VIJESTI IZ HRVATSKE

Predsjednik SDP-a Milanović izjavio je 'kako je nezadovoljan što SDP nije formirao vladu, no da će SDP-a, kao jaka i otvorena stranka, raspraviti o tome je li i dalje na pravom putu'.

"Sada je u SDP-u vrijeme za analize. O tome jesmo li na pravom putu raspravljat ćemo i u mjesnim ograncima, već od ponedjeljka", rekao je Zoran Milanović na savjetovanju o mjesnoj samoupravi što ga je upriličila zagrebačka Gradska organizacija SDP-a, čime ta stranka i formalno počinje kampanju za predstojeće lokalne i mjesne izbore.

Na novinarski upit postoji li animozitet prema njemu u zagrebačkoj organizaciji SDP-a, koja ga, prema pisanju medija, smatra najodgovornijijim što SDP nije mogao formirati vlast, Milanović je odgovorio kako je SDP stranka u kojoj ljudi imaju pravo govoriti i otvoreno se zalagati za svoja stajališta.

"Svatko ima pravo govoriti i kandidirati se, iznijeti svoju viziju i tražiti povjerenje", rekao je Milanović.

Upitan je li odbio poziv predsjednice Nacionalnog odbora za praćenje pregovora sa EU Vesne Pusić da bude član tog odbora, Milanović je ocijenio da je Odbor izgubio svoju pravu političku snagu i smisao, dodavši kako Vesni Pusić želi puno uspjeha u radu Nacionalnog odbora.

"SDP je prema dogovoru Ive Sanadera i pokojnog Ivice Račana, kao najjača stranka oporbe, s puno manjim brojem zastupnika nego danas, simbolički vodio taj Odbor. HDZ je odlučio da to tako više ne bude i dao je povjerenje gospođi Pusić. To je sve", dodao je Milanović.

Na pitanje hoće li se kandidirati za gradonačelnika Zagreba, Milanović je odgovorio kako je dužnost predsjednika SDP-a njegova najveća legitimacija.

"Predsjednik sam SDP-a i to je ono što smatram svojom glavnim poslom. Imamo uspješnu gradsku upravu, no spekulacija će uvijek biti", rekao je Milanović.

Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić i predsjednik zagrebačke organizacije SDP-a je, na pitanje što on misli o izbornom neuspjehu SDP-a odgovorio kako nikada ne polemizira putem medija.

Potpredsjednica SDP-a Željka Antunović je na upit novinara izjavila da SDP treba "točno definirati razlog zašto u izuzetno povoljnim uvjetima za stranku nisu uspjeli formirati vlast" i "maknuti HDZ".

"Mislim da su uzroci u političkim pogreškama", rekla je.

Na sjednici Gospodarskog socijalnog vijeća prihvaćen je prijedlog izmjena zakona o trgovini, a nakon rasprave izbačen je prijedlog da nedjeljom rade i obiteljski dućani.

Uz predstavnike Vlade, za prijedlog zakona glasovali su i predstavnici Hrvatske udruge poslodavaca, koji su suzdržani kod poglavlja vezanog uz radno vrijeme, dok sindikalni predstavnici nisu glasovali.

Predsjednica GSV-a i potpredsjednica Vlade Jadranka Kosor rekla je kako je Vlada tijekom sjednice odustala od nekih prijedloga što, kako je istaknula, svjedoči o spremnosti Vlade na istinsko socijalno partnerstvo i pokazuje njenu spremnost na daljnji socijalni dijalog.

Prijedlogom koji ide pred Vladu nedjelja je uređena kao neradni dan uz određene izuzetke.

Dana je mogućnost da sve trgovine rade od 6 do 13 sati i to od 1. lipnja do 1. listopada, kao i tijekom cijelog prosinca.

U ostatku godine nedjeljom od 6 do 13 sati mogu raditi štandovi i klupe na tržnici, prodavaonice unutar tržnica, kiosci, pekarnice, cvjećarnice i suvenirnice.

"Bio je prijedlog da nedjeljom mogu raditi i obiteljske prodavaonice, međutim na današnjoj sjednici u raspravi je taj dio prijedloga zakona izbačen i s tako izmijenjenim zakonom idemo dalje u proceduru", rekla je Kosor.

Sindikalni predstavnik Ozren Matijašević rekao je kako "sindikalne udruge nisu imale stajalište" i nisu glasovale "jer nisu imali dovoljan broj glasova".

Matijašević je potom objasnio da predstavnik SSSH, sindikata koji okuplja najveći dio članstva zaposlenog u trgovini, nije sudjelovao u radu sjednice, i ocijenio kako je to tragično.

Predstavnik HUP-a Ivica Mudrinić rekao je da je HUP podržao prijedlog zakona, ali je ostao suzdržan po pitanju poglavlja vezanog za radno vrijeme.

Dubrovački kapetan i njegove kolege izići će pred sud u Patrasu 4. lipnja, pod optužbom za navodno krijumčarenje više od 50 kg kokaina, objavio je Jutarnji list u izdanju od petka.

Suđenje Kristi Laptalu i kolegama s teretnog broda Coral Sea Konstantinu Metelevu te Narcisu Garciju, koji su uhićeni 13. srpnja prošle godine u grčkoj luci Egionu, zakazano je ovih dana, potvrdio je zagrebačkom dnevnom listu jedan od odvjetnika optužene trojice pomoraca John Keough.

Keough je također kazao da je u četvrtak podnesen novi zahtjev za puštanje Laptala, Meteleva i Garcije na slobodu uz jamčevinu, nakon što prethodna dva takva pokušaja nisu uspjela. Za slučaj je sada nadležan viši sud u Patrasu, pa se odvjetnici nadaju da bi njegovi suci mogli donijeti drugačiju odluku, navodi list.

Predsjednik Europske komisije je prvi put otvoreno govorio kazao da bi rok za zaključenje pristupnih pregovora mogao biti u posljednjem tjednu srpnja 2009. godine.

Hrvatska bi u EU ''mogla ući već 2010.'', izjavio je to ''visoki europski dužnosnik'' portugalskim dopisnicima u Bruxellesu prije nego što je predsjednik Europske komisije Jose Manuel Durao Barroso primio premijera Ivu Sanadera, koji mu je donio još vruću odluku Sabora o stavljanju ZERP-a izvan snage za zemlje članice EU, piše Večernji list.

Barroso nakon sastanka sa Sanaderom rok za ulazak Hrvatske u EU nije spominjao, ali je prvi put otvoreno govorio o roku za zaključenje pristupnih pregovora: ''do kraja mandata ovoga povjereničkoga kolegija EK'', koji istječe u rujnu, a de facto već u posljednjemu tjednu srpnja, 2009.

Za ovojesenski ''paket proširenja'', koji će EK objaviti u listopadu, Barroso je najavio i točan vremenski raspored poteza za zaključenje pristupnih pregovora u 2009., ''u slučaju da Hrvatska ispuni niz uvjeta''.

''Konačan uvjet, obustavu primjene svih oblika ZERP-a na brodove iz EU, sada smatram ispunjenim'', naglasio je Barroso i dodao da je posve uvjeren da će RH moći ispuniti uvjete, kao i to da će biti moguće zaključiti tehničke pregovore iduće godine.

Sanader je najavio i uključenje u projekt Sredozemne unije, koji je najavio francuski predsjednik Nicolas Sarkozy. Premijer je sudjelovao i na summitu Europske pučke stranke gdje je Barros pozvan da se potrudi da pregovori s RH završe već u proljeće 2009., piše Večernji list.

Na upit što bi se dogodilo ako se prikupi dovoljan broj potpisa da se po Ustavu mora organizirati referendum za NATO, ministrica Kosor je rekla da ne želi odgovarati na hipotetička pitanja.

Potpredsjednica Vlade i ministrica obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti Jadranka Kosor izjavila je da raspisivanje referenduma za ulazak u NATO-savez nije potrebno.

Pozivnica za ulazak u NATO, koju Hrvatska očekuje sljedećeg tjedna, jedan je od povijesnih trenutaka, jer da je Hrvatska bila članica NATO-a 1990. godine "nitko se ne bi usudio baciti ciglu na Vukovar", a kamo li razoriti veliki dio Hrvatske uz velike žrtve, rekla je Kosor novinarima prije početka 15. konferencije Zajednice povratnike Hrvatske (ZPH).

Odgovarajući na upit o inicijativi nevladinih udruga za raspisivanje referenduma o ulasku Hrvatske u NATO, Kosor je rekla kako je stajalište Vlade i državnog vrha da se taj referendum ne treba raspisivati jer se ne radi o odricanju Hrvatske od suvereniteta.

"Referendum za NATO nije potreban, a referendum za ulazak u EU jest i on će biti raspisan", istaknula je. Dodala je i da ZPH, kao i sve braniteljske udruge na državnoj razini, čvrsto podupiru ulazak Hrvatske u NATO.

Odgovarajući na upit što bi se dogodilo ako bi nevladine udruge prikupile dovoljan broj potpisa da se po Ustavu mora organizirati referendum, Kosor je rekla da ne želi odgovarati na hipotetička pitanja.

Odgovarajući na upit o važnosti posjeta predsjednika SAD-a Georga W. Busha Hrvatskoj, Kosor je ocijenila da je dolazak predsjednika svjetske velesile kao što je SAD, priznanje Hrvatskoj koja je lider u ovom djelu svijeta.

Dodala je da taj posjet, do kojega dolazi nakon summita NATO-a u Bukureštu, nosi vrlo jasne i čvrste poruke. Kosor je ocijenila da je posjet predsjednika SAD-a "dobar vjetar u leđa" Hrvatskoj i u cilju njenog ulaska u EU.

Potpredsjednica Vlade nije željela komentirati slučaj generala Ivana Koradea jer još traje istraga. Naglasivši da se dogodio okrutan, nezamisliv i nepojmljiv zločin, Kosor je izrazila duboku sućut žrtvama.

Negirala je da su branitelji u posljednje vrijeme sve više umiješani u slučajeve nasilničkog ponašanja, krađa i ubojstava. Hrvatska se treba boriti protiv bilo kakvog oblika nasilja, a pogotovo protiv zločina takve vrste koji su se dogodili u selima u okolici Ivanca.

Zbog neslaganja s vanjskom politikom američkog predsjednika Georgea Busha i njegove administracije u Zagrebu su održana dva prosvjedna skupa koji su protekli bez izgreda.

Oko 250 aktivista Antiimperijalističke akcije okupilo se u petak oko 17 sati na Trgu Francuske Republike gdje su uz udaranje u bubnjeve i glasno zviždanje izražavali svoje neodobravanje američke vanjske politike.

"Ovdje smo danas da bismo pokazali kako Hrvatska nije uz Busha i agresivnu politiku SAD-a", izjavio je aktivist Mario Šimunković.

Dodao je kako prosvjed nije usmjeren protiv SAD-a i Amerikanaca, nego protiv američke politike.

Transparente s natpisima poput "Markov trg nama, a ne NATO ubojicama", te "NATO smrdi", nosili su između ostalih skupine aktivista iz Zadra, Rijeke, Karlovca, Zelena lista, Demokratska stranka žena i Ženska mreža Hrvatske.

Prosvjed je započeo ulomcima iz kolumne Ante Tomića, a humorom su ga začinili glumci Vili Matula i Nikša Marinović izvodeći performance Tko će li biti naftaš u režiji Marija Kovača.

Zatim su se oko 19 sati aktivisti Antiimperijalističke akcije pridružili skupu na Cvjetnom trgu, koji organiziraju nevladine udruge Documenta, Centra za mirovne studije i Zelena akcija.

Na skupu su zapaljene svijeće za – kako su rekli aktivisti – sve žrtve politike Georgea Busha, stradale u Svjetskom trgovinskom centru, Iraku i Afganistanu.

Aktivist Centra za mirovne studije Gordan Bosanac novinarima je izjavio kako su organizirali mirno okupljanje u povodu dolaska Busha u Hrvatsku, želeći osuditi njegovu vanjsku politiku koja je, kako smatraju, smanjila standarde zaštite ljudskih prava i uzrokovala pogibije velikog broja ljudi u Iraku i Afganistanu.

Smatra također da je "američka politika suodgovorna za neočuvanje okoliša u svijetu".

Iako su organizatori najavljivali da će na Cvjetnom trgu podignuti "mirovni kamp", to se nije dogodilo jer, kako su rekli, gradske vlasti su zabranile podizanje šatora, videozida, projektora i razglasa.

Na Cvjetnom trgu okupilo se 500-tinjak prosvjednika koji su se oko 21 sat mirno razišli.

Predstavnici udruga su za sutra u 10 sati najavili još jedno prosvjedno okupljanje također na Cvjetnom trgu, te su pozvali građane da dođu potpisati "velike razglednice s porukama " – "Pozdrav iz Zagreba", koje će, kako su rekli, pokušati predati američkom predsjedniku Bushu.

Pa Vi odlucite


Valter




http://www.4dportal.com/hr/politika/2330-eu-propagandni-rat-gg-tko-su-vlasnici-hrvatskih-medija


http://www.4dportal.com/hr/intervjui/2331-stewart-swerdlow-ekskluzivno-za-4dportal-eu-propagandom-manipulira-hrvatima-zbog-resursa-i-zemlje

Evo nesto za citanje.


http://www.advance.hr/vijesti/srp-o-eu-parlamentu-prosvjedu-protiv-cirilice-i-naoruzavanju-sirijskih-pobunjenika/


Valter

- Selektor fudbalske reprezentacije Srbije Siniša Mihajlović otkrio je u ekskluzivnom razgovoru za agenciju Anadolija da žarko želi da se vrati u rodni grad Vukovar, u kome nije bio od 1991. godine, odnosno od početka rata na prostoru bivše SFRJ.

"Moj brat i majka nekad odu u Vukovar. Obiđu našu kuću i vide kako je danas tamo. Nisam bio od 1991. godine. Bolelo me sve što se izdešavalo. Nisam hteo da vidim srušeni grad, svoju kuću sravnjenu sa zemljom. Ali, evo kako vreme prolazi i ulazim u sve ozbiljnije godine vuče me poseta rodnom kraju. U skorije vreme otići ću u Vukovar", rekao je Mihajlović.

Srpski selektor smatra da dolaze bolja vremena za države nastale raspadom bivše Jugoslavije. Mišljenja je i da svi trebaju da rade na širenju pozitivizma, pogotovo ljudi iz javnog života koji su u centru pažnje medija.

"Dobar primer smo selektor Hrvatske Igor Štimac i ja. Pomirili smo se, ne kopamo po prošlosti i gledamo napred. Treba da razmišljamo pozitivno, da pokušamo da zaboravimo sve ružno što je bilo pre nekih 20 godina. Znam da je to teško, ali ako sam ja mogao da pređem preko nekih stvari, a direktni sam ratni stradalnik, mogu i drugi. Rat je praktično počeo u mojoj kući, pobijeno mi je mnogo prijatelja. Međutim, za dobro novih generacija uspeo sam da okrenem list i nastavim dalje", poručio je Mihajlović.

Pre nego sto je ubijen, Hm,hmm..Nikola Tesla je izjavio.."Iako imamo slobodu da mislimo i djelujemo, mi se držimo zajedno, poput zvijezda na nebeskom svodu s nerazdvojnim vezama. Ove veze se ne mogu vidjeti, ali ih možemo osjetiti." A, na pitanje, sta misli o izgradnji nuklearke Krsko, HE Djerdap..veliki um je rekao..
----------------------------------------------------------------------------------------------------------................................................................................................
" Vaša mržnja, pretvorena u električnu energiju,mogla bi osvjetljavati gradove i gradove (Srbima i Hrvatima početkom drugog svjetskog rata)"
-----------------------------------------------------------------------------------------------------------...................................................................................................
"Čvrsto vjerujem u pravilo kompenzacije. Istinite nagrade su uvijek u razmjeru s radom i žrtvama. (o svom istraživačkom radu)"
"Neka budućnost kaže istinu,procijenite svakoga čovjeka prema njegovom radu i zaslugama. Sadašnjost je njihova, ali budućnost je moja,
za koju sam tako naporno radio. (o svojim izumima i zaslugama)" "29 posljednjih dana u mjesecu je najteže. (Počeci života i rada u New Yorku,Americi) Mir u svijetu može doći samo kao prirodna posljedica univerzalnog prosvijetljenja".

Haški tribunal za ratne zločine na području bivše Jugoslavije juče je doneo presudu u kojoj je osudio šest hrvatskih lidera iz Bosne i Hercegovine na ukupno 111 godina zatvora za zločine koje su izvršili nad tamošnjim muslimanima i drugim nehrvatskim stanovništvom.

Međutim, ono po čemu se posebno izdvaja ova presuda Haškog suda, to je činjenica da se u njoj konstatuje da je prvi predsednik samostalne Republike Hrvatske Franjo Tuđman – bio ratni zločinac. Sasvim konkretno, u haškoj presudi se kaže da je Tuđman stajao na čelu udruženog zločinačkog poduhvata, odnosno da ga je on osmislio.

U presudi suda se takođe navodi da je cilj tog udruženog zločinačkog poduhvata bilo etničko čišćenje Herceg-Bosne i njeno pripajanje susednoj državi, da bi se naposletku stvorila Velika Hrvatska. Optužnica ih je teretila za progon na političkoj, verskoj i rasnoj osnovi, ubistva, silovanja, deportacije, nečovečno postupanje, protivpravno zatvaranje, nehumana dela, uništavanje i oduzimanje imovine, bezobzirno razaranje naselja i kulturnih i verskih objekata, prinudni rad i protivpravno terorisanje civila, a u presudi je potvđeno da se pritom nije radilo tek o usamljenim incidentima određenih pojedinaca, već upravo o zajedničkom planu kog je osmislio Tuđman, zajedno sa svojim tadašnjim ministrom odbrane Šuškom, kao i načelnikom generalštaba Bobetkom.

Nakon ove presude postavlja se pitanje – ako su nižerangirani izvršioci ovako teških nedela osuđeni na višedecenijske kazne zatvora, kolika bi tek kazna po mišljenju Haškog tribunala očekivala samog Franju Tuđmana, koji je juče proglašen predvodnikom i idejnim tvorcem tog istog udruženog zločinačkog poduhvata?

Štaviše, opravdano se postavlja pitanje kakve će to imati posledice po status Tuđmanovog lika i dela u savremenoj Republici Hrvatskoj, s obzirom da posle ove haške odluke ispada da sada u Hrvatskoj na stotine glavnih ulica i trgova nose nazive po dokazanom ratnom zločincu koji je osmislio etničko čišćenje i koordinisao razne druge zločine.

A takođe, postavlja se pitanje – da li će Evropskoj uniji imalo zasmetati da za mesec dana nova članica Unije postane zemlja u kojoj postoje brojni spomenici čoveku kog je Haški tribunal upravo označio kao idejnog tvorca ratnih zločina i etničkog čišćenja, jer mora se priznati da ni ratni zločini, a ni etničko čišćenje ne pripadaju proklamovanim evropskim vrednostima.

A samo u poslednje vreme u Hrvatskoj su svečano podignuta dva takva spomenika – jedan u Splitu sredinom ovog meseca, a drugi spomenik Tuđmanu se svečano otkriva upravo danas u Osijeku, na centralnom gradskom trgu, u organizaciji gradskih vlasti.

Međutim, iako je sud u Hagu u svojoj presudi dao jasnu ocenu i praktički identifikovao celi državni vrh kao udružene ratne zločince, malo je verovatno da će to izazvati bilo kakvu buru u kancelarijama briselske administracije ili bilo kakvu značajniju promenu njihove retorike.

Uostalom, zašto bi se istrčavali sa novim tumačenjem istorijskih događaja, kada im je mudrije sačekati drugostepenu odluku suda za nekoliko godina, a tada će možda svi pomenuti osuđenici biti oslobođeni svake optužbe za razne zločine, s obzirom da je Haški tribunal poznat upravo po takvim nelogičnim presudama. Dovoljno je da se prisetimo kako je nedavno Haški sud prvo osudio hrvatske generale, a zatim ih je u drugostepenom postupku u potpunosti oslobodio svake krivnje.

Pa ipak, sve dok ne bude donesena i drugostepena, pravosnažna odluka, ostaje na snazi aktuelna presuda Haškog tribunala, kojom je prvi predsednik Hrvatske Franjo Tuđman, zajedno sa drugim viokim saučesnicima – zvanično proglašen za ratnog zločinca.

Na dvadeseti rođendan od pojavljivanja prvog broja Feral Tribunea, i to u jubilarnoj petoj godini od kako je ovaj list ugašen, za Nedeljnik ekskluzivno govore jedan od Feralovih osnivača i urednika Predrag Lucić i publicista Đorđe Matić.

Podsetivši da će Hrvatska uskoro postati granica EU, Josipović je na tradicionalnom prijemu za ambasadore svih zemalja koji su akreditovani u Zagrebu sinoć, u Beloj vili na Brionima rekao da se Hrvatskoj od 1. jula otvara tržište rada za pola miliona ljudi, kao i da to tržište treba iskoristiti.

On je pokazao razumevanje istakavši da drugim zemljama nije bilo uvek lako poslovati u Hrvatskoj, ali da se vlada premijera Zorana Milanovića trudi da svima omogući investiranje.

Prijemu je, kak je javila Hina, prethodilo otvaranje izložbe jednog od najistaknutijih austrijskih umetnika Hansa Kupelvaisera.

Reč je o izložbi fotografija i umetničkih instalacija postavljenim u prostorijama Kuće za čamce iz 1902. godine i letnjem bisokupu iz 1950. godine.

Inače, Kupelvaiser je rođak industrijalca i vlasnika Brijonskih ostrva sa početka 20 veka Paula Kupelvaisera.

Sjedinjene Americke Drzave  su jedna od retkih zemalja koje ne slave 1 maj kao medjunarodni praznik rada iako se isti proslavlja kao sjecanje na radnicke demonstracije u Cikagu u suton 19vijeka. Demonstracije su se zavrsile prilicno krvavo .  Amerika se isto tako ne zeli mnogo sjecati neslavnog sudjenja sindikalistima koji, iako bez jasnih dokaza, su osudjeni na smrt javnim vjesanjem.

Prvi maj ne slavim ni ja. Ne zato  sto sam poslije deset godina u Americi postao antikomunista il nesto slicno, vec zato sto  je jedan prvi maj   u mom zivotu zauvijek ostavio trag  dovoljan da promjenim poglede prema raznoraznim manifestacijama , datumima , a pogotovo  danasnjem.

Prica koja sljedi objavljena je ovdje  prije godinu dana pod naslovom "desilo se na jucerasnji dan". Objavljujem je ponovo jer  osjecam  potrebu da je ispricam iznova radi onih koji ovakve price nazalost nisu stigli ispricati.

********************************************

Predhodnu noć sam izašao van, ali ubrzo sam se vratio kući na čuđenje mojih ukućana koji su inače, u vreme kad obično dolazim kući, spavali čvrstim snom. Naravno, tu ne računam dragu mamu koja se uvijek nekako budila, na moju žalost, čim bih ulazio u kuću. Svjetlo nisam palio sve u svrhu tihog i neprimjetnog dolaska, ali kao posljedica mraka na stepeništu zakačio bi drveni tanjur koji je na lamperiji uz stepenice imao služiti kao ukras, al' i kao moj izdajnik te mamin obaveštajac za tačno vreme kad, odnedavno punoljetni sin jedinac , stiže kući. Glasni udarac drvenerije o stepenice te kotrljanje po istim probudilo bi i mene, a kamoli ne osobu lakog sna, tj moju mamu. Ne samo da sam se to veče vratio prije nego što su moji i zaspali, nego sam odlučio otići u svoju sobu i zaspati prije, za mene nevjerovatnih, 10 naveče.

Prije svitanja tog prvog maja 1995 bio sam budan. Ne zato što sam predhodnu noć legao rano. Ne, nije me probudio ni glasnodrndavi autobus ispred komšijske kuće. Nisu to bili ni alkoholisani prekrišioci primirja, koje je već skoro četiri godine vladalo u zapadnom kutku Slavonije. Ovog puta zvižduci granata koji su završavali eksplozijama bili su moj budilnik te prvomajske zore koja je tek najavljivala novi dan, dan koji će mnogo toga promjeniti u mom životu.

Svi smo se okupili u kuhinji u prizemlju. Mama je paničila dok je otac pokušavao da je smiri objašnjavajući da kuća ima betonsku ploču. "Samo se odmaknite od prozora", govorio je tata i pokušao da koliko toliko pred nama sakrije strah koga samo nenormalan valjda ne bi imao. Baka je samo ćutala, i teško da ću ikad zaboraviti kad su nam se pogledi sreli. Mogao se u tom pogledu vidjeti strah i zabrinutost. Pukom srećom kao djevojčica izašla je živa iz zloglasnog ustaškog logora, a sad, pet decenija poslje, proživljavala je novi rat. Ovog puta gori, jer je u svojim unukama mogla osjetiti po prvi put kako se njena majka osjećala dok su proživljavale pakao Jasenovca.

Ja sam na zaprepašćenje majke obukao maskirnu jaknu koju sam dobio od komšije, na čijem rukavu je bio amblem "Milicija Krajine". "Pa jesi li ti normalan, skidaj to!! Hoćeš da te uhvate takvog?! I milion puta sam ti govorila da šišaš tu kosu, vidi na sta ličiš." Mama je vrištala, ali jaknu sam skinuo kad me otac pogledao. Nije želio paniku u kući, i bilo mi je jasno, no ipak nisam izdrzao: "Znaš mama, šta kome smeta duga kosa, valjda i oni slušaju rock and roll".

Mama ko mama, samo misli na najgore, mislio sam, ali što je meni bilo važno, ja sam razmišljao drugačije. Došlo je vreme da se više odluči - ili oni ili mi. Došlo je vreme i za mojih pet minuta. Sve te priče iz srednjoškolskih klupa o specijalcima, "Rambo akcijama", skupljanje djelova uniformi, krema za cipele koja se jel'te maže po licu, sve je to došlo vreme da se isproba. Kad se tome doda probuđena nacionalna svijest i junaštvo, tek ponekad potkopavana podsvjesnim ali logičnim pitanjima koja iščeznu i nestanu pod zvižducima granata, dobije se rezon razmišljanja jednog osamnaestogodišnjaka. Dok je napolju zora postajala prekrasno prvomajsko jutro, broj eksplozija se povećavao i jasno se moglo razabrati da granate, za razliku od ranije, idu u oba smjera. Doduše sa naše strane grada u nesumnjivo manjem broju. Naša kuća je bila u predrađu podjeljenog grada i ubrzo je organizovana evakuacija civila prema selima gdje su čekali autobusi koji su trebali odvesti žene i djecu u pravcu Bosne.

Sklonište smješteno u podrumu lokalne trgovine bilo je jedno od sabirnih centara u gradu i na samo nekoliko stotina metara od naše kuće. Ništa manje udaljena nije bila linija razdvajanja. Zbog svega ovog ići do skloništa trotoarom bilo je glumiti glinene golubove i lake mete čak i za loše strelce. Sa vrha stabenih zgrada moja ulica se vidjela kao na dlanu, te smo morali prečicom preko bašti. Nikad neću zaboraviti taj kontrast prekrasnog jutra sa slikarsko plavim bojenim nebom bez ijednog oblačka, nebom kojim su šarali zvižduci granata završavajući se eksplozijama svuda naokolo.

Kad se ipak broj eksplozija razredio, ili se nama samo tako činilo, odlučili smo poći put skloništa. "Sine, čuvaj sestre i pazi na baku i mamu", rekao mi je otac i još jednom me zagrlio. Mami je jedva nekako uspio objasniti da ja ne mogu sa njima do granice sa Bosnom jer me neće zbog godina pustiti da izadjem."Bolje je da ostane sa mnom kad vas isprati

Baka se na pola puta do skloništa vratila kući. Tata će ispričati kako se i sam iznenadio kad ju je video. Došla je još jednom da zagrli sina. Kao da je predosjećala da je možda to posljednji put. No ubrzo će nam se i ona pridružiti u skloništu.  

Od skloništa do prvog sela išla je prva grupa od 20 civila praćena sa par odraslih ljudi, gdje sam ja naravno sebe ubrajao. Bio sam na začelju grupe sa mojim prijateljem. Za razliku od mene koji sam bio naoružan voljom da se borim i crvenom putnom torbom, moj drug je nosio automatsku pušku.

Konfiguracija terena je bila takva da smo bili nevidljivi neprijateljskoj strani, skrivani šumom i brežuljkastim terenom, dok nismo izašli na jednu čistinu udaljenu samo par stotina metara od seoske ceste gdje je, kako su nam rekli, čekao prvi autobus spreman da odveze žene i djecu. Ta čistina je bio jedini prelaz, ali i siguran znak da nas mogu vidjeti "komšije" koje su nas tako besomučno obasipali granatama na ovaj prvomajski uranak. Ako ništa mogli su vidjeti da se, sem nas par, radi o ženama i djeci. Ubrzo će se pokazati da činjenica da se radi o civilima neće prestavljati nikakvu prepreku za granatiranje, čak naprotiv. Ni prvi ni poslednji put da je ovakva taktika upotrebljena među ljudima koji do jučer čuvaše bratstvo i jedinstvo ko zjenicu oka svog. Čuvali ga za medalju i počasno mjesto predsjednika sljepih i slabovidnih.

"Lezite!", derao se momak sa početka kolone kad su se prvi zvižduci čuli nad glavama. Zalegao sam stavljajući ruke refleksno preko glave. Osjetio sam kako zemlja podrhtava na tupi udarac praćen eksplozijom.

Na komandu sa početka kolone grupa je krenula napred sasvim blizu prvih seoskih kuća koje su se vjerovatno svima učinile nikad daljim. Drugi zvižduk i više nisam čekao da neko vikne, već sam viknuo sam, još jednom zagrlivši zemlju pokrivajući rukama glavu, priznajem i uši. Ovaj put zvižduk granate nije, kao prošli put, završio onako zatupljujućim udarcem, niti sam osjetio da su buseni zemlje padali po meni. Dobar znak da su komšije barem malo podbacile, pomislio sam. Ustao sam i samo par koraka ispred bio je jarak koji je pratio vijugavu seosku cestu. Treći zvižduk granate je parao zrak, al' ovog puta nisam zalegao. Odlučio sam uskočiti u taj jarak koji mi se činio sigurnijim mjestom.

Uskočio sam u njega u isto vreme kad je odjeknuo prasak i na moment se divio skoku. E jebote, šteta što ovo neko nije mogao snimiti, pomislih, a sledeće sekunde vrisak mi je sledio dah. Nisam smio da pogledam ispred, a zatim sam čuo mamu kako me zove. Vidio sam nju i sestre i odahnuo. Bile su uplašene, ali ipak - ko nije.

Pod desnom potkoljenicom osjetih vrućinu, a nedugo zatih pod rukom osjetih toplu tečnost koja je već dobro nakvasila hlače. A u vražiju mater, zar da se tako završi moj prvi ratni dan! Ja sam, ipak, imao sreću.

Sve je utihnulo i strašnije od granata prolamao se jauk žene koja je u svom naručju nosila svoju petogodišnju ćerkicu. Smrtonosni geler pogodio je malu Jelenu dok je bila u naručju svoje majke. Počeo sam refleksno da rukama pipam po grudima, stomaku, da nisam još negdje ranjen. Na moje zaprepašćenje gdje bih god rukom dodirnuo bilo je krvavo. Trebalo je ipak par sekundi da shvatim da mi je samo ruka krvava jer sam je drzao na rani pod koljenom pa ostavljam tragove svud po sebi. Izvadio sam kaiš i stegao nogu. Ja i znanje prve pomoći nikad nismo bili prijatelji. Sjetio sam se nastavnika prve pomoći koji bi mi govorio da kad vidim nekog da mu treba prva pomoć neka bježim, tako ću mu najviše pomoći. Hm, kako pobjeći od samog sebe.

Ljudi su se okupili u kućama uz cestu gdje je podalje stajao i autobus. Iako sam stegao nogu počelo mi se magliti pred očima. Tad nisam znao da me je geler samo okrznuo, ali i otkinuo 2 cm glavne arterije koja ide ispod koljena. Smjestili su me u kola i sa još jednom ženom ranjenom u ruku krenuli put Okučana. Bilo mi je teško što ostavljam moje, ali i drago što su svi ostali živi. Kasnije, mnogo kasnije ću saznati da me je mama lagala i da je baka poginula.

Sve mi se više mutilo pred očima i hvatao me san. Osjećao sam šamare po licu ali već sam počinjao gubiti svijest i kao kroz daljinu čuo sam glas: "Ne dajte mu da zaspe... Dalibore... samo mu ne dajte da zaspe..." Kao nikad do tad smrt je bila nadohvat ruke, ili bolje rečeno bio sam ja njoj.

Vijest da su hrvatske jedinice presjekle put do Okučana me je razbudila, na kratko. Bio sam svijestan da vjerovatno živim svoje zadnje sate.

"Ne dajte da umrem", govorio sam dok su mi vlastite riječi odzvanjale kao u praznom tunelu. Nisam mislio više o junaštvu, o nacionalnoj svijesti, o himni, o Obiliću. Mislio sam da li ću ikad vidjeti roditelje, sestre, baku. Mislio sam o djevojci koju nisam izveo na tu glupu kolu.

I postade Nacija izbljedela i beznačajna slika u odnosu na ono iskonsko ljudsko što svi nosimo. I više nije bitno koji i čiji amblem nosite, dal' na ramenu dal' u srcu, jer pred hladnim zadahom smrti čovjek postade gol kao od majke rođen, postade samo čovjek. I ja pomislih o svemu onom što misli svako kad mu smrt zakuca na vrata. Na one obične ljudske stvari koje veze sa nacijom nemaju. U popodnevnim časovima ipak ću zaspati najduži san. Koma je trajala dve nedelje. Smrt ću sresti, doduše onu kliničku, koja ostavlja jos jednu šansu za život.  
Ovaj blog posvećujem svim onim koji su nažalost zakasnili i nisu imali šanse ovo ispričati.
Ovaj blog posvećujem mojoj baki, maloj Jeleni i svim nedužno nastradalim tog prvomajskog jutra 1995.   Njima  neka je slava,nama nauk, a sramota neka je onih sto pobjedu slave,ali ne zato sto je slave vec zato sto niko,ni nakon 15 godina, odgovoran za zlocine  u operaciji "bljesak" nije jos video ni  sudiju za prekrsaje.

Moj je otac bio bagerist. Dok smo sestra i ja bile male, to nam je, što bi se danas reklo, bilo tako cool – vodio nas je jednom, dvaput na svoj posao i pokazivao goleme kamione za prijevoz rude iz površinskih kopova, koji su imali kotače veće od našeg tate, a on je prilično visok. A tek bageri! Šteta što tata nije imao i sina. Puno vremena je prošlo prije nego što sam shvatila koliko, zapravo, bageristi znače ovome svijetu – ali čekajte, nismo još do toga došli.

Kad sam bila sasvim mala, bebuška, dijete u kolijevci, tata me je, to mi je stoput spominjao, zimi zamatao u svoju bundu podstavljenu janjećim krznom. Sjećam se, iz nešto kasnijeg djetinjstva, tih bundi – iznutra svijetlo krzno, izvana debeli zelenkasti tekstil. Bile su silno tople i ugodne, naročito kad si dijete pa cijeli staneš u bundu koja je mome visokome tati bila duga do pola bedara.

Sunce na kutiji
Te sam se bunde ovih dana sjetila s posebnom nježnošću – nju je, naime, moj otac, kao i svi njegovi kolege, obični radnici – skladištari, stražari, vozači – svako određeno vrijeme dobivao od svoje firme.

Moj tata nije radio daleko od kuće – tvornica je bila deset minuta brze šetnje, pa je išao pješice. Nije ništa nosio sa sobom – prehrana je bila osigurana u tvorničkoj menzi, pa mama nije slala tećice ni sendviče. No, s vremena na vrijeme, iz tvornice se vraćao natovaren – u nekim određenim vremenskim razmacima, kojih se ja danas ne sjećam, donosio je kući šugamane na rige, domaće proizvodnje i jako dobre kvalitete, kako je govorila moja mama. U tvornici su imali pravo na nekoliko šugamana godišnje, ne sjećam se više koliko.

Povremeno je – češće nego šugamane – donosio prašak za robu, Plavi radion Saponije iz Osijeka, u modroj kutiji sa žutim suncem koje je sijalo iz ugla. To je tvornica osiguravala svojim radnicima za pranje onih šugamana, kao i za pranje trliša, koje je moj otac također dobivao od svoje firme. Radne organizacije.

Rukavice su mu bile divne – velike, kožne, podstavljene, tople… Ogromne, za velike radničke ruke moga tate s kojima je svašta znao napraviti. I rukavice je – i kape, zimske i ljetne, da ga zaštite od hladnoće i sunca – dobivao od svoje firme. I cipele – da, velike cipele, bakandže, kožne. Domaće proizvodnje. Sve što je dobivao bilo je domaće proizvodnje. Svašta se “domaćeg” proizvodilo u to vrijeme, ne bi čovjek vjerovao.

Nekoliko predivnih ljeta proveli smo na najljepšem jadranskom otoku, u najljepšem mjestu na svijetu, u hotelu na plaži gdje je tatin sindikat radnicima osiguravao odmor – čak petnaest dana! – za neki sitan iznos koji je mogao plaćati u ratama.

Ne sjećam se koliko je točno plaćao, niti u koliko rata, ali se sjećam divnih ljeta, mora, sunca, sladoleda, večernjih šetnji, tate i mame koji su hodali zagrljeni i zadovoljni… Doduše, s njima sam se viđala više-manje samo tri puta dnevno – za doručkom (marmeladice, mala masla, paštetice – standardna hotelska ponuda), za ručkom, i za večerom. Polupansion je riječ koju u to vrijeme još nisam stigla upoznati.

Povratak sa sela
Moj tata bio je zadovoljan: nije puno gledao unatrag, jer nije imao za čim žaliti, niti je puno gledao unaprijed, jer nije imao od čega strepiti. U vrijeme mog djetinjstva, on je, iako običan radnik, imao sve što mu je trebalo. Bio je uljuljan u sigurnost, razumljivu samu po sebi, stamenu i nedodirljivu. Djeca su mu išla u besplatnu školu, doktori nam u to vrijeme nisu puno trebali, ali i kad jesu, nije bio nikakav problem, pogotovo ne financijski, doći do njih.

Vikendom smo sa sela donosili stvari kojih sam se ja grozila, i pazila da iz auta šmugnem što prije ne noseći ništa, da me slučajno ne bi vidio netko iz ekipe s nečim takvim, znate one grozne seljačke stvari - pečenicu, pancetu, pršut, kapulu, luk, orahe, bajame, grožđe, vino, rakiju, ponekad cijelu tuku ili cijelo janje, za u zamrzivač, a uvijek veliku pogaču, od – tada nisam znala da se to tako zove – integralnog brašna, mljevenog na Krki, koju bi uvijek kad smo se vraćali u grad za nas pekla moja baba.

Pogača bi još bila topla, još s tragovima luga. Nedavno me na tu babinu pogaču, koju sam izbjegavala jesti jer je bila tako seljački proizvod, podsjetila skoro ista takva. Prodaju ih u konobi jednog lijepog sela nedaleko od Splita. Košta 80 kuna. Može se kupiti i samo četvrtina. Boga ti, nisam ni znala da je onaj golemi komad svježe pogače koji bi moja baba namazala mašću i tjerala me da jedem koštao, brat-bratu, dvadeset kuna.

Mogla bih se sjetiti još detalja iz vremena kad je moj otac, radnik, bagerist, bio u punoj snazi, djeca mala i bezbrižna, a mama, vrlo neemancipirano, posvećena djeci i kuhinji. Ne zagovaram, da netko ne shvati krivo, ženu u kuhinji, nikako. Samo kažem kako je to bilo u našoj kući. I, najiskrenije, sviđalo mi se doći iz škole, a doma mama, i sve je uredno, i sve miriše na ručak. Moje dijete ne žali za takvim stvarima, jer uopće ne shvaća da tako nešto kao mama-stalno-doma postoji. Ako ne jede u bake ili u tetke kat ispod, snađe se sama. Valjda. Ja radim, pa nemam baš najbolji uvid, iako se trudim.

Ručak se svaki dan tempirao prema tati. On je radio od šest do dva, a kad dođeš doma u dva i kvarat, dva i pol, imaš ispred sebe cijeli dan, i možeš svašta. Moj tata se, recimo, zanimao za motore i mehanizme raznih vozila, za to se, uostalom, i školovao. Znao je svašta popraviti, sam je održavao svoj auto. I onda bi popodne,nakon što poslije ručka ubije oko, uvijek nešto radio pod haubom naše škode.

Kune i slonovi
Enivej, zašto pišem ovaj tekst?

U čast tatinoj bundi, i kožnim rukavicama, i šugamanima na rige, i plavom radionu. I škodi. I društvenom stanu sa stanarskim pravom. I sindikalnom ljetovanju – možda nije bilo elitno, ali u meni je ostavilo puno sunca, puno kupanja, radosti, ljetnih druženja i šuma valova koji sam noću slušala sjedeći na ogradi hotelskog prozora. Ne znam što je djevojčici na pragu puberteta elitnije od toga. Sumnjam da je, već godinama, ijedno dijete radnika-bagerista, čija žena ne mora raditi jer je njegova plaća dovoljna za ugodan život ne pretjerano zahtjevnih ljudi, sjedilo na prozorskoj ogradi hotela na samoj plaži i slušalo šum valova.

Moj tata nije imao ništa protiv toga što je radnik. Mislim da je, u to vrijeme, živjelo puno takvih, zadovoljnih tata.

Ne znam gdje su takvi tate danas, imaju li uopće posao; ako ga imaju, primaju li uopće plaću (za bunde neću ni pitati), ako je i primaju, ne znam je li ona dovoljna za sve što im treba, a ako i jest dovoljna - ne znam baš može li se njome petnaest dana ljetovati svake godine u hotelu na plaži u najljepšem mjestu na svijetu.

(Kao već odrasla osoba gledala sam kako moj otac, silom novodošlih prilika, odlazi u penziju, užasno prijevremenu. Njegov odlazak i odlazak njegovih kolega značio je prve metaforičke kune koje su kasnije platile račun za safari na slonove, ali dobro, neću o tome. Još mlad, a već star i otprašen s posla u tvornici, pokušavao je raditi u fušu.

Ranije, uljuljkan u svoj život u kojemu je imao posao, stan, ženu, djecu, plaću, auto, bundu i ljetovanje, nije imao razloga otići u gastarbajtere, niti, recimo, od gastarbajterske zarade kupiti bager, ali je zato kasnije, kad su ga nesretna vremena još mladog i sposobnog otpremila u penziju i u siromaštvo, radio na crno, i to baš kod onih koji su od gastarbajterskih plaća pokupovali bagere, a najčešće ih nisu znali sami voziti.

Gradilo se tih godina gdje se stiglo – pristupne premijerske ceste, kuće, vile, crkve, mallovi i šta sve ne – pa su posla imali i bageri, i njihovi vlasnici, i najamnici.

Nenaučen na ćoškast život i samoodržanje, moj se otac nije znao gurati za novce, a mnogi gazde, itekako u stranom svijetu izučene životne škole, osjećali su meki teren i shvaćali da im se ništa neće dogoditi ako mome tati ne plate. Niti je znao tražiti, niti utjerivati dug, niti slati razbijače. Neki su vlasnici nakon traženja ipak platili – rijetko kad koliko je trebalo, a jedan je umro izbjegavajući moga oca i obavezu da mu da četiri tisuće maraka koje je zaradio za više mjeseci rada. Na terenu. Bez radnog vremena. Shvatila sam da biti bagerist više i nije neka fora – ako nemaš bager.)

Vidimo se u Gorskom kotaru
Danas obični tate radnici, tate bageristi, ne rade od šest do dva, nego koliko se od njih traži. A radit će još i više, tako mi ministra Mrsića, socijaldemokrata koji podržava razbijanje one formule humanog življenja 8-8-8, i verbalno ekvilibrira uvjeravajući da 60 sati rada tjedno zapravo znači manje posla i, kad malo bolje razmisliš, više slobodnog vremena, jer ako se to fino preraspodijeli, pa jedno vrijeme radiš non-stop i ubijaš se od posla, onda će ti poslodavac (možda, a možda i neće), omogućiti da jedno vrijeme radiš manje, valjda samo četrdeset osam sati.

I tako će – uz mnogo što drugo – posve nestati i oni zadnji tate radnici po kojima se ručak tempira uvijek u isto vrijeme, koji ubiju oko nakon ručka, a popodne prčkaju nešto oko auta.

Ukratko – da sretnem razbijača one formule polugolog u siječanjskoj noći usred Gorskog kotara, ne bih mu dala da se ogrne tatinom bundom od janjećeg krzna.

Labinska republika je kratkotrajna samoupravna republika koju su rudari s područja Labina u Hrvatskoj proglasili 2. ožujka 1921. godine tijekom rudarskoga štrajka.

Raspadom Austrougarske monarhije poslije svršetka Prvog svjetskog rata Italija, koristeći oslabljeni položaj krajeva koji su bili pod vlašću monarhije, uspijeva prisvojiti i talijanizirati područja Istre i dijelova Dalmacije te stanovništvo i gospodarski potencijal zauzetih područja iskorištava u robovlasničkom smislu riječi.

Prije nego što su preuzeli vlast u Italiji, fašistički odredi su zaposjeli sjedište radničkog odbora u Trstu 1921. godine, istog zapalili i napali predstavnike sindikata rudnika Raše. Povodom ovog događaja i prijašnjeg robovlaničkog odnosa prema radnicima rudnika Labinštine, dolazi do generalnog štrajka oko dvije tisuće rudara. Rudari u kratkom vremenskom roku zauzimaju rudnike, proglašavaju republiku pod krilaticom 'kova je nasa' (rudnik je naš), organiziraju vlast i takozvanu crvenu stražu kao zaštitu od fašista te sami rukovode proizvodnjom rudnika uz potporu dijela seljaka zemljoradnika. Talijanska uprava u Istri se odlučuje ugušiti postojanje republike vojnom silom što im 8. travnja 1921. godine i polazi za rukom nakon žestokog otpora rudara.
Prvi antifašistički ustanak na svijetu

Ovaj ustanak istarskih rudara smatra se prvim svjetskim antifašističkim ustankom uopće. Iako je fašizam na vlast u Italiji stigao tek 1922., u ovim krajevima i nešto ranije su započeli teror, represija i talijanizacija Istre, odmah nakon potpadanja ovih krajeva pod Italiju 1918. godine. Isti ti upravitelji Istre su aktivno sudjelovali u dovođenju fašizma na vlast. Stoga je ispravno tumačenje da je Labinska republika bila prvi ustanak protiv fašizma u svijetu.       

Interesantna recenica iz gornjeg teksta:
 Citat ( navod )
"
- Slažem se. Zato kapitalistička Hrvatska mora imati snažnu socijalnu državu, jer ne možete ljude iz jednog sustava maksimalne sigurnosti prevesti u sustav nikakve sigurnosti, odnosno maksimalne nesigurnosti, a da se ne događaju užasne posljedice. U mom planu to nije ideološko, već tehničko pitanje provedbe tranzicije. I zato u knjizi navodim da EU mora reagirati, jer mi sami nemamo dovoljno snage niti sredstava da provedemo potrebnu tranziciju. Čak se usuđujem reći da je EU za to odgovoran od trenutka kada je prihvatio Hrvatsku kao članicu." Zavrsen citat.( navod)


Licno smatram da je najveci problem razvijenosti licnog nivoa inteligencije.
Ukoliko mi dopustamo da se cak i danas nakon toliko godina siri nacionalizam,to nije pitanje socijalne drzave vec pitanje unutrasnje politike drzave i nivoa intigencije svakog pojedinca u drzavi.

Gradjani moraju neka sustinska pravila da shvate.
Ta pravila "lepog ponasanja = Bon Tona" EU moraju prvo da poznaju oni koji vode drzavu da bi mogli taj " BON TON" da prenesu na gradjane.
Zeleli ste ziveti u EU.
Eu je zajednica vise drzava.
Ta zajednica moze samo da opstane ako se sve clanice pridrzavaju osnovnih pravila EU.

Politika (politicari) zemlje mora da se menja.
Unutrasnja politika nemoze biti na nacionalnoj (desnoj) bazi izgradjena a da je pri tome stvarno demokratska.
Takva politika koci napredak u drzavi.
Da ni ne spominjem saradnju sa clanicama EU.
Posebno ako je drzava u EU se takva unutrasnja politika kosi sa osnovnim pravima u EU.
To znaci da drzava nije u stanju sa svojim politicarima uspostvaiti stvarno demokratski sistem u drzavi.

Zasto se EU siri po celoj evropi?
Zato sto je glavni cilj uvecanje profita.
Konstantno uvecavanje profita bez granica.
Svako blokiranje sirenja i otvaranje drzava u Evropi zaustavlja uvecanje profita za one koji vode EU.
Sasvima sam siguran da se to na duze vreme nece tolerisati.
Sto sa sobom ponovo donosi sankcije.
Dali to gradjani a i politiacari u Hrvatskoj stvarno zele?
O tome treba da razmisle oni koji vode drzavu.

Sto se pre nivo inteligencije ljudi  (svih) podigne, ce shvatiti da se mora postovati osnovno pravo na slobodno kretanje svih gradjana iz zemalja u sastvau EU.
Sustina politike EU je ekonomski rast svih zemalja kako bi se stvorilo sigurno trziste,odnosno prostor za plasiranje proizvoda iz EU.
Tamo gde se vecina jos uvek bavi samo nacionalistickim idejma se koci normalan razvoj sirenja trzista EU.

Citajuci gornji clanak sam se setio ipriloga  u vezi Svicarske od gospodina Elsässera.
On tvrdi da je "sirenje demokracije" po "receptu" SAD-a totalni promasaj.

Dalje tvrdi gospodin Elsässer da su  drzave  u koje se "uvela demoracija" unistene i nakon toga ostavljene od onih koji su pokrenuli "promene" u drzavi.
Sa zeljom da uvedu demokraciju po zapadnom sistemu.

Dali je to i u nasem slucaju tako?


Valter

Jos uvek ima gradjana u zemlji koji smatraju da se saradnja sa susednim drzavama niukom slucaju nesme pokrenuti.
Jedna od izjava je i :"Sada kada je Republika Hrvatska slobodna i samostalna drzava......"

Ovakve izjave pokazuju kako su mnogi "neinformisani" kada je u pitanju bilo kakvo clanstvo.
Svaka drzava,pa tako i Hrvatska drzava se nemoze posmatrati kao samostalnom drzavom,ako je clanica u (EU) nekom savezu.
Tako svako clanstvo u jedom svazu obavezuje drzavu na pridrzavanje odredjenih zakona koji su vazeci u tom (savezu) - clanstvu.

Osim toga treba dobro razmisliti,sta bi prosirenje saradnje u regionu znacilo za gradjane regiona?
Vizionarka politika uvek gleda napred a ne nazad.
Samo tako se moze krenuti u bolje sutra za sve gradjane jedne drzave.

Posmatrajte istoriju clanica EU.
Na taj nacin mogu svi da se uvere da sam u pravu.
Samo pravilnim (kao se stvarno zeli napred) informisanjem se moze stvoriti realna slika za napredak jedne regije.

Pruzite ruku drugim ljudima,i shvaticete da ste ucinili dobro delo i sebi i drugima.
Danas,kada se konflikti sire celom zemaljskom kuglom bi trebalo sve ciniti da se ljudi bolje upoznaju i druze medjusobno.

Jedan dan je dug.
Jedna godina je vec kraca.
Jedan vek (covekov) je brzo prosao.
Nemojmo gubiti vreme na svadju i tucu.
Puno lepse je druziti se i siriti prijateljstvo medju ljudima.

Zelim nam svima puno uspeha u tome.

Valter

http://www.vecernji.hr/predsjednicki-izbori2014/glas-za-josipovica-glas-je-za-ukidanje-istre-kao-zupanije-982373


'Glas za Josipovića glas je za ukidanje Istre kao županije'

- Josipović je za to da se Istra pripoji Primorsko-goranskoj županiji u sklopu njegove regionalizacije - rekao je Tolušić.

Autor:
Iva Puljić Šego

Tomislav Tolušić, šef Hrvatske zajednice županija, reagirao je na izjavu Borisa Miletića, šefa IDS-a, o tome zašto ta istarska stranka podržava kandidaturu aktualnog predsjednika Ive Josipovića.

- Građani moraju znati da je glas za Josipovića glas za ukidanje Istre kao županije i ukidanje Istre kao pojma. Josipović je, naime, za to da se Istra pripoji Primorsko-goranskoj županiji u sklopu njegove regionalizacije - rekao je Tolušić.

"Županijama treba dati veće ovlasti i više novca"

Nije mu jasno zašto bi se uopće ukidale županije jer po njemu, a on je i župan Virovitičko-podravski, županije su opravdale svrhu svog postojanja.

- Istra kao županija treba opstati, to je stav HDZ-a i naše kandidatkinje Kolinde Grabar Kitarović - rekao je Tolušić. Županije su, nastavio je, odradile više od 1300 projekata koji su financirani iz fondova EU. - Županijama treba dati veće ovlasti i više novca - zaključio je Tolušić.


Boris Miletić
IDS podržava Josipovića jer se zalaže za decentralizaciju i regionalizaciju Hrvatske

Stvaranje regija je prvi neizostavni korak u provođenju strukturnih reformi bez kojih nema ekonomskog rasta i oporavka, rekao je Miletić

IDS je podržao Ivu Josipovića i u drugome krugu jer je riječ o političkome projektu koji nudi rješenje na razini standarda uspješnih europskih zemalja.

- Punih dvadeset godina čekamo administrativne reforme koje bi racionalno uredile ekonomski i povijesni prostor Hrvatske kao zemlje snažnih regija. To je prvi put od samostalnosti RH da se netko u državnom vrhu otvoreno založio za regionalni ustroj i decentralizaciju, rekao je predsjednik IDS-a Boris Miletić.

Dodao je kako je nemoguće povlačiti ozbiljna sredstava iz Europskih fondova bez snažnog regionalnog ustroja te da kad govorimo o regijama, moramo voditi računa o povijesnim i zemljopisnim aspektima, kao i o kulturnim identitetima te naravno o ekonomskoj samoodrživosti regija.

- Hrvatska je izuzetno centralizirana zemlja. Oni koji misle da postoji jednakost između centralizacije i integracije - jako griješe. Posljedice su upravo obratne, kazao je Miletić poručivši da "centralizacija vodi dezintegraciji“.

- Najrazvijenije europske zemlje u pravilu su one s najvećim stupnjem decentralizacije. Zamislite samo proračune naših gradova i općina koji su bogatiji za pet do sedam puta. Zamislite kakav bi to utjecaj imalo na otvaranje radnih mjesta, kvalitetu naših vrtića, škola, domove za starije osobe ili bolnica. Želim jednu stvar posebno naglasiti – decentralizacija treba značiti nova prava i ovlasti za županije, gradove i općine, ali i nove odgovornosti. Istra je već pokazala da zna upravljati svojim razvojem i da postoji niz projekata po kojima smo bili i ostali lideri u Hrvatskoj, od agroturizama, vinarstva i maslinarstva pa nadalje…

Miletić je kazao i da se IDS zalaže za decentralizaciju i regionalni ustroj od svog osnutka, a danas sve relevantne institucije govore o nužnoj potrebi decentralizacije Hrvatske, jer su dokazano decentralizirane države Europe ekonomski efikasnije, a društveni standard njihovih građana daleko viši od prosjeka.

Predsjednik IDS-a smatra da je reforme nemoguće izvršiti bez promjene Ustava. Zbog toga je program ustavnih promjena koji je predložio kandidat za predsjednika RH dr. Ivo Josipović, kojeg podržava IDS, najbolje rješenje i za ekonomski oporavak zemlje.

- Stvaranje regija je prvi neizostavni korak u provođenju strukturnih reformi bez kojih nema ekonomskog rasta i oporavka - rekao je Miletić.

http://www.hak.hr/ino/mvd/

Potrebni dokumenti:

   Hrvatska vozačka dozvola
   2 fotografije, dimenzije 3,50 X 4,50 cm
   Osobna iskaznica ili putovnica

Međunarodna vozačka dozvola je međunarodno priznati prijevod nacionalne vozačke dozvole, a izdaje se sukladno Konvenciji o cestovnom prometu (Beč, 8. studenog 1968.). Hrvatska međunarodna vozačka dozvola sadrži prijevode na sedam (7) jezika; francuski, engleski, njemački, španjolski, ruski, arapski i kineski.

Međunarodna vozačka dozvola izdaje se odmah i vrijedi najviše tri (3) godine, odnosno do datuma isteka hrvatske vozačke dozvole ukoliko ona ističe ranije. Dozvolu mogu dobiti i strani državljani pod uvjetom da posjeduju hrvatsku vozačku dozvolu. Međunarodna je vozačka dozvola obavezna ukoliko se upravlja vozilom stranih registarskih oznaka u inozemstvu.

Također vam je potrebna kad putujete vozilom hrvatskih registarskih oznaka u Tursku, Norvešku, Albaniju, Island, Kosovo, države bivšeg Sovjetskog Saveza, te u svim izvaneuropskim zemljama.

Direktivom 2006/126/EZ Europskog parlamenta i Vijeća o vozačkim dozvolama propisano je da se vozačke dozvole koje su izdale države članice priznaju uzajamno, a da od 19.01.2033. godine, u opticaju mogu biti samo vozačke dozvole u kartičnom obliku.

Slijedom toga, države članice Europske unije trebaju priznati i vozačke dozvole koje su izdane u Republici Hrvatskoj u papirnatom obliku prije 01.07.2013. godine i nemaju osnovu zahtijevati međunarodnu vozačku dozvolu.

Međunarodna vozačka dozvola prestaje vrijediti kada strana država postane prebivalištem vozača, koji u tom slučaju mora regulirati status hrvatske vozačke dozvole pri nadležnim institucijama u inozemstvu (zamjena hrvatske dozvole za stranu, odnosno parcijalno ili ponovno polaganje vozačkog ispita). Razdoblje reguliranja vozačke dozvole propisuje svaka država zasebno, najčešće tri do dvanaest mjeseci od datuma prijave boravka.

Pri izdavanju Međunarodne vozačke dozvole potrebno je potpisati "Izjavu"


Cijena: 170,00 kn i 20,00 kn biljega (biljege možete kupiti i u touring poslovnicama u Zagrebu)


Može li vozač sa stranom vozačkom dozvolom dobiti međunarodnu vozačku dozvolu u Republici Hrvatskoj? Ne, vozač može dobiti samo međunarodnu vozačku dozvolu zemlje koja je izdala i nacionalnu vozačku dozvolu. Međunarodnu vozačku u gotovo cijelom svijetu izdaju nacionalni autoklubovi, pa savjetujemo da se vozači obrate autoklubu u svojoj zemlji.