KRIVI SMO MI!

www.vecernji.hr/vijesti/ivan-pernar-zivi-zid-delozacija-1212530

www.vecernji.hr/tag/delozacija-5683


A "VI" i dalje podrzavate one koji to sprovode.

Nije u pitanju,dali treba placati kredite.

U pitanju je, kako se moze kuca u vrednosti od 150.000.- Evra prodati za 40.000.- Evra.

Samo da se izvuce onaj deo koji nedostaje banci??

Treba naci druge mogucnosti i pomoci ljudima da vrate taj kredit.

Lako je izbaciti ljude na cestu.

Pomoci,e to bi bilo vec dokaz ljudskosti.

Toga nema.

Zato je sve i ucinjeno da se unisti YU,koja je bila na strani gradjana i radnika.

To se nikada nebi u YU desilo.


Samo vi i dalje glasajte za nacionaliste.


Valter

www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/mesic-za-jutarnji-odgovara-na-optuzbe-da-je-izdajnik-zbog-svjedocenja-u-haagu-ali-i-otkriva-detalje-famoznog-sastanka-tudmana-i-milosevica/6870723/

ŽRTVA LINČA
Mesić za Jutarnji odgovara na optužbe da je izdajnik zbog svjedočenja u Haagu, ali i otkriva detalje famoznog sastanka Tuđmana i Miloševića

AUTOR:SLAVICA LUKIĆ

Bivši predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić omiljena je meta desnice. Haaška presuda šestorici bosanskih Hrvata i javno samoubojstvo Slobodana Praljka u haaškoj sudnici oživjeli su novi val napada na njega. Zdesna ga zbog suradnje i svjedočenja u postupcima pred Haaškim sudom etiketiraju kao glavnog “izdajnika hrvatskih nacionalnih interesa”, a general HOS-a Ante Prkačin preko Bujančeve TV emisije traži njegovo javno vješanje. Hajci se pridružio i dio HDZ-ovaca poput Drage Krpine, a predsjednik Savjetodavnog vijeća HDZ-a Vladimir Šeks pozvao je DORH da se pozabavi navodnim Mesićevim “lažnim svjedočenjem” pred Haaškim sudom.

Iako je na inicijativu Mosta Sabor ukinuo Ured bivšeg predsjednika, Mesić, koji ovog Badnjaka navršava 83 godine, još je daleko od toga da sa svojim vršnjacima šeće po Trgu bana Jelačića i hrani golubove. I dalje na poziv različitih institucija i vlada putuje svijetom. S njim smo razgovarali neposredno nakon povratka s puta Kinu gdje je boravio na godišnjoj skupštini SRCIC-a, Međunarodne nevladine organizacije koja se bavi promicanjem Puta svile, tj. međunarodne trgovine.

Možemo li za početak razjasniti u koliko se ukupno haaških postupaka svjedočili?

- Svjedočio sam u postupcima bivšem vukovarskom gradonačelniku Slavku Dokmanoviću, u postupku Slobodanu Miloševiću i u suđenju generalu Tihomiru Blaškiću.

Suđenja Blaškiću i Dokmanoviću odvijala su se prije vašeg izbora za hrvatskog predsjednika, a u procesu Slobodanu Miloševiću svjedočili ste nakon izbora za predsjednika. Koja su od tih svjedočenja bila tajna?

- Nema tajnih svjedočenja. Bio sam zaštićeni svjedok i to zato što je 1998. uoči svjedočenja u procesu generalu Tihomiru Blaškiću protiv mene pokrenuta orkestrirana kampanja u kojoj su prednjačile tri novinarke, ili kako smo ih tada zvali, “tri gracije”: Olga Ramljak, Aleksa Crnjaković i Dunja Ujević. One su najviše dizale temperaturu. I zato sam pristao da za početak budem zaštićeni svjedok. To, međutim, ne znači da je riječ o tajnom svjedočenju. Nema tu nikakve tajne.

Tko vas je predložio kao svjedoka u ta tri postupka, tužiteljstvo, ili obrana optuženih?

- U sva tri postupka predložilo me tužiteljstvo.

Optužuju vas da je upravo vaš iskaz u predmetu Blaškić, ali i dokumenti koji su iz Ureda predsjednika poslani u Haag, doveli do osuđujućih presuda bosanskim Hrvatima te do konstatacije u zadnjoj presudi o sudjelovanju hrvatskog državnog vrha u udruženom zločinačkom pothvatu u BiH. Što mislite o tim optužbama?

- To su konstrukcije. Naime, general Tihomir Blaškić je živ i može se i njega o tome pitati. Na svjedočenju Blaškiću, o njemu sam rekao jednu jedinu rečenicu - da ne znam ništa o njegovom ratnom putu i da smo se samo jednom sreli u saborskom kafiću - on je bio u odori generala HVO-a. Ja sam u tome procesu govorio o politici Hrvatske i tadašnjoj politici Jugoslavije. Potpuno je druga stvar smeta li to nekoga.

Optužuju vas da ste teretili hrvatski državni vrh za umiješanost u rat u Bosni i Hercegovini?

- To su također konstrukcije. Govorio sam ono što je zabilježeno na više mjesta u svim mojim svjedočenjima pred Haaškim sudom. Zašto me ne pitaju o svjedočenju u slučaju Slobodana Miloševića i Slavka Dokmanovića? Zašto one koji me napadaju to ne interesira? U Beogradu sam 1990. razgovarao s Borislavom Jovićem koji je u isto vrijeme kad i ja bio član Predsjedništva SFRJ. Rekao sam mu da bi bilo dobro da zaustavimo “balvan revoluciju”, da sjednemo za stol, da pitanja koja moramo razriješiti razriješimo bez oružja jer rješavanje problema balvanima Srbe u Hrvatskoj vodi u samoubojstvo. Pitao sam ga trebaju li Srbiji Srbi u Hrvatskoj. Odgovorio je - ne. Pitao sam ga treba li Srbiji hrvatski teritorij. Odgovorio je - ne treba. A, što vama treba, pitao sam. Odgovorio je - nama treba 63 posto Bosne i Hercegovine. To je, rekao mi je, bilo srpsko, jest srpsko i srpsko mora ostati. Rekao sam - ako je to tako, idemo onda ti, ja, Franjo Tuđman i Slobodan Milošević sjesti za stol pa da vidimo o kojim problemima se u Hrvatskoj radi, pa da se oni pokušaju riješiti kroz institucije u Hrvatskoj, bez balvan-revolucije i oružja. Zvao je Miloševića i on se složio. Odmah sam sjeo na avion i odletio u Zagreb jer nisam htio o tome s Tuđmanom razgovarati telefonom. Prenio sam prijedlog Tuđmanu i on se složio. Međutim, to je Tuđmanu bio signal da bi bilo dobro da on sjedne s Miloševićem i on je zaista za siječanj 1991. dogovorio njihov susret u Karađorđevu.

Je li to bio prvi fizički susret Tuđmana i Miloševića?

- Jest i taj se susret održao bez mene, a Milošević je na njega došao bez Borislava Jovića. Uvijek sam petkom i subotom dolazi iz Beograda u Zagreb, i mi smo ga čekali da se vrati iz Karađorđeva. Prije toga susreta rekao sam mu da me smeta što se on održava u Karađorđevu, ali on je rekao - sasvim je svejedno gdje ću se s njim naći, najvažnije je da čujem što on želi. Na taj sastanak u Karađorđevu iz Hrvatske su otišli Tuđman i šef njegova kabineta Hrvoje Šarinić. Kad su se njih dvojica vratili iz Karađorđeva, sastali smo se s ljudima iz tadašnjeg hrvatskog državnog vrha. Imali smo po stolovima kavu, čaj, neko piće. Tuđman je ušao u sobu i rekao - raščistite odmah stolove, Hrvoje, daj karte. I tada je Tuđman objasnio što Milošević predlaže. Rekao je da Hrvatskoj predlaže banovinske granice plus Cazin, Kladušu i Bihać. Prenio je što mu je točno rekao Slobodan Milošević. Rekao je: “Franja, ti uzmi Cazin, Kladušu i Bihać, to meni ne treba, to je takozvana ‘turska Hrvatska’”. Upitao sam Tuđmana - a što kaže Alija? Odgovorio mi je: “Što ima Alija pitati, kad se hrvatske i srpske škare slože, nema Alija što pitati”. Rekao sam mu - slušaj, to onda znači rat. Rekao je: “Ma kakav rat, to je izbjegavanje rata”. Tako je otprilike tekao taj razgovor. Poslije toga Tuđman je otišao i na drugi sastanak s Miloševićem...

Samo da razjasnimo, tko je sve s hrvatske strane bio na tome sastanku na kojem je Tuđman izvijestio o prvom susretu s Miloševićem u Karađorđevu?

- Cijeli tadašnji hrvatski državni vrh, od Jože Manolića pa dalje.

Znači, vi ste već u siječnju 1991. nakon prvog susreta Tuđman - Milošević znali da njih dvojica dogovaraju podjelu BiH?

- Da. To je bio prijedlog Slobodana Miloševića. On nam nije rekao da je to prihvatio već da je to prijedlog Slobodana Miloševića, ali bilo je očito da je s tim prijedlogom bio oduševljen. Na drugi sastanak s Miloševićem, Tuđman je otišao u jedno drugo lovište, Tikveš, ali mene više nije zvao na sastanak na kojem je referirao o njemu, tako da ne znam što je na kraju dogovoreno. U svakom slučaju, prijedlogom Slobodana Miloševića na prvom sastanku o podjeli Bosne bio je oduševljen.

Kakve su bile reakcije članova hrvatskog državnog vrha na sastanku nakon Karađorđeva na kojem vas je Tuđman informirao o Miloševićevoj ponudi o podjeli BiH?

- Nitko ni na koji način nije reagirao osim mene koji sam pitao što je u tom slučaju s Alijom. Da se vratimo na moje svjedočenje pred Haaškim sudom u procesu Blaškiću - o toj politici sam ja svjedočio. Odgovarao sam na pitanja suca što znam o politici iz toga vremena, a ne o Blaškićevom ratnom putu.

Početkom 2000. izabrani ste za predsjednika, na vlast je došla koalicija šestorke predvođena SDP-om. Često vam se predbacuje da su nakon vašeg dolaska na Pantovčak Tuđmanovi transkripti i ostali dokumenti iz Ureda predsjednika odlazili u Haag i mimo Vladina ureda za suradnju s Haaškim sudom. Čak je i Vladin Ured za odnose s javnošću negdje u studenom 2000. objavio priopćenje u kojem upozorava na to da Ured predsjednika ne smije samostalno slati dokumente u Haag. Kako objašnjavate to priopćenje?

- Ured predsjednika je slao u Haag samo one materijale koje je Vladin Ured za suradnju s Haaškim sudom s tim sudom i dogovorio. Uvijek je tužiteljica razgovarala s Vladinim Uredom, a zatim dolazila k nama. Ono što bi Vladin Ured dogovorio, mi bismo davali po utvrđenoj proceduri. Ništa mi nismo na svoju ruku davali Haagu.

Odakle onda optužbe te vrste?

- Ništa mi na svoju ruku nismo slali. To su obična podmetanja. Ja sam u politici uvijek imao dosta prijatelja, a još više neprijatelja. To me prati cijeli život.

Nakon dolaska na Pantovčak, Ured ste otvorili novinarima, uključujući i strane. Novinari Independenta, Channela 4 snimali su sobu s Tuđmanovim transkriptima. Neki su vam to jako zamjerili...

- Optužuju me da sam “dilao” te transkripte, da sam dovodio novinare. Novinari su pitali bi li mogli vidjeti gdje su prijepisi Tuđmanovih razgovora pohranjeni, jer znate, ako netko stvara arhivu transkripata svojih razgovora za povijest, ljude zanima koliko toga ima. To je bila cijela jedna prostorija puna transkripata. Ja to nisam ni vidio i rekao sam im da možemo pitati službenika zaduženoga za arhivu da im to pokaže. I taj službenik im je otvorio vrata sobe s transkriptima i oni su s ulaza snimili tu sobu s dosjeima. Nema tu nikakve enigme, ali zato uvijek postoje podmetanja. Ja nikad u toj prostoriji nisam bio.

Za Hrvatsku je prilično nezgodan dio haaške presude šestorici bosanskih Hrvata u kojem se konstatira postojanje zločinačkog pothvata - sprege osoba iz tadašnjeg hrvatskog državnog vrha s HVO-om i spornim aktivnostima HVO-a na terenu. U hrvatskim medijima se ponavlja da ni u jednoj presudi Srbima osuđenima u Haagu nije konstatiran zločinački pothvat sa srbijanske strane. Kako to komentirate?

- To nije točno, u mnogim procesima koji su vođeni protiv Srba u Haagu isticana je i umiješanost srbijanskog državnog vrha u sukobe na prostoru bivše Jugoslavije. Milošević je bio suđen, ali nije dočekao presudu jer je 2006. umro u pritvoru, međutim, osuđen je Milan Milutinović kao i niz drugih funkcionara srbijanskog režima za zločine na prostoru bivše Jugoslavije. Međutim, Milošević je bio lukavac i on je gledao da iza sebe ne ostavi tragove.

Koliko je Tuđmanova sklonost da snima i transkribira sve razgovore koje je vodio u predsjedničkom Uredu olakšala haaškom tužiteljstvu dokazivanje umiješanosti hrvatskog državnog vrha u ratne zločine u BiH?

- Pa gledajte, ako je on Paddyju Ashdownu dao salvetu na kojoj je nacrtao na koji način treba podijeliti Bosnu i Hercegovinu, onda je jasno da je to olakšalo posao haaškom tužiteljstvu. Tuđman je uvijek govorio o “hrvatskom perecu”, o tome kako je nepravda učinjena hrvatskom teritoriju i da bi to trebalo ispraviti ovako, ili onako, i smatrao da se to dogovorima može rješavati. Kad sam god u Beogradu nastupao, uvijek sam govorio - ako želimo mirno riješiti razlaz iz Jugoslavije, granice se ne smiju dirati. Onda bi Tuđman odmah telefonirao i govorio mi - pazi, ali zaboravio si reći da se samo dogovorom mogu mijenjati.

Kad ste početkom 2000. ušli u Ured predsjednika, novinarima ste pokazali jedan crni telefon za koji ste ustvrdili da su putem njega Tuđman i Milošević izravno razgovarali.

- Tako je.

Međutim, nakon što ste taj telefon pokazali novinarima, Vesna Škare-Ožbolt koja je radila u Tuđmanovu kabinetu ustvrdila je da to nije točno te da je riječ o telefonu putem kojeg je Tuđman komunicirao s nizom osoba jer je telefon imao zaštitu od prisluškivanja. Jeste li ikad kasnije raščistili je li to doista bio telefon putem kojeg je Tuđman s Miloševićem izravno komunicirao tijekom ratnih godina?

- Sve vrijeme su oni komunicirali tom vezom, jer nakon njihovog sastanak u Tikvešu došla je jedna komisija iz Beograda, a i Tuđman je formirao svoju komisiju za razgraničenje u BiH. Beogradsku komisiju predvodila je akademkinja Smilja Avramov i ona se trebala usuglašavati s hrvatskom komisijom koju je vodio sveučilišni profesor Zvonko Lerotić. U toj hrvatskoj komisiji bio je i profesor Duško Bilandžić. Kad mi je rekao da je izabran u tu komisiju, rekao sam mu - Duško, jesi li ti normalan, pa to je komisija za podjelu Bosne, nakon čega se on povukao. Ono što treba znati jest da su specijalci iz Beograda došli u Tuđmanov ured uspostaviti taj crni telefon.

Kad se to dogodilo?

- Odmah poslije drugog sastanka Tuđman - Milošević u Tikvešu.

Postoje li transkripti njihovih telefonskih razgovora?

- To ja ne znam, to bi trebalo pogledati. Svi Tuđmanovi transkripti su predani Hrvatskom državnom arhivu.

Međutim, zatvoreni su, nedostupni...

- Ja sam za to da se ta arhiva otvori.

Jeste li u sva tri postupka - Tihomiru Blaškiću, Slavku Dokmanoviću i Slobodanu Miloševiću - bili zaštićeni svjedok?

- Jesam.

Međutim, kad ste svjedočili na suđenju Miloševiću već ste bili predsjednik države. Zašto ste i tada bili zaštićeni svjedok?

- Po profesiji sam pravnik i kad svjedočim na sudu, a to pretpostavljam trebaju raditi i drugi, govorim o činjenicama koje su meni poznate. Ne kalkuliram kome one idu na štetu, a kome na korist. Dakle, ja nisam svjedok koji je unaprijed odlučio koga će teretiti. U svjedočenju se uvijek i do kraja nastojim držati istine.

Predbacuju vam da ste ipak trebali štititi hrvatske državne interese?

- Ne znam koji su to interesi, ali znam da laž sigurno nije hrvatski interes.

Niste bili spremni lagati za domovinu?

- Ne, jer bi to bilo glupo. Ne može laž opstati zauvijek. Istina prije ili kasnije uvijek izađe na vidjelo.

Haaški sud zatvara vrata. Ima li vaših iskaza pred tim sudom koji su još uvijek nedostupni javnosti i smatrate li da bi javnost ipak trebala imati uvid u njih?

- Nemam ništa protiv uvida javnosti u sve moje iskaze, ali to mora službeno dopustiti onaj tko nakon zatvaranja Haaškog tribunala preuzme njegovu dokumentaciju.

Nakon haaške presude šestorici bosanskih Hrvata i Praljkova samoubojstva žestoko vas je napao i predsjednik HDZ-ova Savjetodavnog vijeća Vladimir Šeks. Izgovorio je niz optužbi na vaš račun - da se po dolasku na Pantovčak širom otvorili vrata Tuđmanove arhive, da niste surađivali s Haaškim sudom već pred njim klevetali vlastitu državu kako biste se osvetili mrtvom Tuđmanu, da ste suodgovorni za dugogodišnju kaznu šestorki i da Praljkovo samoubojstvo ide i na vašu dušu. Kako objašnjavate taj Šeksov napad?

- Pa znate što, ja ne znam u kojem stanju je bio gospodin Šeks kad je to sve izgovorio pa zato mislim da nema smisla komentirati to što on govori.

Ustvrdio je, međutim, da bi vaše “lažno svjedočenje” pred Haaškim sudom trebao razmotriti i DORH.

- Ja sam uvijek govorio istinu, ali ne znam kako u pitanju istine stoje stvari kod gospodina Šeksa.

Jesu li vas pozivi na vaše javno vješanje i zazivanje DORH-a uznemirili?

- Neće ti prozivači meni ništa napraviti, neće me napasti ni Šeks, ni Prkačin, ni Krpina. Međutim, oni koji predlažu da me se javno objesi, ili da mi se sudi, očito djeluju na ljude. Znate, imate ljudi raznih psiholoških profila, pa i bolesnika koje takvi pozivi mogu zavesti pa mogu povjerovati da je napad ne mene domoljubni čin. Prozivači stvaraju atmosferu da netko napravi nešto, ali nadam se da će nadležni procijeniti postoji li tu neka opasnost ili ne. Ja razumijem Šeksa. On je radio za više službi pa sad treba oprati svoju biografiju. Ne znam što je Anti Prkačinu potrebno da javno na televiziji traži moje javno vješanje, što nije u skladu s hrvatskim pravnim sustavom, ali on kao general HOS-a misli da bi to bilo dobro za “zdravlje nacije”.

Vaš i Šeksov odnos u proteklim je godinama bio prilično kontroverzan. Razmjenjivali ste red teških riječi, red najviših državnih odlikovanja. Šeks vam je, dok je bio predsjednik Sabora 2005., uručio Velered Kralja Tomislava s lentom i Velikom Danicom za najviše državničke zasluge, a vi njemu tri godine kasnije, u prosincu 2008., kao predsjednik države odlikovanje Velereda Kralja Petra Krešimira IV. s lentom i Danicom, za posebne zasluge u ustavno-pravnom poretku Hrvatske. Kako biste opisali svoj odnos sa Šeksom?

- Dakle, da se odmah razumijemo - niti je on mene odlikovao, niti ja njega. Državna komisija za odlikovanja donijela je odluke o odlikovanjima i njemu i meni i to zbog pozicija koje smo imali, ja kao predsjednik Republike, a on kao predsjednik Sabora. To je dio protokola. Svi dosadašnji predsjednici Sabora i predsjednici države dobivali su identična odlikovanja. I Tuđman je kao predsjednik države dobio odlikovanja od Sabora. Doduše, on je u jednom danu dobio devet, a ja samo jedno.

Policija je nakon 26 godina otkrila tko je bio uključen u raketiranje Banskih dvora, 7. listopada 1991. U trenutku napada ste bili hrvatski član Predsjedništva SFRJ i zajedno s Tuđmanom i posljednjim predsjednikom jugoslavenske vlade Antom Markovićem bili u Banskim dvorima. Kako je taj napad izgledao iznutra?

- Toga 7. listopada 1991. u 10 sati Ante Marković je najprije imao sastanak sa mnom, u 11 sati s Tuđmanom, a u 12 smo imali zajednički ručak u sali Banskih dvora. Nakon zajedničkog ručka kojem su prisustvovali neki ministri u hrvatskoj Vladi, Tuđman, Marković i ja laganim smo se korakom zaputili u Tuđmanov kabinet u kojem je sjedila Zdravka Bušić. U trenutku kad smo ulazili u Tuđmanov kabinet, zazvonio je telefon. Zdravka Bušić je podigla slušalicu i rekla - “da, on je tu” i zatim pružila telefon Tuđmanu. U tome je momentu došlo do napada, podigla se takva prašina da se nije vidio prst pred nosom. Primili smo se za ruke i krenuli prema izlazu i u sklonište.

Je li vam čudno da je istraga o napadu na Banske dvore trajala 26 godina?

- Nije. Tako se stvarao kult o Tuđmanu kao ocu domovine koji je bio jedina meta toga napada, a stvarni plan je bio poubijati sve nas, pa da JNA preuzme kontrolu nad jugoslavenskim prostorom. Bio je to pomno planiran i organiziran napad. Da je poginuo Tuđman, u Hrvatskoj u tom trenutku nije bilo isprofilirane osobe koja bi mogla preuzeti i organizirati normalno funkcioniranje države. Da sam poginuo ja, na moje bi mjesto na čelo jugoslavenskog Predsjedništva SFRJ došao Branko Kostić, predstavnik Crne Gore, ali veći Srbin i od svakog Srbina. Na mjesto predsjednika savezne vlade, Ante Markovića, došao bi Aca Mitrović, njegov zamjenik, dobar čovjek, ali Srbin i na njega se već drukčije moglo djelovati. Vojska bi na taj način izvršila državni udar i tvrdila da je sve legalno. Predsjedništvo SFRJ bi nastavilo rad bez mene, savezna vlada bez Ante Markovića, a jugoslavenska bi vojska dobila otvorene ruke da provedu ono što su nešto kasnije i otvoreno predlagali - da jugoslavensko kolektivno Predsjedništvo prepusti vojnom vrhu JNA pravo da po vlastitoj procjeni upotrebljava vojnu silu, bez Predsjedništva.

Jutarnji list je objavom priče o Vladimiru Šeksu kao suradniku jugoslavenskih tajnih službi pod kodnim nazivom “kolega” ponovno aktualizirao temu dosjea jugoslavenskih tajnih službi. Jugoslavenske tajne službe su vas pratile i SOA je prema dokumentaciji Hrvatskog državnog arhiva nakon 1990. vaš dosje predala na čuvanje Državnom arhivu, ali ga tamo danas nema. Jeste li iskoristili pravo uvida u svoj dosje i gdje bi se on mogao nalaziti danas?

- Kad je došlo do toga da svatko može vidjeti svoj dosje, mene to, iskreno, nije interesiralo, i nisam tražio uvid u dosje. Nije me zanimalo što je neka špijunska vucibatina mislila o meni. Ali, očito su moji politički protivnici vjerovali da će u mom dosjeu naći nešto što bi me kompromitiralo, pa kad to nisu našli, onda su ga negdje zadržali.

Josip Manoliću svojoj knjizi “Politika i domovina” piše kako je ustanovio da je među 47 utemeljitelja HDZ-a bilo desetak onih koji su bili suradnici jugoslavenskih tajnih službi. Znate li nešto o tome?

- U jednom razgovoru u kojem smo sudjelovali Franjo Tuđman, Joža Manolić i ja, a to je bilo negdje u proljeće 1990., između prvog i drugog kruga prvih višestranačkih izbora, rekao sam - slušajte ljudi, koliko ja mogu procijeniti, u HDZ-u ima dosta onih koji su bili u obavještajnim službama ili su radili za njih, a sad su vrlo nacionalno radikalni. Kako da se prema njima postavimo? Onda je Joža Manolić rekao - pa znate, oni sad vjeruju u naš projekt. Ako naš projekt uspije, nešto ćemo im morati dati, ako ne uspije, njima se ništa neće dogoditi oni su bili na zadatku, pustimo ih da rade. To je bila Jožina logika.

Dio istaknutih pripadnika jugoslavenskih tajnih službi početkom devedesetih postavljen na ključne pozicije u hrvatskim tajnim službama. Koja je logika te kadrovske politike?

- Pa slušajte, ne možete vođenje očne klinike povjeriti nekome tko se bavio užarstvom. To morate dati nekome tko ima nekakva znanja o okulistici. Važan aparat koji ima ulogu bijelih krvnih zrnaca u organizmu ne možete prepustiti slučaju, to mora organizirati netko tko to zna raditi. To je bila logika. Pa i bitke koje smo dobili u ovom ratu, dobili su profesionalni oficiri.

Mislite li na one koji su na hrvatsku stranu prešli iz JNA?

- Da. Petru Stipetiću se u Oluji predao cijeli jedan korpus bez ikakvog zločina.

Onako kako ste postovali svoju zemlju,tako sada i zivite.

Okrenite se oko "sebe" i budite iskreni.

Dali je ovo bolje od onoga?

A  "VI" i dalje kao da je sve ok.

Pa nemojte se posle cuditi sto vam je ovako.

I nije tacno da "VI" tu nemozete nista promenuti.

NIJE TACNO.



Valter

http://www.tacno.net/novosti/djedovi-su-ono-svjetlo-u-nama-i-sto-su-dalje-sve-nam-jace-sjaju/

DJEDOVI SU ONO SVJETLO U NAMA, I ŠTO SU DALJE SVE NAM JAČE SJAJU
Ivo Anić

Ranko Ostojić, posljednji mohikanac u SDP-u koji još drži do habitusa i osnovnog smisla svoje stranke, a u kojoj je fundament oduvijek bio antifašizam, pokrenuo je inicijativu kao podpredsjednik te sada već potpuno dezorijentirane političke opcije, te kao bivši ministar unutrašnjih poslova, da Sabor postane pokrovitelj 75. obljetnice najkrvavije bitke na ovim prostorima Drugog svjetskog rata, one koja se odigrala 1943. godine na Sutjesci. Očekivano, a što drugo očekivati od notornog predsjednika Sabora Gordana Jandrokovića kao i Predsjedništva Sabora, njegova inicijativa je odbijena i izvrgnuta je ruglu, podsmjehu i zlonamjernim ispadima istaknutih članova HDZ-a.

Tri istaknuta člana HDZ-a, ponovimo povijesti radi, Gordan Jandroković, plemeniti Željko Reiner te Milijan Brkić otvoreno su glasali protiv inicijative, a Furio Radin, Božo Petrov i Nikola Grmoja ostali su mudro suzdržani. Ranko Ostojić, između ostalog, naglasio je kako je sramotno da u kanjonu rijeke Sutjeske stoji neuređena i zapuštena kosturnica s posmrtnim ostacima poginulih partizana, mahom Hrvata, na što je Darko Milinović, inače istaknuti član HDZ-a kojeg smo zaboravili spomenuti, zabilježimo povijesti radi, ustvrdio kako je Bitka na Sutjesci sinonim totalitarnog sustava, te kako se sam događaj obilježava u drugoj zemlji, ne u Hrvatskoj.

Zabilježili smo dakle, povijesti radi, protokolarne izvještaje, a bio bi red, povijesti radi dakako, da zabilježimo i one usputne, mišljenja i izjave uglavnom istaknutih članova HDZ-a. Miro Kovač, bivši ministar vanjskih poslova, inače poznat po izjavi u Izraelu kako su Hrvati imali jedini problem sa tom nacijom kada ona nije niti postojala, otvoreno je, zabilježimo povijesti radi, kako je ta bitka jedan od sinonima, pače mitova jugoslavenskog komunističkog sustava, za kojeg znamo, kaže nam Miro, kako ga je hrvatski narod iz svog Ustava 1990. godine – odbacio. Povijesti radi, napomenimo i činjenicu kako se nitko od viđenijih SDP-ovaca nije oglasio o inicijativi, niti čak pošteno, kako su to učinili HDZ-ovci, podsmjehom i zlonamjernim ispadima očitovao o istoj. Povijesti radi, konstatirajmo dakle, da službeno zatražite očitovanje od svih članova HDZ-a ili SDP-a o rečenoj inicijativi, odgovor bi vam bio isti ili identičan, ili ga kao u slučaju SDP- ovaca ne bi niti dobili. Toliko povijesti radi, pa zaključimo zapisnik za buduće generacije koje će jednom, toplo se nadam, istraživati fenomen Republike Hrvatske godine gospodnje 2018. u kojoj je komada jedan, Saborski zastupnik, iznio jednu moralnu i ljudsku, hvale vrijednu inicijativu. Kao ponosan čovjek i Hrvat, ponosan na naše očeve, djedove, kojima u kanjonu rijeke Sutjeske leže kosti u zapuštenoj i oronuloj kosturnici. Očeve, kažem i djedove, i kao ponosan Hrvat na njih 7.526, od kojih je 3216. bilo sa područja Dalmacije, dakle ne iz druge države kako navode raznorazni Petrovi, već uglavnom iz Šibenika, Splita i okolice, dakle doslovno, ne figurativno – naši djedovi.

Djedovi su ono svjetlo u nama, i što su dalje u povijesti od nas – to nam jače sjaju!, ustvrdio je stari Kikaš na samrti u bezvremenim „Prosjacima i Sinovima“ i te sam se rečenice sjetio upravo danas razmišljajući o svom djedu koji se borio na Sutjesci, kao i o Rankovom, kao i o 3216. djedova današnjih mojih sugrađana čije kosti leže u staroj, derutnoj kosturnici u kanjonu rijeke Sutjeske, a moja domovina ih se srami i nema potrebu da im obilježi 75. godina od jedne od najčasnijih i herojskih stvari koje su počinili. Stvari koje mi kao generacija nikada nećemo biti u stanju. Čiji su djedovi i na kojoj strani su se borili, a vjerojatno ni na jednoj, Milinovićevi, Reinerovi, Jandrokovićevi i Kovačevi iskreno jebe me se i nije me briga, ti ljudi su pali za ispravnu stvar, ti ljudi su dali živote da njihov Split i Dalmacija budu slobodni i neovisni danas, da se nad mojim gardom vije stijeg moje domovine, a ne fašističke Italije ili Njemačke, pogotovo kvislinške NDH, od čije su ruke i kama uglavnom i pali.

Iz mog Splita na Sutjesci je poginuo 1091. nečiji djed, nečija baka, iz Trogira 435, Omiša 245, Vrgorca i Sinja ukupno 568, Zadra i Knina 721, nečiji djed je pao od fašističkog metka, noža ili bombe. Osamnaest tisuća naših djedova, slabo i gotovo nikako naoružanih, iscrpljenih, gladnih, okružilo je 127 tisuća okupatora i domaćih izdajnika, istih onih čiji će potomci danas zlurado komentirati taj događaj. Prva proleterska divizija čudesnom je hrabrošću probila taj obruč i spasila narod s tog područja od bjesomučne odmazde, a ona je bila klanje, spaljena sela, masovna ubojstva i genocid.

1091. nečiji djed iz mog rodnog Splita tih je sudbonosnih dana pao od četničke, ustaške, talijanske i njemačke ruke, 1091. djed iz Splita je zajedno sa golobradim momcima iz Dalmacije stradao zajedno sa bosansko – hercegovačkim suborcima, što je po Boži Petrovu problem, i te mladosti žrtvovane na Sutjesci danas se Saboru Republike Hrvatske problem sjetiti, odnijeti im vijenac, popraviti spomen obilježje, i da se ne lažemo više, povijesti radi, sramota nas je sve, Split, Dalmaciju, koja je danas uglavnom učlanjena u HDZ, što su im to djedovi. Pitajte ih slobodno, ponose li se ili srame herojstvima svojih djedova, sve do jednog, od gradonačelnika pa na dalje, sve moje sugrađane koji su slično Boži Petrovu i Grmoji mahom ostali suzdržani.

Djedovi su ono svjetlo u nama, i što su dalje u povijesti od nas – to nam jače sjaju!, ustvrdio je stari Kikaš na samrti u bezvremenim „Prosjacima i Sinovima“ i te sam se rečenice sjetio upravo danas kada osim viđenih HDZ-ovaca koji ionako besramno i bez osobite vjere da će im povijest jednom suditi, govore što ih je volja, moj grad o svojim djedovima šuti, ili ostaje suzdržan. Da sutra unajmimo autobus, da sutra skupimo priloge i vijence u taj isti autobus prijavilo bi se pedesetak putnika. Istih onih čija lica već znam napamet, istih onih koji se jedini u ovom gradu svojih djedova ne srame, istih onih koji s ponosom i tugom svake godine obilježe spomen i na Prvi partizanski odred i na tu slavnu bitku u kojoj je toliko splitske mladosti izginulo.

No što je sa onih tisuću čiji su djedovi pali, a koji šute? Što je sa desecima tisuća, stotinama tisuća mojih sugrađana koji ili nemaju svoje mišljenje, ili ih nije briga, ili su suzdržani? Misle li oni kao i Božo Petrov kako Hrvatska ima važnije prioritete od obilježavanja jedne takve bitke? Čiji djedovi što su u povijesti dalje njima sjaje? U kakve su ih ljude podigli, u kakve ljude odgojili, u kakve ljude pretvorili?

Jer ako se sramimo njih, tada se i oni trebaju sramiti nas, jer ako ne poštujemo njihove bitke, tada su i naše besmislene, jer ako ne štujemo njihov život, tada je i naš kukavički, besmislen i jadan. Jer jadan je onaj koji se srami svojih slavnih djedova i njihovih podviga, jadan je grad i jadan je narod koji dopušta da ga se dovede u situaciju da ih se srami, da šuti ili da ostane suzdržan. Split je bio partizanski grad i Split treba da se time ponosi. Naši djedovi što su dalje u povijesti sve nam jače sjaju, i neka su u razrušenoj kosturnici i neka su u kanjonu Sutjeske ostavljeni i zaboravljeni.

Zabilježimo za povijest.

Da ih se sa ponosom sjeća samo nekolicina hrabrih ljudi. Ljudi koji se ne boje raznoraznih Milinovića, Brkića, Reinera i Jandrokovića, kao što se ne bi bojali svih domaćih izdajnika i fašista da opet krenu preko Sutjeske na njihov grad.

A za ovih stotine tisuća ostalih mojih sugrađana?

Iskreno, boli me kurac!

www.express.hr/top-news/tito-vam-nikad-ne-bi-pristao-na-rusku-bazu-u-srbiji-11420

'Tito vam nikad ne bi pristao na rusku bazu u Srbiji'
Piše Sergej Županić

Bivši veleposlanik SAD-a u Zagrebu, Beogradu i Podgorici očitao bukvicu zbog Srpsko-ruskog humanitarnog centra

William Montgomery, umirovljeni američki diplomat koji je bio veleposlanik i u Hrvatskoj i u Srbiji i u Crnoj Gori, izjavio je za Tanjug da SAD-u zapravo nije niti bitno hoće li Srpsko-ruski humanitarni centar i status njegovog osoblja biti u rangu vojne baze. A zašto? "Implikacije te odluke snosit će narod Srbije, a ne SAD", rekao je Montgomery. Ovako između redova žestoku poruku Montgomery je poslao uoči posjeta predsjednika Aleksandra Vučića Washingtonu.

Problem je u približavanju Srbije Rusiji, o nečemu čemu je okosnica u posljednje vrijeme Srpsko-ruski humanitarni centar u Nišu. Nominalno, riječ je o zajedničkom centru za krizna stanja u slučaju potresa, poplava i požara, otvorenom 25. travnja 2012., no odnedavno su iz SAD-a stale stizati optužbe da se centar u Nišu ili pretvara ili može koristiti i kao špijunski centar.

Prve neslužbene optužbe takve vrste pojedinih ljudi iz State Departmenta nakon nekog vremena ponovio je čak i veleposlanik SAD-a u Beogradu Kyle Scott. Veleposlanik Rusije u Beogradu Aleksandar Vasiljevič Čepurin na to je odgovorio da je "centar otvoren za sve", a uskoro su dvojica službenika iz američkog veleposlanstva na poziv centra to mjesto i posjetila. Montgomery je sa svojim istupom izišao nakon svega toga.
Vladimir Putin
Putinovi ljudi Top News
"Na Balkanu izbija Treći svjetski rat"

"Žao mi je što to moram reći, ali u općoj slici, za SAD zapravo i nije bitno hoće li se Srbija približiti Rusiji dajući na primjer 'diplomatski status' onome što bi trebalo biti 'humanitarni centar.' Dani Hladnog rata kada su te stvari bile važne za SAD su odavno prošli", kazao je on.

"Premda, mislim da veliki majstor neutralnosti tijekom hladnog rata, maršal Tito, nikad ne bi pristao imati rusku bazu na srpskom teritoriju nazvanu drugim imenom", poentirao je Montgomery. Očito SAD smatra da centar jest važan, da doista predstavlja i obavještajni ili špijunski centar Rusije u Srbiji, očto Washington smatra da je to i problem.

Odmah u nastavku rekao je da "ljudi u Srbiji zaslužuju" europsku perspektivu, ali da put u EU susjedi poput Hrvatske, "koliko god to ne bilo fer", mogu otežati kako bi skupili neke političke bodove. "A neke zemlje u EU će brinuti i odnosi Srbije i Rusije ili će ih koristiti kao izgovor da još više uspore proces pristupanja. To su sve prepreke koje ne ovise o Srbiji."

Na kraju je, sigurno ne slučajno, zaključio i kako se nada da će Kosovo ispuniti sve što je obećalo međunarodnoj zajednici u odnosu na Srbe na Kosovu i Srbiju, ali da će problema biti, te da "Kosovo ne sluša nikoga osim SAD", apsolutno ništa EU. Da zemlje u kojima je bio veleposlanik za Montgomeryja nikada nisu prestale biti tema, čak i dužnost, pokazalo se u niz navrata, tako primjerice i kad je 2008. prisustvovao posljednjem ispraćaju ubijenog Ive Pukanića.

www.vecernji.hr/vijesti/u-njemackoj-za-5-godina-zarade-nasu-mirovinu-1206244

U Njemačkoj za 5 godina zarade našu mirovinu
Hrvatska je na gubitku jer će joj se vraćati stariji iseljenici

Autor
Dijana Jurasić

Njemačka trenutačno traži više od milijuna radnika i nema dvojbe, ako se stanje u ovoj državi ne promijeni, da će mnogi hrvatski građani i dalje tražiti svoje radno mjesto u toj zemlji u kojoj za samo pet godina rada obični radnik može zaraditi 300 eura mirovine, a takvu mirovinu imao bi da u Hrvatskoj odradi cijeli radni vijek! radnici VELIKA PONUDA Tražite posao u Njemačkoj? Ova vijest će vas jako razveseliti Stoga se danas ne iseljavaju samo mladi nego i ljudi od 50 i više godina svjesni da je prosječna mirovina u Hrvatskoj oko 2300 kuna i da je u Njemačkoj mogu zaraditi za 5 godina, a kod nas za taj iznos rade cijeli život. Njemačka najveći broj radnika traži u prerađivačkom sektoru, prometu, logistici te potom u građevini, trgovini, sektoru usluga. Samo promatramo Samo se lani u tu zemlju iselilo 56.000 hrvatskih građana prema podacima iz tamošnjeg Saveznog ureda za statistiku. Krajem 2016. tako su u Njemačkoj živjele 332 tisuće naših državljana. Demograf Stjepan Šterc ističe da će Njemačka i dalje trebati milijun radnika godišnje, dok EU nedostaje pet milijuna radnika godišnje. – Naravno da će ponude poput ove iz Njemačke i dalje prazniti prostor Hrvatske to više što mi ništa ne činimo da zadržimo radnike, nego samo promatramo što se događa. Nomenklature na vlasti nastoje zadržati vlast, a nismo ni pokušali napraviti radikalne reforme, nemamo koncept zapošljavanja mladih ni njihova zadržavanja uz poticaje u ruralnim područjima. Očekivano je da će i dalje zapadna i sjeverna Europa prazniti jugoistočnu i uzimati radnu snagu. Nije to, naravno, dobro za nas jer imamo niske mirovine, nesređeno društvo i gospodarstvo i ljudima se više isplati otići na nekoliko godina van i zaraditi mirovinu pa se vratiti u Hrvatsku. Ali vraćat će se ljudi koji su otišli s 50 i više godina raditi u Njemačku jer tamo neće moći živjeti od te mirovine, a pitanje je hoće li se vratiti mladi koji su se iselili s 30 godina – kaže Šterc. Jedini lijek veće plaće Zbog svega toga u Hrvatskoj će se samo povećavati staračko stanovništvo, mirovine će očekivano biti sve tanje jer imamo mali broj radnika koji uplaćuje doprinose, a povratnici koji se vrate u mirovini koristit će zdravstveni sustav kao i svi koji su cijeli život izdvajali za njega. – Jedini pravi lijek da bismo zadržali radnike u Hrvatskoj jest povećanje plaća, povećanje zaposlenosti i sigurnost radnog mjesta jer mladi ljudi koji rade na određeno ne mogu planirati život ovdje s malim plaćama pa će radije onda otići van gdje mogu zaraditi daleko više novca – kaže Krešimir Sever, čelnik Nezavisnih hrvatskih sindikata. Dok se to ne dogodi, hrvatski građani i dalje će ići u Njemačku ili Irsku, u kojoj nakon 10 godina staža mogu zaraditi minimalnu državnu mirovinu. Izračuni naših iseljenika u Irskoj pokazuju da mogu računati na minimalno 500 eura mirovine nakon 10 godina rada.

Pročitajte više na: https://www.vecernji.hr/vijesti/u-njemackoj-za-5-godina-zarade-nasu-mirovinu-1206244 - www.vecernji.hr

www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/kako-se-zivi-na-samo-15-minuta-setnje-od-splitske-rive-kupila-sam-njemacku-dogu-kako-bi-mogla-bez-straha-bacit-smece-a-djeci-je-jos-gore/6929586/?utm_source=Midas&utm_medium=Widget&utm_campaign=Razmjena%2bInPortal

OTPUNO ZABORAVLJENI
KAKO SE ŽIVI NA SAMO 15 MINUTA ŠETNJE OD SPLITSKE RIVE 'Kupila sam njemačku dogu kako bi mogla bez straha bacit smeće, a djeci je još gore...'

AUTOR:

Gabrijela Radanović

OBJAVLJENO:

13.01.2018. u 20:13

Velikom broju problema ne nadzire se rješenje, ali se postepeno, malim koracima, nadziru mikroskopske promjene. Vjerojatno smo postali dosadni s nebrojenim tekstovima o komunalnim teškoćama na Kili, Karepovcu ili o nedaćama sugrađana s "Vodovodom", školom na "Pujankama" ili nedostatkom parkinga. Međutim, kada doslovno možete na tekst od prije sedam godina kliknuti "crtl + c" i na bijeli papir kopirane rečenice zalijepiti klikom na tipke "ctrl + v" te uredniku poslati aktualni članak, tada zbilja imamo velik problem, piše Slobodna Dalmacija.

Takva je situacija više od desetljeća na Sutroičinom putu. To nije istočni kotar gdje ima prostora za rad u tri smjene kako bi se kroz nekoliko godina riješili nagomilani komunalni nedostaci. Ovdje se radi o predjelu Splita u okolici sv. Trojice, spomenika nulte kategorije iz 9. stoljeća, dakle onog upisanog u registar najvrjednije spomeničke baštine Republike Hrvatske

No, put do nje ravan je pješačenju kroz gradilištu. Neosvijetljena makadamska cesta u privatnom je vlasništvu, a utrta staza koja se nekada koristila, nestala je u šikari. Tako se za vrijeme kišnog vremena, jedina cesta pretvara u veliku blatnjavu lokvu ispod koje se nazire popucali asfalt.

S desne strane je brdo koje se nekada nazivalo privremenim deponijem građevinskog otpada, a nastalo je pri gradnji zgrada za branitelje. Tada privremeno odlagalište, a sada obrasli brežuljak, idealan za uzgoj Sanske koze, domaće životinje predviđene za ispašu teže dostupnih i obraslih terena.

Građevinski otpad se morao nekako prevesti, a idealno sredstvo je kamion. Uslikao ga je naš reporter prije sedam godina parkiranog pokraj crkve sv. Trojice, i danas je na istom mjestu. Samo posljednjih godina ima nekakvu svrhu. U kabini obloženoj plastičnom ceradom smještaj su pronašle mačke lutalice, sada se nesmetano kote i griju u hladnim zimskim danima.

Premda je na vratima kamiona zalijepljeno rješenje o uklanjanju otpadnog vozila.

Sudeći po upozorenju komunalnih redara, trebalo je nestati početkom rujna prošle godine, ako ne i prije sedam godina kada smo ga prvi put primijetili. No još uvijek tu.

Igralište iza Pomorske škole obraslo je dračom i služi mladima kao skriveno mjesto za "zagrijavanje" pred ulazak u obližnji klub "Vanillu". S jedne strane su skriveni školskom građevinom, s druge strane brdom šuta i otpada, s treće stane dračom, a s treće strane kontejnerima "Jadroplova". U svakom slučaju, džungla komunalnih problema na mikrolokaciji.

Ovo je jedan od rijetkih dijelova grada gdje stanari mogu reći da su prošla vremena za njih bila puno bolja.

Naša sugovornica Ivana Ramljak, kaže da se sjeća dana kada je učila voziti biciklu na urednom i čistom igralištu, kada je na putu do škole koračala osvijetljenim putem i kada cijela površina nije bila zakrčena velikim brdom građevinskog otpada.

- Moji su ovdje od sredine 60-ih godina. Tu je bilo veliko igralište s brankama, a sada, ako pustim svoje dijete površinu koja se još uvijek naziva igralištem, odmah po ulasku će se porezat na razbijenu bocu. Moja mater je državnim putem s rasvjetom išla u školu, sada nema niti rasvjete, niti puta, nego hodamo do blatnjavom privatnom vlasništvu – ističe 33-godišnja majka troje malodobne djece. Njihova igra u ovakvim uvjetima nije niti približno idilična kao što je bila njoj. Vidljivo je to i na fotografijama iz 1988. i 1990. godine, kada je odrastala na jednoj od najboljih lokacija u gradu. Bez prometa i s velikim dvorištem za igru, a danas se boji bez pratnje pustiti dijete u školu.

- Kupila sam njemačku dogu kako bi mogla bez straha bacit škovace, a da ne pričan o mojoj dici koja nakon 17 sati ne mogu izaći iz kuće jer je mrkli mrak – priča nam Ivana pokazujući na šikaru, draču, blato i surovi teren oko njih. Javila se na sve moguće adrese, ali bezuspješno. Problem se godinama ne rješava.

Damir Babić, pročelnik Upravnog odjela za komunalno gospodarstvo i redarstvo potvrdio nam je kako će problem s napuštenim kamionom biti jako skoro riješen, ali nedaće na Sutroičinom putu, sigurno će još neko vrijeme pričekati, jer rješenje "koče", što li drugo nego imovinsko pravni problemi.

Zaboravljenog dijela grada sjetio se i gradonačelnik u predizbornoj kampanji, kada je na popisu ciljeva "Split za sve" uvrstio: asfaltirati ulicu Sutroičin put, ugraditi javnu rasvjetu te urediti zelene površine oko crkvice sv. Trojice.

Nije prošlo puno od početka mandata, ali još uvijek ništa nije napravljeno po tom pitanju. Ivana nas je zvala upravo zbog toga. Nada se, kad se Opara već proslavio rješavanjem komunalnih problema, poput Žnjanskog platoa, da će njegov entuzijazam doći i do Sutoičinog puta. Da će s liste svojih predizbornih obećanja uskoro i njega prekrižiti, piše Slobodna Dalmacija.

Kada ce neki shvatiti, da nije bitno ko je bio TITO. Bitno je ono sto je on uradio za radnicku klasu. Sasvim je sigurno i jasno da sve to nije mogao uciniti sam. Uticaj istoriskih dogadjaja su uticali na tok dogadjaja.

Vremena koja su bila od pocetka drugog svetskog rata, su sasvim druga od onih koja svet danas ima.

Zato je neodgovorno sve ono sto se desilo nakon smrti Josipa Broza tita gurati njemu u "cipelu". To su samo izgovori svih onih koji su skrivili ono sto se desilo nakon sto je Tito "otisao" od nas.

To sto ameri hoce da vladaju sveto je "razumljivo". To je njihova zelja. Druga stvar je sto su nasi politicari nesposobni da vode svoje drzave. Najzalosnije je sto su predali svoje drzave u ruke kapitalistima koji unistavaju celu zemaljsku kugu. Prvo unistavanjem okolisa, pa sa unistavanjem i radnih mesta.

To znaci, izgovori bilo kakve vrste ne dolaze u obzir. Mi smo sami krivi za sve ono sto nam drugi namecu.

Sasvim je jasno da nije lako imati "KICMU". Tito je imao kicmu. Naravno da taj nacnin mnogima nije odgovarao. Samo dali je bitno imati "demokratiju" ako nemamo ljude koji se demokratski ponasaju.

Da se jedno drustvo moze demokratski ponasati je potreban dugi niz vremena. Svaka nasilna promena tog vremena ( to mi znamo ) vodi u pogeresnom pravcu.

Treba biti iskren i priznati, balkanci jos nisu dostigli nivo demokracije.
Dali su taj nivo dostigli ostali gradjani evrope se postavlja pitanje? To neka proanalizirau strucnjaci.

Kapitalizam je u jednom delu "nasilno" unapredio svet. Sa druge strane sve vise unistava sve oko sebe. Svi ( vecina ) zna da to sve nije dobro. Politicari u evropi nemaju resenje za ovo stanje. Nemaju, zato sto je kapitalizam preuzeo celokunu politiku.

Dali je to u interesu gradjana je sveoma upitno.

http://www.xxzmagazin.com/daleko-smo-od-raskidanja-veze-sa-ekstremistickim-nacionalizmom


Daleko smo od raskidanja veze sa ekstremističkim nacionalizmom
Razgovarao: Armin Aljović
Kada je o prošlom ratu riječ, trebamo se kloniti očitih i jednostavnih istina, pri čemu ne želim opovrgnuti da današnja politika u Hrvatskoj i Srbiji, baš kao i ona devedesetih, preko svojih provoditelja u Bosni i Hercegovini Čovića i Dodika, ne čini ništa dobro Bosni i Hercegovini, štoviše. Pitanje je samo kontroliraju li ti "najbolji neprijatelji" u Zagrebu i Beogradu Mostar i Banja Luku, ili je možda obrnuto. Kako raskinuti te veze? Tisuću je puta rečeno - odustajanjem od ekstremističkog nacionalizma. Prevedeno na jezik ovdašnje politike - nikako. Nažalost, dakako.

Boris Pavelić je publicista, novinar i kolumnista. Jedan od najvećih kritičara ekstremnog nacionalizma u Hrvatskoj. Autor je nekoliko knjiga, među njima i čitane knjige "Smijeh slobode - uvod u Feral Tribune", za koje Pavelić kaže da su najhrabrije novine od osamostaljenja Hrvatske, a i ranije. U intervjuu za Patriju govori o odnosu politike iz Srbije i Hrvatske prema BiH, o HDZ-u i Bošnjacima, devedesetima, nacizmu na Balkanu, o novinarstvu u zemljama bivše Jugoslavije.

U grupi ste malobrojnih novinara koji pozivaju vlasti u Hrvatskoj na razumna rješenja. Napisali ste: "Promijenite politiku prema Bosni i Bošnjacima; prihvatite presudu i moralnu odgovornost za zločine Herceg-Bosne; ispričajte se žrtvama i obeštetite ih; prestanite manipulirati Hrvatima u BiH". Kako što prije i lakše izliječiti odnose između Hrvatske i BiH i napraviti ih normalnim susjedima?

Pavelić: Dopustit ću si neskromnost pa reći - baš tako kako sam napisao. Kažem to, međutim, samo zato što su isto to, još mnogo razrađenije i upućenije, rekli i napisali i mnogi drugi, još jako davno, prije nego je rat u BiH uopće bio i počeo. Dopustite da vas podsjetim na otvoreno pismo što su ga Franji Tuđmanu 6. siječnja 1992., iz Sarajeva uputili pisci Ivan Lovrenović, Mile Stojić, Miljenko Jergović i Ivan Kordić, te Ivo Komšić, reagirajući na njegovu izjavu da bi cijepanje BiH "moglo odgovarati dugoročnim interesima sva tri naroda i interesima stabilnosti u ovom dijelu Evrope". Potpisnici pisma, uz ostalo, pišu: "Onaj tko u političkom uništenju Bosne i Hercegovine može vidjeti bilo kakav interes hrvatskoga, ili ikojega drugog naroda, i 'uvjet trajnoga mira', taj o stvarnom interesu hrvatskoga naroda malo zna, i taj je politički neodgovoran; onaj tko prema muslimanskom narodu u Bosni i Hercegovini kani provoditi onakvu politiku kakva se trenutno provodi prema hrvatskomu narodu u Hrvatskoj, sam sebi oduzima pravo da zastupa povijesne interese hrvatskoga naroda u cjelini." Njihove su riječi aktualne danas kao i u trenutku kad su napisane - uz, nažalost, dramatični dodatak da su potvrđene u svom onom strašnom i nepotrebnom nasilju hrvatsko-bošnjačkoga rata.

Photo: Braca Stefanović/XXZ

U posljednjoj kolumni u Novom listu upozoravate na "zaoštravanje nepovjerenja prema Bošnjacima", za šta se koriste i predblaganski dani. Terorizam se fakturiše Bošnjacima, iako oni sami među prvima osuđuju svaku vrstu nasilja. Zbog čega HDZ u Bošnjacima traži neprijatelja umjesto partnera?

Pavelić: Jer ne uspijeva pronaći način za uljudan i učinkovit razgovor, pod uvjetom da s druge strane ima iskrena i dobronamjernog sugovornika. To i jest problem svih ovih godina, ne samo u BiH, nego i na cijelom zaraćenom Balkanu: ekstremističke politike nisu mogle biti provedene mirno, argumentima i nadmudrivanjem, nego samo ratom, nasiljem i razaranjem. Otud svako naše ovdašnje uzajamno žigosanje. Problem je danas još i produbljeniji: s teretom Herceg-Bosne, a sada i pravomoćne haške presude za njezine zločine, HDZ će mnogo teže, čak i kad bi htio, pronaći otvorenog partnera za razgovor. A sve je to moglo biti drugačije, da su samo htjeli.

Sve je u prošlim ratovima bilo dogovoreno. Dva velikodržavna fašizma hrane jedan drugi, jer su jedan bez drugog mrtvi. Mnogi se plaše da ti fašizmi i danas jašu. Ako je to tako, kako raskinuti te velikodržavne veze režima u Srbiji i Hrvatskoj, i te države učiniti sretnijim mjestom za živjeti? To bi se sigurno odrazilo i na stanje u cijelom regionu.

Pavelić: Ne bih rezolutno tvrdio da je "sve u prošlim ratovima bilo dogovoreno". Kada je o prošlom ratu riječ, trebamo se kloniti očitih i jednostavnih istina, pri čemu ne želim opovrgnuti da današnja politika u Hrvatskoj i Srbiji, baš kao i ona devedesetih, preko svojih provoditelja u Bosni i Hercegovini Čovića i Dodika, ne čini ništa dobro Bosni i Hercegovini, štoviše. Pitanje je samo kontroliraju li ti "najbolji neprijatelji" u Zagrebu i Beogradu Mostar i Banja Luku, ili je možda obrnuto. Kako raskinuti te veze? Tisuću je puta rečeno - odustajanjem od ekstremističkog nacionalizma. Prevedeno na jezik ovdašnje politike - nikako. Nažalost, dakako.

Photo: Braca Stefanović/XXZ

Rat u Evropi je završen 1945., a 22 godine poslije, dakle 1967. godine Evropa je bila potpuno obnovljena. Čak su uveliko radnici iz Jugoslavije išli na privremeni rad u Njemačku. Hrvatska je 1979. godine imala veći BDP nego 2015. godine. Jednako teška situacija je i u ostalim zemljama bivše Jugoslavije. Je li Njemačkoj pomoglo upravo to jer su se na vrijeme odrekli svog fašizma?

Pavelić: Bez sumnje, premda se Balkan devedesetih ne može uspoređivati s Njemačkom četrdesetih, ponaprije zato što saveznici nacizam na Balkanu nisu prepoznali, ili ga nisu htjeli prepoznati, ili im nije dovoljno prijetio, da bi ga prepoznali. Današnja je situacija logičan ishod tog prvog propusta.

Umalo ste dobili otkaz zbog tvrdnje da je jedan visoki dužnosnik HDZ-a bio pripadnik UDB-e. Koliko još uvijek sudbinu određuju ti isti ljudi?

Pavelić: Nisam ja to bio rekao, nego prenio iz drugog medija, utoliko je taj pokušaj otkaza bio još bizarniji. Odgovor na vaše pitanje ovisi o tome koga podrazumijevate pod "tim istim ljudima". Ako ste željeli pitati, koliko našu sudbinu određuju isti ljudi koji su nam, svima zajedno, početkom devedesetih nametnuli nacionalizam, odgovor je - određuju uvelike, svaki dan to osjećamo na vlastitoj koži.

Hrvatska je imala Feral Tribune i usred rata novinare poput pokojne Jasne Babić. Tu su i osobe poput Heni Erceg, Drage Hedla, vas, i naravno Borisa, Predraga, Viktora. Nevjerovatno je da je Hrvatska imala više slobodne riječi u najtežem vremenu rata, nego li danas.

Pavelić: Nije Hrvatska u vrijeme rata imala više slobodne riječi nego danas. Tada, uz ljude koje ste nabrojili, jedva da je bila još grupica - a ja moram priznati da nisam bio među njima. Danas je mnogo nezavisnih portala i slobodnih autora za koje se u Bosni i Hercegovini vjerojatno ne zna dovoljno. Slično je bilo i u vas: devedesetih, imali ste Dane i Slobodnu Bosnu; danas imate portala koliko ti duša želi. Utjecaj je nešto drugo: može se činiti da su nezavisni mediji devedesetih bili utjecajniji, ali čini mi se da je tomu uzrok bio međunarodni nadzor nad našim državama i nadzor na ponašanjem ovdašnjih vlasti. Danas, kad tog nadzora više nema, prepušteni smo sami sebi. I moram reći, imamo li na umu kakve su nam vlasti, katkad se ugodno iznenadim utjecajem koji, s vremena na vrijeme, ipak uspijemo ostvariti.

Photo: Braca Stefanović/XXZ

Feralova ekipa je još uvijek aktivna kroz neke medije. U BiH i Srbiji također postoje novinari koji pokušavaju biti maksimalno objektivni i u službi istine. Ali se mora priznati da su oni ipak na nekoj vrsti margine. Kako to objasniti?

Pavelić: Lošim i zlonamjernim vlastima, i kupljenim vlasnicima medija kojima nije do novinarstva i istine. Na Balkanu, postala je već zakonomjerna istina da su najbolji novinari i pisci potpuno istisnuti iz središnje struje javne diskusije. Dopustite da javno pitam, vas u Sarajevu: kako je moguće da u bosanskohercegovačkim medijima nema mjesta za Ivana Lovrenovića? Ne bi li taj pisac i novinar - koji je, da podsjetim, o Herceg-Bosni pisao prvi, najbolje i najstrasnije - trebao dobiti glasa u svojoj vlastitoj zemlji? Ne bi li, da se vratim u Hrvatsku, Viktor Ivančić i Boris Dežulović trebali uređivati najvažnije novine u državi? Ne bi li Aleksandar Trifunović u Banja Luci trebao biti podržan od države, a ne da njegova Buka neprestano ovisi o neizvjesnim donacijama i trci za projektima? Naravno da su odgovori na sva ta pitanja pozitivni - ali sve je to već godinama posve nezamislivo. Drugim riječima, u bivšoj smo Jugoslaviji svi toliko navikli na normalizaciju nenormalnoga, da i najrazumnija rješenja zvuče kao posve iluzorna maštanja.