ISTORIJA JUGOSLAVIJE

https://www.24sata.hr/news/pratite-americkog-diplomata-zavodi-kceri-nasih-oficira-jna-637876


Cega se pametan stidi....

OVAJ SNIMAK JE IZ 1947GODINE

https://www.dnevno.hr/vijesti/regija/titov-unuk-otkrio-ovo-je-najveca-pogreska-josipa-broza-sam-mi-je-to-priznao-1463303/

TITOV UNUK OTKRIO: Ovo je najveća pogreška Josipa Broza, sam mi je to priznao!
Autor: Dnevno
Subota, 02. svibanj 2020. u 08:05

Titov unuk Joška Broz tvrdi da mu je djed, karizmatični i kontroverzni jugoslavenski lider, prije smrti rekao da je pogriješio što je 1974. promjenom ustava olabavio jugoslavenski federalni sustav.

U telefonskom razgovoru za francusku novinsku agenciju AFP, 72-godišnji Joška, koji ponosno nosi ime Josip Broz, prepričava riječi svog slavnog djeda.

Joška tvrdi da mu se u smiraj života Tito povjerio i priznao “pogrešku” što je dopustio ustav iz 1974.
Čovjek koji je utjelovio Jugoslaviju, naravno, nije svjedočio krvavom raspadu zemlje, ali je za života shvatio, tvrdi Joška, da je tim ustavom posijano sjeme razdora.

“Od jedne države, stvorili smo osam manjih (…) i sve se razmrvilo, to je moja najveća pogreška”, prepričava Joška Titove riječi – priznanje koje moćan vladar ne bi izrekao u javnosti.

S ustavom iz 1974. ili bez njega, mnogi smatraju da je Titova smrt bila ta koja je oglasila smrtno zvono za zemlju koju je podigao iz pepela Drugog svjetskog rata.

Jugoslaviju, kolaž naroda i vjera, na okupu je držala karizma njezina vladara i njegov represivni aparat.

I dok ga jedni Tita hvale da je od Jugoslavije učinio jednu od najprosperitetnijih komunističkih zemalja, kritičari ističu zatvaranje političkih disidenata i represivno suzbijanje povijesnih razmirica između raznih etničkih zajednica koje su se 90-ih vratile još snažnije.

Bonvivan

Joška, jedan od šestero unučadi, imao je priliku i vidjeti drugo lice svoga djeda, kojeg su mnogi smatrali većim od života. Iako je bio državnik poznat po ekstravagantnim zabavama i životnom stilu bonvivana, Tito je volio i jednostavne stvari, kaže Joška, sin Žarka Broza.

On je sa sestrom Zlaticom do svojih tinejdžerskih dana živio s Titom u elitnoj četvrti Beograda, na Dedinju.

“Bio je vrlo opušten u krugu obitelji, volio je jesti ribu i piletinu, dva jela u kojima nije mogao uživati na službenim večerama jer se jedu prstima”, sjeća se Joška.

Naučio nas je da živimo od svog rada i da se ne koristimo obiteljskim prezimenom, pripovijeda Joška koji je bio policajac i vlasnik restorana. Sada je član male neokuminističke stranke koju je sam osnovao i uvjereni je titoist.

On je upravo kao policajac pomagao oko logistike Titova golema pogreba koji je okupio brojne svjetske čelnike, što se smatra baštinom lukave diplomacije koja je presijecala podjele Hladnog rata.

Posljednji je put vidio djeda pred njegov sam kraj, u bolničkoj postelji u Ljubljani.

“Otputovao sam za Beograd i kada sam stigao čuo sam vijest”, rekao je Joška za AFP.

Iako je Titova baština i dalje predmet rasprava, Joška je gorljivo brani i tvrdi da je omogućio udoban život ljudima u socijalizmu, iako je za to morao dizati kredite kako bi pokrio troškove.

“Imali smo pravu državu, besplatne škole i zdravstvo, mir.. Sve ono od čega danas nemamo ni desetinu”, tvrdi Joška.

Urušena tri stupa

No beogradski povjesničar Čedomir Antić naglašava da Titovo političko nasljeđe nije izdržalo test vremena.

Od tri stupa titoizma, objašnjava Antić, “bratstvo” između jugoslavenskih naroda i ekonomski model radničkog samoupravljanja relikti su prošlosti.

Treći stup – globalni pokret nesvrstanih, izblijedio je i izgubio na važnosti.

“Samoupravljanje je propalo još dok je Tito bio živ, pokret nesvrstanih nema smisla jer je bipolarni svijet nestao, a bratstvo je ishlapilo u krvavim ratovima”. ocijenio je Antić.



Moj odgovor.

Licno smatram, da je analiza gospodina antica veoma povrsna i u interesu danasnjice a ne u interesu istoriske istine.
Nije sistem kriv za raspad jugoslavije. To bi trebalo vec odavno svi da znaju. Pored onih "stranih" uticaja ( kojima je smetao napredak jugoslavije ) su glavni akteri nacionalisticka politika Slobodana Milosevica i generala JNA dr. Franje Tudjmana. Njih dvoje su ( pored kosovskih albanaca ) koristili nisku inteligenciju nacionalista da pokrenu mrznju i ostvare svoj glavni plan, koji isto treba svako u medjuvremenu da zna.
Radnicko samoupravljanje je sasvim sigurno bilo dokaz naviseg stupnja demokratije u svetu. No, da bi radnicko samoupravljanje moglo pravilno da funkcionise je potrebano da svi faktori u drustvu pravilno saradjuju. To znaci, da rukovodstvo u preduzecima mora da radi svoj posao kao i radnici u proizvodnji. Samo kako to da se sprovede kada su ti isti ( sa "gornje etaze" ) zeleli biti milioneri? Svojom neadekvatnom "opolitikom" u preduzecima su dopustili da se od radnickog samoupravljanja napravi slom drzave, kako bi oni ( rukovodeci kadar ) postali oni koji su kasnije za jedan dolar kupili preduzeca i postali tako veliki kapitalisti. Radnicka klasa je bila neupucena, iskoristena naivna. Medju radnickom klasom su takodjer bili  nacionalisti, koji su prizeljkivali licni napredak.

Nesvrstani " STUB" su unisti oni, koji su zeleli svo bogatstvo sa kojim su raspolagale nesvrstane drzave. Svi veoma dobro znate ko je to bogatstvo zeleo za sebe.

Sve ovo samo pokazuje, da su pravci kretanja i politika J: B: TITA bili sasvim ispravni.

Da nije bilo nacionalistickih vodja po republikama ( posebno u srbiji i hrvatskoj ) bi danas jugolsavoia bila jedna od vodecih drzava u svetu.

Ovo je samo moje licno misljenje.

Napravite i vi samo svoju analizu, ali pokusajte da budete objektivni. Nemojte geldati samo interes vase republike. Gledajte interes celokupne radncike klase naseg regiona.
Promislite i pitajte se, ko je bio u pravu? Ako ste sve dobro proanalizirali ce vam veoma brzo biti jasno zasto "starije" generacije i danas postuju druga Josipa Broza Tita.



Valter

https://www.glasistre.hr/kultura/nas-novinar-svjedocio-je-dramaticnim-trenucima-u-jugoslavenskoj-povijesti-tito-je-postao-iskljucivo-zlocinac-i-diktator-kao-sto-je-to-prisiveno-i-franji-tudmanu-i-mnogim-hrvatskim-velikanima-641394

NAŠ NOVINAR SVJEDOČIO JE DRAMATIČNIM TRENUCIMA U JUGOSLAVENSKOJ POVIJESTI Tito je postao isključivo zločinac i diktator, kao što je to prišiveno i Franji Tuđmanu i mnogim hrvatskim velikanima
07.05.2020 17:00 | Autor: Jurica Körbler

tipe Šuvar mi je rekao da Savka Dabčević-Kučar i Miko Tripalo nisu imali šanse jer je međunarodna zajednica željela da Jugoslavija opstane. Tako je Tito u Karađorđevu oštro napao hrvatski nacionalizam, da bi koju godinu kasnije progurao promjenu Ustava i time omogućio veću samostalnost republika
Titove proslave Nove godine uvijek su bile spektakularne. Predsjednik u elegantnom odijelu s leptir kravatom i kartonskom kapicom na glavi, okružen najbližim suradnicima, jedanput u Bijeloj vili, zatim u Miločeru, jednom uz komičarku Nelu Eržišnik, drugi put uz Arsena Dedića i Terezu Kesoviju. Ponekad bi kartonsku kapicu zamijenio kaubojskim šeširom, a fotografije iz tog doba pokazuju da je atmosfera bila vesela.

Kada sam još kao gimnazijalac počeo nešto piskarati za omladinski tisak, jedan od urednika dosjetio se da bi na doček u zagrebački hotel Esplanade mogao poslati "posebnog izvjestitelja", koji, naravno neće moći ući unutra, ali će i s ulice moći donijeti dobru robu. Izbor je te 1969. godine pao na mene. Iskreno se ne sjećam ni imena omladinskog lista, samo znam da je izlazio mjesečno na novinskom papiru. Jedino što mi je ostalo u pamćenju je posve ležerni režim na ulicama, policija je samo za trenutak zaustavila promet da kolona stigne do hotela, za razliku od prijašnjih godina kada se zbog dolaska Tita blokirao cijeli grad, vadili šahtovi, a promet bio satima obustavljen. Iz udaljenosti sam vidio kako Tito i Jovanka izlaze iz automobila i ulaze u hotel. I to je bilo sve.

Novi vjetrovi

Bilo je to vrijeme kada se Hrvatska polako počela buditi. Već sljedeće godine doček Nove godine bio je mnogo dramatičniji. Tog prohladnog siječnja bio sam kao učitelj skijanja koji je tek položio ispit za licencu u odmaralištu za djecu u Skradu. Bilo je to stari objekt, s velikim salonom u kojem je bio kamin. Zapravo, dosta romantično, ali nimalo luksuzno. Jednog popodneva rekli su nam da ispraznimo salon i ne ulazimo u njega. Ispred hotela je došao policijski auto i crni Mercedes iz kojeg je izašla Savka Dabčević-Kučar, koja je došla u posjet svom nećaku, bar mi je tako ostalo u sjećanju. Iz daljine smo vidjeli karizmatsku Savku, koja se zadržala oko pola sata. Čekale su je obaveze uoči proljeća koje će promijeniti i Hrvatsku i tadašnju Jugoslaviju.

U siječnju je počela Deseta sjednica Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske, na kojoj je uslijedio obračun sa Milošem Žankom i jugo-unitarizmom. Danas te floskule ništa ne znače, pa je jednostavnije reći da je Žanko napadao hrvatsko vodstvo zbog nacionalizma, a spominjalo se i famozno ustaštvo. Žanko je pao, a novi vjetrovi su zapuhali prema Beogradu, jer su i partijski kadrovi predvođeni Mikom Tripalom i Savkom, te mnogi hrvatski intelektualci, među kojima su bili Franjo Tuđman, braća Veselica i mnogi drugi, tražili ekonomsku i političku ravnopravnost Hrvatske unutar Jugoslavije. Tito je amenovao pad Žanka, pa su mnogi u Hrvatskoj vjerovali da će podržati i Miku i Savku, koji su iz dana u dan postojali sve veći i omiljeniji lideri. Hrvatsko proljeće više nitko nije mogao zaustaviti.

Bio sam na prvoj godini sociologije kada je sve počelo. Da bih nešto zaradio, javio sam se na natječaj za novinara u zagrebačkoj redakciji "Borbe", koju je tada vodio Antun Zibar, izuzetno pametan i korektan čovjek, kasnije hrvatski diplomat u Švedskoj. Slao me na razne zadatke, pa tako i na skupove koji su se tada održavali u Zagrebu. Svi su čekali da vide kakva će biti reakcija Tita, jer se znalo da će on presuditi i u ovako delikatnim vremenima. "On jest na početku podržavao hrvatsko vodstvo, a Savka i Miko željeli su se osloniti na Tita i iskoristiti to za svoje potrebe, što se Nikeziću i meni nije baš svidjelo, jer smo smatrali da Tita, bez obzira na to što smo i mi bili svjesni da je on neprikosnoven, ne treba toliko koristiti i toliko se na njega oslanjati", napisala je kasnije Latinka Perović.

Serija hapšenja

U to vrijeme u hrvatskom medijskom prostoru neprikosnoven je bio "Vjesnik", "Borba" i njena izdanja su bila malo hrvatska, malo jugoslavenska, tu je bio i Tanjug te Televizija Zagreb. Sve je bilo strogo kontrolirano, a kako su događaji išli dalje, Tito je sve više slao signale Savki i Miki da ih neće podržati. U Karađorđevu je nakon 1971. slijedio pad hrvatskog vodstva, a onda i serija hapšenja mnogih koji su očito prerano htjeli promjene koje će tek doći dvadesetak godina kasnije. Tito je presudio.

Mnogo kasnije znao sam razgovarati sa Stipom Šuvarom o tim vremenima. Detaljno mi je ispričao pozadinu nekih događaja, sarkastičan kao obično, ali lucidan u zaključivanju. Govorio je da hrvatska ruža, Savka Dabčević-Kučar i Miko Tripalo nisu imali šanse jer je međunarodna zajednica željela da Jugoslavija opstane. Tako je Tito u Karađorđevu oštro napao hrvatski nacionalizam, da bi koju godinu kasnije progurao promjenu Ustava i time omogućio veću samostalnost republika.

Godine koje su slijedile donijele su mnoge novosti, prve ogromne afere s pronevjerom novca, Titove poruke o stezanju remena, predsjednikova druženja s nesvrstanim prijateljima. U međuvremenu sam napisao knjigu "Istina u Buchenwaldu", zajedno s bivšim logorašem Tomislavom Novakom, o do tada nikad ispričanoj priči kako su se politički logoraši u tom zloglasnom logoru pokušali sami osloboditi, uz nevjerojatne žrtve koje su podnijeli. Hrvatski zatočenici Buchenwalda bili su posebno aktivni u pripremanju oružanog otpora. Nakon toga mi je njemački magazin Stern ponudio suradnju, a jedna od prvih narudžbi za tekstove, koje su u to vrijeme za naše pojmove plaćali astronomski, bio je tekst o Josipu Brozu Titu. U Jugoslaviji se u to vrijeme već moglo dosta kritički pisati o raznim anomalijama, pa čak i kritizirati niže partijsko vodstvo, ali Tita se nije smjelo dirati. Naravno, visokotiražni njemački tjednik zanimala je dobra priča, pa je uskoro slijedila i narudžba da napišem tekst o sve češćim govorkanjima da Tito i Jovanka ne žive zajedno. O tome se govorilo i kod nas, ali se nitko nije usudio pisati, pa narudžba iz Njemačke svakako nije bila ugodna ni za mene.

Broz uvijek pali

Moj dugogodišnji dobri prijatelj Veljko Bulajić snimio je dokumentarni serijal o Titu, prikupivši fantastičan materijal koji još uvijek nije sav publiciran. Pričao mi je o detaljima snimanja, Titovim opaskama, raspoloženjima. U tom serijalu Tito je progovorio o mladosti, pokazao da je duhovit čovjek, a Veljko je uvijek isticao da je mnogo lakše komunicirao s njim direktno, nego preko njegovih suradnika koji su htjeli sve pomalo umotati u celofan. Bilo je tako i kod snimanja "Bitke na Neretvi" kada je Bulajić Titu namijenio malu ulogu, što je izazvalo bijes njegovih suradnika. "Bulajiću, snimaj tako kako si zamislio", presjekao je Broz.

O Titu sam jedanput razgovarao s Ivicom Račanom, sjajnim čovjekom, eruditom, poštenjačinom, koji je vrlo razumno procjenjivao značajnu povijesnu ulogu Josipa Broza na ovim prostorima, ali i shvatio greške koje su počinjene i koje će Tita zauvijek smjestiti među diktatore. "Ali, treba razumjeti to vrijeme prije nego što se donose zaključci."

Sjećam se još jednog detalja gdje je Bulajić bio također u glavnoj ulozi. Bili smo dio velikog izaslanstva grada Zagreba u posjeti Sankt Peterburgu, a Veljko je trebao održati govor ruskim vojnicima u jednoj kasarni. Naguralo ih se jako puno u usku dvoranu, a Veljko je govorio na ruskom ili bar nekoj hrvatsko-ruskoj kombinaciji. Često su ga prekidali aplauzom, a kada je rekao da je Tito bio jedan od najvećih ljudi svog vremena, vojnici su ustali, uhvatili ga za ruke i noge i oduševljeno bacali u zrak. "Bogami promašio si profesiju, trebao si biti političar", rekao sam mu kasnije.

Kao urednik zagrebačkog "Vjesnika" često sam poslije 2000. godine putovao u Kinu. Običaj je prije jela održati zdravicu, pa je izbor u raznim kombinacijama novinarskih izaslanstava često pao na mene. Domaćini su s odobravanjem prihvatili riječi o kinesko-hrvatskom prijateljstvu, a jednom sam se prisjetio Veljkove ruske avanture i na sva usta ishvalio Tita. Opet je upalilo, doslovno svi članovi kineskog izaslanstva koji su dočekali novinare htjeli su se nakon toga slikati sa mnom, uz razdragani smijeh što sam hvalio Tita. Uz Šukera, samo su još za njega znali.

Prvorazredni spektakl

Tog 4. svibnja kada je u Ljubljani umro Tito vraćao sam se s produženog vikenda iz vikendice u Petrčanima. Svakoga sam dana pratio redovne izvještaje liječničkog konzilija i bilo je posve jasno da se bliži kraj. U nekoliko sam navrata bio u Ljubljani, ali se nije moglo saznati ništa više od onoga što je bilo objavljivano u službenim priopćenjima. Surađivao sam i s jednom njemačkom novinskom agencijom koja je preko diplomata imala više informacija nego što se moglo saznati na licu mjesta. Pravo izvještavanje slijedilo je kada je Titovo tijelo vlakom prevezeno iz Ljubljane preko Zagreba do Beograda. A onda se Titov sprovod pretvorio u prvorazredni spektakl, gotovo nikada prije toga viđen, s gotovo svom političkom kremom iz cijeloga svijeta.

Svake godine kada posjetim svoje prijatelje iz Ulyssesa na Brijunima odem u muzej. Svake godine ista slika - brojni stranci koji s poštovanjem govore o Titu i razgledavaju eksponate. A mi, kao mi. Odričemo se svakoga, pa je Tito tako postao samo i isključivo zločinac i diktator, kao što je to prišiveno i Franji Tuđmanu i mnogim drugim hrvatskim velikanima iz povijesti. Titovo vrijeme danas više nije moguće i nikada se neće vratiti, niti treba, a o Titu treba suditi povijest i povjesničari, a ne ulica.

Sto godina od prvog razgraničenja s Italijom: Suze Ante Trumbića i slutnja novog rata




https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/sto-godina-od-prvog-razgranicenja-s-italijom-suze-ante-trumbica-i-slutnja-novog-rata-15003753

Dok zivimo mi, zivece i Jugoslavija. U srcima postenih ljudi nikada nije bilo pitanja. Jugoslavija je bila i ostala jedina drzava koja je bila za radnicku klasu. I bas zato je tuzno i tragicno sto bas radnicka klasa izgleda nije shvatila vaznost njenog postojanja. Zivot ide dalje, u srcima ce uvek plamteti vatra ljubavi prema Jugoslaviji.

Valter