DALI JE SVE TAKO?

http://www.novi-svjetski-poredak.com/2014/03/06/da-li-je-tito-imao-veze-sa-staljinovom-smrcu-tito-je-otrovao-staljina-kao-sto-je-staljin-dao-otrovati-lenjina/


Procitajte vise priloga sa ove stranice i shvaticete (ili ne) ko je ustvari iza "kulisa".
Nije bitno koji tekst je napisan,vec sta pise izmedju redova.
Ako to znate da procitate i shvatite,znate sve.

"Sta je pisac hto sa svojim tekstom da keze"?
Na koga je hteo da utice?

Valter

http://www.seebiz.eu/edo-popovic-u-svijetu-je-na-djelu-bankarski-fasizam/ar-105019/

Edo Popović: U svijetu je na djelu bankarski fašizam
Autor/izvor: Siniša Malus, sinisa.malus@seebiz.eu
Datum objave: 10.02.2015. - 20:07:41

INTERVJU - Hrvatsko društvo posljednjih se mjeseci znatno radikaliziralo. Na javnoj sceni gotovo svakodnevno možemo čuti govor mržnje.
To je i europski trend, a u hrvatskom slučaju ta se radikalizacija gotovo poklopila s ulaskom u Europsku uniju.
Na međunarodnoj sceni posljednji su tjedni u znaku pobjede Sirize na grčkim izborima i nagovještaj uspona nove ljevice i drugdje u Europi.
O svemu tome razgovaramo s književnikom Edom Popovićem.

SEEbiz: Posljednjih smo mjeseci svjedoci radikalizacije hrvatskog društva koja je kulminirala u nedavnoj predsjedničkoj kampanji. Prosvjed branitelja samo je jedan od okidača, ali vjerojatno najjači. Kako to komentirate?

Popović: Ima tu svačega pomalo.
Radikalizira se cijela Europa, radikalna desnica diže glavu i u Njemačkoj i u Francuskoj, Hrvatska tu nije izuzetak.
Ono po čemu smo izuzetak jest to što ovdje radikalna desnica diže glavu svaki put kad su na vlasti lijeve političke opcije. I sad taj prosvjed bivših branitelja. Kažem bivših jer branitelj nije titula, niti zanimanje, pa da to stalno teglite sa sobom. Premda imam numeriranu braniteljsku iskaznicu koju je potpisala gospođa Jadranka Kosor, i premda sam sudjelovao u ratnoj operaciji, ne smatram se braniteljem. Naprosto sam se odazvao mobilizaciji, proveo šest tjedana u uniformi, ispunivši time svoju građansku obavezu, kao što plaćam porez. Neki, međutim, obranu domovine ne smatraju građanskom obavezom, već prilikom da se ogrebu za nešto, da zgrabe povlastice. Sad zamislite da tražite povlastice zato što plaćate porez. Ili zato što ne kršite zakone. Ista je stvar i sa sudjelovanjem u ratu. Država bi se trebala skrbiti o najtežim invalidima i obiteljima poginulih, o oboljelima od PTSP-a, eventualno dati određene povlastice dobrovoljcima, onima koji su ne čekajući mobilizaciju uzeli oružje u ruke, a kojih je jedva deset tisuća, i to je sve. Vidimo, međutim, da vođe iz šatora u Savskoj traže da povlaštene budu i obitelji invalida kad ovi jednom umru. To je apsurdno. Nisu jedino rekli do kojeg koljena bi trebalo to važiti.

U Hrvatskoj radikalizacija dolazi odozgor, režira je i potiče ne neka grupa građana, kao u slučaju njemačke Pegide, već parlamentarna stranka, HDZ, uz blagoslov Crkve. Cilj joj je uzdrmati političkog protivnika na vlasti (oni ga nazivaju neprijateljem) i steći političku prednost, a kao instrument koriste ratne vojne invalide i veterane, čije vođe se plaše kaznenog progona ili gubitka povlastica. I to je sve. Inače, teško mi je razumjeti njihovo objašnjenje da protestiraju zbog narušenog dostojanstva bivših branitelja.  Dostojanstvo vam nitko ne može dati, pogotovo ne zakoni i ustav. Dostojanstvo je stvar sveukupnog ponašanja pojedinca ili grupe ljudi, upravo suprotno ponašanju onih koji protestiraju u Savskoj. U njihovu ponašanju i retorici nema dostojanstva.

SEEbiz: I izvan prostora politike i komunikacije vlast-oporba, na razini građana, po onome što možemo vidjeti na društvenim mrežama, govor mržnje i netrpeljivost postala je "normalna". Evo, sad imamo priliku vidjeti huškanje jednih protiv drugih u slučaju kredita u švicarskim francima pa i u kontekstu oprosta dugova. Zašto se to događa?

Popović: Rekao bih da su mržnja i netrpeljivost svojstveni ljudskom biću, isto kao i nesebičnost i solidarnost. U kritičnim trenucima prevlada sad jedna, sad druga strana. Ne zaboravimo lanjske poplave gdje je prevladala ona svjetlija strana ljudskog bića. Ili reakciju na nezivadan položaj Milana Basarca i njegova sina iz Komareva.

SEEbiz: Stoji li teza da smo se u dobroj mjeri vratili na retoriku iz 90-ih godina, na "naše" i "njihove", izmišljanje neprijatelja? Zašto se to dogodilo baš nakon ulaska u EU? Postoji li neka veza ili se naprosto radi o vremenskoj, a ne suštinskoj podudarnosti?

Popović: Rekoh da to dolazi odozgor. Očito je da neke stranke ne mogu mobilizirati svoje potencijalne glasače ničim drugim već mržnjom i podjelama na «dobre» i «zle».  Trebalo mi je dugo da shvatim da se političari, izgovarajući sve one gluposti i besmislice koje pas s maslom ne bi pojeo, ne obraćaju svim hrvatskim građanima, već sasvim određenoj vrsti ljudi, onoj koja će ono što oni kažu progutati bez ikakva promišljanja i provjeravanja. A takvih je izgleda dosta u Hrvatskoj. Čini se da većini ljudi treba ruka koja će ih voditi. Biti nezavisan, slobodan, preuzeti odgovornost za sebe i svoje postupke gadna je zajebancija. Mnogo je lakše sudjelovati u grupnom ludilu, lijevom ili desnom, svejedno, i bez propitivanja pustiti da te vode.

SEEbiz: Nedavna pobjeda Syrize na grčkim izborima ipak je u dijelu javnosti probudila nadu da je ipak moguća alternativa. Kako vidiš ono što se dogodilo u Grčkoj?

Popović: Uspije li premijer Cipras u svojem naumu, vjerujem da će to pokrenuti domino efekt u Europi. Španjolska je s Podemosom na pragu onoga što se dogodilo u Grčkoj. A u Grčkoj nije samo riječ o promjeni vlasti, već o promjeni paradigme. Cipras je to otvoreno kazao, da je njegovoj vladi cilj vratiti čovjeka u središte politike, a ne kapital i profit. I zato Europska komisija, ECB, MMF, gospođa Merkel i drugi vođe drhte zbog prevrata u Grčkoj. U svijetu je na djelu bankarski fašizam i kapitalizam baziran na dugu, a Ciprasova se vlada suprotstavila tome. Protivnik im je moćan, rekao bih i opasan, ne preza ni pred čime, no čini se da Cipras nije uplašen, i da ne misli odustati.  

SEEbiz: Dosta se posljednjih tjedana razgovara o tome je li model ljevice koji predstavlja Syriza moguć i u Hrvatskoj. Čini li Vam se da postoji prostor za takvo što? Vidite li već sad neku snagu koja bi imala potencijal za tu vrstu političke akcije?

Popović: Hrvatski vanjski dug je nekih 80 posto BDP-a, dok je grčki veći od 170 posto, čini mi se. Nama je ovdje još uvijek dobro, rekao bih, pa se zato i možemo glodati oko prastarih tema, tipa partizani i ustaše, i oko egzistencijalno nebitnih tema, tipa definicija braka, dostojanstvo neke grupe ljudi i sličnim bezvezarijama. I zato ne mislim da ovdje postoji kritična masa građana koji će podržati prevrat poput ovoga u Grčkoj. A prostora za pravu ljevicu koja će dovesti u pitanje kapitalizam, koja će rušiti kapitalizam, dakako ima. Od svih postojećih stranaka i građanskih inicijativa jedina prava ljevica jest Radnička fronta. No oni su još u sjemenu. Nadam se da će u vremenu pred nama rasti i cvjetati, kao ona zemlja iz Kaštelanove pjesme.

SEEbiz: Kako biste općenito ocijenili ponašanje intelektualaca ili "kulturne elite" u svim ovim događajima? Čuje li se dovoljno njihov glas?

Popović: Čini mi se da nisu problem glasovi otpora, već volja i želja većine da ih čuje i razumije. Što se mene tiče, pratim odlične kolumne Marinka Čulića, zatim tekstove Viktora Ivančića, onda tekstove Marine Kelave o ekologiji, slušam što govori Dean Duda u onoj TV emisiji... Tako održavam mentalnu higijenu. Sve dok je takvih glasova ovdje, siguran sam da nismo potpuno izgubljeni.  

SEEbiz: I za kraj jedno osobno pitanje. Prije nekoliko godina odselili ste iz Zagreba. Koliko vam se kvaliteta života unaprijedila u tom razdoblju? Nedostaje li Vam Zagreb ili ste sasvim izgubili iluzije o životu u njemu?

Popović: Još uvijek više vremena supruga i ja provodimo u Zagrebu nego na imanju u Stranici Gornjoj. Naime, nismo dovršili rekonstrukciju stare kuće. Kad boravim gore, osjećam navalu životne energije koja slabi kad sam u Zagrebu. Zagreb će mi sasvim sigurno nedostajati kad se za stalno preselim gore, naročito moje Utrine i Novi Zagreb, no to je samo 45 minuta vožnje autom, pa ne paničarim. A kad se poželim velegrada, otputovat ćemo u London, Madrid, Berlin... Valjda ćemo si to moći priuštiti.


http://pressrs.ba/sr/vesti/vesti_dana/story/80783/Smrt+kapitalizmu%2C+sloboda+socijalizmu%21.html

Smrt kapitalizmu, sloboda socijalizmu!

Goran Kovačević, jedan od osnivača Radničke fronte, stranke koja se na političkoj sceni Hrvatske pozicionirala na krajnjoj levici i koja se, u svojim programskim načelima, zalaže za energičnu borbu protiv kapitalizma i fašizma, tvrdi da socijalistička ideja i vera u pravednije društvo na ovim prostorima nisu zauvek "sahranjeni" te da ih je moguće ponovo oživeti!
Socijalistička ideja nije sahranjena... Verujemo u pravednije društvo
Ističući da su glavni krivci za propast ekonomije i ogromno raslojavanje među stanovništvom u svim zemljama nastalim raspadom bivše SFRJ političke elite, koje su sprovele deindustrijalizaciju država kojima su vladale, Kovačević u intervjuu za Press kaže da je čak i kapitalizam, u prošlosti, bio mnogo "humaniji" prema radnicima nego što je to danas slučaj.

- Kapitalistički sistem je u prošlosti bio humaniji zbog uvođenja socijalne države koja danas polako nestaje, a koja je bila rezultat nagodbe ili kompromisa između kapitala i rada do kojeg je došlo zbog straha od daljnjeg širenja socijalizma na zapad - kaže Kovačević.

Koliko su, po vašem mišljenju, radnici u Hrvatskoj, ali i svim bivšim socijalističkim zemljama, kako neki tvrde, sami "krivi" za užasan položaj u kojem se nalaze?

- Prihvatanje mišljenja da su radnici sami krivi za položaj u kojem se nalaze je suludo i znači nekritičko prihvatanje liberalnog diskursa i ideologije koja kaže da svi imamo jednake šanse postati uspešni i bogati, samo ako se dovoljno potrudimo i teško radimo, a da svi oni koji su u lošem ekonomskom položaju i jedva spajaju kraj s krajem, u stvari, su sami krivi jer su nesposobni

Nacionalizam zatrovao sve
Koliko je bujanje nacionalizma i šovinizma u zemljama bivše SFRJ doprinelo tzv. klasnom raslojavanju? Da li je strah od "onog drugog", izgleda, snažniji od prirodne potrebe čoveka da živi bolje, da ima veću platu, bolju socijalnu i zdravstvenu zaštitu?
- Nacionalizam je odigrao dosta veliku ulogu u klasnom raslojavanju, jer se upravo njime želelo uništiti sve ono što je imalo predznak klasnog i to je, u najvećoj meri, nažalost i uspelo. Želelo se ogaditi reč socijalizam i praktično je pretvoriti u psovku, ali u poslednje vreme to se polako menja. Nacionalizam je uvek sredstvo kojim se želelo zatrovati radničku klasu, podeliti je i strpati u nacionalističke torove, jer tako podeljeni i razjedinjeni radnici ne predstavljaju nikakvu značajnu pretnju krupnom kapitalu.

i leni i treba im neko drugi da im reši egzistencijalno pitanje. To je, naravno, floskula, jer, kao što je nedavno istraživanje pariskog instituta Coe Rexecode pokazalo, upravo one države koje se inače u javnosti percipiraju kao lene, odnosno kao one čiji radnici ne žele da rade su one države u kojima radnici naviše rade!

To znači da ne stoje stereotipi prema kojima na Zapadu žive "marljivi i vredni", dok su na Istoku i Jugu "zabušanti i neradnici"?
- Istraživanje je pokazalo da su na prvom mestu rumunski radnici sa 2.099 odrađenih sati, drugo mesto je pripalo grčkim radnicima sa 2.010 odrađenih sati, treće mesto su dobili mađarski radnici sa 1.969 sati, dok četvrto mesto dele hrvatski i bugarski radnici sa po 1.954 radna sata, dok se u razvijenim zapadnim državama najmanje radi. Ove brojke jasno prkose stereotipima o marljivim severnjacima te o lenim južnim državama koje traže tuđu pomoć i očekuju da neko drugi plati ono što su potrošili.

Šta to govori?
- Postavlja se pitanje zašto bi radnici trpeli posledice toga što ovde, na periferiji, kapitalizam nije profitabilan kao u kapitalističkom centru? Zašto bi se radnici odricali svojih prava samo zato da neki privatnik može staviti više novca u svoj džep? Nema nikakvog smisla, ovo je nelogičan sistem prepun unutrašnjih kontradikcija i treba ga što pre zameniti pravednijim sistemom koji će služiti u korist radne većine. Kroz privatizaciju društvenog vlasništva, koje su radnici stvarali decenijama, dobili smo novu vrlo bogatu kapitalističku klasu te osiromašenu većinu društva.

Koliko su sindikati krivi za težak položaj radnika? Da li se s njihove strane moglo učiniti više?
- Naravno, uvek se može učiniti nešto više. Danas je, nažalost, većina sindikalnih organizacija otuđena od sindikalne baze te korumpirana i kao takva ne služi svrsi zbog koje postoji, a to je zaštita prava i interesa radničke klase unutar kapitalizma. Ne organizuju se masovni štrajkovi, ne pokazuje se međusobna solidarnost i podrška između različitih sindikata uprkos sve težem ekonomskom položaju radnika, gubitku radnih mesta i zatvaranju firmi te smanjivanju radničkih prava i plata liberalizacijom zakona o radu, dok su, istovremeno, rukovodstva tih sindikata zadovoljna svojim postojećim položajima i priveligovanim platama koje znatno premašuju one radničke i zato nisu spremni na promene. Neki sindikati pokazuju i da ne razumeju koji su to interesi koje bi oni, kao organizacija radnika, trebalo da štite kada podržavaju slične ili iste stvari za koje se zalažu i kapitalisti. S druge strane, uprkos svim propustima i slabostima, sindikate ne treba unapred odbaciti, jer ipak nisu svi isti te postoje manji, borbeniji i progresivniji sindikati, koji su manje skloni kompromisu o pitanju radničkih prava i interesa. Takvi sindikati ujedno predstavljaju i jedan od oblika, danas često i jedini, organizovanja radnika te to treba iskoristiti u stvaranju progresivne političke opcije.

Mnoge političke stranke na ovim prostorima predstavljaju se kao "socijaldemokratske" i one koje se bore za prava radnika. Osim Radničke fronte i "Živog zida", postoji li u Hrvatskoj politička partija ili pokret koji zaslužuju poverenje radnika?
- U Hrvatskoj, nažalost, osim Radničke fronte ne postoji stranka koja se beskompromisno zalaže i bori za radnička prava i interese radničke klase. Socijaldemokratska partija je, u stvari, neoliberalna stranka, koja nema veze sa socijaldemokratijom, a još manje sa radnicima.

Kako to mislite?
- SDP je za vreme svog trenutnog mandata u Hrvatskoj sproveo liberalizaciju Zakona o radu, potom su uveli rad za 1.600 kuna pod izgovorom stručnog osposobljavanja bez zasnivanja radnog odnosa, što je kapitalistima omogućilo da dobiju praktično pa besplatnu radnu snagu, a uz to i dalje sprovode privatizaciju.

Kakvo je vaše mišljenje o "Živom zidu", koji je, čini se, u poslednje vreme dobio mnogo pristalica u Hrvatskoj?
- Što se tiče "Živog zida", oni su populistička desnica! Otvoreno kažu da se ne smatraju levicom nego transideološkom strankom, a jasno su dali do znanja da nemaju ništa protiv kapitalizma već se trude da ga poprave. Bez obzira na to, pokušali su profitirati na nedavnoj pobedi Sirize u Grčkoj predstavljajući se kao slična politička opcija u Hrvatskoj, iako se po programu umnogome razlikuju. "Živi zid" je, u stvari, sistemska stranka koja se umesto samim uzrokom, kapitalizmom, radije bavi posledicama koje kapitalistički sistem uzrokuje, kao što su na primer deložacije, na kojima skupljaju političke bodove pa se može slobodno reći da su dosta naivni ako misle da će na taj način išta ozbiljnije promeniti.

Na koji način Radnička fronta misli da se izbori za bolje i pravednije društvo? Kakvo je vaše mišljenje o nekadašnjem socijalističkom državnom uređenju?
- Radnička fronta ne teži tome da se izgradi kao politička stranka u tradicionalnom smislu reči, na način kako to rade parlamentarne stranke u Hrvatskoj i ostalim državama u Evropi. Nije nam cilj samo puko izlaženje na izbore i uklapanje u institucije, nego je izlazak na izbore samo jedna od metoda borbe. Radnička fronta želi da bude prisutna i na ulici, i na radnim mestima, i među sindikatima, želimo da se izgradimo i kao pokret i kao stranka koja će biti istinski demokratska i koja neće biti otuđena od svoje radničke baze koju predstavlja, nego će se beskompromisno boriti protiv diktature kapitala koji osiromašuje većinu, a pogoduje kapitalističkoj eliti na vrhu.

Šta je vaš cilj?
- Naš temeljni cilj je ukidanje kapitalističkog političkog sistema i uspostavljanje društvenog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju po principima radničkog upravljanja. Takođe, zalažemo se za reprogramiranje i otpis nelegitimnih dugova, kao i za reviziju i poništavanje svih privatizacija kod kojih su uočene nepravilnosti ili kršenje zakona, a takva je većina privatizacija sprovedenih u Hrvatskoj i šire u regiji. Socijalizam je moguće "oživeti", ali isključivo putem internacionalne borbe i saradnje između levih progresivnih organizacija i partija. Mi težimo izgradnji demokratskog socijalizma 21. veka, ne želimo vraćanje identičnog socijalističkog sistema kakvog smo imali, to je i nemoguće, ali zato možemo puno naučiti na prijašnjim iskustvima i prihvatiti pozitivne aspekte kao što je, recimo, radničko samoupravljanje, dok istovremeno moramo odbaciti i kritički promišljati o onome što je bilo negativno, kao što je, na primer, nedostatak demokratičnosti.

Da li je Radnička fronta uspostavila kontakte sa sličnim strankama i pokretima u regionu? Ostvarujete li neki vid saradnje sa radničkim pokretima u BiH, Srbiji, Sloveniji?
- U vrlo bliskim kontaktima smo s Inicijativom za demokratski socijalizam iz Slovenije - s njima smo imali već nekoliko radnih sastanaka, sarađujemo, izmenjujemo iskustva i podržavamo se. Takođe smo u kontaktu i s nekim progresivnim opcijama u BiH i Srbiji. Tako smo na našoj Sindikalnoj konferenciji, prošlog vikenda, imali goste ne samo iz slovenačkog IDS-a, nego i sindikalistkinju i aktivistkinju radničkog pokreta Eminu Busuladžić iz Tuzle, te Branislava Markuša iz Zrenjanina. Takođe smo u aktivnom kontaktu s nekim pripadnicima Levog samita iz Srbije i različitih inicijativa iz BiH.


http://www.novilist.hr/Vijesti/Hrvatska/Jovic-provokativan-i-u-novom-tekstu-Rusenje-socijalizma-i-Jugoslavije-zeljeli-su-politicari


Novi članak nakon onog koji ga je stajao posla
Jović provokativan i u novom tekstu: 'Rušenje socijalizma i Jugoslavije željeli su političari'

Dejan Jović

Izbori koji su održani u proljeće 1990. bili su između četiri velike grupacije, od kojih su svaku vodili komunisti: aktualni ili bivši (Franjo Tuđman, Dabčević-Kučar/Miko Tripalo, Ivica Račan i Željko Mažar)

ZAGREB » »U zemljama bivše Jugoslavije nikad nije bilo takvog nezadovoljstva socijalizmom i Jugoslavijom, da bi to nezadovoljstvo zaprijetilo opstanku bilo socijalizma bilo Jugoslavije. Potonuće i socijalizma i Jugoslavije kod nas je bilo stvar političara i političkih projekata, među kojima je onaj koji se oslanjao na ideju »odumiranja države« imao najveću ulogu. Čak i kad su mobilizirali »narod«, njime su u svakom trenutku uspješno manipulirali – i nikad se nije dogodilo da bi se narod doista spontano i sam od sebe okrenuo protiv vlasti. Bio je usmjeravan prema onim dijelovima vladajuće elite s kojima su zaratili oni koji su ih usmjeravali«.

Navedeni ulomak dio je teksta »1989: godina koja nam se nije dogodila«, koji je u časopisu Politička misao objavio Dejan Jović, profesor međunarodne politike na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu i donedavno savjetnik predsjednika Ive Josipovića.
Simbolički značaj

U svom članku Jović napominje da »1989. godina u evropskoj novijoj povijesti ima veliki simbolički značaj«. Označava je kao pobjedu liberalizma u Europi, ali ta pobjeda u zemljama nastalim na razvalinama Jugoslavije dogodit će se tek početkom novog milenija.
Tuđmanu pluralizam bio problematičan i opasan

Cijelu državnu strukturu, pojašnjava autor, Tuđman je »ispleo oko ideje »nacionalnog jedinstva« i monolita, a ne oko ideje pluralizma i dijaloga«.
  – Homogenizirao je Hrvatsku: politički i etnički. Smatrao je da je pluralizam problematičan i već po definiciji – opasan za »temelje hrvatske državnosti«. U homogenizaciji – naročito etničkoj – je i uspio, što sam, a što uz svesrdnu pomoć srpskih ekstremista i nacionalista, koje je vodio potpuno isti ideal etničke homogenosti kao i njega. Rezultat njegova desetogodišnjeg vladanja Hrvatskom je etnički homogena Hrvatska, ističe Jović.

 – U Hrvatskoj je 1989. značila jednu veliku simulaciju, pa čak i prijevaru. Izbori koji su u njoj održani u proljeće 1990., bili su između četiri velike grupacije, od kojih su svaku vodili komunisti: aktualni ili bivši (Franjo Tuđman, Savka Dabčević-Kučar / Ante Miko Tripalo, Ivica Račan i Željko Mažar). Koliko liberalizma su oni htjeli – i mogli – unijeti u novu hrvatsku demokraciju? Koliko inovacija? Koliko stvarnih, liberalnih i demokratskih, reformi? Pobjednik tih izbora, Franjo Tuđman, u listopadu i studenom 1989. dao je intervju Poletu, u kojem je sebe ovako predstavio javnosti koja ga nije poznavala: »Ja sam hrvatski čovjek, marksist, i revolucionar, povjesničar!«. Štoviše, rekao je da ga cijeli život vode ideali onih hrvatskih komunista i marksista koji su pred strijeljanje u Kerestincu 1941. izviknuli parolu: »Živjela sovjetska Hrvatska!«.
Iznenađeni građani

Autor članka napominje da je »nastanak mnogih novih država iznenadio čak i njihove građane«, a slično se, ističe, »dogodilo i jugoslavenskim narodima, za koje Sergej Flere u svom kratkom članku na portalu Političke misli tvrdi da čak ni 1990. nisu htjeli nezavisnost nego neku vrstu konfederacije ili »asimetrične federacije« – svi osim Slovenaca i Kosovara (Albanaca)«.

  – Izašli su iz Jugoslavije, da bi odmah potom počeli tvrditi da su premali i da sami ne mogu. I doista, neposredno nakon osamostaljivanja, glavne post-jugoslavenske države su se također raspale, na sličan način na koji se to dogodilo i samoj Jugoslaviji: po liniji etničkih podjela. Često se, naime, zaboravlja, da proces raspada Jugoslavije nije bio samo raspad te federacije, nego se »spustio« do samog dna društvene strukture. Raspale su se multietničke republike (s djelomičnom iznimkom Makedonije, u kojoj se nije dogodio sukob ali se društvo podijelilo na Makedonce i Albance), od kojih su to najdramatičnije osjetile Bosna i Hercegovina, Hrvatska i Srbija, te Kosovo. Hrvatska je bila »raspadnuta« sve do Erdutskog sporazuma, odnosno njegove implementacije u drugom dijelu 1990-ih. Kao veliki problem Jović ističe činjenicu da nam se »1991. neprekidno vraća, prijeteći nam novim ratovima, novim isključivostima i novim ekstremizmima«.

Sasvim je sigurno (u medjuvremenu i najvecem naivcu) da se gradjani Jugoslavije nisu mrzeli,kako se cesto tvrdi.

Nakon toliko godina,se jasno primecuje nerazvijenost inteligencije kod odredjenih ljudi.

Takodje je kao posledica socijalistickog sistema,velika naivnost ostatka gradjana.

Previse je drzava vodila brigu o svemu.

Gradjani su stalno samo ocekivali da to "drzava" resi.

Sada se medjutim jasno vidi da se nista nemenja na bolje za gradjane,ako se sami za to ne pobrinu.

Promena sistema u drzavama bivse Jugoslavije ce dovesti i do velikih promena u nacinu zivota ljudi.

Te promene ce biti tipicne za "Demokraciju" ali ne i za gradjane koji su ziveli u SFRJ.

Dali su te promene izazvane od strane "politicara"  zaista dobre, ce vreme pokazati.

Cinjenica je da ce sami gradjani morati da potvrde uspeh ili neuspeh tih promena.

Dali mi zeleli priznati ili ne,vreme ide dalje i nosi sa sobom puno novina za sve nas.

Neki ce da se snadju.

A neki i nece.


Valter