JEDNO PITANJE...

DALI VAM JE JASNO. TO JE SVE SNIMAMO U "TOTALITANOM" SISTEMU. RAZMISLITE MALO...

Kako je radnicima tesko, se jasno vidi.


Valter

TOTALITARNI SISTEM? Razmislite malo o onome sto vam se prica?

Dali stvarno i dalje verujete u to?

Od vas samih zavisi dali cete i dalje cutati ili cete se "probuditi".

Radnicka klaso, posebno ti ...


Valter

JE AVSENIK VEC BIO U INOSTRANSTVU SA SVOJIM MUZICARIMA. DOKAZ NAPREDKA ( JASNOG DOKAZA ) JUGOSLOVENSKE POLITIKE.

Razmmislite malo o tome. Kojeje ustvari totalitarni sistem?





Tu nemoze niko da pobije istinu.


Zivela politika miroljubive koegzistencije.

Valter

STA RADNICKA KLASA IMA OD VISEPARTISKOG SISTEMA?

Zato imaju oni koji su ucestvovali u "UBIJANJU" jugoslavije. Ko je  pri tome mislio na radnicku klasu? Ko danas misli na radnicku klasu?

Postavite sebi ta pitanja. Posebno sebi postavite pitanje, a zasto ja sve to podrzavam ?




Valter

[url= Umro hrvatski branitelj, važni svjedok mračnih zločina: Zločinci i suradnici KOS-a slave, ali istinu više ne mogu zaustaviti! Autor: Marin Vlahović Srijeda, 16. siječanj 2019. u 20:27 Nekoliko dana poslije Nove godine, nazvali smo Zdenka Ropca, hrvatskog branitelja, koji među prvima svjedočio o stravičnim zločinima nad civilima u Gospiću 1991. Dogovorili smo sastanak i razgovor, a Ropac nam je preko telefona postavio vrlo zanimljivo pitanje. To pitanje demantira sve laži koje su o njemu širili lažni domoljubi, zapravo svirepi zločinci i suradnici KOS-a. Ropac nas je priupitao, da li se nešto pokrenulo i hoće li hrvatska javnost konačno saznati cijelu istinu? Čovjek, koji radi za tajne službe, nikad ne bi postavljao takva nesigurna pitanja. Nažalost, ni mi ne znamo odgovor. Možemo samo tragati, inzistirati na punoj istini, ali o tome, hoće li istina postati službena, odluku će morati donijeti hrvatska država, ili bolje rečeno, oni koji je predstavljaju. Od poznatog kvarteta svjedoka zbivanja u Gospiću, živi su ostali jedino Zdenko Bando i Tomislav Orešković. Bivši policijski inspektor, Tomislav Orešković, i dalje se nalazi u Njemačkoj pod zaštitom BND-a. Kako je završio Milan Levar, zna cijela Europa, baš kao što se znaju izvršitelji i nalogodavci njegovog ubojstva. Zdenko Ropac, tužio je Republiku Hrvatsku i tijekom tog sudskog postupka, počelo se odmotavati vražje klupko koje su oko „Gospićkog slučaja“ isprepleli KOS-ovi koljači, moćni pojedinci, koji vazda iz pozadine vuku mračne poteze, i oblikuju našu poražavajuću društvenu zbilju. Ropac nam se u telefonskom razgovoru nije žalio na zdravlje. Dapače, bio je voljan i sposoban sastati se s nama bilo gdje u Hrvatskoj. Rekao nam je neka se samo strpimo pet dana da mu prođe viroza. Sljedeće što smo čuli, bila je vijest o njegovoj iznenadnoj smrti. 14.03.2018. napustio nas je general Petar Stipetić, koji je trebao svjedočiti u korist Zdenka Ropca na sudu. Njegovo svjedočanstvo, kao i pojavljivanje drugih svjedoka na suđenju, odgađalo se i misterioznim pozivima sa samog suda. Usprkos nedefiniranom braniteljskom statusu, Zdenko Ropac, pokopan je u Bjelovaru s vojničkim počastima. Iz Like su ga nakon nekoliko pokušaja ubojstva, policijske torture i raznih podmetanja, natjerali na bjekstvo u Njemačku. Ipak, Ropac nije htio živjeti pod zaštitom BND-a do kraja života, već se vratio u Hrvatsku da se suoči sa zločincima i progoniteljima. Nije dočekao pravdu, kako osobnu, tako i pravdu za sve žrtve jedne od najmračnijih epizoda Domovinskog rata, koja se odigrala prema unaprijed pripremljenom scenariju samog vrha KOS-a. Na ovom portalu, prvi smo pisali o tragičnim sudbinama hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji, koje nisu pobili četnici, nego vojnici koji su nosili uniforme hrvatskih vojnika. U operativnom smislu, iza svega stoji Tihomir Orešković, pravomoćno osuđeni ratni zločinac i nekadašnji svjedok tužiteljstva protiv hrvatskih studenata, koji je veći dio zatvorske kazne, proveo bezbrižno na slobodi. Takve pogodnosti, mogla mu je osigurati jedino takozvana duboka država, sastavljena od umreženih kadrova, međusobno ucijenjenih i kompromitiranih individua, čiji nas krvavi tragovi i doušničke aktivnosti, vode sve do osamdesetih godina prošlog stoljeća. Nema dvojbi, zločinci su slavili ubojstvo Milana Levara, baš kao što ih sada veseli i smrt još jednog heroja istine, Zdenka Ropca. Oni naime ne razumiju, kako uvijek postoji netko tko će nastaviti tražiti odgovore. Ti ljudi ne shvaćaju kako je njihovo vrijeme prošlo. Vječnost si pokušavaju osigurati, tako što preko starih veza zapošljavaju svoju djecu, rodbinu i prijatelje u razne državne institucije i službe. Služeći se najpodlijim metodama, trude se u zločinačku organizaciju uvući što veći broj ljudi, i to iz različitih sfera društva. Vremena se mijenjaju, no njihov odnos prema vrijednosti ljudskog života, ostaje isti. Na taj način opstaju. Prema našim informacijama, ubojstvo Milana Levara, povezano je s navodnim samoubojstvom Igora Benete, bivšeg pripadnika ATJ Lučko, koji je iz statusa optuženika, trebao postati krunskim svjedokom suđenja za zločin nad civilima u Gruborima. U svemu ovom, važno je znati kako Ropac, Bando, Levar i Orešković, nisu osobno svjedočili svim zločinima. Glavni svjedoci, sudjelovali su u nekim zlodjelima i zato su većinom o svemu šutjeli. Krajem 1991, progovoriti o masovnim egzekucijama, pljački, silovanjima i kriminalu u Gospiću, mogli su samo najhrabriji, ljudi kojima su ruke ostale čiste. Kako sada stvari stoje, ova država još nije sazrjela za cjelovitu istinu, ali jednog dana, imena ovih beskompromisnih branitelja, koji su branili obraz i dostojanstvo Domovinskog rata, biti će upisana zlatnim slovima u knjigu hrvatske povijesti i tada će napokon znati, tko su izdajnici, a tko stvarni heroji. 26270] Umro hrvatski branitelj, važni svjedok mračnih zločina: Zločinci i suradnici KOS-a slave, ali istinu više ne mogu zaustaviti! Autor: Marin Vlahović Srijeda, 16. siječanj 2019. u 20:27 Nekoliko dana poslije Nove godine, nazvali smo Zdenka Ropca, hrvatskog branitelja, koji među prvima svjedočio o stravičnim zločinima nad civilima u Gospiću 1991. Dogovorili smo sastanak i razgovor, a Ropac nam je preko telefona postavio vrlo zanimljivo pitanje. To pitanje demantira sve laži koje su o njemu širili lažni domoljubi, zapravo svirepi zločinci i suradnici KOS-a. Ropac nas je priupitao, da li se nešto pokrenulo i hoće li hrvatska javnost konačno saznati cijelu istinu? Čovjek, koji radi za tajne službe, nikad ne bi postavljao takva nesigurna pitanja. Nažalost, ni mi ne znamo odgovor. Možemo samo tragati, inzistirati na punoj istini, ali o tome, hoće li istina postati službena, odluku će morati donijeti hrvatska država, ili bolje rečeno, oni koji je predstavljaju. Od poznatog kvarteta svjedoka zbivanja u Gospiću, živi su ostali jedino Zdenko Bando i Tomislav Orešković. Bivši policijski inspektor, Tomislav Orešković, i dalje se nalazi u Njemačkoj pod zaštitom BND-a. Kako je završio Milan Levar, zna cijela Europa, baš kao što se znaju izvršitelji i nalogodavci njegovog ubojstva. Zdenko Ropac, tužio je Republiku Hrvatsku i tijekom tog sudskog postupka, počelo se odmotavati vražje klupko koje su oko „Gospićkog slučaja“ isprepleli KOS-ovi koljači, moćni pojedinci, koji vazda iz pozadine vuku mračne poteze, i oblikuju našu poražavajuću društvenu zbilju. Ropac nam se u telefonskom razgovoru nije žalio na zdravlje. Dapače, bio je voljan i sposoban sastati se s nama bilo gdje u Hrvatskoj. Rekao nam je neka se samo strpimo pet dana da mu prođe viroza. Sljedeće što smo čuli, bila je vijest o njegovoj iznenadnoj smrti. 14.03.2018. napustio nas je general Petar Stipetić, koji je trebao svjedočiti u korist Zdenka Ropca na sudu. Njegovo svjedočanstvo, kao i pojavljivanje drugih svjedoka na suđenju, odgađalo se i misterioznim pozivima sa samog suda. Usprkos nedefiniranom braniteljskom statusu, Zdenko Ropac, pokopan je u Bjelovaru s vojničkim počastima. Iz Like su ga nakon nekoliko pokušaja ubojstva, policijske torture i raznih podmetanja, natjerali na bjekstvo u Njemačku. Ipak, Ropac nije htio živjeti pod zaštitom BND-a do kraja života, već se vratio u Hrvatsku da se suoči sa zločincima i progoniteljima. Nije dočekao pravdu, kako osobnu, tako i pravdu za sve žrtve jedne od najmračnijih epizoda Domovinskog rata, koja se odigrala prema unaprijed pripremljenom scenariju samog vrha KOS-a. Na ovom portalu, prvi smo pisali o tragičnim sudbinama hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji, koje nisu pobili četnici, nego vojnici koji su nosili uniforme hrvatskih vojnika. U operativnom smislu, iza svega stoji Tihomir Orešković, pravomoćno osuđeni ratni zločinac i nekadašnji svjedok tužiteljstva protiv hrvatskih studenata, koji je veći dio zatvorske kazne, proveo bezbrižno na slobodi. Takve pogodnosti, mogla mu je osigurati jedino takozvana duboka država, sastavljena od umreženih kadrova, međusobno ucijenjenih i kompromitiranih individua, čiji nas krvavi tragovi i doušničke aktivnosti, vode sve do osamdesetih godina prošlog stoljeća. Nema dvojbi, zločinci su slavili ubojstvo Milana Levara, baš kao što ih sada veseli i smrt još jednog heroja istine, Zdenka Ropca. Oni naime ne razumiju, kako uvijek postoji netko tko će nastaviti tražiti odgovore. Ti ljudi ne shvaćaju kako je njihovo vrijeme prošlo. Vječnost si pokušavaju osigurati, tako što preko starih veza zapošljavaju svoju djecu, rodbinu i prijatelje u razne državne institucije i službe. Služeći se najpodlijim metodama, trude se u zločinačku organizaciju uvući što veći broj ljudi, i to iz različitih sfera društva. Vremena se mijenjaju, no njihov odnos prema vrijednosti ljudskog života, ostaje isti. Na taj način opstaju. Prema našim informacijama, ubojstvo Milana Levara, povezano je s navodnim samoubojstvom Igora Benete, bivšeg pripadnika ATJ Lučko, koji je iz statusa optuženika, trebao postati krunskim svjedokom suđenja za zločin nad civilima u Gruborima. U svemu ovom, važno je znati kako Ropac, Bando, Levar i Orešković, nisu osobno svjedočili svim zločinima. Glavni svjedoci, sudjelovali su u nekim zlodjelima i zato su većinom o svemu šutjeli. Krajem 1991, progovoriti o masovnim egzekucijama, pljački, silovanjima i kriminalu u Gospiću, mogli su samo najhrabriji, ljudi kojima su ruke ostale čiste. Kako sada stvari stoje, ova država još nije sazrjela za cjelovitu istinu, ali jednog dana, imena ovih beskompromisnih branitelja, koji su branili obraz i dostojanstvo Domovinskog rata, biti će upisana zlatnim slovima u knjigu hrvatske povijesti i tada će napokon znati, tko su izdajnici, a tko stvarni heroji. 26270[/url]

www.dnevno.hr/domovina/umro-hrvatski-branitelj-vazni-svjedok-mracnih-zlocina-zlocinci-i-suradnici-kos-a-slave-ali-istinu-vise-ne-mogu-zaustaviti-1270766/

www.alo.rs/hi-tech/it/ako-izbrisete-ovu-aplikaciju-baterija-ce-vam-trajati-duplo-duze/215728/vest
SVI JE IMAMO NA TELEFONU Ako izbrišete OVU aplikaciju baterija će vam trajati DUPLO DUŽE

Jedna od najčešće korišćenih aplikacija troši najviše baterije na mobilnom telefonu. Svi je imamo i svakodnevno upotrebljavamo, a nismo ni svesni štetnih posledica.

Da li znate koja aplikacija je u pitanju? Pogledajte i proverite da li ste bili u pravu.

POKUŠALA DA SE SAKRIJE Marko Jarić ipak jasno uslikao NOVU DEVOJKU! Izgleda neverovatno, lepotica nivoa Adriane Lime (FOTO)

Ekonomista industrije mobilne telefonije Džon Kocijer, izbacio je izveštaj, koji prenosi "highsnobiety", u kojem otkriva da brisanjem samo jedne aplikacije, možete duplirati životni vek baterije.

Ovo „otkriće“ je napravio koristeći Apple Ajfon 7, za koji se predpostavljalo da će imati dovoljno jaku bateriju da izdrži ceo dan. Ali, na njegovu žalost, uskoro je otkrio da je Fejsbuk, od svih aplikacija, zapravo odgovoran za pražnjenje većeg dela baterije.
Sada, pošto svako koristi svoj telefon drugačije, procenti iskorišćenosti baterije na njegovom telefonu nam i nisu toliko bitni, mada je dovoljno reći da sve ostale aplikacije zajedno, troše svega nekoliko procenata više od od te jedne aplikacije.

Ono što se može zaključiti bez sumnje je, da Fejsbuk zaista jako puno troši bateriju i nije optimizovan u tom smislu, što je začuđujuće, imajući u vidu da je najkorišćeniji.

https://bih-srb-hrv.blogspot.com/2016/09/srpski-i-hrvatski-ratni-veterani.html

Srpski i hrvatski ratni veterani zajedno protiv novih sukoba. Političari, dosta je ratova!
by - Balkanska Duša on - 01:10



Kako otkriva NIN, veterani sa obe strane susrešće se na državnoj granici kako bi napravili plan za obuzdavanje političara koji zarad rejtinga prizivaju mržnju iz devedesetih.
Krajnje neobična situacija za uzavreli Balkan. Dok političari šalju ratnohuškačke poruke sa bezbedne pozicije moći, ratni veterani pozivaju na neodložni dijalog. Srpski i hrvatski ratni veterani spremni su, kako su poverili NIN-u, za prvi javni susret nakon 21 godine od okončanja krvavog rata.

Žele da za stolom donesu odluke kojima će primorati i srpske i hrvatske političare na hitni dijalog u pokušaju da spreče, kako se pribojavaju, novi rat na Balkanu. Vođeni instinktom stečenim u ratu, oni nove oružane sukobe vide kao sasvim realnu opciju ukoliko političari nastave s podizanjem tenzija.

Ratni veterani obe strane susrešće se na granici ove dve nekada zaraćene republike nekadašnje Jugoslavije sastavljajući plan kojim će pokušati da primoraju političare da obuzdaju svoju alavost ka vlasti i političkim poenima stavljajući s druge strane na kocku nove žrtve.

(NIN)

GED VAM JE MOZAK. ONAKVA ZEMLJA I STA NAPRAVISTE OD NJE?



Valter

Licno smatram da bi jedna analiza ( neutralna ) svih dogadjaja na teritoriji SFRJ, bila veoma poucna za sve ljude evrope.
Svakako sa uvodom o stanju Jugoslavije pre drugog svetskog rata.
Vecina nasih gradjana smatra da je glavni krivac S A D.
Licno smatram da bi do svega ovoga doslo i bez uplitanja SAD-a. Mozda nesto kasnije, ali kada se poznaje mentalitet balkanaca i zelja za "licnim" isticanjem, jasno pokazuje da je vecina zelela "Demokraciju=Demokratiju".

Sta ona sa sobom nosi, koliko je ta Demokratija stvarno demokratska, o tome je malo ko razmisljao.
Svi znamo da politika jedne drzave zavisi od onih koji je vode. Uzimajuci u obzir sve okolnosti pod kojima se SFRJ razvijala nakon drugog svetskog rata, smatram da je postojala realna mogunost za ostvarenje " Pravoga puta". Taj put je mogao da bude pokazatelj celome svetu, da se moze slozno puno postici i zastiti one koji nisu toliko jaki.
U tom "trenutku" na scenu nastupa balkanski mentalitet. Umesto razmisljanja o zajednickom napredku.
Prednosti podrucija ( opisano na forumu ) ,se pocinje uvlaciti medju gradjane nacionalisticka politika. Po sistemu " svako za sebe", bez razmisljanja o posledicama za gradjane. Nacionalisticki interesi se posatvljaju iznad interesa ukupnog napredka. Sta se desilo, svi znamo. Od svih tih dogadjaja je proteklo niz godina. Politika je medjutim i danas nacionalisticka. Sto jasno pokazuje da niko od onih koji donose odluke, nije nista naucio. Pored toga se po balkanskom sistemu nastavlja tvrditi da su oni drugi krivi za sve.
Umesto da svi "pociste" ispred svojih vrata.
Najinteresantnije je to, sto sada svi ( nasi ) politicari sto pre jure u EU? Tako da se postavlja reanlo pitanje, cemu sve sto se desilo?

Kao prvi zakljucak se namece, "zelja" za promenom sistema. Uvodjenje demokratije, je ocito bio glavni cilj. U tome amikanci sa svojom politikom imaju odredjeni udeo. Samo zato, sto su zakazali oni koji su trebali da stite sistem u SFRJ.

Ovo su samo neki momenti, koji bi bili veoma interesantni za doktorski rad na nekom fakultetu politickih nauka.

Pod uslovom da je onaj ko taj rad pise neutralan ( koliko je to moguce ) bar 80 % bi bilo pozeljno.

Licno smatram da radnicka klasa sasvim sigurno ne nosi krivicu na svojim ledjima. Iz prostog razloga. Dali u kapitalizmu = Demokraciji ili socijalizmu, radnik mora da radi. Sto navodi na zakljucak da su glavni krivici za neki neuspeh, oni koji vode frimu. #
RUKOVODIOCI- direktori i njima slicni.
Dali se samo secate, kako su ljudi za vreme radnog vremena isli u nabavku ( privatnu)? Licna odgovrnost. Samo nije radnik mogao da ode ( oni su isli na bolovanje ) ali birokratija. I sad je kriv sistem?? Po meni nije. Gde su bili oni koji vrse kontrolu radnog procesa?

Materijala za analizu ima dosta. Realno gledanje na "Slucaj SFRJ" bi puno pomogao svima.

Meni licno je pomogao da shvatim celu situaciju. Mada moram priznati da je dugo trebalo, da shvatim po nesto.

Danas, mislim da mi je nesto lakse nego pre deset godina. I ipak mi je zao. Zao mi je, sto nismo dovoljno inteligentni ( cast izuzetcima ) da shvatimo da smo imali jedinstvenu priliku da budemo na onome mestu u svetu na kom "zasluzujemo" biti da nismo balkanci.
Posto jesmo, cemo biti podredjeni u jednoj zajednici koja je kopirala SFRJ samo sa kapitalistickim sistemom.


Razmislite o tome.

Valter

Slaven (citat):https://www.slobodnadalmacija.hr/novosti/hrvatska/clanak/id/596676/rade-serbedzija-otvorio-dusu-u-jugoslaviji-sam-bio-sretan-a-umoran-sam-vise-od-borbe-s-ustasama-i-cetnicima-ima-ljudi-koji-me-ne-vole-u-hrvatskoj-ali-ja-hrvatsku-volim?fbclid=IwAR1ijwo4rYMBYjCH8o_FO1iyFz97VNhb4CsmIWH1tf6_FoEokpU4EkXjk3A

Rade Šerbedžija otvorio dušu: U Jugoslaviji sam bio sretan, a umoran sam više od borbe s ustašama i četnicima. Ima ljudi koji me ne vole u Hrvatskoj, ali ja Hrvatsku volim


Piše R. N.

Foto Dragan Matić/ HANZA MEDIA
Podijeli na Facebook-u Podijeli na Twitter-u Pošalji na email

Poznati glumac Rade Šerbedžija dao je intervju Radiju Slobodna Europa. Progovorio je kako je imao problema u Hrvatskoj, a na pitanje "Znači, niste ravnodušni prema Hrvatskoj bez obzira na sve?", odgovorio je:

- Kako bih bio ravnodušan, pa to je moja zemlja u kojoj sam rođen, to je lijepa zemlja, tu ima tako mnogo božanstvenih i talentiranih ljudi. Zašto bih zbog nekih pojedinaca koji imaju nešto protiv mene, bilo iz ideoloških ili nekih drugih razloga, stvarao sud o cijeloj jednoj državi i cijelom narodu, koji je moj narod, s kojim živim i koji volim.

Prenosimo dio intervjua:

Svjedoci smo sve češćeg revizionizma povijesti na Balkanu. Eto, ustaše i četnici postaju dobri momci, partizani negativci. Možete li se pomiriti s takvim gledanjem na balkansku prošlost čime se zasigurno ponovno otvara Pandorina kutija mržnje i nasilja?

Šerbedžija: Ne mogu se pomiriti s takvim idejama i s takvim politikama, ali ne želim se više ni s kim javno prepirati niti boriti. Ja sam čovjek već u godinama, da tako kažem, i imam pravo na svoj mir i svoje mišljenje. Ne mogu se povlačiti više po novinama, umoran sam od takvih stvari. Ali, siguran sam da postoje i u Hrvatskoj i u Srbiji mladi ljudi, filozofi, književnici, umjetnici, javni radnici, koji nisu ravnodušni prema takvim stvarima i ja im naravno držim stranu.

Ipak ste se početkom 90-ih bili politički angažirali, pa su Vas zbog toga mnogi prozivali, iako su Vam namjere, kako često ističete, bile spriječiti rat, ali kao da narodi na ovim prostorima nisu naučili lekciju iz prošlosti?


Piše R. N.

Foto Dragan Matić/ HANZA MEDIA
Podijeli na Facebook-u Podijeli na Twitter-u Pošalji na email

Poznati glumac Rade Šerbedžija dao je intervju Radiju Slobodna Europa. Progovorio je kako je imao problema u Hrvatskoj, a na pitanje "Znači, niste ravnodušni prema Hrvatskoj bez obzira na sve?", odgovorio je:

- Kako bih bio ravnodušan, pa to je moja zemlja u kojoj sam rođen, to je lijepa zemlja, tu ima tako mnogo božanstvenih i talentiranih ljudi. Zašto bih zbog nekih pojedinaca koji imaju nešto protiv mene, bilo iz ideoloških ili nekih drugih razloga, stvarao sud o cijeloj jednoj državi i cijelom narodu, koji je moj narod, s kojim živim i koji volim.

Prenosimo dio intervjua:

Svjedoci smo sve češćeg revizionizma povijesti na Balkanu. Eto, ustaše i četnici postaju dobri momci, partizani negativci. Možete li se pomiriti s takvim gledanjem na balkansku prošlost čime se zasigurno ponovno otvara Pandorina kutija mržnje i nasilja?

Šerbedžija: Ne mogu se pomiriti s takvim idejama i s takvim politikama, ali ne želim se više ni s kim javno prepirati niti boriti. Ja sam čovjek već u godinama, da tako kažem, i imam pravo na svoj mir i svoje mišljenje. Ne mogu se povlačiti više po novinama, umoran sam od takvih stvari. Ali, siguran sam da postoje i u Hrvatskoj i u Srbiji mladi ljudi, filozofi, književnici, umjetnici, javni radnici, koji nisu ravnodušni prema takvim stvarima i ja im naravno držim stranu.

Ipak ste se početkom 90-ih bili politički angažirali, pa su Vas zbog toga mnogi prozivali, iako su Vam namjere, kako često ističete, bile spriječiti rat, ali kao da narodi na ovim prostorima nisu naučili lekciju iz prošlosti?

Šerbedžija: Neće nikada ni naučiti. Užasno je to što ljudi, bez obzira kako teško živjeli i bili svjedoci nekih loših stvari koje se dešavaju u tim našim državama, mnogo toga ne vide. Mislim tu na način na koji su rasprodana brojna društvena dobra koja su činila važan element u stabilnosti države koja je nekada postojala na ovim prostorima – gdje nije bilo nezaposlenih, gdje nije bilo sirotinje, gdje je socijalno i zdravstveno osiguranje bilo plaćeno, gdje je bila besplatna škola, gdje su postojale mnoge druge stvari koje su bile uređene onako kako trebaju funkcionirati u uređenoj državi.

Naravno, da je to nosilo i jednu vrstu socijalističke uravnilovke, ali to su bile stvari koje su se mogle na ljudski način rješavati i popravljati, a ne u ratovima i bešćutnim ubijanjem kao što se to dogodilo na našim prostorima. Ja sam bio protiv rata kao takvog. Ali, naravno, ako si bio protiv toga, morao si i platiti. Ali, danas susrećem sve više ljudi koji mi davaju apsolutnu podršku, pa čak i oni koji su nekada i mislili drugačije sada se slažu u svemu sa mnom.

Ostvarili ste više od 150 što kazališnih, što filmskih i televizijskih uloga, igrali ste na pozornicama Zagreba, Ljubljane, Beograda, Subotice, Dubrovnika, Skopja, na Brijunima. Gostovali ste u brojnim gradovima bivše Jugoslavije. Da li Vam to nedostaje, pa i po cijenu da Vas proglase nostalgičarom što po balkanskim kriterijima znači nešto loše?

Šerbedžija: Ta kovanica "jugonostalgičar" je zapravo neprimjerena. To je jedna ružna politička diskvalifikacija onih koji iskreno osjećaju poštovanje prema tome što su živjeli u jednoj zemlji u kojoj su željeli živjeti. Ono što ja podrazumijevam pod "nostalgijom" je nostalgija za jednim vremenom u kojem su ljudi proveli jednu dobru i bogatu mladost, a pri tome se ograđujem od mnogih stvari, jer mnogi u toj zemlji nisu bili sretni.

Ja ne mogu njih optužiti zašto oni nisu bili sretni, ili dokazivati da su oni zbog toga manje vrijedni. Treba poštovati svačiju volju i mišljenje, i razmišljati o tome zašto neki ljudi nisu bili sretni, ali isto tako ne može meni nitko predbaciti što sam ja bio sretan, rekao je, među ostalim, Šerbedžija za RSE.

Šerbedžija: Neće nikada ni naučiti. Užasno je to što ljudi, bez obzira kako teško živjeli i bili svjedoci nekih loših stvari koje se dešavaju u tim našim državama, mnogo toga ne vide. Mislim tu na način na koji su rasprodana brojna društvena dobra koja su činila važan element u stabilnosti države koja je nekada postojala na ovim prostorima – gdje nije bilo nezaposlenih, gdje nije bilo sirotinje, gdje je socijalno i zdravstveno osiguranje bilo plaćeno, gdje je bila besplatna škola, gdje su postojale mnoge druge stvari koje su bile uređene onako kako trebaju funkcionirati u uređenoj državi.

Naravno, da je to nosilo i jednu vrstu socijalističke uravnilovke, ali to su bile stvari koje su se mogle na ljudski način rješavati i popravljati, a ne u ratovima i bešćutnim ubijanjem kao što se to dogodilo na našim prostorima. Ja sam bio protiv rata kao takvog. Ali, naravno, ako si bio protiv toga, morao si i platiti. Ali, danas susrećem sve više ljudi koji mi davaju apsolutnu podršku, pa čak i oni koji su nekada i mislili drugačije sada se slažu u svemu sa mnom.

Ostvarili ste više od 150 što kazališnih, što filmskih i televizijskih uloga, igrali ste na pozornicama Zagreba, Ljubljane, Beograda, Subotice, Dubrovnika, Skopja, na Brijunima. Gostovali ste u brojnim gradovima bivše Jugoslavije. Da li Vam to nedostaje, pa i po cijenu da Vas proglase nostalgičarom što po balkanskim kriterijima znači nešto loše?

Šerbedžija: Ta kovanica "jugonostalgičar" je zapravo neprimjerena. To je jedna ružna politička diskvalifikacija onih koji iskreno osjećaju poštovanje prema tome što su živjeli u jednoj zemlji u kojoj su željeli živjeti. Ono što ja podrazumijevam pod "nostalgijom" je nostalgija za jednim vremenom u kojem su ljudi proveli jednu dobru i bogatu mladost, a pri tome se ograđujem od mnogih stvari, jer mnogi u toj zemlji nisu bili sretni.

Ja ne mogu njih optužiti zašto oni nisu bili sretni, ili dokazivati da su oni zbog toga manje vrijedni. Treba poštovati svačiju volju i mišljenje, i razmišljati o tome zašto neki ljudi nisu bili sretni, ali isto tako ne može meni nitko predbaciti što sam ja bio sretan, rekao je, među ostalim, Šerbedžija za RSE.

Gradjani bivse SFRJ. Pitanje za vas. dali je moguce da se sada vecina pravi ( mutava) i nista nezna. Dali je moguce da se sada sve ono sto je ucinjeno za radnicku klasu jednostavno brise?
Bez obzira, sto je Milosevic zloupotrebio svoj polozaj i uvukao JNA u tragediju koja je sledila. Nemoguce je da sada ispada sve ono sto je za radnicku klasu ucinjeno jednostavno nepostiji?
Potrebno je, vreme SFRJ i ono posle ( nakon osamdesete ) odvojeno posmatrati.
Time nikako ne zelim pravdati ono sto se desilo. Ne, svi koji su cinili zla dela su to ucinili i protiv Jugoslovena. Zato sto jugosloven to nikada nebi ucinio. Zato smatram da je sve radjeno planski da se JNA i SFRJ uvuku u sto dublje blato.
Na zalost se mora priznati da je taj, koji je izradio plan u tome i uspeo.

To medjutim ne znaci da se jednostavno moze izjednacavati ono sto se dogadjalo od 1939 do 1945, sa onim sto se desavalo 1990 gpdine. To nikada nije isto. Veoma se dobro zna ko je i zasto napao Jugoslaviju. Sve ostalo je isto opisano po temama u delovima foruma.
Zato smatram da se nikako nemogu mesati "Kruske" I "grozdje". To bi trebalo svi da znaju.

Takodjer je neispravno izjednacavati zemlje istocnog bloka i Jugoslaviju. Jugoslavija je od strane zemalja istocnog bloka smatrana kao zapadna zemlja. Samo ta cinjenica govori da se nikako nemoze izjednacavati sa zemljama istocnog bloka.

Ne zelim time ni umanjivati sve ono lose sto se dogodilo u vremenu NOB-e. Zelim samo napomenuti, da je potrebno posedovati psihicku sposobnost i preneti se u ono vreme ( ko je u mogucnosti ) pa tek tada donostiti osude.

Naravno da istoriju pise pobednik. Samo ako mi zelimo pravu istinu, kako neki politicari stalno isticu, se mora sve posmatratiu drugacije. Iskreno do kraja. Samo se tako moze krenuti u bolju buducnost.

Meni nesmeta sto vi zelite ( danas ) biti robovi. To je vas problem ne moj. Meni smeta sto se sva ljaga baca na one koji nemogu da se brane. A ko ce "sutra" sve to da "pere"???

Razmislite malo o tome gospodo dr. Mr. Istoricari danasnjice.

Nikada nije samo jedna strana kriva. Za vas izgleda da jeste. Vec to je dokaz da nesto nije u redu.


Valter

Nakon svega iznetog na forumu, se moze dosta dobro stvoriti slika o svemu sto se desilo na nasem podruciju. Dali ste se i sami priupitali ili mozda napravili svoja istrazivanja?

Kao prvo, se moze zakljuciti da se na nasem podruciju svi politicari brinu samo o jednoj ( jednostrana tvrdnja ) strani. Niko nije pokusao da otkrije pravu istinu toka svega i to od samoga pocetka. Nacionalisti, svaku drzavu vode u propast.

Preporucio bih vam, da ako vec niste pogledate sta je na forumu pisano od samoga pocetka osnivanja foruma. Mozete zakljuciti da je jedno sasvim jasno irazeno.

Sistem radnickog samoupravljanja je bio uvek trn u oku svim velikim silama. Posebno zapadnom, kapitalistickom sistemu. To sam vec i vise puta isticao. Ko jos nije, bi trebalo da pogleda na youtube film " Tezina lanaca" od borisa malagurskog, u kom se sasvim jasno vidi ko je i zasto protiv jugoslavije bio.

Drugo je, posebno isticanje tri najveca problema na teritoriji jugoslavije.

1.) Zelja albanaca na kosovu za ujedinjenjem sa albanijom.
Stalnim stvaranjem nemira i neradom je podkopavan sistem radnikog smaoupravljanja. To je dovelo do pobune odredjenih republika, zbog zajednickog ulaganja u A.P.KIM ( Autonomnu Pokrajinu ).
2.) Nacionalisticko isticanje u dve najvece republike u sastavu SFRJ. Kako u hrvatskoj, tako i u srbiji su se sve vise ( posebno nakon smrti J. B. Tita ) poceli zalagati za svoj interese, koji su ugrozavali interese celokupnog naroda i radnicke klase jugoslavije. Da je to istina, pokazuje i cinjenica da ni jedan od republika, nakon osamostaljenja nije zadrzala samoupravni sistem. Sto jasno pokazuje, da su politicari bili za uvodjenje kapitalistickog sistema. Time je radnicka klasa od ucesnika u razvoju celokupnog drustva, pretvorena u moderene robove u interesu kapitalista. Zato sto su nacionalisti gledali samo svoje ( uske ) interese.

Svim onim snagama koje negiraju postojanje J.B. Tita, neinteresuje prave jugoslovene dali je Tito bio Vanzemaljac ili bilo sta drugo. Jedino sto nas interesuje, je cinjenica da se sa njim zivelo ljudski. To danas vise nije slucaj. Bez obzira koliko se isticalo da je sada "Demokratija". Prava demokratija je bila dok je Tito bio ziv.

Nikada niko od jugoslovena nije tvrdio da je onaj sistem, a ni Tito bio idealan. Usporedjenju sa ovim sistemom danas ipak ispada da je bilo daleko bolje. Posebno za radnike. Nravno da je uvek nekome bolje a nekome manje dobro. Samo iskrenost i napredak nemoze da se ostvari ako se lazemo. Posebno ne, ako lazemo sami sebe. Da ni ne spominjem okretanje istoriskih istina. To je dokaz, da nesto nije u redu.

Kao sto sam vec i pre isticao. Nemam ja nista protiv sto "VI" danas hocete da budete sluge kapitalistima. To je vasa zelja i ja nju postujem. Samo nemojte da iskrivljujete istinu, niti istoriju.

Koliko je ovaj danasnji sistem dobar pokazuje koliko mladih radnika konstantno napusta drzave bivse SFRJ.
Ocito da to politicare uopste na opterecuje.

Ja se izvinjavam svima, ali kao radnik cu uvek postovati one ljude koji su bili za radnike. Posebno one koji su svoje zivote dali za radnicku klasu.

Zato tvrdim i danas kao i do sada" BRAVAR JE BIO BOLJI".



Valter

https://www.tacno.net/graditelji-mira/adnan-bratic-na-mladima-ostaje-da-se-izbore-za-vrijednosti-zapadne-civilizacije/

Adnan Bratić: Na mladima ostaje da se izbore za vrijednosti zapadne civilizacije
Adnan Bratić
Autor Adnan Bratić
lbert Camus je davne 1942. godine pisao o Meursaultu. Tom ravnodušnom liku, koji nema ni ime, koji se ne obazire na taj lažni prikaz svijeta, te koji zbog toga i strada. Taj lik, kao reprezentacija tzv. „pieds-noirs“, odnosno „crnih stopala“, francuskih civila koji su živjeli u kolonijalnom Alžiru, te ostatku Sjeverne Afrike, kao što su Maroko i Tunis, te koji su, kao takvi, imali razne privilegije, za razliku od domorodnih Arapa i Berbera te regije koju zovemo Magreb, je nama interesantan, bez obzira na to koliko se on nama činio nekim anti-herojem, osobom koja zaustavlja napredak svog društva, te osoba koja je, po nama, „crna ovca koju trebamo odstraniti od ostatka stada“. Iz istog razloga nam se sviđaju i likovi kao što su Harry Heller iz Hesseovog „Stepskog Vuka“ te Josef K. iz Kafkinog „Procesa“. Ti ljudi predstavljaju nas; neku srednju klasu, dovoljno svjesna da zna šta se dešava i da je ovo sve dio nekog korumpiranog sistema, ali nemoćna pred njim.

I mi smo kao i oni; posmatrači. Gledamo na naše društvo, sa neke više, ali opravdane tačke. Gledamo ih sa prezirom. Gledamo ih kako se svađaju na ulicama, radi neke nevažne novosti, vezane za politiku države koju nikada nisu vidjeli u životu, a koja im čini medvjeđu uslugu. Sa prozora naših kuća i stanova, jer nas je stid proći blizu njih. Primjećujemo nešto. To nije mješovita skupina ljudi po starosnoj dobi, to je skupina starih, konzervativnijih ljudi, i djece.

Djece, koja su podijeljena oko te tematike. Neki tu sjede i posmatraju, kao i mi, nemoćni. Neki se svađaju i glasniji su od starijih; hvale se svojim neznanjem. Neki pokušavaju prekinuti tu svađu. Neki samo ignorišu to; da li znaju išta o tome, ili ne, niko ih ne želi pitati. Iskreno, i ne moraju. Ta podijeljenost je uništila bilo kakvu šansu bilo kakve akcije kod mladih. Još se pitamo koja nova grupa bi trebala nastati, od tih raznih grupa koje već postoje.

Mi ih gledamo sa prozora, kao introvertne osobe koje ponekad bace pogled na te ekstroverte koji samo posjeduju moć govora. Doduše, neki nisu samo govornici. Prozvali su sami sebe i umjetnicima, te pjevačima. Jedni drugima šaraju kuće, trgove i religijske ustanove sprejem. Pišu nacionalističke poruke, crtaju simbole kojih bi se i najveći borci prošlog rata postidili. Bez cilja. Bez opravdanog cilja, ako se kao cilj računa „novi rat“. Pjevači su, ako se „bojne pjesme“ računaju kao dio muzike. Primjećujemo i da se njihove poruke ne razlikuju od poruka tih staraca. Identične. Slovo po slovo, riječ po riječ. Kao da je njihov vokabular samo sastavljen od riječi „ubij“, „zakolji“ i „velika“ (ovo „velika“ se, naravno, odnosi na iredentističke ideje te ranije spomenute elite). Kao da su ih ti starci učili samo tome. I, naravno, negiranju ostalih i, ako ne dobrovoljnom, onda prisiljenom, ljubavlju prema svom. Iako ogroman dio i ne zna šta da računa pod to „svoje“.

Rijetko ko u Srbiji razmišlja o Srebrenici, Prijedoru, te Sarajevu. Ako išta, većinom slušaju vijesti koje im prenose potplaćene radio-televizijske kuće. Rijetko ko u Republici Srpskoj misli o zločinima u Bijeljini, Višegradu i Nevesinju. Ako išta, samo pričaju o odvajanju Hrvata i „Muslimana“ te uništavanja te bivše multietničke države zvane Jugoslavija; kontradiktorno, oni svoju željenu državu zovu i „Velika Srbija“. Rijetko ko i u Hrvatskoj priča o ratu. Ako išta, dodaju razna priznanja nekadašnjim rukovodiocima Nezavisne Države Hrvatske, koja, kao što kažu i za Sveto Rimsko Carstvo, nije bila ni „nezavisna“, niti „država“, a kamoli „Hrvatska“, te javno dočekuju ljude koje mi zovemo „zločincima“ a oni „herojima“. Mladi aplaudiraju u neznanju; skoro niko od njih nije čuo za Jasenovac, a kamoli Dretelj ili Heliodrom. Doduše, mene najviše čudi taj stvarno nizak postotak samospoznavanja kod nas. Da u BiH niko nije čuo za logor „Stadion“ u Bugojnu, niti za masakr u Kravici, to mi nije jasno; čak personalno znam osobe koje, ne samo da ne znaju za takve slučajeve, nego ih nekada i negiraju. To su članovi takozvane „generacije X“, ili „milenijalci“. Milenijalci, koji, u vremenu Interneta i informacija nisu informisani o tim događajima, propagirajući treću verziju jedne priče koja je unikatno komplikovana i tužna.

Kao da se iskaljavalju nad drugim skupinama zbog neke dnevne frustracije. Kao da im je za sve kriv neko koga personalno ne znaju. Ali, tako su im rekli „oni s vrha“, kažu, pa misle da moraju pratiti sve.

Ili, u stihu Stevena Wilsona, vođe benda Porcupine Tree: „The music of rebellion makes you want to rage/ But it’s made by millionaires who are nearly twice your age“, iz pjesme „The Sound Of Muzak“.

Neki pričaju viceve o toj tematici, i to previše. Kažu da tako olakšavaju bol, ali mi se sve više i više čini da nije tako. Neki koriste tu tematiku kao sredstvo postizanja virtualne popularnosti, koristeći te pokolje i logore samo kao trend, inače ne mareći za takve stvari uopšte. Kao takvi, oni sami po sebi dokazuju da nemaju karakter, niti volju za učenjem. Tu stvar koriste i kao nekakav „dokaz“ njihove privilegije, efektivno postavljajući same sebe kao elitu njihovih lokaliteta. Sve to, znajući, ali polovno, da to nema apsolutno nikakvo značenje za njih, te ni za sve žrtve o kojima oni „brinu“. Ako ne znaju, to negiraju. Radi personalnog uspjeha. Ako se to može nazvati „uspjehom“.

Neki jednostavno šute, bilo da znaju o tome, ili da ne znaju, radi straha od nekog metaforičkog linča. Strah koji su njihovi roditelji iskusili se uvlači u njih, prisiljen riječima „ubistvo“ i „klanje“, te rečenicama kao „Naći ćemo te mrtvog u kanalu“. Taj strah ubija samopouzdanje te mlade osobe, tog mogućeg borca za pravdu, budućeg revolucionara… A neki su i javni o tome. Javno iskazuju svoje mišljenje o ratu, te nacionalističkoj i kvazi-ratnoj politici ovog područja. Javno se trude da pomognu drugima koliko mogu. Ako mogu, naravno. Neki od njih i završe kao žrtve sistema. Ti mladi ljudi nam vraćaju vjeru u ljudski rod. U Homo sapiensa, odnosno „razumnog čovjeka“. Brišu sve izmišljene granice radi širenja poruke optimizma, a ako ne optimizma, optimističkog realizma.

Što se tiče mira, rijetko ko voli ovaj mir, ako se ovo može nazvati „mirom“. Samo ljudi sa specijalnim privilegijama, vole ovakvu situaciju. Većina ostalih pokušava ili pogoršati, ili poboljšati trenutačnu situaciju.

I tu smo mi, kao mješavina Meursaulta, Hellera i Josefa K.; nekada i Ahmeta Šabe iz romana „Tvrđava“ Meše Selimovića, te i Ahmeda Nurudina iz djela „Derviš i smrt“. Posmatrači. Gledamo svijet kao neku podijeljenu supstancu. Kao jedna priča sa mnoštvo ljudi koji žele biti glavni likovi i heroji te priče. Rijetko ko da želi stati i razmisliti šta radi. I to nije samo trenutačno. Već odavno gledamo tu podijeljenost. Podijeljenost ne samo po religiji i etničkoj pripadnosti, nego i po karakteru. Većinom po karakteru. Ako ga neki imaju. Od mladih nogu ih uče da mrze, a, kada mrze, onda podržavaju te branioce. I sve u krug. Unatoč tome, neki znaju šta rade i koriste njihovo legalno pravo glasa u dobrotvorne svrhe. Neki su se okrenuli od tog puta unazad, te pošli naprijed, i njima sve pohvale.

Naravno, ovdje možemo postaviti mnoštvo pitanja, ali je meni, personalno, ovo glavno pitanje koje moramo postaviti: ako na mlađima svijet ostaje, možemo li znati – na kojoj vrsti mlađih?
Autor Adnan Bratić 1.7.2019. u 15:23

Ako ste sve priloge citali, i najnovije ste sigurno shvatili ko je zeleo da se zajednistvo nasih naroda prekine. Pri tome naravno nesmemo zaboraviti na nezainteresovanost nasih gradjana kada su promene u pitanju.

Tako da se moze jasno istaci, sve je ovako zbog nase neaktivnosti.

Ako zelite nesto menjati, morate i da se zrtvujete za te promene. Prvi deo je odlazak na izbore. Prestanite verovati onima koji vas nagovaraju da bojkotujete izbore. Neodlazak na izbore samo pomaze onima koji su trenutno na vlasti.


Valter