KRIVI SMO MI!

Valter (citat):Biti nacionalist nije nikakva umetnost. Biti jugosloven jeste. Gledati "usko" samo licni interes nije umetnost. Gledati napredak cele regije jeste. Posebno u danasnjim uslovima.

Zato i nije cudo, sto svima onima koji gledaju "usko" nije u interesu da radnicka klasa unapredjuje svoje opste znanje. Sto "naivniji "
ljudi = radnicka klasa, u toliko je lakse sa njima manipulirati. Ako su pri tome jos i ubedjeni da bog postoji je sve idealno za nacionaliste i kapitaliste. Mislim da smo do sada imali bezbroj primera "velikog" napredku svih drzava u sastvau bivse SFRJ.

U to ime, samo vi nastavite u tom pravcu... i "nebrinite nista"...





Uzalud je inteligencija pojedinca, ako je masa "kratkovida" i pohlepa.


Valter

Spremani smo za odbranu otadzbine od neprijatelja iz vana, nismo ni primetili da je nas najveci neprijatelj za istim stolom sa nama. Jede iz istih tanjira kao i mi. Pije isto vino kao i mi. Prima veliku platu da stiti radnicku klasu i uredjenje u drzavi koje je za radnicku klasu....

Zatim, je "neki general upalio "SVETLO" i zaslepeli smo svi za trenutak. Trenutak je prosao, slepci su ostali.

"GENERALI" su skinuli uniforme i nastavili sa "sejanjem" i nakon svega. I danas imamo to sto imamo. " JER STE VI TO TRAZILI"

sada uzivajte u "napredku" celoga drustva.


Kontejnera je nabavljeno dovoljno. U nemackoj se trazi jos 1,2 miliona radnika.  Zivela demokratija.....




Valter

www.express.hr/life/cetnici-i-ustase-tu-su-klali-djecu-a-sad-tresti-rock-17162

Četnici i ustaše tu su klali djecu, a sad trešti rock
Piše Tatjana Pacek

Među 30.000 neprijateljskih vojnika koji su krenuli na 3500 boraca najpoznatiji je Kurt Waldheim, pokojni predsjednik Austrije

Na Kozari, mjestu golemog stradanja u 2. svjetskom ratu, danas se igraju neka nova djeca. Trče oko spomenika Dušana Džamonje, penju se po otetom talijanskom oklopnom transporteru proizvedenom 1934., slikaju kraj njemačkog topa i igraju rata. S roditeljima koji sjede na livadama često dolaze na piknik. Mnogo je planinara koji se iz Prijedora penju do Mrakovice.

Putem prolaze kroz mjesto proboja, kad je dio partizana i civila te 1942. izašao iz obruča. Na Kozari i u potkozaračkim selima je, prema podacima iz Memorijalnog centra, poginulo oko 45.000 ljudi, od kojih su 33.398 bili civili. Na zidu iza spomenika upisana su imena 9938 poginulih partizana.

Među njima je bilo i Austrijanaca, Talijana, ljudi iz svih krajeva ovih prostora koji se nisu slagali s politikom NDH. Među njima i nekoliko Zaprepčana. Po ustaškim i njemačkim dokumentima, u kozaračkoj ofenzivi zarobljeno je 68.000 ljudi. Sudbina mnogih nestalih ni danas se ne zna.

"Najviše ljudi stradalo je 10. lipnja 1942. Oko Kozare je bio formiran neprijateljski obruč unutar kojeg se našlo 80.000 civila, bolnica s 500 ranjenika i 3500 kozarskih boraca. Na njih je krenulo 11.000 oficira i vojnika Wermachta, 20.000 ustaša i domobrana, 2000 četnika Draže Mihailovića, a Mađari su sudjelovali s pet topovnjača riječne flote. Civili iza leđa partizana bili su majke, djeca, bake, djedovi, njihovi najmiliji. Branili su ih, iz dana u dan, ali nestajalo je hrane i municije, bilo je puno ranjenih, žednih, bolesnih... Napadali su ih avionima, tenkovima, najmodernijim naoružanjem", priča Milenko Radić, direktor muzeja na Kozari i dodaje:

Spomenički kompleks na planini Kozara kraj Prijedora | Author: Tomislav Miletic (PIXSELL)
Tomislav Miletic (PIXSELL)
“Obruč se stezao, Kozaru su branili mjesec dana. U proboj su krenuli u noći na 4. srpnja, na zapadnim obroncima planine. Nije im bilo druge, shvatili su da će ovako oslabljeni izdržati još samo koji dan ili tjedan. Probili su liniju u dužini pet kilometara, ali narod koji je bio iza njih, s kravama, ovcama i konjima, sporo je izlazio. Kad je svanulo jutro, izašli su 10.000 civila i samo dio partizana, a deseci tisuća ljudi ostalo je u obruču koji je ujutro ponovno bio zatvoren”.

Vodi nas planinom i pokazuje špilje u kojima se narod skrivao. Sljedeće noći, na 5. srpnja, pokušali su proboj na istome mjestu. Mislili su da Nijemci neće očekivati ponovni snažan napad. Drugi proboj nije uspio. Istinita je, kaže, scena iz filma u kojoj je Bata Živojinović jednom rukom začepio usta djetetu da ga ne čuju, a drugom zaustavljao njemačko svrdlo.

Fašisti su, kaže Radić, u tri gusta reda čistili Kozaru. Narod je, poput Živojinovića u filmu, bio spreman dati ruku samo da ih ne pronađu. Pretraživali su svaki pedalj planine, svaku jamu i pećinu da nađu borce i civile.

Kozara Puls Fest | Author: Tomislav Miletic (PIXSELL)
Tomislav Miletic (PIXSELL)
Tražili su sve što živi. Preživjeli su mu, govori Radić, pričali da je to bila najkrvavija noć u povijesti Kozare. Kilometrima nisu mogli stati na zemlju, hodali su po truplima.

"Bilo je to masovno pogubljenje. Više nije bilo obrane. Naišli su na bolnicu s 500 ranjenika i odmah ih pobili. Civile su odvodili u logore. Tih dana, po njemačkoj statistici, s Kozare i potkozaračkih sela odvedeno je 68.600 žena i djece. Među njima je bilo 23.800 djece, od beba do 14 godina. I tad je počelo stradanje djece. Nijemci su odvajali zdrave od bolesnih, vodili zdrave na rad u Njemačku, a djecu na preodgoj. Na masovno ubijanje zapravo", govori Radić.

Preživjelim mališanima pomogli su ljudi koji su ih udomljavali po obiteljima diljem bivše zemlje i tako spašavali iz logora smrti. Kompozicija iz Siska 16. listopada 1942. dovukla je u Zagreb 566 kozaračke djece s brojevima i karticama ispod vrata. Njih 30 raspoređeno je u prihvatilište Crvenog križa u Kukuljevićevoj 19.

Spomenički kompleks na planini Kozara kraj Prijedora | Author: Tomislav Miletic (PIXSELL)
Tomislav Miletic (PIXSELL)
Među njima je bila i Božidarka Grublješić. Katarina i Stjepan Frajt, supružnici bez djece, došli su u prihvatilište 21. listopada 1942. Uzeli su, kako je to zapisano u dokumentima, žensko dijete s brojem 527-a.

Imenu Božidarka dodano je prezime novih roditelja i divi hrvatskog filma poklonjeno je sretnije djetinjstvo. Mještani nam pokazuju na planinare koji se uspinju nekad krvavim stazama. Kozara je danas nacionalni park koji ima najumreženije pješačke staze.

Svaki kutak planine je povezan, može se šetati s jednog kraja na drugi. Sagradili su avanturistički park u kojemu jednako uživaju djeca i odrasli.

Izuzetno je bogata šumskim biljem, a samo na Mrakovici je desetak izvora čiste, pitke vode. Pazi se na svaki spomenik, trava je uredno pokošena posvuda.

Titova vila se održava, a u njoj se nerijetko okupljaju tamošnji političari. Hrana u obližnjim restoranima je odlična. Sad sa sjeverne strane planine proširuju cestu.

Prohodan makadam je dugačak 20 kilometara. Organiziraju i festivale, poput Kozara Puls Festa, na koje zovu najbolje grupe i pjevače iz regije. Tijekom godine Kozaru posjeti 120.000 turista i većina ih se vraća. Spavaju u hotelima, bungalovima, prenoćištu, ovisno o financijama.

Zanimaju ih i priroda i povijest, ali doma se vraćaju praznih ruku. Nema partizanskih suvenira.

"Ranije smo proizvodili svakakve replike partizanskih simbola, sad manje. Vjerojatno ćemo opet jer zanimanje je golemo", govori Radić.

Osim raznih aktivnosti, turistima nude i sat povijesti. Pokazuju im vile kojima su mještani započeli ustanak, oružje koje su oteli od neprijatelja pa su mogli i zapucati. Sve je to izloženo u muzeju. Ta svjedočanstva povijesti mještani im daruju i danas.

Spomenički kompleks na planini Kozara kraj Prijedora | Author: Tomislav Miletic (PIXSELL)
Tomislav Miletic (PIXSELL)
Nađu nešto kod kuće što je pripadalo ocu, djedu pa daruju. Ponosni su ako muzej uzme predmete, smatraju da im obitelj time ulazi u povijest. U satu povijesti četiri je godine Drugog svjetskog rata sažeto u sat.

Od trenutka kad su ti prostori ušli u sastav NDH do veličanstvene pobjede. Među 30.000 neprijateljskih vojnika koji su krenuli na 3500 boraca najpoznatiji je Kurt Waldheim, pokojni predsjednik Austrije. Tijekom bitke na Kozari bio je oficir Wehrmachta, a Jugoslovenska državna komisija ga je proglasila ratnim zločincem.

Nikad mu nije dokazano da je počinio ikakav zločin. Optuživali su ga da je znao za zločine koje su činili drugi, a nije ih spriječio. Zbog zasluga u bitki na Kozari odlikovao ga je Ante Pavelić. Washington i London su mu zabranili ulazak u SAD i Veliku Britaniju. Ta odluka do njegove smrti, 2007., nije promijenjena.

Prijedor: Koncert Hladnog piva na Kozara Puls festu | Author: Tomislav Miletic (PIXSELL)
Tomislav Miletic (PIXSELL)
Mnogi ljudi i danas dolaze sa željom da doznaju nešto o svojem ocu, djedu..., članovima obitelji koji su se borili na Kozari. Nema obitelji, priča Radić, koja barem jednog člana nije izgubila. Puno je, kaže, obitelji koje su cijele nestale ili su pobijene. Među onima koji tragaju za svojima nikad nije bilo ni jednog Nijemca.

Oni nisu došli potražiti kosti svojih djedova. Mještani Prijedora jako su ponosni na dr. Mladena Stojanovića, koji je pozvao ljude na ustanak.

"Ustaše su i prije ofenzive hapsili i ubijali ugledne ljude, pa je i Mladen završio u zatvoru. Uspio je pobjeći na Kozaru, okupio je narod i poveo ih u rat. Ljudi su se odazvali jer je bio voljen i poštovan. Liječnik, humanist, koji je besplatno liječio, a pritom i siromašnima davao novac, da imaju što pojesti. Poginuo je prije velike bitke, a njegova rodna kuća danas je muzej u Prijedoru", kaže Radić.

Spomenički kompleks na planini Kozara kraj Prijedora | Author: Tomislav Miletic (PIXSELL)
Tomislav Miletic (PIXSELL)
Kozara je dala 45 narodnih heroja, među kojima je baš on najznačajniji. U sjećanje na njih, na sve stradale, postavljen je spomenik od 20 betonskih vertikala visokih 33 metra. One simboliziraju borce.

Okolo su betonski blokovi, na početku masivniji, a kako se približavaju središnjem dijelu, manji su, niži. Oni su simbol fašizma, neprijatelja koji steže obruč, napada borce, narod. Ploče koje se smanjuju pred glavnim spomenikom simboliziraju poraženog neprijatelja, pobjedu nad fašizmom.

Kozaračka djeca danas se često okupljaju. Postoje, govori Radić, stotine njihovih udruženja: u Zagrebu, Beogradu, Banjoj Luci, Sarajevu...

Priča svakog preživjelog je emotivna, svaki pedalj je natopljen krvlju nedužnih stanovnika, civila. Od partizana koji su ih pokušali obraniti više ni jedan nije živ. Najpotresnije je svima stradavanje djece.

Kozara Puls Fest | Author: Tomislav Miletic (PIXSELL)
Tomislav Miletic (PIXSELL)
"Ukupno 13.186 djece je stradalo, to je najbolnije. Naježim se kad spomenem Dijanu Budisavljević, Austrijanku udanu za srpskog kirurga u Zagrebu. Kad je čula što se radi s djecom u ustaškim logorima, krenula je u akciju spašavanja. Sa svojim aktivistima Crvenog križa spasila je 12.000 djece s Kozare. Nije bila u komunistima, bila je humanist. Imala je kartoteku, za svako dijete poseban karton", priča Radić.

Za ljubav u tragediji Kozare nije bilo vremena. Tijekom ofenzive razmišljalo se kako preživjeti, a tek kasnije su se rađale ljubavi. Zlata i Ahmet iz filma Veljka Bulajića nisu stvarni likovi, ali bilo je, kaže Radić, partizana koji su nakon rata zasnovali obitelji.

"To su ti događaji, to se dogodilo. Jedan od scenarista bio je i Skender Kulenović, koji je ratovao na Kozari. Zato Kozara i slovi kao najvjerodostojniji partizanski film koji se vrti u muzeju dok se ne zatvori", rekao je Radić.

Ko je toliko zapeo da se podignu spomenici zrtvama iz 1945 godine?

Dali se zeli stvarno secati na "sve" zrtve "TOTALITARNIH SISTEMA" ili je nesto drugo iza toga.
Razmislite o tome. Izjednacavanjem onih koji su dali zivote za bolju buducnost i onih koji su bili na strani okupatora, nije u interesu istorije. Postavljanje ovakvih spomenika uglavnom podrzavaju svi oni koji su i 1940 podrzavali nemacku politiku. To znaci da je to samo osveta za vreme od 1940 do 1945 godine.

Kada nebi postojale grupacije koje i danas podrzavaju sve ono sto se dogodilo od 1940 godine, bih i ja bio za podizanje tih spomenika. Ocito je medjutim, da pojedini ljudi na nasem podruciju ( celoj bivsoj SFRJ ) zele jacati odredjene snage, koje ce i dalje rovariti i unistavati radnicku klasu. Mislim da se to i sasvim jasno vidi i iz dosadasnjih dogadjaja.

Dali ce radnicka klasa to i dalje tolerisati, zavisi od nivoa inteligencije koju poseduje radnicka klasa.


Valter

http://www.rudan.info/kemal/


Kemal

Ne, ne mogu a da se s nostalgijom ne sjetim vremena u kome sam živjela i zemlje u kojoj sam živjela. U moje vrijeme sa mnom su bili mladi Arsen Dedić, Oliver Dragojević, Bora Čorba i Kemal Monteno.

U moje vrijeme Arsen Dedić nije bio “Srbin”, u moje vrijeme Bora Čorba nije bio “četnik”, u moje vrijeme Oliver Dragojević odlazio je u Beograd, u moje vrijeme Kemal Monteno bio je ubojica svih mojih ljubavnih jada.

Jugonostalgičarka, to sam ja? Mislite o meni što vas volja. Oni koji se nisu rodili kad sam ja bila mlada ne znaju da smo živjeli bez mržnje i straha da ćemo idućeg dana ostati bez kruha, zdravlja i života. Moji vršnjaci su zaboravili Jugoslaviju, kad je to bilo, ali su umjetnici iz našeg vremena ono što nam baš nitko ne može ičupati iz srca.

Dvadeset i pet godina prošlo je od rata. Severina je danas hrvatski Arsen. Ceca je Srbima Čorba. Tko je Bosancima Kemal pojma nemam jer Bosanaca više nema. Kakve veze ima Kemal sa Jugoslavijom? Velike. Da nije rastao u zemlji u kojoj se umjetnicima pružala prilika da svoj raskošni talent vinu u svemir nitko danas u Hrvatskoj ne bi plakao uz “Nekako s proljeća.” Kemal Monteno bio je veliki jugoslavenski umjetnik. Dvadeset i pet godina Kemal i kompanija za mene su dečki iz nekih boljih, starih vremena.

Nisam zaboravila rat ni što su nama “oni” radili. Sjećam se živo i što su “oni” radili Sarajevu. Znam i Čorbu iz “novije faze”. Poznato mi je i što smo “mi” učinili Mostaru. Duboko poštujem stav velikog Olivera Dragojevića da više nikad ne kroči nogom u Beograd koji nije ono što je nekad bio.

Kemal, Kemal Monteno. Moja djeca će plakati ili plaču, ne viđam ih često, uz njegove balade, moj će unuk svojoj curi, ako preživi odvratno vrijeme u kome živi, promukli Kemalov glas pokloniti umjesto cvijeta.

Slušala sam ga čitavu noć i plakala. Ne nad sobom. Ne nad njim. Ne nad zemljom koje više nema jer je s pravom nema. Plakala sam od sreće što sam rasla uz umjetnika koji mi je ubijao depru i uvjerio me da život ima smisla samo ako u njemu ima ljubavi. Sve ostalo oko mene su krhke kulise koje će odnijeti vjetar.

Kemalove su se kulise raspale. Ostao je na pozornici sam. Smije se sa gitarom u ruci i gleda me. Pjeva samo za mene. Život ipak ima smisla.

www.24sata.hr/show/unatoc-protivljenju-branitelja-siscani-su-bajagu-zvali-na-bis-590551

A ovo je komentar.

Lojqa Nedjelja, 16.09.2018. u 09:03

Ako su se borili za drzavu u kojoj ce svaki dan nesto braniti svojim sugradjanima onda bolje da se nisu ni borili, jer se ponasaju kao diktatori. Znam da ruzno zvuci i hvala im na svemu, al nece meni netko braniti da ja uzivam u necemu. Bajaga je rodjen u Hrvatskoj, slusao ga je moj otac branitelj, slusam ga ja danas, slusat ce ga i moja djeca ako budu zeljela. Stalno se izigravaju neke zrtve da se privuce pozornost, a 80% posjetitelja su branitelji, njihove supruge ili njihova djeca. Te udruge postoje da bi sirile mrznju, a ne da se bore za neka prava ili sto vec. U ovoj drzavi ima vecih problema od Bajage koji uopce nije problem. Bajaga je na jednu noc razveselio tisuce ljudi, tisuce Hrvata, za razliku od nekih koji su milijune Hrvata bacili u agoniju na desetljeca. U zemlji u kojoj je najveci uspjeh otici u Njemacku Bajaga je barem na tih par sati omogucio ljudima da zaborave na probleme. Hvala Bajaga i dodji opet, dodji u zemlju u kojoj si rodjen, jer nitko nema pravo da te tjera iz rodne grude.

Valter (citat):www.24sata.hr/show/unatoc-protivljenju-branitelja-siscani-su-bajagu-zvali-na-bis-590551

A ovo je komentar.

Lojqa Nedjelja, 16.09.2018. u 09:03

Ako su se borili za drzavu u kojoj ce svaki dan nesto braniti svojim sugradjanima onda bolje da se nisu ni borili, jer se ponasaju kao diktatori. Znam da ruzno zvuci i hvala im na svemu, al nece meni netko braniti da ja uzivam u necemu. Bajaga je rodjen u Hrvatskoj, slusao ga je moj otac branitelj, slusam ga ja danas, slusat ce ga i moja djeca ako budu zeljela. Stalno se izigravaju neke zrtve da se privuce pozornost, a 80% posjetitelja su branitelji, njihove supruge ili njihova djeca. Te udruge postoje da bi sirile mrznju, a ne da se bore za neka prava ili sto vec. U ovoj drzavi ima vecih problema od Bajage koji uopce nije problem. Bajaga je na jednu noc razveselio tisuce ljudi, tisuce Hrvata, za razliku od nekih koji su milijune Hrvata bacili u agoniju na desetljeca. U zemlji u kojoj je najveci uspjeh otici u Njemacku Bajaga je barem na tih par sati omogucio ljudima da zaborave na probleme. Hvala Bajaga i dodji opet, dodji u zemlju u kojoj si rodjen, jer nitko nema pravo da te tjera iz rodne grude.

NISU SVI " OVCE"

http://www.tacno.net/novosti/intervju-nermin-bise-drzava-je-u-rukama-homofoba-primitivaca-i-nacionalista/

Nermin Bise, novinar, humanista, borac za ljudska prava našao se na udaru huligana i primitivaca.

Bise je stalni saradnik našeg portala, čovjek za koga nema zabranjenih tema, osoba čija vas hrabrost zadivljuje.

Kolegi Bisi dajemo bezuslovnu podršku u borbi protiv primitivizma i huliganizma.

U intervjuu za naš portal Bise govori o prijetnjama kojima je izložen, ali i o homofobiji, koja postaje jedan od najvećih problema u našem društvu.

Razgovarao: Predrag Blagovčanin

G. Bise, na stadionu pod Bijelim brijegom osvanuo je grafit “Nermin Bise ne smije ući na stadion”, uz nacrtan kukasti krst. Koji su razlozi ovih prijetnji?

Prije početka razgovora želio bih se zahvaliti svojim kolegama iz svih medija u BiH, iz Asocijacije sportskih novinara FBiH, Udruženju novinara BiH, svojim prijateljima iz Misije OSCE-a sa sjedištem u Beču, kolegama iz AIPS-a (Međunarodne asocijacije sportskih novinara) koji su stali u zaštitu esnafa i svoje profesije i iskazali mi ličnu podršku poslije ovog slučaja sa grafitom na Gradskom stadionu pod Bijelim brijegom.

Razloge valjda znaju oni koji su se potpisali iza poruke. Potpis je kukasti krst. Fašizam je živ i potpomognut je na ovom prostoru, u cijeloj državi, bljuvanjem vatre, potpirivanjem iz kuhinja klero-nacionalšovinističkih stranaka, koje imamo i u Mostaru i u Sarajevu i u Banjoj Luci. Iza takvog potpisa stoji jedan čitav politički koncept kojem je prije 4 mjeseca prvostepenom presudom Haškog suda presuđeno u slučaju “Jadranko Prlić i ostali”. Ironija u samom sadržaju ispisanom na grafitu je u tome što je on slobodno mogao biti napisan i prije 20 godina na tom istom mjestu: na gradskom stadionu pod Bijelim brijegom. Sada piše kako je Nerminu zabranjen ulaz, a prije 20 godina, isti tekst, ista tinta, isti potpis s kukastim krstom, samo je ulaz zamijenjen izlazom: “Nerminu zabranjen izlaz”, moglo je pisati 1993. Taj stadion je tih 90-ih bio sabirni centar za ljude koji nisu bili ukalkulisani u tkivo Herceg-Bosne: na tom su stadionu ljudi bili primorani da pasu travu i odatle su dalje deportirani po koncentracionim logorima širom Hercegovine. Još se ne zna sudbina preko 900 ljudi koji su posljednji put viđeni na gradskom stadionu pod Bijelim brijegom, odnosno na Heliodromu, u Gabeli, Dretelju, Vojnu… Evo, da ja vama pokušam u odgovoru uzvratiti kontrapitanjem: koji su razlozi što se o tome uglavnom javno šuti, odnosno koji su razlozi da se zaprijeti onima koji o tome neće da ušute?

Osjećate li da Vam je život ugrožen?

Život je danas ugrožen svakom trećem, četvrtom ili petom stanovniku ove države. Osim čiste egzistencijalne ugroženosti, niko više ne može biti siguran u vozilima javnog gradskog prevoza u Sarajevu ili na ulicama Tuzle, u bašti nekog mostarskog kafića. Na svom radnom mjestu sam prije desetak godina bio i životno ugrožen i napadnut u mostarskom dopisništvu sarajevskog “Oslobođenja”. Policija me brutalno pretukla na izvršenju novinarskog zadatka na mostarskom Korzu. Dobijao sam poruke u kojima mi se prijetilo likvidacijom, na telefon su mi stizale poruke kako neću živ jutra dočekati. Sve je zadokumentovano i zabilježeno u mostarskoj policiji, u MUP-u HNK, u Tužilaštvu HNK. Izuzev u jednom slučaju, kad sam napadnut u dopisništvu “Oslobođenja”, nikad niko nije priveden ili pronađen.

S obzirom na to da smo svakodnevno svjedoci brojnih napada na novinare, mislite li da institucije države mogu nešto učiniti kako bi zaštitile novinare? Da budem precizniji, mislite li da će policija reagirati i pronaći autore ovog sramnog grafita?

Institucije države su instrumenti u rukama političkih oligarha koji ovu državu vuku sigurno ka dnu ambisa. Institucije države su same sebi svrha. One postoje zbog podebljanih platnih listi, zbog sigurnih i stabilnih kreditnih zaduženja uposlenika tih institucija u bankama kako bi isti uposlenici tih institucija gradili vile, vikendice po Jadranu i ugodnim planinskim destinacijama ove prelijepe države. Institucijama ove države rukovode 2 trećine ljudi koji su, što aktivno i originalno, što pasivno i huškački, rušili i ubijali ovu državu. Institucije ove države ne vole i ne žele svoju državu, istu tu koja im vraća enormnim bogatstvom, povlaštenim položajem. I na koncu, institucije države na najgori mogući način ugnjetavaju i ugrožavaju svakog građanina, svakog čovjeka u ovoj državi, onog istog građanina i čovjeka koji uporno određuje kakve će biti te institucije i ko će ih sačinjavati. To je najveće prokletstvo bosanskohercegovačke poratne zbilje. I kako onda vjerovati takvim institucijama? Ko im može povjerovati?

Da li je ovaj grafit samo nastavak medijske hajke na Vas od strane pojedinih medija u Hercegovini?

Ne bih tako gledao na tu pojavu. Moje dobre kolege i prijatelji su baš iz tih medija, kako ih vi nazvaste, iz Zapadne Hercegovine. Od jučer sam dobio na desetine poruka podrške od prijatelja i kolega iz Mostara, Širokog Brijega, Gruda. Dakako, ima tu i onih koji, kako vi kažete, i to je istina, već duži niz godina vrše hajku, ne samo na mene već na sve što se ne uklapa u njihove vizije i načine na koji doživljavaju našu zbilju. To su uglavnom nebitni mediji, ako su to uopće, to su, prije bih rekao, vojarne ili baze u kojima se regrutiraju ”on line forum legionari”. To su mase bezimenih nikova s internetskih foruma koji se nalaze na platnim listama klero-nacionalnošovinističkih partija i oligarhija. U stvarnosti su ti ljudi jadni; na ulici, kad ih neko zove rođenim imenom, ne reaguju, samo se trzaju na svoje nikove s internetskih foruma i portala.

Dugogodišnji ste borac za ljudska prava, od prava nacionalnih manjina do zaštite gejeva, lezbijki i transseksualaca. Kako je u BiH biti u manjini, kako je biti drugi i drugačiji?

Pitanje je šta je manjina u BiH. Da pokušam odgovoriti na vaše pitanje s kraja: moje lično mišljenje i stav o gej-populaciji i transseksualcima ima dosta zadrški koje se čak mogu tumačiti i kao protivljenje takvom opredjeljenju. Ali ko sam ja da ulazim u nečiju potpuno privatnu stvar i odluku o tome kakvu će ko seksualnu orijentaciju imati? Problem našeg društva je što se ne može razlučiti lični stav i njegov utjecaj od nečeg što se zove tuđi lični stav, iza kojeg stoji osnovno ljudsko pravo na izbor. Ograničavati nekome pravo izbora, pozivajući se na lični stav i mišljenje, a pritom gazeći osnovna ljudska prava drugima svojim stavom i izborom nije nimalo dobro i nije korektno, ma koliko se lično ne slagali ili slagali, u ovom slučaju s tom populacijom. Teško je biti manjina u svakom slučaju, ali se opet ne mogu oteti utisku da kod nas u BiH manjina, a tu mislim na klero-nacionalističke kleptomane na svim stranama, moćno manipuliše i vlada većinom. Tu podrazumijevam građane BiH

Možemo li kao društvo pobijediti homofobiju, primitivizam i nacionalizam?

Nažalost, ne može se pobijediti u toj utakmici, još uvijek. Nažalost, ponavljam. Država je u rukama homofoba, primitivaca i nacionalista. Kod njih je moć. Kod njih je novac. Kod njih je bič u rukama. Teško će biti nanijeti poraz toj nemani.

http://www.tacno.net/novosti/za-sve-nase-nedace-tito-je-kriv-cak-i-za-francusku-burzoasku-revoluciju-snosi-deo-krivice/

“Za sve naše nedaće Tito je kriv, čak i za Francusku buržoasku revoluciju snosi deo krivice“
Dr. Sc. Husnija Bitić
Autor Dr. Sc. Husnija Bitić 13.8.2018. u 15:20

Tito je kriv za Sremski front, Tito je kriv za epopeju na Sutjesci, za Igmanski marš. Tito je kriv za stradanje Hrvata u Bleiburgu, Tito je kriv za masakar Albanaca u Baru. Tito je kriv za iseljavanje Srba sa Kosova, za kolektivizaciju, komasaciju, aradnociju, agrarnu reformu. Tito je kriv, Tito je kriv, kriv, kriv…

To su samo neke od optužbi koje se upućuju na Titovu adresu diljem teritorije bivše i drage nam SFRJ – Titov Jugoslavije. Hoću i ja da se pridružim puku optuživača, zašto ja da budem izuzetak, pa nastavljam:

Tito je “kriv“ za industrijalizaciju zemlje. Tito je “kriv“ za odvajanje Jugoslavije iz Socijalističkom bloka (iz Staljinovih kandži). Tito je “kriv“ za izgradnju moderne vojske, policije, državnog aparata. Tito je “kriv“ za razvoj samoupravaljanja (najveći stepen dostignuća radničkih prava). Tito je “kriv“ za bratstvo i jedinsitvo među osamnaest nacija i nacionalnosti u SFRJ. Tito je “kriv“ za izgradnju škola, obdaništa, fabrika, fakulteta, hidrocentrala, elektrana na ugalj, atomskih centrala, bolnica, autoputeva, pruga, radničkih odmarališta, Tito je “kriv“ što je jedna ratom opustošena zemlja, jedna agrarna-ruralna država dostigla stepen srednje razvijenih savremenih država sa jednim modernim društvenim uređenjem. Tito je “kriv“ što je poražen fašizam, što smo putovali širom sveta bez viza i bilo kakvog ograničenja. Tito je “kriv“ što nismo imali javnih kuhinja. Tito je “kriv“ što je postigao visoko poštovanje u svetu, to što su na njegovu sahranu prisustvovali najviši državni predstavnici 109 zemalja, odnosno 127 državnih delegacija…

Ah koliko je “kriv“ taj Tito! On je “kriv“ što su “demokratske vlasti širom bivše Jugoslavije, uporopastili privredne gigante: Litostroj, Hromos, RIZ, Rudi Čajavec, TAM, FAP, Crvenu Zastavu Kragujevac (250.000 vozila godišnja proizvodnja), Vlado Bagat, Borova, Zmaj, EI, Genex, Energoprojekt, Azotaru, MIN… Za sve on je “kriv“!

Neću se čuditi ako uskoro počne i vreme da se računa po Titu, tj. pre Tita i posle Tita, kao p.n.e i p.n.e – pre nove ere i posle nove ere. Sve negativnosti za vreme Tita, a pozitivnosti pre Tita i posle Tita!

Toliko sa mojim optužbama dragi čitaoci, imam ja obzir, neću da vas zamaram više, inače spisak mojih optužbi bio bi mnogo duži.

O mrtvima sve najbolje

Postoji još od vremena Rimljana jedna izreka: o mrtvima sve najbolje, ali ko još čita latinsko pismo i izreke, živimo u doba optužbi komunizmu i sve što podseća ljude na to vreme. Čak i nekadašnji ugledni komunisti, postali su najveći antikomunisti, prave tužibabe. Sada su postali najvernosniji vernici, Pojavljuju se u prvim klupama crkava u vreme molitve ili mise, odnosno prvim safovima u džamijama, tu cik iza imama-hodže. Pravi kameleoni.

U nastavku tekst koji je objavljen 12/08/2018.g. u listu Kurir, a preuzet iz Politike, objavljen dana ranije.

tito

Foto: Profimedia

Političke igre

TITO JE POKLONIO ALBANCIMA 670 SRPSKIH NASELJA: Evo kako je duplirao teritoriju

Politika 11.08.2018. 18:29h

Broz je 1946. proširio južnu srpsku pokrajinu nauštrb centralne Srbije. Na postojećih 15 opština dao im je još 15, i tako duplirao veličinu KiM

Predsednik Srbije Aleksandar Vučić nedavno je, govoreći o problemu Kosova, kazao da ni Kopaonik nije pod našom upravom pošto 180 metara od Pančićevog vrha patrolira Kfor.

vučić

foto: Marina Lopičić

- Ljudi u Beogradu, recimo, ne znaju da mi nemamo Kopaonik pod svojom upravom, tamo svakog dana nedaleko od Pančićevog vrha možete videti Kforove patrole – rekao je Vučić.

Evo kako je do toga došlo. Josip Broz Tito je 1946. proširio granice južne srpske pokrajine nauštrb centralne Srbije.

Duplirana teritorija

Južna srpska pokrajina je do tada obuhvatala samo 15 opština, Tito im je pridodao još 15 i tako duplirao veličinu Kosova.

Tako, umesto da Srbija brani 5.196 kvadratnih kilometara, koliko je nekad iznosila površina Kosova, danas se bori za 10.908 kvadratnih kilometara, koliko iznosi površina južne pokrajine posle ove Titove odluke.

Broz je Kosovu pripojio opštine: Vitina, Gnjilane, Gora, Zvečan, Zubin Potok, Kosovska Kamenica, Kosovska Mitrovica, Novo Brdo, Istok, Peć, Prizren, Lešak, Podujevo, Leposavić i Štrpce, a koje su do tada pripadale staroj Srbiji. Time je Kosovu praktično pripojeno i pola Kopaonika – Lešak, Vračevo, Jarinje, Belo Brdo i još na desetine naselja, sela i zaselaka koji su odvajkada bili deo Srbije.

Na taj način, Kosovo je od postojećih 708 naselja od Tita “na poklon” dobilo još 670 naselja, što je bilo 10,23 odsto teritorije centralne Srbije.

Poklanjanje zemlje

Zašto su komunisti to uradili nema jedinstvenog stava. Dok jedni tvrde da su tim projektom želeli da povećaju broj Srba na Kosmetu, drugi navode da je u pitanju klasično poklanjanje teritorije Srbije Albancima.

- Predsednik Foruma za etničke odnose Dušan Janjić smatra da je tom politikom tzv. teritorijalnog menadžmenta u stvari pokušana “pacifikacija neprijatelja, odnosno Albanaca” na Kosovu.

sb

foto: Fonet, Media Centar

Projekat pripajanja opština iz centralne Srbije, gde je živelo većinski srpsko stanovništvo, vođeno je idejom da se poveća broj Srba na Kosmetu. To je bio pokušaj da se promeni demografska slika na KiM u korist Srba.

Istoričar Kosta Nikolić navodi da su komunisti u periodu od 1958. do 1963. pripojili AP Kosovo i opštine Lešak, Leposavić i Zubin Potok.
– Sve to je rađeno pod plaštom navodnog bratstva i jedinstva, a u stvari je to bilo davanje državne teritorije Srbije drugima. Neozbiljno! Nisu oni razmišljali nikad o srpskim interesima, već kako da smanje Srbiju.

Dileme
Uloga Stambolića i Krcuna

Otcepljenje dela Raškog okruga i njegovo pripajanje KiM pripisuje se Petru Stamboliću. Zvanično obrazloženje za pripajanje srezova Leposavić i Lešak 1959. bilo je da taj deo gravitira ka Mitrovici zbog rudnika.

Stvarni razlog, navodno, bilo je obezbeđivanje dovoljno glasova za izbor Stambolića među delegate Savezne skupštine. Stambolić je tvrdio da je to uradio Slobodan Penezić Krcun “da bi povećao broj Srba u pokrajini”, koja to još nije bila.

———————————————————————————————————————————————————————-

Optužbi mnogo, dokaza nigde!

Izvori su rekla-kazala. Znam iz pouzdanih izvora, čuo sam, tako se priča, iz tajnih dosiea i mnogo drugih budalaština, jednom rečju, laži i paralaži.

Istina je sasvim drugačija, ona nije sakrivena, može svako ko se interesuje lako da nađe verodostojnu dokumentaciju o osnivanju i utvrđivanju granica AKMO, kanije SAPK, Socijalističke Autonomne Pokrajine Kosovo.

Odluka o tome, da Kosovo i Metohija ulaze u sastav Republike Srbije i Federalne Demokratske Jugoslavije je doneta u CK KPJ na zasedanju 16-17 februar 1945.g. tj. partijska odluka. Od 08 do 10 jula 1945.g. u Prizrenu je održana Skupština AKMO gde je odlučeno da Kosovo i Metohija budu u sastavu Srbije, a u okviru Jugoslavije kao Autonomna oblast (niži stepen autonomije). Ovu odluku je potvrdio AVNOJ-a u avgustu iste godine.

Nadležnost AKMO je utvrđena na teritorijma srezova na kojima je imala uticaj Oblasni komitet Kosova i Metohije KPJ. Predsenik komisije je bio Crnogorac iz Peći, Krsto Popivoda. Granice su kasnije, 1956. godine pomerene na severu. Zubin Potok, Leposavić i Lešak pripojeni Kosovu. Zvanično objašnjenje tadašnjih vlasti jeste da, u tom delu zemlje stanovništvo gravitira ka Kosovskoj Mitrovici kao ekonomskom i administrativnom centru, pa je bolje za građane da budu povezani sa K. Mitrovicom nego Raškom.

Što se tiče povratka kolonista na Kosovo, sadašnje priče i kuknjava nemaju veze sa istinom. Zvanični stav Komunističke partije je bio da, kolonistima kojima je bila davana u vlasništvo obradiva površina-zemljište iz državnog vlasnišva (posle Balkanskih ratova napušteno zemljište izbeglih turskih aga i begova postalo državno kao i utrine), da se ponovo daje njima ako žele da se vrate i da žive gde su bili i do okupacije države 1941.g. Na posedima koji su oduzeti od drugih vlasnika, nije dozvoljen povratak. Tako da, preko 15 hektara oduzetog zemljišta od siromašnih albanaski seljaka nije ponovo dato kolonistima.

U moje selo nisu mogli da se vrate 7 kolonističkih porodica, jer su njihove kuće i obradivo zemljište bili oduzeti na silu od seljana i davani kolonistima 1935. godine. Mome dedu su oduzete tri parcele kvalitetnog zemljišta, kvalieta prve klase u 1935. u korist došljaka kolonista. Novi “vlasnik“ je doveo porodicu 1937. g. tako da je moj deda dve godine obrađivao zemljište novog “suseda“ na polici. On je sejao, žnjeo, vršio žito koje su podelili na ravne časti, ali je mome dedu pripala plus slama u celini.

Postoji uredna službena dokumentacija o tome, Službeni listovi, Službeni glasnici, partijske odluke pa i doktorske disertacije rađene na ovu temu, ali dežurne Titove tužioce, to ne zanima, za njih dokumenti nisu važni, važno je šta čaršija traži.

BITNO JE


Ziveti i biti veseo. Ma kako da neko zvao sistem. Ako je nardu dobro. Ko ga sisa. Sta su slova na papiru?
samo tekst. Narod mora da zivi. to je jedino sto je bitno. Zabole me sta hoce Tramp ili bilo ko drugi....

" Sto je vise klevete i lazi....".

Nardo je taj koji odlucuje.



Valter

Vukovar, pa ni sve ostalo se nije na ovakav nacin smelo desiti. Ima se utisak da je "neko" namerno izrezirao sve ovako. Na taj nacin je u "blato" uvucena JNA i cela Jugoslavija, sa njom i svi jugosloveni.

Znam smao jedno, ovo nije delo jugoslovena. To je "rezija" nasih ( svih nas) protivnika. Na zalost su u svom planu uspeli.

www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/ratnik-za-kojeg-rijetki-znaju-u-dzepu-su-mu-nakon-smrti-pronasli-ovu-poruku-1250151/

Ratnik za kojeg rijetki znaju: U džepu su mu nakon smrti pronašli ovu poruku

Autor: dnevno.hr
Nedjelja, 18. studeni 2018. u 15:28

U zaseoku Gudelji Velage u Poljicima, u općini Podbablje, krije se spomen-ploča Miroslau Gudelju Velagi Migiju, mladiću iz siromašne obitelji koji je sa svega 21 godinom iz rodnih Poljica krenuo u bitku za svoju Hrvatsku priključivši se 1. gardijskoj brigadi Tigrovi.

Miroslav je poginuo u žestokom četničkom napadu na hrvatsku liniju 4.listopada 1991.godine, u Šarengradu kod Iloka, a njegoi ostatci pronađeni su tek nakon mirne reintegracije istočne Slavonije 1998.godine te preneseni u njegov rodni kraj, spomen-ploču digli su mu rođak Branimir i ljudi iz Udruge dragovoljaca i veterana Domovinskog rata Imotske krajine, a ono što je prema pisanju Slobodne Dalmacije za ovog mladića osobito važno spomenuti jest to što su suborci nakon pogiblje pronašli komad papira sa stihovima koje je Miroslav kanio poslati obitelji u Poljica, ali nikada nisu stigla do njih:

Pismo bratu u Poljica

I dok ruka pušku steže, suza suzom oko guši,
nema praga što me veže, snovi teški, sve se ruši.
Obiša sam mnoga vrata, nemam kud, al moram proći u Poljica moga brata ovo pismo mora doći.
Ne tuguj mi, moj Josipe, moj Mladene, još nas ima,
ne tuguj, moj Ivane, ja ostavljam zavjet svima.
I dok padam, ja se dižem, u pomoć vas moram zvati, Uvijek prvog drugi stiže gdje će zadnji život dati.
Ne tuguj mi, moj Ivane, Hrvatska je naša nada,
Idi dolje liječi rane, evo Hrvat za dom pada.

Valter (citat):Vukovar, pa ni sve ostalo se nije na ovakav nacin smelo desiti. Ima se utisak da je "neko" namerno izrezirao sve ovako. Na taj nacin je u "blato" uvucena JNA i cela Jugoslavija, sa njom i svi jugosloveni.

Znam smao jedno, ovo nije delo jugoslovena. To je "rezija" nasih ( svih nas) protivnika. Na zalost su u svom planu uspeli.

www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/ratnik-za-kojeg-rijetki-znaju-u-dzepu-su-mu-nakon-smrti-pronasli-ovu-poruku-1250151/

Ratnik za kojeg rijetki znaju: U džepu su mu nakon smrti pronašli ovu poruku

Autor: dnevno.hr
Nedjelja, 18. studeni 2018. u 15:28

U zaseoku Gudelji Velage u Poljicima, u općini Podbablje, krije se spomen-ploča Miroslau Gudelju Velagi Migiju, mladiću iz siromašne obitelji koji je sa svega 21 godinom iz rodnih Poljica krenuo u bitku za svoju Hrvatsku priključivši se 1. gardijskoj brigadi Tigrovi.

Miroslav je poginuo u žestokom četničkom napadu na hrvatsku liniju 4.listopada 1991.godine, u Šarengradu kod Iloka, a njegoi ostatci pronađeni su tek nakon mirne reintegracije istočne Slavonije 1998.godine te preneseni u njegov rodni kraj, spomen-ploču digli su mu rođak Branimir i ljudi iz Udruge dragovoljaca i veterana Domovinskog rata Imotske krajine, a ono što je prema pisanju Slobodne Dalmacije za ovog mladića osobito važno spomenuti jest to što su suborci nakon pogiblje pronašli komad papira sa stihovima koje je Miroslav kanio poslati obitelji u Poljica, ali nikada nisu stigla do njih:

Pismo bratu u Poljica

I dok ruka pušku steže, suza suzom oko guši,
nema praga što me veže, snovi teški, sve se ruši.
Obiša sam mnoga vrata, nemam kud, al moram proći u Poljica moga brata ovo pismo mora doći.
Ne tuguj mi, moj Josipe, moj Mladene, još nas ima,
ne tuguj, moj Ivane, ja ostavljam zavjet svima.
I dok padam, ja se dižem, u pomoć vas moram zvati, Uvijek prvog drugi stiže gdje će zadnji život dati.
Ne tuguj mi, moj Ivane, Hrvatska je naša nada,
Idi dolje liječi rane, evo Hrvat za dom pada.

Zato svaki normalan covek odaje pocast svim zrtvama nasilja. Zbog onih koji misle samo na svoj uspon i svoju vlast, zivote u celom svetu svaki dan gube nevini ljudi. Tako je bilo i na nasoj teritoriji.

Da je bilo pameti ( kao sto nije ) ovako nesto ( VUKOVAR ) se nikada nebi smelo desiti. Nikada JNA niti jugosloven ovako nesto nemoze da podrzava. Bez obzira koji izgovor iza toga stajao. Ako vec nemoze zajedno se moralo naci ljudsko resenje problema. Siguran sam da je takvo resenje izrezirano od onih koji su sve ovo zakuvali. Svakako je to posebna prica, koja niukom slucaju ne opravdava ono sto se desilo.

Veliko postovanje svim zrtvama vukovara, kao i svim ostalim zrtvama koje su platile zbog licnih interesa "pojedinaca" politickih moci.

U dvadeset i prvom veku se nemoze tolerisati nasilje. Posebno ne nasilje nad civilnim stanovnistvom. Da ni ne spominjem silovanja i bilo sta u tom smislu. Vodece strukture su morale zastititi stanovnostvo. To nije ucinjeno zato sto je morala ( po planu nekih) da nastupi mrznja i unisti sve ono sto je do tada izgradjeno. Sta je sve bilo izgradjeno vi dobro znate. Oni koji neznaju, to mogu na nasem forumu procitati.

Na nama i svim mladim ljudima je da tu kobnu gresku ispravimo. Kako? Nece biti lako, ali sa sirenjem mrznje se nece moci ostavriti nista osim jos vece mrznje. Kao sto sam i pre naglasavao, svako mora da pocne "cistiti" ispred svoga praga. Samo se takao ( ako postoji interes ) moze nesto popraviti. U koliko toga interesa nebude bilo, cemo svi jos vise pasti u zavisnost od zapada i pretvoriti se u ono sto je i bio plan onih "trecih".

Razmislite svi, dali to stvarno zelite?


Valter

www.express.hr/life/biljeske-jna-i-sao-krajine-o-zlocinima-u-skabrnji-18615

Bilješke JNA i SAO Krajine o zločinima u Škabrnji

Donosimo neka od svjedočanstava o zločinima u Škabrnji, koja potvrđuju da se strukture cijelo vrijeme znale što se tamo događa

Na današnji dan obilježava se 26. godišnjica masakra u Škabrnji u kojemu je 18. studenoga 1991. poginulo 86 civila i branitelja. Iako za zločine gotovo nitko nije odgovarao, povijesni dokumenti svjedoče da su već tada strukture JNA znale za zločine.

U nastavku pročitajte tek neka od svjedočanstava o zločinima u Škabrnji.
1991., studeni 19. Knin

Izvješće Štaba TO zapovjedniku TO “SAO Krajine” o sukobima u selima Stabanj, Ceranje i Raštević, te ulasku jedinica JNA i TO u sela Škabrnja i Nadin

1. Neprijatelj je tijekom noći minobacačkom vatrom tukao naše položaje u s. Stabanj, Ceranjama i Rašteviću. Tenkovskom vatrom gađane su i Lišane Tinjske. Vatra je otvarana iz Raštana Donjih i Raštana Gornjih.

2. U popodnevnim satima skršen je ustaški otpor i naše jedinice zajedno sa jedinicama JNA ušle su u s. Škabrnje i jako neprijateljsko uporište Nadin, koje sada držimo pod kontrolom.

3. U spomenutim aktivnostima ranjena su dva borca TO. Moral ljudstva u jedinicama TO je zadovoljavajući.
23. studeni 1991., Benkovac

Izvješće Organa bezbednosti 180. mtbr o ubijanju civilnog stanovništva u Škabrnji 18. studenoga 1991.

Dana 23. 11. 1991. godine oko 10 sati u mojoj kancelariji razgovarao sam s vojnikom Mitrović Draganom vozačem BOV-a vojne policije koji je sudjelovao u toku izvođenja borbenih dejstava u s. Škabrnja i koji je vidio ubojstvo civila od strane pripadnika TO i dobrovoljaca u tom selu. U razgovoru iznio mi je sljedeće detalje:

“Kada smo skrenuli prema Škabrnji putem vidio sam iz BOV-a jednog mrtvog pripadnika ZNG ali pored njega je bila PAP. Kada smo ušli u selo iz jedne kuće teritorijalci i dobrovoljci (ovi drugi su bili u “šarenoj” uniformi i bili su namazani po licu) koji sebe nazivaju četnicima iz jednog podruma su izveli grupu oko 20 civila. Jedan od njih je imao PAP. Njega su odmah odveli iza BOV-a i “strijeljali” ga. Ispred BOV-a su doveli jednu staricu i 2 starca legli ih na zemlju i pucali im u potiljak. Iz jedne od kuća u selu izveli su 3 muškarca od kojih je jedan imao oko 35 godina a ostala dvojica oko 45. Njih su u dvorištu malo ispitivali i onda ih strijeljali.

Čuo sam po nekim pričama da su ubili i neku ženu od 19 godina sa djetetom od 8 mjeseci ali to osobno nisam vidio. Iz podruma jedne kuće izveli su curu i oca i kćer. Oca su joj odmah ubili iz AP. Nju su oborili na zemlju povukavši je za kosu i rekli joj “Hoćeš da prođeš kao otac”. Viknuo sam “ne pucaj” i uperio sam pušku u njega. Tu curu smo poslije doveli u komandu. Vidio sam da su grupu od 5 civila teritorijalci vodili ispred sebe a onda ih stavili ispred tenka da bi pokazivali put i služili kao “štit”. Kada smo išli prema Nadinu vidio sam da su “teritorijalci” zarobili nekog civila. S njim je razgovarao Dražić (načelnik SJB) ali sam potom čuo od nekih da su i njega ubili.”

NAPOMENA: Iz podataka koje je dostavio vojnik Mitrović vidi se da su pojedine grupe teritorijalaca više djelovali kao “banda” nego kao vojska. Ovakvo ponašanje i njihov odnos izazvao je revolt kod vojnika koji su skoro dolazili u otvoren sukob s njima da bi zaštitili neke civile Hrvatske nacionalnosti.

Istog dana sačinjena je i druga bilješka o zločinima:

Dana 22. 11. 1991. godine obavio sam razgovor s vojnikom Živanović Nenadom iz bataljuna vojne policije u vezi ubijanja civila u s. Škabrnja. Događaji su se odvijali u toku 18. 11. u toku napada na selo. U toku razgovora Živanović je bio dosta uzbuđen (razgovor smo vodili u mojoj kancelariji) i nerado se sjećao detalja jer tvrdi da je sve to bilo grozno.

U razgovoru je iznio sljedeće: “U posadi BOV-a smo bili ja, vodnik Travica, desetar Pejaković, vojnici Mitrović Dragan, Živanović Predrag, Nikčević Miloš i Radovanović Goran. Dok su bila borbena dejstva bili smo iza oklopnih transportera. Kod prvih kuća u s. Škabrnja “teritorijalci” (bili su namazani imalinom da bi izgledali strašnije i na uniformama su imali znak odnosno zastavu Srbije bez petokrake) izveli su 3 civila bez oružja. Postrojili su ih ispred i onda su počela puškaranja tako da sam i ja dejstvovao pa na njih nisam obraćao pažnju.

Uglavnom kada sam prekinuo vatru vidio sam ih da leže mrtvi i po ranama sam vidio da je sigurno pucano iz male daljine. Malo dalje izveli su iz jedne kuće troje djece. Mi iz VP smo tražili da ih preuzmemo ali nam ih nisu dali. Ponovo su ih uveli u kuću (sve troje) i iz nje izveli samo dvoje. Da li su to treće dijete ubili nisam vidio ni čuo jer pucanje nismo mogli čuti od općeg meteža ali kuća je potom gađana “Zoljama” i potom je planula. Nešto dalje došlo je do izvođenja jedne grupe civila iz jedne kuće.

Teritorijalci su izdvojili četvoricu muškaraca iza kuće i strijeljali ih. vidio sam i da su jednog starca udarili kundakom u glavu, on je hodao oko 20 metara onda ga je teritorijalac ranio iz AP u noge tako da je pao a onda ga ubio metkom u glavu. Čuo sam ali nisam vidio da su jednog pripadnika ZNG, iza neke kuće su ga strijeljali a onda mu odrezali uho. Gledao sam kada kada su izveli jednog muškarca i djevojčicu (sigurno oca i kćer). Teritorijalac je rekao djevojčici “Gledaj kučko kako ti ubijam oca” i pucao je muškarcu u usta. kada sam ovo vidio ja sam bacio opasač i rekao sam da neću da se borim na takav način i da ću mu sasuti metak u čelo ako ubije tu djevojčicu. Djevojčicu sam uveo u transporter da bih je spasio od njih.”

NAPOMENA: Navode vojnika ću provjeriti preko ostalih vojnika koji su sudjelovali u ovoj akciji (vojnika iz jedinice VP). Slušao sam osobno pripadnike “dobrovoljce” iz jedinice TO kako se hvale kako su jednog strijeljali tako što su mu stavili pištolj ispod brade. Ovo su pričali u kirurškoj ambulanti u Benkovcu. Sugerirao sam komandantu da ove jedinice više ne vodi kada se krene u sljedeće akcije jer na ovaj način samo brukaju JNA i pod “zaštitom” naših tenkova i transportera vrše zločine.

Izvještaj je napisao major Branislav Ristić.

Nekoliko dana ranije, nekoliko dana prije pada Vukovara i zločina u Škabrnji, pala je Vrlika. Kako svjedoče preživjeli dokumenti, čak i tamo su ubijani zarobljenici.
Studeni 13., 1991.

Vrlika Izvješće Komande 1. brigade TO IKOM Komande 9. korpusa o akciji pripadnika “Srpske garde

IZVJEŠTAJ o angažovanju jedinice “Srpske garde” Kao pomoć dijelu snaga na osiguranju pravca prema Sinju, između ostalih jedinica upućena je i jedinica “Srpske Garde” “Vojvoda Mišić” jačine oko jednog streljačkog voda. Upoznati su sa zadatkom koji bi oni trebali izvršiti. Zadatak se u osnovi odnosio na kontrolu i osiguranje međuprostora i bokova glavnih snaga bataljona raspoređenog za aktivna obrambena djelovanja u širem rejonu brane “Peruča”. Poslije izviđanja rejona, davanja podataka o situaciji na tom dijelu gdje su planirani za angažiranje, razradili smo okvir akcije za likvidaciju ili hvatanje snaga koje ispoljavaju dejstvo po glavnim snagama sa tog pravca. Akciju su neposredno i samostalno izveli pripadnici “Srpske Garde” i zarobili 10 (deset) bojovnika ZNG-a njihovo naoružanje i jedan minobacač 82 mm sa municijom. Nije ispaljen skoro ni jedan metak, a lica su privedena u rejon razmeštaja čete u drugoj liniji bataljona. Zbog psovki i vrijeđanja jednog pripadnika SG, od strane bojovnika isti je ubijen. Ispitivanja pripadnika ZNG od strane kč i grupe starešina saznalo se dosta podataka za dalje angažovanje jedinica. Sledećeg dana zarobljeni bojovnici su prebačeni u Knin u Komandu 9. K. na dalji postupak.