KRIVI SMO MI!

Ako se proanalizira stanje na podruciju bivse SFRJ, se moze jasno zakljuciti:

1.) Nijednoj od drzava koje su se "oslobodile" mraka nije bolje. Naprotiv.

2.) Naconalisti su najvise nesrece i boli doneli svom sopstvenom narodu. Zasto?

3.) Sve fabrike koje su postojale ( ili bar vecina ) su unistene. Trziste ( kompljet ) su preuzeli stranci. Nikom "nista".

4.) Radnicka klasa, koja je bila jedan od glavnih stubova drustva je pretvorena u "Modernog roba".

5.) Od drzave koja je bila cenjena u celom svetu, smo postali drzavice kojima se ceo svet smeje.

Sad vi razmislite, sta su vam donele podrske nacionalistima. Budite bar jednom iskreni.
Ko je vise vodio racuna o radnckoj klasi. Dali je to bila SFRJ = Radnicko smaoupravljanje i socijalisticki sistem ili je to Demokratija i kapitalisticki sistem?


Valter

Nije lako biti junak i drzati svoju zakletvu.


Valter

https://dalicom.eu/predrag-lucic-jugoslavija-je-bila-nasa-eu-sanjali-su-je-najbolji-a-srusili-najgori/

Predrag Lucić: Jugoslavija je bila naša EU – sanjali su je najbolji, a srušili najgori
Objavio
Dalicom -
13/02/2019
U okviru dvadesetdrugog Beogradskog letnjeg festivala (BELEF), Književno Regionalno Okupljanje Koje Otklanja Dosadu i Letargiju (KROKODIL) organizovalo je prošle nedjelje okrugli sto na temu O čemu govorimo kada govorimo o ljubavi. Jedan od gostiju festivala bio je i Predrag Lucić, bivši urednik legendarnog splistskog Feral Tribune-a, novinar i pisac čija je „rugalačka poezija“, kako kaže Miljenko Jergović, postala “paralelna lirska povijest samostalne Hrvatske i onoga što joj je neposredno prethodilo”. Upravo zbog svoje satirične poezije – konkretno, pjesme “Ići, mići Ahmići” – Predrag Lucić je u Bosni i Hercegovini nedavno optužen da „veliča zločince koji su počinili jedan od namonstruoznijih zločina nad civilima u BiH“. A onda je krenula hajka!


„U cijeloj hajci me najviše pogodilo to što su me promašili, što su do nevjerovatnosti izokrenuli ono što je u toj pjesmi napisano“ – objašnjava Predrag Lucić za Portal Analitika. „A ta pjesma je napisana samo zato što se u dijelu hrvatske javnosti još uvijek negira ili relativizira masakr u Ahmićima i što se počinitelje tog zločina veliča kao nacionalne heroje. Ne znam šta su htjeli pokretači hajke, ali sam siguran da nisu očekivali onako glasnu i časnu reakciju bosansko-hercegovačkih novinara, pisaca i čitalaca“, kaže Lucić u razgovoru za Portal Analitika.

Inače, u Beogradu ste, kao gost KROKODIL-a, prvi put poslije rata?

Nisam. U Beograd sam, prvi put nakon rata došao 2001. godine, i to na poziv Bogdana Bogdanovića koji se, poslije dogogodišnjeg egzila, vlastitom izložbom u Centru za kulturnu dekontaminaciju vratio u Beograd; istovremeno, to je bila prilika da promoviramo Bogdanovićevu knjigu Ukleti neimar koju je, neku godinu ranije, objavio Feral Tribune. Sjećam se da sam, dolazeći ovamo, imao ozbiljan emocionalni problem. Svašta se u međuvremenu dogodilo… Znate, kada sam iz Splita stigao u Beograd na studije…

Kada?

Pozorišnu i radio režiju sam na beogradskom Fakultetu dramskih umetnosti upisao 1984. U to doba Beograd je još uvijek bio otvoren, jugoslavenski grad. Stvari su se počele mijenjati negdje uoči famozne Osme sjednice CK SK Srbije: do tada prigušeno nacionalističko komešanje se preko noći pretvorilo u otvoreni šovinizam. Tako su se, recimo, neke moje kolege – za koje sam, inače, znao da nisu šovinisti – naglo zainteresirale za historiju.

„Pobogu, Peco, kako ste mogli?“ – pitali su me.

„Šta kako sam mogao?“- odgovarao bih začuđen.

„Jasenovac…“

I, što tu čovjek da odgovori?!… Unatoč mučnini koju sam osjećao, ta mi je atmosfera pomogla da shvatim šta čovjek nikada ne smije činiti u ime bilo kakvog kolektiviteta, pogotovo kada se radi o većinskoj grupaciji.

Šta ste shvatili?

Evo, reći ću vam: svojim poganim jezikom, pojedini srpski intelektualci su osamdesetih pokušavali proturiti tezu o navodnoj ugroženosti većine. Iako najbrojniji narod, Srbi su, govorilo se, u Jugoslaviji ugnjetavani; i ta se „nepravda“, logično, krenula ispravljati ratom… Nažalost, danas vidimo kako i oni narodi koji su u SFRJ bili drugi, treći ili četvrti po brojnosti, kada su konačno izbili na prvo mjesto, u svojim malim gubernijama plasiraju istu tu tezu o nekavoj ugroženosti većine.

Iako je tako često spominju, ljudi očito ništa ne nauče iz historije; ona im više služi kao priručno sredstvo za dokazivanje ispravnosti nacionalnog patništva: naše su žrtve veće od vaših, vi ste pobili više… I tu se malo što promijenilo.

Bojim se da se u tom smislu nije promijenilo – ništa!

Vjerojatno ste u pravu.

U međuvremenu, reagirajući na beogradsko, i u ostalim republikama bivše Jugoslavije krenula su nacionalistička arlaukanja. Prije svega u Hrvatskoj. Tako smo se, pokušavajući da vlastite tarabe predstavimo kao granice svemira, u prethodnih dvadesetak godina ne samo poubijali, nego i strašno provincijalizirali. Uostalom, kako se danas naziva prostor bivše Jugoslavije?

Region, logično.

E, a u SFRJ se znalo šta je regija: Istra, Kvarner, Sandžak, Dalmacija… Danas, svi zajedno, nismo države; mi smo – regija!

Eh, lako je vama koji ste ušli u EU da lamentirate…

Izvinite, Jugoslavija je bila naša prva EU. Sa svim svojim dobrim i lošim stranama. I nju su, kao i EU, sanjali najbolji. A srušili najgori… Zna me iznervirati kada čujem europske birokrate – ali i ove naše u Hrvatskoj – da kažu kako se Hrvatska sa Balkana konačno vratila svojima. Kojima?! Pa, nema Evrope bez Balkana. A ni obrnuto.

Nažalost, na prostoru bivše SFRJ danas imate mnogo onih kojima je pojam „regija“ bliži od pojma „Jugoslavija“; vjeruju da bi sve to trebalo pregraditi novim berlinskim zidovima, opasati bodljikavom žicom, produbiti rovove… U tom smislu, naše nacionaliste najviše žesti činjenica da među zemljama bivše Jugoslavije, usprkos svemu, i dalje postoje jake kulturne veze.

Zašto ih to žesti?

Zato što naši lokalni bardovi mogu biti veliki samo u ovako zatvorenim sredinama i što svoju međunarodnu karijeru mogu ostvariti jedino u zemljama bivše Jugoslavije. Pored toga, nacionalisti se uzajamno privlače, znate; serdarišu se i vojvodišu onoliko; i to vam je posebna vrsta erotike… Najzad, ne zaboravite: za to smo se borili, je li?! Borili smo se da se ispregrađujemo, da se zna čije je čije i ko je ko u našim malim, sumornim gubernijama… Ne bih htio biti nepravedan prema mladom i lijepom svijetu koji šeta ulicama Zagreba, Beograda, Sarajeva ili Podgorice; ali, iz perspektive opšte provincijalizacije, jasno je da danas većina ljudi jedva da nosi svoje iznošene živote.

Još kao student ste počeli da sarađujete sa Feralom?

Jesam… Godinu dana prije nego sam upisao FDU, u Splitu sam upoznao Viktora Ivančića. Bio je student elektrotehnike i uređivao FESB – list Fakulteta za elektrotehniku, strojarstvo i brodogradnju koji je, iako se bavio studentskom tematikom, bio prkosniji od većine jugoslavenskih omladinskih novina. U njemu ćete lako pronaći zametke kasnijeg Ferala, kao i Viktorovog Robija K… FESB je u svakom broju čitaocima postavljao isto pitanje: Imate li roditelje? Zašto ih ne napustite? To je bila neka vrsta slogana.

Nakon dobijanja nagrade Sedam sekretara SKOJ-a, Viktor Ivančić i Velimir Marinković su pozvani u Nedeljnu Dalmaciju da uređuju pretposlednju humorističko-satiričnu stranu – Feral. Viktor mi je ubrzo poslao pismo i ponudio suradnju. Tekstove sam im iz Beograda slao poštom.

U centru Beograda ste tih godina mogli kupiti svu jugoslavensku štampu; tako i Nedeljnu Dalmaciju.

Iz današnje perspektive, kakva je bila ta štampa?

Bio je to period oslobađanja novinarstva od ideoloških stega, naročito u omladinskoj štampi, ali i period nametanja novih okvira neslobode, služenja novim „višim“ ciljevima u ime kojih su novinari bili slobodni tek toliko da pišu svakakve niskosti i gadosti o novim neprijateljima svojih gospodara. Bilo je u tadašnjim jugoslavenskim medijima, naravno, i istinski disonantnih i nepomirljivih glasova, ali nažalost i privremenih izletnika u slobodu. Čitao sam, kao i danas, sve i svašta: od autora sa svojim „ja“ do onih s njihovim „mi“. Zbog ovih drugih mi je žao što mi još tada nije palo na pamet da njihove pisanije spremam i čuvam u rubrici „Greatest Shits“.

Ali, vratimo se Feralu: s obzirom na to da smo u početku žestoko derali po Slobodanu Miloševiću, Feral je krajem osamdesetih u Hrvatskoj kod nepametnijih čitalaca imao status neke vrste lijeka za nacionalne frustracije, s gotovo herojskim atributima. Međutim, njihovo oduševljenje je ubrzo splasnulo…

Zašto?

Zato što su naši nacionalisti bili ubijeđeni da ćemo, budući oštri kritičari Miloševićevih šovinističkih ispada, kada za to dođe vrijeme, prvi viknuti: „Živjela Hrvatska!“ Međutim, unatoč smutnom vremenu, odbili smo se svrstati na bilo čiju nacionalističku stranu; naprosto, nismo pristajali na tu vrstu podvale.

Kada je Franjo Tuđman ušetao u kadar?

Ušetao je čim se pojavio na javnoj sceni. Inače, 1988. godine se, recimo, niko ozbiljan u Hrvatskoj nije usuđivao govoriti o izlasku iz Jugoslavije; govorilo se o potrebi promjene sistema i odnosa u okvirima jugoslavenske zajednice. U međuvremenu, stvari su se mijenjale… Međutim, čak i onda kada se već dalo naslutiti da će i hrvatski nacionalizam neminovno odgovoriti na sve što se događa u Srbiji, da ste kojim slučajem nekoga pitali ko će uskoro stati na čelo Hrvatske, koga će izbaciti ta mutna nacionalistička voda, Franjo Tuđman bi bio na nekom 97 mjestu. Ko je uopće za njega znao?

Sjećam se da nam je prije pojave Tuđmana Dragan Blagojević, koji je na Terazijama dugo držao čuveni „anarhistički“ kiosk sa jugoslavenskom štampom, odakle je kasnije bio protjeran u zagrebački Pothodnik, negdje 1988. rekao da bi, „ako ova zemlja preživi“ – a zemlja je još uvijek bila Jugoslavija – „trebalo podignuti spomenik Hrvatskoj jer je, uprkos svemu, odbila da poludi“.

I, šta se dogodilo? Tuđman je došao na vlast u maju 1990…

Štošta se kuhalo još prije pojave Tuđmana… Ne zaboravite da se u to vrijeme Jugoslavijom šeću mošti kneza Lazara, otvaraju se stara pitanja; Vidovdan se 1989. u Kninu proslavlja tako što se viče: Ovo je Srbija! I, gdje god su u bivšoj Jugoslaviji Srbi uzvikivali Ovo je Srbija, tu su – uz manje ili veće žrtve – kao odgovor na pokušaje da se Jugoslavija pretvori u veliku Srbiju, prije ili kasnije nastajale nove države.

Ali, da vidimo kako je Franjo Tuđman zaludio Hrvate. Dobro se sjećam kada se u knjižarama pojavila njegova čuvena knjiga „Bespuća povijesne zbilje“… Iako sam imao novca da je kupim i petlje da je ukradem, listao sam je, listao i vratio na mjesto; naprosto, taj drveni generalsko-administrativni jezik mi je pilao živce. Međutim, upravo će tim jezikom i svojim sumanutim idejama Franjo Tuđman uskoro uspjeti pogoditi malograđansku nacionalističku žicu kod Hrvata.

Tako je Hrvatska poludjela?

Tako… A kada već spomenusmo ludilo, Feral je, pozivajući se na knjigu Bora Krivokapića „Pitao sam Krležu“, napravio dobar štos. Naime, govoreći o Tuđmanovom zatvaranju, Krleža Boru kaže: „Čovjek je bolestan, ima dva infarkta; pa nećemo ga valjda držati u zatvoru… Ne znam ni da li je Gestapo držao takve bolesnike po zatvorima“. Kombinirajući te dvije rečenice, nije bilo teško iščitati da je Krleža o Tuđmanu govorio prvenstveno kao o „bolesniku“.

Kažu da je hrvatski predsjednik od pogleda na Feral dobijao bukvalno nervni slom.

Naše divno prijateljstvo sa Tuđmanom, kažem, počinje još u vrijeme kada on još nije ni blizu vlasti; ali, već nas je bio registrirao. Naime, osnivajući ogranak svoje Hrvatske demokratske zajednice u Splitu, Tuđman, odmah nakon pozdrava „Hrvaticama i Hrvatima, Splićanikama i Splićanima“, u svom obraćanju kaže da u „hrvatskom Splitu“ mora paziti kako govori zbog toga što su tu „momci iz Ferala koji jezik kojim govorim ismijavaju kao nekakav tobože neoustaški“. E, onda znate kako to ide: kada vam neko pokaže da ga dira satira i ismijavanje, onda je – adio. Tako je krenulo: kako je Tuđman preuzimao Hrvatsku pod svoje, tako su naši tretmani njegova lika i djela bili žešći; sve je više prostora zauzimao u Feralu koji je još uvijek bio dio Nedeljne Dalmacije.


Nekoliko mjeseci nakon splitske promocije, i Tuđman i mi smo promijenili mjesta: Tuđman je preuzeo vlast, a mi smo iz Nedeljne Dalmacije otišli na ulicu, da bismo kasnije, na poziv urednika Joška Kulušića, prešli u Slobodnu Dalmaciju i tamo radili Feral. Odatle kreće nadgradnja i ozbiljan rad sa Tuđmanom i HDZ-om.

U sklopu tog „rada“ je i čuvena fotomontaža: Milošević i Tuđman zagrljeni, u krevetu?

Bilo je to u vrijeme ženevskih pregovora i švercerskih pogađanja srpskih i hrvatskih „mirotvoraca“ nad mapom Bosne i Hercegovine. Njih dvojica su se zapravo sami uvalili u taj krevet. Naša fotomontaža im je samo dala čistu posteljinu, za razliku od one koja je u stvarnosti bila krvava.

Ako ostavimo po strani satiru i ruganje sa Tuđmanom, Feral su prije svega bile novine u kojima su se mogli pročitati ozbiljni tekstovi, komentari, intervjui, reportaže…

Naravno, Feral nije bio samo satira i danas ga se ne bi trebalo na to reducirati. Ne bih htio da zvuči kao samohvala, ali moram reći da smo se – formirajući se na Azri, Pankrtima, Clash-u, na ranim filmovima Emira Kusturice, na Samo jednom se ljubi, na Ko to tamo peva, na napokon izvađenim iz bunkera i odgledanim filmovima crnog vala, na Miroslavu Krleži, Vitomilu Zupanu, Danilu Kišu i Mirku Kovaču – trudili sačuvati onu vrstu „vatre“ – nepomirljive i buntovničke – koja je, u različitim historijskim periodima, gorjela u nekadašnjoj Jugoslaviji. Pored toga, sklopile su se okolnosti, priključili su nam se neki sjajni ljudi; najzad, nismo se posvađali i rasturili kao što se često zna događati kad se nešto radi s takvim emotivnim ulozima.

Kako ste uspijevali?

Prije svega, držala nas je strast, tresla nas je fibra kakvu je, nažalost, u novinarstvu država bivše Jugoslavije danas teško pronaći. Pored toga, mi koji smo stvarali Feral samo se odlično razumjeli: niko nikome nije uskraćivao prostor, novine nismo doživljavali kao poligon za isfuravanje vlastitog ega. Najzad, ne samo da smo bili tim; bili smo i prijatelji koji su, znajući da će uvijek dobiti istinu – ma kakva da je – imali običaj da jedan od drugoga traže mišljenje o tekstu koji su napisali. I to mi, vjerujte, danas najviše nedostaje.

Feral i danas ima veliki broj poštovalaca, ali neuporedivo manje pravih nasljednika. Zašto je, dakle, tako teško napraviti nekakav „novi Feral“, šta mislite?

Feral je nastao prvenstveno kao izraz naše ljudske i autorske potrebe da napravimo baš takve novine; valjda nam se i dogodio zato što nikada nije bio projekt nego potreba da kažemo ono što – onakvi kakvi jesmo – nismo ni znali ni htjeli prešutjeti. Nekim novim i mlađim ljudima mogu poželjeti ponajprije takvu potrebu, a onda i sreću da se međusobno nađu, bez obzira na to hoće li se naći oko novina, portala ili nečeg trećeg.

Budući da čitate novine i portale sa prostora bivše Jugoslavije, kako vam one danas izgledaju?

Nažalost, dominira tabloidiotizacija, koju vlasnici i urednici pokušavaju prodati kao udovoljavanje ukusu današnje publike. Pritom, ta publika, jasno vam je, služi samo kao paravan za niske ukuse i niske porive onih koji drmaju medijima. Još uvijek vjerujem u čitaoce koji su rekli zbogom takvim medijima, koji od novina očekuju disciplinu kičme: da se ne dodvoravaju ni moćnicima ni publici na čijem bi se slijepom konzumerizmu trebala održavati ta moć. Jer novine nisu puki medijski proizvod nego, prije i iznad svega, sugovornik. Pa makar se i posvađali.

www.express.hr/voices/pan-i-lidl-udruzili-snage-za-pse-u-sklonistima-20151
Pan i Lidl udružili snage za pse u skloništima
Svakom kupnjom posebnog pakiranja Pan piva u Lidl trgovinama, izdvajaju se dvije kune za nabavu hrane za pse

Ljubitelji piva koji žele učiniti dobro djelo imaju za to priliku – svakom kupovinom posebno označenog pakiranja Pan piva u Lidl trgovinama daruju dvije kune za hranu za pse. Akcija naziva 2 kune za zdjelice pune trajat će do 10. ožujka ili do isteka zaliha, a prikupljenim sredstvima bit će nabavljena hrana za pse za čak četiri skloništa za životinje.

Skloništa u Splitu, Osijeku, Varaždinu i Zagrebu u svojoj brizi za napuštene pse dobit će tako vrlo konkretnu pomoć. Za dobro djelo dovoljno je pri kupovini na bilo kojem Lidl prodajnom mjestu u Hrvatskoj u košaricu ubaciti 4-pack limenki Pan lagera označenih slikom crnog psića.

Pan pivo | Author: PROMO
PROMO
Partneri na ovom projektu – Pan i Lidl - očekuju da će do kraja akcije skupiti sredstva koja će napuniti zdjelice za stotine pasa i to u duljem vremenskom razdoblju. Kako prosječni pas pojede 15-ak kilograma hrane mjesečno, svatko tko ima životinju zna da se radi o značajnom trošku i da je hrana svakako jedno od najvažnijih pitanja kod brige o napuštenim psima.

Napušteni psi za koje se u akciji skuplja hrana nalaze se u skloništima diljem Hrvatske. Tako će hrana ići u Split, putem Zaklade za zaštitu životinja Split koja brine o psima u skloništu Animalis centrum; u Osijek u Azil Osijek koji vodi Udruga Pobjede; u Donju Bistru kraj Zagreba za pse za koje brine Udruga Šapica te u Varaždin psima o kojima skrbi Udruga Spas.

DALI STE SADA SHVATILI SUSTINU SVEGA?

Nadam se da smo vam pomogli, kao i nama samima.
Da shvatimo sav ovaj haos na teritoriji bivse SFRJ.
Bez obzira sto mnogi ( posebno politicari ) tvrde da je SFRJ bila vestacka tvorevina, vas ja pitam a sta je Eu u koju svi poliicari tako jure? da NATO i ne spominjem.

Uveren sam ( i dalje sve vise ) da je sve, sto se desilo na teritoriji bivse SFRJ plod "zajednicke borbe" kapitalistickog sistema i ljubomore amera na istu.

Dokaza ima dovoljno.

1.) Koja drzava od svih u sastavu SFRJ ( bivse ) je zadrzala onaj sistem ( radnicko samoupravljanje) ? Ni jedna.
2.) Ko, od politicara iz bivse SFRJ je unapredio svoju drzavu od kada nema radnickog samoupravljanja? Ni jedan.
3,) Ko ima najvise prednosti, od kada je " Demokratija" uvedena? Kapitalisti, i njihovi pomagaci.
4. ) Koliko su prava radnika unapredjena, od kada je " Demokratija vracena"? Prava radnika su unazadjena.

Mogao bih tako nastaviti i dalje.

Meni, i svima onima koji su godinama radili na trazenju istine je jedno postalo sasvim jasno.

1.) Radnicka klasa i gradjani na teritoriji bivse SFRJ nisu jos sazreli ni za evropsku uniju ( vecina, cast izuzetcima ) a kamoli za radnicko samoupravljanje. Taj sistem zahteva visoki nivo inteligencije svakog pojedinca. Licnu samo kritiku i preuzimanje odgovornosti za svu zajednicu u kojoj zivimo.

Savkodnevno citanje dnevne literature se moze zakljuciti ( sa time vas nismo zeleli zamarati i opterecivati ) da je broj zlocina na nasoj
( na zalost ) teritoriji sve veci i veci. Samo ta cinjenica pokazuje, da je nivo inteligencije nasih ljudi ispod vecina u evropi.
Po nekeda se pitam, dali je mozda sva ova selidba nasih gradjana u evropu i mogucnost da se naucimo ponasati kao evropljani?
Vreme ce pokazati.

2.) Sve to sto se dogadaj kod nas ( na teritoriji bivse SFRJ ) pokazuje da je Tito bio u pravu, kada je rekao " Cuvajte bratstvo i jedinstvo, kao zenicu oka svoga". To na zalost nije imao ko ( posebno politicari ) da shvati. Zato smo sada u " SOSU" u kom smo.

3. ) Nacionalisti su prividno ostvarili svoj uspeh. Vreme ce medjutim pokazati da su bas ti nacionalisti ( na celoj teritoriji bivse SFRJ ) najvise nesrece doneli bas svome narodu.

4. ) EU je "prirodna tvorevina", a SFRJ nije. Svaka vam cast. Jos jedan dokaz, da je Tito bio u pravu. I umesto da smo ponosno, sto smo imali coveka na svom podruciju koji je za radnicku klasu, mi i ovoga puta pokazujemo koliko nam je "plitak" mozak. Umesto slobode radnicke klase ( cele ), ce biti robovi sa teritorije bivse SFRJ ( cele ) koji ce raditi dugi niz godina za kapitaliste iz Eu i ostatka evrope. Bravo nacionalisti. Sve ste ucinili za svoj narod. Sve to zahvaljujuci "OVCAMA" koje vas i dalje podrzavaju.


Nekima nema spasa. Sve samo zbog zaostalog shvacanja.



Ja vise nemam sta reci. A vi razmisite o svemu pa ucinite onako kako zelite.


Valter

Slaven (citat):

Ja sam uocio osam za mene bitnih tocaka po kojima je ovaj obicni dokumentarni film raskrinako nacionalisticke lazi o zivotu u SFRJ .

1.Ljudi su opusteni te kriticki i slodobno govore o zivotnim problemima .Da li je to bila DIKTATURA o kojoj nam pricaju svjetlonose iz 90 tih?

2.Izrazi lica i govor tijela nam govori da vecina ljudi ne poznaje strah ,zurbu ili stres .Da li je to bio STRAH od egzistencije ili gubitka radnog mjesta ?

3.Trznica je puna naroda a tezge su pune domacih proizvoda koje je proizveo domaci poljoprivrednik .Da li je to bilo zanemarivanje sela i podrzavanje UVOZNIH LOBIJA.

4.Milicajac trazi vlasnika izgubljene zivotinje uz pomoc jednog djecaka .Da li je to dokaz policijske REPRESIJE ILI DRZAVNOG TOTALITARIZMA ?

5.Kumice na placu prodaju razlicite vjerske simbole , izmedju ostalog i razno razne gospe .Dali je to bila zabrana upraznjavanja vjerskih, religijskih obicaja i simbola , odnosno upraznjavanja VJERE kao slobodnog odabira svakog pojedinca ponaosob.

6.Djeca obilaze sa tetama (drugaricama )plac , pijacu ili pazar te u praksi uce sto je to poljoprivrednik i sto proizvodi, te kako izgeda produkt njihova rada. Akcent je na prepoznavanju prirode tj onoga sto dobivamo iz prirode a sto je bioloski gledano naj bitnije za opstanak svakog covjeka i civilizacije u cijelini .Da li je to demagogija, ispiranje mozga i los ODGOJNI I OBRAZOVNI sustav ?

7. Javno se kritiziraju anomalije u politici i sportu , slobodno na ulici i pred sirokim auditorijem pune trznice .Dali je to strah od REZIMA ili od kriminalnih skupina te razno raznih lokalnih serifa ?

8.Ljudi se bune na skupocu i male penzije , gotovo svi su solidno obuceni , dame imaju svjeze frizure , suncane naocale i koliko vidim jedino sto ih muci jest dokolica .U istom tom trenutku u jednoj Njemackoj ljudi su u tvornicama i rade po 10 sati na dan i to u tri smjene , sve sto imaju od toga je jedan mali stancic u jednom od nebodera Berlina , voze WV bubu , iskljucivo od kuce do posla i ono sto uspiju usparati potrose upravo u Splitu , dakle kapitalisticka radnicka klasa radi godinu dana da bi provela 10 dana na moru .Da li je to usporediva KVALITETA ZIVOTA ?

Dakle ovaj obicni dokumentarni film nam kazuje ako smo naravno pri zdravoj pameti , da smo 1978 g zivili u jednoj solidnoj socijalistickoj zajednici , da smo bili apsolutno slobodni , da smo itekako dobro zivjeli sa obzirom koliko smo radili , te u konacnici demistificira sve lazi kojih smo se naslusali od nacionalista , sovinista i politicara od 1990 g na ovamo.

boljsevik prije 8 dana
Hrvatska nogometna reprezentacija je takodje poustasena , cijela ta ikonografija i poruke koje dolaze iz reprezentacije i sa stadiona gdje igraju je cista i nepatvorena mrznja i ustasovanje .

Pa npr. imamo igrace koji uzmu mikrofon i skandiraju za dom a "navijaci" odgovaraju spremni , imamo trenere koji umjesto priprema ,treninga i sportske taktike Upraznjavaju posjete medjugorju , bozanicu i sakralnim objektima , imamo odbore i uprave koje otvoreno velicaju ustastvo , imamo klubove koji na dresovima nose ambleme odnosno ustaske insignije , imamo predsijednika saveza koji moli krunicu na grobu ante pavelica , imamo hercegovacke ustase koji desetljecima drmaju savezom a sada u bijegu od hrvatskog suda zaziva gospu u medjugorju , imamo reprezentaciju koja nosi crne dresove i koju na doceku ,na otvorenom zabavlja tomson "rodoljubnim" pjesmama a u zatvorenom prostorima nevidljivim za javnost ustaskim budnicama i koracnicama itd itd .
Dakle stvar je kristalno jasno , kao i sve ostale sfere drustva tako i nogomet , odnosno sport, kontaminiran je filoustastvom , glava hobotnice je crkva u hrvata i hercegovacki ustaski lobi .

Hrvatska nekad prije 8 dana
Da se podsjetimo, za vrijeme drugog svjetskog rata Ustaše su napravile previše krvavih zločina,(Jasenovac,Gradiška ,ostali logori i stratišta itd) Poslije zločina dolazi osveta i to se dogodilo na Bleiburgu.Srpski generali i oficiri su im se osvetili.Dubajić,Simić,Popović kako li se sve zvaše,napravili su silne zločine nad Ustašama.Da se razumijemo Ustaša nije isto kao Hrvat.Ustaša je ideološka pripadnost jednoj ideji,vojsci,protubožjoj ,nehumanoj,neljudskoj ideji.Oni su uzeli sebi za pravo da u ime čitavog hrvatskog naroda,odlučuju i sebe nazivaju zamislite ,hrvatskom vojskom.Pa zar i hrvatski partizani nemaju pravo sebe nazivati hrvatskom vojskom!?Oni su povratili Dalmaciju ,otoke ,Istru koje je Ante Pavelić predao Musoliniju.

xyx prije 13 dana
Dok je Hajduk pod duhovnom vlašću katoličke crkve i ustašoida,neće bit prvi niti u svome portunu.Mladi ljudi ne shvaćaju da ono što ustašoidi i popovi zauzmu ,obavezno propada ili bude rasprodano za ništa.Isto kao i cila Hrvatska.
Jadni torcidaši sanjaju prvo misto u ligi ,koja je puno lošija od svake treće lige bivše SFRJ.Zapravo je svakome starome hajdukovcu draže se i ne šporkavat nekakvim ttitulama u ovoj jadnoj ligi.

EroHombre prije 13 dana
Franjini kleptomani prerušeni u domoljube su uništili sve što je valjalo, pa je i Hajduk doživio neviđenu devastaciju u svakom smislu. Seoski klub iz sredine tablice sa primitivcima od navijača. A na nekadašnju Poljudsku ljepoticu se najbolje može primijeniti ona "što je Tito sagradio ovi ne mogu ni okrečiti" . Derutna i smrdljiva ruševina je pravi spomenik tom nesposobnom isfrustriranom čovjeku i njegovoj vladavini. Možda se varam, ali čini mi se da nakon ovakvog teškog dna sa ovakvim transparentom ljudi pomalo počinju shvaćati u kakvom su blatu. Veliko je pitanje mogu li se izvući iz njega ili se previše zaglibilo.

UPRAVO TAKO.

To treba mladima jasno reci. Podeliti svima, koji zele istinu znati. Ostalima ni netreba. Kad tad ce ih istina sama posetiti.


Valter

http://balkans.aljazeera.net/vijesti/mapa-najnesretnije-nacije

Mapa: Naj(ne)sretnije nacije
U regiji najsretniji ljudi žive u Sloveniji, najmanje su sretni u Sjevernoj Makedoniji.
Piše:
Edah Henić

Prema posljednjem UN-ovm istraživanju "World Happiness Report" najsretniji ljudi na svijetu žive u Finskoj, Danskoj i Norveškoj.

U top 10 "najsretnijih" još su i Island, Holandija, Švicarska, Švedska, Novi Zeland, Kanada i Austrija.

U izvještaju se zemlje rangiraju na osnovu konačnog Indeksa sreće, a sreća je definirana kroz više kategorija: BDP-a po glavi stanovnika, slobodi, velikodušnosti, socijalnoj podršci, percepciji korupcije u vladi ili preduzećima i zdravlju, odnosno pristupu medicinskoj njezi.
Najnesretniji u Sjevernoj Makedoniji

U državama iz regije, najsretniji ljudi žive u Sloveniji i nalaze se na 44. mjestu u svijetu. Iza Slovenije nalazi se Kosovo, koje je na 46. mjestu u svijetu. Srbija je na 70., Crna Gora na 73., Hrvatska 75., BiH 78. a Sjeverna Makedonija na najnižem – 84. mjestu rang liste od ukupno 156 država koje su obuhvaćene istraživanjem.

Pogledamo li pojedine kategorije, vidimo da je u zemljama regije društvena podrška najslabija u Bosni i Hercegovini, a osjećaj slobode je najniži u Crnoj Gori. Korupcija je najzastupljenija u BiH i Kosovu, ali i velikodušnost.

U pogledu BDP-a po glavi stanovnika, najbolje je rangirana Slovenija, a najlošije Kosovo. I pristup medicinskoj njezi najbolji je u Sloveniji, a najgori u Sjevernoj Makedoniji.

Najmanje sretni na svijetu su građani Južnog Sudana, Centralnoafričke Republike i Afganistana. Na dnu liste nalaze se i Tanzanija, Ruanda, Jemen, Malavi, Sirija i Bocvana.

https://kamenjar.com/jimmy-stanic-zagreb-je-bio-grad-lijepih-manira-dok-nisu-dosli-oslobodioci/
Jimmy Stanić: Zagreb je bio grad lijepih manira dok nisu došli ‘oslobodioci’
U Podcastu Velebit je gostovao legenda hrvatske glazbene scene Stjepan Jimmy Stanić koji je ispričao zanimljive detalje svoje bogate profesionalne karijere.

♦ Kako je izgledala glazbena scena 50-ih godina u Jugoslaviji?
♦ Kako su nastali prvi hitovi Jimmya Stanića?
♦ Koliki su bili honorari u to vrijeme?

♦ Kakve su se i čije pjesme tada izvodile?
♦ Kako je pojava televizije utjecala na domaću glazbu?
♦ Koje su tipske, zanatske razlike današnje glazbe i one prije pedesetak godina?

♦ Kakav učinak, kakve emocije današnja glazba potiče kod ljudi?
♦ Temeljem glazbe koja prevladava u Hrvatskoj, kakvo je ‘stanje nacije’?
♦ Što se sve promijenilo u javnom bontonu od razdoblja četrdesetih do danas?

https://direktno.hr/direkt/glasnovic-odgovorio-pupovcu-imamo-stotine-masovnih-grobnica-zrtava-komunizma-bez-istine-nema-ni-katarze-152310/


U SABORU SJEDE ČLANOVI PARTIJE'
Glasnović odgovorio Pupovcu: Imamo stotine masovnih grobnica žrtava komunizma, bez istine nema ni katarze

Nakon što je Milorad Pupovac u Saboru održao govor u kojemu je hrvatsku državu optužio za dvostruke kriterije prema komemoracijama u Bleiburgu i Jasenovcu, Željko Glasnović odgovorio mu je kako samo istina dovodi do katarze


Nakon što je u Hrvatskom saboru predsjednik SDSS-a Milorad Pupovac istaknuo kako žrtve Jasenovca nisu krive za Bleiburg, ali bleiburške žrtve u velikoj mjeri jesu za Jasenovac, za govornicu je stupio Željko Glasnović iz Kluba zastupnika Neovisnih za Hrvatsku.

"Nisam se jutros htio vraćati u prošlost", istaknuo je Glasnović, podsjetivši kako je početkom 1990-ih u podrumu pravoslavne crkve u Slatinskom Drenovcu iskopano 500 lubanja ubijenih Hrvata. "Tamo je bio prvi partizanski konclogor", dodao je.

"Svaku žrtvu treba poštovati, pjesnik John Donne rekao je da smrt svakog nevinog čovjeka umanjuje svakoga od nas. Ja sam obuhvaćen čovječanstvom. Ako ne pođemo s te točke i jednim zločinom opravdavamo drugi zločin, dok se ne dođe do istine, nema katarze".

Neki se boje istine, dodao je Glasnović. "Imamo stotine masovnih grobnica, a neki saborski zastupnici koji sada ovdje sjede bili su članovi Komunističke partije, najveće zločinačke organizacije u povijesti čovječanstva. Kinezi ovdje dolaze graditi Pelješki most: pođete li u Peking, vidjet ćete izložene slike najvećeg ubojice i moralne nakaze u povijesti čovječanstva, Mao Ce-tunga".

Ne smeta vam što je od 1959. do 1962. od izgladnjivanja ili metka u glavu umrlo najmanje 48 milijuna Kineza. Vama smeta istina, zaključio je Glasnović.

Valter (citat):

https://direktno.hr/direkt/glasnovic-odgovorio-pupovcu-imamo-stotine-masovnih-grobnica-zrtava-komunizma-bez-istine-nema-ni-katarze-152310/


U SABORU SJEDE ČLANOVI PARTIJE'
Glasnović odgovorio Pupovcu: Imamo stotine masovnih grobnica žrtava komunizma, bez istine nema ni katarze

Nakon što je Milorad Pupovac u Saboru održao govor u kojemu je hrvatsku državu optužio za dvostruke kriterije prema komemoracijama u Bleiburgu i Jasenovcu, Željko Glasnović odgovorio mu je kako samo istina dovodi do katarze


Nakon što je u Hrvatskom saboru predsjednik SDSS-a Milorad Pupovac istaknuo kako žrtve Jasenovca nisu krive za Bleiburg, ali bleiburške žrtve u velikoj mjeri jesu za Jasenovac, za govornicu je stupio Željko Glasnović iz Kluba zastupnika Neovisnih za Hrvatsku.

"Nisam se jutros htio vraćati u prošlost", istaknuo je Glasnović, podsjetivši kako je početkom 1990-ih u podrumu pravoslavne crkve u Slatinskom Drenovcu iskopano 500 lubanja ubijenih Hrvata. "Tamo je bio prvi partizanski konclogor", dodao je.

"Svaku žrtvu treba poštovati, pjesnik John Donne rekao je da smrt svakog nevinog čovjeka umanjuje svakoga od nas. Ja sam obuhvaćen čovječanstvom. Ako ne pođemo s te točke i jednim zločinom opravdavamo drugi zločin, dok se ne dođe do istine, nema katarze".

Neki se boje istine, dodao je Glasnović. "Imamo stotine masovnih grobnica, a neki saborski zastupnici koji sada ovdje sjede bili su članovi Komunističke partije, najveće zločinačke organizacije u povijesti čovječanstva. Kinezi ovdje dolaze graditi Pelješki most: pođete li u Peking, vidjet ćete izložene slike najvećeg ubojice i moralne nakaze u povijesti čovječanstva, Mao Ce-tunga".

Ne smeta vam što je od 1959. do 1962. od izgladnjivanja ili metka u glavu umrlo najmanje 48 milijuna Kineza. Vama smeta istina, zaključio je Glasnović.

Ni gospodin Glasnovic nije dao prijedlog da svako cisti ispred svojih vrata.

Jer, svako zasto, ima svoja zato.

Valter

http://balkans.aljazeera.net/blog/u-rat-za-odbranu-novih-bogatasa
U rat za odbranu novih bogataša!
Ratovali smo za novi društveni sistem i da se pojedinci enormno obogate i preuzmu sve ono što je nekad bila državna imovina.
Piše:
Zvonimir Nikolić

Svakom ljubitelju najvažnije sporedne stvari na svijetu, protekla sedmica je bila za pamćenje. Još ako neki fudbalski klub pratite sa posebnim simpatijama, kao što ja pratim Liverpool, dugo ćete se sjećati utorka kada je maestralno potopio Barselonu, ili srijede kada tugovao Amsterdam na isti način kao što je tugovalo Sarajevo pa i cijela Jugoslavija, zbog onog nesretnog gola Čuhaija u zadnjim minutama polufinala. Gola koji je i 30 i kusur godina kasnije noćna mora svakom navijaču Željezničara.

Pa možemo slobodno pamtiti i četvrtak, kada su penali odlučivali hoće li se bar jedan klub iz ostatka Evrope umiješati u ovogodišnju englesku dominaciju klupskih takmičenja.

I dok Evropa pa i svijet još uvijek prepričava i vadi svaki detalj, po meni, najboljih polufinala ikada u evropskim takmičenjima, ovaj nesretni Balkan ili makar samo njegov dio koji se sada popularno zove region, se bavi sasvim drugim stvarima. Mi slavimo 74 godine od pobjede nad fašizmom i kad nas na ulicama paradiraju tenkovi i rakete.

U Evropi se priča o Divocku Origiju i Lukasu Mouri a kod nas o ratovima. I treba slaviti pobjedu nad fašizmom. Ali da li baš mi imamo povoda za slavlje? U državi koja ima najviše osuđenih i ko zna koliko još neprocesuiranih ratnih zločinaca po glavi stanovnika, mi slavimo neku pobjedu? Jesmo li zaista pobijedili fašizam? Jesmo 1945. A šta je sad 74 godine kasnije?

Možemo li sada u našem vremenu tvrditi da je fašizam pobijeđen? Tamo gdje se miniraju partizanska groblja, i gdje se slave osuđeni haški zatvorenici i dokazani ratni zločinci, tamo gdje se imena ulica daju po imenima historijskih zlikovaca i zlotvora, tamo gdje se veličaju ustaški i četnički pokreti kao dokazani saveznici fašista, mi pričamo i zanosimo se pobjedom nad fašizmom. Jeste pobijeđen njemački fašizam, ali da li je pobijeđen naš vlastiti?
Stvarni razlozi rata

A prvo su nas počeli plašiti formiranjem rezervnog sastava policije Republike Srpske. Pa su iz Federacije odgovorili recipročnim mjerama. Pa evo i neki dan u Nišu vojna parada i demonstracija neke vojne sile. Kome bolan? Koga se to plašite pa pojačavate policiju i kome bolan demonstrirate tu vojnu mašineriju?

Ratovi na ovim prostorima su završeni. Ne zato što to vi želite, nego zato što ne želi niko više da ratuje za vaše ciljeve. Jednom smo već ratovali, neko da osvaja i pljačka i neko da se brani i spašava goli život.

A kad sve sabereš i oduzmeš, ratovali smo da uništimo sve ono što smo naslijedili od prethodnika, ratovali smo za novi društveni sistem i ratovali smo da se desetine ljudi enormno obogate i preuzmu sve ono što je nekad bila državna imovina. Jer sve granice su ostale iste, samo se struktura stanovništva promijenila. Jer smo i ratovali da se ostvari plan onih koji su rat i započeli, da svaka ptica odleti svom jatu, jer je najlakše svoje vlastito jato kontrolisati.

A naročito plašiti sa onim drugim jatom.

To je u konačnici i bila sva svrha našeg rata. I dok smo mi koji smo gurnuti u rat, sakupljali raskomadana tijela svojih mrtvih drugova ili članova porodice, smrzavali se i gladovali, preživljavali svaki zvižduk ili detonaciju granate i pokušavali u dugim i hladnim zimskim noćima svojoj djeci objasniti da će ipak jednog dana doći mir i da će se i oni igrati po parkovima, putovati na more, ići u školu bez straha od snajpera i jesti voće kao i djeca iz drugih država, za naše zastrašivače naroda se priča da su se baš u to vrijeme bogatili na cigaretama, sakrivali po trezoru ili privatizirali po Hercegovini sve što se moglo oteti od države.
Svrha formiranja rezervnog sastava policije

I umjesto da formiraju rezervne sastave policije da riješe mnogobrojna nerazjašnjenja poslijeratna ubistva, da se obračunaju sa mafijom koja je u svim porama društva, da se obračunaju sa kriminalnim privatizacijama i još kriminalnijim tenderima, da ispitaju porijeklo imovine novopečenih milionera ili milijardera, da kontrolišu granice i priliv migranata, oni formiraju rezervne sastave policije da sa njim plaše one druge. Oni paradiraju sa tenkovima po ulicama da nekoga zaplaše? Koga bolan više da plašite?

A znamo i koga. Nas gospodo! Nas koji bi možda konačno jednog dana odlučili da mijenjamo vlast. Nas koji bi jednog dana shvatili da sa ovakvim državnim aparatom koji naplaćuje stotine hiljada maraka godišnje za svoj nerad i koji nas vodi u propast, nas koji ćemo se možda pobuniti prije nego i posljednje dijete ispratimo na autobus i poželimo bolju budućnost u nekoj normalnoj državi, za razliku od one za koju smo se boriti i ratovali za nju. Nas koji ćemo jednog dana konačno shvatiti da nam već 25 godina prosipaju šuplju priču dok se za to vrijeme oni bogate. Nas koji ćemo konačno shvatiti da se mi ne mrzimo nego da nam konstantno prosipaju mržnju i bacaju zlo među nas. Nas koji ćemo konačno jednog dana shvatiti da se ipak nismo za ovo borili. I ginuli.

Oni se gospodo boje nas. Boje se svojih nezadovoljnih građana. I rezervna policija i vojna demonstracija sile, nije zbog nikakvog vanjskog neprijatelja.

Oni nam samo pokazuju čime raspolažu i čime će sve braniti svoje fotelje, lagodan život i stečeno bogatstvo, ako slučajno zatreba.

Ili ako nekome konačno padne na pamet da mijenja nešto!

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

http://balkans.aljazeera.net/vijesti/odricanje-od-nob-nas-je-odvelo-u-moralno-i-mentalno-nistavilo
Odricanje od NOB-a nas je odvelo u moralno i mentalno ništavilo
Ako se u kući obješenog ne govori o konopcu, još manje se u dželatovom domu proslavlja rođendan žrtve.
Piše:
Tomislav Marković
Država Srbija obeležava sto godina od nastanka Jugoslavije, sa pompom i slavljenički, organizovanjem svečanih proslava, među kojima se posebno istakla proslava godišnjice "prisajedinjenja Vojvodine". Tom prilikom u Novom Sadu je otvoren i Muzej prisajedinjenja Vojvodine Srbiji, mada nikom nije jasno otkuda taj arhaizam "prisajedinjenje", odakle su ga naprednjaci iščupali, te šta fali izrazu priključenje koji se do sada koristio. Na stranu činjenica da Vojvodina od priključenja Srbiji zvanog prisajedinjenje nije baš mnogo dobra videla.

U okviru svečarskog programa vlastodršci su se ponajviše koncentrisali na podizanje spomenika. Tako je u Novom Sadu podignut spomenik kralju Petru I Karađorđeviću (na Trgu Republike, gde je monarhu i mesto, logično), u Subotici su podignuti spomenici kralju Aleksandru I Karađorđeviću i vojvodi Živojinu Mišiću, a Užice je dobilo "Spomenik velikoj pobedi" (koji je trebalo da se zove Velika Srbija, ali se od te ideje odustalo, bar kad je spomenik u pitanju).

Predsednik Srbije Aleksandar Vučić pokrenuo je inicijativu koja bi trebalo da ispravi veliku nepravdu koju prestonica već decenijama nanosi kralju Aleksandru Karađorđeviću, pa će i Beograd dobiti spomenik vladaru koji je zaveo Šestojanuarsku diktaturu, u roku od dve godine.
Zaboravljeni datum

Proslavljaju vlastodršci stvaranje prve Jugoslavije, drže prigodne govorancija u kojima sve blješti od krupnih reči i izraza kao što su sloboda, ponos, čast, bili smo na pravoj strani, velika pobeda, kralj oslobodilac, ujedinitelj; slave se Veliki rat iz kog je srpski narod izašao kao pobednik i ujedinjenje srpskih zemalja, pa makar i u okviru Jugoslavije.

Slavio se 1. decembar naveliko na državnom nivou, ali zato niko nije obratio pažnju na jedan drugi datum, samo dva dana pre ove svečanosti – 29. novembar. Zaboravljen je taj datum, baš kao što je zaboravljena i zemlja koja je tada nastala. A zaboravljena je i činjenica da je prva Jugoslavija nestala u prahu i pepelu Aprilskog rata i nacističke okupacije, te da nikakve nove Jugoslavije ne bi ni bilo da nije bilo tog famoznog 29. novembra.

Kraljevina Jugoslavija okupirana je ekspresnom brzinom, opirala se jedva 12 dana, nakon čega je usledilo rasparčavanje i podela plena. Formirana su tri protektorata – NDH, Nedićeva Srbija i Crna Gora, a ostatak zemlje je podeljen između okupacionih sila: veći deo primorja anektirala je Italija, centralni delovi Slovenije priključeni su (da ne kažemo prisajedinjeni) Nemačkom Rajhu, severne delove Jugoslavije anektirala je Mađarska, Bugarska je okupirala delove Srbije, Makedonije i Kosova, i tako redom.

U okupiranoj Jugoslaviji razbuktao se bratoubilački rat svih protiv svih. Sluge okupatora, ustaše, četnici, ljotićevci, balisti, nedićevci, domobrani i ostali kvislinzi predano su radili na istrebljenju nepodobnih naroda, a svi zajedno su progonili i tamanili antifašiste. Svaka nacionalistička klika je videla u okupaciji zgodnu priliku da ostvari svoje šovinističke nacionalne aspiracije, na račun drugih naroda. Tako rasparčanu Jugoslaviju čiji su se brojni pripadnici raznih naroda odali klanju pod okriljem nacističke okupacije, tako zakrvljenu zemlju natopljenu krvlju u međusobnom ubijanju, tako temeljno razvaljenu državu ni Bog više ne bi mogao da sastavi.
Drugo zasjedanje AVNOJ-a

Jedina snaga koja se suprotstavila i nacističkom okupatoru i bratoubilaštvu bio je Narodno-oslobodilački pokret na čelu sa Komunističkom partijom Jugoslavije i Josipom Brozom Titom. Upravo su oni učinili ono što je izgledalo nemoguće – ponovo su uspostavili Jugoslaviju i udarili temelje budućoj državi. I to usred krvavog rata protiv višestruko nadmoćnijeg neprijatelja i njegovih domaćih pomagača, dok je čitava Evropa grcala pod fašističkim jarmom, a pobeda izgledala kao daleki, gotovo nedostižni cilj.

U tim nemogućim okolnostima 29. novembra 1943. godine održano je drugo zasedanje Antifašističkog veća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) u Jajcu, na kojem je stvorena druga Jugoslavija, ali ovog puta na federalnom principu, na principu ravnopravnosti svih naroda i narodnosti, uz proklamovanu parolu bratstva i jedinstva koja se suprotstavljala bratoubilaštvu kvislinških snaga.

Tog svetlog istorijskog datuma AVNOJ je konstituisan kao zakonodavno i izvršno predstavničko telo Jugoslavije, uspostavljen je Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije, a izbegličkoj jugoslovenskoj Vladi i kralju Petru II Karađorđeviću zabranjen je povratak u zemlju. Kralju koji je bio naslednik, sin i unuk, onih kojima današnji vladari Srbije dižu spomenike našim novcem i još traže od nas da im se divimo.

Potonja odluka nije bila samo revolucionarni čin, već je imala svoje duboke razloge u zlehudoj realnosti. To je i navedeno u odlukama drugog zasedanja AVNOJ-a u kojima, između ostalog, stoji "s obzirom na to da su preko istih svojih agenata u zemlji i svoje takozvane 'jugoslovenske vojske u otadžbini' organizovale sistematsko masovno istrebljivanje Muslimana, Hrvata i srpskih rodoljuba u cilju da fizičkim istrebljivanjem ovih stvore uslove za osnivanje Velike Srbije, čime su direktno pomogle Hitlerovu politiku istrebljenja naših naroda i navukle na sebe odgovornost za masovna zverstva i zločine počinjene nad našim narodima; s obzirom na to da je kralj Petar II Karađorđević davao poverenje takvim 'vladama' i njenom 'ministru vojske, mornarice i vazduhoplovstva' Draži Mihailoviću, koga je unapredio u armijskog generala i učinio ga načelnikom svoje Vrhovne komande, iako mu je bio poznat njihov izdajnički rad" – "takozvanoj jugoslovenskoj vladi u inostranstvu oduzimaju se sva prava zakonite vlade Jugoslavije, a napose pravo da pred stranim državama zastupa narode Jugoslavije".
Ravnopravnost svih naroda i narodnosti

U odlukama tog 29. novembra stajala je i rečenica kojom se obnavlja rasparčana Jugoslavija, fašističkim silnicima uprkos: "Narodi Jugoslavije nikada nisu priznali i ne priznaju raskomadanje Jugoslavije sa strane fašističkih imperijalista i dokazali su u zajedničkoj oružanoj borbi svoju čvrstu volju da ostanu i dalje ujedinjeni u Jugoslaviji".

Jasno se definiše i princip na kojem će se graditi nova država, suprotan onom na kojem je bila stvorena Kraljevina Jugoslavija: "Da bi se ostvario princip suverenosti naroda Jugoslavije, da bi Jugoslavija predstavljala istinsku domovinu svih svojih naroda i da nikada više ne bi postala domenom bilo koje hegemonističke klike, Jugoslavija se izgrađuje i izgradiće se na federativnom principu, koji će obezbediti punu ravnopravnost Srba, Hrvata, Slovenaca, Makedonaca i Crnogoraca, odnosno naroda Srbije, Hrvatske, Slovenije, Makedonije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine". I na kraju: "Nacionalnim manjinama u Jugoslaviji obezbediće se sva nacionalna prava".

Taj datum, 29. novembar, dan kada je stvorena jedina pristojna državna tvorevina na ovim prostorima u vekovnoj istoriji naših naroda, dan kada je Jugoslavija bukvalno podignuta iz pepela – u Srbiji se ne slavi. Dan Republike kao državni praznik ukinut je 2002. godine, mada bi bilo razumno upitati se zašto to nije učinjeno mnogo ranije. Jer bi bilo potpuno nelogično da oni koji vladaju Srbijom, kako danas tako i prethodnih decenija, slave dan kad su prvi put u istoriji žitelji naših nesrećnih krajeva izašli iz provincijalizma, prestali da budu robovi stranih zavojevača ili domaćih eksploatatora i počeli da stvaraju društvo jednakosti, socijalne pravde i ekonomskog prosperiteta.
Uništena u ognju i krvi

Kako današnji vlastodršci da proslavljaju Dan Republike kad su učinili sve što su mogli da tu Republiku unište u ognju i krvi, u etničkim čišćenjima i genocidu? Kako Aleksandar Vučić, Ivica Dačić i Aleksandar Vulin da slave Dan Republike kad su u okviru svojih partija (Srpske radikalne stranke, Socijalističke partije Srbije i Jugoslovenske levice) radili na njenom uništenju? Ako se u kući obešenog ne govori o konopcu, još manje se u dželatovom domu proslavlja rođendan žrtve.

Ne može Dan Republike da slavi zemlja koja je rehabilitovala fašističkog kvislinga Dražu Mihailovića i proglasila ga borcem protiv fašizma, činjenicama i razumu uprkos. Ne može Dan Republike da slavi zemlja koja je rehabilitovala četničku ideologiju, a one koji su tu ideologiju krvi i tla sprovodili u delo tokom devedesetih, za šta su osuđeni u Hagu, proglasila nacionalnim herojima. Kako da slave odluke Antifašističkog veća oni koji su podržavali fašističku praksu Ratka Mladića i Radovana Karadžića? Kako da slave dan ukidanja međunacionalne mržnje oni kojima je ta mržnja duševna hrana?

U odnosu na Republiku koja je nastala 29. novembra 1943. godine, sve državice nastale njenim raspadom i uništenjem, izuzev možda Slovenije, više podsećaju na parodije država nego na prave državne tvorevine. Opterećene zlogukim nacionalizmom, međunacionalnom mržnjom, siromašne i ojađene, bez perspektive ali sa nacionalističkim i pljačkaškim političkim elitama, zemlje iz kojih mladi masovno odlaze u srećnije krajeve, u potrazi za boljim životom, ne samo iz ekonomskih razloga, već i zato što žele da žive životom dostojnim čoveka, što je ovde nemoguća misija – u takvim zemljama jednostavno nema ni logike ni smisla slaviti Dan Republike.
Na strani krvnika SFRJ

Najmanje prava na obeležavanje ovog datuma ima Srbija, jer je rušenje SFRJ krenulo upravo iz nje, iz kabineta Slobodana Miloševića, iz mračnih intelektualnih i crkvenih krugova koji su obnovili četničku ideju stvaranja Velike Srbije, ideju protiv koje su ustali većnici AVNOJ-a. Izgubili smo pravo da slavimo Dan Republike onog trenutka kad smo se stavili na stranu krvnika te Republike.

Upravo zato što smo se odrekli 29. novembra i Republike danas nam po trgovima niču silni spomenici kraljevima iz pljačkaške dinastije Karađorđević koje podižu predstavnici današnje pljačkaške elite. A tako nam i treba kad smo zaboravili ko su naši pravi heroji, kad smo zaboravili Koču Popovića, Savu Kovačevića, Ivu Lolu Ribara, Stevana Filipovića, Peku Dapčevića, Veselina Maslešu i hiljade drugih koji su se borili za pravu slobodu, za slobodu i jednakost svih ljudi, a ne za interese političke i ekonomske oligarhije.

Odricanje od Narodno-oslobodilačke borbe i njenih heroja nas je i dovelo u ovo moralno i mentalno ništavilo u kojem trajemo već decenijama. Šta nam drugo u takvom stanju preostaje nego da slavimo razna teritorijalna prisajedinjenja i da veličamo kraljeve prisajedinitelje. A jedini izlaz iz ćorsokaka u koji smo dospeli svojom krivicom vodi u suprotnom smeru: u prisajedinjenju antifašističkoj tradiciji koje smo se olako odrekli, iako je ona najvrednije što imamo.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Uveren sam da je dovoljno vremena proslo. Moze se slobodno reci:" Krivi su nacionalisti" i oni koji ih podrzavaju. Velika vecina nasih ljudi zeli u EU. Pa cemu onda,.... ta netrpeljivost medju ljudima kod nas. Zato sto nacionalisti vode racuna da nedodje do pomirenja.
A
" OVCE"=naivni ljudi, to sve podrzavaju, dok na drustvenim mrezama placu za jugoslavijom. Zasto?
Zato sto nemaju hrabrost da izadju pred ostale i kazu, da svi razumu.

" Bravar je bio bolji" i tacka. Ako danasnje generacije zele da budu robovi kapitalistima, samo da bi mogli da imaju "pametni" telefon neka im to bude. Neka zbog svoje "inteligencije" ne uvlace druge u celu pricu zbog toga. Svakom svoje. Nama Tito, vama Smartphon. I svi su zadovoljni.


Valter

Covek tokom svoga zivota uci, jer niko naucen nije rodjen. Ljudi pri tome prave greske i popravlju iste.
Samo, ne na balkanu ( zapadnom). Tu su ljudi toliko pametni ( svakog dana se to i vidi ) da nema potreba da bilo sta ispravljaju. Oni ( balkanci ) sve bolje znaju. Pa kad je tako, uzivajte u onome sto ste sami hteli i izabrali.


Valter