HRVATSKA 1 DO 2019god.

http://www.express.hr/drustvo/hrvatska-mafija-poceli-s-albancima-danas-okrecu-milijarde-897?utm_campaign=Partnerski+portali&utm_medium=Widget&utm_source=Vecernji#

ORGANIZIRANI KRIMINAL
Hrvatska mafija: Počeli s Albancima, danas okreću milijarde

Autor: Vilim Cvok, Hajrudin Merdanović

Još sedamdesetih “balkanska mafija” krala je i pljačkala po Europi. Novac iz kriminalnih pohoda u inozemstvu nesmetano su trošili u Jugoslaviji, a država im je osiguravala putovnice i od njih naručivala krvave poslove

Razvoj organiziranoga kriminala počeo je nastankom države, a po svim indicijama djelomično je i bio pod državnim patronatom.

Ovdje nastojimo ispričati kako je do toga došlo, ne navodeći imena svih ključnih aktera. Iznosimo priče opasnih momaka, njihovih žrtava, istražitelja i policajaca...
Gliško je postao 'četnički vojvoda'

Još sedamdesetih “balkanska mafija” krala je i pljačkala po zemljama zapadne Europe. U Jugoslaviji nisu “operirali” jer su imali “deal” s takozvanom Udbom. Novac iz kriminalnih pohoda u inozemstvu nesmetano su trošili u Jugoslaviji, a država im je osiguravala putovnice i od njih naručivala krvave poslove.

Članovi beogradskog podzemlja usko su surađivali s kolegama iz Hrvatske. Većina ih tada, osim Albanaca, nije pridavala pozornost nacionalnosti. Uostalom, obavještajne službe bivše države nerijetko su baš od njih naručivale likvidacije emigranata.

Tako je 1983. u Njemačkoj likvidiran emigrant Stjepan Đureković, nekoć direktor Ine. Ubio ga je “kralj beogradskog podzemlja” Đorđe Božović zvani Giška. Giška je kasnije postao "četnički vojvoda", vojvoda”, ali je u rujnu 1991. u Gospiću, kao pripadnik srpske paravojske ubijen u jednom od najopasnijih pokušaja četnika da okupiraju grad.

Da je sprega hrvatskih i srpskih kriminalaca na njemačkom tlu itekako postojala, svjedoči i primjer kumstva Ljube Magaša Zemunca, najpoznatijeg srpskog gangstera u Frankfurtu (ubijen je 1986.) i Zlatka Bagarića, Hrvata koji će kasnije od Magaša i preuzeti frankfurtskog podzemlje.
Domovnice se dijelile šakom i kapom

U Hrvatskoj krajem osamdesetih, osim albanskih bandi, koje su nadzirale tzv. Balkansku rutu, nisu djelovale druge organizirane kriminalne skupine.

"Krajem osamdesetih i devedesete, pred sam rat, u Zagrebu je postojala jedna albanska grupacija od koje su svi zazirali. Smatralo se da su organizirani i vrlo opasni. Prvi su počeli s nekim organiziranim djelovanjem po gradu, reketarili su, držali kocku i prostituciju. No, oni su svoje poslove odveć agresivno širili po cijelom gradu i ubrzo su započeli prvi konflikti. Razračunavali su se i međusobno, a onda su im se počeli suprotstavljati i dečki koji su kao redari radili po disko klubovima. Pružali su otpor, barem su pokušavali. Čudili smo se i zgražali nad načinom na koji su djelovali, a istovremeno počeli razmišljati da se i sami slično organiziramo. Strah od sukoba s njima nas je na neki način tjerao da se povezujemo između sebe. U jednom trenutku Albanci su, pod pritiskom policije, ali i s početkom rata, nestali iz države. Mi nismo stali, nastavili smo se povezivati poznanstvima i prijateljstvom", prisjetio se tih dana pripadnik zagrebačkog podzemlja.

Istovremeno, devedesete se hrvatski gangsteri iz Zapadne Europe vraćaju se u Hrvatsku...

"Domovnice su se takvim dijelile šakom i kapom", rekao je jednom prilikom bivši glavni državni odvjetnik Radovan Ortynski...

"Državljanstva su se davala podobnima. U Zagrebu ti kriminalci odmah počinju s reketarenjem imućnijih obrtnika. Neki startaju kao redari u kockarnicama posuđujući lovu i moleći Boga da im je kockari ne vrate, kako bi im mogli “leći” na imovinu zbog duga i kamata. Nakon njih “posao” s kamatarenjem se širi i na mlađe", ispričao je Ortynski.

Jedan od onih koji su izbliza svjedočili kako nastaju prvi zločinački gangova, ovako opisuje te početke:

"Ukrali bi Mercedese i BMW-e pa bi vlasnicima poručili da ih mogu dobiti nazad za 5000 DEM. Ako bi se vlasnik obratio policiji, saznali bi to preko svojih informatora u MUP-u i cijena bi se odmah udvostručila! Drugi su vidjeli da taj posao ide dobro pa su i oni krenuli po lovu", tvrdi naš sugovornik.

Slaže se s Ortynskim u procjeni da je dio kriminalaca do novca tada najčešće došao klasičnim iznudama. U razdoblju od 1989. do ‘91. gotovo svaku večer kamatari bi sjedili na šanku pijuckajući mineralnu i pratili zagrižene kockare, koji su igrajući rulet pokušavali doći do dobitka.
Malo kocka, malo bijeloga, malo klubova...

Bilo je to vrijeme kada je Ante Marković postavio tečaj od sedam dinara za marku. Gradovi su bili puni duty free shopova. Nakon restrikcija struje, vožnje svaki drugi dan u akcijama par-nepar radi štednje benzina, građani su trošili nemilice. A mnogi su otkrili kasina i kockarnice.

"Kada bi im nestalo novaca, došli bi do kamatara, a ovi bi odmah dostavljali keša koliko je trebalo. Nije bilo nikakvih pismenih ugovora, a kamata se kretala od 10 do 30 posto dnevno", tvrdi dobro upućeni izvor:

"U to vrijeme mi smo preko dana spavali, a život bi nam počinjao noću. Malo rulet, malo kocka, linija– dvije bijelog i onda bi se išlo do noćnih klubova s glazbom..."

Početkom Domovinskog rata jedni odlaze u borbu, drugi se bave švercom oružja, droge, cigareta, nafte, prostitucije, iznudama, otmicama, mnogi krađama luksuznih automobila...
Na površinu isplivalo puno 'smeća'

"Na površinu je isplivalo puno ‘smeća’ koje nije ni vidjelo bojišnicu. Dobar dio njih završio je po tajnim službama zato što su kvalitetniji ljudi bili na ratištu, a ovi foliranti došli su do znački i iskaznica pa se tako zaštićeni ubacili u kriminal", prisjetio se “tvrdi dečko” odrastao na zagrebačkom asfaltu, više puta ranjavan u uličnim obračunima.

Bivši policajac tvrdi kako se tada pokazalo staro pravilo: Uz krijumčarenje oružja uvijek ide i droga. Nakon izbijanja Domovinskog rata plaće naglo padaju. Prosječna plaća tada je bila 100 do 120 njemačkih maraka. Žestoki momci ili nositelji organiziranog kriminala, kako ih se u policijskom žargonu nazivalo, naoko su bili ljudi izvan zakona. Gotovo svatko od njih je imao svoga policajca, koji je početkom devedesetih radio za mizernu plaću s kojom je mogao kupiti tek nekoliko rezervoara benzina. Upravo taj materijalni status često je bio plodno tlo za nastanak korupcije, koja je jednaka bilo gdje u svijetu, tako da su se po čudnovatim policijskim procjenama kriminalci dijelili na one “dobre” i one “manje dobre”.

Slučaj pucnjave iz automatske puške u jednom pulskom disko klubu kada se pokojni Ratko Šćekić sukobio sa suprotnim klanom, zorno oslikava spregu dijela policije i kriminala. Samo pukim slučajem tada nitko nije stradao. Nakon ispaljenog rafala svi su se razbježali.
Troje od pet policajaca primali mito

Na ispisima telefonskih poziva aktera sukoba uočeno je kako oni još iste noći zovu svaki svoga policajca. Po uhodanom receptu sve dogovaraju i skreću istragu u krivom smjeru.

Policajci, koji tada uopće ne rade ili su na bolovanju, “revno” se stavljaju u službu i svatko od njih radi za svoga. Pretraga u konkretnom slučaju nije dala nikakve rezultate jer je sve počišćeno, a indikativno je i da prijatelj policajac odlazi na pretragu kod prijatelja kriminalca.

Kasniji iskazi su dogovorno frizirani. Neke procjene govore da su u to vrijeme, znači devedesetih, trojica od petorice policajaca u Hrvatskoj primala mito od mafijaša!

"Tijekom devedesetih, pogotovo za rata, u Zagrebu je bilo mnogo javnih kuća. Jednom smo uhitili dvije prostitutke u autu s klijentom. Nemalo smo se iznenadili kada smo vidjeli da je to naš kolega", prisjetio se bivši policajac.
Ručna bomba se mogla dobiti za pivo

Očekivao je kako će kolegu suspendirati ili mu dati otkaz. No šefovi su to koristili za zabavu grohotom se smijući: “Evo j...ča. Jedna ti nije dosta pa ti odmah dvije!”

Sve vrste oružja početkom 90-ih mogle su se kupiti gotovo na ulici pa čak i preko oglasnika. “Kvočka”, što je bio naziv za pištolj, mogao se dobiti za 100-tinjak maraka, a “pilići” su se (streljivo), mogli dobiti i za pola marke, ovisno o kalibru.

Automatska puška s pet punih okvira streljiva mogla se dobiti za 500 maraka, a ručna bomba za pivo. Cijena je rasla ili padala ovisno o vrsti, oružja, pištolj bi bio jeftiniji ako je “vruć”, ako je s njim već počinjen neki zločin. Cijeli arsenali oružja, mahom iz skladišta bivše JNA, od raznih strojnica, pištolja, pušaka, prigušivača, mina, ručnih bacača raketa, bombi, eksploziva, upaljača, detonatora, nagaznih mina, satnih mehanizama i koječega mogli su se kupiti za sitne novce. Količina je, jasno, rušila cijenu...
Izvori zarade - reket i droga

U takvim uvjetima korupcija počinje cvasti. Uočava se sprega jakih kriminalaca s ljudima iz tajnih službi i državnog aparata. Špijuni koriste usluge kriminalaca za svoje ciljeve, no pakt djeluje i suprotno. Naime, kriminalci od zaštitnika dobivaju informacije i logistiku. Stvara se mafijaška struktura.

Mafijaši su samo svojom pojavom ulijevali strah i trepet kod običnih ljudi, svojih žrtava, pa čak i nekih policajaca koji im nisu smjeli ni prići kada bi činili i najmanji prekršaj, poput krivog parkiranja na primjer. Mafijaš i bivši pripadnik jedne postrojbe poznate po ratnim zločinima, držao je restoran u istarskom gradiću.

Toliko se osilio da je sjedeći na terasi, doslovce napadao ljude koji mu nisu bili po volji samo zbog imena i branio im prolaz ulicom! O “kultu” novopečenih mafijaša i njihovim običajima zorno svjedoči policajac, koji je nazočio susretu pomirenja vlasnika jednog restorana u Slavoniji i časnika HV-a, kojemu je ugostitelj odbijao plaćati reket. Tada je, tvrdi naš izvor, dogovoren “deal” o podjeli teritorija između njih dvojice, jer su obojici jedini izvori zarade bili reket i droga.
Političare snimali po bordelima

"Halid Bešlić je zabavljao goste kada je na vrata banuo, u tom kraju po reketu poznati, vojni časnik. Dočekao ga je vlasnik restorana koji se jedini usprotivio plaćanju klasičnog reketa. To vam je izgledalo kao da se sastaju dva predsjednika neprijateljskih država. Svaki od njih bio je okružen sa šest do sedam vidno naoružanih tjelohranitelja. Nakon rukovanja, tjelohranitelji, svi do jednog izbrijanih glava, obučeni u sportskoseljačko- elegantnom stilu s crnim kožnjacima, trapericama i tenisicama, rasporedili su se iza svoga gazde promatrajući i najmanji pokret suprotne strane. Ma kakav film ‘Kum’, to su trebali ovdje snimati", priča naš sugovornik dodavši kako su vojni časnik i ugostitelj ubrzo, osim snažnih tjelohranitelja, bili okruženi i oskudno odjevenim mladim djevojkama.

Na primjeru lokala, odnosno klasičnog bordela, koji se nalazio u istočnom predgrađu Zagreba, vidi se kako su tajne službe ‘97. dolazile do informacija i kompromitirajućih podataka.

"Lokal su organizirale hrvatske tajne službe kako bi preko seksa kontrolirali političare i ostale njima zanimljive ljude. U tom lokalu političari su činili čak 95 posto klijentele. Nisu to bili baš najpoznatiji političari, ali su među gostima bila i dva ministra. Oni su dolazili kako bi se družili s prostitutkama. Njih su dovozili iz Mađarske, a njihove usluge koristili su agenti, kriminalci i policajci. Gotovo cijela Petrinjska i pola Đorđićeve! U lokalu je bila i skrivena prostorija u koju su mogli sakriti djevojke u slučaju iznenadne racije. Svaki put kada bi policija krenula u raciju, netko od “plavaca” obavijestio je osoblje u lokalu koje bi sve raščistilo pa policija nikada nije našla ništa protuzakonito. U jednom trenutku policija se odlučila za desant helikopterima. Spustili su se i sve uhitili", kaže dobro upućeni sugovornik.

Seksi igrice u lokalu i obližnjem hotelu tajne službe su znale i snimati. Ni jedna snimka nikada nije procurila u javnost.
Sve se rješavalo oružjem

Možda su oni na snimkama rekli: “Samo dajte, objavite. Baš me briga.” Možda su snimke uništene, a možda se s njihovim neobjavljivanjem na neki način trguje. Kriminalci su se približili policiji, vojsci, političarima i carini. Osim klasičnih “poslova” u sprezi s politikom upuštaju se i u gospodarski kriminal, koji je svoje pravo lice pokazao u pretvorbi i privatizaciji kada su mnoga do tada uspješna poduzeća prodana za jednu kunu.

Istovremeno u Zagrebu i drugim većim gradovima nastaju gangovi. Stvara se konkurencija. Dolazi do nesuglasica oko podjele teritorija i poslova, što su rješavali brutalno, krvavim obračunima.

"Količina oružja, policijska i politička zaštita, podsjećaju na rane 1920. u Americi. Svi su bili naoružani i sve se rješavalo oružjem. Nesuglasice su okončane olakim potezanjem oružja, sve se okončalo u krvi, nismo mogli ni zamisliti da će se tako nešto ikad događati u glavnom gradu. Izrešetana tijela, izmrcvarena. Izgubljeni mladi životi. Najčešće zbog banalnih razloga, pa čak i samo jednog nezaboravljenog šamara", opisuje naš sugovornik, sudionik nekih sukoba.
Svi su se poistovjećivali s 'Kumom'

"Izgubivši nekoliko prijatelja tijekom tih sukoba i razračunavanja po ulici, mene je zahvatila strahovita depresija. Pomiješali su se razni osjećaji, od ljutnje i bijesa do neizdrživog straha. Kad sam izgubio bliske prijatelje našao sam se u totalnom mraku. Tražeći svjetlo, vrata, prozor, gušeći se, sjetim se film Kum... Svi smo se poistovjećivali s najopasnijim i najjačim likovima, a oni koji su ginuli, oni su bili nebitni. Sebe smo zamišljali u glavnoj ulozi, baš kao Kuma... No, kada je sve to postalo stvarno, kada je film postao naša stvarnost, nisam ga više imao želju gledati. Danas, sjetivši se mrtvih prijatelja i odlazaka na sprovode, vidjevši njihove obitelji, prijatelje koji su se gušili u suzama, postavljam si pitanje - je li to ono što je svatko želio? Je li to ono što smo željeli mi ili oni za koje sam smatrao da su bili na kontra strani", pita se naš sugovornik.

Eskalacijom međusobnih sukoba bandi i likvidacija, posebice u Zagrebu, te činjenicom da su ubojstva ostajala neriješena, stvarao se dojam da je policija potpuno nemoćna i nedorasla svom poslu. Niz likvidacija započeo je u Zagrebu u listopadu 1991. kada je ubijen Niko Mioč.
Miljenko Žaja Krojf u klubu Pasha Foto: Marko Lukunic (PIXSELL)

Za ubojstvo su sumnjičili Zorana Petrovića Ivicu, a za poticanje Miljenka Žaju Krojfa, koji je s Miočem svojedobno držao pizzeriju Cosa Nostra u Trnovčici. Zoran Petrović u međuvremenu je preminuo, a protiv Krojfa se i dalje vodi postupak na zagrebačkom sudu.

Novinarka Jasna Babić u svojoj knjizi “Zagrebačka mafija” navodi kako je Mioča ustvari ubio Zlatko Bagarić, “kralj kocke”. Bagarić se pred početak rata vratio iz Njemačke. Kao kum ubijenoga šefa mafije u Frankfurtu Ljube Zemunca, imao je reputaciju opakog kriminalca. Dane i noći provodio je po zagrebačkim kockarnicama, a živio je hotelu Intercontinental. Pratili su ga Zoran Petrović Ivica i Miljenko Žaja Krojf.

Doslovce je “drmao” gradom, a novac koji je dobio na kocki i reketu htio je investirati u nekretnine.
Bagariću nitko ništa nije mogao

"Bagarić je bio elegantan gospodin, koji je bio najgori kad se smijao. Bio je ugodan u razgovoru, svjestan svoje snage i spoznaje da mu nitko ne može ništa. Obožavao je bejzbolskom palicom tuči svoje krupjee u kasinu Tifani kada bi nešto zabrljali", priča nam svjedok tih događaja.

Takvim potezima Bagarić je gradio imidž opakog momka spremnog na sve. Bio je uzor i idol nadolazećim kriminalcima. Istodobno, svoje kriminalno carstvo gradio je i “kralj poker aparata” Vjeko Sliško. Prema legendama iz podzemlja, prvi sukob između njih dvojice izbio je 1993. nakon partije kockarske igre barbuta u kockarnici Kiss u zagrebačkoj Dubravi. Dobro upućeni izvor kaže:

"Kockalo se dva dana i tri noći. Na kraju je Bagarić izgubio pozamašnu svotu novca i tu su se on i Vjeko Sliško zakačili. Sukob se rasplamsao u prolijevanje krvi i niz do danas neriješnih likvidacija. Redar disko-kluba Sokol Damir Kovačić Šerif jednom prigodom je ranio Vjeku Sliška, navodno jer je divljao u lokalu. U veljači 1993. godine Šerif je izrešetan ispred svoje kuće..."
Izrešetani ispred vlastite kuće  

Prijatelj Vjeke Sliška Mladen Šiškić likvidiran je hicem iz snajpera ispred svoje kuće u zagrebačkoj Dubravi u rujnu 1995. Šiškićev brat Zdravko je u veljači 1997. nakon svađe oko novca od preprodaje automobila ubio Ivana Mirka Krpelnika. Na putu do bolnice izdahnuo je na rukama prijatelja Ivana Šakote. Samo četiri mjeseca poslije ispred zagrebačkog kafića Kvak hicem iz snajpera ubijen je i Šakota.

S njim je tada u društvu bio i Shpejtim Taqi. Njega su mjesec dana poslije izrešetali na raskrižju Selske i Zagorske...

U kolovozu 1997. u Kozari Boku iz jurećeg automobile izrešetan je Mijat Vrdoljak. Njega su sumnjičili za ubojstvo Damira Kovačića Šerifa. Isti mjesec likvidiran je i Omer Zahirović u svojoj kuću u Dubravi. Nagađalo se da je motiv ubojstva taj što je Zahirović početkom 90-ih bacio bombu u kockarnicu Joker, čiji je vlasnik bio- Bagarić.
Sprovod Zorana Petrovića Ivice Foto: Davor Puklavec (PIXSELL)

Zoran Petrović Ivica tada je bio ranjen pa se pričalo da on neposredno ili posredno stoji iza likvidacije. U improviziranom noćnom klubu NK Dubrava u srpnju 1998. skončao je i Zlatko Bagarić. Pred policajcima ga je ubio Lazar Rodić. Po prvi put samo u 24expressu donosimo opis drame iz lokala NK Dubrava, koji su prethodili likvidaciji tadašnjeg “kralja kocke”:

"Bagarića, koji je došao s društvom, nisam ni prepoznao. Odjednom je ustao i počeo boksati. Pjevač je prolazio pored njega i on je pokušao lupati po njemu. Rekao sam mu neka pusti čovjeka jer je imao prometnu nesreću. Prišao mi je i pitao: ‘Hoćeš i ti da probaš?’ Pa, ne bih, odgovorio sam mu", prisjetio se na rekonstrukciji ubojstva Vinko Rodić Bingula.

Vinko je otišao iz lokala, a Bagarić se nastavio iživljavati.

"Sjedio sam za stolom. Stalno me udarao rukom po licu. Lazar je došao i rekao: ‘Neće tebe nitko tući u tvojoj kući’. Onda je Bagarić nasrnuo na brata",ispričao je jednom Zoran Rodić.
Držao mu pištolj na čelu i tjerao ga da mu pjeva

No, Bagarić se nije smirio ni pred policajcima koji su stigli kasnije, a Lazar je višesatno maltretiranje okončao ispalivši mu više hitaca u glavu:

"Kroz otvor iza šanka ugledao sam kako Bagarić drži pištolj naslonjen na čelo brata Zorana tjerajući ga da mu pjeva. Kroz cijeli ga je lokal vukao držeći za kosu", rekao je jednom Lazar Rodić, koji je potom pokušao smiriti situaciju.

Kada je Bagarića pitao zašto to radi, ovaj ga je počeo udarati šakama po glavi.

"Spustio sam ruke niz tijelo da ne dođe do nečega. On me i dalje tukao šakama, tukao i tukao. Padao sam i dizao se. U jednom momentu latio se pištolja. Uhvatio sam ga s obje ruke da ne poteže oružje. U guranju smo zapeli za cvijeće i on se otrgnuo udarivši me pištoljem po glavi", priča je Lazara Rodića.
Gurao mu cijev pištolja u usta

U tom trenutku došla je i policija:

"Prvi sam ušao unutra i ugledao krvlju oblivenog Lazara Rodića i Bagarića koji ga je pištoljem lupao po glavi. Gurao mu je cijev pištolja u usta. Povikao sam: ‘Policija!’ Bagarić je pištolj koji je tada bio uperen i prema meni lagano spremio za pojas", ispričao je policajac tijekom rekonstrukcije Bagarićeva ubojstva istražnom sucu Radovanu Ortynskom.

Nakon što je policija izvela Bagarića iz lokala, za njime je krenuo krvavi Lazar Rodić koji je izašao sa strojnicom u rukama.

"Došao sam na ulazna vrata i čuo vrijeđanje. Moj brat Roko se svađao s Bagarićem i j..o mu mater. On mu je uzvraćao. Bagarić se otrgnuo policiji i krenuo na nas. S vrata sam pokušao repetirati Agram i pucati u njega", ispričao je Lazar Rodić.

Naoružani Bagarić se oteo policajcu i pokušao pobjeći.

"Preskočio sam neki auto, sustigao ga i udario. Bagarić je pao na glavu između auta. Dok je ležao, ugledao sam pištolj pored njega. Uzeo sam ga i izbliza mu 5 do 7 puta pucao u glavu. Tada mi je prišao policajac i predao sam mu pištolj. Nisam mogao vjerovati što se dogodilo. Bilo je to kao noćna mora. Usta su mi se osušila. Policajca sam pitao mogu li popiti vode. On je samo slegnuo ramenima i to mi je bio znak odobravanja. Ušao sam u lokal, a netko mi je dovikivao da ne perem ruke", rekao je Lazar Rodić, osuđen na tri godine zatvora.

Likvidacije su nastavljene i 1999. kada su ubijeni Željko Šobot, bankar Ibrahim Dedić i Damir Džeba. U studenom 1999. netko još nepoznat je iz raketnog bacača na Cvjetnom trgu u Zagrebu pokušao prvi put ubiti Vjeku Sliška.

"Okidač za uhićenje zločinačke organizacije bio je pokušaj ubojstva Vjeke Sliška. Sliška su promašili jer atentator nije skinuo zaštitnu kapicu s cijevi pa nije došlo do prave detonacije granate. Da je, stradalo bi znatno više ljudi", prisjetio se Radovan Ortynski, bivši glavni državni odvjetnik.

No, u ovom atentatu smrtno je stradao slučajni prolaznik Zoran Domini nakon čeka su uhitili osumnjičenike za članstvo u tzv. zločinačkoj organizaciji. Bilo je to dva mjeseca pred parlamentarne izbore 2000. HDZ je na ovaj način želio biračima pokazati da može jamčiti njihovu sigurnost i stati na kraj organiziranom kriminalu i likvidacijama. Osumnjičenike su specijalci pred kamerama HTV-a dovukli, a neke doslovno i donijeli u istražni centar Županijskog suda u Zagrebu...

Za članstvo u tzv. zločinačkoj organizaciji bili su optuženi Nikica Jelavić, Zoran Petrović Ivica, Miljenko Žaja Krojf, Zoran Pripuz, Rajko i Velibor Momčilović, Davor Zečević, Davorin Sobjeslasvki, Đorđe Vuletić, Tvrtko Tomičić, Radovan Štetić, Miroslav Vuković Olio, Hrvoje Gašparinac, Tomislav Marinac, Gordan Kolarić, Zoran Crnojević, Damir Pribudić i Vladimir Tlustenko. Teretilo ih se za niz ubojstava, pokušaja ubojstava, dilanje droge, iznude...
Ortynskom pokušali raketirati kuću

Tužiteljstvo je doživjelo pravi fijasko. Sud je utvrdio da zločinačka organizacija ne postoji. Dio optuženika pravomoćno su osudili zbog dilanja droge, no nitko nije osuđen za ubojstva. Radovan Ortynski, koji je tada bio državni odvjetni, prvi put javno za 24Express je otkrio kako su i njega kriminalci pokušali i likvidirati:

"Negdje 2000. godine jedan od kriminalaca povezanih s procesima za ratne zločine s glisera je trebao raketirati kuću na Braču, gdje smo često ljetovali. Sjećam se jednog glisera tog ljeta, frajera na njemu s obrijanom glavom i gusarske zastave na krmi s mrtvačkom glavom. S više strana dobio sam informacije da je na Visovcu bio sastanak gdje je ponuđena lova da me se ‘odradi’. Toj grupaciji sam stao na žulj samo zato jer sam tad izjavio da su pred zakonom svi jednaki. A to se nekima nije svidjelo", kaže Ortynski.

Priča o usponu Vjeka Sliška počinje ranih devedesetih, kad on osniva tvrtku Bonaparte i kreće u posao s poker aparatima. Do 2001. kada je ubijen u 32. godini života, preživio je četiri atentata. Istodobno u zagrebačkom podzemlju stječe imidž vođe. Do toga je, kažu mnogi, došao iživljavanjem nad žrtvama. U isto je to vrijeme za javnost gradio imidž uglađenog i šarmantnog biznismena:

"Radio sam 2001. na televiziji kada me zatekao poziv kolege s privatne televizije. ‘Netko bi te želio upoznati’ rekao mi je, ‘ali bit će to iznenađenje. Odi samo do njega u Maksimirsku broj taj i taj...’ Otišao sam i muvao se ispred tog kućnog broja. Iznenadio sam se kad mi je nepoznati glas rekao: ‘dođi na prvi kat...’ Tek nakon pola minute shvatio sam da postoji skrivena kamera i da glas dolazi iz zvučnika iznad vrata. U uredu dugačkom dvadesetak metara dočekao me mlad dečko, ošišan skoro na nulu. Bio je to Vjeko Sliško, službeno ‘kralj poker automata’, neslužbeno šef jednog od dva najutjecajnija mafijaška klana u Zagrebu", prisjetio se jedan naš sugovornik...

Sliško je koji dan prije izašao iz ilegale intervjuom u jednom tjedniku. Novinarka ga je pitala ima li nešto u tome što su na njega pucali četiri puta, a on je lakonski odgovorio:

“Pucali su i na papu.”

"Ta me se rečenica dojmila jer je zazvučala poput kakve filmske replike. Bila je, nema nikakve sumnje, autoironična, no njegova prva rečenica upućena meni bila je još zvučnija. ‘Ne shvaćam što čeka Račan’, rekao je, ‘zašto ne hapsi kriminalce...?’ Uslijedilo je dugo predavanje o uvjetima poslovanja u Češkoj, zemlji prosperiteta, reda i zakona, gdje se bavio igrama na sreću, proizvodnjom opreme za biljar, poker automatima. Isti posao radio je i u Zagrebu. No šuškalo se da se bavi reketom, švercom oružja i bogtepitaj kakvim sve ilegalnim poslovima. Njegovi su ljudi navodno prebili, skoro na smrt, menadžera, koji je u hotelu Sheraton imao kafić. Vjeko je, pričalo se, bio u ratu s drugim ‘gazdom’ u gradu", tvrdi sugovornik, kome su ljudi, koji prate “resor”, tvrdili da je Sliško vezan uz SIS, vojnu kontraobavještajnu službu.

Tu službu, navodno su sačinjavali uglavnom pripadnici dva zavičajna klana, Hercegovci i Posavljaci. Druga strana bila je oslonjena na stare kadrove iz službe u bivšoj državi, iskusne policajce, agente i doušnike. Bilo je jasno da je Sliškov klan bio osuđen na poraz, objašnjavali su našem sugovorniku dobro upućeni stručnjaci.
Sjajni odnosi s policijom, carinicima i tajnim službama

"Vjeko je 2000. shvatio da je starom modelu poslovanja odzvonilo. Vidio je da se cijeli odnos snaga promijenio. Želio je preko noći izgraditi novi imidž, steći saveznike u novoj eliti. Stan mu je bio golem, cijeli kat zgrade u Bogovićevoj iznad današnjeg Benettona. Bio je ukrašen modernističkim slikama, zadnji krik mode u Hrvata, Picelj, apstrakcija, ništa seljački. Očito je imao kvalitetne savjetnike za pitanje stila. Čak mu je i pištolj bio vrlo elegantan, austrijski Glock, o čijoj pouzdanosti kruže mitovi", prisjetio se naš sugovornik.

Dodao je kako je tijekom nekoliko susreta sa Sliškom shvatio da ima “sjajne odnose” s utjecajnim policajcima, moćnim carinicima i tajnom službom.

"Jedne mi je večeri pokazao dan ili dva star prijepis svog telefonskog razgovora s jednim novinarom. Bio je očajan. ‘Gle’ rekao je, ‘šta mi pakiraju. Pa ja ovo nikad nisam izgovorio...!’

Transkript je bio svjež, što znači da je Sliško u ‘službi’ imao svog čovjeka. Te su prijepise mogli dobiti samo ljudi goleme moći ili bogatstva, a on je bio i jedno i drugo. Bio je izuzetno inteligentan, promućuran, vješt na riječima.
Sliško ubijen iz petog pokušaja

‘Nisam ja ovako zamišljao svoj život’ rekao mi je jednom. Zvao me zato da preko mene, prijateljski, poruči nekim novinarima da ih želi upoznati kako bi prestali negativno pisati o njemu."

Nekoliko mjeseci poslije, iz petog pokušaja, ubijen je Vjeko Sliško. U samom središtu Zagreba, usred dana, hicem u glavu ubio ga je belgijski plaćenik James Cappiau. Njemu je pak samo par minuta potom presudio Sliškov tjelohranitelj Ivica Bertić. Ovu likvidaciju je, navodno, organizirao Marko Nikolić. Nedugo nakon Sliškova ubojstva pobjegao je u Latinsku Ameriku.

Bertić je osuđen na devet godina i već je odslužio kaznu a Cappiauov pomagač Samir Ivošević osuđen je na 13 godina i još služi kaznu. Niti nakon likvidacije Vjeke Sliška krvavi obračuni nisu prestali. Sliškov prijatelj Vinko Žuljević Klica u svibnju 2002. u kafiću NBA s više hitaca iz pištolja ubio je Veselina Marinova Bugara. Nakon ubojstva odšetao je u policiju tvrdeći da je Marionova, tajnog agenta HIS-a, ubio u samoobrani. Sud mu je povjerovao pa ga je i oslobodio krivnje.
Ubojstvo Marka Sliška Foto: Zeljko Lukunic (PIXSELL)

Vjekin brat, Marko Sliško, ubijen je ispred svog hotela u Zagrebu u siječnju 2003. Ubojica mu je ispalio nekoliko hitaca u leđa čim je izašao iz auta.

Davor Zečević likvidiran je hicem iz snajpera u prosincu 2007. dok je bio na slobodnom vikendu, tjedan dana prije no što je trebao napustiti Lepoglavu.

Tri mjeseca poslije Vinko Rodić Bingula ubijen je u kafiću Bugzy u zagrebačkoj Dubravi. Pogođen je u glavu, vrat i leđa. Braća su ga prevezla u bolnicu gdje je sljedećeg dana preminuo...

Kako je bilo živjeti svjestan da te svakog trenutka netko želi ubiti te koje su mu se misli tada vrtjele po glavi, ispričao nam je sudionik nekih vatrenih obračuna:
Mafijaši godišnje zarade milijardu eura

"Jesam li sam sam sebi bio prijatelj ili neprijatelj, jesam li sam to htio ili ne? Danas znam odgovor. Preplave me emocije kada zamišljam da su to mogli biti moji roditelji i moji prijatelji koji su plakali, moja djeca. Prođe me jeza od osjećaja da su mogli odrastati bez oca, ako ni zbog čega, onda zbog nekih uvjerenja koje sam imao, neki ponos koji je bio samo iluzija. Mislili smo da je to hrabrost, da smo moćni, a to je uvijek bilo skrivanje, gledao bih ispod auta svaki put kada bih prišao vratima, pitajući se imam li što ispod, hoću li odletjeti u zrak. Gledao sam na svaki ugao da vidim cilja li me tko snajperom... Nisam se više smio voziti motorom, uvijek sam uz sebe morao imati tri ili četiri naoružana čovjeka, ljude od povjerenja koji me štite za porciju ćevapa. Na mnoga mjesta, naravno, nisam smio ni poviriti. Eto, danas žalim za prijateljima koji su mogli biti sa mnom i slaviti rođendane, veseliti se. To nije bio normalan život i takav svijet nikog nije mogao usrećiti."

Danas hrvatski mafijaši suptilnije rješavaju nesporazume. Ne posežu odmah za oružjem. Prema nekim procjenama, godišnje zarađuju više od milijardu eura. Prljavi novac peru kupnjom kafića, salona, skupih automobila i drugih nekretnina. Nerijetko ga posve ozbiljno investiraju u legalne poslove, najčešće građevine. Milijuni prljavog novca, kojem se teško ulazi u trag, završe i na inozemnim offshore računima...
tagovi
Vjeko Sliško Zlatko Bagarić Marko Sliško Nikica jelavić mafija organizirani kriminal

http://www.express.hr/brifing/strane-mafije-zavladale-hrvatskom-ubijaju-dilaju-i-kradu-sirom-zemlje-1493#


'UVOZNI' GANGSTERI
Strane mafije u Hrvatskoj: Ubijaju, dilaju i kradu širom zemlje

Najviše je inozemnih kriminalaca u Zagrebu, Rijeci, Splitu, Osijeku, Puli i drugim većim središtima


Hrvatska je uz četrdesetak domaćih bandi premrežena i mafijaškim skupinama iz inozemstva. Iz petnaestak različitih grupa razdijeljenih po vrstama kriminala, policija povremeno nadzire 50-ak aktivnijih kriminalaca povezanih s domaćim bandama.

No, njihov stvarni broj je i nekoliko puta veći. Inozemni mafijaši u Hrvatskoj najčešće rade u manjim grupama, svi dobro surađuju, udružuju se i ostaju zajedno dok ne obave posao i podijele plijen.

Cijeli hrvatski teritorij međusobno su podijelili, ovisno o vrsti kriminala kojim se bave. Najviše je inozemnih kriminalaca u Zagrebu, Rijeci, Splitu, Osijeku, Puli i drugim većim središtima.

Naručena smaknuća, šverc droge, ljudi, skupocjenih automobila i umjetnina, krivotvorenje te pranje novca samo su dio kriminalne lepeze koja i stranim mafijašima u Hrvatskoj godišnje donosi desetke milijuna eura.

Stranci u Hrvatskoj uvukli su se i u svijet profesionalnog sporta pa namještanjem rezultata enormno zarađuju na kladionicama. Mafijaški pipci se, zahvaljujući mitu, pružaju i do vlasti...

MUP-ova takozvana Plava knjiga kriminala i kriminalaca, koja se ažurira jednom godišnje, sadrži i listu stranih mafijaša razvrstanih po regijama i specijalnostima.

Podatke iz tajne Plave knjige hrvatska policija prikuplja i razmjenjuje s policijama drugih zemalja. Tako policija u svojim spisima uz ime svakog zabilježenog stranog kriminalca u tančine opisuje njegovu kriminalnu prošlost, sklonosti, osude, tko su im šefovi, suučesnici i jataci u Hrvatskoj.

Uz detaljan osobni opis od nosa, oblika lica, tjelesnih mana, veličine glave, boje kose i očiju, tu su i adrese, telefonski brojevi, poznate e-mail adrese, vozila koja koriste, jezici koje govore, vještine, navike, imena prijatelja i poznanika te dugi niz naoko nebitnih podataka.

Inozemne bande u Hrvatskoj nisu hijerarhijski čvrsto ustrojene poput domaćih, uglavnom se na njih samo naslanjaju te ih je stoga lakše i pratiti ili presretati elektronsko-telefonsku komunikaciju.

Sudeći po brojnim policijskim evidencijama, stječe se dojam da policija o istaknutijim domaćim i stranim kriminalcima zna ama baš sve, pa stoga javnost nerijetko ostane začuđena kada okorjeli inozemni kriminalci uspiju neopaženo počiniti najgnusnije zločine.

Poput onoga u listopadu 2008. godine, kad je srpska mafija s hrvatskim pomagačima u središtu Zagreba eksplozivom doslovce raznijela Ivu Pukanića i Niku Franića.

Strani kriminalci utočište pronalaze u većim središtima, teritorijalno su raspoređeni po snazi klana i vrsti posla. Zagreb je postao središte dijela srpskocrnogorskih bandi.

Dio Zagreba, Primorje, Rijeka, Istra i Dalmacija ‘rezervirani su’ za najbrojnije albanske bande u Hrvatskoj. Talijanski mafijaši, slovenski i mađarski, svoje mjesto na kriminalnoj sceni Hrvatske pronalaze u pograničnim dijelovima.

Svi jači kriminalci često se služe krivotvorenim dokumentima. Poznati su slučajevi da zloglasni srpski, ruski i drugi mafijaši koji žive ili se skrivaju u Hrvatskoj imaju ili su imali hrvatsku putovnicu, krivotvorenu ili - legalnu.

Članovi Zemunskog i Surčinskog klana uvezani s kriminalcima iz Crne Gore drže monopol nad trgovinom kokaina u metropoli. Zemunski klan je, nema dvojbe, već dugo najopasnija i najbrojnija banda u ovom dijelu Europe, poznata po drskosti, nasilju i brutalnosti.

Imaju čak i svoje privatne tajne zatvore za mučenje. Mnogi ‘zemunci’ su zatvoreni, ubijeni ili u bijegu. No, iz dana u dan u klan se regrutiraju mlađi naraštaji.

Iznimno dobro su uvezani sa svim zapadnoeuropskim bandama, a posebno s hrvatskim kriminalcima, pa tako na zagrebačkom Laništu zemunci imaju i svoju “ispostavu” u privatnim stanovima koje su im priskrbili zagrebački kriminalci.

Odgovorni su za brojne likvidacije i naručena smaknuća na Balkanu i šire, otmice, iznude i oružane međumafijaške obračune.

Zemunski mafijaši imaju najuhodaniji krijumčarski kanal kokaina iz Južne Amerike prema Balkanu, kojim je ‘rukovodio’ narkoboss Darko Šarić.

Njima je suprotstavljen Surčinski klan, nešto slabija ali iznimno jaka mafijaška skupina, iznikla još početkom 90-ih na švercu cigareta, oružja i nafte.

I surčinci u Hrvatskoj imaju kriminalne baze, raspoređene po jakim kriminalnim žarištima, ovisno o specijalnosti kojom se bave.

U Hrvatskoj se ta grupacija godinama povezivala s Andrijom Draškovićem, kojeg se sumnjičilo i za sudjelovanje u egzekuciji ratnog zločinca Željka Ražnatovića Arkana.

Odrađivao je prljave poslove i za srpske tajne službe. Da se Drašković u Hrvatskoj lagodno osjećao, svjedoče njegovi česti boravci u luksuznim zagrebačkim, opatijskim i porečkim hotelima, koje su mu plaćali poznati kriminalci iz Istre i Zagreba.

Istraga monstruozne likvidacije Ive Pukanića i Nike Franića u središtu Zagreba pokazala je dokud seže “bratska” uvezanost hrvatskih, srpskih i crnogorskih kriminalaca.

Tako su kriminalci s tjeralica iz Srbije, Željko Milovanović i Bojan Gudurić, s domaćim pomagačima usred Zagreba mjesecima nesmetano pripremali i izvršili atentat na Pukanića, a sve po narudžbi iz vrha beogradskog podzemlja.
Sprovod Ive Pukanića Foto: Davor Puklavec (PIXSELL)

Odbjegli pripadnici zloglasnog zemunskog klana Miloš Simović i Sretko Kalinić, za kojima je tragao i Interpol zbog atentata na srbijanskog premijera Zorana Đinđića, godinama su lagodno živjeli na zagrebačkom Laništu sve dok se lani gotovo nisu poubijali međusobno.

Zemuncima koji su se skrivali usred hrvatske metropole smještaj su osiguravali viđeniji zagrebački kriminalci, isti oni kod kojih je boravio i masakrirani srbijanski kriminalac Cvetko Simić.

Njegovo raskomadano truplo bez glave pronađeno je u ožujku 2010. na zagrebačkom jezeru Jarun. Istražitelji sumnjaju da je za Cvetkovu monstruoznu smrt i zaredale likvidacije na Balkanu kriv propali posao s drogom 2009. godine, kad je u policijskoj operaciji Balkanski ratnik u Urugvaju zaplijenjeno više od dvije tone čistog kokaina vrijednog više od 120 milijuna eura.

Šefovi hrvatske, srbijanske, slovenske i crnogorske mafije povezane s kokainskim poslom svoje su planove nesmetano razrađivali u središtu Zagreba.

Predovodio ih je i bivši balkanski kralj droge, Crnogorac Darko Šarić za kojeg su dobro upućeni u zagrebačku kriminalnu scenu tvrdili da se neko vrijeme skrivao i u Zagrebu.

Da crnogorsko-srpski mafijaši drmaju hrvatskom kokainskom scenom, potvrđuje i slučaj otprije desetak godina, kad je u Rovinju, u pokušaju krijumčarenja više od 300 kilograma kokaina iz Južne Amerike, uhićen i poznati zagrebački jetseter Draško Čubrilović, podrijetlom iz Crne Gore.

Kriminalci dobro surađuju i u pljačkama, pa su tako “bratski” opljačkali 15 milijuna kuna iz središta Hrvatskih pošta u Splitu.

Albanske bande u Hrvatskoj, koje u pravilu dolaze s Kosova, Makedonije i Albanije, uglavnom su naslonjene na već dobro uhodane i udomaćene organizirane kriminalne grupe i pojedince.

U eksploziji ispred redakcije Nacionala poginuo Ivo Pukanić

Etnički su grupirani i rodbinski povezani. Za razliku od drugih bandi, uglavnom su tradicionalno zatvoreni zbog običaja i jezične barijere pa među njih nije lako prodrijeti.

Albanske bande već dvadesetak godina drže takozvanu Balkansku krijumčarsku rutu heroina koja kreće od Afganistana preko Turske i Balkana do Zapadne Europe.

Više od 80 posto svjetske proizvodnje heroina krijumčari se tom rutom. Istom trasom krijumčare se i ljudi, duhan te druge visokotarifne robe.

Albanski mafijaši u Hrvatskoj su, u odnosu na one iz Srbije i Crne Gore, znatno brojniji. Najviše ih je u Zagrebu, Rijeci, Istri, Splitu, a djeluju i u svim drugim većim centrima u kojima su razgranali distribuciju.

Osim u krijumčarenju heroina, albanske bande ušle su i u poslove sa švercom zlata, ljudi, prostitucijom... Samo od krijumčarenja ljudi oni u Hrvatskoj zgrću milijune eura godišnje.

No, u krijumčarenje ljudi istovremeno su uključene sve bande iz zemalja kroz koje ilegalci prolaze pa sve do krajnjeg odredišta. Dobro su uvezani i podmićivanjem u svoje redove nerijetko uvlače carinike i policajce.

U pograničnim područjima Hrvatske od istoka do zapada, krijumčari imaju kuće za prihvat imigranata. Nerijetko koriste specijalno uređena transportna vozila s pregradama, a za krijumčarenje morskim putem na raspolaganju su im gliseri brži od policijskih.

Albanski kriminalci osobito su aktivni u podvođenju i organiziranju prostitucije po ekskluzivnim hotelima, jahtama, kockarnicama i noćnim klubovima.

Djevojke u lancu prostitucije nerijetko su žrtve okrutne trgovine ljudima, silovanja, ucjena, zloporabe opojnih droga. Zbog straha od odmazde malo je prijava policiji.

Najgore hrvatske bande u svojim redovima imaju veliki broj kriminalaca s dvojnim državljanstvom, a najčešće su to kriminalci s putovnicama Republike Hrvatske te Bosne i Hercegovine.

Okosnicu jedne od opasnijih zagrebačkih bandi čine upravo kriminalci rođeni u Bosni i Hercegovini.

Italija ima najmoćniju mafijašku organizaciju na svijetu. Kalabrijska Ndrangeta poznata po krijumčarenju droge i oružja, Camorra koja čvrsto surađuje s albanskim bandama te Cosa Nostra koja ima utjecaj u cijelome svijetu, raspadom Jugoslavije svoje su aktivnosti u krijumčarenju droge, oružja i eksploziva te pranju novca usmjerili na Balkan.

Istra i Dalmacija nekim su mafijašima postali sklonište od progona talijanskih vlasti, ali i raj za pranje novca.

U svijetu iznimno aktivna ruska mafija ima značajan utjecaj i u Hrvatskoj. Osnovna kriminalna aktivnost ruskih mafijaša je krijumčarenje oružja, droge, trgovina ljudima i pranje novca.

U svojim redovima imaju čak i bivše KGB-ovce. Posljednjih godina u Istri i duž cijele Jadranske obale te po otocima pojavljuju se Rusi koji sumnjivim i “prljavim” novcem kupuju skupe nekretnine.

Zbog blizine granice, i slovenski kriminalci ubiru veliki dio zarade od kriminalnog kolača u Hrvatskoj. Aktivni su u organizaciji i krijumčarenju droge i ljudi te organizaciji prostitucije na istarskom i u drugim pograničnim regijama.

U poznatoj policijskoj operaciji Balkanski ratnik zabilježena je iznimno dobra uvezanost slovenskih i hrvatskih kriminalaca, posebice onih iz istarskog dijela obiju država.

Ljubljančanin Dragan Tošić, inače kum Darka Šarića, blisko je surađivao s Puljaninom Anastazijem Martinčićem koji je zbog kokaina završio u urugvajskom zatvoru.

Prosvjed zbog rastućeg kriminala

Zbog neraščišćenih računa oko podjele plijena 2010. su u Istri zabilježena teška ranjavanja, ubojstva te pokušaji likvidacija. Slovenac Danijel Čibarić iz Portoroža te je godine je u lipnju nedaleko od Buja za dlaku izbjegao smrt kad je zasut rafalom iz jurećeg automobila dok se s poznatim umaškim kriminalcem približavao svome Mercedesu.

Mađarske bande svoju zaradu na polju organiziranog kriminala u Hrvatskoj u pravilu ostvaruju samo u pograničnim dijelovima. Specijalizirali su se za krijumčarenje ljudi, prostituciju te krijumčarenje skupocjenih automobila.

Kriminalci danas uspješno izbjegavaju pokušaje prisluškivanja mobitela, mailove čitaju u tzv. draftu (više ih koristi jednu e-mail adresu, pa si samo ostavljaju draft poruke na serveru, bez slanja), kartice mobitela nerijetko uništavaju nakon samo jednog poziva, koriste unajmljene garaže, nikako one javne, izbjegavaju skupocjeni nakit ili odjeću, uočljive i odveć luksuzne automobile.

Zanimljivo, najjače kriminalne skupine nerijetko se nastoje približiti istražiteljima koji se bore protiv njih. Iznimno dobro poznaju pravne propise i imaju kontakte najjačih odvjetnika koji ih brane.

Jačanju inozemnih bandi i “viđenijih” kriminalaca u Hrvatskoj, nažalost, značajno doprinosi inertnost i tromost naših sigurnosnih službi. Odavno se zna da su mnogi inozemni kriminalci čak uživali zaštitu naših službi, dobivali pasoše, navodno u zamjenu za korisne informacije koje su davali...


Dali je potreban komentar?

"Ustanite i reci nesto,ili cutite za uvek".


Valter

http://www.dnevno.hr/uncategorized/ne-provede-li-se-lustracija-potpisat-ce-se-kapitulacija-897720


Ništa od lustracije?
Ne provede li se lustracija, potpisat će se kapitulacija

Autor: Marcel Holjevac
Četvrtak, 25. Veljača 2016. u 07:58

Jedina stvarna kvaliteta Tomislava Karamarka, ono zbog čega je HDZ unatoč svemu bio opcija za koju ima smisla glasati, je bila jasna osuda komunizma i jugoslavenstva, dva zla koja se prodaju pod zajedničkim nazivom "antifašizam", a koja su Hrvatsku dovela do samog ruba fizičkog izumiranja, koje se u ovom trenutku, obzirom na natalitet, čini neizbježnim.

No, sudeći po najavama, od lustracije ipak neće biti ništa. To, u prijevodu, znači da je Hrvatska zemlja u kojoj smijete ubijati, cinkati susjede tajnoj policiji, u kojoj možete jedan dan sjediti u CK a drugi dan u redakciji visokotiražnog “lijevoliberalnog” dnevnog lista koji čvrsto stoji na braniku ljudskih prava i demokracije i osuđuje – koga drugog – do li zločinački HDZ jer nije dovoljno demokratičan. U kojoj možete jedan dan proganjati ljude zbog verbalnog delikta, a drugi dan nastaviti raditi to isto “zbog govora mržnje”, poput Mirjane Rakić. To znači da možete biti jednog dana ravnatelj partijske TV koja služi kao instrument održanja na vlasti komunističke partije, kao alat agitpropa i sredstvo za pranje mozga masama, a drugog dana možete biti ravnatelj “javne” TV  u kvazidemokratskoj državi i otpuštati urednike koji nisu na liniji partije u ime demokracije.

Ukratko, to znači da smo mi i dalje divlja zemlja u kojoj možete raditi što god vas volja, uključujući i najteže zločine, u ime ideologije i partije, i ne trebate brinuti da ćete zbog toga ikad biti kažnjeni. Dapače, moglo bi vam se desiti da doživite duboku starost kao ugledni član društva, moglo bi vam se desiti, kao recimo Manoliću, da u optužnici protiv vas piše da ste se igrali nožem bušeći zarobljenim ženama grudi i zabavljali se dobro pritom, a potom zarobljenim muškarcima rezali uši i bacali to na hrpicu, a da svejedno u 92. godini budete rado viđen gost kod novoizabranog premijera a u 96. da dajete intervjue novinarima koji su, naravno, za ljudska prava i demokraciju i za strijeljanje na licu mjesta svakog tko pljune u smjeru gay pridea. Možete uništavati egzistencije, gaziti po leševima, i najgore što vam se može desiti je da jednog dana, u demokraciji, umjesto da završite na banderi, postanete ministar ili ugledni novinar. Ili bar član jedno pet-šest NGO-ova koji se bave zaštitom ljudskih prava. I da umrete u dubokoj starosti, uz dobru “antifašističku” mirovinu, nakon što ste imali privilegiran život.

Na žalost, danas većina Hrvata vjeruje da lustracija nije niti potrebna, da je to “lov na vještice” a ne lov na – stare naciste. Zašto? Jer su se ti nelustrirani kadrovi su se raširili kao picajzle u javnoj kući po svim institucijama sistema, i danas sa svojih pozicija palamude kako je lustracija nešto primitivno, loše, osvetničko. Dakle civilizirane države su valjda one koje nisu provele lustraciju, poput Rumunjske i Srbije, a Njemačka, Češka, Poljska, su zaostale? Ne treba biti neki stručnjak da bi se vidjelo da su naprednije i bogatije zemlje provele lustraciju, zaostale zemlje kojima i dalje vladaju otpaci securiratea, kgb-a, ili udbe, nisu. Oni nam govore kako 25 godina nakon propasti “antifašizma” lustracija nema niti smisla. Kako da ne!!!  Lustracija će imati smisla i za sto godina, ali ako je se ne provede sad,  za sto godina ove zemlje i naroda možda neće ni biti! Zbog toga što nije provedena lustracija, zbog toga što Hrvatskom i dalje drma ista ekipa koja je drmala i u “antifašizmu”,  se već 25 godina ljude koji znaju, mogu i hoće tjera u Irsku i Kanadu, kako bi se pogodovalo “antifašističkom” udbaškom ološu i nelustriranom ljudskom otpadu. A sve se to radi u ime “socijalne pravde”, “oprosta”, “humanosti”, tko zna čega.

Lustracija je preduvjet opstanka nacije, i to treba biti jasno. Otrov treba izbaciti iz organizma. Lustracija ne znači nikakav lov na vještice, nikakvo osvećivanje, znači povijesnu osudu komunizma kao režima, znači uklanjanje ostataka totalitarnog režima i njegove tajne policije iz politike i javnog prostora. Da oni taj prostor zagađuju, jasno je. Da i nakon 25 godina vladaju Hrvatskom, jasno je iz toga kolikim su se žarom mediji, pravosuđe, i vlast bacili na obranu Perkovića od izručenja u Njemačku. Da su nedodirljivi i iznad zakona, svjedoči to što Karamarko nije uspio pred sud izvesti genocidne sociopate Manolića i Boljkovca.

Je li Karamarko beskičmenjak, ili su oni bili toliko moćni? To je otvoreno pitanje, no dio odgovora je možda u tome što je Karamarko vrlo brzo reterirao kad je rekao da ga je sram antifašizma, a bio je u pravu, jer i mene bi bilo sram da me netko trpa u isti koš sa Staljinom, Slobom Miloševićem, Kadijevićem i Ceaussescuom. Ali sigurno je da birači HDZ-a neće Karamarku oprostiti ako se ne donese zakon o lustraciji.

A sva je prilika da neće. Karamarko je preksinoć u Varaždinu rekao da HDZ ne priprema zakon o lustraciji, a u HDZ-u su jučer  poručili da ih ne zanima tko piše taj zakon jer da je HDZ htio zakon, sam bi ga napisao. Podsjetimo, nedavno Ivan Tepeš, šef HSP-a AS i potpredsjednik Sabora, u intervjuu Globusu govorio o tome da se upravo radi zakon o lustraciji. Tepeš je čak naveo kako se protivi “lovu na vještice” i kako nije za pojedinačne obračune s ljudima, već da se osude svi zločini počinjeni u ime komunističkog režima, onako, generalno. Po sistemu “pojavu osuditi, a drugove poštedjeti”. Ako postoji išta ogavno i licemjerno, to je “načelna osuda” nečeg. Čovječe, što se ima “načelno” osuđivati!! Nešto je zakonito ili nije, ako nije zakonito, onda treba kazniti pojedinca koji je to radio! Ako je netko suspendirao demokraciju, uveo diktaturu, uživao njene plodove, ogriješio se o sve što je ljudsko, onda jasno da treba za to odgovarati! Priprema li HDZ kakvu “načelnu osudu” komunizma, neka se počnu lagano opraštati od vlasti. Jer, kako rekoh, birači su HDZ-u spremni oprostiti dosta toga, uostalom znaju s kim imaju posla, ali sigurno im nikad neće oprostiti beskičmenjaštvo. HDZ je stvoren da bi oslobodio zemlju terora antifašizma i antifašista, na čelu s JNA i Slobodanom Miloševićem, a ne da bi pričao “ko nas zavadi”, u ovoj verziji bez bre. Devedesetih Tuđman nije iz raznih razloga obavio posao do kraja, jednog neprijatelja je porazio, drugog, opasnijeg, nije. Na Karamarku je da nastavi gdje je Tuđman stao, ili da potpiše kapitulaciju zemlje.

Licno ne zelim komentarisati ovaj clanak.

Zasto?

Zato sto smatram da sam vec dovoljno komentariso slicne clanke.

To prepustam "vama" samima.

Licno smatram da je ovaj clanak samo "sipanje ulja u vatru".

Svima je jasno da je ovakvo istupanje,namerno stvaranje jos veceg razdora medju gradjanima Hrvatske a ne smirivanje.

Jedino sto ja mogu uciniti u ovom trenutku je apelirati na razum svih gradjana (tu mislim i na politicare) da se bave buducnoscu zemlje.

Ako je Lustracija jedina koja ce drzavu da pokrene napred (licno smatram da ce upravo suprotno biti slucaj) neka to ucine.

Situacija u celoj Evropi je sve dramaticnija te smatram da se sada treba posvetiti pitanju " sta sada" a ne kopanju po naftalinu.

Zelim istaci da sam uvek bio (i danas sam) za pravdu.

Takodjer smatram da "SVI" koji su ucinili nepravdu (ali sa detaljnom analizom proslosti) treba da odgovaraju za svoje postupke.

Za to bi trebalo da su sudski organi zaduzeni.

To je moje licno misljenje.

Osim toga smatram da bi lustracija koja je "kratkovido" provedena (treba jasno videti zasto se nesto dogodilo i ko je "poceo" "pokretati" reagovanje onih "drugih") mogla jednoga dana da dovede do efekta " Bumerang" sto bi bilo ponovno vracanje u "kruzni tok".

"Jedna generacija odlazi,druga dolazi".

Svaka generacija ima svoje poglede na svet.

U koliko se nastavi ovakav trend razvoja Evrope,kao i politike "kratkovidosti" politicara u okviru EU su sve "mogucnosti" otvorene.

Od desnih,koje sada sve vise osvajaju teren u Evropi.

Upitajmo se zasto se tako nesto dogadja u "naj demokratskijim" zemljama Evrope?

Dali je u pitanju "kratkovidost" piliticara ili namera istih,nije ni bitno.

Bitno je to,da takva politika nevodi miru u Evropi.

Takvo vodjenje politike sve vise i vise dovodi do " suprotnog" stanja.

Takvo stanje bi moglo (umesto da nas sve priblizi) dovesti do "razdvajanja" Evrope.

To bi dovelo do jacanja delovanja "onih" koji vladaju putem "dobronamernih saveta" manjima a u svome licnom interesu.

Zato ne zaboravite (i vernici i nevernici) :" Samo oni ljudi koji drugacije misle menjaju svet".

Nikako ne oni,koji "plivaju niz vodu".

U Takvim trenutcima se uvek setim i onoga Nemca koji je izjavio: "Kada su dosli po cigane = Rome (danas) nisam nista rekao jer me se nije ticalo

Kada su dosli po Jevreje,nisam nista rekao jer me se nije tiacalo.

Kada su dosli po mene,vise nikoga nije bilo nesto da kaze.

Da sad ne spominjem danasnje ponasanje "naslednika" tih istih Jevreja.

To je posebna prica.

Neka vas vodi inteligencija,a ne bes.


Valter

Voditi ispravnu politiku prema (pre svega) svojim gradjanima je velika odgovornost.

"Kratkovidi" ljudi ce lakse "kopati" po svim mogucim "naftalinima" samo da nemoraju priznati da nisu sposobni voditi drzavu da to gradjanima i Evropi odgovara.

Danas kada se i u toj istoj Evropi istice da je kapitalizam na dobrom putu da unisti sve,se kod nas "kratkovidi" ponose da su za "Demokratiju"= Kapitalizam.

Svaki radnik a i gradjanin koji ima malo bolji "vid") nece biti za sistem koji sve gradjane = radnike pretvara u robove.

Samo oni koji vide licni interes ili su "kratkovidi".

No,posto je "veliki brat" tu da stiti "kratkovide" oni "drugi" nemaju mogucnost da bilo sta kazu.

Zato ce se dogoditi ono sto se uvek u takvim trenutcima dogadja.

Samo ljudska "kratkovidost" i kosmos su beskonacni.

Nazalost su oni drugi ljudi i suvise "nepokretni".

No,zasluzena "nagrada" ce stici svakoga.


Valter

http://www.dnevno.hr/novac/citatelj-nam-odrzao-lekciju-povrsni-ste-brkate-promile-postotke-krivo-pisete-o-porezu-u-europi-899852


ČITATELJ NAM ‘ODRŽAO’ LEKCIJU: ‘Površni ste, brkate promile i postotke, krivo pišete o porezu u Europi…’

Autor: S. Vučković
Srijeda, 02. Ožujak 2016. u 16:19

"Otkad su krenule priče o porezu na nekretnine širi se pesimizam, a većina hrvatskih građana živi u strahu i neizvjesnosti što se odražava i na potrošnju i na ekonomiju. Stalno slušaju POREZI, POREZI ,POREZI i čudite se što nitko ne želi ulagati u Hrvatsku", kaže naš čitatelj koji, čini se, zna znanje.

“Živio sam i radio u Njemačkoj i tamo kao i u većini europskih država porez na nekretnine ili GRUNDSTEUER (to je kod nas komunalna naknada) iznosi manje od 1 PROMIL-a (0,1%). Naši novinari su jako površni kad pišu o toj temi i ne daju si truda detaljnije proučiti materiju na kojoj rade, brkaju promile i postotke. Neki miješaju porez na promet pri kupnji nekretnina koji je u Europi najčešće 2-3 % s godišnjim porezom na nekretnine koji je neusporedivo manji. Najjednostavnije je pogledati Njemačke oglase za prodaju kuća. U nekima od tih oglasa je naveden i iznos godišnjeg poreza za danu nekretninu . Primjerice, ako kuća košta 500 000 € porez je oko 400 € GODIŠNJE! A po ovim našim „pametnjakovićima“ porez za istu nekretninu bi bio 20 puta veći. Možda ih zbunjuje to što su vidjeli na internetu da su stope poreza na nekretnine u Njemačkoj 1 do 2% , ali to je samo dio formule za izračun, zato što je OSNOVICA po kojoj se izračunava iznos poreza knjigovodstvena ili fiskalna vrijednost nekretnina nepromijenjena od 01.01.1964.godine (a i tada je bila osjetno manja od tržišne) dok je ona sada više od 20 puta manja od tržišne vrijednosti. Način izračuna je kompliciran, ali uglavnom iznosi koje ljudi uplaćuju na ime tog poreza nisu ništa veći ili su manji od iznosa komunalne naknade koju plaćamo mi u Hrvatskoj. Nema povećanih dodatnih poreza na drugu, petu ili desetu nekretninu. Porezi na građevinska i poljoprivredna zemljišta su isto tako minimalni.

Na stranici DOING BUSINESS Svjetske Banke za Njemačku imate uvid u porez na nekretnine i jasno piše da je stopa manja od 0,1 % (1 PROMIL) godišnje ako je osnovica stvarna vrijednost nekretnine.

Ostale informacije možete potražiti na internetu ako ukucate GRUNDSTEUER EINHEITSWERT 1964.

– Slično je u Austriji gdje je porezna osnovica nepromijenjena od 1955. god. Porez je sličan kao u Njemačkoj.

-U Italiji je stopa 0,3-0,7% godišnje, ali na katastarsku vrijednost koja je nekoliko puta manja od tržišne.

-U Mađarskoj porez na nekretnine iznosi ovisno o regiji i zoni od 0 do maksimalno 900 forinti po kvadratnom metru godišnje, 900 forinti iznosi oko 3 € .

-U Češkoj je porez na stan od 0,08€ /m2 do 2€ /m2 (za najskuplje lokacije ) godišnje.

-U Poljskoj je porez od 0,17€ /m2 do 1,77€ /m2 godišnje.

-U Grčkoj je porez od 0.025 % – 0.035 % vrijednosti nekretnine godišnje.

-U Švicarskoj je stopa od 0,05% – do maksimalno 0,3 % vrijednosti godišnje.

– U Velikoj Britaniji je najviše do 0,25% (2,5 promila) vrijednosti godišnje bez obzira na broj nekretnina , a ako se nekretnina ne koristi onda je porez 50% niži.

-U Švedskoj je maksimalni godišnji iznos poreza na nekretnine ograničen na 140 € za stan, 280 € za kuću.

– u nekim europskim državama niti ne postoji porez na nekretnine.

Teško je naći europsku državu u kojoj je druga, treća ili deseta nekretnina jače oporezovana od prve. Postoje neke u kojima se plaća porez na iznos iznad određene ukupne vrijednosti imovine (Francuska iznad 790 000 € – 0,55%). Posebice nema povećanog poreza ako objekt ili zemljište nije u funkciji. To je privatno vlasništvo i vlasnik njime može raspolagati po volji. Uglavnom, u većini europskih država porez na nekretnine je oko 1 PROMIL (0,1%) ili manje i u odnosu na ukupnu masu ostalih poreza ne prelazi 1% (ako izostavimo porez na prihod od iznajmljivanja nekretnina – što je porez na dohodak ili dobit, iako su kod nas puštani u javnost podaci za neke zemlje gdje su i to pogrešno ubrajali pa ispada da su ogromni prihodi od poreza na nekretnine). U Njemačkoj udio poreza na nekretnine iznosi 0.8 % svih naplaćenih poreza. S godinama udio tog poreza se smanjuje jer se pokazalo da pokrajine koje primjenjuju manje stope privlače više ulaganja. Hrvatska na ime komunalne naknade (svi se slažu da je to zapravo porez) i poreza na kuće za odmor ubire oko 2,5 milijarde kuna godišnje što iznosi oko 3 % svih naplaćenih poreza po čemu smo na europskom vrhu. Legalizacijom objekata koja je u tijeku taj se iznos dodatno povećava. A po novim prijedlozima to bi bilo još puno više, a ulaganja svih vrsta još bi više zaobilazila Hrvatsku. Svi ovi podaci za usporedbu dostupni su na mrežnim stranicama.

NEDOSTACI PRIJEDLOGA O POREZU NA NEKRETNINE – od 22.11.2012.

-Gotovo će sve lokalne uprave primjenjivati maksimalni dozvoljeni iznos poreza na sve nekretnine kao i do sada na vikendice (uvijek nedostaje novca).

-Poskupljenje i za stanovanje: primjer -Zagreb 1500€/m2 x70%x12%x1,5%=1,9€=14kn/m2 godišnje – poskupljenje oko 40% .

primjer -vikendice 1500€/m2 x70%x30%x1,5%=4,7€=35kn/m2 godišnje – poskupljenje oko 70%.

-Najavljeno da nema olakšica ako nisu sređeni svi papiri (znači i desetorostruki iznos poreza) –pola Zagreba nema u Gruntovnici, nemogućnost dobivanja Uporabne dozvole zbog raznih razloga.

-Veliki porezi na prazne stanove i poslovne nekretnine koje je izuzetno teško iznajmiti zbog izuzetno velike ponude (procjenjuje se da u Zagrebu ima oko 15 000 praznih stanova i tisuće poslovnih prostora, ureda, skladišta) jednostavno nema dovoljno unajmljivača a unajmljivači mogu ići iz jednog u drugi pa će opet biti isti broj praznih. Mnogi vlasnici mjesecima pa i godinama ne uspijevaju iznajmiti svoju nekretninu iako drastično spuštaju cijene najma a za to vrijeme moraju plaćati komunalnu naknadu, razne paušale i režije pa kao da je to malo, idemo na novi harač. Porezi od 10 ili 20 puta veći za nekretnine koje nije nisu u funkciji nije oporezivanje nego otimačina, a i ustavno su upitni. Već prilikom stjecanja i gradnje tih objekata država je naplatila mnoštvo poreza i davanja.

-Da li je logično i pravedno da netko tko ima tri stana po 50 m2 plaća veći porez od nekoga tko ima vilu od 1000 m2?

-Masovno procjenjivanje nekretnina može i vjerojatno će izazvati veliki val procjena preko veze i korupcije.

-Ljudi koji dobiju stalni posao u drugom gradu ili u drugoj državi i tamo se prijave znači moraju svoju kuću u kojoj su živjeli prijaviti kao nekretninu za povremeni boravak pa plaćati višestruko veći porez.

-Samo malobrojni će htjeti graditi ili renovirati nekretnine, a obrtnici , građevinari i prodaja građevinskog materijala će biti bez posla, i uzrokovati novi pad BDP-a.

-Ako bi se nekretnine pojedinačno procjenjivale po vrijednosti a ne po kvadratima vlasnici bi izgubili interes ulagati u obnavljanje i održavanje nekretnina jer bi svako ulaganje u izgled, kvalitetu i poboljšavanje uvjeta stanovanja dizalo vrijednost nekretnine i donosilo veću poreznu obavezu.

-Građevinska zemljišta se opterećuju s enormnih 1,05% vrijednosti godišnje, što nema ni približno nigdje u Europi.

-Zašto bi netko morao plaćati veliki godišnji porez ako ima građevinsko zemljište, a još zasad ne može ili ne želi graditi ili ga želi ostaviti svome djetetu pa da on gradi. To treba biti njegov izbor i njegovo privatno vlasništvo i zašto bi ga netko velikim nametima tjerao da odmah gradi ili jeftino prodaje?

-Zašto ne bi mogao imati voćnjak ili povrtnjak u građevinskoj zoni (pogotovo ako se vodi u katastru kao oranica)?-nisu svi tražili izmjene prostornih planova.

-Mnogi ljudi imaju ili su naslijedili bezvrijedne čestice na neatraktivnim lokacijama diljem Hrvatske koje su se našle u građevinskim zonama, a koje će netko procjenjivati kao nešto vrijedno pa opterećivati velikim porezima.

-Bivši ministar financija Linić je tvrdio da je loše za Hrvatsku što se toliko ulagalo u gradnju nekretnina, a ovim prijedlogom želi ogromnim porezom prisiliti ljude da grade na svakoj neiskorištenoj građevinskoj čestici.

-Građevinsko zemljište je ipak ograničen hrvatski resurs pa ne znam što žele, možda da zbog velikog poreznog pritiska na neizgrađeno građevinsko zemljište sve odmah iskoristimo – što nakon toga? – što će raditi građevinarstvo?

-Predloženi izračun poreza višestruko premašuje poreze uobičajene u europskim državama kada se radi o nekretninama u kojima se stanuje ili posluje ili vikendicama, a za zemljišta i objekte koji nisu u funkciji bi bio i više od deset puta veći od poreza u većini europskih zemalja.

Otkad su krenule priče o porezu na nekretnine širi se pesimizam, a većina hrvatskih građana živi u strahu i neizvjesnosti što se odražava i na potrošnju i na ekonomiju. Stalno slušaju POREZI,POREZI,POREZI i čudite se što nitko ne želi ulagati u Hrvatsku. Uz česte promjene poreza ulagači ne mogu dugoročno planirati poslovanje niti isplativost svojih investicija.U uspješnoj Njemačkoj imaju izreku „NAJBOLJI POREZ JE STARI POREZ“. Bolje bi bilo trošiti vrijeme i energiju na važnije stvari koje mogu pokrenuti investicije i ekonomiju i olakšati život građanima”.

Autor: S. Vučković
Srijeda, 02. Ožujak 2016. u 16:19

http://www.h-alter.org/vijesti/doktori-za-domoljublje


Stručnjaci za domoljublje
Ana Kuzmanić
29.02.2016. 06:42

Antonija Petričušić, predavačica na Katedri za sociologiju Pravnog fakulteta u Zagrebu: Govor mržnje nekih političara i javnih osoba koji uživa otvoreno ili prešutno odobravanje trenutne vlasti, rasteže granice prihvatljivog političkog i javnog komuniciranja. Prepisivači diplomskih radova, lopovi i utajivači poreza, propali tajkuni, prebjezi iz različitih stranaka čine hrvatsku političku elitu. Kakav oni primjer predstavljaju mladim ljudima?

Radikalizacija javnog govora, potenciranje međuetničke netrpeljivosti i netrpeljivosti prema manjinama i dalje su naša stvarnost čemu svjedoči i medijsko izvještavanje o nedavnim napadima na mladiće u Vukovaru i Okučanima. "Kriva" nacionalnost bila je dovoljan razlog za sukobe što je dio javnosti još jednom iskoristio za napade na Drugog. O problematici nasilja među mladima, uzrocima i posljedicama isključivih stavova mladih razgovarali smo s dr.sc. Antonijom Petričušić nakon predavanja Mržnja ili strah od različitosti: socijalna distanca mladih prema određenim društvenim skupinama, koje je organizirala udruga Zamisli. Predavanje se osvrnulo na socijalnu distancu mladih u Hrvatskoj prema različitim manjinskim društvenim skupinama te istražilo uzroke zašto mladi iskazuju netoleranciju i neprihvaćanje pojedinih nacionalnih manjina. Izlaganje je predstavilo rezultate nekoliko recentnih ispitivanja stavova mladih, a ponudilo je i teorijsko objašnjenje zašto je potrebno sustavno "Po pristupanju u EU, nakon što je Hrvatsku prestao obvezivati mehanizam nadgledanja, čini mi se da je došlo do značajne stagnacije u implementaciji politike ostvarivanja ljudskih i manjinskih prava" graditi kulturu suživota, dijaloga i razumijevanja u demokratskom društvu.

Dr.sc. Antonija Petričušić je predavačica na Katedri za sociologiju Pravnog fakulteta. U svom se znanstvenom radu pitanjima ostvarivanja prava nacionalnih manjina, integracije, suživota i pomirbe. Vanjska je članica Savjetodavnog odbora Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina, tijela nezavisnih stručnjaka koje prati primjenu obvezujućeg međunarodnopravnog izvora za zaštitu prava nacionalnih manjina u zemljama članicama Vijeća Europe.

Prije nekoliko dana mediji su intenzivno izvještavali o napadu na mladića u Vukovaru te na mladića u Okučanima. Oba događaja su klasificirani kao napadi iz mržnje. Koliko su etnički motivirani napadi učestali među mladima? Je li broj takvih napada povećan u područjima koja su bila teže pogođena ratnim zbivanjima?

Posljednjih godina etnički motivirano nasilje nije učestalo ni među mladima ni općom populacijom. Mladi, uostalom, prema sociološkim istraživanja ovog dijela populacije, ne prihvaćaju nasilje i nasilničke obrasce ponašanja kao društveno prihvatljiv iskaz nezadovoljstva. Prvo desetljeće ovog stoljeća obilježilo je mnogo više etnički motiviranih napada na Srbe povratnike, kao što su bili učestaliji i sukobi među mladima različitih naNitko, pa ni predsjednica Republike, nema apsolutni monopol na definiciju domoljublja. Domovina se može voljeti baš onda kad se najglasnije kritizira, jer se kritikom ukazuje na ono što treba promijeniti i popraviticionalnosti u mjestima koja su tzv. područja posebne državne skrbi.

Ova dva nedavna događaja odjeknula su u medijima zbog toga što su žrtve i počinitelji zločina bili različitih nacionalnosti, ali možda ne bi odjeknuli tako gromko da nema zaoštrene međuetničke netrpeljivosti u političkom prostoru i govoru, koji se sustavno kultivira posljednje tri godine. Počelo je s protivljenjem uvođenja dvojezičnih natpisa u Vukovaru, a podjele su dodatno instrumentalizirane u predizborne svrhe na oba pola političko-ideološkoga spektra. Smatram da je upravo društvena klima nesnošljivosti doprinijela nedavnom iskazu nasilja među mladima različitih etničkih skupina. Mladi ljudi upijaju poruke i vrijednosti starijih generacija. Osim toga, odgajani su, što u svojim obiteljima, što u školama, mahom u duhu isključivosti nacionalizma, posebice u područjima koja su pogođena ratom. Stoga ne iznenađuje da dvadeset godina nakon okončanja rata mladi još uvijek baštine nasljeđe tog rata u svojim srcima. Umjesto da se među njima sustavno gradilo povjerenje, koje bi im omogućilo kvalitetnu sadašnjost i budućnost, u mlade se raznim kanalima socijalizacije - u obiteljima, školama, kroz medije, u vršnjačkim druženjima - ulijevalo nepovjerenje prema drugačijima i Drugima. A tek kada pojedinci vjeruju jedni drugima moguće je udruživanje, suradnja i prihvaćanje. Tek Kada odlučuju o kaznenom djelu poticanja na nasilje i mržnju, sudovi ne smatraju da je za govor mržnje dovoljno iskazati nesnošljivost, već tvrde da treba pozivati i na nasilje protiv neke društvene skupine, što prijestupnici u pravilu ne činetada i počinje trajni mir, a ne opstaje latentni, trajajući sukob.

Kada mediji izvještavaju o događajima poput napada u Vukovaru često se ističe nacionalnost ili žrtve ili napadača, što posljedično izazove određeni broj negativnih reakcija javnosti. Koliko i sami mediji igraju ulogu u podizanju tenzija u društvu isticanjem etničke ili vjerske pripadnosti aktera događaja?

Mediji su važan akter socijalizacije, dakle i oni stvaraju stavove i vrijednosti konzumenata medijskih sadržaja. Ne vjerujem da te odgovorne uloge nisu svjesni novinari i urednici, ali dio medija sustavno i namjerno ističe određene etničke pripadnosti aktera vijesti koje prenose, posebice ako se radi o Romima ili Srbima. U zadnjih nekoliko godina to je slučaj i s azilantima, a posljednjih mjeseci s izbjeglicama i migrantima. Uporabom stereotipiziranih termina ili diskriminatornim izražavanjem u medijskom prostoru ne diskriminira se samo one o kojima se izvještava, već se i doprinosi socijalnoj distanci prema tim društvenim grupama. Novinari i urednici, ponavljam, znaju da je takvo izvještavanje suprotno etici novinarskog poziva, da je profesionalno nedopustivo koristiti stereotipe, ponižavajuće prikazivanje ili bilo koji oblik diskriminacije. Jasno je da se trebaju suzdržavati od iznošenja informaciju o rasi ili nacionalnoj pripadnosti, osim, naravno, ako takva informacija nije izrazito relevantna u kontekstu u kojem se iznosi. Unatoč očekivanjima koja pred novinare i uredMali broj slučajeva pred sudovima koji bi ustanovili diskriminaciju ne znači da nema kaznenih djela povezanih s diskriminacijomnike stavlja etički kodeks profesije, diskriminatorno i neprihvatljivo izražavanje u medijima opstaje jer se urednici očito vode logikom tržišta, a ne etikom.

Nedavno istraživanje GOOD inicijative o građanskoj i političkoj pismenosti učenika posljednjih razreda srednjih škola ukazuje na ozbiljne deficite u demokratskoj političkoj kulturi te pokazuje da su mladi vrlo neodlučni oko temeljnih društvenih pitanja. Je li riječ o nedovoljnoj edukaciji, propustima obrazovnog sustava ili čitavog društva?

Izostanak građanskog odgoja i političkog obrazovanja u formalnom obrazovanju zasigurno utječu na izostanak aktivnije političke kulture mladih. Mladi su nezainteresirani za politiku i političko djelovanje jer ne vjeruju političkim institucijama, nemaju osjećaj da političke stranke predstavljaju njihove interese te su svjesni korumpiranosti i nemorala koji opstaje u politici. Prepisivači diplomskih radova, lopovi i utajivači poreza, propali tajkuni, prebjezi iz različitih stranaka čine hrvatsku političku elitu. Kakav oni primjer predstavljaju mladim ljudima? Hrvatska je članica Europske unije, a za nekoliko desetljeća, možda i ranije, bit ćemo zanimljiva država imigrantima. Današnje učenice i učenike treba pripremati za takav svijetŠalju poruku da se trud, rad i odricanje koje učenje traži ne isplate, a da su prečaci i muljanje sasvim prihvatljivi. Kad se dio mladih uključuje primjerice u političke stranke, to ne čine jer smatraju da će putem formalne stranačke strukture zagovarati interese svoje dobne skupine, već jer se nadaju nagradi u obliku zaposlenja u lokalnoj javnoj upravi. Osim toga, mladi su sustavno održavani politički neukima u obrazovnom procesu. Isključivo gimnazijalci uče predmet Politika i gospodarstvo, i to tek jedan sat tjedno u završnim razredima. Teme iz politike i gospodarstva trebalo bi učiti od vrtića na zanimljiv, praktičan način, uključivanjem djece u projekte i događaje u zajednici. Budući da im je politika daleka, nerazumljiva, kompleksna, ne čudi da polovica mladih u Hrvatskoj nije u stanju opredijeliti se na ideološkom spektru. Politička desnica pritom zavede dio mladih svojom crno-bijelom retorikom, pojednostavljenim emotivnim porukama o nama kao višestoljetnoj žrtvi stranih urota i njima kao mrziteljima našega i dobroga. Začuđuje me, doduše, da je prema istraživanjima stavova mladih većina interiorizirala demokratske društvene vrijednosti i pluralizaciju društva.

Istraživanje Mladi u vremenu krize, Instituta za društvena istraživanja, iz 2013. godine pokazuje kako su mladi unatoč razmjerno visokom vrednovanju tolerantnosti, prilično nesnošljivi, osobito prema LGBTQ osobama i pojedinim etničkim skupinama gdje prednjači Socijalna distanca mladih, dakle iskazivanje netolerancije i neprihvaćanje pojedinih društvenih skupina, najveća je prema srpskoj nacionalnoj manjini, ali i prema Romima i LGBTQ osobama srpska nacionalna manjina. Što su glavni uzroci nesnošljivosti prema pripadnicima manjina?

Socijalna distanca mladih, dakle iskazivanje netolerancije i neprihvaćanje pojedinih društvenih skupina, najveća je prema srpskoj nacionalnoj manjini, ali i prema Romima i LGBTQ osobama. Socijalna distanca prema ovim društvenim skupinama je kontinuirano stabilna i razmjerno visoka, ne samo među mladima, već i u općoj populaciji. Objašnjenja za to moguće je naći u dominantnom narativu nedavnog ratnog sukoba koji perpetuira međuetničke podjele i promiče isključivu sliku Hrvata kao žrtve u Domovinskom ratu, posvemašnjoj etničkoj homogenosti hrvatskoga društva, ali i u izostanku građanskog odgoja u hrvatskom obrazovnom sustavu. Društvene okolnosti i dominantne vrijednosti ne potiču mlade da budu otvoreni i tolerantni.

Koji su ključni koraci koji bi trebali biti poduzeti da se osvijesti važnost jednakosti, tolerancije i prepoznavanja diskriminacija i govora mržnje među mladima?

Promjene u obrazovnom sustavu, ali ne samo u smislu mijenjanja kurikuluma i sadržaja koje bi učenice i učenici trebali usvajati, nego takvo Kad se dio mladih uključuje u političke stranke, to ne čine jer smatraju da će putem formalne stranačke strukture zagovarati interese svoje dobne skupine, već jer se nadaju nagradi u obliku zaposlenja u lokalnoj javnoj upraviobrazovanje u kojem rade adekvatno nagrađeni i motivirani nastavnice i nastavnici. Za usađivanje stavova razumijevanja, uvažavanja i tolerancije trebate otvorene roditelje ili bar nastavnike koji će otvarati vrata i prozore duša prema nepoznatome, novome i drugačijem. Hrvatska je članica Europske unije, a za nekoliko desetljeća, možda i ranije, bit ćemo zanimljiva država imigrantima te današnje učenice i učenike treba pripremati za takav svijet. Ne vidim, a i sama sam majka školarca, da postoji osviještenost o ovoj potrebi u školskim programima. Nadalje, trebalo bi u obrazovnom procesu, ali i izvan škole, različitim projektima i programima poticati spremnost na suradnju i razvijanje odnosa među pripadnicima različitih etničkih skupina, posebice u područjima koja su bila obuhvaćena ratom. Tolerantnost i otvorenost se uče u konkretnim životnim situacijama, o njima se ne može naučiti iz udžbenika. Konačno, smatram da je uloga i vjeronauka, predmet kojega pohađa većina hrvatskih osnovnoškolaca, da potiče razumijevanje, uvažavanje i tolerantnost, ne samo prema pripadnicima i pripadnicama iste vjere, nego svim ljudima.

Aktivnu ulogu u osvještavanju građana, a posebice mladih, uz obrazovne institucije i medije, trebali bi imati ljudi na poziciji moći poput premijera, predsjednice države, saborskih dužnosnika. Unatoč stalnim pozivima na toleranciju i zajedništvo, možemo vidjeti selektivno Mladi su nezainteresirani za politiku i političko djelovanje jer ne vjeruju političkim institucijama, nemaju osjećaj da političke stranke predstavljaju njihove interese te su svjesni korumpiranosti i nemorala koji opstaje u politici osuđivanje diskriminatornog ponašanja i govora mržnje. Legitimira li se time na određeni način takvo ponašanje? Primjerice, predsjedničin odgovor Miloradu Pupovcu u kojem praktički konstatira da su manjine same krive za verbalne i fizičke napade jer su "provocirali" većinu?

Svjedočimo, doista, već duži niz godina iskazima netolerantnosti prema zagovarateljima drugačijih političkih i ideoloških stavova u političkom prostoru. Govor mržnje nekih političara i javnih osoba, koji uživa otvoreno ili prešutno odobravanje trenutne vlasti, rasteže granice prihvatljivog političkog i javnog komuniciranja. Kada je predsjednica optužila manjine za povećanu nesnošljivost u društvu, ona je, budući da govori s pozicije najviše političke moći, u svom odgovoru prenijela i poruku da legitimnu političku debatu, izraze svojih političkih neistomišljenika, smatra - govorom mržnje. Predsjednica time zahtjeva od svih onih koji kritički ili neafirmativno govore o domovini ili Domovinskom ratu da – zašute. I to u ime snošljivosti, tolerancije i suživota. Predsjednica brka lončiće kada kritičare vlasti ili političkih elita proziva zbog izražavanja njihovih stavova koji "niječu stvarnost, a implicitno i samu ideju hrvatske države, stvarajući tako ozračje napetosti, isključivosti i netolerancije" jer svojim istupom ona njima sužava pravo na slobodu govora i iznošenja svojih uvjerenja. Nitko, pa ni predsjednica, nema apsolutni monopol na definiciju domoljublja. Domovina se može voljeti baš onda kad se najglasnije kritizira, jer se kritikom ukazuje na ono što treba promijeniti i popraviti. Domovina se uostalom voli i tako da priznamo političkim i ideološkim neistomišljenicima pravo da propituju naše stavove. Barem u demokraciji. A mi jesmo demokratska država, bar za sada.
Kada je predsjednica optužila manjine za povećanu nesnošljivost u društvu, ona je, budući da govori s pozicije najviše političke moći, u svom odgovoru prenijela i poruku da legitimnu političku debatu, izraze svojih političkih neistomišljenika, smatra govorom mržnje. (Foto: Dario Grizelj, Hina)<br> Kada je predsjednica optužila manjine za povećanu nesnošljivost u društvu, ona je, budući da govori s pozicije najviše političke moći, u svom odgovoru prenijela i poruku da legitimnu političku debatu, izraze svojih političkih neistomišljenika, smatra govorom mržnje. (Foto: Dario Grizelj, Hina)

Hrvatska je usvojila Zakon o suzbijanju diskriminacije 2009., dok je od 2013. u Kazneni zakon unesena odredba o govoru mržnje kao kaznenom djelu. Smatrate li da je zakonodavni okvir dovoljan, je li napravljen pomak u zaštiti manjinskih prava otkad je Hrvatska ušla u EU? Također, prepoznaje li pravosuđe važnost kažnjavanja diskriminacije i govora mržnje? Uz to, Hrvatska se obvezala usvojiti i antidiskriminacijsku strategiju. Je li ona usvojena te što bi trebala obuhvaćati?

U vrijeme pristupanja Hrvatske Europskoj uniji stalno se radilo na iskazivanju predanosti ostvarivanja ljudskih i manjinskih prava. Po pristupanju, Unatoč očekivanjima koja pred novinare i urednike stavlja etički kodeks profesije, diskriminatorno i neprihvatljivo izražavanje u medijima opstaje jer se urednici očito vode logikom tržišta, a ne etikomnakon što je Hrvatsku prestao obvezivati mehanizam nadgledanja, čini mi se da je došlo do značajne stagnacije u implementaciji politike ostvarivanja ljudskih i manjinskih prava. Ona u svakom slučaju nije bila prioritet bivše lijeve koalicijske vlade, a teško da će postati prioritet nove desne koalicije. Na primjer, još 2011. godine donesen je Nacionalni plan za borbu protiv diskriminacije za razdoblje 2011. do 2013. godine, kao i Akcijski plan za njegovo ispunjavanje. Premda je razdoblje primjene Akcijskog plana završeno, novi nacionalni plan nije usvojen, unatoč činjenici da je radna skupina radila na njemu. Premda, imajmo na umu da zakonski propisi i strategije ništa ne znače ako ne educirate one koji ih trebaju provoditi. Poznato mi je, na primjer, da se provodila edukacija policijskih službenika o postupanju kod počinjenja kaznenih dijela iz mržnje, educirali su se sutkinje i suci o odredbama antidiskriminacijskog zakonodavstva, čak i urednici i novinari o pojavama diskriminacije i ulozi medija u njenom suzbijanju. No, o neprihvatljivosti diskriminacije treba progovarati i u medijima, kroz film, književnost, teatar. Najvažnije je o zabrani diskriminacije učiti mlade, gdje bi opet građanski odgoj, koji nikako da postane naša stvarnost, mogao odigrati ključnu ulogu.

Nadalje, Kazneni zakon regulira nekoliko kaznenih djela koja izviru iz diskriminatornog postupanja: mučenje i drugo okrutno neljudsko ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje, povredu ravnopravnosti građana, povredu slobode izražavanja nacionalne pripadnosti, spolno uznemiMladi ljudi upijaju poruke i vrijednosti starijih generacija. Osim toga, odgajani su, što u svojim obiteljima, što u školama, mahom u duhu isključivosti nacionalizmaravanje te javno poticanje na nasilje i mržnju. Dakle, Kazneni zakon ne predviđa sankcioniranje govora mržnje, već samo poticanje na nasilje i mržnju. Prema posljednjem dostupnom izvješću Pučke pravobraniteljice, u 2014. godini pokrenut je samo jedan postupak radi javnog poticanja na nasilje i mržnju. Unatoč malom broju procesuiranja iskaza mržnje, sudovi, kada odlučuju o kaznenom djelu poticanja na nasilje i mržnju, ne smatraju da je za govor mržnje dovoljno iskazati nesnošljivost, već tvrde da treba pozivati i na nasilje protiv neke društvene skupine, što prijestupnici u pravilu ne čine. Mali broj slučajeva zbog govora mržnje pred hrvatskim sudovima rezultat je neadekvatne normiranosti. No, mali broj slučajeva koji bi ustanovili diskriminaciju ne znači da nema kaznenih djela povezanih s diskriminacijom, nego da ih se ne prijavljuje ili ne prepoznaje pa počinitelji ostaju neprocesuirani i sankcionirani. Čini mi se da je i ovo posljedica vrijednosnih stavova, onih koji diskriminaciju nisu voljni prepoznati, te ju posljedično ni ne sankcioniraju.

http://www.h-alter.org/vijesti/otvorite-granice-normalizirajte-odnose-i-prestanite-narusavati-odnose-srbije-i-hrvatske


"Otvorite granice, normalizirajte odnose i prestanite narušavati odnose Srbije i Hrvatske"
Igmanska inicijativa
25.09.2015. 13:55

Uznemireni i zabrinuti zbog najnovijeg pogoršavanja odnosa između republika Hrvatske i Srbije, te zatvaranja granica između dvije zemlje, što ozbiljno pogoršava odnose u regiji i nanosi direktnu štetu građanima, Igmanska inicijativa poziva vlade dvije države da obustave zabrane i omoguće slobodan promet.

U posljednjih 15 godina uložen je ogroman napor mnogih, u regiji i izvan nje, da se normaliziraju odnosi između naših država i posebno između Hrvatske i Srbije. Da je do susreta odgovornih političara, do dijaloga, popuštanja i dogovora o poboljšanju odnosa i suradnje dolazilo, Ne dozvolimo da dijalog, dogovor i suradnja ustupe mjesto netrpeljivosti, zabranama, retorziji i odmazdizasluga je i brojnih organizacija civilnog društva, među njima i Igmanske inicijative. Ne dozvolimo da dijalog, dogovor i suradnja ustupe mjesto netrpeljivosti, zabranama, retorziji i odmazdi. Cijenu bi platili mukotrpno građeni odnosi u regiji i, u konačnici, građani i privrede dvije države.

Izbjeglička kriza koja ne kuca nego udara na vrata obje države daleko je od kraja. Do sada su svojim odnosom prema izbjeglicama i Srbija i Hrvatska pokazale veći stupanj humanosti, nego neke druge zemlje kroz koje izbjeglice prolaze. Da bi se taj težak izazov koji se pojavio pred vladama obje zemlje i to ne njihovom krivnjom, uspješno rješavao, nužan je dogovor i suradnja. Svađe i inaćenja, u koje je uvijek lako upasti, na štetu su građana obje zemlje, obezvrijediti će dosad učinjeno i onemogućiti djelotvorno rješavanje izazova izbjegličke krize.

Apeliramo da se što prije sastanu premijeri  Hrvatske i Srbije i nađu rješenja, kako za hitno okončanje zabrana kretanja roba i putnika, tako i za neophodnu suradnju u odnosu na rastuću krizu oko izbjeglica koja pogađa obje zemlje. U tome će vlade Srbije i Hrvatske imati podršku Igmanske inicijative i, vjerujemo, najvećeg dijela organizacija civilnog društva u obje zemlje.

http://www.dnevno.hr/novac/opasnost-porez-na-nekretnine-901060


OPASNOST – POREZ NA NEKRETNINE!

Autor: Anima Mundi/7Dnevno.hr/04.ožujak 2016.
Nedjelja, 06. Ožujak 2016. u 18:13


Prije petnaestak godina i više, moglo se čitati kako su nas sve tranzicijske zemlje prestigle, kako smo najjadniji s najlošijom vlašću i kako pod hitno moramo u EU i prihvatiti sva druga suvremena korporatistička pravila. Tada nije bilo niti riječi o statistikama o 'bogatstvu' Hrvata. Počelo ih se iznositi tek u svrhu stvaranja pristanka (programiranja javnosti) da prihvati porez na nekretnine i imovinu!

U prošlom broju započeli smo feljton o povijesti medijskog predstavljanja uvođenja poreza na nekretnine. Nakon prvih medijskih obznana 2008. i 2009. godine, ta se ideja povlačila sa stola, pa povremeno opet vraćala. Je li bila riječ o pretvrdom orahu za svaku vlast ili se tako pripremala javnost da jednog dana prihvati takvu neprihvatljivu praksu? Na tom je tragu krajem 2011. svakako bio novinski tekst tendencioznog naslova: „Najam isplativiji od kupnje stana!“

Negdje u to vrijeme na internetu je objavljena i anketa u kojoj je ogromni postotak ljudi navodno izjavio da podržava uvođenje poreza na nekretnine. Znajući kako se rade i čemu služe “ankete”, to nije ni najmanje za povjerovati. Jer to bi značilo da ti anketirani ljudi: a) imaju viška novca kojeg se žele riješiti, b) jednostavno vole poreze, c) netko im je prodao “štos” da je to pravedno ili usmjereno protiv zlih bogataša), d) smatraju da moramo imati iste zakone za kakve misle da su na snazi u drugim državama, da ne bismo “zaostajali” za njima.

Zaokruživanje može početi. No, poznajete li vi i jednog čovjeka koji ima silnu želju da plaća VIŠE poreza? Ali rezultati namještenih anketa budu takvi da pogoduju “prodaji pogubnih ideja” pa se porez na nekretnine predstavlja kao neki oblik – pravde.

Dobar izgovor vrijedi zlata. Zapravo bi trebali uvesti porez na dobre izgovore. Zar ništa pametnije nisu mogli staviti na naslovnicu nego divovski naslov – „Jesmo li doista siromašni? 1 stan na 2 Hrvata“?, objavljen u vrijeme rezultata popisa stanovništva. Onaj tko nije na rubu gladi se mora ispričavati? Čak i ako jest? Ne bi li se trebalo smatrati dobrom viješću da je naša nacija tako bogata da ima toliko stanova, a ne to kažnjavati osjećajem krivnje?

Čemu služe statistike?

To bi tako bilo u svijetu bez skrivenih namjera. No, na naslovnici jednih novina 2011. godine rasprostrli su statistiku koja svjedoči o navodnom bogatstvu Hrvata: „7530 eura štednja, 23.000 eura dionice, 43.000 eura stan, 4000 eura auto“. Ideš! Tekst nas je uvjeravao da smo bogati tvrdeći da samo trećina Nijemaca živi u vlastitom stanu, a kod nas najveći dio ljudi posjeduje vlastiti stan. To valjda nije po novim standardima u kojima nitko ne bi trebao imati ništa. Da pošaljemo pismenu ispriku?

„Prosječan Hrvat“, pisalo je, „težak je 57.000 eura, prema statističkoj vrijednosti osnovne materijalne i financijske imovine, po kojoj spadamo u sam vrh tranzicijske ljestvice.“ Zanimljivo je kako se prije petnaestak godina i više, u tim istim novinama moglo čitati kako su nas sve tranzicijske zemlje prestigle, kako smo najjadniji s najlošijom vlašću i kako pod hitno moramo u EU i prihvatiti sva druga suvremena korporatistička pravila. Tada nije bilo niti riječi o ovim statistikama. Počelo ih se iznositi tek u svrhu stvaranja pristanka (programiranja javnosti) da prihvati porez na nekretnine i imovinu.

Prema istraživanju od prije pet godina, prosječni hrvatski građanin imao je 10.158 eura financijske imovine pa smo bili siromašniji samo od Slovenaca, a jednaki Estoncima, Mađarima i Česima koji su uložili ili uštedjeli koliko i mi. Uz to, po brojnim kućama i stanovima u vlasništvu građana, pisalo je, spadamo u sam vrh, ne samo među nekadašnjim socijalističkim zemljama nego i na Starom kontinentu u cjelini. To je, naravno, predstavljeno kao neka teška bolest jer nam „radna snaga nije mobilna“. Može se izvući i drukčiji zaključak. Ako smo se do sada bogatili i živjeli u vlastitim stanovima, nastavimo i dalje tako. Navodno je bolji standard građana proklamirani cilj svih razina vlasti.

Hrvate se još krivilo zbog njihova (razumnog) mentaliteta da novac usmjeravaju u „čvrstu“ imovinu, zbog mnogobrojnih loših iskustava s financijskim tržištima i inflacijom. U prijevodu, bio je to jedan od inteligentnih načina kako izbjeći financijske zamke i trikove financijskih manipulatora. I onda neki stručnjak piše da ćemo, zato što ne koristimo racionalno svoju imovinu, morati uvesti porez na nekretnine. No, ako je imovina naša, s njom bismo smjeli činiti što nam je volja, zar ne?

Kao manu se navodilo i to što je kod nas dvije trećine imovine realna imovina, a samo trećina financijska imovina, dok je „vani to obrnuto“. Zanimljivo je uočiti da je izrazu „realna“ imovina suprotstavljen izraz „financijska“, dakle – nerealna. Što ona doista i jest, to je samo neka fiktivna određena vrijednost koju se dekretom može ugasiti. Crtu realnosti cijeloj ovoj statistitici, koja je pokušavala uvjeriti da se moramo sramiti i hitno zatražiti porez na nekretnine, na kraju teksta (gdje drugdje) dao je jedan profesor s Ekonomskog fakulteta koji je rekao: „Kad uzmete u obzir da smo stanove i aute uglavnom kupovali na kredite koje sada moramo vraćati, ispada da smo zapravo jadni i siromašni. Mi kao društvo uopće nismo daleko od siromaštva.“ To je ona istina koju uglavnom oko sebe uočavamo, ali su nas novine po-ne-znam koji put htjele uvjeriti da zanemarimo vlastito iskustvo, vlastite oči i vlastiti razum, kako bi, stvorile pristanak na ozakonjenje poreza na nekretnine.

Najam isplativiji od kupnje?

Zamislimo čovjeka kojem se sve popelo na vrh glave i koji se odluči isključiti iz ovog svijeta straha i ovisnosti, a radnja se zbiva u zemlji bez poreza na nekretnine. On izgradi kuću od slame da ne troši puno na grijanje, obrađuje vrt ili polje, vozi se biciklom, vodu toči na obližnjem izvoru, na nekom boljem mjestu bi sadio konoplju i od nje dobivao svo potrebno gorivo za grijanje kuće, pokretanje agregata ili vozila, kruh sam peče u jednoj od onih malih pećnica kakvih ima posvuda za kupiti itd. Želi se dovesti u situaciju koja je za sustav najgora moguća – da bude neovisan, da ih ne treba više za posrednike i da mu ne treba novac.

Zamislimo sad isti taj pokušaj u zemlji u kojoj postoji porez na nekretnine i u kojoj jednom godišnje mora “iskrcati”, recimo, desetak tisuća kuna za porez. Gdje će ih nabaviti? Naravno, tamo, u sustavu. Oni će mu dati neki novčić – ako će raditi za njih. Ovaj scenarij već se i događao.

Kad su velike kompanije otkrile dijamante u Južnoj Africi i počele rudariti, suočile su se s ozbiljnim problemom – nedostatkom radne snage koja bi bila voljna za crkavicu svoj dan provoditi pod zemljom. Bilo je u tom kraju puno domorodaca, ali oni su živjeli seoski samodostatno i nije im trebao novac. Zašto bi ostavili život na čistom zraku i otišli u mračne rudnike? Kolonijalisti su se sjetili spasonosnog rješenja: uvest će obavezu plaćanja poreza za sve stanovnike. Tako je i bilo. Seljaci nisu imali novca za porez, pa su ga bili prisiljeni nabaviti. Što mislite, gdje i kako, i kod koga?

Vratimo se tekstu iz 2011. o tome da je najam stana isplativiji od kupnje. Jedan od izračuna bio je da bi čovjek koji bi trideset godina plaćao najam stana od 70 kvadrata u centru Zagreba, plaćajući mjesečni najam 630 eura, potrošio 226.800 eura. Onaj koji bi ga kupio (s učešćem od 25 posto) plaćao bi ratu 649 do 713 eura (ovisno o tome u kojoj ga je banci digao) i u trideset godina platio 272.686 ili 295.664 eura. Ako bi isti takav stan kupovao u Novom Zagrebu, nakon trideset godina potrošio bi 171.000 eura (uz ratu od 404 eura, s učešćem 25 posto), a unajmljujući stan plaćao bi 420 eura mjesečno i u trideset godina potrošio 151.200 eura.

Dakle, kupnjom stana u centru Zagreba bi se za trideset godina potrošilo 45 do 68.000 eura više nego što bi se u istom razdoblju potrošilo unajmljujući stan. Kupnjom stana u Novom Zagrebu bi se za trideset godina potrošilo 20.000 eura više nego unajmljujući stan u istom razdoblju. Doista, najam je jeftiniji od kupnje.

Ali na tom mjestu je trebalo velikim slovima pisati da sljedećih dvadeset do trideset godina čovjeka njegov vlastiti stan neće koštati ništa (a njegovu djecu još manje) dok će onaj koji unajmljuje još jednom platiti vrijednost cijelog stana. Da ne zamišljamo situacije u kojima bi netko možda, nakon isteka od trideset godina, mogao doći u situaciju da ne može više plaćati najam. Što onda? Trebalo je velikim slovima pisati i to da je mjesečni trošak skoro isti – ako ste sretnik koji ima lovu za 25 posto učešća.

Posjedovanje nekretnine i najam

Dakle, naslov je mogao biti i ovakav: „Najam isplativiji od kupnje stana!… ako mislite umrijeti na dan kad platite zadnju ratu.“ Jer već na razdoblje trideset i pet godina umjesto trideset nije isplativije. Doduše, nije da na jednom mjestu nije pisalo: „…ali bi vam na kraju ostao stan u vlasništvu.“ Odmah nakon toga „ali“ krenuo je i drugi „ali“. Članak je upozorio da u cijenu stana „treba uračunati i najavljeni porez na imovinu koji bi vlasnike svake godine koštao od 0,5 do 1 posto vrijednosti nekretnine“. Još je u tom propagandom tekstu pisalo da u „razvijenijim“ zemljama (to su one gdje situacija nije kao u zaostaloj Hrvatskoj, u kojoj 80 posto građana posjeduje vlastitu nekretninu), u kojima tek trećina do petina ljudi posjeduje nekretninu, ljudi imaju veću fleksibilnost, što znači da se mogu puno lakše seliti, birati si kvartove ili gradove po volji itd. Tako je, navodno, bolje.

Posjedovanje nekretnine svakako tome nije prepreka. I uvijek se može iznajmiti pa neka sama sebe isplaćuje ako je još u kreditu (kad je već rečeno da je rata najma i kupnje skoro ista), a ti odeš živjeti – „fleksibilnije“. Jedan moj prijatelj, podstanar, nema osjećaj da živi „fleksibilnije“. Baš suprotno. Prije neki dan je zaključio da je već devetnaest godina podstanar u Zagrebu, pa je izračunao koliko se naplaćao najma i shvatio da bi za tri godine bio gotov s kreditom da je kupio stan umjesto da ga je unajmljivao. Ovako će te tri godine proći, a on će i dalje biti (fleksibilni) čardak ni na nebu ni na zemlji.

Ponegdje je bilo moguće pročitati i smislenije stvari. U jednom tjednom prilogu navodilo se da, kao i u svim drugim istočnoeuropskim zemljama, 9 od 10 hrvatskih kućanstava živi u kućama ili stanovima koji su njihovo vlasništvo, dok je na Zapadu taj udio znatno niži. Od tri do pet kućanstava od njih deset, uglavnom iz višeg sloja, uživa u blagodatima privatnog stanovanja, dok se ostali koriste raznim oblicima najma – od privatnog do socijalnog. Kako se u većini zapadnih zemalja stambeni prostor oporezuje, privatne kuće i stanove kupuju samo oni koji ih mogu održavati i plaćati poreze.

Što nas na tom polju čeka može se naslutiti iz pokoje crtice iz iskustva istočno-europskih zemalja. U tekstu se navodio zagrebački profesor Gojko Bežovan, koji je objasnio da su Slovačka, Češka i Mađarska svojim građanima ponudile reotkup stanova jer mnogi nisu mogli plaćati režije ili su pak kao vlasnici nekretnina ostali bez socijalnih subvencija. Jer se u EU-u smatra da nisi siromašan ako imaš vlastiti krov nad glavom.

Odaziv u tim zemljama nije bio velik jer ljudi i dalje razumno smatraju da je „njihova kućica – njihova slobodica“. Zapravo je u toj narodnoj izreci sve rečeno, jer je cilj poreza na nekretnine još jedan od brojnih načina oduzimanja slobodica ljudima. Bežovan je objasnio da je mnogo siromašnih kućanstava koja nemaju od čega živjeti, a vlasti im ne pomažu jer imaju – privatnu imovinu.

Pa neka im pomažu. Ali kao da nikome ne pada na pamet to jednostavno i genijalno rješenje. Profesor je smatrao da bi država, tj. lokalna zajednica, trebala osigurati više socijalnih stanova, ali i uvesti porez na imovinu koji bi imao ulogu tržišnog korektiva i „uveo red na tržištu nekretnina“. U tekstu se navode i razmišljanja sociologa Dragana Bagića, vrlo realna, koji ne vjeruje da će se sklonost prema vlasništvu kod nas lako promijeniti, čak i srednjeročno jer ipak većina stambenih jedinica nije više pod hipotekom, tj. u fazi otplate.

Sociolog je upozorio i na oko 40 posto stanovništva koje i dalje živi u naseljima do 2000 stanovnika, te da u naseljima do 10.000 stanovnika (u kojima dominiraju kuće) živi oko 55 posto stanovništva. Kaže da će u takvim naseljima teško ikada zaživjeti bilo kakvo tržište iznajmljivanja jer za time ne postoji potreba, a tome treba pridodati i učinke otkupa društvenih stanova u većim gradovima.

Profesor Bežovan je pak smatrao da treba uvesti imovinski porez iz više razloga, od održavanja nekretnina do rušenja cijena zemljišta i nekretnina, a jedan od razloga jest da ljudi svoj novac ne bi čuvali u nekretninama. Možda to tržištu novca baš ne odgovara, ali zapravo je razuman potez, s obzirom na to koliko je vrijednost novca provizorna i da su banke ili cijele države propadale odnoseći sa sobom sve što su ljudi zaštedjeli. Kuće su ostajale, a na financijski sustav ljudi ionako nemaju utjecaja.

Profesor Bežovan je, doduše, smatrao da se ne treba oporezovati stanove u kojima se živi, ali treba sve ostalo, a to je, pisalo je u tekstu – „i stav većine političkih stranaka”, jer ionako ne donose svoje ideje već ih se koristi za plasiranje ideja skrivenih centara moći, a ovakvi tekstovi služe za navikavanje ljudi na njihove ideje. Ali tko ih pita? I naravno da će se u početku tvrditi da se neće oporezovati stanovi u kojima se živi, u protivnom bunt bi bio prejak. Dok se jednom ne uvede porez na nekretnine. A onda pomalo…

Vlasništvo i mobilnost

U početku ćemo slušati gomile logičnih i neopasnih argumenata za uvođenje poreza na imovinu. Neke do njih je vrlo suvislo demantirao sociolog Dragan Bagić, kako „ekonomisti misle da je vlasništvo nad nekretninama vrlo često zapreka i za mobilnost radne snage jer kuće i stanovi vežu stanovništvo uz pojedino područje“. Rekao je da vlasništvo nad nekretninama samo po sebi nije nikakva prepreka mobilnosti jer su ljudi masovno napuštali sela i selili se u gradove ili inozemstvo iako su imali vlasništvo.

Rekao je i to da će se ljudi preseliti u drugi grad radi ostvarenja boljeg životnog standarda, ali ako je to poboljšanje malo, onda je i mobilnost malo vjerojatna, jer u takvim slučajevima vlasništvo „igra ulogu jer povećava nužnu razliku u prihodima“. Plaća je ključ mobilnosti, rekao je Bagić, a ne vlasništvo. Ako nemate posao, ali živite u svojoj kući s vrtom, ne isplati vam se za prosječnu radničku plaću seliti u drugo mjesto gdje ćete morati plaćati stan nekoliko stotina eura i nećete imati hranu iz svog vrta.

Napomenuo je da naši poslodavci i liberalno orijentirani ekonomisti olako zaključuju da je bolje raditi u drugom mjestu nego u svom mjestu biti nezaposlen jer to ovisi o visini plaće: „U slučajevima kada se nudi mogućnost visoke plaće, mobilnost već sada postoji, bez obzira na vlasništvo. No, ona je mala ili ne postoji u segmentu radnih mjesta za koja se nude prosječne ili ispodprosječne plaće. Za povećanje mobilnosti u tom segmentu nužno je povećanje plaća koje se nude za deficitarne profile radnika, a ne ‘kažnjavanje’ vlasništva putem poreza.“

To je razumna, logična i istinita analiza jednog od argumenata kojim se želi prodati uvođenje poreza na nekretnine kao nešto pozitivno i neophodno. Ali propagandni medijski stroj se već upalio i takvi stavovi u njemu neće dobivati puno prostora.

(Nastavlja se)

Autor: Anima Mundi/7Dnevno.hr/04.ožujak 2016.
Nedjelja, 06. Ožujak 2016. u 18:13

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/sincic-odvazno-porucio-kolegama-zastupnici-pridruzite-mi-se-tako-vam-je-drazi-terenski-rad-902424


POZIV NA SPREČAVANJE DELOŽACIJE

SINČIĆ ODVAŽNO PORUČIO KOLEGAMA: ‘Zastupnici, pridružite mi se. I tako vam je draži terenski rad’

Autor: A.P.
Četvrtak, 10. Ožujak 2016. u 09:07


'' Bojim se da se ponavljate. Dođite i doživite plodove svoga dugogodišnjeg rada, bit ćete ponosni na sebe . Bilo je političara koji su lajali na banke ovih godina kao psi na mjesec. Imate prilike. Riječi su ionako bezvrijedne, ako ih djelima ne potkrijepite'', objavio je Sinčić.

Saborske je zastupnike čelnik Živog zida Ivan Vilibor Sinčić preko svog, ali i preko Facebook profila Živog zida pozvao da mu se pridruže u četvrtak u podne u Sesvetama, gdje će on pokušati spriječiti deložaciju, odnosno oduzimanje zgrade poduzetniku od strane banke.

”Uvaženi kolege saborski zastupnici, kako vas često nema u Saboru, zaključujem da vam je draži terenski rad . Stoga vas pozivam da nam se sutra u podne pridružite na adresi Ivana Štrulića 13, u Sesvetama. Da iz prve ruke vidite kako vaši zakoni djeluju na građane i poduzetnike , kako banke pod vašim blagoslovom otimaju imovinu na prevaru i kako propadaju poduzetnici, a s njima i njihovi kooperanti, radnici i dobavljači. Neka vam ne bude teško, naučit ćete mnogo više nego svađajući se u Saboru oko ustaša i partizana . Ionako ste u ova dva desetljeća imali prilike reći sve što ste mislili. Bojim se da se ponavljate. Dođite i doživite plodove svoga dugogodišnjeg rada, bit ćete ponosni na sebe . Bilo je političara koji su lajali na banke ovih godina kao psi na mjesec. Imate prilike. Riječi su ionako bezvrijedne, ako ih djelima ne potkrijepite”, objavio je Sinčić.

A prije te objave Sinčić se opravdao u postu i objavio takoreći ispričnicu što neće moći biti u Saboru, upravo zbog spomenutog ‘otimanja’ zgrade.

”Ovaj tjedan ću prvi put otkad Sabor zasjeda, biti manje prisutan u sabornici. Sutra imamo pokušaj otimanja zgrade u Sesvetama od strane Erste banke. O kriminalu koji ta banka vrši nad poduzetnicima, prvo dajući kredit, a onda u pola posla povlačeći kredit, otimajući i novac i svu imovinu poduzetnika, već sam govorio.  Bio sam pozvan, i rado sam se odazvao, sa preko stotinu prevarenih poduzetnika na osnivanje udruge ‘Pazite s kim bankarite’. Ta kriminalna banka, po istom obrascu, sutra otima gospodinu Dariju Iliću stambenu zgradu sa nekoliko stanova u Sesvetama. Pozivam sve poduzetnike koju su uništeni na isti način, od iste banke, da dignu glas i da zajedno probamo stati na kraj ovom kriminalu”, napisao je Sinčić.

Autor: A.P.
Četvrtak, 10. Ožujak 2016. u 09:07

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/neumoljive-brojke-nastave-li-hrvati-iseljavati-istim-tempom-polovice-stoljeca-u-zemlji-nece-biti-ni-jednog-stanovnika-906085


Zemlja bez ljudi

Neumoljive brojke: Nastave li Hrvati iseljavati istim tempom, do polovice stoljeća u zemlji neće biti ni jednog stanovnika!

Autor: Marcel Holjevac
Ponedjeljak, 21. Ožujak 2016. u 21:40


Danas su objavljeni podatci koji kažu: lani je u Njemačku doselilo 50.628 hrvatskih državljana. Godinu ranije, 44.260. A druge obećane zemlje za Hrvate? U Irsku je prema nepotpunim podacima irske socijalne službe lani otišlo najmanje 5.500 ljudi, no stvarna brojka bi mogla biti i dosta veća. Brojka onih koji su otišli za Kanadu bi mogla biti tek nešto manja, a Hrvati masovno odlaze i u druge zemlje EU poput Austrije, Engleske, i Švedske, u Dubai, Australiju, SAD...

Hrvatska ima svega oko četiri milijuna i dvjesto tisuća stanovnika, i ove brojke su čista katastrofa. Iseljavanje u Njemačku naglo raste zadnjih godina, iako je velika ekonomska kriza iz 2008. stvar prošlosti i u Hrvatskoj i svijetu. Iz podataka da je samo u Njemačku i Irsku iselilo oko 60.000 ljudi u samo jednoj godini, može se s velikom statističkom sigurnošću pretpostaviti da ukupni broj Hrvata koji su lani napustili zemlju, vjerojatno zauvijek, nije manji od 70.000. A i to prema podacima koji vjerojatno nisu potpuni, i to ako smo optimisti u predviđanjima. Taj broj svake godine raste: 2012. u Njemačku je odselilo 12.944 Hrvata, 2013. se brojka popela na 18.503, a 2014. je bio pravi bum – 44.260 ljudi je otišlo za Njemačku.

Čak i da iseljavanje ne nastavi rasti, a raste i to rapidno, i da ostane na sadašnjim brojkama, Hrvatska će do polovice stoljeća ostati bez radno sposobnog stanovništva. Naime, uz iseljavanje, problem je i prirodno izumiranje: u Hrvatskoj godišnje rađa oko 12.000 ljudi manje nego što ih umire. Demografska piramida govori da će se ta razlika ubuduće neminovno povećavati, jer u dob za rađanje uskoro dolazi generacija koja je rođena nakon što je sredinom devedesetih došlo do naglog pada nataliteta. Kad to kombinirate s gornjim brojkama, ispada da Hrvatska godišnje gubi oko 80.000 stanovnika, na sadašnjoj razini, i demografski gubitak se svake godine ubrzava. A malo je toga što možemo uraditi da se to spriječi, naročito na području nataliteta: jednostavno, više nema tko rađati dovoljan broj djece za održavanje nacije. Čak i kad bi djevojke koje sad dolaze u dob za rađanje redom imale po troje ili četvero djece, a to se neće dogoditi, to vjerojatno ne bi bilo dovoljno.

Pritom je slaba utjeha što je uz rečenih 50.628 Hrvata koji su lani doselili u Njemačku, 12.918 odselilo. Neki od njih su jednostavno otišli dalje, u druge zemlje EU. Čak i ako pretpostavimo da se najveći dio vratio u RH, ostaje nam brojka od zastrašujućih 70.000 ljudi koje godišnje gubimo. Na 4.200.000 stanovnika! Tim tempom, Hrvatska će ostati bez i jednog stanovnika za 60 godina, bar tako pokazuje prosta računica. Prava računica pokazuje da će se to dogoditi ranije – jer Hrvatsku napušta mlada populacija, u dobi za osnivanje obitelji, pa će iseljavanje sedamdesetak tisuća ljudi godišnje (a vraćaju se uglavnom tek umirovljenici) neminovno dovesti do daljeg naglog pada nataliteta. Dakle, računajte s realno četrdesetak do pedeset godina dok zadnji Hrvat u domovini ne ugasi svijetlo.

Da stvar bude još gora: iseljava praktički isključivo radno sposobno stanovništvo. A inače smo na europskom dnu po broju radno aktivnog stanovništva. U Hrvatskoj je lani bilo svega 3,6 milijuna radno sposobnih, što je najmanje ikad, ali od toga je radilo samo oko 1,35 milijuna! A sam broj radno sposobnih je bitno pao unazad par godina- očito, kao posljedica iseljavanja. Da stvar bude još gora, podaci Državnog zavoda za statistiku od prije dvije godine, kad je stanje bilo povoljnije nego danas, pokazuju da je od tada ukupno 3,845 milijuna radno sposobnih zaposleno bilo samo njih 36,1 posto, 7,7 posto klasificirano je kao nezaposleni, dok je čak 56,2 posto neaktivno! Dakle, nisu aktivno tražili posao niti načina da se uključe u radnu snagu – većina tih živi od neke rente, rada na crno, socijale, prijevremene mirovine (imamo u EU rekordan udio invalida rada, njih 250.000!) i sličnog, ili studira, živi kod roditelja ili od njihovih primanja, i tako dalje. Uspoređujući sadašnje stanje s onima iz 2008. godine, vidljivo je značajno pogoršanje tijekom posljednjih šest godina: broj zaposlenih manji je za 180,7 tisuća, broj nezaposlenih povećan je za 147 tisuća, a stopa nezaposlenosti gotovo udvostručena (za 7,9 postotnih bodova). Dodatno zabrinjava pad broja radno sposobnih stanovnika starijih od 15 godina na najnižu razinu (3,604 milijuna) otkako postoje usporedivi podatci.

Dakle, ako iseljavaju radno sposobni, a iseljavaju, bit će dovoljno i četrdesetak godina, ako ne i manje, ako se natalitet dodatno ne pogorša i ako se iseljavanje ne ubrza, a vjerojatno hoće, da bismo ostali samo sa studentima, umirovljenicima, i socijalnim slučajevima. Koje, naravno, više neće imati tko financirati: i ovako tek nešto preko 900.000 ljudi radi u realnom sektoru ekonomije, oko 400.000 u javnom, i tih niti milijun Hrvata na svojoj grbači uzdržavaju sve ostale. Dakle, jedan Hrvat koji radi u realnom sektoru mora zaraditi za još tri do četiri druga: to su student (koji studira u prosjeku sedam godina) ili učenik, umirovljenik koji je otišao u “prijevremenu” s 50 godina, doživotni socijalni slučaj, i prevrtač papira u uredu za istraživanje ruda i gubljenje vremena. On taj teret više ne može ili ne želi podnijeti, i on odlazi.

A tu nije kraj lošim vijestima: najviše iseljavaju upravo visokoobrazovani i kompetentni ljudi, koji mogu naći posao vani. Zašto bi liječnik, kojeg smo 20 godina i više školovali, i platili specijalizaciju, ostao raditi ovdje za tisuću eura ili nešto malo više od toga, a svugdje u EU može dobiti pet  do osam tisuća, ako je čemu? Ili programer, čak i osrednjima se otvaraju poslovi u Dubaiju. Ili inženjer strojarstva, njih Nijemci zlatom plaćaju? Ovdje ostaju uglavnom tek najnekvalificiraniji, što zemlju samo još više gura prema dnu i ubrzava iseljavanje.

Dakle, stvarnost je da ćemo uskoro biti zemlja bez stanovnika. Demografske projekcije o kojima sam pisao godinama ranije, prije ovog iseljeničkog vala, su govorile da ćemo i bez iseljavanja iduće stoljeće dočekati s 1.300.000 ljudi, i to vrlo siromašnih, jer taj broj ljudi ne omogućava učinkovitu ekonomiju ni vođenje države. Za veličinu Hrvatske i njene resurse, optimum bi za ekonomiju bio oko deset milijuna ljudi. Sve ispod toga znači premalo tržište i premalo radne snage, naročito visoko kvalificirane, za pokretanje ozbiljnijih poslova u Hrvatskoj. No, uz nove trendove, sve će se to desiti i puno ranije, vjerojatno već sredinom stoljeća možemo računati na potpuni slom sistema. A tada nam preostaje samo proglasiti rasprodaju ili naseliti masovno migrante iz Somalije, zemlje u kojoj je prosječni IQ oko 68 a nepismeno je oko 70% stanovništva (po službenim podacima, a realno je funkcionalno nepismenih oko 90 %).

Dali je potreban komentar?

Mislim da je "kratkovidost" nekih dovela do svega ovoga.

A sad...

Samo dali je to dovoljno?

I pored svega se jos uvek okrivljuju "MRTVI" i oni kojih nema.

Umesto da se pogleda istini u oci.

Nije demokracija "lizalica" pa da se na brzinu moze "sprovesti".

Svaki covek koji ima imalo mozga u glavi zna da je za izgradnju jednog (bez obzira kojeg) sistema potreban dugi niz godina.

Posebo ako se zeli stabilno i napredno drustvo izgraditi.

To su veoma dobro znali i "oni" pre nas.

Najlakse je osudjivati.

Potrebno je puno vise "dalekovidosti" kada se zeli nasto ispravno izgraditi.

"Bravar" je imao tu potrebnu "dalekovidost",dali to nekome pasalo ili ne.

Treba bar toliko biti iskren i to priznati.

Posto se zna:"Ko prizna,pola mu se prasta",se moze lakse i krenuti napred.

Od "kruznog toka" nema napredka.

Zato je potrebno izaci iz "njega" i krenuti u pravcu unapredjenja saradnje sa susjedima i unapredjenju izgradnje bolje buducnosti za sve "nas i vas".


Valter

http://lupiga.com/vijesti/tko-je-ugasio-svjetlo-ii-mi-navodno-nismo-mogli-konkurirati-a-madjarska-jos-uvijek-itekako-moze


Miroslav Pavičević
5. ožujka 2016.


TKO JE UGASIO SVJETLO (II): Mi navodno "nismo" mogli konkurirati, a Mađarska još uvijek itekako može


Zašto je Milan Lončarić uložio gotovo sedam milijuna kuna u kupnju propalog poduzeća koje je bilo opterećeno desetinama milijuna kuna dugova? Odgovor se možda može pronaći u činjenici da je TEŽ imao još vrijednih nekretnina, a osim toga Lončarić je nastavio politiku prethodnog direktora Zvonka Puljčana i sve obveze i zaduženja natovarivao na TEŽ d.d., a prihode izvlačio preko TEŽ Trgovine. Odmah po preuzimanju, u prosincu 2001. godine Lončarić je uredio da TEŽ d.d. i TEŽ Trgovina d.o.o. zaključe ugovor o unosu stvari kojim je TEŽ d.d. kao jedini osnivač unosom nekretnina, transportnih sredstava, opreme i alata povećao temeljni kapital TEŽ Trgovine sa 20.000 na 39,5 milijuna kuna. Istodobno, jedan od prvih poteza novog vlasnika bio je smanjenje temeljnog kapitala društva TEŽ d.d., pa je na skupštini društva u siječnju 2002. smanjen temeljni kapital s iznosa od 103,1 milijun kuna na iznos od 27,2 milijuna kuna, "radi izravnavanja vrijednosti i pokrića gubitka". Odmah je na taj način nestalo deset milijuna eura iz temeljnog kapitala, a TEŽ d.d. prijenosom nekretnina i opreme na TEŽ Trgovinu ostao je bez ikakve supstance iz koje bi se nešto moglo naplatiti.

TKO JE UGASIO SVJETLO: Nekad smo žarulje prodavali Zapadu, a sad ih uvozimo godišnje za preko 30 mil. eura

U travnju 2002. godine Lončarićev TEŽ je njegovom Pogrebnom poduzeću prodao 1.920 četvornih metara zemljišta na Bolu na Braču, koje je Pogrebno poduzeće platilo 385.000 kuna, ili oko 200 kuna po metru četvornom, što je najjeftinija prodaja zemljišta koju je TEŽ d.d. ikad obavio. Zbog te transakcije nikad nisu pokrenuti izvidi pravosudnih tijela, međutim zbog malverzacija oko TEŽ-ovog zemljišta u sjedištu tvornice u Folnegovićevoj ulici, Državno odvjetništvo podnijelo je u ožujku 2007. godine optužni prijedlog protiv Zlate Lončarić, koja je od veljače 2002. godine bila predsjednica Uprave TEŽ-a.

Suprugu Milana Lončarića sumnjičilo se da je 2002. godine, davanjem u zalog nekretnina tvornice Zagrebačkoj banci, omogućila Pogrebnom poduzeću da podigne kredit od 6,5 milijuna kuna. Nakon što je Pogrebno poduzeće dobilo novce, Zlata Lončarić kao direktorica TEŽ-a je s Pogrebnim poduzećem sklopila sporazum o prijenosu vlasništva tvornice i tako dala suglasnost da se Pogrebno poduzeće uknjiži kao vlasnik na nekretnine tvornice, čime je izigrana Zagrebačka banka, jer se više nije imala kako naplatiti. Također, Zlata Lončarić bila je 2008. godine jedna od 12 suokrivljenih na suđenju zbog malverzacija s nezakonitim uknjižbama vlasništva nad zemljištem koje je na Braču provodila predsjednica Općinskog suda u Supetru, Ivana Domić. Domić, Lončarić i ostali oslobođeni su optužbi na Županijskom sudu u Šibeniku 2010. godine, a potom i na ponovljenom suđenju 2013. godine. Zlati Lončarić to je bilo samo jedno u nizu suđenja za prijevare i zloporabe položaja u kojima je na koncu oslobođena: u Zagrebu joj se do 2006. sudilo zbog sumnje da je kao direktorica Pogrebnog poduzeća 1998. godine izdavanjem lažnih putnih naloga tu tvrtku oštetila za oko 54.000 kuna, a državu za 19.000 kuna, proknjižavanjem lažnih putnih naloga kao troška Pogrebnog poduzeća.

Pogrebno poduzeće Milan Lončarić
Lončarić je s Precizne mehanike vlasništvo nad TEŽ Trgovinom prebacio na Pogrebno poduzeće koje je na koncu TEŽ-ovu opremu iznajmljivalo TEŽ Trgovini (SCREENSHOT: GoogleMaps)

Te 2002. godine Lončarići nisu gubili vrijeme: u travnju je Precizna mehanika, u kojoj je Milan Lončarić dvotrećinski vlasnik, preuzelo od TEŽ d.d. vlasništvo nad TEŽ Trgovinom. Obzirom da su nekretnine na kojima je temeljena vrijednost TEŽ Trgovine od 39,5 milijuna kuna bile opterećene založnim pravom raznih vjerovnika, među ostalim i Pogrebnog poduzeća u visini preko osam milijuna kuna, Precizna mehanika obvezala se, umjesto uplate novca za preuzimanje tvrtke, preuzeti i riješiti potraživanja vjerovnika. Poslije je Lončarić s Precizne mehanike vlasništvo nad TEŽ Trgovinom prebacio na Pogrebno poduzeće.

Jedino što je TEŽ dioničkom društvu tada još bilo preostalo, a da nije prebačeno na TEŽ Trgovinu, bila je osnovna oprema, to jest namještaj i pogonski inventar. No, i to je TEŽ d.d. u listopadu 2002. godine prodao Pogrebnom poduzeću Zagreb za pola milijuna kuna, koje opet nisu uplaćene, nego su riješene "prijebojem obveza i potraživanja". Tu istu opremu Pogrebno poduzeće iznajmljivalo je poslije TEŽ Trgovini za 22.250 kuna mjesečno, što znači da je već nakon dvije godine zaradilo istih onih pola milijuna kuna. TEŽ, odnosno ono što je ostalo od njega je, zapravo, unajmljivao svoj vlastiti namještaj.

Nije poduzetnik Milan Lončarić u svojim akvizicijama i transakcijama ostao bez smisla za biznis: nakon što je 1997. godine dokapitalizacijom od četiri milijuna maraka preuzeo Preciznu mehaniku, osnovao je tvrtku Zeleni val d.o.o.. Precizna mehanika bila je jedini osnivač Zelenog vala, unosom svojih nekretnina u vrijednosti 8,5 milijuna kuna. U Sudskom registru ubilježeno je kako su djelatnosti Zelenog vala poslovanje nekretninama, obavljanje trgovačkog posredovanja na domaćem i inozemnom tržištu, zastupanje inozemnih tvrtki, ali i, vrijedi primijetiti, popravak obuće i ostalih kožnih predmeta, zatim krpanje, manji popravci odjeće i presvlačenje gumba, te popravak roleta i stolarski radovi.

Žarulje
Sve iz Narodne Republike Kine

Milan Lončarić u Sudskom je registru upisan kao osnivač ili direktor tridesetak trgovačkih društava. Osim zanimljivog spoja djelatnosti u Zelenom valu, također je osnovao neka poduzeća znakovitog imena, poput Trnovita ruža d.o.o. za uvoz i izvoz, koje, na žalost, nije preživjelo trnoviti put uspjeha na tržištu, pa je brisano iz registra 2012. godine, dok je poduzeće Pomrčina d.o.o. za trgovinu, osnovano 2005. godine, smješteno u propaloj Tvornici električnih žarulja, u Folnegovićevoj 10 u Zagrebu. Pomrčina d.o.o. osnovana je baš kad je likvidirana proizvodnja u jedinoj hrvatskoj tvornici rasvjetnih tijela. Prema financijskim izvještajima posljednjih nekoliko godina, Pomrčina d.o.o., uopće ne posluje, nema nikakvih prihoda, ali ima temeljni kapital od preko 18 milijuna kuna, koji je u "Pomrčini" osvanuo 2008. godine, "unosom stvari", i to onih nekad TEŽ-ovih, od strane osnivača, Pogrebnog društva. Osnovao je Lončarić 2001. godine i Dom za starije i nemoćne osobe Vila Dubravka, a vlasnik je i Benkamena, poduzeća za eksploataciju benkovačkog kamena. Nevjerojatno je raznovrstan i širok dijapazon djelovanja ovog 69-godišnjeg poduzetnika.

A TEŽ je nastavio propadati, proizvodnja i broj radnika neprestano su se smanjivali, pa je sredinom 2005. godine u TEŽ-u bilo zaposleno 105 radnika, a 2006. tek njih pedesetak, koji su primali ponižavajućih 1.800 kuna plaće. S 2006. godinom definitivno je ugašena proizvodnja, ali Lončarić je preko TEŽ Trgovine, s desetak zaposlenih, nastavio uvoziti i prodavati žarulje iz Kine, prigodno upakirane u kutije s crveno-bijelim uzorkom, nalik dresu hrvatske nogometne reprezentacije. Tako su mnogi kupci, misleći da kupuju hrvatsko, tek pomnijim pregledom utvrdili da je žarulja iz domoljubne ambalaže proizvedena u P.R.C. - Narodnoj Republici Kini. Nisu daleko od Kine završili TEŽ-ovi strojevi za proizvodnju žarulja: kompletna proizvodna postrojenja otpremljena su 2007. kontejnerima u Iran. Lončarić je tako i na propasti i likvidaciji TEŽ-a dobro prošao, a država nakon stečaja nije mogla naplatiti ni lipe od 73 milijuna kuna dugova.

Toranj TEŽ
Stanica za ispitivanje kvalitete žarulja u sklopu TEŽ-a zaštićena je kao kulturno dobro, spomenik industrijske arhitekture (FOTO: pogledaj.to)

"Danas je TEŽ trgovina d.o.o. snažan distributer raznih izvora svjetlosti: obične žarulje (žarulje za kućanstva), svijeća žarulje, žarulje oblika kugle, reflekta žarulje, signalne, rezista (žarulje za posebne uvjete), semaforske, niskonaponske, visokovatne, halogene, štedne žarulje, infracrvene, fluorescentne cijevi, starteri za FC cijevi", stoji na web-stranicama TEŽ Trgovine. Većinu toga TEŽ je nekada proizvodio, a uz mudro vodstvo ili pronalazak jakog stranog partnera, poput Osrama ili General Electricsa, mogao je i danas proizvoditi sve to i zapošljavati stotine radnika. No, i taj uvozni san pomućen je financijskim izvještajem TEŽ Trgovine za 2014. godinu: pojavio se gubitak od 11,2 milijuna kuna! Pitanje je sprema li se i TEŽ Trgovini stečaj po istom obrascu kao i u slučaju TEŽ d.d. i je li imovina prebačena u neka druga Lončarićeva poduzeća i hoće li se vjerovnici moći naplatiti.

No, kao ni Uprava tvornice 1993. godine, ni država nekoliko godina kasnije nije postupila mudro i spasila TEŽ, kad je imala priliku. Naime, Fond za privatizaciju prebacio je 1997. godine svoje dionice Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje (HZMO), pa je HZMO koncem 1998. oglasio prodaju 59,8 posto dionica TEŽ-a. Javile su se dvije američke kompanije, General Electrics i Charles Dunn Company, ali HZMO na koncu nije prodao TEŽ nikome, a dugovi su već tada gotovo pojeli temeljni kapital tvornice od 103 milijuna kuna.

Koliki je to promašaj hrvatske države bio, govori podatak da General Electrics, koji je još 1989. kupio mađarski Tungsram, sada u Mađarskoj ima šest tvornica rasvjetnih tijela i opreme u pet gradova, od Budimpešte do Zalaegerszega. Mnogi "stručnjaci", pa i vlasnik propalog TEŽ-a Milan Lončarić tvrdili su kako Hrvatska ne može konkurirati jeftinoj kineskoj proizvodnji žarulja. Međutim, Tungsram pod General Electricsom u Mađarskoj posluje i danas, proizvodi halogene, fluorescentne, LED i sve druge žarulje i izvozi svoje proizvode, među ostalim, i u Hrvatsku. General Electrics uložio je u Mađarsku u 25 godina preko milijardu i pol dolara, u svojih šest mađarskih tvornica rasvjete zapošljava preko 5.000 ljudi i izvozi 98 posto proizvodnje. Hrvatska nije 1998. godine htjela takvog partnera, nego je dopustila da se upropaštenog TEŽ-a koju godinu kasnije dokopa Pogrebno poduzeće Milana Lončarića. Dokopa i pokopa. I nitko nikad nije odgovarao za uništenje Tvornice električnih žarulja.

Sada nam samo ostaje sačuvati barem kulturnu baštinu. Stanica za ispitivanje kvalitete žarulja u sklopu TEŽ-a, poznati svijetleći toranj čuvenog arhitekta Lavoslava Horvata, izgrađen između 1963. i 1965. godine u sklopu tvornice u Folnegovićevom naselju, zaštićen je od 2010. godine odlukom Grada Zagreba kao kulturno dobro, spomenik industrijske arhitekture. Tako bar taj spomen na ugaslu proizvodnju žarulja poduzetnik Lončarić, čini se, neće moći, primjerice, prodati u Iran.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: pixabay

Ovaj tekst nastao je u okviru projekta "Potpuna propast hrvatske industrije: proizvodili lokomotive, sad uvozimo i igle!" koji je podržalo Ministarstvo kulture temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u neprofitnim medijima

Tvornica baterija i svjetiljki "Croatia" bila je jedan od najprepoznatljivijih simbola hrvatske industrije u vrijeme socijalizma. Poslovala je izvrsno i od profita sponzorirala brojne hrvatske sportske klubove, primjerice NK Dinamo, ili Vesla%C4%8Dki klub Croatia, koji i danas nosi to ime zahvaljuju%C4%87i sponzorstvu tvornice baterija jo%C5%A1 od 1971. godine. Nakon %C5%A1to je 1993. godine tvrtka privatizirana i preimenovana u "Croatia baterije", umjesto rasta proizvodnje i sponzorstava proizvodnja se smanjuje, na koncu i gasi, otpu%C5%A1taju se radnici i sponzorstava vi%C5%A1e nema. Radionicu u Bogovi%C4%87evoj ulici u Zagrebu koja je bila prete%C4%8Da Croatia baterija utemeljio je 1896. godine Ivan Paspa, mo%C5%BEemo slobodno re%C4%87i genijalni obrtnik iz Zagreba, koji je najprije bio nadglednik rasvjete u be%C4%8Dkom Dvorskom kazali%C5%A1tu, a od 1893. godine u Hrvatskom zemaljskom kazali%C5%A1tu, sada%C5%A1njem HNK u Zagrebu. Po%C4%8Detkom 20. stolje%C4%87a Ivan Paspa bio je najzaslu%C5%BEniji za uvo%C4%91enje struje i telefonskih linija u zagreba%C4%8Dka ku%C4%87anstva. Radionica "Ivan Paspa i Sinovi", "za ustrojenje ure%C4%91aja za proizvodnju i vo%C4%91enje elektriciteta u svrhu rasvjete", pro%C5%A1irila je djelovanje 1907. godine, kad je Zagreb dobio prvu elektri%C4%8Dnu centralu. Tad su se "Paspa i Sinovi", osim slabom strujom, po%C4%8Deli baviti i jakom strujom, kao i trgovinom elektri%C4%8Dnim materijalom te rasvjetnim tijelima. Radionica je na koncu Prvog svjetskog rata prerasla u "Prvu hrvatsku tvornicu za elektroindustriju" %E2%80%93 Veleobrt Paspa. Ve%C4%87 1920. godine po%C4%8Dela je obitelj Paspa proizvoditi baterije i galvanske elemente u izdvojenoj "Prvoj hrvatskoj tvornici baterija Croatia", koja je 1928. godine ustrojena u Kotura%C5%A1koj ulici na Trnju u Zagrebu, gdje je sjedi%C5%A1te tvornice ostalo do njena kona%C4%8Dnog ga%C5%A1enja 2006. godine. No, genijalnost Ivana Paspe, koji je umro 1933. godine, osim u pokretanju elektroindustrije u Hrvatskoj uop%C4%87e i izradi baterija, ogledala se u tome %C5%A1to je njegovo poduze%C4%87e proizvodilo i radio prijamnike, razne galvanske %C4%8Dlanke, svjetiljke, pa i jednofazne i trofazne elektromotore. Za svoje proizvode industrija Paspa nagra%C4%91ivana je zlatnim medaljama na svjetskim izlo%C5%BEbama elektro-opreme, primjerice 1935. godine u Bruxellesu i 1936. godine u Parizu. U Paspinim tvornicama radilo je izme%C4%91u 300 i 500 radnika. Ivan Paspa Za svoje proizvode industrija Paspa nagra%C4%91ivana je zlatnim medaljama na svjetskim izlo%C5%BEbama elektro-opreme, primjerice 1935. godine u Bruxellesu i 1936. godine u Parizu (FOTO: athena.muo.hr) Koliko je op%C4%87enito elektroindustrija u Zagrebu bila jaka prije i nakon Drugog svjetskog rata, govori podatak o osnivanju Glavne uprave elektroindustrije u okviru Ministarstva industrije FNR Jugoslavije 11. listopada 1946. godine. Glavna uprava elektroindustrije imala je za cilj preuzeti i objediniti rukovodstvo nad elektroindustrijskim poduze%C4%87ima od op%C4%87edr%C5%BEavnog zna%C4%8Daja, a od ukupno 17 poduze%C4%87a iz Hrvatske, Slovenije, Srbije, Vojvodine i BiH %C4%8Dak devet ih je bilo iz Zagreba, me%C4%91u njima i Tvornica baterija Croatia. Nacionalizirane Paspine tvornice nastavile su uspje%C5%A1no djelovati nakon Drugog svjetskog pod nazivom "Tvornica svjetiljaka i baterija Croatia", proizvode%C4%87i milijune komada raznih vrsta tih proizvoda. Zlatno razdoblje bilo je od kraja sedamdesetih pa do kraja osamdesetih godina 20. stolje%C4%87a, kada se proizvodnja svjetiljaka digla na 5,5 milijuna komada, a proizvodnja baterija na blizu 60 milijuna komada godi%C5%A1nje. U tvornici je bilo zaposleno oko tisu%C4%87u radnika. Izvozila je tada Croatia svoje svjetiljke i baterije u Njema%C4%8Dku i Nizozemsku, ne%C5%A1to %C4%8Dak i u Sjedinjene Ameri%C4%8Dke Dr%C5%BEave, a baterije ove tvrtke i svjetiljke kupovali su i u, primjerice, Nigeriji, Tunisu i Al%C5%BEiru. Po%C4%8Detkom osamdesetih godina vrijednost izvoza iznosila je blizu deset milijuna dolara. Po%C4%8Dela je tada i kooperacija s njema%C4%8Dkom Vartom, za koje je Croatia isporu%C4%8Divala milijun svjetiljaka godi%C5%A1nje, a dobivala kompenzaciju u Vartinim baterijama. %E2%80%9EMjese%C4%8Dni promet izme%C4%91u Croatije i Varte iznosio je po deset milijuna njema%C4%8Dkih maraka%E2%80%9C, govori nam jedan biv%C5%A1i in%C5%BEenjer Croatije, koji je %C5%BEelio ostati anoniman. Gotovo da nema oblika i veli%C4%8Dine svjetiljki na baterije koje Croatia nije proizvodila, od onih veli%C4%8Dine olovke, do svjetiljki koje su radile s velikim plosnatim baterijama, po kojima je Croatia bila poznata jo%C5%A1 iz vremena Ivana Paspe. Proizvodilo se mjese%C4%8Dno izme%C4%91u 300.000 i 500.000 baterija E14 i E20, oko 100.000 9V pravokutnih baterija, te do 700.000 plosnatih 3R12 baterija. Najja%C4%8Di adut Croatije bile su baterije R6 AA %E2%80%93 "olov%C4%8Dice", kojih se proizvodilo u prosjeku oko tri milijuna mjese%C4%8Dno. Koncem osamdesetih pokrenuta je i proizvodnja "dugmastih" baterija za satove, ali nije pre%C5%BEivjela, jer nije bilo ulaganja u strojeve, a nisu se mogli natjecati s konkurencijom proizvode%C4%87i ru%C4%8Dno. S pojavom mobitela po%C4%8Detkom devedesetih godina, pregovaralo se u to vrijeme s Motorolom o proizvodnji baterija za mobitele, %C4%8Dak se ne%C5%A1to i po%C4%8Delo proizvoditi, ali uprava tvrtke nije to uspjela realizirati do kraja. Baterije Croatija Gotovo da nema oblika i veli%C4%8Dine svjetiljki na baterije koje Croatia nije proizvodila (FOTO: guglajkan) No, Croatia je, bez obzira na gubitke 1991. godine zbog rata, nenapla%C4%87enih potra%C5%BEivanja iz drugih republika biv%C5%A1e Jugoslavije i gubitka tog tr%C5%BEi%C5%A1ta, jo%C5%A1 uvijek stajala dobro, sve do privatizacije 1993. godine. Tada je tvrtku preuzeo Branko Rogli%C4%87, poduzetnik koji se bavio distribucijom, odnosno preprodajom kozmeti%C4%8Dkih preparata preko svoje tvrtke Orbico. Rogli%C4%87 je ve%C4%87 prije radio u tvornici baterija, od 1975. do 1987. godine , a tih gotovo 23 godine sta%C5%BEa mu je u privatizaciji donijelo 23 posto popusta pri preuzimanju tvornice. Vrijednost tvornice Croatia bila je procijenjena na 14 milijuna njema%C4%8Dkih maraka, no, nekim %C4%8Dudom u hrvatskom fondu za privatizaciju odlu%C4%8Dili su omogu%C4%87iti dokapitalizaciju u iznosu od %C4%8Detiri milijuna maraka, a to je izveo Branko Rogli%C4%87. Na%C5%A1 izvor, koji je radio u financijskom odjelu Croatije, obja%C5%A1njava nam kako je Rogli%C4%87 do udjela od 52,64 posto dionica vrijednih preko devet milijuna maraka do%C5%A1ao s oko milijun maraka upla%C4%87enih novaca. "Vrijednost dokapitalizacije iznosila je ukupno 4.000.000 maraka, ali je Rogli%C4%87u priznat udio od 7.000.000 u ukupnom temeljnom kapitalu, koji je s 14 milijuna pove%C4%87an na 18 milijuna maraka. Dodatak, odnosno popust od tri milijuna maraka dobio je zahvaljuju%C4%87i popustu od 20 posto za jednokratnu uplatu i jo%C5%A1 23 posto popusta na godine sta%C5%BEa u Croatiji, ukupno 43 posto popusta, %C5%A1to iznosi to%C4%8Dno tri milijuna maraka. Od tih %C4%8Detiri milijuna maraka koje je trebao uplatiti, Rogli%C4%87 se obvezao 2,5 milijuna unijeti u stvarima, a dodatnih 1,5 milijuna maraka imao je obvezu uplatiti u gotovini", obja%C5%A1njava na%C5%A1 izvor. Tih 2,5 milijuna maraka dokapitalizacije unosom stvari odnosilo se na devet godina staru proizvodnu liniju za baterije marke ACME, koju je Rogli%C4%87 dovukao iz jednog Vartinog proizvodnog pogona u Francuskoj. Na%C5%A1i sugovornici tvrde kako ta linija nije vrijedila vi%C5%A1e od 500.000 maraka. Kao dokaz navode podatak da je desetak godina kasnije, 2004. godine, ta proizvodna linija skupa s jo%C5%A1 nekim strojevima Croatia baterija prodana u Al%C5%BEir za svega 300.000 maraka, odnosno 150.000 eura. Branko Rogli%C4%87 Branko Rogli%C4%87 se dokopao tvornice vrijedne 18 milijuna maraka uplativ%C5%A1i u novcu, izra%C4%8Dunali smo, svega 6,7 posto (FOTO: Novilist.hr) Onih 1,5 milijun maraka koje se Rogli%C4%87 obvezao ulo%C5%BEiti u gotovini pozajmio je od Croatia banke. Na%C5%A1 sugovornik ka%C5%BEe, a o tome postoji i pisani trag, kako je uplata od 54 milijarde tada%C5%A1njih hrvatskih dinara sjela na ra%C4%8Dun Croatia baterija 15. prosinca 1993. godine na ime dokapitalizacije, ali je isti dan taj iznos vra%C4%87en Croatia banci! No, forma dokapitalizacije je zadovoljena, pa je Rogli%C4%87 na Bo%C5%BEi%C4%87 1993. godine dobio dar od 39 posto udjela u vlasni%C5%A1tvu Tvornice svjetiljaka i baterija Croatia, kojoj je kasnije promijenio naziv u "Croatia baterije". Za ovladavanje ve%C4%87inskim paketom od 51 posto dionica trebalo mu je jo%C5%A1 12 posto dionica, pa je krenuo u otkup od malih dioni%C4%8Dara. Za razliku od ve%C4%87ine drugih hrvatskih poduze%C4%87a, gdje je maksimum za otkup dionica po jednom malom dioni%C4%8Daru bio 20.000 maraka, u Croatiji je zbog velikog interesa radnika i biv%C5%A1ih radnika taj maksimum iznosio 10.000 maraka. Rogli%C4%87u je za natpolovi%C4%8Dni udjel u vlasni%C5%A1tvu trebalo jo%C5%A1 oko dva milijuna maraka, dakle morao je otkupiti dionice od oko 200 malih dioni%C4%8Dara, obzirom da je jedna dionica nominalno vrijedila 100 njema%C4%8Dkih maraka. "Tako je Rogli%C4%87 sklopio ugovore o otkupu s 237 malih dioni%C4%8Dara, %C5%A1to mu je davalo jo%C5%A1 dodatnih 2,37 milijuna maraka temeljnog kapitala, pa je s onih 'svojih' sedam milijuna od 'dokapitalizacije' do%C5%A1ao do 9,37 milijuna, ili oko 52 posto udjela u vlasni%C5%A1tvu Croatia baterija. Ve%C4%87ina malih dioni%C4%8Dara imala je pravo na 50 posto popusta pri kupnji dionica, a Rogli%C4%87 im je za prvih 50 posto ispla%C4%87ivao po 30 posto vrijednosti. Dakle, za pakete od 5.000 maraka dionica, pla%C4%87ao je po 1.500 maraka u tri rate od po 500 maraka, i ukupno je platio 355.000 maraka. Za ostalih 237 paketa od po 5.000 maraka vrijednih oko 1,1 milijun maraka Rogli%C4%87 je preuzeo obvezu pla%C4%87anja prema Fondu za privatizaciju. Na taj iznos je dobio 20 posto popusta za jednokratno pla%C4%87anje, pa je na koncu do%C5%A1ao do udjela malih dioni%C4%8Dara od 2,37 milijuna maraka za svega 1,2 milijuna maraka. Sve se to dogodilo u nepunih dvije godine, izme%C4%91u 1993. i 1995. godine. Branko Rogli%C4%87 se dokopao tvornice vrijedne 18 milijuna maraka uplativ%C5%A1i u novcu, izra%C4%8Dunali smo, svega 6,7 posto njene vrijednosti i ulaganjem bezvrijedne opreme", zaklju%C4%8Duje na%C5%A1 sugovornik. "Svoj sam biznis 1987. godine razvio u %C5%A0vicarskoj, a prije nego %C5%A1to sam preuzeo Croatia baterije imao sam dvije firme u Sloveniji, dvije u Hrvatskoj i prvog Orbica u %C5%A0vicarskoj. Izvana sam donio zdrav novac i nisam kupovao 'na papire'", izjavio je Rogli%C4%87 u studenom 2012.godine za trgova%C4%8Dki magazin Progressive. "Ja kao poduzetnik nisam, dakle, nastao kupovinom socijalisti%C4%8Dkih firmi i tajkunskom privatizacijom, nego prirodnim rastom biznisa i zato sam druga%C4%8Diji od okru%C5%BEenja", napominjao je Rogli%C4%87 u sije%C4%8Dnju 2014. godine u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji. Croatia baterije Starije generacije ovog se proizvoda itekako sje%C4%87aju (FOTO: edi22) Rogli%C4%87a danas nitko, osim biv%C5%A1ih radnika Croatia baterija, ne smatra negativcem i lo%C5%A1im tajkunom, kao %C5%A1to je to, primjerice, ozlogla%C5%A1eni Miroslav Kutle, premda je desetak godina nakon preuzimanja Croatia baterija Rogli%C4%87 rasformirao tvornicu. Pro%C5%A1le godine tiskovine i internetski portali prosto su se otimali za intervju s Brankom Rogli%C4%87em, objavljeno ih je desetak, po %C4%8Demu je rekorder me%C4%91u krupnim hrvatskim poduzetnicima. Govorio je, primjerice, za 24 sata, Ve%C4%8Dernji list, Jutarnji list, Nacional, portal Index. Svi su se utrkivali tko %C4%87e izraziti vi%C5%A1e divljenja %C5%A1to je Rogli%C4%87eva Orbico grupa postala "najve%C4%87i distributer u Europi", sa 3.000 zaposlenih u 18 dr%C5%BEava, koji ostvaruju preko milijardu eura prometa od preprodaje kozmetike, sanitarnih sredstava i cigareta. U tim intervjuima Rogli%C4%87 uglavnom lamentira o tome kako je uspje%C5%A1an i kako je nu%C5%BEno potpuno privatizirati sve %C5%A1to je jo%C5%A1 u vlasni%C5%A1tvu dr%C5%BEave, ali o Croatia baterijama nitko ga vi%C5%A1e ne pita. A kako su poslovale Croatia baterije nakon Rogli%C4%87eve "dokapitalizacije"? Na%C5%A1i sugovornici biv%C5%A1i radnici, jedan in%C5%BEenjer i jedan radnik u administrativnom odjelu financija, sumnjaju kako je Rogli%C4%87 otpo%C4%8Detka zapravo bacio oko na nekretnine u Kotura%C5%A1koj ulici, u %C5%A1irem centru Zagreba, oko 8.000 %C4%8Detvornih metara zemlji%C5%A1ta i 10.000 kvadrata poslovnih prostora. Stalno se smanjivala proizvodnja, pa se tako smanjivao i broj radnika, ljudi su uglavnom sami odlazili zbog mizernih pla%C4%87a. Od oko 900 radnika koji su u Croatiji radili 1990. godine, Rogli%C4%87ev ulazak u Croatia baterije potkraj 1993. do%C4%8Dekalo je oko 600 radnika, ve%C4%87 1994. oti%C5%A1lo je njih stotinjak, a u vrijeme Rogli%C4%87evog potpunog preuzimanja Croatia baterija 1995. godine bilo je zaposleno jo%C5%A1 svega oko 300 radnika. Od 1996. proizvodnja baterija izmjestila se iz sjedi%C5%A1ta tvrtke u Kotura%C5%A1koj u pogon u Ivani%C4%87 Gradu, gdje su se od 1981. godine proizvodile svjetiljke. No, proizvodnja baterija nije dugo potrajala: ve%C4%87 1998. godine uga%C5%A1ena je proizvodnja R6 baterija, a ostale su se prestale proizvoditi do 2002. godine. Tako se tvrtka Croatia baterije prestala baviti onim za %C5%A1to je osnovana i po %C4%8Demu je dobila ime, ali je Rogli%C4%87 preko te tvrtke uvozio kozmeti%C4%8Dke preparate i opremu, te sredstva za %C4%8Di%C5%A1%C4%87enje ku%C4%87anstva. Tako su se na internetskim stranicama tvrtke koja se bavi baterijama odjednom pojavili preparati za njegu kose. Croatia baterije Odjednom su se me%C4%91u baterijama i svjetiljkama po%C4%8Deli pojavljivati preparati za kosu (SCREENSHOT: archive.org) Proizvodnja svjetiljki u Ivani%C4%87 Gradu potrajala je jo%C5%A1 do 2006. godine. Ali ve%C4%87 po%C4%8Detkom 2005. godine, kada je preostalo oko 190 zaposlenih, po%C4%8Dela su otpu%C5%A1tanja u grupama od po 19 radnika. Po%C4%8Detkom lipnja 2006. Dra%C5%BEen Ivane%C5%A1i%C4%87, predsjednik Uprave Croatia baterija, obznanio je kako se gasi proizvodnja svjetiljki. Rekao je Ivane%C5%A1i%C4%87 tada kako je proizvodnja svjetiljki u 2005. godini donosila osam milijuna kuna, a prodaja kozmeti%C4%8Dkih preparata i sredstava za %C4%8Di%C5%A1%C4%87enje %C4%8Dak 98 milijuna kuna prihoda. Me%C4%91utim, na internetskim stranicama poduze%C4%87a jo%C5%A1 uvijek je bilo napisano: "Croatia-baterije d.d. jedan je od vode%C4%87ih europskih proizvo%C4%91a%C4%8Da d%C5%BEepnih svjetiljaka. Na hrvatskom tr%C5%BEi%C5%A1tu imamo 70-postotni udjel ukupne prodaje d%C5%BEepnih svjetiljaka, a 94 posto proizvedenih svjetiljaka izvozi se na inozemna tr%C5%BEi%C5%A1ta." Pisalo je jo%C5%A1 i da "tvrtka Croatia-baterije d.d. je me%C4%91u najve%C4%87im proizvo%C4%91a%C4%8Dima baterijskih svjetiljaka u Europi i gotovo 94 posto ukupne proizvodnje plasira na svjetska tr%C5%BEi%C5%A1ta, prije svega tr%C5%BEi%C5%A1ta Europe i Afrike. Najzna%C4%8Dajniji partner Croatia-baterija d.d. je VARTA, kroz koju se plasira najve%C4%87i dio proizvodnje. Vlastiti brand 'Eurolight' se izvozi na velik broj inozemnih tr%C5%BEi%C5%A1ta (Njema%C4%8Dka, Austrija, Ma%C4%91arska, Slovenija, BiH, Bugarska, Tunis, Rusija, Slova%C4%8Dka, Srbija i Crna Gora)." Unato%C4%8D tim krasnim podacima s internetskih stranica, u obrazlo%C5%BEenju zatvaranja proizvodnje 2006. godine navedeno je kako je za minimum rentabilnosti potrebna proizvodnja tri milijuna svjetiljki, a Croatia je proizvodila tek oko milijun komada godi%C5%A1nje za Vartu. Re%C4%8Deno je kako se takvom proizvodnjom ne mo%C5%BEe konkurirati kineskim proizvo%C4%91a%C4%8Dima. Croatia baterije Njihova perspektiva (bilten iz 1969. godine) potrajala je do 2006. godine . na fotografiji mladi Mirko Bari%C5%A1i%C4%87 (FOTO: aukcije.hr) Tada%C5%A1nja predstavnica sindikata Biserka Kralj nije se pretjerano bunila zbog ukidanja proizvodnje i mizernih otpremnina koje su dobivali otpu%C5%A1teni radnici. U prvom valu 2005. godine radnici su dobivali svega 16.800 kuna otpremnine, bez obzira na godine sta%C5%BEa. U lipnju 2007. za tjednik Lider Rogli%C4%87 ka%C5%BEe da "ne mo%C5%BEete vi zaraditi ne pla%C4%87aju%C4%87i radnike, to su iluzije, i oni koji to misle, totalno su blesavi i ti %C4%87e izumrijeti". "Nisam sreo ni jednog %C4%8Dovjeka u %C5%BEivotu koji je bez rada oplodio svoj kapital, a pogotovu ne bez zadovoljnog radnika. Najve%C4%87a mi je zadovolj%C5%A1tina da je, prema mi%C5%A1ljenju radnika, Orbico tre%C4%87a tvrtka u Hrvatskoj prema zadovoljstvu zaposlenih. Zadovoljan radnik je br%C5%BEi, stvara manje tro%C5%A1kove, ne radi smicalice, ne ko%C4%8Di...", poslovna je filozofija vlasnika uga%C5%A1ene tvornice. Zvonko Ko%C5%BEi%C4%87, radnik u "%C5%A1tanceraju", pogonu za oblikovanje tijela svjetiljki, koji je u Croatia baterijama bio zaposlen od 1982. do 2005. godine, kad smo ga kontaktirali nije uop%C4%87e izrazio zadovoljstvo mizernom otpremninom i Rogli%C4%87evim tretmanom. "Dobio sam 16.800 kuna otpremnine nakon 23 godine radnog sta%C5%BEa u toj tvrtki. Nije samo mene, i druge je 'preigral'", ka%C5%BEe nam Ko%C5%BEi%C4%87, koji je i danas nezaposlen, a tako%C4%91er nezaposlenu suprugu i dvoje djece %C5%A1kolskog uzrasta prehranjuje uz pomo%C4%87 nekoliko koza, svinja i koko%C5%A1i i onoga %C5%A1to posadi u svom vrtu u Lipovcu Lonjskom kraj Klo%C5%A1tar Ivani%C4%87a. Croatia baterije Kotura%C5%A1ka Ulaz u nekada%C5%A1nji tvorni%C4%8Dki pogon u Kotura%C5%A1koj (SCREENSHOT: GoogleMaps) "Oni koji su otpu%C5%A1teni koncem 2006. i po%C4%8Detkom 2007. godine dobivali su i po 50.000 kuna otpremnine", ka%C5%BEe nam Ko%C5%BEi%C4%87 koji se sje%C4%87a kako je Rogli%C4%87 1993. godine dopremio neke polovne strojeve. "Uvezao je neku staru proizvodnu liniju i onda smo 'derali' E14, R20 i male ulo%C5%A1ke 'olov%C4%8Dice'", ka%C5%BEe nam ovaj osiroma%C5%A1eni nekada%C5%A1nji radnik Croatia baterija, koji danas vi%C5%A1e nema volje ni govoriti o poduze%C4%87u u kojemu je proveo pola %C5%BEivota, da bi sada gladovao, skupa s obitelji. "Hitno bi trebalo restrukturirati cijelu dr%C5%BEavu na na%C4%8Din na koji se restrukturira poduze%C4%87e pred ste%C4%8Dajem. Potrebno je smanjiti broj %C5%BEupanija na pet i broj op%C4%87ina na stotinjak. Ljude treba zbrinuti otpremninama, a uz razvoj gospodarstva i oni %C4%87e se sna%C4%87i. Mo%C5%BEda se mogu vratiti na svoja imanja, jer ne treba se sramiti poljoprivrede", rekao je Rogli%C4%87 u o%C5%BEujku pro%C5%A1le godine u intervjuu Nacionalu. Tako se otprilike %E2%80%9Ezbrinuo%E2%80%9C i radnik Ko%C5%BEi%C4%87, dok je Rogli%C4%87 %E2%80%9Ezbrinuo%E2%80%9C radni%C4%8Dko odmarali%C5%A1te tvornice Croatia u Ba%C5%A1koj Vodi. Kupio ga je za 270.000 maraka i tamo izgradio hotel Croatia. Toliko o Tvornici svjetiljaka i baterija Croatia, likvidiranoj nakon gotovo stoljetne tradicije. Lupiga.Com Naslovna fotografija: Pukak Ovaj tekst nastao je u okviru projekta "Potpuna propast hrvatske industrije: proizvodili lokomotive, sad uvozimo i igle!" koji je podr%C5%BEalo Ministarstvo kulture temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u neprofitnim medijima]Tvornica baterija i svjetiljki "Croatia" bila je jedan od najprepoznatljivijih simbola hrvatske industrije u vrijeme socijalizma. Poslovala je izvrsno i od profita sponzorirala brojne hrvatske sportske klubove, primjerice NK Dinamo, ili Veslački klub Croatia, koji i danas nosi to ime zahvaljujući sponzorstvu tvornice baterija još od 1971. godine. Nakon što je 1993. godine tvrtka privatizirana i preimenovana u "Croatia baterije", umjesto rasta proizvodnje i sponzorstava proizvodnja se smanjuje, na koncu i gasi, otpuštaju se radnici i sponzorstava više nema.  Radionicu u Bogovićevoj ulici u Zagrebu koja je bila preteča Croatia baterija utemeljio je 1896. godine Ivan Paspa, možemo slobodno reći genijalni obrtnik iz Zagreba, koji je najprije bio nadglednik rasvjete u bečkom Dvorskom kazalištu, a od 1893. godine u Hrvatskom zemaljskom kazalištu, sadašnjem HNK u Zagrebu. Početkom 20. stoljeća Ivan Paspa bio je najzaslužniji za uvođenje struje i telefonskih linija u zagrebačka kućanstva. Radionica "Ivan Paspa i Sinovi", "za ustrojenje uređaja za proizvodnju i vođenje elektriciteta u svrhu rasvjete", proširila je djelovanje 1907. godine, kad je Zagreb dobio prvu električnu centralu. Tad su se "Paspa i Sinovi", osim slabom strujom, počeli baviti i jakom strujom, kao i trgovinom električnim materijalom te rasvjetnim tijelima. Radionica je na koncu Prvog svjetskog rata prerasla u "Prvu hrvatsku tvornicu za elektroindustriju" – Veleobrt Paspa.   Već 1920. godine počela je obitelj Paspa proizvoditi baterije i galvanske elemente u izdvojenoj "Prvoj hrvatskoj tvornici baterija Croatia", koja je 1928. godine ustrojena u Koturaškoj ulici na Trnju u Zagrebu, gdje je sjedište tvornice ostalo do njena konačnog gašenja 2006. godine. No, genijalnost Ivana Paspe, koji je umro 1933. godine, osim u pokretanju elektroindustrije u Hrvatskoj uopće i izradi baterija, ogledala se u tome što je njegovo poduzeće proizvodilo i radio prijamnike, razne galvanske članke, svjetiljke, pa i jednofazne i trofazne elektromotore. Za svoje proizvode industrija Paspa nagrađivana je zlatnim medaljama na svjetskim izložbama elektro-opreme, primjerice 1935. godine u Bruxellesu i 1936. godine u Parizu. U Paspinim tvornicama radilo je između 300 i 500 radnika.  Ivan Paspa Za svoje proizvode industrija Paspa nagrađivana je zlatnim medaljama na svjetskim izložbama elektro-opreme, primjerice 1935. godine u Bruxellesu i 1936. godine u Parizu (FOTO: athena.muo.hr)  Koliko je općenito elektroindustrija u Zagrebu bila jaka prije i nakon Drugog svjetskog rata, govori podatak o osnivanju Glavne uprave elektroindustrije u okviru Ministarstva industrije FNR Jugoslavije 11. listopada 1946. godine. Glavna uprava elektroindustrije imala je za cilj preuzeti i objediniti rukovodstvo nad elektroindustrijskim poduzećima od općedržavnog značaja, a od ukupno 17 poduzeća iz Hrvatske, Slovenije, Srbije, Vojvodine i BiH čak devet ih je bilo iz Zagreba, među njima i Tvornica baterija Croatia.  Nacionalizirane Paspine tvornice nastavile su uspješno djelovati nakon Drugog svjetskog pod nazivom "Tvornica svjetiljaka i baterija Croatia", proizvodeći milijune komada raznih vrsta tih proizvoda. Zlatno razdoblje bilo je od kraja sedamdesetih pa do kraja osamdesetih godina 20. stoljeća, kada se proizvodnja svjetiljaka digla na 5,5 milijuna komada, a proizvodnja baterija na blizu 60 milijuna komada godišnje. U tvornici je bilo zaposleno oko tisuću radnika. Izvozila je tada Croatia svoje svjetiljke i baterije u Njemačku i Nizozemsku, nešto čak i u Sjedinjene Američke Države, a baterije ove tvrtke i svjetiljke kupovali su i u, primjerice, Nigeriji, Tunisu i Alžiru. Početkom osamdesetih godina vrijednost izvoza iznosila je blizu deset milijuna dolara. Počela je tada i kooperacija s njemačkom Vartom, za koje je Croatia isporučivala milijun svjetiljaka godišnje, a dobivala kompenzaciju u Vartinim baterijama.  „Mjesečni promet između Croatije i Varte iznosio je po deset milijuna njemačkih maraka“, govori nam jedan bivši inženjer Croatije, koji je želio ostati anoniman.  Gotovo da nema oblika i veličine svjetiljki na baterije koje Croatia nije proizvodila, od onih veličine olovke, do svjetiljki koje su radile s velikim plosnatim baterijama, po kojima je Croatia bila poznata još iz vremena Ivana Paspe. Proizvodilo se mjesečno između 300.000 i 500.000 baterija E14 i E20, oko 100.000 9V pravokutnih baterija, te do 700.000 plosnatih 3R12 baterija. Najjači adut Croatije bile su baterije R6 AA – "olovčice", kojih se proizvodilo u prosjeku oko tri milijuna mjesečno. Koncem osamdesetih pokrenuta je i proizvodnja "dugmastih" baterija za satove, ali nije preživjela, jer nije bilo ulaganja u strojeve, a nisu se mogli natjecati s konkurencijom proizvodeći ručno. S pojavom mobitela početkom devedesetih godina, pregovaralo se u to vrijeme s Motorolom o proizvodnji baterija za mobitele, čak se nešto i počelo proizvoditi, ali uprava tvrtke nije to uspjela realizirati do kraja.  Baterije Croatija Gotovo da nema oblika i veličine svjetiljki na baterije koje Croatia nije proizvodila (FOTO: guglajkan)  No, Croatia je, bez obzira na gubitke 1991. godine zbog rata, nenaplaćenih potraživanja iz drugih republika bivše Jugoslavije i gubitka tog tržišta, još uvijek stajala dobro, sve do privatizacije 1993. godine. Tada je tvrtku preuzeo Branko Roglić, poduzetnik koji se bavio distribucijom, odnosno preprodajom kozmetičkih preparata preko svoje tvrtke Orbico. Roglić je već prije radio u tvornici baterija, od 1975. do 1987. godine , a tih gotovo 23 godine staža mu je u privatizaciji donijelo 23 posto popusta pri preuzimanju tvornice.  Vrijednost tvornice Croatia bila je procijenjena na 14 milijuna njemačkih maraka, no, nekim čudom u hrvatskom fondu za privatizaciju odlučili su omogućiti dokapitalizaciju u iznosu od četiri milijuna maraka, a to je izveo Branko Roglić. Naš izvor, koji je radio u financijskom odjelu Croatije, objašnjava nam kako je Roglić do udjela od 52,64 posto dionica vrijednih preko devet milijuna maraka došao s oko milijun maraka uplaćenih novaca.  "Vrijednost dokapitalizacije iznosila je ukupno 4.000.000 maraka, ali je Rogliću priznat udio od 7.000.000 u ukupnom temeljnom kapitalu, koji je s 14 milijuna povećan na 18 milijuna maraka. Dodatak, odnosno popust od tri milijuna maraka dobio je zahvaljujući popustu od 20 posto za jednokratnu uplatu i još 23 posto popusta na godine staža u Croatiji, ukupno 43 posto popusta, što iznosi točno tri milijuna maraka. Od tih četiri milijuna maraka koje je trebao uplatiti, Roglić se obvezao 2,5 milijuna unijeti u stvarima, a dodatnih 1,5 milijuna maraka imao je obvezu uplatiti u gotovini", objašnjava naš izvor.  Tih 2,5 milijuna maraka dokapitalizacije unosom stvari odnosilo se na devet godina staru proizvodnu liniju za baterije marke ACME, koju je Roglić dovukao iz jednog Vartinog proizvodnog pogona u Francuskoj. Naši sugovornici tvrde kako ta linija nije vrijedila više od 500.000 maraka. Kao dokaz navode podatak da je desetak godina kasnije, 2004. godine, ta proizvodna linija skupa s još nekim strojevima Croatia baterija prodana u Alžir za svega 300.000 maraka, odnosno 150.000 eura.  Branko Roglić Branko Roglić se dokopao tvornice vrijedne 18 milijuna maraka uplativši u novcu, izračunali smo, svega 6,7 posto (FOTO: Novilist.hr)  Onih 1,5 milijun maraka koje se Roglić obvezao uložiti u gotovini pozajmio je od Croatia banke. Naš sugovornik kaže, a o tome postoji i pisani trag, kako je uplata od 54 milijarde tadašnjih hrvatskih dinara sjela na račun Croatia baterija 15. prosinca 1993. godine na ime dokapitalizacije, ali je isti dan taj iznos vraćen Croatia banci! No, forma dokapitalizacije je zadovoljena, pa je Roglić na Božić 1993. godine dobio dar od 39 posto udjela u vlasništvu Tvornice svjetiljaka i baterija Croatia, kojoj je kasnije promijenio naziv u "Croatia baterije". Za ovladavanje većinskim paketom od 51 posto dionica trebalo mu je još 12 posto dionica, pa je krenuo u otkup od malih dioničara.  Za razliku od većine drugih hrvatskih poduzeća, gdje je maksimum za otkup dionica po jednom malom dioničaru bio 20.000 maraka, u Croatiji je zbog velikog interesa radnika i bivših radnika taj maksimum iznosio 10.000 maraka. Rogliću je za natpolovični udjel u vlasništvu trebalo još oko dva milijuna maraka, dakle morao je otkupiti dionice od oko 200 malih dioničara, obzirom da je jedna dionica nominalno vrijedila 100 njemačkih maraka.   "Tako je Roglić sklopio ugovore o otkupu s 237 malih dioničara, što mu je davalo još dodatnih 2,37 milijuna maraka temeljnog kapitala, pa je s onih 'svojih' sedam milijuna od 'dokapitalizacije' došao do 9,37 milijuna, ili oko 52 posto udjela u vlasništvu Croatia baterija. Većina malih dioničara imala je pravo na 50 posto popusta pri kupnji dionica, a Roglić im je za prvih 50 posto isplaćivao po 30 posto vrijednosti. Dakle, za pakete od 5.000 maraka dionica, plaćao je po 1.500 maraka u tri rate od po 500 maraka, i ukupno je platio 355.000 maraka. Za ostalih 237 paketa od po 5.000 maraka vrijednih oko 1,1 milijun maraka Roglić je preuzeo obvezu plaćanja prema Fondu za privatizaciju. Na taj iznos je dobio 20 posto popusta za jednokratno plaćanje, pa je na koncu došao do udjela malih dioničara od 2,37 milijuna maraka za svega 1,2 milijuna maraka. Sve se to dogodilo u nepunih dvije godine, između 1993. i 1995. godine. Branko Roglić se dokopao tvornice vrijedne 18 milijuna maraka uplativši u novcu, izračunali smo, svega 6,7 posto njene vrijednosti i ulaganjem bezvrijedne opreme", zaključuje naš sugovornik.   "Svoj sam biznis 1987. godine razvio u Švicarskoj, a prije nego što sam preuzeo Croatia baterije imao sam dvije firme u Sloveniji, dvije u Hrvatskoj i prvog Orbica u Švicarskoj. Izvana sam donio zdrav novac i nisam kupovao 'na papire'", izjavio je Roglić u studenom 2012.godine  za trgovački magazin Progressive.  "Ja kao poduzetnik nisam, dakle, nastao kupovinom socijalističkih firmi i tajkunskom privatizacijom, nego prirodnim rastom biznisa i zato sam drugačiji od okruženja", napominjao je Roglić u siječnju 2014. godine u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji.  Croatia baterije Starije generacije ovog se proizvoda itekako sjećaju (FOTO: edi22)  Roglića danas nitko, osim bivših radnika Croatia baterija, ne smatra negativcem i lošim tajkunom, kao što je to, primjerice, ozloglašeni Miroslav Kutle, premda je desetak godina nakon preuzimanja Croatia baterija Roglić rasformirao tvornicu. Prošle godine tiskovine i internetski portali prosto su se otimali za intervju s Brankom Roglićem, objavljeno ih je desetak, po čemu je rekorder među krupnim hrvatskim poduzetnicima. Govorio je, primjerice, za 24 sata, Večernji list, Jutarnji list, Nacional, portal Index. Svi su se utrkivali tko će izraziti više divljenja što je Roglićeva Orbico grupa postala "najveći distributer u Europi", sa 3.000 zaposlenih u 18 država, koji ostvaruju preko milijardu eura prometa od preprodaje kozmetike, sanitarnih sredstava i cigareta. U tim intervjuima Roglić uglavnom lamentira o tome kako je uspješan i kako je nužno potpuno privatizirati sve što je još u vlasništvu države, ali o Croatia baterijama nitko ga više ne pita.  A kako su poslovale Croatia baterije nakon Roglićeve "dokapitalizacije"? Naši sugovornici bivši radnici, jedan inženjer i jedan radnik u administrativnom odjelu financija, sumnjaju kako je Roglić otpočetka zapravo bacio oko na nekretnine u Koturaškoj ulici, u širem centru Zagreba, oko 8.000 četvornih metara zemljišta i 10.000 kvadrata poslovnih prostora. Stalno se smanjivala proizvodnja, pa se tako smanjivao i broj radnika, ljudi su uglavnom sami odlazili zbog mizernih plaća. Od oko 900 radnika koji su u Croatiji radili 1990. godine, Roglićev ulazak u Croatia baterije potkraj 1993. dočekalo je oko 600 radnika, već 1994. otišlo je njih stotinjak, a u vrijeme Roglićevog potpunog preuzimanja Croatia baterija 1995. godine bilo je zaposleno još svega oko 300 radnika.  Od 1996. proizvodnja baterija izmjestila se iz sjedišta tvrtke u Koturaškoj u pogon u Ivanić Gradu, gdje su se od 1981. godine proizvodile svjetiljke. No, proizvodnja baterija nije dugo potrajala: već 1998. godine ugašena je proizvodnja R6 baterija, a ostale su se prestale proizvoditi do 2002. godine. Tako se tvrtka Croatia baterije prestala baviti onim za što je osnovana i po čemu je dobila ime, ali je Roglić preko te tvrtke uvozio kozmetičke preparate i opremu, te sredstva za čišćenje kućanstva. Tako su se na internetskim stranicama tvrtke koja se bavi baterijama odjednom pojavili preparati za njegu kose.  Croatia baterije Odjednom su se među baterijama i svjetiljkama počeli pojavljivati preparati za kosu (SCREENSHOT: archive.org)  Proizvodnja svjetiljki u Ivanić Gradu potrajala je još do 2006. godine. Ali već početkom 2005. godine, kada je preostalo oko 190 zaposlenih, počela su otpuštanja u grupama od po 19 radnika. Početkom lipnja 2006. Dražen Ivanešić, predsjednik Uprave Croatia baterija, obznanio je kako se gasi proizvodnja svjetiljki. Rekao je Ivanešić tada kako je proizvodnja svjetiljki u 2005. godini donosila osam milijuna kuna, a prodaja kozmetičkih preparata i sredstava za čišćenje čak 98 milijuna kuna prihoda. Međutim, na internetskim stranicama poduzeća još uvijek je bilo napisano: "Croatia-baterije d.d. jedan je od vodećih europskih proizvođača džepnih svjetiljaka. Na hrvatskom tržištu imamo 70-postotni udjel ukupne prodaje džepnih svjetiljaka, a 94 posto proizvedenih svjetiljaka izvozi se na inozemna tržišta."  Pisalo je još i da "tvrtka Croatia-baterije d.d. je među najvećim proizvođačima baterijskih svjetiljaka u Europi i gotovo 94 posto ukupne proizvodnje plasira na svjetska tržišta, prije svega tržišta Europe i Afrike. Najznačajniji partner Croatia-baterija d.d. je VARTA, kroz koju se plasira najveći dio proizvodnje. Vlastiti brand 'Eurolight' se izvozi na velik broj inozemnih tržišta (Njemačka, Austrija, Mađarska, Slovenija, BiH, Bugarska, Tunis, Rusija, Slovačka, Srbija i Crna Gora)."  Unatoč tim krasnim podacima s internetskih stranica, u obrazloženju zatvaranja proizvodnje 2006. godine navedeno je kako je za minimum rentabilnosti potrebna proizvodnja tri milijuna svjetiljki, a Croatia je proizvodila tek oko milijun komada godišnje za Vartu. Rečeno je kako se takvom proizvodnjom ne može konkurirati kineskim proizvođačima.  Croatia baterije Njihova perspektiva (bilten iz 1969. godine) potrajala je do 2006. godine . na fotografiji mladi Mirko Barišić (FOTO: aukcije.hr)  Tadašnja predstavnica sindikata Biserka Kralj nije se pretjerano bunila zbog ukidanja proizvodnje i mizernih otpremnina koje su dobivali otpušteni radnici. U prvom valu 2005. godine radnici su dobivali svega 16.800 kuna otpremnine, bez obzira na godine staža.  U lipnju 2007. za tjednik Lider Roglić kaže da "ne možete vi zaraditi ne plaćajući radnike, to su iluzije, i oni koji to misle, totalno su blesavi i ti će izumrijeti".  "Nisam sreo ni jednog čovjeka u životu koji je bez rada oplodio svoj kapital, a pogotovu ne bez zadovoljnog radnika. Najveća mi je zadovoljština da je, prema mišljenju radnika, Orbico treća tvrtka u Hrvatskoj prema zadovoljstvu zaposlenih. Zadovoljan radnik je brži, stvara manje troškove, ne radi smicalice, ne koči...", poslovna je filozofija vlasnika ugašene tvornice.  Zvonko Kožić, radnik u "štanceraju", pogonu za oblikovanje tijela svjetiljki, koji je u Croatia baterijama bio zaposlen od 1982. do 2005. godine, kad smo ga kontaktirali nije uopće izrazio zadovoljstvo mizernom otpremninom i Roglićevim tretmanom.  "Dobio sam 16.800 kuna otpremnine nakon 23 godine radnog staža u toj tvrtki. Nije samo mene, i druge je 'preigral'", kaže nam Kožić, koji je i danas nezaposlen, a također nezaposlenu suprugu i dvoje djece školskog uzrasta prehranjuje uz pomoć nekoliko koza, svinja i kokoši i onoga što posadi u svom vrtu u Lipovcu Lonjskom kraj Kloštar Ivanića.  Croatia baterije Koturaška Ulaz u nekadašnji tvornički pogon u Koturaškoj (SCREENSHOT: GoogleMaps)  "Oni koji su otpušteni koncem 2006. i početkom 2007. godine dobivali su i po 50.000 kuna otpremnine", kaže nam Kožić koji se sjeća kako je Roglić 1993. godine dopremio neke polovne strojeve.  "Uvezao je neku staru proizvodnu liniju i onda smo 'derali' E14, R20 i male uloške 'olovčice'", kaže nam ovaj osiromašeni nekadašnji radnik Croatia baterija, koji danas više nema volje ni govoriti o poduzeću u kojemu je proveo pola života, da bi sada gladovao, skupa s obitelji.  "Hitno bi trebalo restrukturirati cijelu državu na način na koji se restrukturira poduzeće pred stečajem. Potrebno je smanjiti broj županija na pet i broj općina na stotinjak. Ljude treba zbrinuti otpremninama, a uz razvoj gospodarstva i oni će se snaći. Možda se mogu vratiti na svoja imanja, jer ne treba se sramiti poljoprivrede", rekao je Roglić u ožujku prošle godine u intervjuu Nacionalu. Tako se otprilike „zbrinuo“ i radnik Kožić, dok je Roglić „zbrinuo“ radničko odmaralište tvornice Croatia u Baškoj Vodi. Kupio ga je za 270.000 maraka i tamo izgradio hotel Croatia.  Toliko o Tvornici svjetiljaka i baterija Croatia, likvidiranoj nakon gotovo stoljetne tradicije.  Lupiga.Com  Naslovna fotografija: Pukak  Ovaj tekst nastao je u okviru projekta "Potpuna propast hrvatske industrije: proizvodili lokomotive, sad uvozimo i igle!" koji je podržalo Ministarstvo kulture temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u neprofitnim medijima

http://www.dnevno.hr/novac/cet-novi-porezni-obveznici-iz-inozemstva-revolucionarni-izum-bivse-liniceve-ekipe-906977


Porezna uprava poziva primatelje mirovina iz inozemstva da se prijave u Registar poreznih obveznika!

Novi ‘porezni obveznici’ iz inozemstva – revolucionarni izum bivše Linićeve ekipe.


Revolucionarna ekipa “zakonodavaca” - šestero veličanstvenih - bila je toliko predana ideji zaštite javnog interesa da se odrekla čak i svoje dužnosti da se "drži zakona kao pijan plota”

Porezna uprava od 2012. godine vrijedno i ustrajno svakodnevno intervenira u porezno zakonodavstvo Republike Hrvatske, uvodeći izmjenama i dopunama zakona čak i “revolucionarne” pravne proizvode. Jedan od takvih slučajeva dogodio se 2012. u Zakonu o porezu na dohodak, otkrivši nam tako jednu novu kategoriju “poreznih obveznika” koja se do tada uspješno skrivala pred ,,Zakonom”.

Općepoznata je činjenica da pošten čovjek nema što kriti, ali i to da ako se netko krije od poreznih vlasti zasigurno je “utajivač poreza”. Srećom po porezno-pravni sustav RH, tadašnja vlada je imala na raspolaganju šest veličanstvenih likova koji su uspješno proveli spomenuti projekt, a čiji se doprinos ne smije nikako zaboraviti.

Amorfna terminologija

To su: Slavko Linić, ministar financija, mr. Boris Lalovac, Linićev zamjenik, Nada Čavlović Smiljanec, Linićeva pomoćnica i ravnateljica Porezne uprave, te Boris Šegon, dr. Maroje Lang i Davorin Kajfeš, Linićevi pomoćnici. Inače, po starom lošem običaju u RH, javnost se informira o ovom i sličnim događajima na način da se objave u Narodnim novinama, s naznakom da je taj i takav uradak djelo javno-pravnog tijela RH. To nije pošteno, jer zbog tako amorfne terminologije javnosti je uskraćena potpuna i vjerodostojna informacija da iza stručnog i profesionalnog rada ne stoji institucija, nego visoki državni službenici i dužnosnici koji su nadasve etične i moralne fizičke osobe koje obavljaju povjerene im dužnosti vrijedno i samozatajno. Red je da se zna.

Zapanjujuća je spoznaja da je, jedna kategorija stanovništva, kroz razdoblje od sedamdeset godina (od 1945. pa nadalje uvijek je bilo osoba koje su primale mirovinu izvana), uspješno izmicala i skrivala se od ,,zakona”, a još zagonetnije je kad se zna da su to osobe treće životne dobi, neke i nepokretni. No, spomenutoj šestorci ni takvi nisu mogli umaći, zahvaljujući svojoj genijalnosti, a pogotovo spoznaji da kao takvi, što god da stave u zakon, postat će zakonskom odredbom. A jamstvo da se neće provoditi one stare rudimentarne atavističke odredbe koje su još uvijek, na žalost, na snazi, je u odabranim visokoposlušnim kadrovima – do zadnjeg rukovodećeg mjesta. Revolucionarna ekipa “zakonodavaca” je bila toliko predana ideji zaštite javnog interesa da je bila spremna odreći se čak i svoje dužnosti da se “drži zakona kao pijan plota”.

Podjela funkcija

Dakle, činjenica je, da je u toj instituciji provedeno kadrovsko čišćenje u upravljačkoj strukturi s osnove poslušnosti u apsolutnu poslušnost, što je izvršeno u dva navrata (01.06.2012. i 09.01.2015.). Podjela funkcija provedena je na način koji Zakon izričito zabranjuje (kako pogodovanje, tako i neopravdani raspored na niže radno mjesto), odnosno “postavljanjem” osobno odabranih (bezuvjetno poslušnih) službenika na rukovodeća mjesta, i u isto vrijeme degradiranjem do tada rukovodećih službenika (ponekad neposlušnih) na niža radna mjesta, bez pravne osnove, također suprotno zakonitom postupanju.

Pa je tako ovih je dana ravnateljica Porezne uprave pozvala stotine tisuća “poreznih obveznika”, primatelja inozemnih doznaka, da se prijave u RPO. Po tom pitanju zbunjena javnost upitala je novog ministra financija za objašnjenje. On je izjavio da se porez na dohodak od nesamostalnog rada, prema izmjenama ZPD-a od 1. ožujka 2012., obračunava i plaća na mirovine rezidenata što su primljene izravno iz inozemstva. To je formalno korektna interpretacija teksta iz Zakona, koju su ministru pripremili rukovodeći kadrovi koje je zatekao, a čija su postavljenja “po stručnosti” prethodno opisana, odnosno prema načelu povjerenja onome tko ih je postavio, a to sigurno nije novi ministar. To bi također bilo u redu, kad bi to što piše u Zakonu bilo zakonito i u skladu s Ustavom, ali nije.
Zbog uznemiravanja velikog broja građana, bez pravne osnove i ostalih povreda prava istih, zbog zlouporbe polžaja i ovlasti, podnosimo, putem javnosti, slijedeću Kaznenu prijavu protiv službene osobe, potpisnice inkriminiranog akta:

Autor: J. Zlatica / 7dnevno / 18. ožujka 2016.
Četvrtak, 24. Ožujak 2016. u 08:34

http://www.dnevno.hr/planet-x/porez-na-nekretnine-dio-globalne-pljackaske-agende-905849


PLANET X Kronologija pokušaja uvođenja poreza na nekretnine kroz medije u Hrvatskoj 2009.-2015. godine (4. dio)

Porez na nekretnine – dio globalne pljačkaške agende
Autor: Anima MUNDI/7Dnevno/18. ožujka, 2016.
Nedjelja, 20. Ožujak 2016. u 17:05

I rasprodaja državnih dobara i uvođenje poreza na nekretnine dio su globalne agende korporatističkog preuzimanja država, ekonomija i dobara. Stoga, svaki trenutak je pravi da se podigne glas protiv sustavne politike osiromašivanja ljudi pod krinkom borbe za poboljšanje kvalitete njihovih života

U ovom posljednjem nastavku kronologije medijskog predstavljanja poreza na nekretnine, otkad se ta ideja pojavila u vidokrugu – oko 2008. ili 2009. – približavamo se sadašnjem trenutku. Naoružani vlastitim sjećanjima možda nećemo biti svedeni na unaprijed predviđene reakcije društvenih manipulatora koji biraju kada će i kako neku temu plasirati, uvijek pod krinkom „aktualnosti“, a zapravo u svrhu stvaranja navika u umovima ljudi da je to što se najavljuje neizbježno, dio neke šire logike spontanih zbivanja koju nitko ne propituje.
Pa se podsjetimo još nekih argumenata tadašnjeg ministra financija Slavka Linića koji je 2012. po novinama tumačio da će porez na nekretnine donijeti razne dobrobiti za gradove i općine. Ali jedan ekonomski analitičar je napisao ovo: „Ako bi se uvođenjem poreza na imovinu, u želji da se izbjegne dvostruko oporezivanje kuća za odmor, istodobno ukinuo porez na kuće za odmor, to bi samo po sebi dovelo do znatnog manjka u proračunima nekih lokalnih jedinica (naročito u Dalmaciji, koja ima znatan broj kuća za odmor). S fiskalne strane gledano, uvođenjem poreza na imovinu državni proračun bi dobio dodatne prihode, ali bi se u slučaju istodobnog ukidanja poreza na kuće za odmor neke lokalne jedinice našle u nezavidnoj financijskoj situaciji”.

“Dežurni stručnjak” za uvođenje nameta

Rekao je i ovo: „O svemu tome – projekcijama i ozbiljnim analizama što dobivamo, a što gubimo potencijalnim uvođenjem poreza na imovinu (govori se o dodatnom padu BDP-a!) – u nas niti riječi. Također nema naznaka o visini poreza na imovinu. U javnost su procurile informacije kako se spekulira s visinom od 1% do 3% vrijednosti nekretnine, što premašuje mogućnosti hrvatskih poreznih obveznika. Primjerice, osoba koja je vlasnik stana od 100.000 eura (znači 50 ‘kvadrata’), plaćala bi godišnji porez u visini od jedne do tri tisuće eura. Zna li se da je prosječna neto plaća oko pet i pol tisuća kuna, pitanje je tko to može platiti. Pogotovo u kontekstu poreznih povećanja koja su pogodila hrvatske građane posljednjih mjeseci i utjecala na daljnji pad životnog standarda hrvatskih građana.”
Usprkos svemu navedenome, neki profesor, kojeg se konstantno zove u pomoć kad treba „stručno objasniti” ljudima što je dobro za njih, za novine je objasnio da su danas „i neusporedivo prisutniji i glasniji oni koji se protive uvođenju poreza na imovinu, premda velika većina građana od njega neće stradati niti će imati štete“ jer „taj porez ima cilj pokrenuti gospodarstvo i pravednije oporezivati bankarski sektor i one koji su se u tranziciji enormno obogatili i stekli vlasništvo nad velikim brojem nekretnina.“ Još je rekao da je “p orez na imovinu, odnosno konkretno porez na nekretnine, neodvojiv sastavni dio tržišnog gospodarstva i ono bez njega u biti ne može na održiv način funkcionirati.“ Ipak, očito je posvuda desetljećima moglo, a u nekim zemljama tržišnog gospodarstva može i danas.
Rekao je još da „porez na imovinu ima prvenstveno razvojnu funkciju jer demotivira, odnosno poskupljuje tradicionalnu rentijersku naviku naših građana da štede u ‘ciglama i betonu’, umjesto da ulažu u banke, obveznice, dionice, zlato, obrazovanje i slično“. A zapravo ljudi znaju u što se mogu pouzdati.

Tko bi kupovao nekretnine kojih se svi žele riješiti?!

Jedan od argumenata kojima se prije tri godine opravdavalo uvođenje poreza na imovinu u RH, kojeg je naveo i taj profesor, jest i to da bi nametanje porezne obveze poskupjelo vlasništvo imovine, povećalo troškove vlasništva i održavanja imovine te će pojedinci iz financijskih razloga biti primorani prodavati svoju imovinu kako bi izbjegli poreznu obvezu i smanjili troškove imovine, što bi dovelo do povećane ponude nekretnina na tržištu i pada cijena nekretnina. S obzirom na velik broj neprodanih nekretnina na tržištu, vlasnici će biti primorani spuštati cijene kako bi se riješili svojih nekretnina. (Doduše, pitam se tko će ih kupovati, ako ih se svi žele riješiti, jer bi se ti potencijalni kupci našli u istim problemima?) Ali time će se, kaže mit, pružiti prilika građanima da po nižim cijenama kupuju nekretnine i rješavaju svoje stambene probleme.

Takvom se argumentacijom služe zagovornici oporezivanja nekretnina, ali citirat ćemo sad jednog drugog stručnjaka koji je u isto to vrijeme spomenuo razloge tadašnjeg uvođenja poreza na nekretnine u Kini – koji su imali potpuno suprotni cilj.

U Hong Kongu je u to vrijeme uvedeno „određeno nekretninsko davanje” i upotrijebljena „dijametralno suprotna argumentacija u dijametralno suprotnim gospodarskim okolnostima: kinesko gospodarstvo (BDP) posljednjih godina raste stopom od gotovo desetak posto godišnje, dok hrvatsko gospodarstvo pada iz godine u godinu. Kina je početkom 2011. uvela lokalni porez na imovinu kao sredstvo borbe protiv rastućeg tržišta nekretnina. Prvi su ga uveli gradovi Chongqing i Šangaj. Dok Chongqing ubire porez na stare i nove nekretnine, Šangaj ubire porez samo na nove nekretnine, kupljenje nakon stupanja na snagu ovog poreza.“ Drugim riječima, porez na nekretnine uvodio se da bi se obuzdalo kupovanje nekretnina. No, kod nas se taj porez prodavao pod isprikom da bi trebao pokrenuti – kupovanje nekretnina.
Svakako je činjenica da bi porez na imovinu (ustvari na nekretnine) bio novi udar na srednji sloj. Najžešći je u kritici, pisalo je, bio Hrvoje Tomasović, predsjednik HDSSD-a koji je tada rekao da je „Linićev financijski presing samo način da se građani prisile na prodaju imovine u bescjenje jer jednostavno neće moći plaćati državni namet“. Jedan se analitičar pozabavio i alternativnim rješenjima, koja uvijek postoje, a pogotovo onda kad se neprestano ponavlja da ih nema.

A financijski sektor u RH izuzet od oporezivanja!

Napisao je da: „(…) gotovo dvadesetak država EU ubire neki oblik poreza kojim se tereti financijski sektor. To može biti oporezivanje prometa kapitala (npr. porez na promet burzama), oporezivanje financijskih aktivnosti (npr. dodatno oporezivanje bonusa koje ostvaruju menadžeri u financijskim institucijama) ili razni oblici oporezivanja financijskih institucija. RH je glede tog pitanja iznimka. Iako financijski sektor u Republici Hrvatskoj jedini ostvaruje dobit u ovim kriznim vremenima, izuzet je od oporezivanja. Nedavno je ukinut i namet koji je plaćao telekomunikacijski sektor, iako je državnom proračunu donosio nekoliko stotina milijuna kuna godišnje (…) Očito je da postoje mnogo elegantniji i pravedniji načini punjenja državnog proračuna od poreza na imovinu”.
Ekonomist dr. Ljubo Jurčić pak tih je dana smatrao da “porez na imovinu, odnosno na nekretnine građana, Vlada uopće ne bi smjela uvoditi ako prethodno nije osigurala da građani mogu ostvariti dohodak iz kojega će platiti taj porez. A taj dohodak nije osiguran, a kako se svi porezi plaćaju iz dohotka, ni jedan novi porezni teret građanima ne bi se smio uvoditi, a da se prije toga ne osigura da oni mogu zaraditi novac koji će se naknadno oporezivati”

Tuđom bi djedovinom gloginje mlatili

“Djedovinu od koje mnogi građani nemaju nikakve koristi uopće se ne bi smjelo oporezivati. Ne bi se nikako smjelo ulaziti u oporezivanje nekretnina u kojima se stanuje, svakako treba postojati zaštićeni, neoporezivi broj kvadrata po svakom članu kućanstva. Pitam još tko će procijeniti vrijednost nekretnina, pa to je golem posao, za to treba desetak godina. Zapravo, ne bi se smjelo oporezivati ni vikendice koje su stečene do 1990. godine jer su one stečene u jednom drugom sustavu, njih bi se smjelo paušalno oporezivati sa stotinjak kuna, nikako više. Ovaj bi se sustav trebao pozabaviti nekretninama koje su građani stekli poslije 1990. godine”, zapisao je dr. Jurčić.
Mnogi u Hrvatskoj imaju zapuštena imanja i nasljedstva na vrlo neatraktivnim lokacijama pa je pitanje odakle će ljudi steći novac za plaćanje tog poreza.
Pod naslovom „Zašto se Linićev udar na imovinu ne isplati” jedan je analitičar (kojeg su ‘bogataši’ potplatili, što drugo?) napisao da bi „porez od 1 posto oduzeo građanima čak 5,74 posto svih primanja, što bi moglo dovesti do drastičnog pada potrošnje sljedeće dvije godine”. Napisao je da je “porez na imovinu kontroverzan sam po sebi: on potpuno preokreće sadašnju hrvatsku poreznu filozofiju i uvodi oporezivanje ušteđevine, osobnog kapitala te praktički znači beskonačno oporezivanje dijela dohotka koji nije skriven u čarapi ili pohranjen u banci, sve dok ga država ne uzme građanima čitavog, pa i dalje. Pokrenute su i brojne rasprave o praktičnim problemima njegova ubiranja, mogućoj izdašnosti i slično. Ali, pritom se potpuno izgubio iz vida mogući makroekonomski učinak ubiranja poreza na imovinu, a on će, u najblažu ruku, sasvim sigurno biti katastrofalan.“
Naime, sve dramatične ekonomske nevolje – drastični porast nezaposlenosti, epohalni pad proizvodnje i trgovine, pad vrijednosti nekretnina i dionica, gubitak povjerenja u državu i rastapanje životnog samopouzdanja – u najvećoj su mjeri posljedica toga što se godišnja promjena osobne potrošnje u Hrvatskoj, sa 7,5 posto rasta na početku 2007., pretvorila u pad od 10 posto u prvoj polovici 2008. i potom stagnaciju sve donedavno. Smanjivanje osobne potrošnje bila je nagla, panična reakcija hrvatskih građana na financijsku krizu u svijetu, koja je već u literaturi dobila ustaljeni naziv Velika recesija. Potom je uslijedio i pad potrošačkih kredita za oko pet posto, a s njima i pad raspoloživog dohotka veći od sedam posto. „S porezom na imovinu, kakav se najavljuje”, napisao je taj analitičar u to vrijeme, „država će ponovno hrvatskim građanima umanjiti prihode između 5,75 i 6,49 posto, što će predstavljati udar na osobnu potrošnju apokaliptičnih razmjera. Naravno, suzdržavanje od potrošnje bit će i veće u strahu od neizvjesne budućnosti, paničnog održavanja redovne financijske likvidnosti kućanstava, daljnjeg gubitka perspektive, moguće rasprodaje nekretnina, bijega u sivu ekonomiju i porezne oaze i tako dalje”. Sve ovo zvuči i danas prilično logično.

Sva sreća da „obični smrtnici” ne razumiju „analitičare”

Nakon silnog zbrajanja još je taj analitičar zaključio da će „te mjere izravno umanjiti BDP (…). S vremenom će, dakako, sastavljačima proračuna i kreatorima makroekonomske politike (…) sve to skupa doprijeti do svijesti, pa će početi tražiti načina da se udar na privatnu potrošnju ublaži. Počet će se uvoditi iznimke, izuzeća, olakšice i slične deformacije svake normalne porezne politike, no ministru financija Liniću neće se isplatiti uvoditi porez na imovinu, tj. nekretnine, ako mu on ne donese barem dva do tri posto proračuna, odnosno manje od tri milijarde kuna. No, i to će biti više nego dovoljno da pokrene novi začarani krug pada trgovine, proizvodnje, zaposlenosti (…) a s njima i prihoda države od BDP-a i ostalih poreza, i tako dalje sve dublje i sve užasnije. Koliko će Hrvatskoj trebati da se iz toga izvuče teško je prognozirati, no posrijedi će sigurno biti desetljeća.”
U već zaboravljeno vrijeme prije tri godine kružile su svakojake poluinformacije o visini poreznih stopa. „Već i prve neslužbene, informacije”, pisalo je u jednom tekstu, „da će se posjedovanje vikendica ‘kažnjavati’ stopom od dva posto od njihove tržišne vrijednosti izazvale su veliko negodovanje. Naime, građani i danas plaćaju godišnji porez na vikendice koji, ovisno o tome gdje se kuća za odmor nalazi, iznosi od najmanje pet do najviše 15 kuna po četvornom metru. Ubuduće ćemo posjedovanje vikendice godišnje, umjesto tisuću ili nešto više kuna, morati plaćati čak deset do dvadeset puta više! S tako drastičnim povećanjem poreznog opterećenja ne slažu se čak ni gradonačelnici primorskih gradova koji bi znatno profitirali od novog poreza jer na području njihovih gradova mnogi građani imaju kuće za odmor.”
Nepoznanica je bilo i što je Ministarstvo financija tada planiralo učiniti kada su u pitanju poljoprivredne površine jer vlasnici poljoprivrednih parcela sada ne plaćaju nikakve dodatne namete: „Osim što će biti vrlo teško utvrditi stvarnu, tržišnu vrijednost velikog dijela poljoprivrednih površina, velik je problem i mnoštvo nelegalnih objekata koji su sagrađeni u poljoprivredne svrhe. Prije eventualnog uvođenja poreza na poljoprivredno zemljište, mnogi proizvođači najprije bi trebali legalizirati sve ilegalno sagrađene gospodarske zgrade na svojim imanjima. U Ministarstvu financija nisu nam odgovorili planiraju li uopće oporezivati poljoprivredne površine, pa nije poznato hoće li praviti razliku između obrađenih i neobrađenih parcela.” Pitanja aktualna tada i danas su – koliko bi iznosila stopa poreza na nekretnine kada je riječ o poslovnim prostorima, gospodarskim zgradama i industrijskim pogonima?

Svi izračuni vode ka većim nametima – moramo to pozdraviti!

Početkom studenog 2011. glasine po novinama prenosile su da će „građani plaćati godišnji porez od dva posto od ukupne vrijednosti stana, kuće ili neke druge nekretnine”. Ali samo ako one nisu – kako je ministar Linić volio reći, a istu smo formulaciju čuli i na početku mandata premijera Oreškovića – „u funkciji”. Linićeva ideja bila je poreznom stopom od dva posto penalizirati samo one nekretnine u kojima njeni vlasnici ne stanuju, niti su ih dali u najam, kao i poslovne prostore koji nisu u funkciji. Međutim, pisalo je, iz „Ministarstva financija neslužbeno doznajemo da bi (vlasnici stanova i kuća u kojima žive) plaćali deset puta manji porez, odnosno 0,2 posto od stvarne, tržišne vrijednosti nekretnine u kojoj stanuju.”

Prema tim tadašnjim neslužbenim računicama Ministarstva financija građani koje primjerice imaju stan u kojemu i stanuju površine 70 metara četvornih u Zagrebu (procijenjene vrijednosti oko 105.000 eura) plaćali bi svake godine po 210 eura poreza na imovinu – „dvostruko više nego što danas plaćaju komunalnu naknadu (oko 120 eura godišnje), namet koji će zamijeniti porez na imovinu, a ako takav stan iznajmljuju godišnje će po pretpostavljenoj stopi od 0,4 posto državi morati dati 420 eura – odnosno zaradu od jedne mjesečne rente. U slučaju da vam takav stan “trune”, da je prazan ili ga iznajmljujete na “crno” državi ćete godišnje morati platiti čak 2100 eura poreza.” Što li se u tek nekoliko mjeseci zbilo s onim neprekidnim ponavljanjima da će porez na imovinu samo zamijeniti komunalne naknade i ništa više?
Nakon ovog podužeg osvježavanja pamćenja prepuštamo vas da sami pratite nastavak trakavice, koja će vjerojatno, s uvođenjem premijera iz inozemstva, s vremenom dobiti odlučnije tonove, baš kao što su nedavno najavljene krajnje originalne ekonomske mjere daljnjeg zaduživanja i prodaje autocesta i drugih državnih poduzeća. Ma kako se nismo već sami sjetili tog genijalno i inventivnog rješenja.

I rasprodaja državnih dobara i uvođenje poreza na nekretnine dio su globalne agende korporatističkog preuzimanja država, ekonomija i dobara. A kad je nešto dio agende, od toga se nikad ne odustaje, samo se traži (ili stvara) pravi trenutak. S druge strane, svaki trenutak je pravi da se podigne glas protiv sustavne politike osiromašivanja ljudi pod isprikom borbe za poboljšanje kvalitete njihovih života.

Autor: Anima MUNDI/7Dnevno/18. ožujka, 2016.
Nedjelja, 20. Ožujak 2016. u 17:05

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/zivi-zid-sluti-crni-scenarij-sada-ce-hrvati-vidjeti-kako-je-zivjeti-u-americi-tko-nema-novaca-taj-umire-908796


Poskupljenje dopunskog

ŽIVI ZID SLUTI CRNI SCENARIJ: ‘Sada će Hrvati vidjeti kako je to živjeti u Americi. Tko nema novca, taj umire’

Autor: M.M.
Srijeda, 30. Ožujak 2016. u 11:28

"Živi Zid je jedina stranka koja se borila protiv privatizacije zdravstva, al' nas su nazivali populistima i anarhistima", napisao je Živi zid.

Živi zid na svojem se Facebook profilu osvrnuo na najave ministra Nakića o poskupljenju dopunskog  zdravstvenog osiguranja.

“Zdravstvena usluga vam neće biti 30% bolja. Unatoč poskupljenju, imat ćete puno manja prava, a za bolju zdravstvenu zaštitu ćete morati još ekstra uzeti privatno zdravstveno osiguranje. Naravno da će privatnik uvijek naći neku stavku u ugovoru zašto vam ne bi trebali platiti troškove liječenja ukoliko oni budu previsoki.

Živi zid je jedina stranka koja se borila protiv privatizacije zdravstva, al’ nas su nazivali populistima i anarhistima. Sada će nažalost siromašni ljudi umirati jer neće moći plaćati troškove liječenja. Sada će Hrvati vidjeti kako je to živjeti u Americi. Tko nema novaca, taj umire”, poručili su.


Razmislite dobro dali je ispravno sto zele nacionalisti ili "oni" drugi?

Prisetitete se ili procitajte ono iz tema o Jugoslaviji i shvaticete (a mozda i necete) zasto je unistena.

Nezaboravite,bolje je priznati (kad tad) nego i dalje tonuti.......


Valter

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/sirite-dalje-ovu-mocnu-poruku-zivog-zida-bit-ce-vam-jasno-tko-je-zapravo-odgovoran-za-napad-u-belgiji-906688


OGLASILI SE

ŠIRITE DALJE OVU MOĆNU PORUKU ŽIVOG ZIDA: ‘Bit će vam jasno tko je zapravo odgovoran za napad u Belgiji!’

Autor: A.P.
Srijeda, 23. Ožujak 2016. u 08:19


"Kada bismo vam rekli da je Obama zapovijedio obuku ISIL-ovih snaga u Iraku, biste li nam vjerovali?'', pitaju iz Živog zida.

Povodom terorističkih napada u Bruxellesu putem svog Facebook profila oglasio se i Živi zid.

”Kada bi vam rekli da je Bijela kuća pokrenula naoružavanje ISIL-a i da je ISIL pokrenut od strane američkih prijatelja i saveznika, biste li nam vjerovali? Kada bismo vam rekli da je Obama zapovijedio obuku ISIL-ovih snaga u Iraku, biste li nam vjerovali? Kada bi smo vam rekli da je Amerika financirala i regrutirala mudžahedine kako bi ih dovela na vlast u Afganistanu, biste li nam vjerovali? Kada bismo vam rekli da je Amerika podržavala Saddama Husseina kada je kemijskim oružjem ubijao nedužne ljude biste li nam vjerovali?

Vjerojatno ne bi, zato smo napravili ovaj video, da se sami uvjerite, poslušajte američke dužnosnike kako jedan za drugim priznaju što su radili. Tada će vam biti jasno tko je zapravo odgovoran za napade 11. rujna, kao i za zadnji napad u Belgiji”’, poručili su putem Facebooka.

Osim toga stavili su i prikladan video koji su napravili:

Podsjetimo, ranije u utorak putem Facebooka oglasili su se zbog stravičnog terorističkog napada u Belgiji.

“U danima poput današnjeg čini se kako je svijet u kojem živimo nepovratno upropašten. Strah od neizvjesne budućnosti polako se širi Europom, sve veći broj ljudi ne osjeća se sigurnim.

Iskreno suosjećamo sa svim nevinim žrtvama današnjeg napada, i podsjećamo da se promjene na bolje neće dogoditi bez globalnog pokreta koji će voditi nova generacija ljudi.

Užasi koji se prečesto događaju pred našim očima, rezultat su djelovanja malog broja olinjalih bezdušnih manipulatora, koji u patnji drugih ljudi vide priliku za profitom. Nas koji vjerujemo da je svaki život svetinja, da živimo u svijetu obilja u kojem ne postoji potreba za siromaštvom, je puno više.

Vrijeme je da stanemo na put onima kojima su ljudski životi potrošna roba”, piše na Facebooku Živi zid.


Ovo nije potrebano komentarisati.

Jedni to vec odavno znaju,a drugi i tako nece da "cuju".

Tako se nastavlja ono cega sve svi pribojavaju samo niko nema "snagu" da istupi (osim zivog zida) i to javno kaze.

Prevenstveno sam mislio na dnevne listove i javne nastupe.

Kako nisam u mogucnosti sve listove citati ( to se tice drugih aktivnosti) sam tako i napisao.

Drago mi je da ima i drugih osim zivog zida,koji se po "odredjenim pitanjima" javno obracaju gradjanima.

U sustini nije ni bitno ko se sve obraca gradjanima.

Bitno je da gradjani shvate sta je sustina problema.

Bez toga je sve ostalo uzalud.

Zato se nadam da ce doci dan kada ce gradjani prestati da podrzavaju nacionaliste i poceti da podrzavaju one strukture u drustvu koje se bore za interes radnicke klase i svih gradjana.

Jer,samo oni ljudi koji drugacije misle menjaju svet.


Valter

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/mesiceva-lekcija-iz-povijesti-da-nije-bilo-partizana-ministar-obrane-bi-nam-bio-draza-mihailovic-910235


BIVŠI PREDSJEDNIK

MESIĆEVA LEKCIJA IZ POVIJESTI: Da nije bilo partizana, ministar obrane bi nam bio Draža Mihailović!


Autor: A.P.
Ponedjeljak, 04. Travanj 2016. u 08:43

''Ja ne znam o čemu razmišljaju ovi NDH nostalgičari", rekao je Mesić.

U nedjelju je u emisiji  “N1 na jedan” gostovao bivši predsjednik Stipe Mesić. Komentirao je izjednačavanje NDH i Druge Jugoslavije pod naslovom “totalitarizama”, svog bivšeg suradnika Tomislava Karamarka, ali i ukidanje svog ureda.

“Očito je da se ne radi o troškovima ureda, već o jednoj odmazdi, osveti za politiku koju sam vodio, a vodim je i sada. Ja sam osvjedočeni antifašist, jer smatram da ove Hrvatske bez antifašizma ne bi bilo. Da Hrvati nisu bili u Narodnooslobodilačkoj borbi i da nije stvorena Federacija, pa prema odlukama koje su saveznici donijeli, vratio bi se onaj režim koji je bio – država i u svom opsegu i svom sadržaju. Vratila bi se Kraljevina Jugoslavija, na čelu s kućom Karađorđevića i s ministrom obrane Dražom Mihajlovićem. To bi se dogodilo da nije bilo NOB-a i Federativne Jugoslavije, u kojoj je federalna jedinica Hrvatska, koja je prema Ustavu iz 1974., kao i sve druge države, pozicionirana kao država i Badinterova komisija je priznala granice te države. Ja ne znam o čemu razmišljaju ovi NDH nostalgičari”, rekao je Mesić.

Bivši predsjednik je upitan kako on gleda na to izjednačavanje prošlosti i svođenje pod izraz “totalitarizam”.

“To nema nikakve veze, jer fašizam je najveće zlo, to je ideologija, najveće zlo koje se dogodilo u povijesti čovječanstva. Nikada toliko uništavanja onoga što je različito nije bilo, kao što je bilo za vrijeme fašizma. Takav jedan režim uspoređivati s nečim… Kad se kolokvijalno kaže komunizam, na što se to odnosi? Drukčije je bilo u Hrvatskoj, odnosno u Jugoslaviji, koja nikad nije bila iza željezne zavjeste. U Jugoslaviji koja je imala čak autentični otpor fašizmu. Drugo, imali smo jedan sustav samoupravljanja, socijalističkog puta, koji se sasvim razlikovao od realnog socijalizma u bloku Sovjetskog Saveza. Dakle, to se uopće ne može izjednačiti. Ali ima onih kojima je baš stalo do toga da sve te režime izjednače. Kao što ne možete izjednačiti režim u Sjevernoj Koreji s Kinom, koja je isto komunistička zemlja, ali tu nema nikakve sličnosti”, kazao je Mesić.

Osim toga, upitan je i o svom bivšem suradniku Tomislavu Karamarku.

“U to vrijeme je bio antifašist i provodio je hrvatske zakone, kako ti zakoni traže. Ja sam s njim dosta razgovarao u vrijeme kad smo surađivali, provodio je politiku koju smo zajedno provodili. Očito da je sada Karamarko izašao s jednom politikom, koju je vjerojatno imao, ali ju je držao za sebe. Sada je ovo pravi Tomislav Karamarko”, odgovorio je.

Mesić je prokomentirao novu Vladu u kojoj je značajnu poziciju zauzeo Most nezavisnih lista.

“Pa cijela kampanja je vođena pozivom na reforme i zato su vjerojatno građani i povjerovali da će reforme dovesti do poboljšanja kvalitete života. Ali ja za sada to ne vidim, osim da se raspravlja o podjeli plijena, kako se to kaže u politici. Ja ne vidim neku veliku suradnju u njihovom radu, jer očito nemaju zajedničke strategije. Ne vidim da je Most iskoristio tu svoju poziciju. Građani će na sljedećim izborima reći jesu li iskoristili tu poziciju, koju su im građani dali. Za sada to ne vidim”, poručio je Mesić.


Najveca "kost u grlu" jeste bas to radnicko smaoupravljanje svima onima koji su za "demokraciju".

Zato sto zele sve samo za sebe,a radnicka klasa neka kupi "mrvice" pod stolom.

Vecina od tih se predstavlja kao vernik.

Dali je tu potreban komentar?

Nije potrebano biti jako pametan pa shvatiti sustinu svih "podhvata" protiv jedine drzave u kojoj je stvarna radnicka klasa ima udela u izgradnji drustva.

Nazalost je ta ista radnicka klasa bila pre "mlada" da shvati i velicinu zadatka koju je dobila od onih ljudi koji su i svojim zivotima tu vrednost izborili.

I tako sada imamo to sto imamo.

Sve zahvaljujuci "kratkovidosti" vecine ljudi na nasem podruciju.


Valter

Na primer,ovako.

Smatram da je samo na ovakav nacin moguce (vec jednom) krenuti napred.

Mogli bi i drugi (u regionu) da se ugledaju i krenu ovim primerom.


http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/darinko-kosor-ndh-je-bila-zlocinacki-rezim-i-tocka-912059


Osuda

Darinko kosor: NDH je bila zločinački režim i točka!

Autor: Dnevno.hr
Nedjelja, 10. Travanj 2016. u 10:49

Za mene je današnja neovisna i demokratska Hrvatska utemeljena na referendumskoj volji hrvatskog naroda i građana, obrambenom Domovinskom ratu (u kojemu sam i sam sudjelovao kao dragovoljac 91') te tekovinama antifašizma iz Drugog svjetskog rata, kaže Kosor

Predsjednik HSLS-a, Darinko Kosor povodom 75. obljetnice NDH poslao je priopćenje za javnost.

“I na današnji dan treba jasno i nedvosmisleno dati do znanja da moderna hrvatska država nema ništa sa zločinačkim i marionetskim režimom NDH.
NDH je bila tvorevina, koja se mimo volje hrvatskog naroda, odrekla dijela Dalmacije, Hrvatskog primorja i Gorskog kotara te Baranje i Međimurja.
NDH je bila zločinački režim koji je progonio i masovno likvidirao Židove, Rome i Srbe te sve Hrvate koji nisu podržavali ustaški pokret.

Za mene je današnja neovisna i demokratska Hrvatska utemeljena na referendumskoj volji hrvatskog naroda i građana, obrambenom Domovinskom ratu (u kojemu sam i sam sudjelovao kao dragovoljac 91′) te tekovinama antifašizma iz Drugog svjetskog rata.

Zato poručujem salonskim povijesnim revizionistima (od kojih većina nije niti aktivno sudjelovala u borbi za modernu Hrvatsku), nemojte nas sramotiti već skrušeno svi kleknimo pred svakom, ali baš svakom nevinom žrtvom naše napaćene povijesti!”, zaključuje.

Autor: Dnevno.hr
Nedjelja, 10. Travanj 2016. u 10:49