YU IDEJA UTOPIJA ILI REALNOST?!

DVA DESETLJEĆA KASNIJE: OPORAVLJA LI SE NAZIV ETNIČKIH SKUPINA BIVŠE DRŽAVE

JUGOSLAVENSKA IDEJA - UTOPIJA ILI REALNOST
               
BORIS PAVELIĆ


Hajde sad,nek' netko kaže čiji je bend EKV?
Ili čiji je bend Bijelo dugme?
Ili čiji su Indexi?
Ne možemo reći da je EKV samo srbijanski.
Ili da je Dugme samo bosansko il' sarajevsko.
Ne, ti su kulturni fenomeni,današnjim rječnikom,regionalni.
A ondašnjim – jugoslavenski.
Tako govori Goran Behmen,32-godišnji savjetnik u odsjeku za Aziju i Afriku Ministarstva vanjskih poslova Bosne i Hercegovine.
Razgovaramo u prostorijama Društva Josip Broz Tito u središtu Sarajeva,u ulici Ćemaluša,koju neki članovi društva više vole zvati bivšim nazivom,ulicom Šaloma Albaharija.

Na policama su memorabilije NOB-e i socijalizma,na zidovima portreti Josipa Broza Tita dominira onaj na kojemu je maršal predstavljen u intelektualističkoj pozi civilnoga predsjednika države.
Do rata taj je portret zauzimao središnje mjesto u sarajevskoj gradskoj vijećnici.
Geler je u ratu posrijed srijede rasparao platno.
Slika je potom bačena u podrum i zaboravljena,da bi je odande nakon desetak godina spasio Muhidin Hamamdžić,prvi SDP-ov gradonačelnik Sarajeva,poklonivši je na čuvanje Društvu Josip Broz Tito. Najbolja odluka:tu je portret otrgnut zaboravu.
Tu,u sarajevskome Društvu Josip Broz Tito,bolja prošlost nadživljuje beskrajnu muku bosanske sadašnjosti;jugoslavenstvo tu živi kao da se nikada ništa nije dogodilo.

STRAŠNA BOL

– Raspad Jugoslavije za mene je bol,strašna bol – kaže za naš list Dževad Kapetanović,bivši novinar Radio Sarajeva i diplomat SFRJ,a kasnije i samostalne BiH.
– Živim s osjećajem zvijeri stjerane u kavez:živio sam u Jugoslaviji,moj je bio Split,Ljubljana,Skopje, Ohrid,Novi sad,Zagreb,Dubrovnik...
Sve je to bilo moje.
I sve sam to volio,kao što volim i Sarajevo.
Osjećam se Jugoslavenom,i žalim što Jugoslavija više ne postoji.
Jer,netko iz istočne Hrvatske danas se u Splitu osjeća kao kod kuće,a ja ne mogu,ja sam u Splitu stranac.
Žao mi je to i bolno.
Zato sam prvih godina bio prekinuo sva putovanja izvan Sarajeva.
Prije toga svijet sam obišao!
Bio sam jugoslavenski diplomat,u Londonu sam bio k'o u Mostaru.
Ali kad se raspala Jugoslavija,rekao sam: ne!
Ti si sad osuđen na tamnicu,na logor koji se zove Sarajevo,i tu imaš samo minimalna prava.
Jer kamo god dođeš,otpadnik si,stranac.
Kad sam radio u jugoslavenskoj ambasadi u Bernu,osjećao sam se ponosno.
Uživao sam ugled.
A kad sam 1993. došao u isto mjesto,samo u ambasadu BiH,ništa pobogu nisam mogao.
Baš kao i izbjeglice iz ove naše zemlje!
Razlika je bila nebo i zemlja.
Osjećao sam se izgubljen,ni tamo ni 'vamo,ništa nije moje.
Ni ovo ovdje nije moje!
Ovdje je fašizam na vlasti,i ja se s tim ne mogu pomiriti – pripovijeda Dževad Kapetanović.

TISUĆE IDENTITETA

Taj 72-godišnji Sarajlija fizički pati zbog nestanka zemlje u kojoj je živio dobro.
Goran Behmen,pak, voje jugoslavenstvo utemeljuje u racionalnom izboru.
Dževadovi su osjećaji žestoki,tuga za izgubljenim razdiruća,a potpuna politička nemoć samo pojačava osjećaj gubitka.
Gorana Behmena,pak, acionalno razumijevanje današnjice navodi da odbaci nacionalizam.

– Jugoslavenstvo je moj kulturološki izbor,i ja ga se ne stidim.
Nacionalnost je samo jedan od tisuću mogućih identiteta.
a sam, primjerice,južni Slaven,svjestan da su mi ostali južni Slaveni bliži od drugih naroda.
Jezik mi je južnoslavenski.
Zašto ne bih bio i Bosanac i Hercegovac i južni Slaven u isto vrijeme?
Ali istodobno imam i emotivnu i kulturološku vezu i identifikaciju s tekovinama bivše Jugoslavije,i ne vidim zašto bih se toga stidio.
[color:eeee=red[Jer ako može postojati europski identitet,zašto ne bi mogao postojati južnoslavenski,koji će se jednog dana,kao regionalni,uklopiti u europski identitet? – argumentira Behmen.
On se izjašnjava »Bosancem i Hercegovcem, južnim Slavenom«.
Kad je u Sarajevu počeo rat, mao je 14 godina.
Jugoslavije se ne sjeća;što zna,zna iz priča starijh.
Na Pravnom fakultetu u Sarajevu završio je pravo,a potom magistrirao srednjevjekovlje kod uglednoga povjesničara umjetnosti Dubravka Lovrenovića.
Danas,u zapučku otmjenoga odijela udjenuta mu je crvena maramica.

SLJEDEĆA JUGOSLAVIJA

Tristopedeset kilometara sjeveroistočno,u Svetogorskoj ulici 21 u Beogradu,poznato je kazalište Atelje 212.
U uredu direktora Kokana Mladenovića kalendar je za 2011. s fotografijama Titovih državničkih putovanja,a na zidovima feralovske fotomontaže Mladenovićeve glave u poznate Titove fotografije: umjesto Jasera Arafata,Tito grli Mladenovića;umjesto Che Guevare,Tito pozdravlja Mladenovića; umjesto Gamala Abdela Nasera,Tito se rukuje s Mladenovićem,43-godišnjim Nišlijom koji je u Beogradu završio Akademiju dramskih umjetnosti,a sada na reveru nosi bedž s jugoslavenskom zastavom. Mladenovićevo je jugoslavenstvo postmodernističko i nekonvencionalno,ali zato ništa manje seriozno: »Jugosloven sam po opredjeljenju.
Što se dogodilo s više od milijun ljudi koji su se na popisu 1991. izjasnili kao Jugosloveni?
Postali su Hazari, maginarni narod.
No tvrdim da nisu prestali postojati.
Jugoslovenstvo nije politička kategorija kakvu su nam pokušavali nametnuti,nego najprirodnije moguće stanje eksjugoslavenskih naroda.
Vjerujem da je ono realna budućnost,makar,tragikomično,bilo ostvareno kroz zajednički europski okvir. [color=red][b]Jer,mi nemamo bližih naroda od nas samih,a uvijek se ponašamo kao da će poslije tih naših ratova pored nas živjeti Finci,Šveđani ili Meksikanci.
Neće.
Uvijek ćemo živjeti samo mi[color=undefined] – odlučnim glasom,uvježbanim za javne nastupe,nadglasava Kokan Mladenović vrevu obližnje »Srpske kafane«,redovito svratište kazališnih ljudi,u kojemu se jede, pije i buči mnogo,obilno i nezaboravno.
Aktualna kazališna sezona Ateljea 212 nazvana je »NexT YU«.
Ta je riječ kombinacija »Next Yu« i »Ex Yu«,»sljedeća Jugoslavija« i »bivša Jugoslavija«.

MALE KULTURE

– Nastojimo vidjeti što je, dva desetljeća poslije raspada,moguće od jugoslavenskoga kulturnog prostora. Sve reakcije pokazuju da je pravo vrijeme.
vi jedva čekaju da sudjeluju,bez obzira na naziv sezone,koji je donedavna odbijao razne kulturne i nacionalne krugove.

Ne možemo negirati da su svi narodi u Jugoslaviji doživjeli ogroman društveni i kulturni prosperitet,ali ni to da je u jednom trenutku ta zajednica postala neprihvatljiv okvir za dobar dio njenih naroda.
Ali ja neću prestati vjerovati da je jedinstvo različitosti,koje je proklamirala bivša Jugoslavija najbolja kombinacija za narode koji ovdje žive.
Što je, ustalom,EU? – govori Mladenović.

Repertoar kazališne sezone posvećene Jugoslaviji združit će cijelu bivšu državu,od Miroslava Krleže do Zijaha Sokolovića,od Slovenije do Makedonije,od Abdulaha Sidrana do Damira Šodana.

Preskupo smo platili zatvaranje u kulturne i političke kasabe.
Prestankom dobroga rivaliteta dobili ste samodovoljne,male kulture koje imaju mnogo više nacionalnog, a mnogo manje kulturnog.
Svi stagniramo.
Osjećaj je većine kazališnih ljudi s prostora bivše Jugoslavije da smo zatvaranjem svi jako puno izgubili. Tijesno je,gušimo se u provincijalizmu.
Kao što kaže Radomir Konstantinović čim se uguši rivalitet i konkurencija,palanka pomisli da je najvažnija.
»NexT YU« samo je jedan vid reaktualizirane diskusije o ostavštini jugoslavenstva.
U Beogradu je potkraj listopada održana javna tribina o poputbini nestale nacije na kojoj su govorili redatelj Želimir Žilnik,glumica Mirjana Karanović i pisci Ante Tomić,Miljenko Jergović i Muharem Bazdulj. U ožujku ove godine u Zagrebu je osnovana podružnica Saveza Jugoslavena.
U Splitu je utemeljen Klub Jugoslavena.
Dvadeset godina poslije raspada Jugoslavije, jugoslavenstvo je očito preživjelo,a Jugoslaveni opet počinju govoriti.
Sarajevski filozof Ugo Vlaisavljević ne čudi se tome:

[b]VIŠESLOJAN OSJEĆAJ

– Vrlo je interesantan taj nepotpuni nestanak jugoslavenskog identiteta.
Njegovi se ostaci itekako naziru.
Od države više nema ništa,ali ne možemo tvrditi da je s državom nestao i identitet.
Treba vidjeti tinja li i dalje nešto što je bilo upisano u meso i u duše ljudi,treba kopati po toj olupini,da se vidi hoće li isplivati samo krhotine,ili i nešto više.
Valjalo bi, vakako,istražiti i dubinsku i površinsku strukturu jugoslavenskoga identiteta danas – kazao je Vlaisavljević za naš list.
Da je došlo vrijeme da se o jugoslavenstvu govori »na pravi način,jer je sve dosad bilo kao u nekoj magli«,smatra i Sonja Biserko,aktivistica za ljudska prava iz Beograda,koja je u Srbiji bila jedna od najistaknutijih zagovornica prava svakoga od južnoslavenskih naroda da imaju svoju državu.
– Jugoslavenstvo svakako jest zanimljivo,i čini se da stiže vrijeme uravnoteženoga razgovora o njemu. Na osobnoj razini,taj je osjećaj višeslojan,i treba ga analizirati od osobe do osobe,jer su i motivi različiti – kaže Sonja Biserko.
No na političkoj razini,Biserko smatra da je jugoslavenski ustav iz 1974. dao okvir za buduće osamostaljenje republika.
– U tom je smislu bio emancipirajući.
U proteklih dvadeset godina svi su negirali Jugoslaviju,a baš je njezin ustav bio polazna točka Badinterovoj komisiji,koja je postojeće republičke granice proglasila državnima.
Ustav iz 1974. dobacio je koliko je mogao u tadašnjim okolnostima.
Kasnija politička scena razvijala se iz njega.
Razočarava to što se u proteklih dvadeset godina sve srušilo,i što nitko nije raspravljao o dostignućima socijalističke Jugoslavije,bila ona dobra ili loša.
Šutnja i negiranje je neiskren nezreo i nedorastao odnos prema vlastitoj prošlosti.
Bez pravoga uvida naprosto ne možete dalje – upozorava Sonja Biserko.

MJEŠOVITI BRAKOVI

Zagrebački pisac i romanist Predrag Matvejević,koji je osamdesetih napisao knjigu »Jugoslavenstvo danas«,podsjeća kako se »nakon raspada Jugoslavije,svako jugoslavenstvo poistovjetilo s najgorim od onoga što je u sebi nosilo:integralizmom,unitarizmom,negacijom posebnih identiteta i vrlo često,s velikosrpskom idejom koja je svojedobno brisala druge ideje.
No kroz povijest,jugoslavenstvo je bilo i nešto drugo,na trenutke mnogo više i mnogo bolje.

– U mješovitim brakovima posljednjega rata,naročito u BiH,mnogi su taj rat doživljavali kao tragediju,ne znajući kamo da se svrstaju,pa su osuđivali sve rušitelje dotadašnje zajednice.
Valja i njih shvatiti,i ne poistovjećivati ih s onima koji su počinili zločine – kaže Matvejević koji podsjeća i na snažnu povijest jugoslavenske ideje,naročito u Hrvata.
Matvejević pritom ističe važnost kulturne suradnje.

Kultura može uspostaviti odnose koji nikoga ne vežu,a svima nude šansu da osmisle vlastiti stav i suoče ga s drugima.
Valja izaći iz uskog nacionalnog koncepta kakav je u Europi vladao u pretprošlom stoljeću,i koji se, ne slučajno,i u većim i razvijenijim zemljama pretvorio u fašizam.
Smiješno je vidjeti one koji strahuju od svake korespondencije među ovim kulturama.
Jer,sam nam jezik dopušta visok stupanj uzajamnog razumijevanja.
Posijano je neko glupo sjeme, z kojega raste strah da nas netko želi otuđiti,oduzeti nam nešto, nametnuti nešto drugo.
Taj strah valja obuzdati,pa ako treba,i ismijati ga,jer vodi u najgori tip provincijalizma,onaj koji nije kadar korespondirati s Europom današnjice,u koju želimo i zaslužujemo ući – kaže Matvejević.
Danas,svi se slažu da države Jugoslavije više ne može biti.
– Nitko od ruševina ne može napraviti državu – kaže u Zagrebu Matvejević.

ZAJEDNIČKA PRETPOVIJEST

– Sve su nam oteli,samo još jugoslavenstvo nisu.
Ali novu Jugoslaviju nećemo stvarati.
Može se i bez nje.
Hajdemo dalje kao ljudi.
Nemojmo negirati ono što je postojalo,i ono što je bilo vrijedno – vapi iz Sarajeva Dževad Kapetanović. Opće je uvjerenje da je EU rješenje i nadomjestak za ono dobro.
– EU se bazira na regionalnim inicijativama.
Ono što se nekada zvalo Jugoslavijom,danas se zove zapadnim Balkanom.
Uspostavlja se jaka regionalna suradnja,što je i normalno.
Nema nikakvog razloga plašiti se suradnje, niti je nazivati oživljavanjem ili povampirenjem Jugoslavije. Od toga nema ništa,ali sasvim je normalno da zemlje s komplementarnom privredom,istim ili sličnim jezicima – kako tko hoće – sličnim mentalitetom,kulturološkim obrascima,surađuju na svim poljima. Zašto ne? – pita Goran Behmen.

DOPUSTITI PRAVO NA IZJAŠNJAVANJE

Jugoslaveni postoje! Udruženje »Naša Jugoslavija« traži da se ta jednostavna činjenica prizna kao pravo – zahtjev je kojim udruženje kojemu BiH onemogućuje registraciju iskazuje želju za službenim priznanjem jugoslavenske nacionalnosti.
Ona nije priznata ni u Hrvatskoj,ni u BiH,ni u Srbiji.
Na popisu stanovništva 1991. u Hrvatskoj, Jugoslavenom se izjasnio 106.041 građanin.
Deset godina ranije bilo je ih 379.957,a 1971.84.118.
U Srbiji, pretpostavlja se da danas živi oko 80 tisuća ljudi koji se izjašnjavaju Jugoslavenima.
Potkraj 2009. godine,oko šest tisuća ljudi potpisalo je zahtjev za priznavanjem jugoslavenske nacionalnosti,ali taj je zahtjev nedavno službeno odbijen,pa će na predstojećem popisu stanovništva ove godine Jugoslaveni u Srbiji,baš kao i u Hrvatskoj,potpasti pod kategoriju »ostalih«.
U BiH je isto tako,ali ondje su »ostali« i zakonski diskriminirani,jer se ne mogu kandidirati za članove Predsjedništva BiH,u kojemu postoje samo tri mjesta za predstavnika Hrvata,Bošnjaka i Srba.
Takvo je rješenje poznatom presudom »Sejdić-Finci« ukinuo i Sud za ljudska prava u Strasbourgu,pa BiH prijeti izbacivanje iz Vijeća Europe ne promijeni li to diskriminirajuće zakonsko rješenje.
Povrh toga,Ministarstvo pravde BiH sa zanimljivim je objašnjenjem odbilo je registrirati udruženje »Naša Jugoslavija«:zato što iz »naziva udruženja nije izbrisalo riječ »Jugoslavija«.

Dževad Kapetanović kaže da će se na popisu,bude li ga u BiH,izjasniti kao »ostali«,»premda sam Jugoslaven«.
– Kad čuju moje muslimansko ime, itaju me: »Bošnjak?«
Kao da mi šamar udari!
To je za mene zaista uvreda.
Još da mi kažu »Bosanac« nekako bih i progutao.
Ali »Bošnjak«,to mi je katastrofa. Srbin nisam,Hrvat nisam – Jugoslaven sam – kaže.
I ostali se naši sugovornici slažu da da treba priznati jugoslavensku nacionalnost.
– Ljudi se osjećaju kako se osjećaju.
To treba uvažiti.
Identitet je vrlo kompleksan,mnogo je širi od uskoga nacionalnog,a i mijenja se.
Možda dolazi vrijeme kad će se na sve to drukčije gledati.
Držim da treba dopustiti tu vrst izjašnjavanja –  kaže Biserko.

POGUBNA NACIONALISTIČKA PROPAGANDA

Zlatko Stojković je Jugoslaven iz Pule koji od 1988. živi u Njemačkoj.
Prije dvije godine osnovao je udruženje »Naša Jugoslavija« koje okuplja Jugoslavene i zauzima se za službeno priznanje jugoslavenske nacije u Hrvatskoj.
– Uoči posljednje promjene Ustava predsjedniku Sabora Luki Bebiću i desetak saborskih zastupnika, među kojima i Damiru Kajinu i Željki Antunović,poslali smo zahtjev za službeno priznanje jugoslavenske nacije.
Odgovor nismo dobili,a ni novine nisu ništa objavile – kazao nam je Stojković.
– Jugoslavenstvo shvaćam kao simbiozu svih zajedničkih karakteristika podneblja u kojemu žive naši narodi.
Osobno,majka mi je Hrvatica,otac Srbin.
Odrastao sam u tolerantnoj okolini,u kojoj su skladno živjeli i Talijani,i Srbi,i Hrvati,i Muslimani,i Makedonci.
Iz današnje perspektive,bilo je to vrijeme kakvo se samo poželjeti može – tvrdi Stojković.
On dijeli dojam da u Hrvatskoj postoji veći zazor prema Jugoslavenima nego u Srbiji ili BiH.

– Devedesetih je nacionalizam bio toliko jak i izvana i iznutra,da su se ljudi počeli bojati izjašnjavati se Jugoslavenima.
Teško je vjerovati da je onoliki pad broja Jugoslavena posljedica prirodnih razloga.
Nacionalistička se propaganda strahovito raširila,pa se ljudi i danas boje za posao i egzistenciju – drži Stojković.
Drugi razlog vidi u »osjećaju nemoći koji ljude sprečava da pokušaju išta promijeniti«
– No, taj osjećaj djeluje samo dok nas je malo.
Kad nas bude sto,dvjesto tisuća,morat će nas uzeti u obzir – optimističan je naš sugovornik.
Zlatka Stojkovića vrijeđa nepriznavanje jugoslavenske nacije.

– Ljudi smo,nismo »ostali« i želimo da nas se poštuje.
To »ostali« s ljudskim pravima nema veze – tvrdi Stojković koji današnje vlasti u državama bivše Jugoslavije optužuje da prisvajaju sve dobro iz Jugoslavije,a da tu državu istodobno optužuju za sve što je u njoj bilo loše.

Prva jugoslavenska ideja dvjesto je godina starija od prve jugoslavenske političke tvorevine.
A i nadživjela je jugoslavensku državu.
Ona je i začeta kao kulturna ideja.
retpovijest nam je zajednička,a realnost već sada pokazuje koliko jesmo i koliko ćemo tek biti upućeni jedni na druge – govori u Beogradu Kokan Mladenović.
Kako jenjava nacionalistički val rata,mržnje i odvajanja,lakše je govoriti o sličnostima i zajedništvu. Jugoslavenska ideja danas se pokušava formulirati kao »Jugoslavija dobrih namjera« kao nova-stara utopija,ovaj put srodna novopronađenoj europskoj utopiji kao još jedna nositeljica obećanja budućnosti. No valja biti oprezan dovoljno smo povijesti proživjeli da smo mogli naučiti kako ideje same po sebi na jamče baš ništa,bile integralističke,bile suverenističke.
Mogli smo već naučiti kako na kompliciranome palimpsestu istodobnih jednakosti i razlika jugoistočne Europe,stabilnost ne može jamčiti propisivanje,nametanje,»implementacija«,bilo koje ideje,od ujedinjujućeg jugoslavenstva do partikularističkog nacionalizma.
Kako o tome,na primjeru Bosne i Hercegovine,najdublje i s najviše tankoćutnosti piše sarajevski pisac Ivan Lovrenović jugoistočna Europa – zvala se jugoslavenskom kraljevinom,monarhijom socijalističkom federacijom,zapadnim Balkanom ili europskom regijom – može biti mirna i zadovoljna samo u neprekidnome procesu prepoznavanja i priznavanja onoga zajedničkoga,ali i onoga najfinije različitoga među ljudima i narodima koji na tom području žive.

Utiskivanje ideologije,ma koja bila,u stvarnost,uvijek je završavalo nasiljem i mržnjom.
Samo svakodnevno vježbanje snošljivosti svakoga od nas,svugdje oko nas;učenje umijeća kompromisa, dogovaranja i uvažavanja tuđih interesa,ma koliko nam se možda malo dopadali,mogu jamčiti okončanje konflikata i objedinjujuće harmoniziranje bezbrojnih razlika.
I baš zato,možda paradoksalno,jedan od identiteta koji u tom procesu moraju imati pravo na postojanje jest – jugoslavenski identitet.


http://www.nasa-jugoslavija.org/jugoslavenska_ideja.htm


Preuzeto sa internet portala "Novi list",objavljeno 08.01.2011. godine

Valter

Moze postojati i najbolji sistem na svetu,neveredi nista ako je nivo inteligencije gradjana na nedovoljno razvijenom stupnju da ga razume.

Nagli razvoj industije,koji je eksplozijom automatizacije pomerio normalan razvoj ljudskog intelekta je doneo kapitalistima nove milione,dok je radnickoj klasi doneo zatupljivanje.

Sve se brze i brze unapredjivao samo onaj deo koji umanjuje broj radnika za strojevima a pri tome uvecava profit za kapitalistu.

Nije cudo sto su radnici pocelli da mrze kapitalistu.

To je bilo nekada davno,kada je poceo razvoj industrije da se unapredjuje.

A danas?

Koliko se promenuo polozaj radnicke klase u odnosu na ono veme pocetka industijalizacije u svetu i kod nas?

Razmotrite i usporedite.

Ukljucite svoje prijatelje i prodiskutirajte sa njima.

Siguran sam da ce diskuija biti interesantna.

Valter

http://www.express.hr/top-news/nekoc-fanaticni-jugoslaveni-a-danas-veliki-nacionalisti-3487

Nekoć fanatični Jugoslaveni, a danas veliki nacionalisti
Piše Emir Imamović Pirke

To što se neka tema ne problematizira, ne znači da je nema i da će se šutnjom ukloniti

Neke vijesti u vrijeme oko izbora sporije putuju: trebalo je, tako, proći mjesec i pol dana da se u Hrvatskoj uopće progovori o novoj knjizi doktora povijesnih znanosti, Dragana Markovine, naslovljenoj sa “Jugoslavenstvo poslije svega“ - objavljenoj i krajem listopada prvi puta promoviranoj na Sajmu knjiga u Beogradu. Vrijeme, naravno, nije učinilo svoje...

Dolazak Markovinine knjige do nacionalne televizije prikriven je, istina, najavom sasvim druge teme – nebavljenjem kulturom u cunamiju reformi u pripremi – valjda zato što se nitko nije uspio sjetiti pristojnijeg uvoda u podcjenjivanje i autora i djela, a sve u redovnom obraćanju naciji povjesničara književnosti Slobodana Prosperova Novaka.

Ništa se, dakle, neuobičajeno desilo nije, bez obzira na vrijeme radnje, samo je, istina blaže nego inače, proglašena opća opasnost od razgovora o skoroj prošlosti i pojedincima kojima smrt jedne države nije poslužila da mrtvim proglase ili svoje dotadašnje živote ili krenu u temeljito prepravljanje vlastitih biografija.
"Jugoslavenstvo poslije svega" | Author: mostart.co.rs
Facebook

- Govoriti danas, 25 godina nakon raspada zemlje, o Jugoslaviji i jugoslavenstvu kao takvom, u gotovo svim društvima na postjugoslavenskom prostoru, izlaže autora značajnom riziku od izolacije, preko prešućivanja, do otvorenih napada (...) Istinski demokratska društva u pravilu potiču razgovore o svim bitnim pitanjima koja doista zanimaju javnost. S te strane ova knjiga dokida šutnju o jednom važnom pitanju i realnosti koja se na kulturnom planu događa, sviđalo se to nekome ili ne. Na kraju krajeva, to što se neka tema ne problematizira, ne znači da je nema i da će je se šutnjom ukloniti”, dio je teksta kojim nakladnik, zemunski Mostart, na svojim stranicama predstavlja Markovininu knjigu.
Markovini se dogodila i izolacija i prešućivanje

Zbilja, sve se, nevezano direktno jedno s drugim, i Draganu Markovini i „Jugoslavenstvu poslije svega“, dogodilo: izolacija, pa prešućivanje i, evo, konačno, otvoreni napad na nešto o čemu se u nas ili treba glasno šutjeti ili govoriti jezikom i tonalitetom navijačke stadionske okuke. A tamo valjda ne treba objašnjavati, ne vladaju niti svete činjenice, niti demokratsko ozračje, niti intelektualna klima.

Knjiga Dragana Markovine, zapravo, doživljava isto što se dešava i drugim temama ili djelima vezanim za, nazovimo ga, jugoslavenski dio hrvatske povijesti. One povjesti s kojom se, kako kaže Markovinin kolega i profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Hrvoje Klasić, ne suočava, već se s njom obračunava - ako se već ne može šutnjom učiniti da jednostavno nestane.

Rijetki što bi svetim činjenicama govorili i o toj mrtvoj državi i o njenom naslijeđu, čim zinu bivaju nadglasani bukom mnoštva koje, zapravo, održava emocionalni odnos visokog intenziteta prema Jugoslaviji u bilo kojem obliku.

Pri tome, Jugoslavija nigdje nije tako živahna, postojeća, snažna i opasna, kao među onima što se busaju u domoljubna prsa nakon što su - sa diplomama fakulteta iz republičkih centara i višesobnih, društvenih stanova - podrivali sustav iznutra i konačno ga, je li tako, naravno da nije, urušili do temelja.
Jedan fanatizam zamijenili smo drugim

Kada se, dakle, iz samozvanih domoljubnih, državtotvornih, tako nekih krugova, progovori – a zapravo se govori neprestano – o SFRJ i jugoslavenstvu, lako se može učiniti da je ta zemlja nestala prije dvadeset i pet minuta, a ne prije isto toliko godina, i to u građanskom, unutarhrvatskom ratu u kojem su Hrvati independentisti jedva, teškom mukom i tijesnim rezultatom, porazili Hrvate jugounitariste, ali se potonji, mamu li im upornu, upravo pregrupiraju, pa postoji realna opasnost da koliko prekosutra Trg bana Jelačića osvane kao Bulevar bratstva i jedinstva.

Povijest je znanost i kao takva ne poznaje dramaturški obrazac western filmova. Ona je zbir dostupnih činjenica u kontekstu vremena i prostora, uzroka i posljedica, a svaka druga interpretacija i posljedični odnos uspostavljen na osnovu nje, ima veze sa svime osim sa tim činjenicama koje stradaju kada ne odgovaraju unaprijed donešenom sudu ili, što uopće nije rijedak slučaj, onima što su jedan, jugoslavenski fanatizam, zamijenili drugim, hrvatskim, pa im se na istom mjestu na kojem su do jučer bili narodni neprijatelji, subverzivni elementi, anarho-liberali, izdajnici, reakcionari, priviđaju država koje nema i borci za nju.

Takvima je, naravno uzalud, objašnjavati kako je od, nazovimo je, političke jugonostalgije, uzaludnija samo jugofobija.

Borba protiv zamišljenog protivnika je oblik treninga karatea, dok je ona verbalna, vođena protiv nepostojećeg neprijatelja, najefikasniji način da se prešuti bitno i spriječi nekoga zločestog da govornika upita jesu li ga ono partizani strijeljali osam ili pedeset puta i kada ga je točno UDBA ustrijelila u potiljak: sedamdeset prve ili oko Velike gospe ove godine.
Jugoslavenstvo je za Hrvate neistraženo

Jugoslavija kao povijesna činjenica i sve što iz toga proizilazi u Hrvatskoj nisu, iako se čini suprotno, neiscrpne teme, već zapravo neistražene.

Osim ako pod istraživanjem i znanstvenim pristupom ne smatramo manipuliranje epizodama iz prošlosti – od Bleiburga do likvidacija pripadnika takozvane neprijateljske emigracije – kojima nije cilj osvijetliti jedan period iz prošlosti, već tu istu prošlost što je moguće više zatamniti.

Rijetki pokušaji, poput pomenute, te knjige istog autora, “Povijest poraženih”, tek su početni i mali koraci u vraćanju bitnih tema u javnost i prilasku novom, nikako emocionalnom i histerično-navijačkom, već znanstveno-intelektualnom pristupu i prošlosti i njenim akterima i naslijeđu.

Veće ćemo, izgleda, pričekati još neko, duže vrijeme, najviše zbog trilinga reakcija kojeg čine izolacija, prešućivanje i otvoreni napadi. Sve što, zajedno i odvojeno, govori koliko je mali demokratski kapacitet društva, a velika nespremnost da se o bitnom razgovara umjesto da se doslovce ili u prenešenom značenju – reži.

Slaven (citat):http://kutaknet.com/index.php/aktuelno/ciji-sam-ja-ako-mi-je-otac-musliman-majka-pravoslavka-cije-je-moje-dijete-ako-sam-ozenio-srpkinju?fbclid=IwAR0a7-pxrZBexbiyTdPKao71UZJ1JEBaFFoL8cxC76TwRu2U_Mo3jlnokak

Tamo gde tvoje srce oseca da je kod kuce, si i ti kod kuce. Ceo svet je tvoj dom, ako ti to tako osecas.


Valter

Slaven (citat):Rečenica koja mi je jedno vreme često upućivana "Jugoslavija, komunizam da je to valjalo ne bi propalo" moram priznati da sam i sam bio počeo da razmisljam o svojim stavovima po tom pitanju.
Piše : Jusuf Krco

Do devedesetih jedini put kad sam osetio neki strah od neizvesnosti bilo je kad je umro Maršal TITO. Bar za mene on je predstavljao garanciju neke ljudske sigurnosti garanciju Jugoslavije i jugoslovenstva. Posle njegove smrti do Ante Markovića se sa mnogo čime nisam slagao bar u domenu nekih mojih poznavanja politicke stvarnosti,bio sam politicki analfabeta onda sam počeo da učim i saznajem.
Prvi stvarni kontakt sa nacionalizmom sam osetio sa Milosevicem u Srpskom Miletiću u dogadjanju naroda, dotle je na njegovim skupovima svirana moja himna i vijorila se moja zastava onda sam prvi put se zapitao šta ću ja u masi koja kliče kokardi i peva pronacionalističke pesme. Jugoslaviju nisu srušili Jugosloveni niti se sama urušila zato sto nije valjala, nju su srušile izdajice koje su stasavale na njenim njedrima i to vrlo vešto zavodili njen narod sa nacionalistickim bajkama potkrepljen religijskim lažima i na kraju sve to krunisali krvavim sukobima devedesetih.
Sebe smatram jednim od krivaca za raspad Jugoslavije ne zato što sam podrzavao bilo koju stranu već zato što se nisam kao velika većina radnog naroda u tim vremenima pobunio niti bilo sta učinio da sačuvam ono u sto sam verovao.Kad razmišljam o tim vremenima i nama stvarnim Jugoslovenima jedino u čemu nalazim opravdanje je verovanje u JNA, kako je oficirski kadar odreagovao u toj situaciji svima nam je poznato. Oni koji su imali i poštovali vojnicku čast i zakletvu zna se kako su zavrsavali ali nazalost takvih je bilo malo. Na krajuoni koji su bili obavezni i obučavani da brane ustav i državu ispali su najveci izdajnici.
Posle svih neljudskosti srušena je jedna ozbiljna država i to na najbestijalniji nacin i stvorene su državice od "tisućletnjeg sna" i "nebesko velike Srbije" do "zelene džamahirije" svi su nekako osećali zadovoljstvo novonastalim stanjem i ponosono se busali u nacionalne grudi i okretali nekom svom zamišljenom ili nametnutom bogu i allahu. O blagostanju i nacionalnom interesu govore namisti oni koi su nas i uveli u devedesete i sad nam prodaju "demokratiju" i uče nas kako nam je sad bolje nego sto je ikad bilo.
Kako nam je stvarno bilo u toj nasoj JUGOSLAVIJI u tom nasem radnickom raju, jeste se ondašnje rukovodstvo zaduživalo sto niko ne poriče, ti krediti su se koristili namenski za razvoj i izgradnju države i drustva. Privilegije rukovodećeg kadra su bile minimalne kao i korupcija a potvrda toga je sto ni posle trideset godina nije pronadjen nikakav tajni račun druga TITA ni bilo kog iz starog kadra. Nepotizam i ako se pojavio u nekom obliku sama partija je to sankcionisala, o radničkom standardu i socijalnom programu ne moram nista pisati to je vec antologijska vrednost Organi reda su bili upravo kako njihov naziv i govori Narodna Milicija, svaki od njih je bio samo i jedino milicioner i nista drugo apsolutno posvećen svom pozivu. JNA e, to je bila stvarno vojska ko nije obukao uniformu ni devojku nije mogao birati. Sistem Opštenarodne odbrane i društvene samozastitebio je spreman da se efikasno uhvati u koštac sa kriznim situacijama i elementarnim nepogodama. Kad su srušili Jugoslaviju i počeli da stvaraju neka nova pravila i države uništili su sve te kapitalne vrednosti jugoslovenskih naroda.
Ja sam vernik, muslimani to smatram iskljucivo svojim pravom na stav, to sam naucio u vremenu Jugoslavije.Mnogi će reći da je pravo na versku opredeljenost bilo sankcionisano to ječista insinuacija ne poričem da je bilo zloupotreba u tom kontekstu ali svakako iza toga nije stajala država svoim uredbama već su to bili pojedinacni slucajevi inspirisani individualnim animozitetima. Ovim mojim izlaganjem svakako ne zelim da kazem da u toj drzavi nije bilo i nečega što je trebalo modifikovati i usklađivati sa duhom vremena.
Ponosim se time što sam imao tu čast i zadovoljstvo da bar deo života provedem u vremenu ljudskog dostojanstva i uzvišenosti koje se ogledalo ne samo u radničkom pregalaštvu nego i u bogougodnim vrednostima kao što je bilo bratstvo i jedinstvo Jugoslovenskih naroda i narodnosti.
Gavrilo Pincip je napisao Jugoslavija je moj nedosanjani san.

To mnogima nije jasno. Zato preporucujem svim posetiocima da, kada procitaju ove redove pogledaju nase priloge od samoga pocetka. Kada to uradite cete shvatiti da smo mi to od samoga pocetka tvrdili.
Na zalost je danas situacija takva kakva je.
Samo, nas zadatak nije zavrsen. Sirenje prijateljstva medju nasim narodima je danas jos vaznije nego do sada. Tek sada dolaze prava iskusenje pred nas.
Zato je bitno uspostaviti ponovo dobre odnose medju nasim narodima, zato sto ce nam svima biti jako potrebna. " Samo zajedno smo jaki" je jedino ispravno resenje u situaciji u kojoj se svi danas nalazimo.
Zarmislite svi dobro o svemu i krenite pravim putem u bolju buducnost svih nas. Vasa sudbina je u vasim rukama.

Slaven (citat):Kad je radnik bio gospodin !
Život u ☆ S F R J ☆

Istorija kaže da radnici nikada u praksi (bar u to vreme i unutar socijalističkih zemalja) nisu dignuti na takav pijedestal na kojem su bili u samoupravnoj Jugoslaviji.
Radno vreme je bilo od 7 do 15 h uz pauzu koja se obično provodila u pomenutim restoranima. Subote i nedelje su bile neradne osim za one organizacije kod kojih je priroda posla zahtevala da se radi i za dane vikenda.

Plate su uglavnom bile isplaćivane gotovinski unutar samog preduzeća. Novac je bio priložen u kovertu na kojoj su bile navedene osnovne generalije zaposlenog i ostali podaci vezano za obračun plate.
Bez većih problema su se mogla koristiti neplaćena odsustva, bolovanja, a sistematski lekarski pregledi su bili obavezni i provođeni u svim preduzećima.

Kada bi se desio smrtni slučaj, radnik je imao pravo na besplatnu sahranu. Ukoliko je umro za vreme radnog veka, u istu radnu organizaciju se odmah zapošljavao neko od članova najuže porodice.
A kada dođe vreme godišnjih odmora tu su uvek bila radnička odmarališta u koja se opet išlo u organizaciji sindikata.
Samoupravno društvo je temeljeno na radu za dobrobit čovjeka, da čovek bude slobodan, bez ikakve eksploatacije, da stvara i upravlja onim što je stvorio.

Među običnim svetom se nije pitalo o nacionalnosti, nije bio bitan materijalni status, ljudi su se cenili po karakternim osobinama, odnosu prema drugima i delima.
Nisu bile retke životne priče ljudi koji su prešli put od KV radnika, neposrednog proizvođača i samoupravljača do direktora jedne radne organizacije.

Kasa uzajamne pomoći je bila oblik dobrovoljnog udruživanja kako bi se pomoglo članovima radne organizacije sa kratkoročnim pozajmicama.
Tako su oni sa najmanjim primanjima rešavali neke bitne životne probleme vezano za izgradnju kuće, kupovinu nameštaja, školovanje dece.

Ali, sve je uzalud, ako drustvo-gradjani nisu svesni onoga sto imaju. Zato mi danas vise nemamo Jugoslaviju.
Posto nada umire kao zadnja, nam se sada pruza prilika da sve ispravimo. Situacija u kojoj se vecina zemalja sveta a posebno evrope nalazi pokazuje i dokazuje po ko zna koji put da je " Bravar" bio u pravu. " Samo zajedno smo jaki", to je bilo i pokazalo se kao istinito. Ova situacija u kojoj se nalazimo to najbolje potvrdjuje. Sada kada su granice zatvorene, treba imati domacu poljoprivredu. Gde je ona sada kod nas? Nema je, ili je velikim delom unistena. Ovakvi momenti pokazuju da treba imati sve u "kuci". Samo one drzave koje mogu da se oslone same na sebe u ovakvim situacijama mogu da prezive. Naravno uz svest, visoku svest svakog pojedinca u drustvu.
Mi sada imamo mogucnost da pokazemo i dokazemo definitivno svoju inteligenciju. Onako kako se budemo ponasali u naredno vreme prema svojoj drzavi i svojim sugradjanima ce dokazati i kako ce se nastaviti nas zivot.

Svi mi uticemo na tok dogadjaja u buducnosti, i to svojim ponasanjem, sada.


Valter

Slaven (citat):https://atma.hr/dovoljno-dugo-smo-bili-hrvati-srbi-bosanci-ajmo-sada-malo-biti-ljudi/?fbclid=IwAR0B57uu4YdSPk8SGA4xc0nRb0yRSCdtvt4pWU7B_rTdQF_LGrPRNzSPcWM

NA BALKANU, CE TO BITI MALO DUZI PROCES. USTVARI SMO TU MOGUCNOST VEC IMALI ( VI TO ZNATE ) ALI SMO JE ( VECINA ) PROKOCKALI.



VALTER

Slaven (citat):

Na zalost je vecina stranica na FB tako napravljena da se iskoristavaju dobri ljudi ( naivni). Postavljaju se slike i pitanja pa se samo odgovara sa klikom. Sto vise klikova veca zarada za one koji su stranicu ( nemoraju biti jugosloveni ) osnovali. Na taj nacin se i prati raspolozennje mase. Licno preprorucujem radje forume, poput naseg. Gde mozete pisati i druziti se bez da neko na vama zaradjuje. Na vama samima je da donesete odluku. Dali cete dopustiti da vas neko iskoriscava u korist licnog bogacenja.

Veliki pozdrav svim posetiocima nesg foruma.

Valter