KP HRVATSKE

Osnovana je KP Hrvatske.

Prije neki dan je u Hrvatskoj (Umag-Istra) osnovana Komunistička Partija Hrvatske i registrirana 18,10,2013god.

http://www.index.hr/vijesti/clanak/nova-stranka-registrirana-komunisticka-partija-hrvatske/706972.aspx

Kada se pročitaju kometari na internetu se dobije utisak da su pisci članaka desničari ili totalno neupućeni u ovu tematiku kao i historiju YU.  

Žalosno je citati tekstove koji jasno pokazuju da su pisci tekstova,blago receno "kratko vidi".

Kada bi se malo informirali na internet stranicama koje u svom sadrzaju imaju istoriju i zivot gradjana iz SFRJ bi mogli videti da je u SFRJ zivot gradjana bio daleko bolji od života koji su imali svi ostali gradjani u drugim zadržavama u okruženju.

Radničko samoupravljanje je najveće dostignuće u razvoju jedne države i društva.

To radničko samoupravljanje je omogućilo da radnička klasa cijele Jugoslavije ima hotele i odmarališta po cijeloj obli Jadranskoga mora.

Pitam se,kako danas radnička klasa živi u "demokraciji" ?

Ovo je samo jedan mali dio od puno drugih dijelova sistema SFRJ koji je bio u interesu radničke klase a ne "sake ljudi".

Svak onaj ko tvrdi da je to bio los sistem je neupucen i neinteligentan covjek.

Radnik zna sta znaci mučiti se za opstanak u svakodnevnici.



A sta je danas?




Valter

U kasnijim našim razgovorima, Krleža me svako malo pitao o pojedinim ljudima iz Beograda pa mi se čak jednom povjerio da mu neobično nedostaje dijalog sa svim tim intelektualcima s kojima je tijekom čitavog života razgovarao, a onda s njima došao u nekakav glup, nerazuman sukob, zbog kojega je izgubio svaku mogućnost dijaloga... Spominjao je, npr., Velibora Gligorića, Oskara Daviča...

Koncentrirajmo se sada na taj vaš prvi razgovor s Krležom.

- Rekao mi je: "Dobro, imate tu kavu, evo imate i šećera, ako hoćete, imate i mlijeka, tu vam je žličica, ili kašičica, kako vam je drago..." Na to mu ja, malo isprovociran, rekoh: "Gospodine Krleža, ne razumijem vam ja te 'kašičice’ i ’žličice’, i te vaše srpsko-hrvatske probleme, meni je to prilično daleko i strano..." Nasmijavši se, upitao me: "Kako to, nije mi jasno?" Kažem: "Znate, kad ste se vi - Avari, Huni, Srbi i Hrvati – spuštali s Karpata, nama je na Bizantu bilo dobro."

Zapravo, ne znam što mi je bilo; iz te svoje početne nelagode i straha, napravio sam vic. I - Krleža je prasnuo u smijeh: "Ma nemojte, a tko ste vi, ako smijem znati?" Rekoh: "Mi smo Cincari, i kažem vam, nama je, kao i cijelome Bizantu, prije vašega dolaska na ove prostore bilo sasvim OK." Krleža se sada već smijao kao lud; onako debeo, omanjeg rasta, počeo se tresti, pa kaže: "A znaš li ti – tu je prešao na ti – tko su uopće Cincari?" Rekoh: "Nešto malo znam." "Sad ću ti ja reći." I na to je on meni puna dva sata držao predavanje o Cincarima, sve mi je o njima objasnio! Potpuno nevjerojatno – bio je to monolog bez prestanka.

Na kraju je rekao: "Uostalom, u našem teatru svi su Cincari: i Gavella, i Sterija, i Nušić..." Za Gavellu mi je, štoviše, kazao: "U Zagrebu je sve prevario, svima je govorio da je Grk, a zapravo je Cincar! A da znaš, i Krleže su došli s Dojrana..." Kasnije su mi u Makedonskoj akademiji nauka ispričali da je on njima potanko objasnio svoje podrijetlo, priznavši da je ono rumunjsko, cincarsko, s Dojrana. "Krlež" na makedonskom znači - "krpelj".

Иако то и у овом часу делује претерано и катастрофично, процеси у Хрватској звоне на узбуну. У њој су праве усташе толико дигнуле главу да их више ни туристи не могу а да не примете. Они се више не сакривају у мишје рупе, ако су у њима икада и били, не желе више бити у служби разних „техноменаџера“ и ‘санадера“. Они хоће, уверени да је поново дошло њихово време, и власт и маст, а поделе на левицу и десницу у хрватском друштву држе превазиђеном камуфлажом, за којом више у Хрватској нема потребе.

Својевремена европеизација хрватске политике, која је била услов за улазак у ЕУ, била је фингирана и користила је стварању Потемкинових села. Социјалдемократија је била, а и данас је, само смоквин лист, којој је десница у Хрватској тек у два изборна циклуса ‘препустила“ власт, узимајући предах за коначну победу, која јој се тако неодољиво указује већ на следећим изборима. Социјадемократија у Хрватској глумила је алтернативу том црнилу тако што га је упорно улепшавала и уважавала. Уместо да змију туче у главу, носила ју је у недрима. А ХДЗ је имао идеју „повратка у Европу“ само као премоснице да би се вратило у деведесете. Сада сведочимо финализацији тога пројекта који се манифестује кроз потпуну милитаризацију друштва.

У Хрватској су већ дуго националне иконе људи у униформама, они су у првим редовима на политичким скуповима, а војна терминологија доминира политичким говором. Рат се не комеморира већ се слави, десница најављује нови „домовински рат“ а лов на непријатеље само што није почео. Срби, Југословени, комунисти, Роми, азиланти, хомосексуалци – опрез!

Хрватски ‘домољуби“ су се пробудили и лов може да почне. Само непоправљиви оптимисти могу веровати да та фарса неће завршити трагично.

Левицом по олигархији

Нема више од револуције, капитализам се вратио на старе обрасце рада, ради се све дуже и напорније за све мање новца, док се капиталисти незајажљиво богате, нарочито на периферији светског капиталистичког система

Људи су током историје били неједнаки у моћи, богатству и друштвеном угледу. Ова неједнакост је неретко била и правно утемељена (нпр. сталешко друштво), а од Француске револуције се, упркос успостављању правне једнакости, друштвена неједнакост није ни најмање смањила. Штавише, како нас документовано обавештава Тома Пикети, капитализам је крајем дугог 19. века (1789–1914) увећао не само апсолутно богатство, него такође и доходовне и имовинске неједнакости. Тиме су идеали Француске револуције били издани, јер где влада огромна неједнакост – не може бити ни истинске слободе појединца ни братства и солидарности међу људима.

Тада није било спора међу онима који су се сматрали левичарима да је капитализам дубоко нечовечан систем, јер израбљује радну снагу, минимално је награђујући за дуготрајан и напоран рад у очајним условима, а гомила богатство у рукама малог броја крупних капиталиста. Стога је социјална демократија, радикалније левичаре попут комуниста и анархиста који су се залагали за револуционарно превазилажење капитализма да не помињемо, начелно била антикапиталистичка, па иако је према револуцији имала резерве. Требало је систематски реформисати капитализам посредством државне интервенције како би се кумулативним ефектом дошло до друштвеног развоја којим би капитализам био превазиђен човечнијим, напреднијим и праведнијим друштвеним системом, тј. социјализмом.

Током кратког двадесетог века (1914–1989) левица је представљала озбиљну политичку снагу, а ужасно искуство два светска рата, који су последица капиталистичке нечовечности и империјалистичке грамзивости, националистичке ускогрудости, фашистичког расизма и империјализма, комунистичког изазова капитализму и капиталистичког страха од овог изазова који је породио фашизам као највеће зло у историји човечанства, довело је, ипак, како Пикети показује, до смањивања друштвених неједнакости. Средство смањења неједнакости била је политичка воља која је створила државу социјалног старања. Ова држава је нарочито побољшала положај средњих слојева.

Са тзв. неолибералном револуцијом Маргарет Тачер и Роналда Регана дошло је, међутим, до реакционарног обрта, а са пропашћу европског реалног социјализма и до потпуног разобручења капитализма. Наиме, више није било страха од револуције, па се капитализам вратио на деветнаестовековне обрасце рада. Ради се све дуже и напорније за све мање новца, док се капиталисти незајажљиво богате, што нарочито важи на периферији светског капиталистичког система. Развејана је нада у „капитализам с људским ликом“, а социјална демократија, напустивши идеал превазилажења капитализма још почетком седамдесетих година прошлог века, како нас документовано обавештава Адам Пржеворски, потпуно се под ударом Тачерове и Регана идеолошки изгубила, постајући с временом нешто разблажена верзија неолибералног реакционарног покрета.

На истоку Европе је, с изузетком Чешке, левица врло слаба, још слабија но на западу, услед некрофобичног антикомунизма. Белодано је да је, како услед глобализације тако због недостатка јаке левице, (полу)периферни хиперолигархијски капитализам са својим деветнаестовековним узором завладао овим просторима. Потребно је стога отелотворити алтернативу, а да би се то урадило неопходно је оградити се од ауторитарности једностраначког социјализма и промовисати слободарску левицу.

Демократизам левице је критички усмерен нарочито против постојећег олигархијског система, јер капитализам, историја учи, увек изнова ствара олигархију. Левица 21. века, према томе, мора бити: 1) антикапиталистичка, јер нечовечност олигархијског капитализма треба прво јасно препознати како би уследила што ефикаснија борба против њега; 2) интернационалистичка и антиимперијалистичка, јер једино се међународном солидарношћу потлачених може одговорити на изазове глобализације и нападе НАТО-а; 3) доследно секуларна, јер црквене идеологије својом догматичношћу затварају умове за критичко мишљење; 4) демократска, јер тек се у истинској демократији могу остварити сви потенцијали људског бића без чега нема човечнијег, напреднијег и праведнијег друштва.

У друштвеним условима данашње Србије, смештене на периферији капиталистичког система, антикапитализам мора бити у овој фази начелног карактера, јер се не сме ући у отворену борбу са много јачим непријатељима. Треба радити на јаснијем обликовању и снажењу, те међусобном мирењу левичарских снага, како у Србији тако у суседним државама и ЕУ, јер само се трпељивошћу и међународном сарадњом може одржати борба која води победи над капитализмом и империјализмом – и остварењу просвећене демократије.

Доцент на Филозофском факултету у Београду
Јово Бакић

http://www.express.hr/top-news/lustracija-prvi-popis-ima-gotovo-1800-imena-1481

Lustracija: Prvi popis udbaša ima oko 1800 imena
Piše Sergej Županić, Marcela Bratović, Bogdan Blotnej, Boris Rašeta

Donosimo najiscrpniji elaborat o tajnoj policiji Titove Jugoslavije o kojoj se u posljednje vrijeme govori više nego ikad prije

Tuđman se pojavio ‘80-ih u emigraciji i motao se cijelo vrijeme po Kanadi i Torontu, tvrdio je svojevremeno srpski udbaš Božidar Spasić.
Jugoslavija se raspala kad je ukinut nadzor nad 150 ljudi

"Ondje je upoznao Gojka Šuška koji je vodio prodavaonicu pečenih pilića, a postao je ministar obrane u Tuđmanovoj vladi. To je samo znak da je iza Hrvata stajala američka obavještajna služba. Tuđmana smo smatrali za šarlatanom i budaletinom. Nismo ga smatrali opasnim inače bi ga već likvidirali. Na jednom susretu Hrvata u Stuttgartu, ja sam osobno donio odluku o napadu na skup kako bi ih sve zaplašio. Nisam tražio ničije odobrenje. Cilj je bio postaviti jedan automobil bombu koji bi razorio sve ostale automobile. U posljednji sam tren od toga odustao kad sam vidio kako ondje govore političari iz Centralnog komiteta Hrvatske, Ivica Račan i ostali. Shvatio sam da je gotovo kad je došlo naređenje da se ukine mjera nadzora nad 150 ljudi iz emigracije i da im se dopusti dolazak u zemlju. Tad se raspala Jugoslavija..."

"Udbaši su u prevratnim okolnostima morali pronaći nekoga koga će podržati, a taj je morao biti pobjednik. Račan ne bi pobijedio pa su odabrali Tuđmana. Oni su njemu bili potrebni zbog putovnice. Dali su mu putovnicu koja mu je trebala za pobjedu. Bilo mu je važno da ode među iseljenike i od nas dobije potporu. Uz sve to, Tuđman je njima kao partizanski general bio prihvatljiviji nego da dođe netko iz emigracije... ", govorio je Nikola Štedul, hrvatski emigrant.

Ključni je čovjek ove mirne tranzicije Josip Perković, i priča o Udbi danas se može pratiti preko njega.

Udba (skraćenica od: Uprava za državnu bezbednost) posljednjih je mjeseci jedan od središnjih pojmova hrvatskog društvenog života.

Na svakom koraku susrećemo frenetične tvrdnje prema kojima Hrvatskom vladaju “Udbin sinovi”; suradnike tajne policije kolokvijalno se naziva udbašima, brojni forumi na internetu pokušavaju dokazati da je “Udba osnovala HDZ”, dok je “korištenje udbaških metoda” postala standardna difamacija političkih protivnika koju rabe svi, od desnice do ljevice.
Udbaši navodno i danas vladaju Hrvatskom

Najdalekosežnija među svim teorijama o Udbi dokazuje kako je “Udba stvorila Hrvatsku”. Zagovornici te teorije tvrde kako su ljudi bivše Službe državne sigurnosti, sredinom ‘80-ih godina prošlog stoljeća, suočeni s propašću jednopartijskog sustava, sami sebi proizveli nove gospodare, kako bi izbjegli snositi odgovornost za široku političku represiju i brojna kaznena djela.

Prema tvrdnjama ljubitelja te teorije, udbaši i danas vladaju Hrvatskom, raspoređeni na strateške položaje ekonomske i političke moći, s koje su uspjeli preuzeti političku kontrolu nad cijelom državom.

Udba je, kako bi rekao Joseph Conrad, “srce tame”. Tajne službe bave se, već prema definiciji, najmračnijim poslovima: one uhode, ucjenjuju, objavljuju dezinformacije, bave se propagandnim i psihološkim ratom, ubijaju, djeluju na rubu ili izvan zakona. Zagonetka hrvatstke priče jest - kako mogu djelovati nakon svoje smrti?

Za jednu mrtvu organizaciju, koja pod tim imenom ne postoji od 1966. godine kada su sve republičke Udbe preimenovane u Službu državne sigurnosti, bivša tajna policija - kako vjeruje dio javnosti - pokazuje, naime, izvanserijske znakove života.
Jugoslavija se nakon Titove smrti počela raspadati iznutra

Neupućen čovjek koji bi se informirao na internetu, pomislio bi, doslovno, da je riječ o djelatnoj službi, koja i danas vuče sve konce. Ipak, ako to ne čini mrtva služba, čini se da neki njeni živi pripadnici nisu sasvim nevažni članovi našeg društva.

Udbu je u fokus javnosti, dakako, vratila afera Lex Perković, odnosno, priča o Josipu Perkoviću. Oko nje se pletu sve najvažnije pozadinske hrvatske priče. Raspad socijalizma, likvidacije emigranata, likvidacije pojedinih ljudi početkom devedesetih, silasak Saveza komunista s povijesne pozornice, politička tranzicija, uspon HDZ-a, šverc oružja početkom devedesetih, INA, tajkunska privatizacija, uspostava hrvatskih tajnih službi...

Iako zagonetna priča o Udbi ne može biti razriješena bez ostatka, neki su elementi ove priče prilično izvjesni. Jugoslavija se nakon Titove smrti počela raspadati iznutra i taj je proces godinama bivao sve vidljiviji. U Ljubljani, Beogradu i Kosovu opozicija režimu bila je nakon 1981. sve oštrija.

Velik se dio srpske inteligencije počeo spremati za redefiniranje jugoslavenskog prostora, koji bi bio izložen osjetnijoj srpskoj dominaciji. Dvije opcije - unitarizacija federacije, ili stvaranje velike Srbije, praktički je zagovarao najveći dio srpske političke i intelektualne scene.

U tim je okolnostima u hrvatskoj Službi državne sigurnosti sazrelo uvjerenje da treba tražiti hrvatsku alternativu. Bilo je jasno da se raspada socijalizam. Bilo je, također, jasno da se raspada i Jugoslavija. Pripadnicima hrvatske tajne policije bilo je jasno da će, pobijede li u zemlji, na višestranačkim izborima, predstavnici ljutite desnice - uglavnom iz emigracije, ali i zemlje - pripadnici i suradnici Službe nastradati.

Samo tijekom ‘70-ih i ‘80-ih godina pobijena su, recimo, 22 hrvatska politička emigranta. Lustracija je bila najmanje zlo koje je udbaše moglo zadesiti. S desecima ili stotinama tisuća ljudi opsjednutih osvetom, mogli su računati na mnogo gore opcije.
Dio javnosti Udbine pipke vidi danas u svim važnim institucijama u zemlji

To se, međutim, nije dogodilo. Socijalistička služba države sigurnosti mirnom je tranzicijom transformirana u tajnu službu Republike Hrvatske. Prvi višestranački izbori prošli su mirno i bez većih incidenata, dok je Služba državne sigurnosti nastavila, uglavnom, lojalno služiti novim šefovima.

Dio javnosti Udbine pipke vidi danas u svim važnim institucijama u zemlji. Pojedini mediji višekratno su objavljivali duge popise suradnika vojne objavještajne službe JNA (KOS-a) i Udbe.

Prvi popis ima gotovo 1800 imena, a popisi Udbinih suradnika broje nekoliko stotina imena. Mnoštvo je javnih osoba dovođeno u taj kontekst. No valja reći da ni za jednu prozvanu osobu u Hrvatskoj, od 1991. do danas, nitko nije objavio vjerodostojne dokaze o suradnji sa Službom.

Služba državne sigurnosti vodila je, naime, poseban karton za svakog suradnika. Osoba u službi SDS-a morala je staviti potpis kojim pristaje na suradnju. U kartonu je pisao status suradnika, njegovo tajno (kodno) ime, motivi za suradnju, psihološki profil.

Modeli te suradnje lijepo se vide u njemačkom filmu “Život drugih”, koji je višekratno prikazivan i na našim televizijama. Nijedan medij nije u nas objavio suradnički karton bilo koje istaknutije prozvane osobe. Najčešće napadan bio je Sjepan Mesić.
Mesić je bio pozivan na informativne razgovore

Neki su mediji objavili zapisnike Mesićevih razgovora, iz vremena disidencije, s djelatnicima Službe državne sigurnosti, ali iz njih se vidi samo to da je Mesić bio pozivan na informativne razgovore kao osoba nad kojom se vodi operativna obrada i da tu nikakve doušničke suradnje nije bilo.

Nikakav karton nije objavljen. Isto vrijedi i za mnoge članove vrha HDZa, SDP-a, HSLS-a i drugih stranaka, koji su ne jednom bili izloženi napadima da su udbaši...

Nedvojbeno je, dakako, da su Udbaši bili Josip Manolić i Josip Boljkovac. No oni nisu radili za Udbu, nego je Udba radila za njih. Najvažnija poveznica stare i nove službe, starog i novog sustava, Udbe i SZUP-a odnosno SOE, ipak je Josip Perković.

Njemačka tv-postaja ARD je zaključila da su “bivši jugoslavenski tajni agenti nakon 1991. jednostavno ostali na sličnim pozicijama u MUP-u i promijenili stranu, ali obavljajući iste brutalne zadatke”. Izvođenje Perkovića - čovjeka koji zna sve tajne Službe, kako za vrijeme socijalizma tako i pod Tuđmanom - pred njemački sud, zato je prestrašilo mnoge ljude u Hrvatskoj.

Oni su, naime, živi i zdravi, najčešće i bogati i moćni, a sada im umjesto mirne mirovine prijete sudovanja i zatvori. Ubojstvo Stjepana Đurekovića zato bi moglo predstavljati razdjelnicu u hrvatskom političkom životu. Zašto je Đureković važniji od, recimo, Brune Bušića ili dr Branka Jelića, vođe hrvatske emigracije u Njemačkoj?
Slučaj Đureković je posebno težak

Slučaj Đureković je posebno težak jer čak nije ni riječ o klasičnom političkom ubojstvu nego o eliminaciji svjedoka koji je svjedočenjem o kriminalu u naftnoj industriji mogao stajati političke karijere Miku Špiljka, člana predsjedništva SFRJ, a od svibnja 1983. i njezina predsjednika. Barem je tako utvrdio Zemaljski sud u Münchenu u obrazloženju pravomoćne presude.

Sud je, naime, utvrdio da je 1982. njegov sin Vanja Špiljak, dok se vozilo par-nepar zbog nestašice benzina u Jugoslaviji, istraživan zbog uzimanja basnoslovnih provizija na isporuke nafte koje je na svoju ruku i za svoj račun naplaćivao od stranih dobavljača. Đureković je, kaže sud, kao direktor marketinga Ine u manjoj mjeri sudjelovao u uzimanju postotka od narodne imovine.

Stoga se Mika Špiljak pobojao da će Đureković kriminalističkim istražiteljima sve ispričati kako bi se izvukao uz što manju kaznu, a što bi značilo njegov trenutačni izgon sa svih pozicija u političkoj i partijskoj eliti. Špiljak je nakon Bakarićeve smrti bio suvereni gospodar Hrvatske, komunistički guverner, a vrlo utjecajan i na saveznoj razini.

Sud tvrdi da je Špiljakov pokušaj da to “riješi” na teritoriju Jugoslavije propao, jer nitko nije bio lud počiniti takvo što, te je stoga pala odluka da se Đurekovića zastraši tvrdnjama da će ga kriminalna istraga potpuno uništiti, kako bi ga se natjeralo na bijeg u Njemačku, gdje mu je živio sin.

S pravom se pretpostavljalo da će se tamo baviti hrvatskim nacionalističkim temama kojima je bio sklon od ranije, pa će to poslužiti kao sasvim zgodan paravan za likvidaciju preko II. odjela SDS-a. Tako je i bilo.

Prema obrazloženju pravomoćne presude Vrhovnog zemaljskog suda u Münchenu od 16. srpnja 2008., za organizaciju svega toga bio je zadužen čovjek kojega različite hrvatske vlade i sve moguće institucije već godinama štite od njemačkog pravosuđa.
Perković je smjenu vlasti prošao neokrznut

Josipa Perkovića posljednjih mjeseci šira hrvatska javnost doživljava kao personifikaciju Udbinih struktura koje su preživjele 1991. i tranziciju iz SRH u RH. Riječ je o čovjeku koji je godinama vodio II. odjel republičke Službe državne sigurnosti (SDS), odnosno Udbe, a koji je bio mjerodavan za praćenje rada nacionalističke hrvatske emigracije, pa tako i za pripremanje političkih ubojstava.
Josip Perković | Author: DPA/PIXSELL
Krunoslav Petric (PIXSELL)

1990. godinu Perković je dočekao kao politički šef u SDS-u, ali je smjenu vlasti ipak prošao neokrznut te je postao najprije zamjenik ministra, a potom i savjetnik za sigurnost u MORH-u. Riječ je o bivšem načelniku hrvatske Sigurnosnoinformativne službe (SIS), o čovjeku koji je 1991. elegantno zamijenio stranu, sudjelovao u kreiranju mnogih struktura i mehanizama u mladoj Republici Hrvatskoj i koji je bio blizak suradnik i Gojka Šuška.

Već suho kronološki posloženi podaci oslikavaju osobu kadru preživjeti u svim vremenima i svim sustavima. Pomalo poput neuništiva ministra financija iz Magnus & Bunkerova stripa Maxmagnus.

A kad se tome doda aktualni sukob hrvatske Vlade s Bruxellesom i Berlinom zbog odbijanja izručenja Perkovića Njemačkoj kao osumnjičenog za organiziranje ubojstva emigranta Stjepana Đurekovića iz 1983., onda je jasno da životni put bivšeg visokog Udbina službenika vrijedi istražiti.

Jedina osoba koja je do sada izišla u javnost s detaljima o Perkoviću, a silom prilika je neko vrijeme s njim nakon 1990. blisko surađivala, jest Dragutin Frančišković, umirovljeni brigadir HV-a, koji je prije osamostaljenja Hrvatske bio major u zrakoplovstvu JNA, i to kao specijalni vezist, zadužen za kriptozaštitu. On je, zapravo, bio i prvi koji je organizirao neku hrvatsku tajnu službu.

"Imao sam ured u malom sobičku u Saboru, nije mi bilo na kraj pameti da tražim za sebe posebne uvjete, zemlja je bila u ratu, nije bilo sredstava. Ali on je odmah otišao u Sabor i tražio i dobio dvije sobe za svoj kabinet. To je trajalo tijekom svibnja i lipnja, dobio je čajnu kuhinju, sekretaricu, hladnjak... Tako je, kaže, počelo, a ubrzo je zaiskrilo."
Počeo davati intervjue kad je čuo da se sprema njegova likvidacija

"Polovicom kolovoza 1991. dobio sam jednu vrlo važnu, jednu ključnu informaciju na pet stranica. Odmah sam je poslao predsjedniku, predsjednicima Vlade i Sabora, ministrima obrane i unutarnjih poslova. Već me je sutradan Tuđman pozvao da dođem do njega. A Perković, kad je čuo za to, jako se zabrinuo", ispričao je jednom Frančišković, ne želeći otkriti o čemu je točno bila riječ.

"Vidio je da ta informacija koju sam slao zadire i u njega ili što već. Njegova mi je tajnica poslije rekla da se tijekom cijelog mog sastanka s Tuđmanom raspitivao kod nje jesam li se vratio, a za tri dana su me on i Šušak smijenili i poslali u Zbor narodne garde na Tuškanac, gdje je već bio prije smijenjeni Špegelj. To je bio stožer ZNG koji je postojao samo na papiru."

No Frančišković se ni tu nije zadržao. Upravo je bio u pripremi Glavni stožer HV-a, čiji mu je novi načelnik general Antun Tus, kao raniji poznanik, ponudio da bude pomoćnik načelnika za sigurnost i vojnu policiju. Ni tu ga, kaže, Perković nije ostavio na miru nego je tražio da ga svakodnevno informira o tome “što tamo rade one oficirčine”.

"A ja ga slušam i kažem: ‘Josipe, ja nikada nisam bio ničiji doušnik pa neću biti ni tvoj’. Tako smo se posvađali i razišli", opisivao je odnos koji je nakon još jednog sličnog pokušaja Perkovića potpuno pukao.

Nije pomagalo ni to što je Perković po terenu slao obavijesti da Frančišković nije mjerodavan za primanje informacija koje je skupljao. Na kraju, 1992., Šušak je, prema Perkovićevoj sugestiji, postavio za novog glavnog inspektora Josipa Lucića. "Sve su nas ili otpustili ili poslali u mirovinu", tvrdio je Frančišković koji se tada počeo vrlo ozbiljno raspitivati o Perkoviću.

No to je imalo i posljedice.

"Kad sam čuo da se sprema i moja likvidacija, počeo sam davati intervjue. Ako mi se nešto dogodi, da se zna tko iza toga stoji. Pokrenuo sam pitanje da se procesuiraju svi koji su počinili zločine i kriminal u Domovinskom ratu. Prema mojim je informacijama, likvidirano 16 ljudi. Prvi je bio Miro Barešić, nisu ga ubili četnici nego naši. Onda dalje Zoran Udiljak, zatim u Mostaru Blaž Kraljević, Paradžik. Za njega sam tu ekipu osobno ulovio u pola deset. Bili su u uniformama, s heklerima, u kancelariji. Vidio sam da su bili preplašeni kad su me vidjeli, a u 15 do deset Paradžik je ubijen", rekao je tada Frančišković.

Hrvatska je pokradena u privatizaciji

Valja napomenuti da su u Hrvatskoj uglavnom bili likvidirani pripadnici HOS-a, koji je bio oporba vladajućoj stranci. Frančišković je imao i odgovor na pitanje gdje su na kraju završili Udbini dosjei.

"Prema mojim informacijama, prije nego što se stara država ugasila, kompletna SDS-ova dokumentacija je snimljena na mikrofilmove i jedan primjerak je odvezen u Beograd. Odvezao ju je jedan čovjek iz Ogulina. S njime smo razgovarali Boljkovac i ja. On nam je rekao da je jedan primjerak u arhivi tu u Zagrebu, a da se za treći pretpostavlja da je kod Perkovića. U tome leži sva njegova moć. On sigurno ima i drugu pisanu dokumentaciju kod sebe, pa se oni koji su se bavili kriminalom i sve to znaju, boje za sebe. Za njih je opasno slati ga u Njemački jer će on tamo progovoriti, braniti se, skidati krivnju sa sebe i prebacivati na druge. Pa, Hrvatska je pokradena u privatizaciji. Govorimo o tajkunima iz prvog ešalona privatizacije, a to uključuje ne sve, ali većinu, kao i političare. Sljedeći zanimljiv detalj vezan je pak uz navodne Perkovićeve crne fondove. On je uvijek imao tzv. crnu torbu. Od njihove službe, od njihova čovjeka (Udbina, op.a.) čuo sam da je on tu crnu torbu, nakon višestranačkih izbora, s crnim fondom odnio u 5. vojnu oblast kod “organa bezbednosti” i tamo je čuvao nekih tri mjeseca jer nije bio siguran hoće li ta vlast opstati. Kada je imenovan za načelnika sigurnosti u MUP-u, tu je torbu vratio nazad. To je bio novac za specijalne zadatke."

Frančišković se složio da je SDS-ova struktura preživjela s Perkovićem sve do danas, pa i da se utkala u hrvatske obavještajne službe.

"To se može prepoznati po tome što su hrvatske službe nastavile raditi prema istim metodama kao nekoć Udba. Ti su se ljudi stali i nepropisno bogatiti", rekao je i pojasnio da su njegovi suradnici u pravilu oni za koje posjeduje podatke kojima ih može kompromitirati ako mu okrenu leđa.

A da je bilo tako od prvih dana hrvatske neovisnosti, pokazuje i slučaj s puštanjem Arkana na slobodu nakon uhićenja u Hrvatskoj 1991.
Cenzura pošte, prislušna telefonska služba, prisluškivanje s pomoću mikrofona...

"Pušten je uz znanje Tuđmana, a inicijator je bio Perković, da ne progovori o mnogim stvarima koje ne bi bile ugodne. Te likvidacije iz komunizma i one poslije opterećuju hrvatsku državu. Mesić je za Sašu Perkovića rekao da ne mogu djeca ispaštati grijehe otaca. Ja se s time slažem, ali se to onda mora odnositi na sve očeve i sve sinove. Sve je to držao njegov ćaća. Ja nemam ništa protiv tog Saše, ali to nije logično. Kažu da je on sinu sredio ispite na Pravnom fakultetu, nakon što sam to izjavio u jednom intervjuu, nitko nije rekao ni jednu riječ protiv toga. Perković je u nedavnom intervjuu izričito rekao da je on nedužan, da sam ja na njegovu mjestu, ne bih imao razloga ne odazvati se Nijemcima. Ne znam čega bih se imao bojati. A on je angažirao cijeli državni aparat da ga ne izruče Njemačkoj. A nedužan je. To ne ide jedno i drugo."

Obilježavanje 70. obljetnice Prve istarske partizanske cete

U internoj brošuri “Principi rada i sredstva rada UDBA-e” izdanoj 1947. godine, navedeno je da kao osnova operativnog rada i postavljane operativne mreže postoje tri ključna principa: objektni, linijski i teritorijalni. U objektni su pripadale obavještajne službe, antinarodni elementi i osiguranje državnih objekata.

Linijski rad obuhvaćao je obavještajne službe, neprijateljsko djelovanje građanskih stranaka, banditiziam, neprijateljsko djelovanje vjera i sekta i nacionalističkih organizacija. Sredstva kojima se služila Udba “u svakodnevnoj borbi protiv antinarodnih elemenata i agenata inozemnih obavještajnih službi” pripadalo: “agentura, evidencija u koju ulazi i kartoteka, praćenje, operativna tehnika, provjeravanje, uhićivanje i pretres”.

U opis operativne tehnike ulazili su cenzura pošte, prislušna telefonska služba, prisluškivanje s pomoću mikrofona i hvatanje razgovora na gramofonskim pločama, primanje radioizvještaja, otkrivanje nevidljivog “mastila” putem kemijskih sredstava i drugo.

"U Udbinim dokumentima, ne piše, dakako kako je to izgledalo u životu, niti piše kako su prolazile žrtve torture. Bilo je zlo i naopako. Zlostavljali su nas na sve moguće načine. Upotrebljavali su i električnu struju. Čupanje brkova. Izbijanje zubi. Lomljenje rebara. Cipelarenje na sve mile i nemile načine. Naravno, mi smo bili vezani. Pet partizana tuklo je svezanog ustaškog sina. Heroji - kao njihovi tate", rekao je jednom prilikom za Express Đuro Perica dok se s neugodom prisjeća rujna davne 1975. godine.

Jedan od utemeljitelja HDZ-a tada je uhićen, a poslije osuđen i zatočen 14 godina pod optužnicom da je sudjelovao u podmetanju bombe u Paromlinskoj ulici namijenjene koloni u kojoj je tijekom svog posjeta Zagrebu bio Tito.

Dani u istražnom u Đorđićevoj Perici su najgori dani života, kad su ga, kako tvrdi, udbaši neljudski prisiljavali ne bi li priznao nešto što nije učinio. Iza svega je, govori nam Perica, zapravo bila Udba, koja je na taj način morala opravdati svoju ulogu. Dan uoči uhićenja Perici je bio jedan od najljepših u životu.
Inicirali afere kako bi hrvatski narod držali u strahu

"Supruga i ja smo s društvom bili na izletu u Vugrovcu. Bilo je fantastično. Po povratku u Zagreb veselje smo nastavili kod jedne kolegice i zadržali se do dva sata u noći. Taman sam došao kući i zaspao kad su me ovi probudili. “Otvaraj vrata. Milicija”, vikali su. Pretresli su cijelu kuću, tražili eksploziv, mine, granate. Nisu našli ni lovačku pušku, kamoli što drugo. Bili su to zadnji izdisaji komunizma. Ne samo kod nas nego u čitavoj Europi, zadnji trzaji krepavajuće kobile", prisjetio se Perica.

Ondašnja milicija odvela ga je u istražni zatvor u Đorđićevoj ulici. Ukupno su uhitili 13 ljudi.

"Jedni su mi ispričali zašto bih morao biti kriv, a drugi tražili da to priznam. Shvatio sam da se neki vrag kroji. Oni su svake dvije godine inicirali afere kako bi hrvatski narod držali u strahu. Tko bi se pobunio, završio je tamo gdje sam ja bio", ispričao je i dodao kako su ljudi bili zastrašeni još od kraja Drugog svjetskog rata.

"To što sam proživio u istražnom neće neće vjerovati nitko tko sam nije proživio. Poslije, u Domovinskom ratu izravni su izvršitelji prešli na onu drugu stranu. Otišli su u četnike, gdje im i jest mjesto, a oni koji su naređivali ostali su u Hrvatskoj. Za ništa nisu odgovarali. Njihovi sinovi ponovno su u nekim državnim službama za sigurnost. Dobro su umreženi, jako se lijepo paze i dobro Hrvatskom gaze. Kad su u vrhu politike sinovi bivših udbaša, pitate se tko je tu lud."

Uvijek je, kaže, bio poklonik lustracije. U vrijeme kad se stvarala država smatrao je da treba maknuti “tipčine koje su do ramena krvarili ruke”. No mnogi su ga od te ideje odgovarali.

"Manolić mi je tada rekao: ‘Đuka, nećeš valjda prljati ruke’. Jer to je prljav posao. A onda sam shvatio da će tatini sinovi opet uživati plodove rada svojih otaca, a to što smo mi izgubili mladost nikome ništa. No zločin ne zastarijeva. Sad ćemo vidjeti što će učiniti ova vlast s tim cirkusom, nekakvim Lex Perkovićem. To se zove Lex glupost hrvatska. Htjeli bi biti pošten i je.., a to ne ide. Ili jedno ili drugo."

Tijekom godina u zatvoru shvatio je da osveta nema smisla. Ipak, potreba za revanšizmom ostala je do danas.

"Osveta je plod primitivnog, a revanšizam promišljenog duha. Stoga, revanšizam - da, ali na pravnoj strani s pravnim efektima. Treba se povesti računa da ti ljudi odgovaraju, jer pozivali su se na neke svoje izmišljene zakone. Ubijali su Hrvate da bi potencirali nekakvu opasnost od hrvatske političke emigracije, a bili su svjesni da ta emigracija nije mogla ništa. Do dana današnjeg nitko nije odgovarao. Stalno govore da nije vrijeme. A kad će biti vrijeme? Jer kad me ne bu, nek me grebu."

Udbin arhiv, onaj dio koji je ostao MUP-u, danas je dopstupan u Hrvatskom državnom arhivu. U najopsežnijoj seriji Dosjei građana ističu se skupine: prebjezi preko državne granice, pripadnici odmetničkih grupa, pripadnici masonskih organizacija, dužnosnici bivših građanskih stranaka te pristalice rezolucije IB-a, a sadrže različite biografije i podatke o pojedincu pod paskom SDS-a koji sadržavaju i kronologiju djelovanja praćene osobe, kaznene prijave, zapisnike saslušanja, odluke sudova protiv okrivljenih, presude, tzv. službene zabilješke operativaca kao i razgovore s osobama u vezi s praćenom osobom.

Kako je, uopće, radila Služba državne sigurnosti? Kako su angažirali suradnike? Čime su se sve bavili? Danas je moguća cjelovita rekonstrukcija metoda rada tajne jugoslavenske političke policije.

“Do suradnika koji su pomagali operativcima se dolazilo jako teško”, opisao je novinarima Božidar Spasić, kontroverzni srpski šef SDB-a, Perkovićev pandan. Spasić rado i često govori o službi, pa se čini otvoren kao Crvenkapica.

Imena suradnika i njihovi kodni nazivi vođeni u jednoj “Delovodnoj knjizi” “Svega su tri-četiri suradnika u mom životu dobrovoljno pristala na to. Jedan od načina za dolaženje do suradnika bio je da ih se lijepo zamoli da kažu informacije, a zauzvrat će im Udba učiniti neku uslugu, na primjer, dobit će putovnicu preko veze, zaposliti ženu, omogućiti da završiš neku školu, novac, pomoć pri otvaranju obrta. Primjer je taj kad sam radio u Sarajevu, u BiH, mnogo kafića smo baš mi otvorili ljudima koju su nam pomagali. U Bosni su se morali pratiti gotovo svi jer je stanovništvo jako izmiješano, pravi bosanski lonac”, kazao Spasić. Građanska inicijativa poziva Zagrepčane na promjenu imena Trga maršala Tita | Author: Patrik Macek (PIXSELL) Krunoslav Petric (PIXSELL) U Udbi su postojale tri vrste suradnika: Informator - on bi signalizirao o neprijateljskoj djelatnosti. Rezident - bio je Udbin tajni suradnik, koji ima informacije i kontaktira određen broj informatora i rukovodi njihovim poslovima. Rezidenta je na terenu odredio operativac (agent). Agent - Udbin tajni i kvalificirani suradnik čija je uloga raditi u “antinarodnoj sredini”. Zbog vlastitih osobina i sposobnostima ima mogućnost infiltrirati se u neprijateljsku sredinu i razotkriti je. Njihov broj je bio malen, ali su bili najkorisniji jer su mogli dostaviti velik broj korisnih informacija i imali su visoke rezultate rada. Imena suradnika i njihovi kodni nazivi vođeni u jednoj “Delovodnoj knjizi”. Praksa je bila takva da operativci međusobno ne znaju što rade, ali šef obavještajnog sektora je bio upućen u rad svih. Udbini su se zaposlenici morali obvezati kako neće nikad odati nijednu tajnu svog rada. Sve prikupljene informacije odlazile su u sektor analitike koji ih je obrađivao. O sumnjivim osobama vođeni su dosjei po sovjetskom modelu kategorizacije osoba: A – osobe koje aktivno djeluju neprijateljski (odmetnici, pripadnici ilegalne organizacije); B – osobe koje su u vezi s neprijateljski aktivnim osobama (suradnici ili pripadnici ilegalne grupe); C – osobe koje su bile pasivne kao neprijatelji, ali su za vrijeme Drugog svjetskog rata bile u neprijateljskim strukturama; D – uhićene ili osuđivane osobe; E – osobe sumnjive političke prošlosti, kažnjene društveno- korisnim radom. Sve u svemu, Udba je pod nadzorom držala desetke tisuća ljudi, za što je bilo angažirano oko pet tisuća profesionalaca u Jugoslaviji, i deseci tisuća doušnika... Udbaši su dobrim dijelom stvarali HDZ, rekao je jednom Nikola Štedul, hrvatski emigrantski političar, koji je u listopadu 1988. u Škotskoj, gdje je živio, preživio Udbin atentat. Štedul je napisao i objavio knjigu “Križar ili duh slobode” koja govori o križarima koji su ostali u Hrvatskoj poslije Drugoga svjetskog rata. "Tog jutra - priča nam bivši predsjednik HDP-a - sačekao ga je Vinko Sindičić i šest puta pucao u njega. Sindičića su poslije uhitili te je za pokušaj ubojstva služio kaznu." Udba je stvorila i HDZ Tko je bio naručitelj, Štedul nije znao do povratka u Hrvatsku 1991. godine. Tada se sastao s Franjom Tuđmanom. "Tražio sam da mi da neki posao. Nisam tražio namještenje i plaću nego sam htio pomoći. Tuđman me tada uputio na Perkovića. Rekao mi je da pomognem oko nabavke oružja, a da će Perković riješiti dokumente i prijelaz granice", prisjetio se Štedul. Odmah je Tuđmanu prigovorio suradnju s Perkovićem, a ovaj mu je rekao da će te probleme riješavati nakon rata. Nikad ih nije riješio, a danas Perković zna i zašto. "Udbaši su u tim prevrtnim okolnostima morali naći nekoga koga će podržati, a taj je morao biti pobjednik. Račan ne bi pobijedio pa su odabrali Tuđmana. Oni su njemu bili potrebni zbog putovnice. Dali su mu putovnicu, koja mu je trebala za pobjedu. Bilo mu je važno da ode među iseljenike i od nas dobije potporu. Uz sve to, Tuđman je njima kao partizanski general bio prihvatljiviji nego da dođe netko iz emigracije. Prema mojim informacijama, 1987. su odlučili da je njihov izbor Tuđman", govorio je Štedul. Upravo zbog toga zaključuje da je HDZ stranka koju je dobrim dijelom stvarala tajna policija bivšeg režima. - Tuđman se nije mogao oduprijeti. Bez njih ne bi pobijedio, a možda bi ga i ubili da im se odupirao – smatrao je Štedul, koji je na početku rata počeo suradnju s Perkovićem, ali je brzo i odustao. "Za Tuđmana su se komunističke strukture odlučile smatrajući da im treba netko tko je sposoban organizirati stranku, neovisno o tome postoji li i netko popularniji od njega, potom i netko koga će moći kontrolirati te tko će biti u stanju osigurati podršku i emigracije i partijskih krugova stradalih u hrvatskom proljeću te Crkve. Znali su da Tuđman ima kontakte s emigracijom, s Crkvom, znali su da on ima najozbiljnije kontakte. Perković je bio operativac. Ako nije bila donesena neka odluka, onda Perković to nije mogao provesti. Isto tako tumači krijumčarenje oružja", kaže jedan naš sugovornik, odlično upućen u problematiku Službe, koji podržava teoriju kako je Služba podržala novi sustav. Tuđman je s lustracijom mislio krenuti nakon rata ”Perković je bio Udbin operativac i za vrijeme Jugoslavije i poslije” pripovijeda nam jedan insajder. Josip Perković | Author: Boris Ščitar (PIXSELL) Krunoslav Petric (PIXSELL) “On je izvršavao zadatke koje je netko drugi naredio. Partija, CK, cijeli establishment počeo se još 1986. pripremati za višestranačje, a poslije i za osamostaljenje Hrvatske. Uvidjeli su da će Jugoslavija morati prijeći na tržišno gospodarstvo te da neće moći opstati kao jednopartijska država. Znali su da konfederacija neće moći opstati već potkraj 1988. U svakoj republici nastaju inicijative koje rade svoje planove. Tako i u Hrvatskoj određene strukture počinju pripremati sustav u kojem bi one zadržale svoju dominaciju; političku, gospodarsku, obavještajnu, pa i medijsku, sudsku itd. Planirali su da zadrže vlast u toj novoj samostalnoj višestranačkoj državi od straha od revanšizma i istraga zločina koje su radili. Upravo od straha od istrage zločina smatrali su da moraju ostvariti još veću dominaciju nego za vrijeme Jugoslavije”. Naš sugovornik odgovara potvrdno da zbog toga nije došlo ni do lustracije... “Oni su znali” nastavlja, “da svoje planove neće moći ostvariti ako ne uključe i druge dijelove društva, pa tako i hrvatske političke emigracije i Katoličke crkve, zbog planova Miloševića i velikosrba. I oni najavljuju jedno savezništvo s disidentima i crkvima. U to vrijeme disidenti, gdje se najsposobnijom pokazala frakcija oko Tuđmana, uključujući i Crkvu to prihvaćaju. Tuđmanu, Crkvi i disidentima je to jasno, ali prihvaćaju tu igru, smatrajući da će ih moći nadigrati. Potkraj Jugoslavije i rata bilo je nezgodno za to jer bi na taj način oslabili mogućnosti otpora. Tuđman je ipak pokušao zadnjih godina rata 1992. 1993. pokrenuti to pitanje lustracije, ali se povukao i ostavio to za iza rata. Međutim, iza rata je već došla bolest, a čekalo se vjerojatno i mirna reintegracija istočne Slavonije i već je bilo gotovo. To se vidi i iz transkripta u Slobodnoj Dalmaciji, iz razgovora s Vicom Vukojevićem, gdje je rekao da se makne Perkovića....” Služba državne sigurnosti nadgledala je, inače, sa zapanjujućom preciznošću svaki segment društvenog i privatnog života. Ministarstvo unutarnjih poslova Federativne Narodne Republike Jugoslavije (FNRJ) prihvatilo je 1947. godine Uputstva za rad organa Udbe po čijoj osnovi je tajna služba dobila dozvolu za progon ljudi u devet grupa kaznenih djela. Taj je akt dao pravo Udbinim službenicima da ljude liše slobode, privode ih, pritvaraju, provode postupake nad uhićenima. Uhićenom je otvoren dosje, registar podataka o osobi, predmetu progona i ostalo. Dokumentacija je vođena kronološki, od službenih bilješki do papira iz postupka, istrage, presude, a u njoj su bili putovnica, osobna iskaznica i drugi dokumenti. Prema internom Udbinom klasifikacijskom sustavu s početka 1962. služba je bila orijentirana na 37 osnovnih djelatnosti i pojava, među kojima su bili: neizvršavanje odluka tijela samoupravljanja, zapostavljanje komunista i simpatizera društveno-političkog uređenja, nenamjensko trošenje sredstava, reagiranje na niske osobne dohotke, nagrade i honorare, odnosi u kolektivima, kretanje cijena i stanje tržišta, lokalizmi i partikularizmi, reakcije na privredne i političke mjere, iizražavanje nezadovoljstva radnika kroz obustave rada itd. Posebno su praćene djelatnosti u znanstvenom sektoru, kulturi i umjetnosti (osobito filma), najviše u većim kulturnim središtima. Postojali su posebni referenti za određene dijelove društvenog, znanstvenog i kulturno-umetničkog života. Jedan referent u Službi državne bezbednosti (SDB) Beograd pratio je gradsku skupštinu sa zadatkom da “otkriva i prati antisocijalističku i drugu djelatnost u službama gradske skupštine”. Metoda unošenja nesnošljivosti među emigrante nazvana je kodnim imenom “Pismo” U pojedinim su općinama Udbini pripadnici povremeno pratili rad predstavničkih tijela Saveza komunista Jugoslavije (npr. na Cetinju 1959. – 1963.). Služba državne bezbednosti skupljala je zapisnike, slala izvještaje o međuljudskim odnosima i o pojedinim lokalnim političarima. Pratila je predizborne aktivnosti, komentare o pojedinim kandidatima, načine utvrđivanja kandidacijskih lista političkih ogranaka i društveno-političkih foruma. Stalna djelatnost obuhvaćala je kadroviranje, ocjene o moralno-političkoj podobnosti i izboru pojedinih kandidata na određenu dužnost i njihovo praćenje. U Informaciji o stanju kadrova 1964. godine u saveznim ustanovama ustanovljeno je da od 7882 osoba u 14 sekretarijata i 35 drugih saveznih ustanova, za 905 osoba postoje određeni negativni podaci, a aktivno ih je praćeno 359. Djelatnosti Udbina djelovanja sužene su nakon kasniji reformi sustava. Od 1970.: Svatko tko želi raditi u službi mora proći provjeru. Ona se radi dugo, traži se što više izvora koji mogu dati informacije o čovjeku. Provjere prolaze kroz policijske dosjee i tajne dosjee. Tajna služba se dijeli na dva glavna segmenta - operativu i analitiku. Operativci rade na terenu i prikupljaju se informacije koje šalju analitičarima na obradu. Operativci ne znaju međusobno tko je za što zadužen. Što se zapravo događa u državi zna jedino direktor ili načelnik na vrhu zapovjednog lanca i on je jedini koji može nekom dostaviti cjelokupni opus informacija. Još od početka ‘60-ih godina Udba je počela sustavno razvijati svoje djelovanje među iseljeništvom i ljudima na privremenom radu. U tim su uvjetima trebali primjenjivati “finije metode” od onih zasnovanih na gruboj sili i zatvorima u domovini (Goli otok). Manipulacije, spletke i podvale bile su najuspješnije oružje u sprečavanju svake kolektivne akcije u iseljeništvu. Hrvati u iseljeništvu s vremenom su izgrađivali mehanizme zaštite od njihovih podvala i infiltracije agenata. Kad je Hrvatska postala samostalna i demokratska država, nije poznavala metode infiltracije i manipulacija bivših Udbinih agenata, pa su bivši operativci bili u prednosti. Ljudi nisu imali izgrađen sustav zaštite od njih, a vjerovali su kako su se mnogi udbaši promijenili zbog ponuđene pomirbe i oprosta. Jedna od metoda unošenja nesnošljivosti među emigrante nazvana je kodnim imenom “Pismo”. Sljedeći tekst o metodi zapisan je u dokumentu “Suprotstavljanje djelatnosti stranih obavještajnih službi i neprijateljske emigracije”, sa savjetovanja viših Udbinih djelatnika održanom u Sarajevu u travnju 1987. godine, a tiskanom kao “državna tajna – strogo povjerljivo”. Što je sadržavalo "Pismo"? “Kroz akciju ‘Pismo’ dosad smo postigli značajne rezultate, koji se mogu posmatrati iz dva ugla”, stoji u dokumentu. “Najprije smo, blagovremenim reagovanjem u datim momentima, kada je teroristička i druga djelatnost određenih grupacija bila u usponu, plasirali kompromitirajuće podatke za poznatije ekstremiste, kao što su Vidović Mirko, Mijatović Janko, Butković Tvrtko, Bradvica Branko, Dragoja Ljubomir, Kovač Ivan, Sopta Marin, Eljuga Miljenko i drugi, čime smo u rukovodstvima HDP-a (Hrvatski državotvorni pokret), HNV-a (Hrvatskom narodnom vijeću) i nekih drugih emigrantskih organizacija uspjeli da stvorimo klimu podozrenja, nepovjerenja, međusobnih sumnjičenja, i primorali ih, na izvjestan način, da se pozabave sami sobom. Ovo je, uz druge mjere Službe, znatno doprinijelo otupljivanju oštrice njihove neprijateljske djelatnosti. Nakon toga, uslijedilo je otvoreno međusobno optuživanje ekstremista, koje je s vremenom eskaliralo i rezultiralo smjenjivanjem navedenih emigranata sa rukovodnih funkcija. Za naš budući rad u akciji “Pismo” , veoma je poučan primjer kompromitacije Vidović Mirka, koji je dugo godina bio član najužeg rukovodstva HNV-a. Naime, kroz nekoliko kontrapropagandnih letaka u jednom kontinuitetu, počev od 1981. godine, u njegovo ime i ispred HNV-a, napadali smo terorističku orijentaciju HDP-a i pojedinih terorista, čime smo stalno produbljivali postojeće sukobe. U aprilu 1985. godine distribuirali smo letak, potpisan njegovim imenom, u kojem se HNV ograđuje od “obilježavanja Blajburga”, što je u redovima ustaške emigracije izazvalo oštre komentare, kako unutar samog HNV-a, a pogotovu i HOP-u i HDP-u, čiji je predsjednik Štedul Nikola oštro reagovao. Letak je bio tako koncipiran, osmišljen i tehnički izveden, da Vidović, i pored pokušaja, nije uspio dokazati da nije njegov autor. Ovo nam je bio povod da ubrzo uputimo i drugi letak u kojem se napada Vidović u ime ustaške emigracije i traži njegovo javno izvinjenje, a također mu se imputira da je glavni krivac za polarizaciju u HNV-u. Nakon ovoga Vidoviću je naglo pao ugled i uticaj, što se naročito moglo zapaziti za vrijeme njegovih posjeta prekomorskim zemljama, da bi na izborima za VI sabor HNV-a bio odstranjen iz rukovodstva te organizacije. Želim da istaknem da se smjenjivanje Vidovića ne može posmatrati kao isključivi rezultat naše kontrapropagande, ali cijenimo da je to sigurno bio jedan od elemenata emigraciji i obavještajnim službama, koje stoje iza HNV-a, da ga uklone...” Za gradivo dosjea građana u MUP-u RH su izrađeni poimenični popisi dosjea. Serija tematskih cjelina analitički je obrađena 1998. Za seriju dosjea Hebrang izrađen je analitički sadržaj pohranjenih spisa. Dio tematskih cjelina čuva se pri MUP RH. Sve drugo je u Arhivu. Najveći dio njega ovog gradiva čine spisi i dokumenti različite provenijencije koje je Služba državne sigurnosti prikupljala za vlastite potrebe. Dio gradiva nastao je neposrednom djelatnošću službe, a čine ga uglavnom izradci (elaborati) kojima se elaboriraju određeni problemi i pojave, pa i osobe, zapisnici sa saslušanja i fotografije. Posebnu seriju čine dosjei Alojzija Stepinca Elaborate su pisali ili djelatnici SDS ili uhićenici u istražnom zatvoru, odnosno osobe koje su najbolje poznavale pojavu o kojoj treba napisati izradak. Svaka pojedina tema za koju su u SDS bili prikupljeni bilo spisi i dokumentacija drugih stvaratelja, bilo gradivo nastalo djelatnošću same službe, bila je označena određenom šifrom. Od cjelina koje se tu nalaze izdvajamo: građanske stranke, vjerske organizacije, masoni, ustaški pokret i ustanove, terorističke grupe i organizacije, emigracija. Serija Dosje Andrije Hebranga, izuzeta je iz opće skupine dosjea zbog svoje posebne vrijednosti i rezervatnosti, a broji 27 kutija izvornih spisa te 35 kutija kopija. Za nju je izrađen poseban popis sadržaja materijala za godine 1924. - 1984. Gradivo je prikupljeno i stvarano tijekom istrage vođene nad A. Hebrangom i ima karakter specijalne dokumentacije. Posebno Povjerenstvo za preuzimanje dosjea Andrije Hebranga 1991. izradilo je popis pojedinačnih spisa koji se izuzimaju od korištenja. Gradivo je i mikrosnimljeno. Posebnu seriju čine dosjei Alojzija Stepinca s podacima o praćenju Stepinca, materijalu sa suđenja i dr. Fondu su priključene i knjige-izvorne Udbine evidencije, koje se tiču evidencije suradnika 1945. - 1955. Gradivo fonda je označeno kao rezervatno. Radi utvrđivanja načina korištenja pohranjene dokumentacije dosjea građana, 20. svibnja 1993. donesen je Pravilnik o načinu davanja na uvid dosjea nastalih radom Službe državne sigurnosti koji su čuvaju u Arhivu Hrvatske, na temelju kojega građani mogu ostvariti pravo na uvid u dosje. Dio gradiva dosjea Hebrang, izuzet je od korištenja, na temelju odluke Povjerenstva za preuzimanje dosjea iz 1991. Povijest jedinice: Prva skupina gradiva, koja se tiče dosjea Hebrang, pristigla je 1991. godine, po službenoj dužnosti iz Ureda predsjednika RH (akv. 11/1991). Ministarstvo unutarnjih poslova RH predavalo je od 1993. - 2006. više puta gradivo koje se najvećim dijelom ticalo dosjea građana (akv. 18/1993; 25,26,30,31/2001; 1,2,3/2002; 10/2006), te tematske cjeline izrađene u UDBi/SDSu preuzete 1993. (akv. 46,47/1993). Otkupljivanje dragocjenih dosjea Udbe Protuobavještajna agencija predaje dio gradiva dosjea (akv. 9/2006). Od Franje Bošnjaka otkupljena je 2001. knjiga Udbinih suradnika (akv. 14/2001). Godine 2008. otkupljeni su dokumenti vezani uz dosje Andrije Hebranga (akv. 45/2008) te predmet iz skupine tematskih cjelina (akv. 36/2008). Ta je dragocjena arhiva, sjajan izvor za uvide u jednu epohu i jedan režim, srećom očuvana u značajnoj mjeri. Kad je “pao” Berlinski zid, tajna policija Njemačke Demokratske Republike (istočna Njemačka) Stasi počela je uništavati svoju dokumentaciju. Ukupno je ručno pokidano 40.000 vreća različitih papira, a sada ih njemačka vlada pokušava rekonstruirati. Svaki dio poderanih papira će skenirati i uz pomoć računalnih programa probat će ih sastaviti... Velik broj zahtjeva za pregled Udbinih dosjea koji su u Hrvatskom državnom arhivu, davali su stanovnici Kosova. Prema Propisu o novčanoj naknadi za političke zatvorenike Jugoslavije koji je donijela vlada Kosova, ona iznosi oko 110 kuna po danu. Tu zadovoljštinu, dakako, nastoji iskoristiti široki krug ljudi koji na nju ima pravo. Dokument je donesen 2012. godine, a samo je Kosovo zaprimilo više od 1500 zahtjeva za novčanu naknadu koju će isplaćivati iz proračuna, a potpomaže ga Europska unija. Za sad su uspjeli pronaći dokumentaciju za 80 posto prijava, a za ostalih 20 posto podataka nema ili su nestali. Takva naknada postoji i u Hrvatskoj i iznosi 54 kuna po danu.

Pročitajte više na: http://www.express.hr/top-news/lustracija-prvi-popis-ima-gotovo-1800-imena-1481 - 24sata.hr

Valter (citat):

To su nam ostvarili nacionalisti. Razmislite o tome. Vreme je za promene.



Valter

Valter (citat):

Sta sad gradjani imaju od toga sto imaju svoju zastavu??

Niko ih nije tako .... kao .....



Valter

www.express.hr/life/spijun-koji-je-stvorio-hrvatsku-obucio-ga-je-staljin-16980

pijun koji je stvorio Hrvatsku: Obučio ga je Staljin
Piše Boris Rašeta Goran Gavranović

Obavještajne službe su najtajanstvenije organizacije u svakom društvu, a iza naših ostaje još mnogo misterija

Knjiga ‘Misija: Ubiti Tita, Pavelića i Luburića’ donosi portrete najistaknutijih hrvatskih špijuna i smješta ih u povijesne kontekste koji su oblikovali današnju Hrvatsku. U prodaji je na svim boljim prodajnim mjestima po cijeni od 49,90 kuna.

Priča o Ivanu Stevi Krajačiću vodi nas ravno u srce hrvatskog sna. Sna o državi. Ovaj neupadljivi čovjek, izrazito neugledna izgleda, antipod je ”agenta koji ljubi i ubija”. Krajačić je bio stopostotni ratni invalid, nemoćan bez štake, ranjavan pet puta na ratištima od Španjolske do Otočca. Preživio je i pad aviona. No on je ujedno graditelj najsloženijih obavještajnih mreža, paralelnih sustava i protusustava čije je konce jedino on vukao i jedini znao koji je njihov konačni cilj. Kako se čini, bila je to Hrvatska.

Enigmatska Krajačićeva ličnost lebdi nad mnogim važnim događajima u Hrvatskoj, od 30-tih godina prošlog stoljeća pa gotovo do danas. Krajačića bi se teško moglo predstaviti kao hrvatskog Jamesa Bonda – u njegovoj figuri nema ničeg naočitog i zavodljivog iako su njegove akcije i špijunske avanture bile daleko opasnije i pustolovnije od onih izmišljenog engleskog agenta. Teško da bi ga se moglo opisati i kao Georga Smileyja, Le Carréova junaka, strpljivog i smirenog agenta koji povlači konce zamršenih scenarija i dvostrukih, trostrukih i četverostrukih igara, kao čovjeka koji je uvijek na klatnu osjetljive osobne etike i one beskrupulozne, državne, čovjeka u neprestanim dvojbama koje ni njegov vrhunski profinjeni intelekt i instinkt ne mogu utišati. Ivan Stevo Krajačić, kako se čini, nikada nije imao takvih dvojbi. Barem se za njih nikada nije doznalo niti ih je pokazao. Jednostavno ne postoji fikcijski ili stvarni lik s kojim bi se Ivan Stevo Krajačić mogao usporediti iako bi možda ova dva lika mogla biti ishodište – James Bond i George Smiley.
Rajko Grlić
Rajko Grlić Kultura
'Tito je bio karizmatičniji, veći Zagorac od Tuđmana'

U sebi je nosio bondovski avanturistički duh. Ulazio je kao partizanski ilegalac i obavještajac u ustaške štabove i ministarstva kao da je to igra, sudjelujući u pucnjavama i diverzijama, a istodobno gradeći složene obavještajne organizacije čije je konce nepogrešivo vukao u svim smjerovima. Ipak, njegova neugodna, arogantna i posve neprilagođena pojava teško da bi ga mogla povezati s bilo kakvim fikcijskim junakom. Kao i nemilosrdna dosljednost iskusnog obavještajca koji jedini zna cilj igre. Kao i nemilosrdna šutnja o svim detaljima njegove biografije za čije otkrivanje ”još nije došlo vrijeme”. Cijela njegova biografija naznačena je tek u crtama: njegova uloga u Španjolskom građanskom ratu kao diverzanta i sovjetskog obavještajca, njegovo djelovanje i obuka u Sovjetskom Savezu i njegova uloga u čistkama i obračunima unutar Partije i Kominterne daju joj dodatnu misterioznost. Iz tog dijela njegove biografije nije nikada iscurio nijedan konkretan, životni podatak. Njegovo djelovanje u doba NDH i Jugoslavije dobiva gotovo legendarne razmjere. No on o njima mudro šuti, smatrajući, kao svaki dobar agent, da je legenda bolja od istine – ona širi strah kod neprijatelja i poštovanje kod onih neutralnih. Istodobno i sakriva golu istinu koja, Stevo to zna, može biti pogubna čim se tanke niti moći pomaknu.

Priča o Stevi Krajačiću narasla je tek nakon raspada bivše države za čiji raspad mnogi ozbiljno hvale ili optužuju baš njega, premda je u trenutku njezina nestanka bio mrtav već pune četiri godine. U njemu mnogi vide tajnog tvorca dugogodišnje agende stvaranja samostalne Hrvatske. I nisu posve u krivu. Mreže koje je Ivan Stevo Krajačić stvarao označavaju ga kao čovjeka koji je postavio temelje buduće hrvatske državnosti ili barem ozbiljne temelje budućih mreža koje bi taj cilj mogle ostvariti.
Paljenje sela kod Rijeke
Galerija Top News
Ove fotke dokazuju brutalnost talijanske okupacije NDH

Njegovi kritičari, ali i apologeti, uzdižu njegov utjecaj na Josipa Broza Tita kao svemoćnog vladara bivše države do mefistovskih razmjera, pripisujući time tajni utjecaj Ivana Steve Krajačića na politiku bivše države. Ni jedni ni drugi nisu posve u krivu. Krajačićev utjecaj na Tita bio je velik, gotovo jedinstven, a njegov odnos s Titom drukčiji nego bilo kojeg tadašnjeg dužnosnika, pa i onih najviših i najvećih. No i jedni i drugi kao da zaboravljaju na najveću Krajačićevu osobinu. On je bio obučeni i iznimno nadareni obavještajac koji je svoj zanat ispekao na najgorim bojištima i u najtežim vremenima. Ivan Stevo Krajačić nije, kako se za špijune često kaže, imao stotinu lica, već samo jedno.

Imao je stotinu različitih mreža – službenih, neslužbenih, privatnih – i bezbroj poluga kojima je besprijekorno orkestrirao. Upravljao je stotinama scenarija i bezbrojnim njihovim varijacijama. Ipak se čini da je Ivanu Stevi Krajačiću jedan od scenarija, možda čak i onaj najvažniji, bio osamostaljenje Hrvatske. Svi njegovi potezi vukli su u tom smjeru. Teško je reći je li bila riječ o dijelu neke konfederacije ili o potpuno samostalnoj državi, no gotovo sve njegove mreže vodile su prema tome dajući mu sada aureolu najvećeg i najvažnijeg hrvatskog obavještajca svih vremena. U šturim biografijama nalazimo sljedeće podatke: ”Ivan Krajačić – Stevo (Poljane pokraj Nove Gradiške, 29. kolovoza 1906. – Zagreb, 10. rujna 1986.). Bio je hrvatski komunist, prvi načelnik OZNAe, predsjednik Sabora SR Hrvatske od 1963. do 1967. godine.”
Štafeta Mladosti
Zadnja štafeta Life
Bizarni znak na Titovoj štafeti najavio je raspad Juge

”Zbog velikih izdaja u ilegalnoj organizaciji, 1936. godine, po odluci PK KPJ za Hrvatsku, bio je određen za školovanje u Sovjetskom Savezu, međutim, iste godine počinje u Španjolskoj građanski rat, pa on, umjesto na školovanje u SSSR, odlazi, po svojoj želji, kao borac u internacionalnim brigadama boriti se za španjolsku republiku”, čitamo u Wikipediji. Na frontovima Španjolske Krajačić se zalaže za partijsku liniju koju je u Jugoslaviji provodio novi CK KPJ na čelu s Josipom Brozom Titom. Tu liniju Ivan Krajačić provodi i nakon odlaska iz Španjolske u logor u Francuskoj, gdje je izabran za tajnika partijske organizacije jugoslavenskih komunista u logoru. Tu je ostao oko tri tjedna kada po partijskoj naredbi s tuđom putovnicom napušta logor i ilegalno se vraća u Jugoslaviju nastaviti partijski rad. Nakon povratka u zemlju, Krajačić se ponovno zaposlio u Zagrebu u ložionici Jugoslavenskih državnih željeznica. Tu nastavlja aktivnost kao borac za radnička prava.

Priča o Stevi Krajačiću počinje u sovjetskim centrima za obuku. Kako je tamo došao, to nitko ne zna, njegova objašnjenja su kontradiktorna i nejasna. U kaotičnom svijetu revolucije i njezina održanja te straha od novog rata komunisti su jednostavno prelazili granice u neobičnim, danas nezamislivim avanturama i završavali u Sovjetskom Savezu.
Olof Palme
TKO JE KRIV? Life
Tajna Udbinog ubojstva: Novi sumnjivci nakon 30 godina

Nekada na školovanju, nekada samoinicijativno, a nekada kao progonjene zvijeri u bijegu. O toj avanturi Ivan Stevo Krajačić šuti, kao i o tome kakvu je obuku dobio i gdje. To nije bez razloga. Za krivo izgovorenu riječ slijedila je dugogodišnja robija u gulagu, a duga ruka sovjetske tajne službe bila je okrutna i nemilosrdna. I nije bilo mjesta na svijetu u kojem se od nje moglo sakriti.

No Stevo je imao osobinu koja mu je pomogla da preživi sve godine, režime i sukobe – znao je šutjeti. Nikada nije otkrivao svoju prošlost i svoje mreže, a ponajmanje ciljeve. Tu je lekciju naučio u sovjetskim centrima za obuku i držao ih se do kraja života. U svijetu konspiracije on je bio veliki konspirator jer se držao jednostavnog pravila – ne otkrivaj apsolutno ništa što ne moraš. A često čak ni to. Ivan Stevo Krajačić od Moskve dobiva vrhunsku obuku te vjerojatno postaje agent NKVD-a.

[url=/www.express.hr/life/titov-spijun-je-od-tu-mana-napravio-oca-domovine-16981]/www.express.hr/life/titov-spijun-je-od-tu-mana-napravio-oca-domovine-16981[/url]

Titov špijun je od Tuđmana napravio "oca domovine"
Piše Boris Rašeta Goran Gavranović

Obavještajne službe su najtajanstvenije organizacije u svakom društvu, a iza naših ostaje još mnogo misterija

Knjiga ‘Misija: Ubiti Tita, Pavelića i Luburića’ donosi portrete najistaknutijih hrvatskih špijuna i smješta ih u povijesne kontekste koji su oblikovali današnju Hrvatsku. U prodaji je na svim boljim prodajnim mjestima po cijeni od 49,90 kuna.

Stvarajući neprobojnu obavještajnu mrežu u Zagrebu, Ivan Stevo Krajačić znao je i to da je ustaška policija, pa i ona Kraljevine Jugoslavije, ostavila dragocjenu arhivu o svim drugovima. Zato je bilo važno dokopati je se. On je, navodno, odmah nakon rata prvi ušao u arhive ustaške policije na Savskoj cesti i preuzeo svu dokumentaciju koja ga je zanimala – onu o Andriji Hebrangu, Vladimiru Frajtiću, Seki Podunavac, Dragi Jileku, Viktoru Tomiću, Radi Končaru… Jedan krak te legende kaže da ju je zadržao. Prema drugoj priči, dao ju je Rusima. Smisao svega jest da je Krajačić znao tko je za vrijeme rata surađivao s ustašama i Gestapom, pa je sve te ljude držao u šaci.
Juraj Hrženjak
Juraj Hrženjak Life
"Tuđman je uspio jer ga je Tito volio"

– Sâm Ivan Krajačić ušao je u Zagreb s prvim partizanskim jedinicama. Na upozorenje Radojice Nenezića, komandanta 28. slavonske udarne brigade, da je opasno ući u Zagreb tako brzo, Krajačić se nije obazirao. Žurio je u Savsku cestu, gdje se nalazio ustaški zatvor i isljedni dio tajne policije, ali i arhiva UNS-a, zapisnici sa saslušanja komunista, presude i dosjei onih koji su radili za ustašku tajnu policiju – obavještajnu službu te veći dio dokumentacije logora Stare Gradiške i Gestapa. Ta arhiva je nestala… Duhaček dalje prepričava intervju kojeg je 1974. godine vodio s Krajačićem. Duhaček je kanio napisati knjigu Razgovori s Ivanom Krajačićem Stevom.

– Prilično raspoložen za razgovor, upozorio me da vodim računa o točnosti onoga što pišem jer Rusi bi me mogli opovrgnuti, ”oni raspolažu s dosta papira s ovoga terena i prije rata, a naročito o onome što se događalo za vrijeme rata….” Meni je pala na pamet tog trenutka arhiva iz Savske ceste i upitah ga da nije možda i arhiva sa Savske ceste negdje tamo u Rusiji, dobro bunkerirana… (Stevino) dotad dobro raspoloženje više nije bilo isto. Nervozno mi je odgovorio: ”Pa možda… ali o tome bi trebalo razgovarati.” Duhaček nadalje razvija priču koja se po Zagrebu kolportirala dugo vremena prije no što je napisana. Onu prema kojoj je upravo Stevo Krajačić prvi uspio ući u ustaške arhive i zaplijeniti ih, što mu je dalo silnu moć. Činjenica je da je arhiva nestala. Činjenica je da je vrlo vjerojatno Stevo bio jedini koji je znao kako je se dokopati prije svih. I ono što je najvažnije, poput Le Carréova Georga Smileyja znao je da u arhivima leži moć. Ako ih znaš čitati. Tu je lekciju od sovjeta dobro naučio.

– Da je strah od optužbe za nacionalizam već krajem 1945. mogao biti Stevin privatni motiv za likvidaciju dr. Đure Vranešića, posredno mi je potvrdio i Zvonko Ivanković Vonta. Po njegovu mišljenju on je u vrijeme rata, kao organizacijski sekretar CK KPH, bio vrlo blizak političkom sekretaru Andriji Hebrangu. Kad je Hebrang, nakon Kardeljevih optužbi, među ostalim i za nacionalno skretanje, premješten u Beograd, i Stevo je promijenio posao. Iz politike je prešao u tek osnovanu OZNA-u. Vonta, koji je također bio optužen kao nacionalist i koji je, za razliku od Steve, zbog toga mnogo pretrpio – branio je Stevu do kraja i tvrdio da su sve optužbe bile lažne. I to ne samo za nacionalizam… – tvrdi Milan Gavrović. Ni to nije nemoguće jer u špijunskim poslovima nemoguće je ostati čist od optužbi za suradnju s neprijateljem. Da bi uopće mogao špijunirati neprijatelja, moraš surađivati s njim. Zato je Ivan Krajačić uvijek šutio i sakrivao tragove, to je bio jedini način da njegovi ciljevi ostanu tajni, a glava na ramenu.
Aleksandar Ranković i Tito
Svjedok vremena Life
Milan Basta: Zatvorio je Goli otok i Staru Gradišku

No bolje je shvatio od drugih da njegova moć leži u posebnom odnosu s Titom. Već prije i za vrijeme rata stvarao je Titovu usporednu obavještajnu mrežu izvan struktura. Stvarao ju je za njega, ali i za sebe. Apologeti Steve Krajačića, ali i srpski nacionalisti, tvrdit će da ju je stvarao za Hrvatsku. Iako dio neozbiljnih ”povjesničara” tvrdi kako je zataškao ubojstvo teško bolesne Titove ljubavnice Davorjanke Paunović koja je u duševnom rastrojstvu prouzročenom tuberkulozom i ljubomorom potegnula pištolj na Tita. Njegov ordonans bio je brži. A jedini svjedok bio je Krajačić koji je cijelu stvar zataškao.

Ova priča već pripada tobožnjoj povijesti koju su stvorili mitovi o Krajačiću. Jedna druga priča, kojom je Krajačić definitivno zadužio Tita, znatno je realnija. Navodno je od Staljina dobio naređenje 1948. godine da ubije Tita, a on je tu naredbu odlučio zanemariti. Priznao je, navodno, Josipu Brozu o čemu je riječ. Bio je to početak jednog divnog i, kako je povijest pokazala, neraskidivog prijateljstva. Nije nevjerojatno. No teško da su sovjeti bili tako naivni, a ni Tito nije bio budala i morao je znati da je Stevo na vezi s Moskvom. Vjerojatnije je da je u toj napetoj igri živaca Stevo odigrao pametno držeći Titovu stranu i istodobno održavajući vezu s Moskvom. A Titu je, koliko god to izgledalo nevjerojatno, ta veza bila važna i neophodna. Krajačić je uz Tita u vili u Visokoj, u vrijeme kad prima Staljinov telegram kojim Tito biva proglašen izdajnikom (1948.) . U sobi su samo Tito, Krajačić i Titov pas. Krajačića potom vidimo u Beogradu kad se Tito ženi s – gle čuda – njegovom štićenicom Jovankom, s kojom ostaje u doživotnom prijateljstvu. – Mislim da je Krajačić bio vrlo privržen Titu. Znam to po mnogim stvarima. Pitala sam ga čak i to je li on bio atentator Kominterne, poslan da ubije Tita. To mi je demantirao. Stevo je bio pokraj Tita, ovdje u Zagrebu, kad mu je sovjetski ambasador donio napadačko pismo Staljina i Molotova 1948. – tvrdi Dara Janeković. Navodno je on bio taj koji je predložio lokaciju Golog otoka za informbiroovce.
Franjo uđman
Politika i domovina Top News
Memoari: Tuđmana su ucijenili jednom video snimkom

Optužuju ga da je upravo on bio taj koji je Goli otok punio Srbima i Crnogorcima u nesrazmjernom broju u odnosu na Hrvate. Teško da je on to mogao, vjerojatnije je da su tradicionalne veze Srba i Crnogoraca s Rusima bile presudni faktor u tome, a ne riječ Steve Krajačića. Iako, nije nemoguće da je tu priliku iskoristio kako bi na ključna mjesta postavljao svoje, hrvatske kadrove. – Postoje jasne indikacije da ih je Ivan Krajačić na vrijeme upozoravao, a time i sačuvao. Još tada je iz njega progovorio hrvatski šovinizam. Iskoristio je okolnosti i optužio i osudio sve Srbe iz hrvatskog državnog i partijskog vrha kao pristaše Informbiroa, protivnike Josipa Broza i nezavisnosti Jugoslavije. Ćanica Opačić, Rade Žigić i Duško Brkić, trojica najuglednijih Srba iz vremena oslobodilačkog rata, posjednuta su na optuženičku klupu kao izdajnici. Njihova jedina krivica bila je što su bili Srbi… – tvrdi Anton Duhaček. Iako Stevina uloga u storiji o Golom otoku nije dokazana, uostalom kao ni bilo što drugo, činjenica je da je odigrao jednu od najvažnijih uloga u razbijanju unitarističke linije unutar jugoslavenskog vodstva. Svojom velikom igrom pobijedio je nadmoćnijeg neprijatelja i osigurao dugovječnost svojih mreža koje će dovesti do samostalnosti.

Brijunski plenum na kojemu se Tito riješio Aleksandra Rankovića i Ćeće Stefanovića, srpskih policajaca koji su preko Službe državne bezbednosti (prije UDBA) održavali Jugoslaviju kao čvrstu, centralističko-unitarističku državu, i nakon toga osigurao dugotrajni nalet hrvatskih (dijelom i slovenskih) kadrova u sigurnosne službe, bio je početak demontaže Jugoslavije. Time je orkestrirao Ivan Stevo Krajačić. Uostalom, tko je drugi mogao biti toliko tajni policajac da smjeni šefa tajne policije.

www.express.hr/top-news/martic-naredio-srbi-moraju-otici-iz-krajine-17005

Jednom naredbom, bolje rečeno političkom odlukom, stotine tisuća ljudi su završili u izbjeglištvu

Kada je 4. kolovoza počela operacija Oluja 4. kolovoza 1995. godine, tako je i počelo masovno napuštanje Krajine. Srpsko stanovništvo počelo se evakuirati. U kolonama autima, traktorima i pješke prema Banja Luci i Srbiji krenulo oko 220.000 Srba.

Srbija godinama ističe kako su Srbi protjerani iz svojih domova, mnogi ubijeni i nestali u beskrajnim kolonama koje su danima prolazile kroz Hrvatsku prema Republici Srpskoj i Srbiji.

I dan danas postoje prijepori oko odlaska Srba iz Krajine. Dio hrvatskih povjesničara tvrdi kako je većina Srba iz Krajine odavno bila odlučila da će otići ako Krajina padne, dio navodi da je bilo protjerivanja.

Međutim, postojao je i konstantni pritisak na srpsko stanovništvo u Krajini pod vodstvom notornog Mile Martića, bivšeg predsjednika nikada priznate Republike Srpske Krajine. Martićeva vlast stalno je među stanovništvom širila dezinformacije i strašili ih sumanutom retorikom, te ih konstantno držali u histeriji, a sve je kulminiralo odlukom koja je došla osobno od Martića - da se krene s planskom evakuacijom kompletnog stanovništva koje nije uključeno u borbe iz općina Knin, Benkovac, Drniš i Gračac.

Odluka je donesena 4. kolovoza u 16.45, a javnosti u Krajini objavljena je istog dana u 20 sati. Ovo je sadržaj odluke:

Odluka Mile Martića o evakuaciji Srba iz Krajine | Author: screenshot/youtube
screenshot/youtube
“Vrhovni savjet odbrane Republike Srpske Krajine, donio je, na današnjoj sjednici, odluku da se zbog preventivnih i bezbjednosnih razloga organizuje evakuacija civilnog stanovništva Sjeverne Dalmacije i južnog dijela Like. U organizaciji evakuacije i pratnji stanovništva, aktivno će učestvovati pripadnici mirovnih snaga Ujedinjenih nacija, uz Civilnu zaštitu RSK. Na ovaj potez Vrhovni savjet odbrane se odlučio kako bi se zaštitilo civilno stanovništvo od eventualnih daljnjih napada hrvatske artiljerije i kako bi srpski borci, koji drže linije odbrane, bili rasterećeni brige za svoje porodice (...) Vrhovni savjet odbrane apeluje da građani Krajine, na području sa koga se organizuje evakuacija stanovništva, ne preduzimaju samoinicijativne akcije i da ne nasjedaju na hrvatsku propagandu. Za sve informacije građani se mogu obratiti mjesnim povjerenicima Civilne zaštite. Još jednom se naglašava da će u organizaciji evakuacije aktivno učestvovati pripadnici Unprofora”.

Inače, udruga Documenta je u petak Državnom odvjetništvu predala prijavu za zločin nad civilnim stanovnicima u okolici Knina da oslobađanje hrvatskih generala u Haagu "ne mijenja činjenicu da su počinjeni zločini i da direktni počinitelji trebaju biti privedeni pravdi".

U Srbiji se svake godine također obilježava godišnjica Oluje, no ona se obilježava pod sloganom "Oluja je pogrom".

"Nema što biti pohvaljeno u akciji 'Oluja', pošto je u njoj ubijeno više od 2.000 običnih ljudi, starih i djece", izjavio je Aleksandar Vučić.

Vučić je inače 1995. kao SRS-ov parlamentarac u Srbiji posjetio okupiranu Glinu i održao neslavni govor nekoliko dana prije Oluje.

Tada je pozdravljao "junački narod" koji se pobunio još u ljeto 1991. protiv "ustaške vlasti". Tada je čak i Miloševića optužio za sluganstvo zapadnim silama, i to zato što je bio voljan prihvatiti plan koji bi pobunjenim područjima u Hrvatskoj i BiH dao politički legitimitet i široku autonomiju, ali bez teritorijalnog priključka sa Srbijom kroz Bosansku Posavinu. Tada je, naime, Milošević ludio na Radovana Karadžića i njegove ljude zato što su jedini odbili taj plan, iako je to bilo "točno ono za što su se borili".

"Prihvatio je bio onaj Vance-Owenov plan, želeći – sjećate se, tad je Republika Srpska trebala dobiti teritorija bivše BiH, ali bez kopnenog koridora za Bosansku Krajinu, bez kopnene veze za Srpsku Krajinu. I rekao bi Milošević:

"Eto braćo, htio sam da živimo zajedno, a sad ne možemo, nemamo više nikakvu kopnenu vezu, pa ćete morati u Hrvatsku. Sve je to htio predsjednik Srbije, ali na veliku sreću srpski narod u Republici Srpskoj i srpski narod u Republici Srpskoj Krajini su odbacili njegove izdajničke namjere i dalje se junački bore za slobodu vlastitog naroda i za održanje svojih teritorija", govorio je 1995. u Glini Vučić.

"Nikada Srpska Krajina, nikada Glina neće biti hrvatska! Nikada Banija neće nazad u Hrvatsku! Nitko više ne zna ni u ovoj sali za kakvu se državu zalaže Slobodan Milošević. Hoće li mu to biti Beogradski pašaluk ili nekakva AVNOJ-ska Jugoslavija, kakva će to država biti? Ukoliko srpski radikali pobijede i poraze predsjednika Srbije, vi znate da ćete živjeti u Velikoj Srbiji, jedinstvenoj srpskoj državi i tu odstupanja biti neće!", govorio je Vučić kao blizak Šešeljev suradnik.

Kasnije je negirao da je ikada bio u Glini.