ISTORIJA JUGOSLAVIJE
Stranica 9/9 • 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9
STA JE PREDHODILO...
https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/sto-je-prethodilo-turbulentnim-zbivanjima-nova-generacija-politicara-tajna-sluzba-gubi-moc-15053873
Nakon jednog od najvažnijih političkih događaja - povijesnog "ne" Staljinu 1948. godine koje je socijalističku Jugoslaviju pozicioniralo s onu stranu "željezne zavjese" - u srpnju 1966. godine zbio se još jedan sudbonosni događaj koji će usmjeriti razvoj i put Titove Jugoslavije: IV. plenum CK SKJ, poznatiji kao "Brijunski".
Na tom važnom sastanku smijenjen je još jedan iz najužeg Titovog "enobeovskog" kruga - moćni šef tajne službe Udbe i formalno drugi čovjek države i sustava - "srpski kadar" Aleksandar Ranković. Ranković je pao točno deset godina nakon žestokog obračuna s jednim drugim Titovim bliskim suborcem, Crnogorcem Milovanom Đilasom. Upravo će smjena tako značajne figure jugoslavenskog poratnog režima označiti i početak novih reformskih političkih vjetrova unutar vladajuće partije, pa onda i cijelog društva.
- Ranković je bio simbol jednog prevladanog doba. On nije, kako se to obično smatra, bio velikosrbin. Iako su to svakako bili neki koji su se iza njega skrivali. Mislim da njegov kasniji život potvrđuje ovakav pogled. Ranković je, istina, smatrao da bi najveći narod trebao imati i najveću kontrolu, a sebe je vidio kao logičnog srpskog lidera. On se u jednom trenutku našao na poziciji isturene ličnosti različitih i heterogenih struja: komunističkih čvrstorukaša, srpskih nacionalista, raznorodnih Titovih protivnika… - objašnjava povjesničar Tvrtko Jakovina.
Nakon Rankovićeva sloma stvari se počinju mijenjati velikom brzinom. Na ulicama je sve manje policije, a cijeli represivni aparat gubi na snazi i prisiljen je djelovati znatno suptilnije.
Privredna reforma iz 1964. godine, reforma kojom je Jugoslavija krenula prema tržišnoj ekonomiji, nakon Rankovićeva pada dobiva na zamahu. S njom na površinu odmah izbijaju pitanja i sukobi koja će se nekoliko godina kasnije pokazati krucijalnima: razvijenije republike, Slovenija i Hrvatska, te autonomna pokrajina Vojvodina, sve glasnije iskazuju nezadovoljstvo svojim položajem prema ekonomski manje razvijenim republikama i autonomnoj pokrajini Kosovo. Očekivano, nezadovoljstvo postoji i s druge strane.
Nakon jednog od najvažnijih političkih događaja - povijesnog "ne" Staljinu 1948. godine koje je socijalističku Jugoslaviju pozicioniralo s onu stranu "željezne zavjese" - u srpnju 1966. godine zbio se još jedan sudbonosni događaj koji će usmjeriti razvoj i put Titove Jugoslavije: IV. plenum CK SKJ, poznatiji kao "Brijunski".
Na tom važnom sastanku smijenjen je još jedan iz najužeg Titovog "enobeovskog" kruga - moćni šef tajne službe Udbe i formalno drugi čovjek države i sustava - "srpski kadar" Aleksandar Ranković. Ranković je pao točno deset godina nakon žestokog obračuna s jednim drugim Titovim bliskim suborcem, Crnogorcem Milovanom Đilasom. Upravo će smjena tako značajne figure jugoslavenskog poratnog režima označiti i početak novih reformskih političkih vjetrova unutar vladajuće partije, pa onda i cijelog društva.
- Ranković je bio simbol jednog prevladanog doba. On nije, kako se to obično smatra, bio velikosrbin. Iako su to svakako bili neki koji su se iza njega skrivali. Mislim da njegov kasniji život potvrđuje ovakav pogled. Ranković je, istina, smatrao da bi najveći narod trebao imati i najveću kontrolu, a sebe je vidio kao logičnog srpskog lidera. On se u jednom trenutku našao na poziciji isturene ličnosti različitih i heterogenih struja: komunističkih čvrstorukaša, srpskih nacionalista, raznorodnih Titovih protivnika… - objašnjava povjesničar Tvrtko Jakovina.
Nakon Rankovićeva sloma stvari se počinju mijenjati velikom brzinom. Na ulicama je sve manje policije, a cijeli represivni aparat gubi na snazi i prisiljen je djelovati znatno suptilnije.
Privredna reforma iz 1964. godine, reforma kojom je Jugoslavija krenula prema tržišnoj ekonomiji, nakon Rankovićeva pada dobiva na zamahu. S njom na površinu odmah izbijaju pitanja i sukobi koja će se nekoliko godina kasnije pokazati krucijalnima: razvijenije republike, Slovenija i Hrvatska, te autonomna pokrajina Vojvodina, sve glasnije iskazuju nezadovoljstvo svojim položajem prema ekonomski manje razvijenim republikama i autonomnoj pokrajini Kosovo. Očekivano, nezadovoljstvo postoji i s druge strane.
Re: ISTORIJA JUGOSLAVIJE
Bogatiji su se bunili da moraju davati svoj teško stečeni novac za razvoj siromašnijih, a siromašniji su se pak bunili da za novac koji dobivaju moraju kupovati proizvode bogatijih republika i jeftino im davati svoje sirovine i poluproizvode. Začarani krug koji nije nudio izlaz. To je antagonizam koji je, kako je primijetio povjesničar Hrvoje Klasić, naslijeđen iz Kraljevine Jugoslavije, a stvaranjem socijalističkih republika i nacionalnih država samo je dobio novu dimenziju.
Jedan od glavnih ciljeva jugoslavenske centralno vođene ekonomske i posebno investicijske politike bilo je smanjivanje postojećeg nerazmjera. Sve dok su stope rasta bile visoke bilo je evidentno da takva politika pogoduje svima. Nerazvijeni su iz zajedničke blagajne dobivali velika sredstva za unapređenje privrednih resursa i društvenog standarda, dok su razvijeni koristili bolju početnu poziciju po pitanju industrijaliziranosti i infrastrukture, kao i mogućnosti zajedničkog tržišta, te lakšeg i jeftinijeg nabavljanja sirovina.
Intenziviranje sukoba
Ulaskom u ekonomsku krizu sukobi su se intenzivirali i prelijevali na političke i međurepubličke odnose, posebice između Hrvatske i Srbije. Uz rast nezaposlenosti padala je i produktivnost. Dok je godišnja stopa rasta u razdoblju 1957. - 1964. iznosila 10,2 posto, u razdoblju 1964. - 1965. pada na samo 2,9 posto, a u istim razdobljima stopa industrijskog rasta pada s 12,5 na 8 posto.
Tvrtko Jakovina navodi da je nepovoljna ekonomska kretanja stalno podgrijavao osjećaj "nepravde".
- Sjećam se jednog, gotovo slučajnog razgovora s Antom Čičin-Šajnom, koji je objašnjavao da su u slučaju ravnopravnosti i iskorištavanja svi u Jugoslaviji bili pomalo u pravu: Hrvatska se bunila zbog deviza iz turizma koje su odlazile u nerazvijene, ali je šutjela o tržištu za svoje proizvode, sirovinama i radnoj snazi koju je iz nerazvijenih dobivala jeftinije ili besplatno. Vjerojatno bi sve bilo lakše da se Kosovo moglo brže razvijati, a da Hrvatska nije trebala tamo ulagati, već ulagati u svoje nerazvijene, npr. Baniju ili Knin.
Možda se tada ne bi događalo da 30 godina nakon raspada Jugoslavije više na Baniji nema nikoga, a Hrvati iz razvijenijih dijelova zemlje odlaze u Austriju i Njemačku. Kao i sedamdesetih. Možda je uzrok svega nešto drugo, a ne samo politika od prije 70 godina i Srbi iz Federacije i Hrvatske - ističe Jakovina.
Rješenje nagomilanih ekonomskih problema trebao je donijeti paket mjera usvojen u Saveznoj skupštini 24. srpnja 1965., koji je predstavljao najradikalniju transformaciju privrednog sustava zemlje još od uvođenja samoupravljanja 1950. godine.
Novi smjer u ekonomskom životu zemlje bio je samo jedna u nizu važnih promjena koje su zahvatile zemlju. U Hrvatskoj tako već u drugoj polovici 60-ih u partijsko-republički vrh dolaze kadrovi koji su stručni, obrazovani, znaju jezike i bili su na Zapadu. Jedna od njih bila je Savka Dabčević-Kučar, prva žena neke republičke vlade 1967., a potom i prva žena šefica republičkog CK SKH. U partijskoj hijerarhiji penju se i Mika Tripalo, Pero Pirker, Srećko Bijelić, Dragutin Haramija... Upravo će oni biti jezgra tog reformsko-nacionalnog pokreta nastalog u krilu hrvatskog Saveza komunista.
Jedan od glavnih ciljeva jugoslavenske centralno vođene ekonomske i posebno investicijske politike bilo je smanjivanje postojećeg nerazmjera. Sve dok su stope rasta bile visoke bilo je evidentno da takva politika pogoduje svima. Nerazvijeni su iz zajedničke blagajne dobivali velika sredstva za unapređenje privrednih resursa i društvenog standarda, dok su razvijeni koristili bolju početnu poziciju po pitanju industrijaliziranosti i infrastrukture, kao i mogućnosti zajedničkog tržišta, te lakšeg i jeftinijeg nabavljanja sirovina.
Intenziviranje sukoba
Ulaskom u ekonomsku krizu sukobi su se intenzivirali i prelijevali na političke i međurepubličke odnose, posebice između Hrvatske i Srbije. Uz rast nezaposlenosti padala je i produktivnost. Dok je godišnja stopa rasta u razdoblju 1957. - 1964. iznosila 10,2 posto, u razdoblju 1964. - 1965. pada na samo 2,9 posto, a u istim razdobljima stopa industrijskog rasta pada s 12,5 na 8 posto.
Tvrtko Jakovina navodi da je nepovoljna ekonomska kretanja stalno podgrijavao osjećaj "nepravde".
- Sjećam se jednog, gotovo slučajnog razgovora s Antom Čičin-Šajnom, koji je objašnjavao da su u slučaju ravnopravnosti i iskorištavanja svi u Jugoslaviji bili pomalo u pravu: Hrvatska se bunila zbog deviza iz turizma koje su odlazile u nerazvijene, ali je šutjela o tržištu za svoje proizvode, sirovinama i radnoj snazi koju je iz nerazvijenih dobivala jeftinije ili besplatno. Vjerojatno bi sve bilo lakše da se Kosovo moglo brže razvijati, a da Hrvatska nije trebala tamo ulagati, već ulagati u svoje nerazvijene, npr. Baniju ili Knin.
Možda se tada ne bi događalo da 30 godina nakon raspada Jugoslavije više na Baniji nema nikoga, a Hrvati iz razvijenijih dijelova zemlje odlaze u Austriju i Njemačku. Kao i sedamdesetih. Možda je uzrok svega nešto drugo, a ne samo politika od prije 70 godina i Srbi iz Federacije i Hrvatske - ističe Jakovina.
Rješenje nagomilanih ekonomskih problema trebao je donijeti paket mjera usvojen u Saveznoj skupštini 24. srpnja 1965., koji je predstavljao najradikalniju transformaciju privrednog sustava zemlje još od uvođenja samoupravljanja 1950. godine.
Novi smjer u ekonomskom životu zemlje bio je samo jedna u nizu važnih promjena koje su zahvatile zemlju. U Hrvatskoj tako već u drugoj polovici 60-ih u partijsko-republički vrh dolaze kadrovi koji su stručni, obrazovani, znaju jezike i bili su na Zapadu. Jedna od njih bila je Savka Dabčević-Kučar, prva žena neke republičke vlade 1967., a potom i prva žena šefica republičkog CK SKH. U partijskoj hijerarhiji penju se i Mika Tripalo, Pero Pirker, Srećko Bijelić, Dragutin Haramija... Upravo će oni biti jezgra tog reformsko-nacionalnog pokreta nastalog u krilu hrvatskog Saveza komunista.
Re: ISTORIJA JUGOSLAVIJE
Slični su procesi zahvatili i druge republike. U Sloveniji tako dolazi Stane Kavčič, u Srbiji Latinka Perović i Marko Nikezić, a u Makedoniji Krste Crvenkovski. Svi oni djeluju samostalno, svi vuku na svoju stranu, ne djeluju zajednički, čak se i pribojavaju jedni drugih. To će se na kraju pokazati kobnim i kada, nekoliko godina poslije, počne obračun s njima.
- U svim republikama stvorila se kritična masa ljudi koji možda nisu bili u većini u partiji, ali koji su željeli reforme i pitali se kuda i kako dalje. Problem je da se u saveznom državnom i partijskom rukovodstvu Jugoslavije nije raspravljalo o pitanjima koja su dolazila iz Zagreba i drugih centara. I to je veliki problem, jer su se onda svi ti republički reformski tokovi svodili samo u granice jedne republike. Onda su ta pitanja ispala poput kostura iz ormara u vremenima nakon Tita, a kulminacija je bila 90-ih - kaže Latinka Perović.
Hrvatska je, čini se, najbrže prihvatila postrankovićevsku liberalizaciju sustava te kreirala nove tendencije, pa će vrlo brzo iz tog novog "pokreta", koji se ustanovio unutar jedino mogućeg, tada, političkog prostora - Saveza komunista - niknuli nešto što će u povijesti biti upamćeno i zabilježeno kao - Hrvatsko proljeće, čiju 50. godišnjicu vrhunca (ali isto i sloma) obilježavamo ove godine.
No, Hrvatsko proljeće upravo se diglo na pitanjima hrvatskog položaja unutar federacije - od onoga što se zvalo "čisti računi" (da svatko upravlja svojim zarađenim i ostvarenim sredstvima) do pitanja i nacionalnog položaja, većih nacionalnih prava i, kako se govorilo, potrage za pravim mjestom Hrvatske (ali i ostalih) u kompliciranoj višenacionalnoj zajednici kakva je Jugoslavija.
Opisujući pak šezdesete, Igor Duda, izvanredni profesor na Odsjeku za povijest Sveučilišta u Puli i stručnjak za razdoblje socijalizma u Jugoslaviji, reći će kako je do tada već bilo razdoblja koja su nedvojbeno bila uzleti, poput godina obnove neposredno nakon Drugoga svjetskog rata ili jugoslavenskog privrednog čuda krajem pedesetih kada se bilježi dvoznamenkasti industrijski rast. Međutim, tek se u 60-ima, pogotovo drugoj polovici, stvaraju uvjeti za udobniji život, onaj koji će nastati preusmjeravanjem sredstava sa stalnog jačanja teške industrije prema industriji robe široke potrošnje i potrošnji samoj.
- Šezdesete su vrijeme samoposluga i donekle robnih kuća, motocikala i sve češće automobila, posebno fiće, vrijeme regresa za godišnji odmor i prevladavanja osjećaja da je turizam za nekog drugog, klasno višeg. U svemu tome bez dotadašnjih financijskih i mentalnih ograda počinje sudjelovati brojna radnička klasa. Nekih društvenih nelagoda oslobađaju se i žene: ne samo obrazovni sustav i svijet rada, nego i perilica rublja, ekspres lonac i seksualna revolucija pridonose mijenjanju odnosa među spolovima unutar obitelji i društva.
- U svim republikama stvorila se kritična masa ljudi koji možda nisu bili u većini u partiji, ali koji su željeli reforme i pitali se kuda i kako dalje. Problem je da se u saveznom državnom i partijskom rukovodstvu Jugoslavije nije raspravljalo o pitanjima koja su dolazila iz Zagreba i drugih centara. I to je veliki problem, jer su se onda svi ti republički reformski tokovi svodili samo u granice jedne republike. Onda su ta pitanja ispala poput kostura iz ormara u vremenima nakon Tita, a kulminacija je bila 90-ih - kaže Latinka Perović.
Hrvatska je, čini se, najbrže prihvatila postrankovićevsku liberalizaciju sustava te kreirala nove tendencije, pa će vrlo brzo iz tog novog "pokreta", koji se ustanovio unutar jedino mogućeg, tada, političkog prostora - Saveza komunista - niknuli nešto što će u povijesti biti upamćeno i zabilježeno kao - Hrvatsko proljeće, čiju 50. godišnjicu vrhunca (ali isto i sloma) obilježavamo ove godine.
No, Hrvatsko proljeće upravo se diglo na pitanjima hrvatskog položaja unutar federacije - od onoga što se zvalo "čisti računi" (da svatko upravlja svojim zarađenim i ostvarenim sredstvima) do pitanja i nacionalnog položaja, većih nacionalnih prava i, kako se govorilo, potrage za pravim mjestom Hrvatske (ali i ostalih) u kompliciranoj višenacionalnoj zajednici kakva je Jugoslavija.
Opisujući pak šezdesete, Igor Duda, izvanredni profesor na Odsjeku za povijest Sveučilišta u Puli i stručnjak za razdoblje socijalizma u Jugoslaviji, reći će kako je do tada već bilo razdoblja koja su nedvojbeno bila uzleti, poput godina obnove neposredno nakon Drugoga svjetskog rata ili jugoslavenskog privrednog čuda krajem pedesetih kada se bilježi dvoznamenkasti industrijski rast. Međutim, tek se u 60-ima, pogotovo drugoj polovici, stvaraju uvjeti za udobniji život, onaj koji će nastati preusmjeravanjem sredstava sa stalnog jačanja teške industrije prema industriji robe široke potrošnje i potrošnji samoj.
- Šezdesete su vrijeme samoposluga i donekle robnih kuća, motocikala i sve češće automobila, posebno fiće, vrijeme regresa za godišnji odmor i prevladavanja osjećaja da je turizam za nekog drugog, klasno višeg. U svemu tome bez dotadašnjih financijskih i mentalnih ograda počinje sudjelovati brojna radnička klasa. Nekih društvenih nelagoda oslobađaju se i žene: ne samo obrazovni sustav i svijet rada, nego i perilica rublja, ekspres lonac i seksualna revolucija pridonose mijenjanju odnosa među spolovima unutar obitelji i društva.
samoupravljac likes this post
Re: ISTORIJA JUGOSLAVIJE
Veliki su pomaci i u popularnoj i u visokoj kulturi, a na svim je poljima sve jednostavnija komunikacija s inozemstvom, prije svega s najbližim zapadnim susjedstvom. U šezdesetima su se pojavila za Hrvatsku dva važna izvora čvrste valute: devize koje je donosio turizam i zarada radnika u inozemstvu. Strani turisti i domaći gastarbajteri dali su važan doprinos financijskom jačanju Hrvatske, lokalnih zajednica i kućanstava koja su dolazila u doticaj s devizama - reći će Duda.
Ekonomist Vladimir Gligorov objašnjava da je privreda sredinom 60-ih godina ušla u recesiju jer je bilo potrebno prilagoditi se na novi sustav financiranja, posredstvom banaka, i izdržati povećanu konkurenciju iz uvoza. Uz to, mnogi su potražili posao u inozemstvu jer se Europa oporavljala i uvozila je radnike.
- Konačno, nejednakost je postala vidljivija jer se povećao broj privatnih automobila i uopće se drukčije govorilo o privatnoj imovini. Gledano iz današnje perspektive, jer imamo za sobom iskustvo tranzicije, do oporavka bi došlo za par godina. Slovenski ekonomist Aleksandar Bajt je objavio članak u kojem je pokazao da je efikasnost ulaganja značajno povećana u tom kratkom periodu reformi u 60-ima.
Ekonomist Vladimir Gligorov objašnjava da je privreda sredinom 60-ih godina ušla u recesiju jer je bilo potrebno prilagoditi se na novi sustav financiranja, posredstvom banaka, i izdržati povećanu konkurenciju iz uvoza. Uz to, mnogi su potražili posao u inozemstvu jer se Europa oporavljala i uvozila je radnike.
- Konačno, nejednakost je postala vidljivija jer se povećao broj privatnih automobila i uopće se drukčije govorilo o privatnoj imovini. Gledano iz današnje perspektive, jer imamo za sobom iskustvo tranzicije, do oporavka bi došlo za par godina. Slovenski ekonomist Aleksandar Bajt je objavio članak u kojem je pokazao da je efikasnost ulaganja značajno povećana u tom kratkom periodu reformi u 60-ima.
Stranica 9/9 • 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9
Permissions in this forum:
Ne možete odgovoriti na teme ili komentare u ovom forumu
» SLIKE TITA I STRANIH DRŽAVNIKA TE NARODA
» ISTORIJA JUGOSLAVIJE
» TITOVA JUGOSLAVIJA U SRCIMA SRBA
» MOJI PRIJATELJI I JA
» ELEKTRONSKA INDUSTRIJA
» BIH I JUGOSLAVIJA
» WUSTEN SIE
» ZASTO NE UCIMO IZ PROSLOSTI ?