti neku realnu štetu tek ako bi ih upotrijebile evropske sile radi “davanja lekcije” jugoslavenskim vlastima.

Najpoznatiji takav slučaj doveo je princa Pavla na čelo države 9. listopada 1934., otprilike šest mjeseci ranije nego je pretpostavljao. Kralj Aleksan- dar, smrtno bolestan od raka na želucu, sastavio je u političkoj oporuci Namjesničko vijeće za maloljetnosti njegova nasljednika Petra II, a na njegovo čelo je imenovao kneza Pavla, čiji je otac knez Arsen Karađorđević, ruski carski general, bio mlađi brat Aleksandrova oca kralja Petra I.

Članovi su bili Radenko Stanković i Ivo Perović ali Pavlova je težina bila daleko najveća. Aleksandar, svjestan da je njegova krhka kraljevina bila dobrim dijelom rezultat francuskog utjecaja i da ne bi mogla preživjeti ni kao oveća Srbija ako Njemačka zgazi Francusku, krenuo je preko Marseillea u Pariz na dogovor s tadašnjim premijerom i bivšim predsjednikom Republike Gastonom Doumergueom, vođom vlade nacionalnog jedinstva.

Doumergue, protestant i mason, batrgao se kako je znao, suočen s trijumfom njemačkoga nacističkog revanšiz- ma koji je nedugo ranije doveo Adolfa Hitlera na vlast u Berlinu. U tom kontekstu su, na poticaj i pod nadzorom talijanskog premijera Mussolinija, Ante Pavelić i Vančo Mihajlov dogovorili atentat na Aleksandra u Francuskoj, uz logističku potporu madžarskog režima regenta Miklósa Horthyja.

Aleksandra je ubio “Vlado Černozemski”, a u općoj gužvi jedan od francuskih žandara je smrtno ranio francuskog ministra vanjskih poslova, bivšeg premijera akademika Louisa Barthoua, koji je Doumergueu bio glavni oslonac, pa je nedugo zatim Doumergue podnio ostavku. Jedna od posljedica atentata bila je Konvencija o prevenciji i kažnjavanju terorizma koju je Liga naroda usvojila 1937.

Princ Pavle nije gajio iluzije o karakteru nacističkog režima. Uostalom, tu dilemu nisu mogli imati ni mnogi drugi. Katolicima – ako sami nisu uvidjeli gdje je Vrag – za otvaranje očiju pobrinuo se sam papa Pio XI. On je 10. ožujka 1937. izdao encikliku, prvi i sad jedini put na njemačkom jeziku, koja počinje riječima Mit brennender Sorge (Sa žarkom brigom).

Papa je u nacističkoj Njemačkoj osudio neopaganizam, “takozvani mit krvi i tla”, idolatriju države i još neke tipične atribute fašizma. Papa je barem katolicima objasnio što je posrijedi, barem su katolici morali biti svjesni da ne može biti dobro išta što dolazi na nacističkim bajunetama. Da na njima ne može stići nikakva sloboda.

Ako je neki biskup ipak gajio nade da će dobro proći s tim vragom tikve sadeći, princ Pavle nije imao tih iluzija. Prethodne su godine odavale dojam da je knez regent na koži svog bratića naučio lek- ciju da ne treba iritirati ne baš dobroćudne fašističke sile, niti im servirati unutrašnje pomagače, pogotovu ne teroriste spremne na smrtnu žrtvu.

Za premijera je prvo postavio desničara i nacionalista Milana Stojadinovića, od kojega je zahtijevao da riješi “hrvatsko pitanje”. Stojadinović nije htio naći niti jednu dodirnu točku u pregovorima s predsjednikom HSS-a Vladkom Mačkom. Pobijedivši na izborima u prosincu 1938., Stojadinović je vodio politiku približavanja Njemačkoj.

Talijanski ministar vanjskih poslova Ciano sastao se u početku 1939. s jugoslavenskim premijerom Milanom Stojadinovićem na Belju u Baranji. Ciano je tražio podršku za aneksiju Albanije. Čini se da je bilo i dodatnih dogovora: princ Pavle je obavijestio britanskog premijera Nevillea Chamberlaina da su se Ciano i Stojadinović dogovorili o razbijanju Jugoslavije, tako da Italija dobije Gorski kotar i obalu do Omiša, a da se istočno od linije Virovitica-Karlovac održi (“Velika”) Srbija.

Poslije toga je princ Pavle smijenio Stojadinovića i mandat za sastav Vlade dao Dragiši Cvetkoviću, od kojega je zahtijevao da se sporazumije s Mačkom. Za ministra vanjskih poslova postavljen je dotadašnji poslanik u Berlinu Aleksandar Cincar- Marković, zadužen primiriti Njemačku, koja je imala povjerenja samo u Stojadinovića.

AUTONOMNA BANOVINA HRVATSKA

Državni udar 27. ožujka 1941. u Beogradu

Pregovori s Vladkom Mačkom rezultirali su ne federalizacijom Jugoslavije, kako simplificiraju poneki u Beogradu, nego “trijalizacijom”: Slovenci su ionako imali Dravsku banovinu, a Hrvatima je sporazumom Cvetković- Maček 26. kolovoza 1939. uručena autonomna Banovina Hrvatska koja je zapasala praktički sav hrvatski etnički teritorij, ostavivši im i enklave sa srpskom većinom u okvirima nekadašnjih habsburških hrvatskih krunovina.

Šubašićeva Banska vlast je osnivala i punila svoje koncentracione logore, npr. Kerestinec za komuniste, a srpske vlasti svoje, npr. Bileću, pokazujući da neće dopustiti švrljanje antifašista. U listopadu 1940. jugoslavenska vlada donijela je nekoliko antisemitskih zakona: Židovima je ograničen upis na sveučilišta, a ograničeno im je i posjedovanje trgovačkih društava.

Tim i drugim mjerama Jugoslavija se prilagođavala “novom poretku” u Evropi. To ipak nije bilo dosta ni Njemačkoj, ni Italiji. Premijer Cvetković i ministar vanjskih poslova Cincar-Marković otputovali su na von Ribbentropov poziv u Njemačku 13. veljače 1941. zajedno s njemačkim poslanikom u Beogradu Viktorom von Heerenom. U razgovorima je sudjelovao i jugoslavenski poslanik u Berlinu Ivo Andrić.

U von Ribbentropovoj vili u Fischlu u Tirolu Njemačka je zahtijevala da se i Jugoslavija pridruži Trojnom paktu. Cvetković je tvrdio da nema ovlasti potpisati bez suglasnosti princa regenta. Jedina sila u Evropi koja se još suprotstavljala Trojnom paktu bila je Velika Britanija, koja je držala još Gibraltar, Maltu i Cipar, zaposjevši još Island i Farske otoke (oboje tada pod danskim suvere- nitetom). Sovjetski Savez bio je u posebnom paktu s Njemačkom, s kojom je podijelio Poljsku.

Sjedinjene Države Amerike su pomagale Velikoj Britaniji ekonomski, ali same nisu bile u ratu. Jugoslavija se nije mogla osloniti na Veliku Britaniju te se pokazala nesposobnom efikasno pomoći Metaxásovoj Grčkoj u protu- ofenzivi protiv diletantski vođenoga talijanskog pokušaja njezina okupiranja. Italija je navalila na Grčku 28. listopada 1940. iz Al- banije, ali su grčke snage uspjele zaustaviti zavojevače i probiti se u albanski dio Epira.

Grci su pod Papágosovim zapovjedništvom pokušali u veljači 1941. prodrijeti do Tepelenëa i Valone, ali im nije u tome pomogla ni britanska zračna podrška. Papágos je od Britanaca zahtijevao devet divizija, ali Britanci nisu bili spremni poslati niti jednu cijelu diviziju da ne bi bitno oslabili svoje snage na bojištu u sjevernoj Africi. Ondje je sukob počeo talijanskim ulaskom u rat 10. lipnja 1940., čime je Mussolini ispunjavao obavezu iz Čeličnog pakta.

Britanske trupe su u protuofenzivi iz Egipta prema Libiji od rujna 1940. do veljače 1941. uništile talijansku Desetu armiju, njenih preživjelih 130.000 ljudi je zarobljeno. Dan poslije talijanske predaje, 10. veljače 1941., u Libiju je stigao prvi dio njemačkoga Afrikakorpsa pod zapovjedništvom generala Rommela, formiranoga u siječnju.

Vezane na tom bojištu, britanske snage nisu mogle djelotvorno intervenirati na Balkanu. Dapače, pokazalo se u svibnju da nisu bile kadre obraniti ni Kretu, unatoč snažnom otporu lokalnog građanstva njemačkoj okupaciji. Sa Cvetkovićem se istom prilikom sastao i Hitler, insistirajući na pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu.
Što je Hitleru trebala Jugoslavija? Naravno, ne kao vojna sila, iako bi mu neka divizija dobro došla. Posrijedi je bio jugoistočni operativni pravac, Moravsko-vardarska udolina, kopnena prometna žila kucavica prema Grčkoj i Egejskom moru. Koja je, naravno, mogla biti prohodna i u suprotnom smjeru: onuda je Franchet d'Espčrey, netom je 29. rujna 1918. probio Solunsku frontu, u samo mjesec dana ušao u Ugarsku, u panonski meki trbuh.

A na istoku toga panonskog trbuha stoji Ploești (danas: Ploiești), s naftnim poljima koja su bila glavni izvor goriva za njemačku kopnenu vojsku s njezinim oklopnim divizijama i za Luftwaffe. Nafta je već tada bila ključna, Montgomery će nešto kasnije pobijediti Rommela otežavši mu dotok nafte, kako bi ga spriječio da prodre do nafte u Iraku, a na Staljingradu će se krvariti da Njemačka ne prodre do nafte podno Kavkaza.

Prema tome, za Njemačku vrhovnu komandu i za Hitlera bilo je ključno osigurati da Britanci tuda ne prolaze a da sami tuda mogu prolaziti. Jugoistočni pravac bio je vžan za Operaciju Marita: osvajanje Grčke. Naime, trebalo je Britance istjerati odande, da ne smetaju, kad je već nesposobni Mussolini onamo bezuspješno poslao svoju vojsku, da pokaže kako je zauzimanjem Grčke on na Mediteranu snažan i odlučan koliko i Hitler u Poljskoj, pa u Danskoj, pa u Francuskoj itd.

A Operacija Marita i cjelokupna njemačka Balkanska kampanja (Balkanfeldzug) bila je važna da osigura desni bok za Operaciju Barbarossa: njemački munjeviti prodor u nespreman Sovjetski Savez, uljuljkan u povjerenje spram saveznika u Berlinu, u interesni pakt dva brka, Hitlerova i Stalinova.

ODLUKA O PRISTUPANJU

Nafta, nužna za osvajanje životnog prostora, Lebensrauma, i uništenje ruske konkurencije, eto, to je bilo ključno, a sve ostalo na Balkanu – ideologija, nacije, ini bakrači – Njemačkoj je bilo drugobitno, sporedno. U tim okolnostima se Krunski savjet sastao u Beogradu 6. ožujka 1941. Izbor je – kako je referirao Cincar-Marković – bio između rata i pakta.

Ili će Jugoslavija potpisati i podvrgnuti se Njemačkoj, ili će Njemačka protiv nje zaratiti. Ni ministar Cincar-Marković, ni vicepremijer Maček, ni premijer Cvetković, a ni sam knez namjesnik – nisu vidjeli kako bi Jugoslavija mogla opstati u tom ratu. Zaključili su da će Cincar-Marković nazad u Austriju, potpisati.

Obaviješten o odluci, von Heeren je prenio što je imao u Berlin, a odande je stigao programski paket: potpisivanje će biti 25. ožujka u bečkom dvorcu Belvedereu, Lijepom izgledu. Taman. Velika Britanija je gledala sebe. Nije mogla djelovati na Pavla, nad kojim je premijer Winston Churchill tog trena prelomio štap kao nad izdajnikom i ratnim zločincem, pa mu je doživotno zabranjen ulazak u Englesku.

Djelovala je preko svojih agenata, u prvom redu zrakoplovnoga brigadnog generala Borivoja Mirkovića. Zrakoplovstvo je pokrenulo i izvršilo državni udar kojim je 27. ožujka zbačeno i Namjesništvo i Cvetkovićeva vlada, proglašena je punoljetnost Petra II (na radiju je proglas, praveći se da je Kralj, pročitao mladi časnik, a da suveren nije o tome imao ni pojma), a na čelo vlade i na dužnost načelnika Glavnog generalštaba postav- ljen je armijski general Dušan Simović, isti koji je 1918. diktirao uvjete Hrvatima.

Može se reći da je Velika Britanija pokazala krajnji cinizam, zna- jući da će državni udar u Jugoslaviji izazvati rat i baciti njezine oružane sile, a i stanovništvo, u krvavu kupelj. Churchillova vlada nije hajala za posljedice. Gledala je svoje interese. Državni udar pružio je povod za demonstracije, s parolama “Bolje rat nego pakt”, “Bolje grob nego rob”.

Te su želje uskoro bile obilato uslišane. Simovićeva vlada nije istupila iz Trojnog pakta. Dapače, naglasila je da obdržava sve obaveze. Ne samo da je očuvala status Banovine Hrvatske i insistirala da Maček ostane vicepremijer (što je on i učinio), nego je Simović Mačku obećao i faktičku neovisnost, samo uz personalnu uniju pod istim kraljem. Sve to nije primirilo Hitlera.

Istoga tog dana, 27. ožujka, potpisao je Führerovu direktivu br. 25, kojom je naredio napad na Jugoslaviju, članicu Trojnog pakta, u kojemu su sudjelovale još tri članice: Italija, Madžarska i Bugarska, a napad je krenuo i iz Rumunjske i Albanije. Istodobno je naređen i njemački napad na Grčku. Jugoslavija je počela pripreme za obranu. Simovićev plan bio je pružanje otpora do dolaska saveznika, a u slučaju neprijateljske nadmoći organizirano izvlačenje prema Grčkoj. Praktički ponav- ljanje srbijanske sheme iz prvoga svjetskog rata. Jugoslavija je, po planu potpune mobilizacije, imala vojnika za 28 pješačkih divizija, 3 konjičke, te 35 neovisnih pukova.

Imala je dva tenkovska bataljuna,17.000 relativno modernih artiljerijskih oruđa. Zrakoplovstvo je raspolagalo sa 450 borbenih aviona. Ukupno je do 5. travnja bilo mobilizirano 1,2 milijuna branitelja, iako je popunjenost bojnih postrojbi bila 70-90 posto. A onda je stigla nedjelja 6. travnja 1941.

Kako bismo novi Jutarnji.hr učinili još boljim, bržim i modernijim, tijekom perioda transformacije do 6. svibnja paralelno ćete ga moći pratiti na dvije adrese – stari portal nalazi se na adresi Jutarnji.hr, a novi na novi.Jutarnji.hr.
Na novom se portalu promjene događaju svaki dan stoga popunite upitnik na dnu stranice ili kliknite na link i napišite nam svoje mišljenje kako bismo portal što bolje prilagodili upravo vama!

http://www.index.hr/black/clanak/bilo-jednom-u-jugoslaviji-tko-su-ljudi-koji-su-u-jugi-kupovali-na-jakusevcu/927744.aspx

PROSINAC 1985: Sajamski život ima posebnu draž. Naši se ljudi vole "cjenkati" i zato je mnogima od njih kupovanje u Jakuševcu prava poslastica. Ipak, tu kupac uvijek mora biti oprezan...

"Oprostite, a kaj je to?", zbunjeno zapitkuje besprijekorno odjeveni mladić s "rejbanicama" na nosu, u kožnoj jakni i cipelama od guštera s kojima bi sasvim sigurno mogao kupiti pola jakuševačkog sajma.

"Mladi gospon, pa kaj ne vidite? Mašina za rezance. Tu samo vrtite, a van vam izlaze fini, prhki, beli rezančeki. Hoćete? Jeftino vam dam..."

"Pa što da ja radim s mašinom za rezance, kaj vam izgledam k'o kuharica?", buni se ušminkani.

"Ma ni slučajno, ni slučajno! Ali kad vam velim da je mašinica jeftina, čovek nikad nemre znati kad bu mu nekaj u životu trebalo".

Tu je naš momak malo zastao - očito, pokolebala ga ova neoboriva životna istina - zavukao ruke u džepove i već pomislio da će se sad latiti svog, sigurno, ništa manje skupocjenog novčanika od jakne, cipela i naočala (tko zna, možda je i te "rejbanice" kupio baš ovdje, na popularnom Hreliću)... Ali, ne. Odustaje.

"Drugi put", kaže nesuđeni kupac tek toliko da nešto kaže i već gleda u drugom pravcu privučen nekom novom atrakcijom.

Tako je to svakog utorka popodne i u srijedu ujutro na Sajmu rabljene robe u Jakuševcu, na kojem se, osim iznošenih, starih krpica mogu kupiti i sasvim nove levisice, wranglerice, kojekakve majice iz Trsta što još mirišu po Ponte Rosu i "lakostice" za samo 3500 dinara. Doduše, neizbježni lakostovski krokodil pomalo je izmijenio fizionomiju, ali - ne mari. Na daljinu se to i onako ne vidi.

Intelektualci

"Svega tu ima, od igle do lokomotive", uvjeravaju nas prodavači, a potvrđuju i kupci. Kad nigdje nije bilo kave i deterdženta, bilo ih je na Hreliću. Kad u gradskim prodavaonicama niste mogli pronaći zimske gume za vašeg "stojadina", bilo ih je na Hreliću. Ako ste već izgubili svaku nadu da ćete uspjeti nabaviti neophodni rezervni dio za Fiata, ne očajavajte. Možda ga ipak pronađete na Hreliću.

A ako kojim slučajem očekujete društvance i u svojoj sobi želite stvoriti specijalno intimnu atmosferu uz, recimo, ljubičastu svjetlost, i za to ćete rješenje pronaći na jakuševačkom sjamu (odnosno Hreliću kojeg još uvijek tako zovu zbog bivše dugogodišnje lokacije u selu Hrelić).

Ovdje se, naime, prodaju žarulje svih boja: crvene, zelene, ljubičaste... I ne samo to. Na Sajmu rabljene robe možete doista kupiti što vam srce poželi. Ima tu pravih krzenih kaputa (onaj od zeca, na primjer, stoji 8000 dinara), kozmetičkih proizvoda svih vrsta, starih cipela, budilica, vaga, raznih zastavica (a najtraženije su one s likovima Blakea i Krystle iz "Dinastije", čak se prodaju bolje nego "Dinamove"), alata, kojekakvih vaza i zdjelica...

U cijelom tom metežu može vas zbuniti samo jedna stvar: ponekad ne možete točno odrediti tko je prodavač, a tko kupac. Ali, to nije ni bitno, jer onaj tko je danas došao kao kupac, možda će već sutra prodavati vlastite stvari.

"Pospremila sam ormare, izvukla hrpu iznošenih krpica i odlučila zaradili koji dinar. Prošli sam tjedan ovdje zaradila 18.000 dinara, ali danas ide loše. Prodala sam samo jedne tenisice za 500 dinara", priča nam jedna mlada nezaposlena liječnica koja se nije htjela predstviti, jer, ipak...

Općenito, društvo koje se redovito muva jakuševačkim sajmom ne može se svrstati ni u jednu tipičnu društvenu kategoriju. Zanimljivo je da smo od intelektualaca sreli najviše prosvjetnih radnika: odgajateljica, predavača razredne nastave, profesora u penziji, a nađe se i pokoji inženjer elektrotehnike koji pokušava jeftinije nabaviti kakvu nesvakidašnju tehničku spravicu ili možda čak kazetofon, radio i slično.

Jedan profesor tehničkog odgoja u mirovini redovito srijedom švrlja sajmom tek toliko da vidi što ima novo.

- Kad ne trebate ništa određeno, onda vam je sve ovo strašno zgodno. Sajamski život ima posebnu draž. Naši se ljudi vole "cjenkati", a to, dakako, ne mogu u običnim trgovinama i zato je mnogima od njih kupovanje u Jakuševcu prava poslastica. Međutim, tu kupac uvijek treba biti oprezan. Ja sam nedavno htio kupiti pipu koja je u dućanu u gradu stajala 1300 dinara. Zanimalo me ima li takvih pipa i na jakuševačkom sajmu. Mislio sam, možda prođem jeftinije. Možete si zamisliti kako sam se iznenadio kad me sajamski prodavač hladnokrvno izvjestio da ovdje ista takva pipa košta 1500 dinara. Zgodno, zar ne?".

Jedna mlada nastavnica predškolskog odgoja prodaje Avonove kozmetičke proizvode: lakove za nokte, rumenila, u kamenu, tekuće pudere, kreme za ruke, maske za lice i još koješta.

"Otkud vam sve to?", pitamo je.

" Donosi mi tata iz inozemstva, a meni je prodavanje u Jakuševcu dobar način da zaradim za džeparac. Zato dolazim jedanput mjesečno, pa što prodam - prodam".

Ni ova naša sugovornica nije se htjela predstaviti jer bi roditelji nekih mališana iz njene grupe mogli o njoj svašta pomisliti. Nemaju baš svi o Jakuševcu dobro mišljenje - kaže ona.

Za šačicu dinara

Općenito, posjetioci jakuševačkog sajma iz tko zna kojih razloga nerado odaju svoje ime i prezime.

"Nemojte se srditi, ali žena bi me zadavila kad bi saznala da sam opet tu zabadal nos", povjerio nam se još jedan ljubitelj sajamske vreve koji nije htio riskirati. Drugi se boje što će o njima reći prijatelji, treći što bi pomislili poslovni partneri kad bi znali da njihovi ugledni kolege posjećuju "buvljake".

Ipak, ima i onih hrabrijih koji, osim iza svog štanda rasprostrtog po prašnjavom sajmskom šljunku, stoje i iza onog što rade.

"Odgajateljica sam u dječjem vrtiću i sama uzdržavam sina i sebe", kaže nam Ančica Golubić. -

Prodajem na sajmu iz čiste potrebe, jer samo od moje plaće ne bismo mogli preživjeti. Ali, znate, ni Jakuševac više nije ono što je nekad bio. Ljudi sve češće iz ormara izvlače stare stvari, ali za sebe. Prepravljaju ih i ponovo nose. Doduše, jos se uvijek ovdje može naći i sasvim zgodne, očuvane odjeće. Kad ponekom studentu malo plićeg džepa ponestane novca za skupe knjige, katkad je prisiljen prodati gotovo novi pulover ili hlače.

Istina je da je Jakuševac izgubio ponešto od svog tipičnog sajamskog šarma. Nekada su se tu, svaka sa svojim harmonikašem, šepirile neizbježne sajamske pevaljke koje bi namigivale posjetiocima pjevajući vulgarne pjesmice.

Osim štandova, ovdje su bili razapeti i raznobojni šatori u kojima bi znatiželjnici - sa zamo šačicu dinara - mogli vidjeti kojekakva "čuda neviđena", još donedavna mnogi bi se gurali zavirujući u veliki šator ne bi li vidjetli "najveću rugobu na svijetu, jezivu ženu-zmiju koja je još k tome u boci". Sada je od svega toga ostala još samo poneka društvena igra, gađanje u metu i tzv. zid smrti po kojemu navodno još uvijek nedjeljom, kad je u Jakuševcu sajam automobila, vrtoglavo projuri pokoji motorist. Dakako, tu je i nezaobilazna kotlovina čiji miris mami posjetioce još u daljini da požure na sajam.

Ipak, Ruža Križić, koja već dugo u Jakuševcu priprema kotlovinu, žali se da joj posao ne ide dobro.

"Kriza je, ljudi štede i na hrani", kaže ona.

"Eto, ja stojim tu cijeli dan, nasmrzavam se, a onda jedva pokrijem troškove. Za ovo mjesto plaćam 1040 dinara mjesečno, a jednako toliko plaćaju i oni koji imaju centralna mjesta i kojima posao cvjeta.

Nekada je sajam imao svoju strogu hijerarhiju koju su bez pogovora poštovali svi trgovci.

Najstariji prodavač kotlovina imao je najbolje mjesto, noviji su dolazili na kraj kolone. Međutim, nadležni u tržnici Medvešćak, pod čiju upravu spada i jakuševački sajam, odjednom su počeli primati anonimna pisma u kojima su se oni nezadovoljni svojim mjestom pobunili. Sada se za sva mjesta licitira. Onaj tko da najviše, dobiva najbolje mjesto pod jakuševačkim suncem. A jedan četvorni metar sajamskog prostora stoji 60 dinara.

Sajamska harmonija

Da ništa ne naruši harmoniju sajamskog života brinu se i dežurni policajci. Najviše im muke zadaju kockari, koji katkada znaju dobrano opelješiti lakovjerne mušterije i, dakako, preprodavači kojih u Jakuševcu, čini se, ima na svakom koraku.

"Da imam sedam pari očiju, ni to mi ne bi bilo dovoljno", žali se mladi čuvar reda i zakona Anđelko Petrović.

"Ovo zovu 'Sajmom rabljene robe', ali gotovo pola svega što se u Jakuševcu prodaje je - novo".

Ipak, Jakuševac je pitomi sajam.

"Gotovo nikad ovdje nema ni tuča ni svađa", kaže policajac Slavko Vranješ koji sa svojim psom budno prati zbivanja na sajmu. Jedino bi valjalo stati na kraj preprodavačima tzv. bijele tehnike.

Zapravo, kao i na svakom drugom sajmu, i u Jakuševcu se najčešće trguje na obostrano zadovoljstvo i prodavača i kupaca. Pa, ako netko kad se vrati kući i shvati da je nasamaren, što se može?! S tim valja računati i svaki sajamski posjetilac to zna. Zlatko Ptiček je zadovoljan, jer je upravo kupio bundu za 20.000 dinara, a ista bi takva u dućanu stajala trostruko više. Ljubomir Vuletić iz Maljeva, koji je u Zagreb došao da posjeti sina, uživao je u šetnji sajmom, a ako usput pronađe i kakvo prikladno odijelo za sebe - tim bolje. Doduše, jedno po 12.000 nije htio kupiti, iako se prodavačica svojski trudila da ga nagovori.

- Pa danas vam pola pajceka košta 6000 dinara, a pajceka začas pojedete i kaj imate od toga? Bolje vam je kupiti odijelo. Glete, novo je...

I tako, svaki sajamski posjetilac pronađe nešto za sebe. Ne smeta mu ni gužva, ni prašina, pa ni to što roba ne stoji na klasičnim štandovima nego na zemlji... Prodavačica Mira Boljkovec se snašla.

Rasprostrla je stvari po poljskim krevetima da ne budu baš na podu.

"Tako je higijenskije",  kaže ona.

Od Nikolaja Kaznakova, rukovodioca tržnice Medveščak, saznali smo da postaje planovi po kojima bi Jakuševački sajam jednog dana mogao osvanuti u ljepšem svjetlu. Kad bi se dobila trajna lokacija (jer sajam je na Jakuševcu samo privremeno), sagradili bi se sanitarni čvorovi, ugostiteljski objekti, proradila mala privreda i razne uslužne djelatnosti.

Na jednom dijelu sajma mogla bi se organizirati i prodaja sezonskih namirnica. Predlaže se da se sajam preseli samo malo istočnije od svoje sadašnje lokacije, ali ne predaleko od grada, da njegovi posjetioci ne bi morali dugo pješačiti. Ali, za sada, sve ostaje samo na željama. Do daljnjega

Jakuševac, čini se ostaje u - Jakuševcu.

Poljske i zagrebačke cijene

Poljaci su se već sasvim lijepo udomaćili na Jakuševačkom sajmu. Trguju koječim - kamp-
opremom, satovima, telefonima, ručnicima i kuhinjskim krpama, kojekakvim sprejevima, kozmetičkim proizvodima, krznenim kaputima... Ali, na žalost, začas otkrivaju ne samo tajne naših "buvljaka" nego i muke naše svakodnevice. Tako smo saznali da se kod Poljaka isplati kupovati samo ako još nisu bili u centru grada pa ne znaju kakve su cijene u našim prodavaonicama. Ali, čim prošeću gradom i shvate kako skaču cijene u zagrebačkim prodavaonicama, u tili čas skoče i cijene poljskim šatorima, dezodoranima i bižuteriji!

Sajmovi

Robni sajmovi potječu još iz antičkih vremena. U našoj zemlji, od najdavnijih vremena održavali su se sajmovi-pazari (vašari), a među najstarije poznate sajmove ubraja se Kraljevski sajam koji se od XII stoljeća održavao u Zagrebu na Kraljevo. Suvremeniji sajmovi pojavljuju se na prelazu iz XIX u XX stoljeće. Prvi takav sajam održan je u Veroni, drugi u Parizu, a treći, koji se zvao Zagrebački zbor, 1909. godine u Zagrebu. S vremenom on je izrastao i promijenio ime u Zagrebački velesajam.

Jakuševački sajam najprije je bio smješten usred grada, u Heinzelovoj ulici, a prije dvadesetak godina preseljen je u selo Otok (Hrelić). U Hreliću su se istovremeno održavali i robni i stočni sajam. Sajam stoke još je i dan-danas tamo, a Sajam rabljene robe prije desetak godina preseljen je u Jakuševac, gdje se održava svakog utorka popodne i srijedom ujutro. Nedjeljom je na tom istom mjestu Sajam automobila.

Napisala: Ksenija Žlof, snimio: Robert Rajtić (Vikend, 1985.)


Citajte komentare ispod clanka. Veoma interesantno.

http://www.express.hr/life/statistika-ne-laze-kako-se-zivjelo-u-jugi-a-kako-u-hrvatskoj-6799

Statistika ne laže: Kako se živjelo u Jugi, a kako u Hrvatskoj
Piše Ivana Kalogjera

Bogatima su se nekad smatrali oni koji su imali perilicu rublja, dok su danas kriteriji potpuno drukčiji

Na isti način na koji je danas „znak prestiža“ posjedovati kuću za odmor, koncem '60-ih godina prošloga stoljeća to je bio stroj za pranje rublja.

Prva anketa o osobnoj potrošnji stanovništva u Hrvatskoj provedena je 1963., a prvi dostupni podaci objavljeni u statističkom godišnjaku odnose se na 1968. godinu. U anketi je sudjelovalo 2744 domaćinstava odabranih slučajnim odabirom. Prema prikupljenim podacima stroj za pranje rublja u to je vrijeme posjedovalo svega 14,4 posto domaćinstava i to uglavnom gradskih.

Poljoprivrednih domaćinstava koja su posjedovala stroj za pranje rublja bilo je svega 0,8 posto. Drugim riječima, iako je stroj za pranje rublja '60-ih godina već bio dostupan diljem Europe, većina je domaćica u Hrvatskoj rublje u to vrijeme i dalje prala ručno.

Važnim trajnim potrošnim dobrom 1968. godine smatrao se i električni i plinski štednjak,  kojega je posjedovalo 41 posto domaćinstava (željeznu je peć u to vrijeme još uvijek imalo 15,2 posto obitelji). Usisavač za prašinu imalo je 18,4 posto domaćinstava, bojler 18,5, fotoaparat 10,6, a hladnjak 30,8 posto domaćinstava.

U isto je vrijeme 20,2 posto obitelji posjedovalo gramofon (na selu svega 6,5 posto), telefon 6,2 posto (telefon su posjedovale samo gradske obitelji, isto kao i pisaći stroj koji je posjedovalo svega 2,8 posto radničkih obitelji). Televizor je u to vrijeme posjedovalo već 31,5 posto obitelji, no zato je automobil bio dostupan samo malom broju domaćinstava. Auto je imalo njih 9,5 posto, pri čemu je obitelji koje su posjedovale auto, a živjele su od poljoprivrede, bilo svega 0,2 posto.

Od 2000. godine anketu o opremljenosti kućanstava trajnim dobrima čine i drugi automobil i drugi televizor. Anketa iz 1998. bila je prva usklađena s metodologijom EU, a u njoj su se, u odnosu na ranije godine, nalazila i pitanja o posjedovanju HI-FI uređaja, televizora svih vrsta (ranije su pitanjima bili obuhvaćeni samo crno-bijeli televizori), skutera, videorekordera i osobnih računala. Najmanje je domaćinstava te godine posjedovalo motocikl (1,4 posto). Slijede skuter, kojega je imalo svega 2,7 posto obitelji, osobno računalo (8,9 posto), HI-FI (21,2 posto) te videorekorder (31,2 posto). Automobil je 1998. godine posjedovalo već 73,2 posto domaćinstava, što je u odnosu na podatke iz 1968. skok od 64 posto. Isto vrijedi i za telefon kojega je 1998. posjedovalo skoro svako domaćinstvo. Neka su imala i više od jednog telefona. Televizor je u vlasništvu iste godine imalo 95 posto domaćinstava.

Dvije godine kasnije već je 6,4 posto domaćinstava imalo i drugi auto, a 7,9 posto i drugi televizor. Stroj za pranje rublja 2000. godine imalo je 84,4 posto domaćinstava, a njih 9,1 posto posjedovalo je i stroj za pranje suđa. Mikrovalnu pećnicu, koja je u to vrijeme bila novitet, imalo je 6,2 posto obitelji. Već 2005. drugi je automobil posjedovalo 9,5 posto domaćinstava, drugi televizor njih 14,5 posto, stroj za pranje suđa 15,6 posto, a mikrovalnu pećnicu 19,2 posto.

Od 2005. u trajna dobra ulaze i klima uređaji, kojih je u to vrijeme imalo 10,5 posto obitelji. Do 2011. najviše je skočio broj mikrovalnih pećnica. Mikrovalnu je pećnicu 2011. posjedovala skoro svaka druga obitelj. Postotak automobila, zanimljivo je, u tih se šest godina nije bitno promijenio. Porastao je za svega četiri posto, a postotak obitelji koje posjeduju dugi auto za svega dva posto. Klimu je u domaćinstvu imala svaka četvrta obitelj.

Posljednja anketa provedena je 2014. godine, a prema prikupljenim podacima 64,8 posto domaćinstava posjedovalo je auto,  a 12,5 posto i drugi auto. Stroj za pranje suđa imalo je 37,5, a klimu 33,8 posto domaćinstava. Danas svako drugo domaćinstvo ima televizor s ravnim ekranom, a svako treće prijenosno računalo. Priključak na internet ima 65 posto kućanstva, a njih 12 posto aparat za kuhanje espresso kave.

Prema podacima iz statističkog godišnjaka SFRJ, koji se odnose na razdoblje od 1968. do 1987. godine (u razmacima od pet godina), najbolji su standard u to vrijeme imali građani Slovenije, a nakon njih su bili građani SR Hrvatske. Najlošiji standard bio je u SR Bosni i Hercegovini.

Primjerice, dok je automobil 1968. godine u Sloveniji posjedovalo 18,2 posto obitelji, a u Hrvatskoj njih 9,3 posto, u SR BiH obitelji s automobilom bilo je svega 2,6 posto. Iste godine hladnjak je posjedovalo 41,2 posto domaćinstava u Sloveniji, 30,7 posto u Hrvatskoj, a svega 7,5 posto u BiH. Deset godina kasnije, 1987., automobil je u Sloveniji posjedovalo više od pola domaćinstava (58,1 posto), u Hrvatskoj 37,7, a u SR BiH 18,5 posto domaćinstava.

http://www.jutarnji.hr/globus/Globus-politika/ovako-je-zborio-ustaski-ministar-kojem-se-divi-pavo-barisic-ustaski-pokret-istrijebit-ce-i-unistiti-nepozeljne-elemente/5217619/


USTAŠKI MINISTAR
OVAKO JE ZBORIO USTAŠKI MINISTAR KOJEM SE DIVI PAVO BARIŠIĆ 'Ustaški pokret istrijebit će i uništiti nepoželjne elemente!'

AUTOR:Tvrtko Jakovina


Četvrta godišnja izložba hrvatskih umjetnika otvorena je u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu krajem lipnja 1944. godine. Bila je sjajna, pisala je ustaška Nova Hrvatska, pravi odraz “robusnosti, snage svoje zemlje, čvrstoće značaja, herojstva...”, odraz iste “rase” koja je živjela na jednom prostoru. Izložbu je otvorio ministar narodne prosvjete u Vladi Nezavisne Države Hrvatske Julije Makanec. Makanec je bio filozof, srednjoškolski nastavnik, a karijerni je uspon doživio tek po stvaranju Banovine Hrvatske, kada je ponovo došao u Bjelovar, postao ravnatelj gimnazije, a onda i gradonačelnik. Iako formalno HSS-ovac, Makanec je vjerojatno ustašku prisegu položio već prije raspada Kraljevine Jugoslavije. U novoj, Nezavisnoj Državi Hrvatskoj postao je visoki ustaški dužnosnik i sveučilišni profesor.

Ministar NDH

Dok je još bio u Bjelovaru, Makanec je upoznao Vojina Bakića. Bakić je početkom rata izgubio četiri brata. Ubijeni su jer su bili Srbi i jer su bili komunisti. Teško je pretpostaviti, piše Bakićev biograf Darko Bekić, da Makanec nije “imao prste i u odluci o njihovoj likvidaciji”. Tri godine kasnije Makanec je ministar narodne prosvjete u Pavelićevoj državi i otvara izložbu na kojoj je izlagao i posljednji živi brat iz velike obitelji Bakić. Lipanj 1944. za sile Osovine, pa i NDH, u svjetlu savezničkog iskrcavanja u Normandiji, bio je depresivan, tragični kraj mogao se osjetiti.

Možda je Makanec toga dana u Umjetničkom paviljonu osjećao nelagodu kada je ugledao radove Vojina Bakića, kojeg je znao iz gimnazije. Možda su ga spopadale i sumnje, s obzirom na to da je silama Osovine išlo toliko loše da se čudo koje bi preokrenulo tijek povijesti teško moglo očekivati. Kako je u predavanjima o filozofiji povijesti, koju je od 1943. počeo držati na Mudroslovnom (Filozofskom) fakultetu, napisao da je – izdvojio je u članku objavljenom u “Prilozima za istraživanje hrvatske filozofske baštine” Pavo Barišić – politička povijest “... sviet sukoba, trvenja, muka i stradanja, a ne rietko i prolievanja krvi. U tom svietu važi samo ona misao, samo ona ideja, koja je povezana s energijom Volje, politički junak uviek je u iztaknutom smislu junak volje i djela, njegova veličina očituje se u njegovoj sposobnosti za stvaranjem velikih i opasnih odluka”, prije će biti da su sumnje i nelagoda bile odbačene ili duboko zakopane. Teško da se i tada osjećao odgovornim za ono što je učinio ili radio. Osobni osjećaji junaka nisu važni, njegove vlastite misli blijede pred potrebom da se nešto učini za sveti cilj. Prije svega, Makanec je i Bakiće, kao i mnoge druge, vidio kao “trutove i sebičnjake”, a sve takve, pisao je u studenome 1941., “Hrvatska ne treba i (da) će ih iskorieniti”. Nešto kasnije, napisao je Petar Macut, pojasnio je: “Svaka zajednica uzima pravo da istrijebi, uništi ili bar učini neškodljivima one pojedince, koji je radi posve posvemašnjeg nedostatka vrlina slabe i upropaštavaju.”

Makancu su ustaški pokret i ideje koje je i sam formulirao bili sve. Julije Makanec kao antikomunist formirao se mnogo ranije. Objavio je 1938. “Marxističku filozofiju prirode” i već tada bio otvoren prema fašizmu, svetosti nacije, totalitarnom i nedemokratskom. Nije se pokolebao do kraja rata. Ono što je već i prije nego što su Pavelić i ostali s Talijanima dovedeni u zemlju činio, nastavio je činiti i poslije. Makanec je, naime, 1940. došao u Bjelovar u kojem je kolektiv najvažnije obrazovne ustanove u tom gradiću na sjeveru Kraljevine Jugoslavije bio podijeljen. U “... nastavničkom zboru bjelovarske Gimnazije postoje dva tabora, hrvatski i protuhrvatski, u svakom po 11 lica”. U agresivnijem, frankovačkom, najistureniji je bio Sentinela, ali iza njega je stajao Julije Makanec.

Julije Makanec rođen je u Sarajevu, a u Bjelovaru je kao srednjoškolski nastavnik služio dva puta, 1933. i 1934., a onda opet 1940. Bio je član Hrvatske seljačke stranke, njezinog desnog krila. Nakon što je izbio Travanjski rat, Makanec, gradonačelnik Bjelovara u Banovini Hrvatskoj, već je osmog travnja otišao u žandarmerijsku stanicu i inzistirao da se policajci predaju, pa je tako Makanec bio prvi, prije nego su ustaše došle u grad, prije no što je proglašena Nezavisna Država Hrvatska, prije nego što su Nijemci zauzeli sjever Hrvatske, koji je uz frankovce i desne HSS-ovce razoružao bivšu vlast, te je objavio s balkona gradske vijećnice uspostavu NDH i pripremio se za novu, koja se još vozila prema Hrvatskoj. Makanca su tada napali i ban Ivan Šubašić, predsjednik njegove stranke Vladko Maček, oficiri kraljevske vojske, ali sve je bilo uzalud. Bjelovar je brzo postao gotovo pa ogledni primjer kako ne samo učvrstiti vlast, već je i najavio što će se događati u novoj državi. Šef ustaške policije tražio je u Makančevom Bjelovaru da Srbi nose trake s natpisom Srbin.
Vrhunac u ustaštvu

U Bjelovaru su diskriminacija i teror počeli prije nego u drugim dijelovima Hrvatske. Niti deset dana po proglašenju NDH, Makanec je napisao kako je “Ustaški pokret... počeo s čišćenjem nepoželjnih elemenata”. Najprije su iz policije otpušteni “svi Srbi redari”, a njihova je mjesta trebalo popuniti, pisao je Makanec u Nezavisnoj Hrvatskoj 19. travnja 1941., “izpravnim Hrvatima”. Ustaštvo je bilo vrhunac, sinteza hrvatske državotvorne misli. Sintezu je simbolizirao poglavnik Ante Pavelić, pa je Makanec opravdavao i predaju Dalmacije Italiji. “Naša vjera u budućnost hrvatskog naroda pod vodstvom Poglavnika je neslomiva i srušit će sve zapreke, koje naiđe na svom putu.”

Makanec je kratko ostao gradonačelnik, ali mu smjena nije smetala. Ostao je ravnatelj gimnazije i stožernik za ustašku mladež. Potom je iz Bjelovara povučen u Zagreb, gdje je postao upravitelj za duhovni odgoj u Upravnom zapovjedništvu Ustaške mladeži. Lako pisanje, ili lakoća sažimanja, bili su jedna od Makančevih odlika, pa se on spremno bavio izdavanjem skripti, pojednostavljenih knjiga u kojima je Poglavnikove ideje pretvorio u katekizam. “Semiti-iztočnjaci”, ti “inorodni nametnici”, zajedno sa “satanskim boljševističkim tipovima” bili su suprotstavljeni “zdravim evropskim narodima” koje je od opasnosti s Istoka obranio baš Adolf Hitler, genijalan barem kao Poglavnik. Hrvatsku povijest Makanec je vidio kao povijest naroda koji nije bio posve slavenski, jer je toliko inzistirao na državi, koji se borio za Europu još od Domagoja kod Barija, koji je već tada bio na braniku “Europe od vaneuropskih sila”. Sve se kod Makanca sjajno uklapalo, cjelokupna prošlost logično je vodila do Ustaša, a on je u tome sustavu našao svoje mjesto.
Susret s Hitlerom

Nakon što je 1942. imenovan pročelnikom za odgoj Ustaške mladeži, 1943., ne bez protivljenja kolega na Mudroslovnom fakultetu, postavljen je za izvanrednog profesora. Od 1943. ministar je narodne prosvjete u Vladi NDH. Kada je 13. listopada 1943. postao ministar, istoga je dana rodbini pisao kako ga je, eto, zapala teška dužnost. “Postati pod današnjim prilikama članom vlade sigurno nije razlog, da čovjek bude sretan! Prilike su strahovite i u političkom i uobće organizatornom pogledu, a svakom pojedincu preostaje samo to, da učini koliko mu slabe sile dozvoljavaju, a ostalo ostavi Božjoj volji i odluci.” Božja je volja valjda bila i u onome što je govorio na skupštini Ustaškog stožera 11. studenoga 1943., kada je, pod pritiskom sve snažnijeg partizanskog pokreta koji su predvodili komunisti, napisao kako se “Hrvatstvo i boljševizam izključuju”. Do tada je Makancu već moralo biti jasno da većinu partizana čine baš Hrvati, da nisu svi bili boljševici, da je među partizanima bilo puno njegovih dojučerašnjih partijskih drugova iz HSS-a.

Kao sveučilišni nastavnik i ministar, Julije Makanec pratio je poglavnika Antu Pavelića i tijekom četvrtog susreta s Adolfom Hitlerom u Vučjoj jazbini kod Rastenburga u Istočnoj Pruskoj 18. rujna 1944. Julija Makanca Pavelić je predstavljao njemačkim partnerima kao budućeg poslanika NDH u Berlinu, pa se zato susreće s ministrom vanjskih poslova Von Ribbentropom i drugima. O cijelom putu, o “naglašeno prijateljskoj” atmosferi, Makanec je napisao središnji izvještaj. Zaključio je i prilično naivno kako u NDH nema straha da će zavladati pomutnja i slabost. Hitler je jasno zajamčio da će se prodiranje boljševizma u Hrvatsku zaustaviti, pa su tako svi oni koji su nedavno prešli partizanima bili “slabići i kukavice”, koji će “proklinjati čas kada su stvorili takovu ne samo nečastnu nego i glupu odluku”.

Julije Makanec, kao i mnogi drugi, bio je u krivu. Među onima kojima se nakon Drugog svjetskog rata sudilo, bio je i Julije Makanec. Jednako kao i Mile Budak, Ademaga Mešić, Nikola Mandić i drugi, imao je branitelje, ali vojni sud Druge armije u Zagrebu donio je presude brzo i bez iznenađenja. Najvišim uhićenim političarima propale Nezavisne Države Hrvatske presuđeno je strogo, mada je Makanec od pukovnika Josipa Hrnčevića dobio nešto blažu presudu nego Mile Budak. Makanec je strijeljan, a ne obješen, i to zato što je u Bjelovaru još u doba Kraljevine Jugoslavije “izdajnički predao u ruke fašističkog okupatora” više stotina oficira i vojnika starojugoslavenske vojske.
Niz mučenika

U medijima 2016. Hrvatska o Makancu želi čuti samo dvije stvari. Makanec je ubijen od “komunista” nakon Drugog svjetskog rata, zbog čega je on, bez potrebe za raspravom, posve ispravan. To misle oni koji se prepoznaju u tvitovima potpredsjednika Hrvatskog sabora Milijana Brkića. Druga je ona koja u Juliju Makancu traži samo predanog mislioca, filozofa, osobu koja je mogla toliko puno, samo da su, eto, prilike bile povoljnije, da boljševizam nije prevladao.

Makanec je još prije rata održao predavanje u kojem je opisao kako Hrvati “nikada nisu bili tiesto” da se od njih mijesi pogača, već borci za državu u najtežim okolnostima. Put do slobode poprskan je krvlju Matije Gubca, Zrinskih i Frankopana, Eugena Kvaternika i Stjepana Radića. Baš na taj dio referirao se i aktualni ministar obrazovanja i znanosti u Vladi RH Andreja Plenkovića, Pavo Barišić, kada je u taj niz “hrvatskih mučenika” dodao i samog Julija Makanca.
“Tragični junak”

Makanec jest doktorirao s temom iz etike, nedvojbeno je bio obrazovan, no je li to dovoljno da se sve drugo zanemari i da ga se gleda kao “tragičnog junaka i žrtvu” u sferi političke djelatnosti, a ističe njegova “prava djelatnost” koja je filozofija, kako mu tepa Barišić?

Kada je na mjesto ministra prosvjete 1941. došao Makančev prethodnik Mile Budak, počeo je defile umjetnika i književnika koji su mu laskali i smatrali ga preporoditeljem hrvatske kulture. Bili su to uglavnom najradikalniji pojedinci, ali i književni oportunisti. Antun Barac, slavni književni teoretičar, napisao je da je tada prvi put požalio da se i sam ubraja među književnike, među one koje i sam Budak može ismijavati. Makanec nije bio Barac, nije bio kao ni mnogi drugi. Bio je predani ustaša koji je vjerovao da je ubiti za vlastitu naciju drugog koji je samo drukčiji dobro i opravdano.

U današnjoj Hrvatskoj često se svjetlo usmjerava samo na djeliće, kako bi se slika učinila lijepom, baš onakvom kakva političkom trenutku najviše odgovara. Može se, tako, i o Reinhardtu Heydrichu pričati kao o sjajnom poznavatelju klasične glazbe, a o Hitleru kao o ljubitelju pasa i sve drugo izostaviti. Ako se u mraku opipa slonov rep, bez obzira na savitljivost i mekoću, to može podsjetiti na zmiju, ali to zmija neće biti, ma kako se netko trudio. Ustaška zmija izgleda baš onako kako ju je Julije Makanec opisivao u smjernicama ustaškoj mladeži i kako je sam živio svoj politički život. Jest, da, bio je i filozof. Bio je i Ante Pavelić pravnik. Pa što onda?

http://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/bivsi-zapovjednik-vojne-policije-hvo-a-osuden-na-10-godina-zatvora-proglasen-krivim-za-silovanje-mucenje-i-necovjecno-postupanje-prema-zatocenicima/5372359/


NEPRAVOMOĆNA PRESUDA
BIVŠI ZAPOVJEDNIK VOJNE POLICIJE HVO-A OSUĐEN NA 10 GODINA ZATVORA Proglašen krivim za silovanje, mučenje i nečovječno postupanje prema zatočenicima


MOSTAR - Sud BiH nepravomoćno je na deset godina zatvora osudio jednog od bivših zapovjednika Vojne policije u 106. brigadi HVO-a u Orašju Matu Baotića zbog ratnih zločina nad srpskim civilima i vojnicima, priopćio je sud u petak.

Baotić je proglašen krivim za silovanje, mučenje i nečovječno postupanje prema zatočenim Srbima od svibnja 1992. do rujna 1993.

U imovinsko-pravnom postupku naloženo mu je i da plati oko 30.000 eura odštete trima silovanim ženama za vrijeme rata na području Orašja.

Baotiću će se u kaznu zatvora uračunati vrijeme provedeno u pritvoru, naveo je sud.

Pravosuđe BiH vodi postupak i protiv desetorice pripadnika HVO-a, među kojima je i ratni zapovjednik Zbornog područja Orašje Đuro Matuzović.

Oni su uhićeni potkraj listopada pod sumnjom da su po zapovjednoj osnovi ili osobno odgovorni za ratne zločine nad zarobljenicima srpske nacionalnosti.

www.express.hr/ekonomix/a-rugali-smo-im-se-svi-imaju-posao-i-traze-3000-radnika-11963

A rugali smo im se: Svi imaju posao i traže 3000 radnika
Piše Sergej Županić

Hrvatska je kao dio SFRJ za njih bila New York i po bogatstvu i po slobodama

Dandanas prosječna hrvatska duša kad čuje da netko spominje Rumunjsku pomislit će na naciju izmučenu vladavinom Nikolaea Ceausescua, na područje jada i bijede u okviru granica EU-a. U najboljem slučaju sjetit će se legende o manijakalnom ubojici Vladu Tepešu, vlaškom vojvodi koji je u 15. stoljeću vlastitim rukama odrubio možda i 30.000 glava.

Neki će se Torcidaš prisjetiti mučnog putovanja preko Rumunjske do Moldavije iz 1997. po rupetinama i kroz skoro feudalnu bijedu stanovništva kad je Hajduka dopalo putovati u Kišinjev u kupu UEFA. Takva je bila Rumunjska. Danas je ta zemlja druga najbrže rastuća nacionaln ekonomija u EU, odmah iza Irske. Mnogi se poznavatelji kunu da će Bukurešt, nekoć poznat kao "mali Pariz istoka", vrlo brzo opet biti "mali Pariz istoka", i to kao glavni grad zemlje u kojoj bujaju tehnološke tvrtke.

A u jednom njenom okrugu, u Bistrici-Năsăud u Transilvaniji, nezaposlenih nema. Nula. Štoviše, u četiri grada i 325 sela s između 300 i 330 tisuća stanovnika, tamošnjem gospodarstvu nasušno je potrebno 3000 kvalificiranih radnika. Rumunjska danas više nije ono što su kroz prozore autobusa promatrali navijači Hajduka 1997. Neka sela su, doduše, napuštena, izumrla, oronula kao posljedica iseljavanja mladih po EU čim je Rumunjska 2007. ušla u punopravno članstvo, šest godina prije Hrvatske.

Bivši rumunjski predsjednik Traian Basescu
Nema izuzetaka
Rumunjski šamar korupciji – raspala se političko-poslovna mreža

Grad Bistrica danas ima oko 100.000 stanovnika, ceste do nje, kao i u većini Rumunjske, cijele su i dobre, a okolica Bistrice ne živi samo od uspomene na roman Brama Stokera kojemu se svidjelo da u ovaj ili onaj dvorac smjesti koju epizodu iz priče o Drakuli. Ovdje su prosječne mjesečne plaće radnika 550 eura, što samo se samo na prvu loptu može činiti kao druga liga u odnosu na Hrvatsku. Prvo zbog "efekta sarme" s ogromnom raslojenošću hrvatskih prosječnih plaća.

Potom i zbog toga što su u Rumunjskoj neusporedivo jeftiniji i hrana i sve ostale obiteljske potrepštine, naravno da je jako jeftinije i gorivo u zemlji čiji su naftni izvori bili od strateškog značaja, primjerice, čak i za sam kraj Drugog svjetskog rata na istoku Europe. Samo od 2012. godine do danas i to samo ovaj okrug iz raznih fondova EU-a privukao je pola milijarde eura. Te iste 2012. godine Rumunjska je iz Francuske Gvajane lansirala svoj prvi satelit.

Dvije godine poslije postala je suvlasnik Međunarodne svemirske postaje. Što se investicija tiče, samo u 2006., uoči ulaska u EU, "ogrebala" se na svoju i bruxellesku radost za skoro devet milijardi eura. U godini kad je Hrvatska primljena u EU, 2013., u Rumunjskoj je započet znanstveni laserski megaprojekt Extreme Light Infrastructure, što bi trebalo biti dovršeno ove godine i što je još kakvih 350 milijuna eura ulaganja.

Bitno su smanjili jezive razine siromaštva iz najgoreg tranzicijskog doba, 2012. to je iznosilo kakvih četiri posto stanovnika s raspoloživih manje od tri eura dnevno za život, preživjeli su krizu oko 2008., potom su se politički sredili i dok svuda oko njih izbijaju desničarske, autoritarne ili čak turbokonzervativne vlade, oni imaju građansku vlast, slučajno socijaldemokrate. Takva je situacija i u Bitrici, gradu koji danas ima i snažnu industriju i grad čistih ulica, punih cvijeća, te sa snažnim biznisom u recikliranju otpada.

Zemlju kojom je skoro pola stoljeća harala Securitatea, čiji su mnogi stanovnici bili pothranjeni, a Jugoslavija im i po slobodama i po standardu djelovala poput New Yorka, danas jedan Akamai u svom izvještaju o stanju interneta slavi kao najbržu u EU po vršnim internetskim brzinama; 57,7 Mbps u trećem kvartalu 2015. To je inače bio i šest rezultat u svijetu, pa je to u svojoj kampanji protiv Hillary Clinton za demokratskog kandidata na izborima za predsjednika isticao čak i Bernie Sanders.

Nicolae Ceaușescu
Smrt strijeljanjem
Njegova smrt najavila je krvavi raspad Jugoslavije

Domaći industrijski divovi Dacia, Petrom, Rompetrol, Romstal, Mobexpert, Bitdefender... sigurno ste čuli samo za jednog od njih. Na to se nadovezuju tvrtke poput Daewooa, Siemensa... 25 posto godišnjeg BDP-a Rumunjske odnosi se na investicije. I sve to u zemlji u kojoj dvije trećine radnika radi u malim i srednjim tvrtkama. Slijedi IT, biotehnologije, rudarstvo je povremeno obilježeno gadnim ekološkim katastrofama, ali i to će valjda srediti.

Posebno je zanimljivo da, kada se Rumunjska po Zapadu danas uzdiže u oblake, jedno od prvih mjesta koje se navodi jest obrazovanje. Komunističke vlasti su izrazito poticale studiranje svih znanosti koje su imale veze s matematikom i fizikom, da bi demokratska Rumunjska nastavila s time u smjeru visokih i IT tehnologija.

Naposljetku, danas i MMF i Svjetska banka i CIA računaju da Hrvatska i Rumunjska imaju otprilike isti nacionalni BDP po paritetu kupovne moći. A jedna je zemlja do prije četvrt stoljeća bila središte mnoštva industrijskih divova i najviše znanosti dok se druga tek izvlačila iz željeznog i olovnog zagrljaja diktatora Ceausescua.

www.kurir.rs/planeta/2741725/video-gadafi-o-jugoslaviji-u-lice-svetskim-mocnicima-tito-je-zemlju-gradio-ciglu-po-ciglu-a-vi

(VIDEO) GADAFIJEV GOVOR O JUGOSLAVIJI ZAPALIO UN: Tito je zemlju gradio ciglu po ciglu a vi...
Planeta 20.03.2017. 21:44h

Poznato je da je Moamer Gadafi bio veliki prijatelj Jugoslavije, a njegov govor pred predstavnicima najvećih svetskih sila u UN, pamtiće se još dugo.

Između ostalog, Jugoslaviju je voleo i zbog njegove druge žene koja je bila poreklom sa ovih prostora.



Gadafi je na čelo Libije došao nakon vojnog udara 1969. godine, a ubijen je 2011. godine prilikom napada na Sirt.



Dve godine pre nego što je ubijen on se obratio skupštini UN-a.



'Nema zemlje koja je bila miroljubiva kao Jugoslavija. Tito je Jugoslaviju izgradio ciglu po ciglu, jer ju je Hitler uništio.



A onda ste vi uradili isto što i Hitler. Kad je umro Tito, došli ste u Jugoslaviju i zbog svojih ličnih interesa je rasturili.



Kako možete biti mirni nakon toga?



Kako mi da budemo sigurni da se to i nama neće desiti, ako se moglo desiti miroljubivoj Jugoslaviji?



Je li Jugoslavija bila pretnja nekome?'



Pogledajte snimak njegovog govora

https://avaz.ba/vijesti/bih/448673/coviceva-posjeta-banjoj-luci-je-izdajnicki-cin-prema-vlastitom-narodu-braniteljima-i-hiljadama-ubijenih-hrvata-i-bosnjaka

Čovićeva posjeta Banjoj Luci je izdajnički čin prema vlastitom narodu, braniteljima i hiljadama ubijenih Hrvata i Bošnjaka

Livanjska Udruga branitelja HVO-a je zbog sudjelovanja Dragana Čovića i drugih Hrvata na obilježavanja neustavnog dana RS-a, održala vanrednu sjednicu na kojoj su osudili navedeni čin slavljenja Karadžićeve tvorevine, koja je, kako navode u otvorenom pismu Čoviću, „nastala na etničkom čišćenju Hrvata i Bošnjaka i genocidom nad bošnjačkim narodom u Srebrenici“.

Livanjski branitelji ističu da nisu iznenađeni Čovićevim banjalučkim činom što su ocijenili kao „izdajnički čin prema vlastitom narodu, braniteljima i prema preko 500.000 prognanih i pobijenih Hrvata i Bošnjaka“.
Branitelji Čoviću posebno zamjeraju da je prisustvovao i dodjeli posthumnog odlikovanja osuđenom ratnom zločincu Slavku Lisici, odgovornom i za napade na Kupres i Livno.

- Klanjati se kao „uvaženi gost“ takvom zločincu čin je veleizdaje prema hrvatskom narodu i braniteljima… Na neustavnom „velikosrpskom derneku“ u režiji Milorada Dodika ne može se graditi konstitutivnost i ravnopravnost Hrvata u BiH. Smatramo da je to vaš i Dodikov smišljeni čin kako bi se raspirivala mržnja s ciljem zaoštravanja međunacionalnih odnosa u BiH“, navode, između ostalog, u otvorenom pismu Čoviću livanjski branitelji, tvrdeći „da se odnosi u zajedničkoj domovini mogu unaprijediti samo bezuvjetnim kažnjavanjem zločinaca i onih koji veličaju njihove zločine“, te „da su politika Dragana Čovića i istomišljenika mu Milorada Dodika štetne i zlonamjerne za sve narode u BiH, a posebno za najmalobrojnije Hrvate“.

- Udruga branitelja Domovinskog rata HVO-a Livno zbog svega traži od Hrvatskog narodnog sabora hitno očitovanje u vezi slavlja „uvaženog gosta“ na obilježavanju osnutka Karadžićeve tvorevine, koja je nastala na genocidu i etničkom čišćenju Hrvata i Bošnjaka iz RS-a, posebno jer je sudjelovao na svečanoj dodjeli odlikovanja „neustrašivom ratniku i borcu za slobodu srpskog naroda“, osuđenom ratnom zločincu Slavku Lisici koji je počinio ratne zločine i na Kupresu i u Livnu u aprilu 1992.godine.

Udruga branitelja HVO-a Livno javno poziva Vladu Republike Hrvatske i premijera Plenkovića da osude „uvaženog gosta“ Dragana Čovića zbog prisustvovanja „svesrpskom derneku“ u Banjoj Luci na dodjeli odlikovanja Lisici, osuđenom za zločine u Hrvatskoj, ali i na Kupresu i u Livnu, jer su se Vlada RH i Andrej Plenković otvoreno stavili na stranu Dragana Čovića na općim izborima 2018.godine“, kaže se u otvorenom pismu Udruge livanjskih branitelja HVO-a kojeg je potpisao njen predsjednik Ivica Padro.