KRIVI SMO MI!

http://www.tacno.net/novosti/djeca-s-kozare/

„U ovoj zemlji ne može nitko da živi osim Hrvata, a ko neće da se pokrsti mi znademo kuda ćemo s njim. Danas nije grehota ubiti i malo dijete koje smeta ustaškom pokretu. Svu srpsku gamad od 15. Godina pa naviše mi ćemo bez grižnje savjesti poubijati, a njihovu djecu smjestiti u obitelji koja će ih odgojiti kao dobre katolike. Uzmimo strojnice u ruke i tamanimo ih sve do kolijevke, sve ono što je protiv ustaške vlasti i države.“

Tim govorom Dionizije Juričević svećenik u vjerskom odsjeku NDH pozdravio je djecu s krvave Kozare koja je nakon dvadeset pet dana i noći još uvijek odjekivala pucnjima i rafalima.

Na Kozaru i manje od četiri tisuće partizana, u obruču su krenule elitne postrojbe Wehrmachta i SS-a, njih oko jedanaest tisuća, oko dvadeset tisuća ustaških združenih snaga potpomognutih domobranskim divizijama i dvije tisuće četnika Draže Mihajlovića. Sve muškarce zatečene na Kozari u borbi streljati na licu mjesta, svo stanovništvo pohvatati i sprovesti u sabirne centre, žene i djecu otpremiti u Jasenovac, glasila je izričita naredba Führera koju je osobno potpisao Ante Pavelić uz prigodnu besjedu: „ Iz slobodne i Nezavisne Države Hrvatske biće iskorijenjen korov što ga je tuđinska ruka posijala, i nema te metode koju mi kao ustaše nećemo upotrijebiti da načinimo čistom ovu zemlju, da je očistimo od Srba.“

Tijekom svibnja 1941. kada su počele prve deportacije Roma i djece sa područja NDH, pa do svibnja 1945. kada je zadnja kompozicija sa Srbima, Židovima i Romima stigla u logore smrti, smatra se da je pogubljeno oko četrdeset tisuća djece u dobi do sedamnaest godina. Devetnaest tisuća i dvoje precizno je evidentirano samo u Crnoj knjizi logora Jasenovac.
Svako četvrto dijete bilo je s Kozare.

Prema dokumentima s „Opatijskog protokola“ , general – štab njemačkih oružanih snaga, po naredbi samog Führera odlučeno je da se „ustaničkom pokretu na Kozari definitivno slomi kičma“, a za tu operaciju zadužen je od strane Ante Pavelića bio Maks Luburić. Smjernice za ovu operaciju stigle su iz Berlina, zbog porasti partizanske djelatnosti na prostoru Banja Luke – Prijedora i Bosanskog Novog. S tim ciljem formirana je i posebna borbena skupina Kampfgruppe Westbosnien koju su činile elitne postrojbe SS-a i ustaških specijalnih zdrugova. Cilj ofanzive bio je jasan, kao i njen finale, koji je bio pomno razrađen jer se očekivalo da će s Kozare biti popriličan broj zarobljenika, od kojih će biti veliki broj djece u dobi do punoljetnosti.

Među djecom u dobi do osam godina bila je i Radoslavka Banović koja je nakon rata, kao živi svjedok događaja zapisala: „ U sam zalazak sunca došle su ustaše. Kada su nas istjerali počeli su s klanjima. Na gomile leševa počeli su bacati i djecu, još živu. Vrisku i krike te djece čujem i dan danas. Pala sam od udarca noža, ali nisam izgubila svijest. Najstrašnije je bilo gledati kako mi ubijaju majku, pa djecu iz sela. Mog brata Boška od dvije godine ustaše su natakle na bajunetu, a mlađu sestru Daru zapalili u krevetiću. Ustaše su mog brata nabijenog na bajunet dale mojoj majci kojoj je srce prepuklo od užasa. Dotukli su je na gomili kundacima. Nisu primijetili da sam još živa, jer su bili zabavljeni majkama koje su prisilili da gledaju kako im djeca još živa gore u krevetićima. Ostalu djecu ugušili su krečem u jamama. Momira Galića, mog susjeda zaklali su u dvorištu pred kućom.”

Od trideset familija, trideset majki sa dvadeset i jednim djetetom iz sela Cikote, u koje je ušla zloglasna Prva ustaška bojna potpukovnika Simića, preživjela je samo djevojčica Radoslavka sa dvadeset i devet ubodnih rana. Selo Dragelje, u podkozarju, spaljeno je kao i ostala sela do temelja. Kako nije bilo odraslih muškaraca koji su se borili, ustaše su bijes iskalile na ženama i djeci. Pet stotina i pedesetoro djece zvjerski je pobijeno u nekoliko dana iza ofanzive, a zaseoci Drakulići, Motika i Sargovci u potpunosti su spaljeni do temelja zajedno sa mještanima.

50. Ustašku Pavelićevu tjelesnu bojnu predvodio je osobno fra. Miroslav Filipović – Majstorović, kapelan samostana u Petrićevcu poznatiji i kao Fra Sotona. Preživjeli tvrde da je osobno poticao ustaše da ubijaju djecu uz pokliče kako sve njihove grijehe, kao svećenik, osobno uzima na svoju dušu. Krvavi put djece s Kozare vodio je u koncentracijske logore Staru Gradišku i Jasenovac. O tim događajima iz 1942, Skender Kulenović kao partizanski pjesnik će zapisati u svojoj najpotresnijoj poemi „Stojanka majka Knežopoljka“ :

„Svatri ste mi na sisi ćapćala – joj, blagodatno
sunce knešpoljsko! –
svetrojici povijala nožice sam rumene
u bijele povoje lanene,
svetrojici sam prala jutrenje tople pelene …
Joooj,
Srđane,
Mrđane,
Mlađene,
joj, tri goda u mom vijeku,
tri prvine u mom mlijeku,
tri saća teška,
silovita,
što ih utroba moja izvrca,
joj, rosni trolisni struče djeteline knešpoljske,
što procva ispod moga srca!“

U samom Jasenovcu čitav prostor logora tih je dana bio ispunjen ženama i djecom s Kozare. Ustaše su razdvajale djecu od majki, uz jauke i zapomaganja. „Užasni krici ljudskog bola, krici koje ljudsko uho ne može čuti od izbezumljenosti. Majke su se bacale na bajunete da skrate sebi muke. Djecu su odvodili i popisivali u velikog logorskoj zgradi. U malim sobama natiskali bi i do pedesetoro djece u najranijoj dobi. Užasni krici, jauci i plač odzvanjali su cijelom zgradom. Djeca su se previjala od bolova, gladi i hladnoće, žeđi, dozivali su majke. Kako nije bilo mjesta rušili bi se jedni preko drugih. Ruke, noge, glave, usta na živim ranama drugih. Djeca su umirala u nezamislivim mukama. Ustaše bi ujutro samo ušli u sobe s dekama i kupili mrtvu djecu. Ostale bi trovali, ili ih pustili da umiru od zaraznih bolesti. Kada su bili pijani ubijali bi djecu maljevima ili ih klali u dvorištu.

U ljeto 1942. Praznili su užurbano logor zbog sve veće pojave bolesti među djecom. Na jednoj čistini logora vršili su razvrstavanje i trpali preostalu djecu u kamione. U prosjeku bi do dvadesetoro od te djece umrlo dnevno. Ante Vrban, zapovjednik logora stajao je s pištoljem i vršio likvidacije nad onom djecom koja se nisu mogla uspeti u kamion. Iste večeri djecu koja su ostala, ugušili su plinom u kamionu koji je ostao u logoru“, priča Mara Vejnović – Smiljanić koja je kao logorašica gledala agoniju djece s Kozare.

U mjesecu srpnju 1942. Ante Pavelić i Andrija Artuković donose odluku da se osnuju tri zasebna logora za djecu s Kozare. Jedan od njih smješten je u Gornjoj Rijeci kod Križevaca u kojoj je u razdoblju od srpnja do rujna od tifusa umrlo preko dvjesto djece s Kozare. Dječjim logorom u Jastrebarskom rukovodile su časne sestre kongregacije Sv. Vinko Paulski i smatra se da je kroz tu instituciju prošlo oko tri tisuće i tristo tridesetoro djece, a prema kronici samostana, ali i svjedočenju čuvara groblja u Jastrebarskom, u tom razdoblju sahranjeno je sedamsto šezdeset i osmero djece s Kozare.

Najzloglasniji logor djece u NDH ipak je bio onaj u Sisku. Smatra se da je Anton Najžer, ravnatelj te institucije osobno vršio egzekucije djece s Kozare zatrovanim inekcijama. Ustaše su taj logor zvali „logor u pelenama“ jer su djeca uglavnom bila predškolske dobi. Časna sestra Barta Pulherija bila je najzloglasnija osoba tog vremena, jer je kroz njenu instituciju prošlo više od tri tisuće djevojčica i dječaka s Kozare, od kojih je ostalo manje od tisuću za razmještaj i pokrštavanje u hrvatske porodice koje su iskazale želju za tim.

Saznavši za pomor te djece, građani se organiziraju u ljeto 1942 i preko Crvenog križa izvlače djecu te ih razmještaju po porodicama u Zagrebu. Samo iz Stare Gradiške i Siska izvučeno je više od šest tisuća malih kozarčana. U tri mjeseca te dramatične bitke život je izgubilo preko tri tisuće mališana s Kozare.

Kozara i dan danas traži preko tisuću i sedamstotina izgubljene djece s Kozare, a na ovu me priču i ovo istraživanje ponukao današnji razgovor na Hrvatskom radiju 3 između „uglednog“ povjesničara i još „uglednijeg“ voditelja emisije koji su za vrijeme trajanja priče u više navrata konstatirali kako primaran cilj ustaša nisu bila pravoslavna djeca, već izričito židovska i romska, te kako se veliki dio djece s Kozare ipak uspio spasiti velikodušnošću hrvatskog naroda koji ih je udomio i zbrinuo.

Ugasio sam radio i bilo mi je savršeno svejedno što će ugledni dvojac nastaviti. Od svih strahota koje su prošli ti ljudi, ta djeca, najvažnije je da nisu bila primarni cilj. Nastavio sam svoj život uz Cohena i mislio sam samo o jednom, što je tim nesretnim ljudima u glavama i što im je u srcu? Što je dovraga sa svima nama i kako smo uspjeli svi postati tako bešćutni, tako monstruozni, da nas i ovakve priče ne mogu više dirnuti. Priče djece zauvijek zaboravljene u vremenu.

Priče djece s Kozare.

Oh, the wind, the wind is blowing
Through the graves the wind is blowing
Freedom soon will come
Then we’ll come from the shadows
Leonard Cohen – Partisan

http://www.xxzmagazin.com/nije-josip-broz-ubio-jugoslaviju-ubice-su-medu-nama

Nije Josip Broz ubio Jugoslaviju, ubice su među nama
Pisao: Ričard Vest
U trenutku smrti 1980, Tito je na Zapadu bio priznat, čak slavljen kao državnik koji se usprotivio moći sovjetske imperije. No, samo malobrojni su bili svesni druge Titove zasluge - ujedinjenja Jugoslavije posle građanskog rata i krvoprolića 1941-45. godine

Najveći broj Titovih biografa, uključujući i autora ovog članka, napravio je grešku verujući da je Titov raskid sa Staljinom 1948. godine predstavljao iznenađenje za sve. Sada, međutim, zahvaljujući knjizi Loren M. Li (Lorrain M. Lee) Keeping Tito Afloat (/Držeći Tita nad vodom/, Penn State Universitdz Press, 1997), zasnovanoj na istraživanjima koja je autorka sprovela u arhivima Stejt Dipartmenta Sjedinjenih Američkih Država i CIA-e, saznajemo da je bilo Amerikanaca koji su predvideli raskol u komunističkom svetu i koji su umeli da ga iskoriste.

Od kraja II svetskog rata sve do rane 1948. godine na Zapadu se mislilo da je Tito crveni diktator, jednako zao i opasan kao sâm Staljin. Tito je stvorio jednopartijsku državu, zatvorio poglavara hrvatske katoličke crkve i pogubio vođu srpskog ratnog gerilskog pokreta Dražu Mihailovića. Jugoslovenske oružane snage bile su mobilisane za napad na Grčku, Austriju i italijanski grad Trst, koji su stitile britanske i američke jedinice. Kad su Jugosloveni oborili dva nenaoružana američka aviona, The New York Daily News je pozvao da se na Beograd baci atomska bomba, a čak i liberalne novine opisivale su Tita kao pretilog vođu geringovskog tipa, od čije debljine pucaju šavovi uniforme prekrivene medaljama.

Photo: www.visitzagorje.hr
Kada je jugoslovenska vlada 1947. godine predložila Sjedinjenim Američkim Državama niz sastanaka u cilju poboljšanja odnosa, samo su malobrojni u Stejt Dipartmentu uzeli taj predlog ozbiljno. No, tadašnji otpravnik poslova u Beogradu Džon Mur Kabot, diplomata od karijere, verovao je da u Titovom krugu postoje ljudi koji drže do boljih odnosa sa Zapadom. Gotovo godinu dana pre spora u Kominformu, telegrafisao je kući da “bi Jugosloveni mogli biti prijemčivi za sugestiju da bi bolje bilo da ne drže sva jaja u sovjetskoj korpi”.

U prvim mesecima 1948, tokom kojih je došlo do blokade Berlina, eskalacije rata u Grčkoj, komunističkog prevrata u Čehoslovačkoj, i pretnje da se isto dogodi u Italiji i Francuskoj, CIA je prognozirala da bi u roku od šest meseci mogao izbiti treći svetski rat. Ali, juna 1948, drugi američki otpravnik poslova u Beogradu, R. Borden Rems, primetio je sporove između Jugoslavije i Rusije povodom planova o konferenciji dunavskih zemalja. U telegramu poslatom u Vašington, usudio se da sugeriše da to predstavlja “prvi i neopoziv izazov koji je jedan satelit uputio vrhunskoj vlasti, komunističkim gospodarima u Kremlju”. Dve nedelje kasnije, 28. juna, Kominform je na sastanku u Bukureštu izbacio jugoslovensku partiju, a Staljin je pozvao narode Jugoslavije da ustanu protiv Tita.

Mada su mnogi zapadni mudraci verovali da je posredi samo ratno lukavstvo, neki vodeći američki državnici videli su i iskoristili šansu da podele komunistički blok, pre svega Volter Bedel Smit ambasador u Moskvi, zatim Džordž Kenan, a onda i Džon Foster Đuls, kasnije Ajzenhauerov ministar inostranih poslova. Iako ga je liberalna levica mnogo ružila zbog hladnoratovskog bigotizma, Đuls je pobedio svoje nepoverenje prema komunistima dopustivši da ga Tito provoza svojim privatnim motornim čamcem. Godine 1951, dok je Staljin planirao osvajanje Jugoslavije, s mađarskim trupama spremnim za oružani napad na Beograd, Amerikanci, Englezi i Francuzi napravili su plan da priteknu Titu u pomoć. Planirano je da Jugoslavija najkasnije 1952. uđe u savez Nato, koji danas održava mir u Bosni i Hercegovini.

U trenutku svoje smrti, 1980, Tito je na Zapadu bio priznat, čak slavljen kao državnik koji se usprotivio moći sovjetske imperije. No, samo malobrojni su bili svesni druge Titove zasluge - ujedinjenja Jugoslavije posle građanskog rata i krvoprolića 1941-45. I tako, kad je jugoslovenska federacija počela osamdesetih godina da puca, mnogi spoljašnji posmatrači požurili su da ubrzaju proces dezintegracije. Pored starih protivnika Jugoslavije - Nemačke, Vatikana i državâ naslednicâ Habzburske i Otomanske imperije - bila je tu i grupa britanskih tačerijanaca iz akademskog sveta, koji su u komunističkoj Jugoslaviji videli koliko marksističku tiraniju, toliko i prototip federalne evropske zajednice.

Oni malobrojni stranci, kakav je bio pokojni ser Ficroj Maklin, koji su poznavali i razumeli tu zemlju, upozoravali su da će raspad Jugoslavije značiti ponovni građanski rat, najpre u Hrvatskoj, zatim u Bosni i Hercegovini. Kad se to dogodilo, protivnici Jugoslavije pojurili su da podrže stvar jedne od triju novostvorenih mini-država, koje su reprezentovale tri glavne verske zajednice. Vrlo brzo su tri bivša ili sadašnja savetnika gospođe Tačer - Norman Stoun, ser Alfred Serman i Noel Malkolm - postali advokati Hrvata, Srba, odnosno Bošnjaka.

Tek kad se konflikt razbuktao, strani posmatrači i inteligentni Jugosloveni povezali su krivicu za rat sa raspadom Jugoslavije. U prikazu knjige Suzan L. Vudvord Balkan Tragedy (Balkanska tragedija), Ričard Krempton je u Times Literary Supplement još 1995. godine objasnio:

Photo: Lenka Sam
Suzan Vudvord odlučno tvrdi - i u tome ima podršku Kristofera Beneta, autora knjige Yugoslavia´s Bloody Collapse - da se ne može reći da je Jugoslavija podbacila 1990, jer šansa Jugoslaviji nije ni data. Savezni premijer Ante Marković osnovao je Savez reformističkih snaga koji je trebalo da ponese jugoslovensku zastavu na saveznim izborima, za koje je verovao da će se održati pred kraj 1990. Savezni izbori nikada nisu održani. Pre no što su reformisti uspeli da se organizuju, nacionalistički lobiji u Sloveniji i Hrvatskoj požurili su s republičkim izborima koji jedva da su bili nešto više od referenduma o nacionalnom suverenitetu. One su pokupile karte u trenutku kad su ostali indikatori još uvek pokazivali da bi mnogi glasali za federalnu opciju da joj je bila data šansa.

Suzan Vudvord je jedna od dvoje stranih autora u izvanrednoj zbirci eseja Burn This House: The making and unmaking of Yugoslavia (/Spali tu kuću: stvaranje i razaranje Jugoslavije/, Duke University Press, 1997), koju su priredili Jasminka Udovički i Džejms Ridžvej. Ostali autori su Jugosloveni koji danas žive u egzilu, ili u jednoj od novonastalih mini-država, ili u opoziciji kod kuće; neki od njih su novinari u nezavisnim medijima. Mi na Zapadu uglavnom dobro poznajemo Vreme i druge srpske novine u opoziciji Slobodanu Miloševiću, pa je veoma poučno procitati esej ”Opozicija u Hrvatskoj”. Autor ovog teksta, koji razmatra progon novina kakve su Danas, Slobodna Dalmacija i u novije vreme satirični Feral Tribune, mudro je odabrao da piše pod pseudonimom.

Hrabrost, snaga i objektivnost koji su se održali kod mnogih Jugoslovena tokom godina rata i histerične propagande dobro se vide i u Burn This House, daleko najboljoj knjizi o ovom sukobu, koju sam do sada pročitao. Jedan od najsnažnijih eseja je “Medijski rat” Milana Miloševića iz Vremena, o tome kako su televizijski studiji postali ”laboratorije ratnog inženjeringa”. Milan Milošević s pravom kaže: Bila je neophodna mentalna konverzija pre nego što je većina Jugoslovena dovedena u stanje da toleriše nacionalističke slogane. Nasuprot tvrdnjama zapadnih novinara i političara, u bivšoj Jugoslaviji uzajamno poverenje nije manjkalo. Da bi rat postao zamisliv, poverenje koje je od II svetskog rata stalno raslo... moralo je biti iskorenjeno, a na njegovom mestu morali su biti zasađeni konfuzija, sumnja i strah.

Milošević priča mučnu priču o tome kako su se režimi u Beogradu i Zagrebu ujedinili u zatvaranju Jutela, “nezavisnog jugoslovenskog TV-studija, objektivnog u prezentaciji vesti i zainteresovanog za očuvanje Jugoslavije, za toleranciju i liberalizam”. Kad je 1991. srpska vlada konfiskovala predajnik koji je Jutel planirao da postavi na Avali, pored Beograda, stanica se preselila u Sarajevo, gde su srpski, hrvatski i muslimanski novinari nastavili da rade zajedno.

Photo: Leo Erken

Verna svom podnaslovu, ova knjiga daje izvanredan opis kako stvaranja, tako i razaranja Jugoslavije, posebno u istorijskim esejima Jasminke Udovički, Srpkinje koja živi u SAD, i Branke Prpe-Jovanović, Hrvatice koja živi u Srbiji. Obe autorke pišu u duhu gneva i stida zbog zločina počinjenih u ime njihovih naroda; Jasminka Udovički citira Lava Trockog, koji je, izveštavajući iz Balkanskog rata 1912-13, gorko osudio ponašanje Srba prema Albancima:

Individua, grupa, partija ili klasa sposobna da “objektivno” čačka nos posmatrajući kako se ljudi dave u krvi i da, podstaknuta odozgo, masakrira nezaštićeno stanovništvo osuđena je od istorije da istrune i da je crvi pojedu dok je još živa.

U svom snažnom eseju o Josipu Brozu Titu, Mirko Tepavac, nekadašnji jugoslovenski ministar inostranih poslova, mešanog srpskog i hrvatskog porekla, analizira Titov promašaj da spreči da se pandemonijum vrati pedeset godina posle II svetskog rata i deset godina posle njegove vlastite smrti:

Tito je bio... pokretačka sila politike nacionalne jednakosti, zadugo najboljeg i najkonzistentijeg aspekta jugoslovenske vlasti... Ali, on je bio i budni čuvar političkog sistema koji je vrludao između dogme i demokratije... Nije, međutim, Tito ubio Jugoslaviju. Ubice su među nama.

Photo: onartandaesthetics.com/

Većina autora u ovoj knjizi smatra da bi demokratske promene na ranijem stupnju predupredile građanski rat. Ali, demokratiju u smislu višestranačkih izbora uzeli su pod svoje nacionalisti u Srbiji i Hrvatskoj, kako bi slomili zemlju, a zatim ugušili demokratiju u njenom drugom, uobičajenijem značenju slobode i tolerancije. Milošević je zadržao vlast u Beogradu uprkos masovnim demonstracijama koje su protiv njega organizovane najpre 1991, a zatim 1996. godine, dok je Franjo Tuđman dobio mandat da istera gotovo čitavu srpsku manjinu iz Hrvatske. Preostala srpska enklava u istočnoj Slavoniji vraćena je Zagrebu prošle godine, u okviru Dejtonskog mirovnog sporazuma.

U fascinantnom zaključnom eseju za knjigu Burn This House, Jasminka Udovički nas podseća da je raspad Jugoslavije predstavljao ekonomsku propast za svih šest republika. Godine 1989. fabrika automobila Zastava iz Kragujevca proizvodila je 200.000 automobila, za koje su blatobrani i unutršsnjost izrađivani u Splitu, električni delovi u Gorici, a sigurnosni pojasevi i brave u Ohridu. Tri godine kasnije, proizvodnja je zaustavljena, a simpatični grad Kragujevac sve je više propadao. Kolaps jugoslovenskog tržišta naškodio je čak i bogatoj severozapadnoj republici Sloveniji, čiji vodeći ekonomist Aleksandar Bajt takođe ima reči hvale za Titovo radničko samoupravljanje, koje je inače čest predmet izrugivanja:

Ne bismo smeli da zaboravimo da je prvo mesto koje Slovenija zauzima među postsocijalističkim zemljama rezultat slovenačkih dostignuća u okviru nekadašnjeg jugoslovenskog sistema samoupravljanja. Činjenica da naš socijalni proizvod iznosi sedam hiljada dolara per capita posledica je nivoa postignutog u bivšoj Jugoslaviji, gde je iznosio devet hiljada dolara per capita. Još nismo dostigli stepen koji smo imali u ”neuspešnom” samoupravljačkom sistemu.

*Ovaj tekst objavljen je u Times Literary Supplement, 13. februara 1998. godine. Ričard Vest je autor nekoliko knjiga o Jugoslaviji, od kojih je poslednja Tito and the Rise and Fall of Yugoslavia (Tito i uspon i pad Jugoslavije), 1994.

Napredovati  se moze samo uz gradjane koji poseduju odredjen nivo inteligencije.

Zeleo sam nastaviti sa dalnjim nabrajanjem potreba drustva koje zeli ici napred, i postici ugled u svetu. Shvatio sam medjutim da nema potrebe o tome pisati. Onima, koji znaju o cemu pisem nema potrebe nabrajati. "onim" drugima, je uzalud nabrajati. Osim toga "napredak" svih drzava, koje su nekada bile u sastavau SFRJ je ocit. Kako u ekonomskom tako i u politickom smislu. Biti u sastavu EU neznaci i dostignuce visoke politicke inteligencije.
Osim toga se dobro zna, zasto EU zeli prosiriti clanstvo. Ne zato sto oni "nas" vole. EU zeli prosiriti svoj "uticaj" u evropi.
Kako politicki, tako i ekonomski. Naravno da to nije nista  novo. Dobija se utisak da neki politicari sa "naseg" podrucija to nezele shvatiti. Mozda im to nije ni bitno, sve dok je njihov licni interes zadovoljen. U kom pravcu se sve krece bi trebalo vec svi politicari da vide. Pa ipak se prave da nevide. Mada je "upaljeno" svetlo, je lakse kretati se u "kruznom toku" proslosti negoli se uhvatiti u kostac sa onim sto je "sada".

EU, kao i evropa u celini moze samo da napreduje ako u njoj vlada sloga i saradnje.

Tolerancija, razumevanje prema svim interesima  clanica u sastavu.  Nesto mi poznato ....

Mislim da vam je sada puno jasnije u kom pravcu se krece EU.

Neka vas prati vas nivo inteligencije. Ka boljoj buducnosti, svih clanica EU.



Valter

Ćutanje nije rešenje. Zapamtite to.

Nemojte da mislite da će vas možda gospodin Tramp osloboditi teđkoća u kojima se nalazite. NE.
Zato dobro razmislite, i počnite da se ozbiljno bavite rešavanjem istih.

Ko ni sada još nije shvatio, njemu i tako nema pomoći.

Budimo iskreni, samo naša ignorancija nas je dovela do ove situacije. Drugi znaju šta hoće. samo "MI" čekamo da neko naše probleme reši. U suštini znamo, to niko neće uraditi. Zato ili idite na izbore, ili ostanite ( djubre do kraja) takvi.






Valter

www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/bogatasi-iz-azije-sokirani-napustili-hrvatsku-obalu-dosli-su-puni-kesa-htjeli-su-kupiti-15-luksuznih-vila-ali-nitko-im-nije-htio-prodati-nijednu/7237725/

KUĆE NA RIVIJERI
BOGATAŠI IZ AZIJE ŠOKIRANI NAPUSTILI HRVATSKU OBALU Došli su puni keša, htjeli su kupiti 15 luksuznih vila, ali nitko im nije htio prodati nijednu

   AUTOR:

       Vinko Vuković

   OBJAVLJENO:

   12.04.2018. u 21:39

Prodati nekretninu na području Makarske rivijere nije problem. Problem je, međutim, što nekretnina nema. Odnosno što ih nema dovoljno, što je potražnja veća od ponude i što ljudi, očito, nisu toliko osiromašeni da prodaju baš sve što imaju. Naravno, ovo posljednje nije problem. Osim ako niste vlasnik agencije za prodaju nekretnina, piše Slobodna Dalmacija.

Tržište, uglavnom, nije mrtvo. Kriza je prošla, novac se vrti, baš kao i duž cijele hrvatske obale, pri čemu je imati kuću na Rivijeri, slažu se svi naši sugovornici, apsolutni hit. Vlažni san mnogih stranaca koji imaju viška novca i slobodnoga vremena jest kameno zdanje pod Biokovom. Okućnica, loza, nekoliko maslina i pogled do Italije. Da braća Taviani vide kako se s druge strane Jadrana živi. I da nije baš takva bravura živjeti bez lavura.

- Kuće po selima, do 100.000 eura, za obnovu, jako su tražene, ali ih nema - kažu nam u makarskoj agenciji "Novi dom".

Nema ih iz dva razloga. Prvi je što su i vlasnici prepoznali njihov potencijal, pa ih sami uređuju i iznajmljuju, a drugi je što mnoge imaju puno vlasnika, pa im je nemoguće ili jako teško "očistiti" papire.

- Prodaja kuća i inače je specifična jer je svaka kuća poseban slučaj. Puno toga ovisi o položaju, pogledu, infrastrukturi, je li ispod magistrale ili je poviše, tako da cijena kvadrata tu jako varira - objašnjavaju iz agencije, dodajući kako su posebno tražene nekretnine u Tučepima i Brelima.

No, u osnovi, duž cijele Rivijere gradi se jako malo, poglavito stanova manjka, zato cijena i ne pada, dapače, konstantno raste, blago, ali sigurno. U centru Makarske i do 2500 eura se daje za četvorni metar, a u okolnim mjestima cijena ide do 1800 ili 2000 kvadrata, ovisno o blizini mora i veličini stana, pri čemu su oni jednosobni i dvosobni očekivano najtraženiji.
[url=/www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/bogatasi-iz-azije-sokirani-napustili-hrvatsku-obalu-dosli-su-puni-kesa-htjeli-su-kupiti-15-luksuznih-vila-ali-nitko-im-nije-htio-prodati-nijednu/7237725/]/www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/bogatasi-iz-azije-sokirani-napustili-hrvatsku-obalu-dosli-su-puni-kesa-htjeli-su-kupiti-15-luksuznih-vila-ali-nitko-im-nije-htio-prodati-nijednu/7237725/[/url]


- Mi smo našu stambenu zgradu u Živogošću nedavno cijelu prodali u dva mjeseca, svih 15 stanova otišlo je za tren, eto kolika je potražnja - govori nam Višnja Klaričić iz "Albatros nekretnina".

Stanovi u Živogošću veliki su od 36 do 52 kvadrata, a "otišli" su po cijeni od 1200 do 1800 eura.

- Tko su bili kupci? Ha, zna se, naši iz Vrgorca i Bosna, najviše Bosna, njima je Rivijera zakon, a i Čeha je bilo - veli Višnja Klaričić.

Kad će sljedeću zgradu raditi, Bog zna. Dostupnoga zemljišta nema, iako kupci zovu sa svih strana. Nema, naravno, ni stanova za prodaju, a da o kućama i ne govorimo.

- S kućama je katastrofa! - ojađeno će.

Nedavno je njezina agencija bila pred velikim poslom, došli Vijetnamci s namjerom da kupe čak 15 luksuznih vila. Odmah, novac nije problem.[url=/www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/bogatasi-iz-azije-sokirani-napustili-hrvatsku-obalu-dosli-su-puni-kesa-htjeli-su-kupiti-15-luksuznih-vila-ali-nitko-im-nije-htio-prodati-nijednu/7237725/]/www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/bogatasi-iz-azije-sokirani-napustili-hrvatsku-obalu-dosli-su-puni-kesa-htjeli-su-kupiti-15-luksuznih-vila-ali-nitko-im-nije-htio-prodati-nijednu/7237725/[/url]



- Po vili su bili spremni platiti dva milijuna eura. Bili su odsjeli u hotelu "Osejava", ali kad su shvatili da je ponuda na Rivijeri ravna nuli, naglo su se odjavili i otišli dalje tražiti - prepričava vlasnica "Albatrosa".

I bogati Poljaci, veli, dolaze. I odlaze. Praznih ruku.

- Ne treba strancima objašnjavati prednosti i ljepotu Rivijere, sve oni znaju, evo, recimo, Zaostrog je u posljednje vrijeme posebno zanimljiv, ali ponuda je slaba, pogotovo kad su kvalitetne nekretnine u pitanju - napominje Višnja Klaričić.
Privatni arhiv/ HANZA MEDIA


Centar Makarske odmah "plane", čim se nešto pojavi, "nestane". No, tu bi, smatra naša sugovornica, ipak trebalo uvesti neka pravila "igre".

- Možda jesam Hercegovka, ali bih makarski stari grad zaštitila, ne bi bilo dobro da nam se dogodi kao nekim drugim gradovima čija su stara središta ostala bez života izvan sezone - veli.

Ima u nje još ideja. Recimo da se smanje turističke zone, to bi, uvjerena je, puno pomoglo.

- Mnoge jedinice lokalne samouprave odrede veliku turističku zonu za koju se može javiti samo jedan kupac, i to neka multimilijunaška korporacija, a bilo bi bolje da se takvo zemljište rascjepka i ponudi na tržištu za gradnju, jer ne mora baš sve biti podređeno velikim hotelskim kompleksima - zaključuje Višnja Klaričić.

Uz napomenu kako država u nekretninskom biznisu ima još puno toga za urediti. Na primjer, da se dokine praksa, sve učestalija, da se kupoprodaja, umjesto preko specijaliziranih agencija, obavlja posredstvom odvjetničkih ureda. No, to je već tema za neki drugi tekst.

Poseban su problem nekretnine za podstanare. Na jedan oglašeni stan za cjelogodišnje iznajmljivanje, kaže nam Višnja Klaričić iz "Albatros nekretnina", javi se više od 50 zainteresiranih.

- Uglavnom sve što je slobodno na tržištu ide u turizam, a ono što ostane nerijetko su rupe koje se onda nude podstanarima, a oni, na žalost, nemaju nikakav izbor – objašnjava sugovornica Slobodne Dalmacije.

Na osnovu kretanja u svetu a i kod nas, mislim da je suvisno bilo sta reci. Svakom, ko ima malo razuma je sve jasno. Pitam se dali uopste jos vredi bilo sta reci ili pisati. Jedino mogu reci: " ONI KOJI CUTE, PODRZAVAJU OVAKVO STANJE"



Valter

A danas??

Valter (citat):www.jutarnji.hr/spektakli/domace-zvijezde/zivotna-ispovijest-frane-lasica-otvorio-dusu-o-propaloj-glazbenoj-karijeri-tituli-zavodnika-ali-i-jugoslaviji-nisam-nostalgicar-ali/7305262/?utm_source=midasjl&utm_medium=widget&utm_campaign=midasjutarnji

Procitajte. To nismo mi napisali. Kao da jesmo.


Razmislite, ko je celo vreme bio u pravu.



Valter

www.kurir.rs/vesti/drustvo/3047861/nama-je-bez-konkurencije-a-sada-bi-mogla-da-bude-i-prva-na-svetu-bira-se-najlepsa-zastava-a-evo-na-kom-je-mestu-srpska-trobojka

Obavezno pogledajte i glasajte. Jugoslovenska je medju njima.



VAlter

Naša domovina je u nama, ili nije. Naše ponašanje,kućno vaspitanje pokazuje koliko volimo svoju domovinu.
Ma gde bili, svojim ponašanje predstavljamo domovinu. Dali je to na ulici ili u objektu. Dali je to u inostranstvu ili u gradu. Odraz nivoa inteligencije se registruje od ostalih odmah.

Bilo juge ili ne, dok smo živi će i ona živeti. Kako se ponašamo,tako nas i ocenjuju svi oko nas.
Dokažimo da je miroljubiva koegzistencija bitnija u komunikaciji od sile. Dostojanstveno ostanimo oni koji smo bili. Samo na taj način ćemo pokazati da ljubav prema ljudima bitnija od uskih pogleda oko sebe. Jugosloveni su kao i politika jugoslavije, uvek bili evroüski orijentisani. Neka tako i ostane. Da je danas jugoslavija prisutna na evropskom tlu sasvim sigurno nebi bilo toliko patnje među građanima u celoj evropi.
Jedino rešenje je dijalog i komunikacija na zdravim osnovama.

Budućnost naša je u rukama našim. Ako budemo u stanju da komuniciramo kao građani dvadeset i prvog veka, ćemo i napredovati. Ako budemo komunicirali preko "zveketa" oružja ćemo uništiti budućnost naše dece. To je deci već danas teško. Neka svaka generacija unapređuje razvoj države.



Valter

Cuvajmo ono u srcu sto je najvredije. LJUDSKOST.

www.index.hr/vijesti/clanak/neka-pati-koga-smeta-otkriva-koliki-su-hrvati-zapravo-kompleksasi/2010117.aspx


"Neka pati koga smeta" otkriva koliki su Hrvati zapravo kompleksaši
Gordan Duhaček prije 22 sata




“NEKA pati koga smeta / Hrvatska je prvak svijeta / Neka samo suze rone / Mi imamo šampione.”

Tako glasi refren vjerojatno najpoznatije navijačke pjesme nastale u Republici Hrvatskoj (“Dinamo ja volim” od Pipsa je kandidat za drugo mjesto) koju je snimio inače u muzičkom smislu ne pretjerano važan sastav Baruni u povodu Svjetskog prvenstva u nogometu 1998. godine, kada je reprezentacija predvođena selektorom Ćirom Blaževićem osvojila treće mjesto i time zasad zabilježila najveći međunarodni uspjeh hrvatskog nogometa. Ove stihove napamet zna većina Hrvatske, oni se i danas citiraju, mnogi su se ljudi u njima definitivno prepoznali.

I baš zato ovaj navijački pjesmuljak, kao i brojni drugi pjesmuljci prije njega, otkriva mnogo više nego što se na prvi pogled čini. Pjesma Baruna je zapravo sublimacija uskogrudne i nacionalističke verzije hrvatskog identiteta koju je od početka devedesetih godina gradio Franjo Tuđman sa svojim HDZ-om, a uz asistenciju Katoličke crkve nakon smrti kardinala Franje Kuharića. U četiri kratka stiha sadržano je skoro pa sve što odlikuje tu verziju hrvatskog identiteta (nikako jedinog mogućeg) te se demonstrira i zašto ona Hrvate nije mogla dugoročno usrećiti, kao ni sve ostale građane RH.

Laž kao svojstvo svakog nacionalističkog narativa

Prvo se primjećuje to da se u stihovima izražava nešto što nije istina - Hrvatska nije nikad bila prvak svijeta u nogometu (dok u nekim drugim ekipnim sportovima jest, ali oni ne izazivaju takvu nacionalnu i nacionalističku euforiju). To je banalna faktografija, ispasti u polufinalu znači da nisi šampion. Naravno, spominjanje šampiona je svojstveno raznim navijačkim pjesmama, to je očekivani wishful thinking, ali zbog konteksta Hrvatske 1998. u ovom slučaju ima i još jedan sloj značenja.

Laž je svojstvena za svaki nacionalistički narativ - primjerice, u Hrvatskoj je najraširenija ona smiješna o “tisućljetnom snu” koju je naravno lansirao Tuđman - pa je očekivano prisutna i u ovoj navijačkoj poskočici. Pritom je naročito zabavno to što se suvremeni hrvatski nacionalizam u svojoj šovinističkoj diskreditaciji Srba rado koristio poznatim citatom velikosrpskog ideologa Dobrice Ćosića iz romana Deobe (“Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno.”), ignorirajući da i on ima set sebi svojstvenih laži.

Teška patologija uživanja u tuđoj patnji

Druga stvar izražena u tim stihovima je nacionalistička paranoja i sklonost teorijama zavjere koje su ništa drugo nego “poraz kapaciteta za analitiku pred kompleksnim problemima” (Marcell Mars). Naime, kompleksaški se inzistira na tome da nekome smeta što je Hrvatska postala prvak svijeta, a to nekome doista smeta baš onoliko koliko je Hrvatska prvak svijeta u nogometu. U toj HDZ-ovskoj verziji hrvatskog identiteta ne postoji mogućnost da se čovjek samo raduje sportskom uspjehu reprezentacije svoje zemlje, nego se odmah treba utvrditi kome to smeta, a smeta nekome (Srbima! Jugoslavenima! Orjunašima!) te se pravi užitak tek pronalazi u tome što sve to nekome smeta i što zbog toga taj ili ti pate. Nije li to teška patologija?

Ima nešto doista monstruozno u tome da se pronalazi naslada i uživanje u patnji drugih ljudskih bića, ali takva bešćutnost je također definirajuća osobina suvremenog hrvatskog nacionalizma (kao i svakog drugog). Ona se ogleda i u najpoznatijoj paroli Tuđmanove epohe, uklesanoj na njegovu grobu - “Sve za Hrvatsku, Hrvatsku nizašto” - koja zapravo znači da u ime državnog projekta treba ignorirati sve ljudske patnje i žrtve, da doslovno sve vrijedi učiniti u vezi nečega što bi idealno trebalo biti servis građana. Ta parola iza sebe skriva ocean konkretne ljudske boli i pobjednika i poraženih, ona poručuje da sve to i nije toliko važno.

Nesportska poruka

Treće, očito je da se u refrenu pjesme Baruna izražava nesportski stav. Jer ako itko doista pati i plače zbog pobjede hrvatske nogometne reprezentacije u nogometu, onda je to reprezentacija koja je u toj utakmici izgubila i njeni navijači. To je razumljivo, poraz je uvijek trauma. No poruka hrvatskog nacionalizma nije da treba biti velikodušan u pobjedi, da treba izraziti poštovanje prema suparniku kojega si pobijedio, nego da treba biti oduševljen njegovom patnjom i suzama. Bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi svijet reagirao kada bi hrvatski reprezentativci nakon završene utakmice prema poraženoj ekipi koja plače na terenu uperili kažiprste, počeli se ekstatično cerekati i govoriti im “Pati, pičko, i plači!”. Jer to je u suštini ono što izražava popularni refren iz pjesme Baruna.
Tekst se nastavlja ispod oglasa

Sve ovo su karakteristike hrvatskog nacionalizma iz devedesetih, koje i danas žive u značajnom dijelu hrvatskog društva i koje ga čine odbojnim i nepodnošljivim za život. I zbog toga ljudi masovno odlaze iz Hrvatske, ne samo iz ekonomskih razloga jer ne žele provesti svoj cijeli život u takvoj mržnji i zloći.

No stvari su se u nekoj mjeri ipak promijenile od 1998. do 2018. Naime, može se vidjeti i da više ipak ne postoji uniformiranost kada je riječ o najnovijih uspjesima hrvatske nogometne reprezentacije, da se razvio jedan dinamičan pluralizam mišljenja i da se oni koji ne puše te odiozne “neka pati koga smeta” priče ne daju ušutkati prisilom i prijetnjama.

Hrvatska desnica i dalje izražava nezajažljiv apetiti za progonom...

Hrvatska nacionalistička desnica i danas pokušava preko svojih medijskih eksponenata isfurati narativ o tome da “cijela Hrvatska podržava repku”, da bi odmah u sljedećoj rečenici krenula prozivati i proklinjati sve one u Hrvatskoj koje je ne podržavaju ili ne žele biti dio kolektivne histerije oko uspješnog plasmana u polufinale SP-a u Rusiji, čime 1. priznaje da je priča o “cijeloj Hrvatskoj” prijesna laž i 2. iskazuje svoj nezajažljivi apetiti za progon i isključivanje svih koji ne pristaju na nacionalističko jednoumlje.

Ali ljude više nije toliko briga, oslobodili su se u nekoj mjeri straha koje je vladao u postratno vrijeme za apsolutne vlasti HDZ-a. Neki otvoreno žele poraz reprezentacije zbog korupcije u HNS-u, neki jednostavno uživaju u nogometu i ne zanima ih ta uskogrudna priča o naslađivanju na tuđoj patnji, neki hladno analiziraju što je bilo dobro a što loše u vezi igre hrvatskih nogometaša itd. To je dobro, to je demokratski pluralizam. Nitko nema obavezu niti smije biti prisiljen da na jednoobrazan način osjeća i tumači sve ono što se događa na SP-u u Rusiji. Dapače, pokazuje se da je moguće navijati za nogometnu reprezentaciju bez resantimana prema drugima, bez derogiranja drugih ljudi iz drugih nacija i država. Još kada bi to postalo jasno svim reprezentativcima, to bi onda bilo još bolje.

... ali njihove zapjenjene prozivke danas sve više izgledaju smiješno

Zapjenjene prozivke nacionalista i dalje postoje, znaju biti vrlo vulgarne i beskrupulozne na društvenim mrežama, ali one sve više izgledaju smiješno, kao baljezganje maloumnih redikula, a sve manje kao konkretna prijetnja, što su nekoć itekako bile. Razotkriva se njihova praznina i njihovo otklizavanje u irelevantnost zbog toga što je aktualna hrvatska društvena i državna kriza demantirala sva počela njihove destruktivne ideologije utemeljene devedesetih. Uostalom, što slobodouman čovjek uopće treba učiniti nego se slatko nasmijati na sve one čiji skučeni um ne uspijeva percipirati kako je moguće istovremeno navijati za hrvatsku nogometnu reprezentaciju i sprdati se na račun Luke “ne sjećam se” Modrića, te da se to dvoje nikako međusobno ne isključuje.

Što god se dogodilo u srijedu u Rusiji jedno je sigurno - uz sve one rigidne nacionaliste koji i dalje kompleksaški analiziraju kome što smeta i prizemno se raduju tuđoj patnji, sve više je građana Hrvatske koji u uspjehu nogometne reprezentacije pronalaze užitak bez ikakvih negativnih primisli i bez ikakve potrebe za “istragom poturica”. To je bolja polovica Hrvatske koja zna da za radost nisu potrebne ni tuđe suze niti tuđa patnja.

Rečeno jezikom razumljivim hrvatskim nacionalistima - neka pate ako im to smeta jer Hrvatska tek bez njih može postati prvak svijeta.

Biti nacionalist nije nikakva umetnost. Biti jugosloven jeste. Gledati "usko" samo licni interes nije umetnost. Gledati napredak cele regije jeste. Posebno u danasnjim uslovima.

Zato i nije cudo, sto svima onima koji gledaju "usko" nije u interesu da radnicka klasa unapredjuje svoje opste znanje. Sto "naivniji "
ljudi = radnicka klasa, u toliko je lakse sa njima manipulirati. Ako su pri tome jos i ubedjeni da bog postoji je sve idealno za nacionaliste i kapitaliste. Mislim da smo do sada imali bezbroj primera "velikog" napredku svih drzava u sastvau bivse SFRJ.

U to ime, samo vi nastavite u tom pravcu... i "nebrinite nista"...





Uzalud je inteligencija pojedinca, ako je masa "kratkovida" i pohlepa.


Valter