VIJESTI IZ HRVATSKE

Dozvola za upravljanje tuđim vozilom u inozemstvu

Što je dozvola za upravljanje tuđim vozilom u inozemstvu (punomoć)? Dozvola za upravljanje tuđim motornim vozilom u inozemstvu je unificirani obrazac FIA-e koji, sukladno čl. 35 Bečke konvencije o cestovnom prometu iz 1968., izdaje Hrvatski autoklub na hrvatskom, engleskom i francuskom jeziku. Potrebna vam je kada upravljate tuđim vozilom izvan granica Republike Hrvatske i služi kao dokaz upravljanja vozilom uz pristanak vlasnika.

Što je sve potrebno za izdavanje dozvole za upravljanje tuđim vozilom u inozemstvu (punomoći)? Za izdavanje punomoći vlasnik mora donijeti svoju osobnu iskaznicu i prometnu dozvolu vozila, a korisnik vozila (osoba koja će upravljati vozilom u inozemstvu) putovnicu. Ukoliko je vlasnik vozila pravna osoba, morate imati još i pečat/žig pravne osobe, odnosno kopiju ugovora o leasingu, ako je vozilo u sustavu leasinga (kopija ugovora ostaje u arhivi Hrvatskog autokluba).
Cijena punomoći je 60,00 kn i 20,00 kn državnih biljega. Biljezi se mogu kupiti u poslovnicama HAK-a.

Moraju li i vlasnik i korisnik vozila biti prisutni prilikom izdavanja dozvole za upravljanje tuđim vozilom u inozemstvu (punomoći)?

Vlasnik mora biti prisutan prilikom izdavanja punomoći ili može ovlastiti drugu osobu putem punomoći javnog bilježnika. Korisnik ne mora biti prisutan pri izdavanju punomoći.


Ostalo

Smije li hrvatski državljanin u Hrvatskoj upravljati vozilom stranih registarskih oznaka? Temeljem Konvencije o privremenom uvozu, Carinskog zakona i Uredbe o provođenju Carinskog zakona, hrvatski državljanin ne može upravljati vozilom stranih registarskih oznaka u Republici Hrvatskoj.
Iznimke su kad hrvatski državljanin posjeduje važeću radnu ili boravišnu vizu države u kojoj je vozilo registrirano, ili je u vozilu prisutan vlasnik vozila.

Moram li na vozilu imati naljepnicu HR? Svako vozilo koje napušta matičnu zemlju mora imati naljepnicu s međunarodnom oznakom države. Naljepnica mora biti ovalnog oblika, bijele boje s crnim rubom veličine 175x115 mm. Slovna oznaka zemlje mora biti crne boje.
Izgled ovih oznaka je propisan 3. Aneksom Bečke konvencije o cestovnom prometu iz 1968. godine. Razne reklamne naljepnice, koje nisu u skladu s definiranim izgledom, su nevažeće.

www.radnicka-fronta.org


Zaštita i povećanje radničkih prava
Skraćivanje tjednog radnog vremena na 35 sati bez smanjivanja plaće te zapošljavanje ljudi na temelju toga.

U Hrvatskoj trenutno realno ne radi oko pola milijuna ljudi (računajući i one koji su birokratski izbačeni s liste nezaposlenih). Istodobno se, potpuno paradoksalno, govori ne samo o produženju radnoga vijeka na 67 godina (iako to što će ljudi duže raditi nikako ne može smanjiti broj nezaposlenih, nego upravo obrnuto), nego i o povećanju radnog vremena (ni to što će već zaposleni raditi više sigurno ne može povećati broj radnika). U kapitalizmu je bitan samo profit, a kvaliteta života radnika, koji taj profit stvara, je sporedna. Mi se borimo za društvo u kojem neće biti tako i u kojem ljudi neće živjeti da bi radili, nego će raditi da bi živjeli. Danas mnogi, koji su sretni da uopće imaju posao, rade dan i noć, katkada i više poslova, i ne stignu zbog toga živjeti, vidjeti obitelj i prijatelje i baviti se svojim drugim interesima. Osim toga, čovjek koji samo radi ne stigne ni sudjelovati u političkom životu i donositi odluke kako upravljati društvom u kojem živi. Bez dovoljno slobodnog vremena teško možemo očekivati radnike koji će punopravno sudjelovati u političkom životu i donošenju bitnih društvenih odluka. Stoga treba ići ne prema povećanju tjednog radnog vremena i radnog vijeka nego prema njihovom smanjivanju (ali bez smanjivanja plaće!). Ako uzmemo kao primjer odjel u nekoj firmi na kojem sada radi sedmero ljudi po 40 sati tjedno, ono što bi se dogodilo jest da bi oni radili 35 sati tjedno (za istu plaću), što znači da bi tjedno ostalo 35 (7×5) sati „viška“. Tu bi se onda zaposlio još jedan radnik. Tako bismo istom mjerom omogućili da ljudi ne samo da rade manje, nego bismo i povećali broj zaposlenih. Novac za dodatno zapošljavanje bi se, među ostalim, namakao „mjerama štednje“ koje bi udarale ne obične ljude nego bogate i kapital. Na kraju treba reći da se u prošlosti, kada je ekonomska konjunktura drugačije izgledala, često raspravljalo o smanjivanju radnog vremena pa su mnogi, čak i oni koji nisu bili politički radikalni, maštali o tome da će se u budućnosti raditi malo ili ništa. No s dolaskom neoliberalnog perioda (od kasnih 1970-ih nadalje), kada iz različitih političkih i ekonomskih razloga dolazi do ponovnog uspona kapitala (čiji je utjecaj od 1945. do 1970. bio donekle obuzdan), prestaje se govoriti o smanjenju radnog vremena i počinje se ljude uvjeravati u to da će morati raditi sve duže i sve više. Pa ipak, ideja o 35 sati tjedno (što nije fiksan broj – s vremenom bi se on mogao i smanjivati) nije tek utopija. Npr. u Švedskoj se trenutno eksperimentira upravo s tim brojem. No tu treba napomenuti da postoji ključna razlika između Švedske i Hrvatske – Švedska je zemlja kapitalističke jezgre i ona si takve eksperimente može priuštiti i u trenutnom ekonomskom sistemu. Da bi se u Hrvatskoj moglo na tako nešto pomišljati, nužno je učiniti korjenite promjene u ekonomiji jer ako se nastavi dosadašnjim putem onda nam stvarno ne gine sve više rada za sve manje plaće.


Procitajte i vise na


ww.radnicka-fronta.org/2014/12/12/obrazlozeni-zahtjevi-radnicke-fronte/#ekonomskaPolitika

www.radnicka-fronta.org/2014/12/12/obrazlozeni-zahtjevi-radnicke-fronte/#ekonomskaPolitika


Opća zabrana prekovremenog rada kako bi se spriječilo dodatno izrabljivanje radnika, pritisci i zloupotrebe. Izuzeće je moguće samo u slučaju kada to glasanjem zatraži 2/3 većina radnika poduzeća te samo uz potpuno plaćanje prekovremenog rada.

Danas je potpuno normalno da praktički svi, pogotovo u privatnom sektoru, rade prekovremeno, često i potpuno neplaćeno. Na mnogim je radnim mjestima obično da čovjek više nikad nije u potpunosti izvan posla – u svakom trenu ga šef može tražiti preko mobitela, e-mailom i sl. Ljudi rade i po 10 i više sati dnevno, a od njih se očekuje da su šefovima uvijek na raspolaganju i da svoj život organiziraju prema potrebi firme u kojoj rade. Iako prekovremeni rad na prvi pogled može izgledati kao nešto potpuno logično – tko hoće može raditi duže i zaraditi više novaca – u stvarnosti to najčešće nije tako. Radnike se uopće ne pita žele li ili ne raditi prekovremeno, a za taj rad ne samo da nisu više plaćeni, nego nerijetko nisu uopće plaćeni (na što mnogi pristaju bojeći se da će ostati bez posla). Stoga se RF zalaže za zabranu prekovremenog rada (kršenje čega bi se u privatnom sektoru kažnjavalo automatskom nacionalizacijom poduzeća), upravo kako bi se takve zloupotrebe spriječile. Iznimke su moguće samo kada to na tajnom glasanju izglasa dvije trećine radnika i uz uvjet potpunog plaćanja prekovremenog rada. Bilo kakav oblik prevare bi se i tu najoštrije i automatski kažnjavao (automatskom nacionalizacijom poduzeća ako je riječ o privatnom sektoru). Osnovna je ideja da radnici mogu raditi duže (ako su za to plaćeni) ako to sami žele, ali da ih se nikako ne smije moći na to prisiliti, a još manje da to bude i bez plaćanja.


Procitajte vise na


www.radnicka-fronta.org/2014/12/12/obrazlozeni-zahtjevi-radnicke-fronte/#ekonomskaPolitika

www.radnicka-fronta.org/2014/12/12/obrazlozeni-zahtjevi-radnicke-fronte/#ekonomskaPolitika


3. Nova ekonomska politika

Nakon četvrt stoljeća od početka restauracije kapitalizma ekonomija se Hrvatske nalazi u jako teškom položaju. Zbog privatizacijskih je malverzacija, korupcije, privatnih interesa i kasnije izloženosti otvorenom tržištu zemlja u velikoj mjeri deindustrijalizirana. Poljoprivreda je devastirana i trenutno se, unatoč golemim potencijalima, uvozi više od 50% hrane. Velik broj poljoprivrednih površina nije iskorišten, navodnjavanje je na vrlo niskim razinama, a strategija temeljena na malim proizvođačima, nakon razaranja „socijalističkih mastodonata“, nije se pokazala uspješnom. Uvoz se hrane još više povećao nakon ulaska u EU. U zemlji je također (računajući i umjetno „izbrisane“) realno oko pola milijuna nezaposlenih, a tome bi se moglo pridodati i velik broj prerano penzioniranih (bilo kao kolateralne žrtve prilikom privatizacijskih eliminacija pojedinih poduzeća ili u okviru populacije ratnih veterana), što dovodi do neodrživog odnosa broja penzionera i radnika. Turizam je jedina koliko-toliko svijetla ekonomska točka, no brojke ni tu po broju noćenja još nisu uspjele doseći one rekordne iz 1980-ih, a turizam kao takav nikako ne može biti nosilac čitave ekonomije. Čekanje stranih investicija se nije pokazala kao sretna „strategija“ – strani kapital jest pokupovao ono što mu je isplativo (banke, telekomunikacije, velik dio lanca trgovina i sl.), ali nema interesa u (riskantnom) ulaganju u proizvodnju. Za to nisu zainteresirane ni banke, danas u 95%-nom stranom vlasništvu i tako nerijetko povezane s industrijom u matičnim zemljama, što onda povlači nezainteresiranost za financiranje proizvodnje u Hrvatskoj pa se onda radije financira puno sigurnija potrošnja (često uvozna) – npr. kupovina automobila, stanova i sl. Sve vlasti promoviraju strategiju „utrke prema dnu“ (promovirajući potrebu povećanja „konkurentnosti“ kroz snižavanje plaća i radničkih prava i sl.) iako se rezultati takvih poteza nisu pokazali kao uspješni u sličnim primjerima (recimo u Makedoniji), a i teško je zamisliti kako bi ljudima moglo biti bolje s nižim plaćama i manje prava. Osim toga, istraživanja (npr. Jožeta Mencingera ili Gordana Družića) pokazuju da za zemlje poput Hrvatske direktna strana ulaganja, čak i kad bi bila moguća na način na koji to zamišljaju političke elite, ne bi mogla omogućiti pravi razvoj zemlje. Razvoj ekonomije Hrvatske ostaje potpuno iluzoran u uvjetima naše periferne pozicije u okviru evropskog i svjetskog kapitalističkog ekonomskog sistema. Da bi se tu išta moglo promijeniti potreban je radikalan ekonomski zaokret i promjena ekonomske politike iz prokapitalističke u onu koja će služiti interesima (radne) većine.
Modelu ekonomskog razvitka temeljenog na potrošnji, uvozu, zaduživanju i bogaćenju elite suprotstaviti model ekonomskog razvitka usmjerenog prema reindustrijalizaciji uz punu zaposlenost, sustavno planiranje ekološki održivog razvoja i poticanje poduzeća koja se nalaze pod direktnim upravljanjem ili nadzorom samih radnika.

Trenutni je ekonomski sistem u Hrvatskoj (kao i u svijetu općenito) usmjeren prema materijalnim interesima (kapitalističke) elite, kod nas nastale kroz privatizaciju, a ne prema ostvarivanjima interesa (radne) većine. Vlast se u Hrvatskoj ponaša kompradorski, što znači da služi skoro isključivo ostvarivanjima interesa stranog kapitala (ponajprije iz zapadne Evrope) te, u manjoj mjeri, interesima „domaćeg“ krupnog kapitala. Kako je u procesu privatizacije došlo i do deindustrijalizacije zemlje te gubitka ogromnih prihoda zbog privatizacije profitabilnih (i strateških) kompanija kao što su npr. HT, INA ili Pliva (također i banke), taj se gubitak novca u proračunu nadoknađivao zaduživanjem na stranim tržištima. Jedino razdoblje kada se činilo da ekonomija u Hrvatskoj napreduje su bile 2000-e, prije početka svjetske ekonomske krize 2008. No i taj je rast bio samo prividan jer se temeljio na potrošnji uvozne robe koju su financirali strani krediti, čemu je s početkom krize došao kraj.

Uspješna se ekonomija teško može temeljiti samo na turizmu i uslugama. Hrvatskoj je stoga potrebna reindustrijalizacija, no to je s ovakvom ekonomskom politikom i u uvjetima izloženosti otvorenom tržištu u Evropskoj uniji praktički nemoguće zbog puno jače konkurencije iz razvijenih zapadnoevropskih zemalja. Kako su pokazala mnoga istraživanja (npr. recentno ona Ha-Joon Changa), u povijesti praktički da nema primjera zemlje koja bi se razvila na potpuno otvorenom tržištu i bez protekcionizma (zaštite domaće industrije od jače strane konkurencije) u početnim fazama razvoja. Osim toga, kapitalistički model ekonomije u kojem je bitan samo profit privatnog vlasnika i rast ekonomije treba zamijeniti potpuno drugačijim pristupom ekonomiji – onim u kojem se neće gledati samo ekonomski rast i privatni profiti kapitalista, nego onim u kojem će se gledati kako ekonomija može zadovoljiti ukupne društvene potrebe, pri čemu bi jedna od ključnih stavaka trebala biti i puna zaposlenost. Ekonomija koja raste a ima primjerice 10% nezaposlenih (što bi za naše današnje „standarde“ bio čak i uspjeh) se ne može smatrati uspješnom ekonomijom. Svaki čovjek mora imati pravo na rad i zadovoljenje svojih osnovnih životnih potreba kroza nj.

Također, ekonomski model mora biti i ekološki održiv, npr. tako da se preferiraju obnovljivi izvori energije (poput sunca) umjesto neobnovljivih izvora (poput termoelektrana na ugljen). Pri tom bi bilo poželjno postići sukladnost ekološke prihvatljivosti i ekonomske efikasnosti, što je u trenutnom ekonomskom sistemu često neostvarivo – primjerice, vjetroenergija se kod nas danas uglavnom, iako je sama po sebi ekološki prihvatljiva, koristi u privatno-klijentelističke svrhe (tako što strane privatne kompanije pod nepovoljnim uvjetima prodaju HEP-u energiju). Također, kao što smo već isticali, da bi radna većina mogla ostvariti svoje materijalne interese, nužno je i postojanje radničke kontrole u samim poduzećima – bilo da je riječ o poduzećima koja su već sada u javnom vlasništvu, o onima koja bi tek trebalo renacionalizirati ili o novootvorenim poduzećima (na razini čitave zemlje ili lokalnih zajednica).
Uvođenje potpuno dostupnog i besplatnog (za krajnje korisnike) zdravstva i obrazovanja na svim razinama (od vrtića do doktorata). Potpuni prestanak svake privatizacije, uključujući ukidanje mjera usmjerenih prema postupnoj privatizaciji školstva, zdravstva, strateških i prirodnih resursa.

Kako bi bilo dostupno svima, bez obzira na materijalni status, zdravstveni i obrazovni sustav na svim razinama mora biti besplatan za krajnjeg korisnika, tj. javno financiran. To znači da treba ukinuti sve trenutne vidove plaćanja u tim sektorima (poput školarina, upisnina, dopunskog osiguranja u zdravstvu itd.). Cilj zdravstva nije da bude profitabilno (kao što se danas često podrazumijeva), nego da što bolje obavlja svoju osnovnu funkciju – da svima podjednako pruži što bolju zdravstvenu skrb. Isto tako, obrazovanje ne smije služiti samo, kako se to danas često govori, proizvodnji „ljudskih resursa“ za ekonomiju, nego i kao sredstvo samoemancipacije pojedinca. Da bi moglo kolektivno i demokratski sudjelovati u donošenju odluka u svom interesu, društvo mora biti i obrazovano.

U skladu s izloženom koncepcijom javnog zdravstva i obrazovanja, u tim sektorima treba odmah prestati s mjerama koje ide u smjeru njihove postepene privatizacije. Isto to vrijedi i za sve ostale sektore. Kako smo već obrazlagali  privatizacija nas je i dovela u ovu vrlo tešku ekonomsku situaciju, a jedinu korist od nje izvlače novopečeni privatni vlasnici. Stoga od takve politike treba odmah odustati, a njezine rezultate početi preokretati u suprotnom smjeru renacionalizacije, pogotovo kada je riječ o ključnim i strateškim ekonomskim i prirodnim resursima (npr. banke, telekomunikacija, naftna industrija, a također i vode, šume itd.).

http://www.24sata.hr/politika/z-budic-moja-obitelj-zivi-od-kruha-i-masti-a-nismo-jedini-403489


Ž. Budić: Moja obitelj živi od kruha i masti, a nismo jedini
Nezaposleni radnik iz Osijeka i član Radničke Fronte Željko Budić u emisiji Nedjeljom u dva rekao je kako je nelogično da Crkva dobiva više od nezaposlenih


Željko Budić, član Radničke fronte i nezaposleni radnik te otac dvoje djece u emisiji Nedjeljom u dva, rekao je da njegova obitelj živi od 3600 kuna kao i mnogi u Slavoniji. Zadnji posao imao je u trgovini parfema gdje je doživio infarkt. Dobio je spor protiv tvrtke radi nezakonitog otkaza, ali se nikad nije uspio naplatiti.

- Ja sam živi dokaz da se može preživjeti i s 3600 kuna. Evo zadnjih 10 dana smo jeli kruh i mast - kaže Budić.

Smatra da u kapitalizmu postoje radnici koji žive od svog rada te paraziti - kapitalisti, političari i banke koje financiraju njihove kampanje, a sve se slama preko leđa radnika. Zato je bitna radnička solidarnost jer kapitalizam jako tuče, rekao je.

Naveo je primjer Mesne industrije Ravlić koja je u predsjedničkoj kampanji donirala 100.000 kuna za Kolindu Grabar Kitarović, a radnice tog poduzeća rade za 2400 kuna.

Ne vjeruje u dijalog radnika i kapitalista jer je to 'razgovor gospodara i sluge'.

Objasnio je da Radnička fronta okuplja sve one obespravljene u Hrvatskoj. Žele okupiti radnike, studente, umirovljenike da se okupe u borbi za njihova prava. Žele promijeniti sustav i društveno uređenje tako da saborski zastupnici neće dobivati plaću od države nego će imati posao.

- Mi se zalažemo za to da minimalna plaća i najveća plaća mogu biti maksimalno u odnosu jedan naprema četiri. Dakle ako je minimalna plaća 3.000 kuna onda bi maksimalna bila 12.000 kuna. Ne bojimo se da će vrhunski menadžeri otići iz države. Oprostite, ali da su toliko kvalitetni njih bi već Wall Street tražio.

Zalaže se za nacionalizaciju banaka. Smatra da su prigovori da ćemo biti izopćeni iz međunarodne zajednice smiješni. Naveo je primjer Ekvadora koji je već otpisao takav nelegitimni i nepravedni dug.

- Ne pozivamo se na nešto što već nije viđeno. I Njemačkoj, Poljskoj i Grčkoj je otpisan dug - kazao je Budić.  

- Oni koji nas etiketiraju da smo jugonostalgičari nemaju prave argumente protiv onog za što se zalažemo. U Jugoslaviji nije sve bilo dobro jer je već '60-ih godina radnik bio razvlašten, ali u segmentu radničkih prava bilo je dobrih stvari - rekao je. Radničko samoupravljanje ne trebamo izmišljati. U Francuskoj ima takvih poduzeća.

Zalažu se za prestanak financiranja vjerskih zajednica.

- Crkva dobiva 600 milijuna kuna, a istovremeno se za siromašne i nezaposlene izdvaja 500 milijuna kuna. Smatramo da Vatikanske ugovore treba staviti pod reviziju. I sam Papa kaže da se Crkva treba solidarizirati s narodom - smatra Budić.
Protiv nasilnih promjena

Situacija je takva da kapitalizam u Hrvatskoj je nasilno uzeo sve u privatizaciji i pretvorbi. Imamo i zakon da se to progoni. Ali se to ne provodi. Protiv smo nasilnih promjena. Oni koji nas etiketiraju po nacionalnoj osnovi su nam nebitni, kaže Budić.
O 'slučaju franak'

- Ograničiti tečaj na godinu dana nije trajno rješenje. Suludo je uopće da se ljudi moraju zadužiti na 30 godina. Što je nedostajalo onim državnim stanovima koji su podijeljeni. Kad je došao kapitalizam oni su natjerali te ljude da ponovno otkupe stanove koje su već platili - rekao je.

Smatra da vodstvo SDP nije ljevica za razliku od članstva SDP-a te da su SDP i HDZ dva kraja istog štapa koji udaraju po leđima radnika.
Razlika između Živog zida i Radničke fronte

- Ključna razlika između Živog zida i nas je da smo mi antisistemska stranka. Oni se zalažu samo za promjenu monetarne politike. Njihov program je nesuvisao, ako mene pitate - rekao je.

Saborski zastupnik, ako Radnička fronta uspije dobiti kojeg, ne bi bio ni uz jednu opciju već bi se zalagao za prava baze.

- Kad promijenimo sistem, država će pomoći to razvijati. Zašto se ne razvijaju obnovljivi izvori energije? Zbog kapitalističkih lobija. Ako imate slobodno tržište gdje država nema upliva onda nam se možete dogoditi da imate privatiziranu vatrogasnu službu. Pa tko će onda doći gasiti...- pita.

Budić smatra da treba nacionalizirati velike tvrtke poput INA-e, ali nije poklonik Huga Chaveza.

- Kod nas nema idolopoklonika - kaže Budić.

Smatra da bi progresivnim oporezivanjem 280 najbogatijih u Hrvatskoj koji drže 187 milijardi kuna moglo platiti sve u zdravstvu i socijali.

Kaže da je nezaposlen već dvije godine i da svakodnevno traži posao. Ispričao je slučaj kada je dobio posao kod jedne obrtnice koja mu je obećala posao, ali je za tri dana dobio odbijenicu jer je njen suprug morao zaposliti nekoga po 'stranačkoj liniji' HDSSB-a.

http://www.vecernji.hr/hrvatska/dan-sjecanja-na-zrtve-holokausta-nikada-ne-smijemo-zaboraviti-te-muskarce-zene-i-djecu-986449


Uz predstavnike Vlade, Sabora, crkvenih dostojanstvenika, židovskih i romskih udruga na svečanoj je sjednici bila i nova predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović.

'Nacistička i rasistička ideologija nikad neće imati podršku u hrvatskom narodu'


Tea Romić


Danom sjećanja na žrtve holokausta, 27. siječnja, šaljemo poruku da mir, sloboda, jednakost, solidarnost, poštivanje različitosti i pravo na izbor svakog čovjeka znači zalog budućnost čovječanstva, rekla je danas potpredsjednica Hrvatskog sabora Dragica Zgrebec uzvanicima na svečanoj sjednici kojom je Sabor obilježio Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta.

- Holokaust je zastrašujuća posljedica nacističkih rasnih zakona, a predstavlja stradanje prije svega Židova i Roma, ali i svih koji su se opirali nacističkoj i fašističkoj ideologiji, ili su samo bili drugačiji – kazala je Zgrebec te podsjetila kako ovaj dan najveći broj europskih zemalja obilježava na današnji datum kada je Crvena armija 1945. oslobodila 7.500 zarobljenika koncentracijskog logora Auschwitza.

- Holokaust kao termin za genocid se koristi da bi se ukazalo na osobit značaj i intenzitet mržnje prema Židovima i ideološku osudu židovstva na kojima se temeljila nacistička ideologija. No nacistički režim uništavao je i druge skupine, homoseksualce, duševne bolesnike, te svoje političke protivnike – rekla je Zgrebec te podsjetila i na masovne nasilne deportacije i odvođenja u logore, te okrutna ubojstva.

- Nikada ne smijemo zaboraviti te muškarce, žene i djecu i njihovu agoniju. I Hrvatska ima tamnu stranu povijesti, kada je proglašena NDH čiji je marionetski ustaški režim provodio politiku svojih mentora, ali u tome nije imao široku potporu hrvatskog naroda. Hrvatski narod masovno se priključio antifašističkoj borbi koja je Hrvatsku pridružila pobjedničkoj antifašističkoj koaliciji. Nacistička i rasistička ideologija nikad nisu, niti će imati podršku u hrvatskom narodu – zaključila je Dragica Zgrebec. Uz predstavnike Vlade, Sabora, crkvenih dostojanstvenika, židovskih i romskih udruga na svečanoj je sjednici bila i nova predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović. Uz govor potpredsjednice Sabora, nekoliko skladbi izveo je Mješoviti pjevački zbog Židovske zajednice.

ISTRAŽILI SMO Tko će s kim na političkoj sceni pred izbore

http://www.vecernji.hr/hrvatska/nove-snage-donijet-ce-prevagu-na-izborima-986308


Milanović uporno vabi Mirelu Holy,a ona još upornije objašnjava da ne želi u predizborne saveze ni s kim


ISTRAŽILI SMO Tko će s kim na političkoj sceni pred izbore


   stranke
   Zoran Milanović
   Tomislav Karamarko
   Mirela Holy
   Ivan Sinčić
   Ivo Josipović
   Božo Petrov
   Ruža Tomašić
   Nikica Gabrić
   Mladi lingvist Mate Kapović


Autori:
Iva Puljić-Šego,
Marko Špoljar

Teška gospodarska kriza koja nas “drma” već šest-sedam godina stvorila je plodno tlo za nove igrače na političkoj sceni. Najbolji dokaz tome je veliki uspjeh na predsjedničkim izborima Ivana Vilibora Sinčića, mladića koji je do prije nekoliko mjeseci bio potpuno nepoznat široj javnosti. Njegova stranka Živi zid najnovija je zvijezda na našoj političkoj sceni, a već su najavili da s velikim ambicijama ulaze u izbornu godinu.

Bliski grčkoj Syrizi

Stoga bi idući parlamentarni izbori mogli biti najzanimljiviji hrvatski izbori od osamostaljenja. Premijer Zoran Milanović shvatio je da će Kukuriku koaliciju morati proširiti ako iduće zime misli pobijediti veliku desnu koaliciju koju je okupio predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko. Milanović u Kukuriku savezu želi vidjeti i Laburiste i ORaH. Stoga uporno vabi Mirelu Holy, a ona još upornije objašnjava kako ne želi u predizborne saveze i da će na izbore sama. A hoće li Laburisti doista postati peta karika te koalicije, znat će se tek nakon 15. veljače nakon što bude izabrano novo vodstvo. Ako pobijedi Nansi Tireli, očekivati je da će se Laburisti pridružiti Kukuriku koaliciji, no ako pobijedi dvojac Antun Kapraljević (kandidat za predsjednika) i Nikola Vuljanić (kandidat za tajnika stranke), onda saveza s Milanovićem neće biti.

– Ako pobijedimo, radikalizirat ćemo stvari i stranka će skrenuti puno ljevije. Radujem se pobjedi Syrize u Grčkoj, bliska nam je njihova ideja, a ja sam u Europskom parlamentu često kontaktirao s njima – kaže nam Vuljanić, bivši zastupnik u EP-u. Radničku frontu ne smatra ozbiljnom političkom konkurencijom jer tvrdi kako im program nije jasan te da nije dovoljno razrađen. S njime se ne bi složio mladi riječki SDP-ovac Hrvoje Štefan, koji upravo napušta socijaldemokrate i prelazi u Radničku frontu.

– Većina članova SDP-a generalno ne podržava smjer u kojem ide stranka. SDP je paraliziran i nema naznaka da će se to promijeniti. Iako u Hrvatskoj imamo dosta lijevih nevladinih organizacija, našoj državi treba lijeva politička stranka, a Radnička fronta je jedina koja otvara tu perspektivu – rekao nam je Štefan, 36-godišnji diplomirani ekonomist. Za Živi zid kaže kako su se nametnuli građanima zato što su dobro detektirali neke od pravih problema s kojima ljudi svakodnevno žive, ali Štefan im zamjera otvoreno koketiranje s desnicom i nekonzistentnost kad govore o monetarnoj politici.

Lider Nacionalnog foruma Nikica Gabrić zasad ne zna hoće li ići na parlamentarne izbore. Ni Ivo Josipović zasad nije odlučio kako će nastaviti političku karijeru. HDZ pak u svojoj koaliciji ima osam stranaka, a desni blok još žele širiti. Njihova politika okrupnjavanja svega na desnici dosad je pokazala rezultate. Pobijedili su na četirima izborima uzastopno. Javna je tajna da bi HDZ u svom bloku volio vidjeti i HDSSB. Ali ta stranka ima je klizak teren zbog osebujnog Branimira Glavaša, za kojeg nikada niste sigurni kako će reagirati, a koji nikako “ne voli” Karamarka. Dragan Vulin, novi predsjednik HDSSB-a, kaže da će ta stranka na izbore izaći u sklopu Saveza za Hrvatsku, ali da su nakon izbora spremni sjesti za stol sa svima, dakle i s lijevima i s desnima, a da će odlučujući biti programi kao i interes Slavonije i Baranje. Iako je Milan Kujundžić, kandidat Saveza za predsjednika, najlošije prošao na predsjedničkim izborima, Vulin smatra da će HDSSB biti stranka bez koje nitko neće moći sastaviti buduću vladu. Ruža Tomašić, buduća predsjednica Hrvatske konzervativne stranke koja je nedavno napustila HSP dr. Ante Starčević, poručuje da na izbore izlaze samostalno. Bit će ili pukovnici ili pokojnici, dodala je. Ona računa na 50 posto biračkog tijela koje uopće ne izlazi na izbore i baš njih želi motivirati i uzeti im glasove.

Neki,ni danas da shvate da se samo zajednickim snagama moze pobediti.

Ako su nam "pravci kretanja" isti ili slicni,je samo jedan nacin ispravan.


Zajedno.....

Ko ne shvata danas,ce sutra da "tuguje" zbog svoje neinteligencije.

Netreba da se cudi,ako se  tada nadje u "autu".


Valter

http://www.vecernji.hr/hrvatska/cvetojevic-mi-u-hrvatskoj-ne-vjerujemo-da-se-moze-uspjeti-jer-si-nesto-radio-987369



Cvetojević: Mi u Hrvatskoj ne vjerujemo da se može uspjeti jer si nešto dobro radio

- Može i Superman biti predsjednik države ovdje, ali dok imamo ovakav sustav malo toga on može napraviti. Dok se sustav ne uredi, dok javna uprava ne bude učinkovita može biti političar tko hoće, poručio je poduzetnik Saša Cvetojević u emisiji Nedjeljom u 2


- Cijepanjem drva zaradio sam za prvo računalo - Spectrum ZX, bio je jeftiniji od Commodorea 64. Poslovni modeli zanimali su me odmalena. Znali su mi reći da postavljam čudna pitanja jer su me zanimale stvari poput kako se isplaćuje plaća, a ne nogomet - opisao je svoje početke Saša Cvetojević, poduzetnik i poslovni anđeo, te zagovornih električnih automobila gostujući u HTV-ovoj emisij Nedjeljom u 2.

Upitan o poslovanju u distribuciji poker aparata u vrijeme Jugoslavije otkrio je i zašto je napustio taj biznis.

- Video igre su oduvijek bile moj san. Počeli smo s fliperima i zabavne igrice, a pojavila se potreba i za poker aparatima pa smo krenuli s proizvodnjom jeftinijih aparata.
Dvaput mi je bio pištolj prislonjen na glavu, a aparati ukradeni. To mi je bio znak da se maknem.

Otkrio je i da se u poslu s ljekarnama našao jer mu je majka magistrica farmacije, te da je praktički odrastao u ljekarni.

- Stalno sam ispitivao mamu o poslu u ljekarni. S vremenom sam i pomagao, a već krajem 80-tih sam magistrama u ljekarni pokazao mogućnost informatičkog upravljanja ljekarnom što tada nije postojalo kod nas. Potom sam dugo nagovarao mamu da napusti siguran posao i krene u biznis privatnih ljekarni sa mnom.

Za sebe kaže da mu radno vrijeme nije bitno, i da zapravo i ne zna koliko radi, no da radi stalno pa i kad spava i odmara na pameti mu je posao.

- Sada sam smanjio radno vrijeme, recimo da radim 10 sati.

Odbacuje sve kritike i prozivke da je u sukobu interesa jer je surađivao s nekim državnim tvrtkama, poput HZZO-om.

- Apsolutno nisam bio u sukobu interesa. Jesam poslovno surađivao s HZZO-om dok je to bilo moguće, ali to je bilo jako sitno. Ne bih zbog toga riskirao kredibilitet.

Nije znao odgovoriti na pitanje kada je zaradio svoj prvi milijun.

- Radite i radite, i onda u jednom trenutku imate. Jedan moj prijatelj je sanjao da će do 30. zaraditi milijun njemačkih maraka. Nikad ih nije zaradio.
Ja sam želio imati to što mi nedostaje, biti neovisan. Ispuniti sebe i pokazati drugima da je nešto moguće. Kome je glavni motiv novac ne znači da će uspjeti.

Dobit njegove tvrtke Insako iznosi 2,5 milijuna kuna, a prosječna plaća zaposlenika je 5.500 kn.

- Dobit služi za razvoj poslovanja tvrtke, ne za moju plaću. Jedino lošije od plaćanja poreza na dobit je kad nemate novca za platiti ga. Ja ne zarađujem 2,5 milijuna kuna svake godine. Moja plaća je manja od vaše plaće gospodine Stankoviću, uzvratio je voditelju emisije na pitanje nije li prevelik omjer dobiti i plaće zaposlenika.

Na pitanje zašto je napao prošlog gosta emisije Željka Budića iz radničke fronte koji radi na crno zato da bi prehranio svoju obitelj.

- Nisam empatičan očito, ispada da nisam empatičan. Empatičan sam kad mogu nekome pomoći, a kad to napravim ne moram to javno reći. Kao legalist ne mogu prihvatiti da je rad na crno u redu. Da, i ja bih radio na crno da nemam kruha, ali bih onda i prihvatio sankciju za to. Ne kažem da treba njega kazniti, samo sam pitao treba li netko po tome postupiti. Nije to problem njega, nego njegovog poslodavca, ne želim biti kao njegov poslodavac.

Ponovio je i svoju usporedbu o vrhunskom sportu i vrhunskom biznisu u Hrvatskoj.

- Vrhunski sport smatramo uspjehom, a vrhunski biznis ne. Rukometaši su sigurno ponos Hrvatske, ali kad pobijede kažemo 'mi smo pobijedili', a kad hrvatska tvrtka preuzme  slovensku kažemo 'to su uzeli tamo neki tajkuni, a ne mi'.

Za vrhunskog sportaša nećemo pitati je li dopingiran, je li bilo nešto sa sucima, a sumnjat ćemo je li poduzetnik čist. Mi ne vjerujemo da se u Hrvatskoj može uspjeti jer si nešto dobro radio. Ljudi u Hrvatskoj koji su bogati toga se srame reći. Ja se ne sramim reći da sam za hrvatske pojmove relativno bogat. Ali ne moram se time bahatiti, kao što to neki čine stavljanjem novčanica tamburašima.

Upitan o njegovom električnom automobilu modela Tesla i nervira li ljude kada se on proveze skupim autom Cvetojević je odgovorio:

- Automobil košta kao i neki prosječni političarski audi. Jasno da ljude nervira kada političari voze skupe aute jer su ih platili njihovim novcima. I mene nervira nekad imati moj auto, kroz njega je prošlo više ljudi nego kroz neki taksi u Zagrebu. Stalno sam na nekim akcijama i često posudim auto. No, auto me veseli, to je prva stvar, i nisam ga kupio samo zbog automobila, nego zbog stvari koje predstavlja.

Pesimistično je ocijenio da je danas sve manje uvjeren da ćemo ikad imati uređenu zemlju.

- Ja sam sve manje uvjeren da ćemo postići tako nešto i sve više mislim da idemo prema grčkom scenariju. Gorući problem gospodarstva u Hrvatskoj je prevelika normiranost, kolidirajući zakoni. Da želite otvoriti pekarnicu, a da niste već duboko u tom poslu niste ni svjesni koliko je to nemoguća misija. Ili nećete dobiti struju, ili vodu, ili nećete moći pokriti sve troškove. Sve je to realnost. Ulazak u poduzetništvo u Hrvatskoj je teško jer ste sputani. Zbog birokracije su stvari jako komplicirane.

Za sebe kaže da nikad ne bi htio biti političar, no kaže da će nastaviti pomagati političarima bez obzira tko bio na vlasti, ako nešto žele pomaknuti i ostvariti.

- Može i Superman biti predsjednik države ovdje, ali dok imamo ovakav sustav malo toga on može napraviti. Dok se sustav ne uredi, dok javna uprava ne bude učinkovita može biti političar tko hoće. Kod nas prvo napadamo, ne vjerujemo da netko želi napraviti nešto dobro. Ljudi se vole veselit tuđoj nesreći. Ljudi vole lažnu empatiju. Ako u ovoj emisiji ispadnem smiješan i glup onda ću reći da sam si sam kriv za to, neću reći da je voditelj kriv - poručio je Cvetojević te pojasnio da je rekao "da si je sam kriv", a ne "da su si sami krivi" i za lošu procjenu ulaska u kredit u švicarcima.

- Priznajem pogrešku. Ušao sam u rizik, svjestan da može doći do promjene tečaja. Kupio sam nekretninu u Hrvatskoj koja danas vrijedi upola koliko je tada vrijedila, a trošak kredita je dupli. Neki su se hvalili da su super prošli kreditom u švicarcima, a danas traže da bilo tko plati trošak, a samo ne oni. Strašno bi bilo da oni koji nisu uzeli nikakav kredit  plaćaju razliku onima koji imaju kredite u švicarcima.

http://www.posao.hr/clanci/vijesti/hrvatska/dobio-poticaj-od-burze-i-pokrenuo-vlastiti-posao-sa-samo-19-godina/6996/


Mladi Tin Mrvčić je sa svega 19 godina pokrenuo vlastitu firmu. U listopadu je predao zahtjev za dodjelu 25 tisuća kuna iz programa ‘Tvoja inicijativa – tvoje radno mjesto te mu je poticaj odobren početkom godine pa već dva mjeseca u vlasništvu ima svoju tvrtku, piše 24sata.hr. Dio posla preuzeo je od oca, a s prodajom kamina proširit će ponudu te se okušati u novom tržištu.

- Imao sam ideju i pretpostavio da bih mogao ostvariti poticaje za samozapošljavanje preko Hrvatskog zavoda za zapošljavanje te sam uspio u tome, izjavio je Tin.

Prije nego li se odlučio za pokretanje vlastitog biznisa često je pomagao ocu. Sudjelovao je u svim fazama proizvodnje namještaja pa sada dobiveno znanje može lako primijeniti. Međutim, osim dijela posla koji će preuzeti od roditelja, Tin je krenuo i s vlastitom idejom s kojom se želi probiti na tržištu.

- Roditelji koji se dugo bave ovim poslom puno su mi pomogli oko osnivanja tvrtke, no za mnoge od tih stvari bez pomoći u Centru za mlade izgubio bih puno više vremena. Na ideju za kamine sam došao u razgovoru s prijateljem iz Švicarske, no ubrzo se pokazalo da ima prepreka: svaki dio kamina koji se ugrađuje mora imati propisane ateste o sigurnosti, što bi trajalo dugo i bilo teško osigurati. Zato sam pretraživao internet i pronašao nizozemsku tvrtku koja se bavi proizvodnjom i prodajom gotovih kamina u dijelovima. Poslao sam im e-mail i tako počeo suradnju, prisjetio se mladi Mrvčić kako mu je uopće palo na pamet prodavati kamine za ugostitelje i vlasnike malih hotela.

Pri prijavi u evidenciju nezaposlenih u Zavodu za zapošljavanje Tin se upoznao s mjerom “Tvoja inicijativa - tvoj posao” te podnio zahtjev za dodjelu poticaja. Prije su se oni dodjeljivali ljudima koji su dulje vrijeme na Zavodu, sada poticaj mogu ostvariti i oni koji su se tek prijavili. Za to treba pripremiti poslovni plan u kojemu se opisuje ideja o poslu koji želite pokrenuti i rezultati istraživanja tržišta.

- Važno je dobro procijeniti prve troškove tvrtke na koje ćete potrošiti poticaje. Naime, 25 tisuća kuna koje dobijete od Zavoda morate potrošiti u roku od tri mjeseca i Zavodu predati izvještaj o tome, pa pri planiranju treba uzeti u obzir prve troškove koje ćete imati. Usluga Zavoda za zapošljavanje je besplatna pa se kod pripreme i predaje poslovnog plana ne plaćaju nikakvi biljezi. Na odgovor Zavoda čekao sam 50 dana, izjavio je Tin za 24sata.hr

Prvi korak u osnivanju tvrtke je izbor imena i njegova rezervacija. Uz zahtjev se predaje i potvrda o uplati sudske pristojbe od 10 kuna. Rezervacija vrijedi 30 dana, pa vodite računa da s tim ne krenete prerano budući da se odobrenje poticajnih sredstava čeka i do dva mjeseca.

- Pošto sam želio otvoriti d.o.o., morao sam napraviti polog za temeljni kapital od 20 tisuća kuna, koji su mi posudili roditelji. Uz trošak od 10 kuna, odmah treba uplatiti i 55 kuna pristojbe za upis djelatnosti tvrtke prema nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti pri Državnom zavodu za statistiku te 900 kuna za objavu o osnivanju tvrtke u Narodnim novinama.

Pečat tvrtke možete izraditi i sami ili platiti izradu u nekom studiju, pri čemu se minimalan trošak kreće oko 150 kuna. U međuvremenu, kod javnog bilježnika pokreće se priprema akata za osnivanje tvrtke koje će on predati Trgovačkom sudu, što stoji oko dvije tisuće kuna. Tinova je procjena da ga je pokretanje posla ukupno stajalo oko tri tisuće kuna.

- Nakon toga otišao sam u banku i otvorio žiro račun te ga javio u hitro.hr kako bi temeljni kapital prebacili na taj račun i već isti dan novac je bio na računu, s ponosom se prisjetio Tin kako je započela njegova priča.

TOP 10 DJELATNOSTI U KOJIMA SU SE SAMOZAPOŠLJAVALI MLADI
• Frizerski saloni
• Djelatnosti pripreme i usluživanja pića
• Održavanje i popravak motornih vozila
• Računalno programiranje
• Djelatnosti restorana i objekata za pripremu i usluživanje hrane
• Djelatnosti za njegu tijela
• Računovodstvene, knjigovodstvene i revizijske djelatnosti; porezno savjetovanje
• Dizajnerske djelatnosti
• Agencije za promidžbu
• Uvođenje instalacija vodovoda, kanalizacije i plina i instalacija za grijanje i klimatizaciju
• Gradnja stambenih i nestambenih zgrada

Vijest je preuzeta sa portala srednja.hr

http://www.jutarnji.hr/novi-pogled-na-hrvatsko-proljece--vrhunac-samoupravnog-eksperimenta--a-crkva-ga-je-presutjela-/1294077/


NOVI POGLED NA HRVATSKO PROLJEĆE 'Vrhunac samoupravnog eksperimenta, a Crkva ga je prešutjela'

Autor:  Hina

Ovdje se rušilo Hrvatsko proljeće, na ovim su foteljama Tuđman i Milošević dijelili Bosnu!

Zbornik sadrži desetak priloga koji su, kako je rečeno, nastojali kritički i slojevito osvijetliti cijelo ključno desetljeće jugoslavenske i hrvatske povijesti (1962.-1972.) i razvojna dostignuća na političkome, ekonomskom, kulturnom planu, s nizom emancipacijskih dosega ali s brojnim modernizacijskim i demokratskim deficitima.

Urednik i autor Dragutin Lalović ocijenio je da je cijelo to desetljeće povijesni vrhunac jugoslavenskog samoupravnog eksperimenta, koji se ogledao u deetatizaciji i destaljinizaciji, liberalizaciji s nizom modernizacijskih procesa, a slom toga proljeća nastupio je 1972. u udaru staljinističkih i i birokratskih snaga.

Iako je inspirirao svjetske istraživače, taj politički projekt nije mogao uspjeti jer se nije oslanjao na građanina i jer se izvodio na malom prostoru, kazao je Lalović.

Osvrćući su se na sami zbornik, Lalović je kazao da nije uspio donijeti viđenje projekta iz Srbije, kao i kulturnu dimenziju šezdesetih godina.

Priloge, objavljene u Zborniku, predstavili su i drugi autori.

Zorka Zović-Svoboda analizirala je političko-ekonomski aspekt razvoja i utvrdila da je partija poticala reforme koje su se postupno ostvarivale, ali ih je prekidala jer su ugrožavale njezinu poziciju.

Bogomir Kovač je ocijenio da su jugoslavenske elite šezdesetih ponudile alternativu i da se tada dosta raspravljalo, a da zadnjih 30 godina ni o čemu „nema rasprave“ niti neoliberalizam ima alternative. Po njemu, Europska se Unija u ovom trenutku suočava s problemima s kojima se suočavala Jugoslavija pred raspadom, te da je zbog političkih konflikata oko ekonomskih pitanja u Europi danas „više raspada nego integracije“.

Ivan Pađen istaknuo je nekoliko kontradikcija vezanih za Katoličku crkvu: prvo, rekao je, „prešutjela je cijelo to desetljeće“ a 1991. postala glasna; s glavnim Stepinčevim progoniteljem, Titom, sklopila je sporazum i odlikovala ga. Danas, tu religijsku zajednicu poistovjećuju sa svjetovnom vlašću, što je vrlo loše za reputaciju Crkve, smatra Pađen.

Odgovore na sve to, po njemu, treba tražiti u „proljeću Crkve“, koje je također trajalo šezdesetih s Drugim vatikanskim koncilom, nakon čega je ona opet postala „Crkva Prvog koncila“. To otvara pitanje bi li Crkva takvom ostala da je u njoj bilo više kršćanske sadašnjosti, s navodnicima i bez njih, zaključio je Pađen.

Zdravko Petak kazao je da su šezdesete bile godine nezabilježenog rasta, zaposlenosti i modernizacije ne samo Hrvatske i i Jugoslavije nego u to vrijeme i među zemljama europskog istoka. Unutrašnja razvijenost bila je vrlo raznolika: dok je Slovenija bila na razini Novog Zelanda, Hrvatska oko razine Španjolske, Kosovo je bilo na razini Bangladeša. Podsjetio je da je oko 60 posto izdvajanje išlo u federalnu blagajnu, dok današnji zajednički fond EU iznosi tek tri posto državnih proračuna.

Licno smatram da je krajnje vreme da se istorija stavi u muzej i da se politika okrene danasnjem zivotu gradjana. Sve dok se budemo kretali u "kruznom" toku necemo krenuti napred.
Ni kao region,ni kao drzava ni kao ljudi.

Prepucavanja skrecu samo sa pravih problema.
Gradjani treba da su zadovoljni sa politicarima u drzavi.
Gradjani treba da imaju zaposlenje i redovne prihode.

Kada su gradjani zaposleni,imaju svoje redovne dohotke i drzava je na pravom putu.

Sve bi bilo toliko jednostavno resiti,kada neki nabi "kocili uz brdo".
Zbog cega?
Zbog licnih ili partiskih  interesa.
Ko jos danas misli na gradjane.
Ko danas misli na zivot radnika?

Radnicka klasa je stub drzave.

I kada se sve proanalizira,se dobije pravo stanje u drzavi.
Pogledajte oko sebe,proanalizirajte i videcete da sam u pravu.

To znaci da nesto treba da se menja u nacinu rada.

Prvo treba izaci iz "kruznog toka".
Cim se to ucini,se vec vidi pravac kretanja.

Valter

http://www.telegraf.rs/vesti/1469311-ovo-je-sramota-kolinda-se-slikala-pored-ustaske-zastave-foto

To je to.
Nivo inteligencije,ili nesto drugo?

Mozda nije zelela da izaziva neprijatnu situaciju u tudjini i kod dijaspore.

Vreme ce pokazati sta je stvarno mislila.

Valter

http://www.klub-susacana.hr/revija/clanak.asp?Num=60&C=4

Рођен је 1923. године у Јошану код Удбине, као друго од петеро деце. Отац, по занимању лугар, често је био премештан, па је Илија детињство провео у више места. Основну школу почео је у Брувну, а завршио у Отрићу. Четири разреда гимназије и два Учитељске школе завршио је у Госпићу. У школи је почетком 1938. године био примљен у Савез комунистичке омладине Југославије.

У пролеће 1938. године учествовао је као сведок на судском процесу професорима веронауке због клеветања комуниста Јакова Блажевића, Недељка Жакуле и других. Због тога је био кажњен забраном уписа у трећи разред у Госпићу, па је школовање наставио у Петрињи, где је дипломирао 1941. године.
Народноослободилачка борба

У Априлском рату, по одлуци организације СКОЈ-а, јавио се као добровољац у 25. артиљеријски пук у Петрињи. После расула тога пука, 10. априла отишао је у Отрић, где се крио од усташа. Оца су му ухапсили 15. јуна и касније убили, а он се, два пута избегавши хапшење, склонио 21. јуна на планину Поштак. Ту је с Глишом Чуком учествовао у организовању оружане групе од петнаестак Завлачана и Отрићана. Касније се издвојила Отрићка група, од које је 27. јула формиран Девети герилски одред, чији је Илија био политички комесар, а Ћук командир.

Ноћу 27/28. јула одред је учествовао у заузимању железничке станице Зрмања, срушио пругу Зрмања–Прибудић и садејствовао у ослобођењу места Зрмање. Илија је био лакше рањен у заузимању железничке станице Малован 29. јула, али је остао у одреду. У августу је учествовао у борбама против усташа и домобрана око Грачаца, а почетком септембра против италијанских војника на Ресановцима.

Након јењавања устанка, Илија је 23. новембра са групом бораца приступио у Другу чету батаљона „Марко Орешковић“. Члан Комунистичке партије Југославије постао је 25. децембра 1941. године. Постао је политички делегат вода у батаљону, нешто касније политички комесар чете и од 24. априла 1942. године политкомесар батаљона.

Током рата, од 1943. до 1945. године, Илија је променио више јединица и дужности:

обавештајни официр Прве личке бригаде и Зрмањског оперативног сектора
политкомесар Севернодалматинског одреда
политкомесар Групе батаљона северне Далмације
командант Команде места Оточац
политкомесар Пете далматинске бригаде
политкомесар артиљеријске групе Осмог корпуса
политкомесар Девете далматинске дивизије

Ратни пут завршио је у Трсту маја 1945. године. Током рата, више је пута био похваљен од више штабова и Врховног команданта НОВЈ, Јосипа Броза Тита. Био је рањаван укупно три пута.
Послератна каријера

После рата, вршио је низ дужности у Југословенској народној армији, као комесар Друге, а затим Прве тенковске дивизије (1945—1948), комесар Четвртог механизованог корпуса (1948—1950). Након завршене Више војне академије, био је војни изасланик у Бурми (1954 – 1957), командант гардијске дивизије (1961 – 1965), начелник, у неколико управа, у Генералштабу ЈНА, заменик команданта за позадину Девете армије (1968 – 1970), помоћник Савезног секретара за народну одбрану (1978 – 1984) и заменик Савезног секретара за народну одбрану (1984 – јун 1985), након чега је редовно пензионисан у чину генерал-пуковника ЈНА.

На Дванаестом конгресу СКЈ био је изабран за члана Централног комитета СКЈ.

До 1998. године живео је у у Београду а од тада живи у Крању. Ожењен је, има два сина. Био је председник Фудбалског клуба и Југословенског спортског друштва „Партизан“. Један је од оснивача и најактивнијих чланова Друштва за истину о антифашистичкој народноослободилачкој борби у Југославији 1941-1945. и Савеза антифашиста Србије.[1]

Умро је 19. априла 2015. године у Крању.

http://www.komunistisrbije.rs/wp-content/uploads/2015/05/001-744x1024.jpg

Šibenski vijećnici su na sjednici Gradskog vijeća u utorak s 12 glasova za prihvatili prijedlog HRAST-a – Pokreta za uspješnu Hrvatsku, da se glavni gradski trg, Poljana maršala Tita, preimenuje u Poljanu.

Prije glasovanja sjednicu su napustili vijećnici Socijaldemokratske partije (SDP). Protiv su bili reformisti Petar Baranović i Draško Lambaša iz Hrvatske narodne stranke, a troje je bilo suzdržano.

Na sjednici je u trenutku glasanja bilo 17 od 25 vijećnika.

Izlazeći iz Gradske vijećnice, SDP-ovac Joško Šupe, dobacio je kako je tu riječ o suđenju Titu, a ne o promjeni imena glavnog trga, prenosi Hina.

Tijekom burne rasprave, Baranović je pozvao vijećnike da “budu tolerantni i zadrže široke vidike”.

Tijekom burne rasprave,Baranović je pozvao vijećnike da “budu tolerantni i zadrže široke vidike”.

Da je bilo sirokih vidika,do ovoga svega nebi ni doslo.

Smatram da je ovo dovoljno,da se shvati sve.


Valter