HRVATSKA 1 DO 2019god.

http://stvarnost.hr/sincic-zestoko-udario-po-josipovicu-duzan-nije-ostao-ni-kolindi/


Sinčić žestoko udario po Josipoviću,dužan nije ostao ni Kolindi

ako je Ivan Sinčić kao kandidat Živog zida ispao iz utrke za predsjednika,broj ljudi koje je svojim idejama uspio pokrenuti zaista je velik,zbog čega su ga mnogi proglasili stvarnim ‘pobjednikom’ izbora.

Iako se još od završetka prvog kruga raspravljalo o tome koga će od dva preostala kandidata Sinčić podržati,oboje su ostali ”kratkih rukava”.

Živi zid i Sinčić ostali su do zadnjega pri svome,savjetujući svojim glasačima da na drugom krugu izbora dopišu broj 3. i tako listić učine nevažećim.

Njihova kampanja protiv hrvatskih političkih moćnika i dvije struje koje se izmjenjuju,one HDZ-a i SDP-a,i dalje je u punom jeku,a na Facebooku su objasnili zašto najviše prozivaju baš Josipovića.

Smetaju ih lažni socijaldemokrati

”Razlog zašto prozivamo Josipovića,a ne Kolindu nije u tome što podržavamo HDZ,već u tome što građani ionako znaju da je HDZ na strani tajkuna i lopova

Nama su glavni problem lažni socijaldemokrati poput Josipovića i Milanovića koji se izdaju za poštene i moralne ljude (zaštitnike siromašnih),a kojima lijevo orijentirani građani daju svoj glas”,napisali su te dodali fotomontažu na kojoj se Josipović pita:”Deložiraju ljude?
Pa zašto su dizali kredit?
Ja imam četiri stana, a nisam nikada dizao kredit”.

Odjenula boje živog zida

Dužni nisu ostali ni Kolindi Grabar Kitarović,o kojoj su napisali: ”Kolinda se na sučeljavanje obukla u boje Živog zida – žuto crno,i govorila o ovrhama i deložacijama. Što je najsmješnije,Kolinda se pokazala i prije samih izbora,svojim nedolaskom na deložaciju.

Odmah se vidi da je to pčelica koja puno zuji a malo meda daje.

Jasno vam je kakvi su to kandidati i da naš narod od njih nema nikakve koristi.

Iako je Kolinda na sučeljavanju žustro i sa žarom govorila protiv ovrha i deložacija,opet moramo pozvati naše glasače da u nedjelju daju glas našem kandidatu br.3 – Ivanu Sinčiću,jedinom pobjedniku ovih izbora i jedinog koji je s riječi prešao na djela!, objavljeno je danas na Facebook stranici Živog zida.


Procitajte i donesite svoj (ne nas) zakljucak.


Valter

Pogledsajte i razmislite.


Valter

Samo zajedno smo jaci.






Valter

http://www.vecernji.hr/hrvatska/pocascen-sam-jer-se-kaje-zbog-zrtava-ustaskog-rezima-1016328


Počašćen sam jer se kaje zbog žrtava ustaškog režima

Bivši predsjednik Ivo Josipović u izraelskom je parlamentu govorio o ustaškoj zmiji koja je oslabljena ali u Hrvatskoj i dalje postoji

Iako bi netko gledajući sa strane u određenim situacijama zaista mogao ocijeniti da je Hrvatska zemlja u kojoj se blagonaklono gleda na ustaške simbole,pripadnici židovske zajednice,žrtve holokausta,o Hrvatskoj imaju sasvim drugačije mišljenje.
Uostalom,i bivši predsjednik Ivo Josipović u izraelskom je parlamentu govorio o ustaškoj zmiji koja je oslabljena,ali u Hrvatskoj i dalje postoji.

I moja je predsjednica

Ugledni članovi židovske nacionalne manjine posebno su zadovoljni izjavom predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović koja je za posjeta Jeruzalemu, u muzeju holokausta,izjavila kako se duboko kaje zbog svih žrtava holokausta u Hrvatskoj koje su stradale od ustaškog režima.

Jakov Bienenfeld,član Židovske općine Zagreb poduzetnik, sudionik Domovinskog rata,čija je obitelj stradala u holokaustu, kaže da je osobno počašćen tom izjavom Kolinde Grabar-Kitarović jer je ona i njegova predsjednica.

– Prvi se put tako bezrezervno i beskompromisno izjasnila o ustaškom režimu i sigurno joj to nije bilo jednostavno.

Zaista sam sretan što je to učinila,to je bila izjava državnice – rekao je J. Bienefeld.

Poneki opskurni desni portali napali su predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović zbog riječi izgovorenih u Jeruzalemu i ustvrdili da ju je sve teže razlikovati od “Yusipovića”.

Bienefeld na to kaže kako je takvim svojim stavom dala veliki doprinos da se priča s ustaškim režimom zatvori,kao što su to prije nje učinili bivši predsjednici Mesić i Josipović.

– Hrvati se ne trebaju kajati za ono što su učinili ustaše.

Ustaše su minoran dio hrvatskog naroda.

Jednako tako nisu krivi Srbi za zločine u Domovinskom ratu,nego četnici.

Velika je stvar da se država u kojoj se dogodio takav režim i takav zločin u Drugom svjetskom ratu s tim suočila i to priznala,ali hrvatski narod ne smije imati grižnju savjesti – ocijenio je Bienenfeld.

Za razliku od bivših “lijevih” predsjednika,K. Grabar-Kitarović u Jeruzalemu je osudila sve totalitarne režime,uz nacizam i fašizam i – komunizam.

Tako je proljetos odala počast i žrtvama bleiburškog pokolja koji su stradali od jugokomunističkih vlasti.

I to je cijelo vrijeme njezina agenda,ali i HDZ-ova,da je i komunizam totalitarizam koji treba osuditi jer su ljudi ubijani uime režima i partije.

Iako je židovska zajednica podijeljena,u temeljnim je idejama složna.

Tako je i Kotel Da-Don,rabin židovske vjerske zajednice Bet Israel,pozdravio riječi K. Grabar-Kitarović.

Drago mu je što je izrazila kajanje za tu mrlju u hrvatskoj povijesti.

Rabin u Hrvatskoj živi već 18 godina i kaže da ima više prijatelja nežidova nego židova te dodaje da u Hrvatskoj ne doživljava antisemitizam.

Ipak,kaže da postoji manjina u hrvatskom društvu koja je trebala biti oštro sankcionirana zbog koketiranja s ustaškim simbolima (utakmice,Thompsonovi koncerti),ali da su to propustile učiniti i lijeve i desne vlade.

Zato je posljedica da danas huligani na splitskom stadionu iscrtavaju svastiku.

Da se ne ponovi

– Takvu manjinu trebalo bi kažnjavati kao u Njemačkoj kada se negira holokaust – rekao je Kotel Da-Don.

On napominje da je vlast ta koja se uvijek treba ispričati za zločine režima,na njih upozoravati i da se oni nikad više ne ponove.

Jednako kao i Bienenfeld,kaže da hrvatski narod nije ni za što kriv.


Procitajte i donesite svoj zakljucak-


Valter

http://www.vecernji.hr/hrvatska/umirovljeni-pukovnik-jna-milan-damjanovic-durekovic-je-kvalificiran-kao-izdajnik-1016035


Umirovljeni pukovnik JNA: Đureković je kvalificiran kao izdajnik

Stjepan Đureković je za njemačku vanjsku obavještajnu službu BND radio od 1977. do bijega 1982. godine,izjavio je umirovljeni pukovnik JNA 68-godišnji Milan Damjanović.

Stjepan Đureković u vrijeme dok je radio u Ini obišao je mnoga tajna vojna skladišta goriva JNA u cijeloj Jugoslaviji, od podzemnog aerodroma Žerjava do tankova u Divuljama i Lori,na Lastovu i Visu,a za njemačku vanjsku obavještajnu službu BND radio je od 1977. do bijega 1982. godine, izjavio je umirovljeni pukovnik JNA 68-godišnji Milan Damjanović na Višem pokrajinskom sudu u Münchenu na suđenju Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču za sudjelovanje u Đurekovićevu ubojstvu.

Na sud ga je pozvao Perkovićev branitelj Anto Nobilo,koji ističe da bi se iz ovoga iskaza 32 godine nakon Đurekovićeva ubojstva moglo zaključiti zbog čega je Đureković mogao biti ubijen iako sam svjedok nije rekao da je Đureković ubijen zbog toga.

Izvještaj admiralu Mamuli

Damjanović je radio u obavještajnoj upravi pri generalštabu JNA u Beogradu,jednoj od dvije tadašnje vojne obavještajne službe,druga je bila kontraobavještajna služba poznata kao KOS na čelu s generalom Grubišićem.

Kad je Đureković pobjegao,te su dvije službe dobile nalog da rekonstruiraju moguću štetu koju je napravio Đureković,te da istraže u kojim je vojnim objektima od strateškog značaja bio i koje su mu tajne bile dostupne rekao je Damjanović.

Utvrdili su da je radio za BND i da je posjetio mnoga tajna skladišta,između ostaloga i skladište za podzemni vojni aerodrom Žerjava,koje je imalo rezervoare za gorivo iznad zemlje,pa su,ako netko zna lokaciju,mogli biti relativno lakom metom napada.

Jugoslavenski obavještajci su zaključili da je Đureković posjećivao ta skladišta s očiglednom namjerom da o tome izvijesti BND,pa su neka od njih premještana na druga mjesta,ispričao je svjedok koji je i detaljno opisao ustroj službe u kojoj je radio do 1991. godine kad je otišao u mirovinu jer se nije slagao s politikom Slobodana Miloševića.

Izvještaj o tome što je otkriveno dostavljen je tadašnjem ministru obrane admiralu Branku Mamuli,obaviještena je i savezna Udba,odnosno Savezna služba državne sigurnosti kao i obavještajna služba ministarstva vanjskih poslova.

Obavještajci ušli u Inu

Tim službama su bili nadređeni predsjedništvo SFRJ i Savezni savjet za zaštitu ustavnog poretka koji su donosili političke odluke.

Kakve su ta tijela političke odluke donijela,svjedok je rekao da to ne zna,ali zna da je Stjepan Đureković kvalificiran kao izdajnik koji je prouzročio veliku štetu.

Nakon toga,obavještajci su ušli u Inu i druga važna civilna poduzeća kako bi na vrijeme otkrili takva djelovanja,ispričao je Damjanović.

Ina je bila značajna tvrtka za vojsku i zato što je proizvodila antikorozivna sredstva i maziva za nove vrste oružja za JNA, rekao je bivši jugoslavenski vojni obavještajac koji je na početku karijere sa 27 godina bio najmlađi vojni ataše pri veleposlanstvu u Londonu.


Procitajte i zakljucite i sami.


Valter

Sa takvim ljudima "ti" neprijatelji nisu potrebni.

Polako stvarno i najnaivniji shvataju da je glavna izdaja bila u JNA.

Sve sami gelnarali,izdajice.

I sta pise,radio za BND=Bundes Nachrichten Dienst.

Eeeeee moj Prle.

Vise me uopste necudi sto se sve ovo desilo.

Nemogu samo da shvatim da se ljudsko bice tako nisko moze spustiti.

Posebno na tako odgovornoj funkciji.

Ti ljudi nose na svojoj dusi (ako uopste znaju sta je to) na hiljade uzaludnih zrtava.

Umesto da zajedno danas uzivamo u plodovima svoga rada mi moramo (oni koji su zivi) da budemo sluge tajkunima da bi preziveli.

Sve to zbog ?

"Velikog brata",Nemacke i "Demokracije".

Zato sto su se nasi generali,koje smo mi radnicka klasa placali da nas cuvaju od napada spolja,izdali.

Koja je to ironija.

I ponovo se setih one poznate pesme od "Rokeri s moravu" koja glasi :"Rani kuce pa ce te ujede".

Ne samo da te ujede,nego i da te unisti-

Dok mi kukamo, "treci" se smeje.

I ovoga puta im je uspeo plan-

U jos jednu zemlju su uveli "Demokraciju".

Jos jedna radnicka klasa je postala moderan rob u "rukama demokracije."


Valter

Jos nesto.

Ni shvatili nisu,da su "borbom" za "Demokratizacijom" u SFRJ unistili:

1.) Svoj rodjeni narod.

2.) Radnicku klasu cele SFRJ

3.) Jedan uspesan Sistem.

Iz svega sto se desilo (kada se sve sabere)se jasno vidi da su se "neki" bojali Radnickog samoupravljanja.

Zato je morala da se prolije krv mnogih neduznih ljudi.

Iza toga jedino moze da stoji neko kome nista nije sveto.

Taj neko i dalje siri "Demokraciju" po svetu.

I to po istom receptu.

Jedan od tih "demokrata" je izjavio: "Zrtve nisu bitne,bitno je ostvarenje cilja".

Ko ne veruje neka usporedi.

Ono sto se "desilo" kod nas,sa svim ostali dogadjajima koji se u zadnje vreme odvijaju po svetu.

Analiza jasno pokazuje sta ze zeli postici.

A vi,radnicka klaso se bolje informisite i razmislite dali stvarno mislite da je SFRJ bila "totalitarni sistem

"Ili cutite za uvek".

Procitajte,informisite se i zakljucite sami.

Jer,samo oni koji "drugacije" misle menjaju svet.


Valter

Ipak um caruje.


Onaj ko je bolje koristio svoj um,taj je i pobijedio.


Valter

http://www.vecernji.hr/hrvatska/20-godina-oluje-nikad-objavljeni-dokumenti-koji-otkrivaju-stvarnu-ulogu-sad-a-u-operaciji-1017269


20 godina Oluje – nikad objavljeni dokumenti koji otkrivaju stvarnu ulogu SAD-a u operaciji


Procitajte i donesite svoj zakljucak.


Valter

http://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/15662-hrvatski-tjednik-oluja-nakon-18-godina-prvi-put-cijela-istina.html


Tuđman ih je sve nadmudrio i pobijedio!


peracija Oluja započela je 4. kolovoza 1995. godine u 5.00 sati, a trajala je tri i pol dana, do 7. kolovoza 1995. godine u 18.00 sati. Srpska je vojska priznala poraz činom predaje 8. kolovoza 1995. godine u 19.00 sati, kada je u Viduševcu zapovjednik tzv. 21. krajinskog korpusa pukovnik Čedomir Bulat, predajući se, podnio prijavak generalu Hrvatske vojske Petru Stipetiću, priznajući bezuvjetni poraz srpske i neupitnu pobjedu Hrvatske vojske. Ovom operacijom vraćen je u hrvatskioluja10 ustavno-pravni poredak cijeli okupirani teritorij naše domovine osim istočne Slavonije s Vukovarom. U Oluji oružane snage Republike Hrvatske, oslobađajući zemlju, djelovale su u ime i po ovlaštenju suverene države Hrvatske s međunarodnim subjektivitetom, oslobađajući područja na kojima je ustrojena protuustavna tvorevina bez demokratskog legitimiteta i međunarodno-pravnog subjektiviteta.

Oluja je odlučujuća bitka hrvatske vojske i policije jer je hrvatskom narodu donijela mir i slobodu, jer je trajno promijenila odnose vojnih snaga u Bosni i Hercegovini, čime je praktično završio rat u Republici Hrvatskoj i onemogućena realizacija velikosrpskoga projekta, čiji je cilj bio stvaranje jedinstvene srpske države sa zapadnim granicama duboko na području Republike Hrvatske, na zamišljenoj crti Virovitica – Pakrac – Karlovac – Ogulin – dio Gorskog kotara – Karlobag. Velika Srbija nije bila san i ideja samo Slobodana Miloševića nego i svih onih koji su uzeli oružje od Beograda preko Banje Luke pa sve do Knina. Zbog isključive i zločinačke politike srpskih vodstava (Beograd, Banja Luka, Knin), reintegracija okupiranoga hrvatskoga teritorija nije se 1995. mogla provesti mirnim putem. Okupacijom enklava u istočnoj Bosni i osvajanjem Bihaća, Slobodan Milošević završio bi uspješno vojne operacije koje bi srpskoj vojsci osigurale stratešku dubinu bojišta, a ukupna srpska vojna sila izbila bi na hrvatske granice.

Hrvatska je u taj nametnuti rat ušla politički ranjiva zbog 45-godišnje propagande koja je svako nastojanje za stvaranjem hrvatske države proglašavala fašističkim i ustaškim, bez ustrojene vojne sile i razoružana zahvaljujući kukavičkoj politici Račanova SDP-a. No domoljubi nisu čekali skrštenih ruku razvoj događaja. Dok je neprijatelj haračio po okupiranim područjima, a tadašnja oporba u Hrvatskom saboru ultimativno zahtijevala izvješća o naoružavanju Hrvatske, mi smo pod vodstvom skromnog i samozatajnog ministra obrane Gojka Šuška do početka 1995. ustrojili, obučili i naoružali svoje oružane snage. U sastavu Hrvatske vojske našli su se svi slojevi hrvatskog naroda, odredom domoljubi, koji su uskoro činili impresivnu, visokomotiviranu, opremljenu i obučenu vojnu silu koja je spremna izvršiti svaku zadaću.
Hrvatski obavještajni sustav devedesetih – oči i uši Hrvatske vojske

U ožujku 1993. osnovan je UNS (Ured za nacionalnu sigurnost) i tako je Hrvatska dobila moderan obavještajni sustav zapadnog tipa koji je mogao odgovoriti na sva pitanja u borbi hrvatskog naroda za samostalnost, slobodu i nezavisnost. Jezgru tog obavještajnog sustava koji će kasnije (dolaskom Mesića i Račana na vlast) biti potpuno demontiran, činile su četiri službe:oluja11 Hrvatska izvještajna služba (HIS), Služba za zaštitu ustavnog poretka Ministarstva unutarnjih poslova (SZUP), Sigurnosno-informativna služba Ministarstva obrane (SIS) i Obavještajna uprava Glavnog stožera Oružanih snaga RH (ObU GSOSRH). Uz ove četiri službe, svakako trebamo spomenuti i Središnjicu za elektroničko izviđanje Glavnog stožera koja djeluje u okviru vojno-obavještajnog sustava, čije su presretane informacije u mnogim slučajevima odlučile o tijeku i rezultatima rata. To je postrojba koja je ispisala neke od najslavnijih stranica Domovinskog rata. Tako ustrojen obavještajni sustav osigurao je političkom vodstvu točne i relevantne podatke potrebne za oslobađanje okupiranih područja naše domovine i rješavanje regionalne krize izazvane raspadom bivše Jugoslavije. Istodobno HIS je obavještajnom suradnjom sa stranim obavještajnim službama, u skladu s uputama predsjednika Franje Tuđmana, upoznavao međunarodnu zajednicu i pojedine velike sile s činjenicama o stvarnom stanju i u Hrvatskoj i u cijeloj regiji.
Srpski protokoli i deklaracije, planovi, referendum – ujedinjenje srpskih država kao gotova stvar

Od okupacije do početka 1995. Srbi su poduzimali sve političke i vojne korake čiji je krajnji cilj bio ujedinjenje okupiranih hrvatskih i bosansko-hercegovačkih prostora pod vojnom kontrolom Srba s maticom Srbijom. Sve je počelo s 'Protokolom o saradnji između vlade Republike srpske i Republike srpske Krajine', sastavljenim u Banjoj Luci 22. listopada 1992. godine. U tom dokumentu obje tzv. 'Vlade' zaključuju da u tom prostoru živi isti narod, povezan istim običajima, vjerom i jezikom i da nikada u povijesti između njih nije postajala državna granica. 'Vlade' dogovaraju da će svojim skupštinama predložiti usvajanje istog političkog sustava i državnih simbola, uvođenje monetarne unije i zajedničke carine, uspostavu zajedničkog elektroenergetskog sustava i zajedničku naftnu kompaniju. Dogovorena je i vojna suradnja koja je obuhvaćala formiranje zajedničkog zapovjedništva (Glavnog štaba), zajedničkih postrojba za čuvanje granice te zajedničkog zrakoplovstva i protuzračne obrane.

Temeljem toga prijedloga skupštine 'Republike Srpske' i 'Republike Srpske Krajine' usvojile su 31. listopada 1992. godine u Prijedoru 'Deklaraciju o saradnji i težnjama za ujedinjenjem Republike Srpske i Republike Srpske Krajine '. rh-rskU toj deklaraciji Srbi su otišli korak dalje: uz potpuno ujedinjenje, planirali su i izbore za zajedničku skupštinu koji bi se održali 90 dana nakon rata, isto tako obvezaliSrpska strategijaKoristeći se političkom potporom Slobodana Miloševića i vojnom potporom bivše vojske (JNA, poslije JA), srpske vojske i paradržave na teritoriju Hrvatske i Bosne i Hercegovine bile su na vrhuncu. Jugoslavenske tajne službe s Jovicom Stanišićem i Frankom Simatovićem uspjele su za Miloševićev račun upravljati političkim i vojnim događajima u Bosni i Hercegovini, a manjim dijelom i u Hrvatskoj. U Bosni su svi ratovali međusobno, a Srbi su od takva sukoba profitirali. Tako je bilo sve do Washingtonskog sporazuma potpisanog 18. ožujka 1994. godine, kojim je efektivno završio bošnjačko-hrvatski sukob su se da će pokrenuti inicijativu za sazivanje 'svih srpskih skupština' (Republike Srpske Krajine, Republike Srpske, Republike Srbije i Republike Crne Gore), gdje će se razmatrati politička, ekonomska, kulturna i druga pitanja od interesa za srpski narod. Ovu su deklaraciju potpisali predsjednici 'srpskih skupština' Mile Paspalj i Momčilo Krajišnik. Nakon toga uslijedili su mnogi sastanci 'skupština i rukovodstava', savjetovanja srpskih 'intelektualaca' i činilo se da nitko ne će moći zaustaviti to srpsko ludilo. Takozvana kninska skupština 'RSK' donijela je 5. 6. 1993. 'Odluku o raspisivanju referenduma i izjašnjavanju građana RSK'. Referendumsko je pitanje: 'Da li ste za ujedinjenje Republike Srpske Krajine i Republike Srpske u jedinstvenu državu uz mogućnost ujedinjenja sa ostalim Srpskim zemljama? Referendum je održan 19. i 20. lipnja 1993., i prošao je s očekivanim rezultatima. Vlade 'Republike Srpske Krajine' i 'Republike Srpske' sastale su se u Kninu 19. srpnja 1993. na zajedničkoj sjednici, a iz njihova političkog djelovanja vidljivo je da to nisu samo teroristi i drumski razbojnici. Vlade tih samozvanih tvorevina dogovaraju pojedinosti oko ujedinjenja, vođenja rata i objedinjavanja resursa u području obrane i unutrašnjih poslova', a zatim imenuju komisiju za izradu ustava. Po načinu rada i planovima koje su radili, vidimo da srpski pobunjenici nisu bili samo 'drumski razbojnici', vidimo da su postojali ozbiljni planovi da se okupirani prostori etnički očiste od nesrba i ujedine u neku novu veliku Srbiju.

Koristeći se političkom potporom Slobodana Miloševića i vojnom potporom bivše vojske (JNA, poslije JA), srpske vojske i paradržave na teritoriju Hrvatske i Bosne i Hercegovine bile su na vrhuncu. Jugoslavenske tajne službe s Jovicom Stanišićem i Frankom Simatovićem uspjele su za Miloševićev račun upravljati političkim i vojnim događajima u Bosni i Hercegovini, a manjim dijelom i u Hrvatskoj. U Bosni su svi ratovali međusobno, a Srbi su od takva sukoba profitirali. Tako je bilo sve do Washingtonskog sporazuma potpisanog 18. ožujka 1994. godine, kojim je efektivno završio bošnjačko-hrvatski sukob. Dogovoreno je primirje između Hrvatskog vijeća obrane i Armije Republike Bosne i Hercegovine, a obje vojske mogle su se okrenuti zajedničkom neprijatelju koji je počeo rat – srpskim vojskama. Internacionalizacijom hrvatskog pitanja predsjednik Franjo Tuđman osigurao je vrijeme koje je bilo potrebno da se Hrvatska vojska digne iz pepela u respektabilnu vojnu silu. Do početka 1995. Hrvatska vojska izvela je više manjih operacija u kojima je iz jedne u drugu poboljšavana taktika i građeno vojničko samopouzdanje. U zadnjih 13 godina često možemo vidjeti pokušaje nametanja teze o dogovorenom ratu između Slobodana Miloševića i hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Iz istih krugova nastoji se pravedni rat za slobodu i samostalnost proglasiti zločinačkim pothvatom, a Hrvatsku vojsku i svakog ratnog veterana zločincem. Ovaj prikaz važnijih događaja prije operacije Oluja podsjeća koliko je to bio trnovit i neizvjestan put.

Bihaćko područje imalo je strateški značaj za Hrvatsku jer je na jednom značajnom dijelu (od oko 118 kilometara) razdvajalo 'Republiku Srpsku Krajinu' i 'Republiku Srpsku'. Peti korpus ABiH vezivao je dio snaga obje srpske vojske i onemogućavao da mladic-milosevic2101se one uporabe na drugim dijelovima ratišta, bilo u Hrvatskoj, bilo u Bosni i Hercegovini. U kolovozu 1994. snage 5. korpusa ABiH porazile su autonomašku vojsku Fikreta Abdića i ušle u Veliku Kladušu. Do sredine studenog 1994. srpske su vojske provele nekoliko većih kampanja oko Bihaća koje nisu dovele do očekivanog uništenja 5. korpusa. Sada kada je cijela Bihaćka regija bila pod kontrolom 5. korpusa ABiH, Slobodan Milošević više nije mogao čekati. Na Petrovoj gori 6. 11. 1994. skupljaju se probrani Miloševićevi kadrovi. Iz Beograda je došao Jovica Stanišić sa svojim pomoćnicima Frankom Simatovićem i Draganom Filipovićem, a s njima je dovedena Specijalna jedinica resora državne bezbednosti Srbije sa Miloradom Ulemekom Legijom na čelu. Komanda je to mješovitog sastava: tu su oficiri 'SVK', 'VRS', vojska i policija. Koliko je to bilo važno Slobodanu Miloševiću, vidi se po tome da je ova komanda imala izravnu vezu sa GŠ VJ (Glavni Štab Vojske Jugoslavije) i generalom Momčilom Perišićem u Beogradu, s komandantima 'VRS' - generalom Mladićem i 'SVK' generalom Čeleketićem. Ta svesrpska komanda imala je zadatak pripremiti pripadnike vojske Fikreta Abdića za napad na 5. korpus ABiH, a kada se bosanske snage međusobno izmuče, Srbi su ih planirali dokrajčiti zajedno. Završni napad krenuo je 16.11.1994., zaštićenu zonu Bihać zajedno napadaju specijalna jedinica Slobodana Miloševića, tzv. 'SVK' s okupiranog hrvatskog teritorija i tzv. 'VRS' Radovana Karadžića iz Bosne.

Da je operacija 'Pauk' uspjela, vojska Jugoslavije preuzela bi potpuni nadzor nad kompaktnim okupiranim teritorijem


Operacija je trebala trajati desetak dana, no ni nakon mjesec dana srpske snage nisu postigle svoj cilj. Doduše, tzv. 'VRS' pod zapovjedništvom generala Manojla Milovanovića došla je do predgrađa Bihaća, srpski oficiri u Bosni i Hrvatskoj govorili su da će nakon uspješnog završetka operacije „Pauk“ Vojska Jugoslavije preuzeti Komandu na ukupnom prostoru i imenovati oficire i glavne štabove u Banjoj Luci i Kninu. Zbog takvih operacija protiv zaštićene zone Bihać, NATO-ovi su avioni bombardiralivanceowen zračnu luku u Udbinu. Zbog prijetnji NATO-a, tzv. Vojska Republike Srpske stala je u predgrađu Bihaća, probrano Miloševićevo društvo vraća se u Beograd neobavljena posla, Cazinska krajina nije osvojena i stavljena pod kontrolu njihova tadašnjeg saveznika Fikreta Abdića. Hrvatske obavještajne službe i Hrvatska vojska od početka su znali za operaciju 'Pauk'.

U skladu sa svojim mogućnostima, HV pomogao je 5. korpusu ABiH, a istodobno je zbog angažmana srpskih snaga oko Bihaća napredovala po grebenu Dinare s namjerom da se osvoje svi vrhovi i tako stavi pod kontrolu Peruča, Vrlika i dobar dio prema Kninu. Isto tako, rađeni su pomaci na crti Livno – Bosansko Grahovo poradi zauzimanja što povoljnijeg taktičkog položaja prema Kninu.

Vidjevši da nema ništa od provedbe Vanceova plana, te da snage UN-a zloupotrebljavaju hrvatsko gostoprimstvo, hrvatski predsjednik Franjo Tuđman nije više htio čekati; 12. siječnja 1995. upoznao je javnost s odlukom da Republika Hrvatska od 31. ožujka otkazuje mandat Unproforu. Međunarodna zajednica već je imala novo 'rješenje' za Hrvatsku – Plan Z-4. U Centru UN-a u Beču, 16. i 17.1. 1995., održana je tematska konferencija na temu 'Uloga UN u razrješavanju konflikata koji proizlaze iz zahtjeva za autonomijama i nezavisnošću.' Iz Hrvatske bili su nazočni Milorad Pupovac (profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu) i Budislav Vukas (profesor na Pravnom fakultetu u Zagrebu), savjetnik predsjednika Tuđmana Ivić Pašalić nije se odazvao pozivu, iz tzv. 'Krajine' na konferenciju pozvan je Lazar Macura, ali nije se odazvao, a iz Srbije bili su pozvani Miloševićeva žena Mirjana Marković i Ivica Dačić, koji se također nisu odazvali pozivu. Zaključilo se na tom skupu da je Plan Z-4 dobar i da se pod okriljem UN-a mogu 'prevazići' najteži sukobi u koje je ulazio i sukob na prostorima Hrvatske.

31. siječnja 1995. luđačka košulja iskrojena za Hrvatsku: Plan Z-4


Veleposlanici zemalja kontaktne skupine predali su 31. siječnja 1995. u Predsjedničkim dvorima Predsjedniku Tuđmanu plan Z-4. Plan kontaktne skupine Z-4 'krojili' su veleposlanici: Peter Galbraith (SAD), Leonid Kerestedžijanc (Rusija), Jean-Jacques Gaillarde (Francuska), Geert Ahrens (Ženevska konferencija), Alfredo Mattcota Cordella (Ženevska konferencija), a glavni mu je mladic marticjpgdio 'Ustavni sporazum o Krajini' koji praktički daje Srbima u Hrvatskoj 'državu u državi'. Takozvana 'Autonomna Srpska Krajina' u našoj državi imala bi zakonodavno tijelo, predsjednika, vladu i sudove, policiju, uživala bi potpunu autonomiju na područjima gospodarstva, socijalne politike, kulture, oporezivanja, turizma, energetike, zaštite okoliša itd., imala svoju posebnu novčanu jedinicu, njezini stanovnici imali bi pravo na dvojno državljanstvo (hrvatsko i SRJ) itd. Predsjednik Tuđman rekao je veleposlanicima da je Hrvatska primila plan i da će ga razmotriti, uzimajući u obzir pozitivne dijelove koje on sadržava.

Tuđman je sve znao, Hrvatske obavještajne službe ozbiljno su razmatrale taj plan i „krojače“ od početka pisanja u Ruskom veleposlanstvu, u ožujku 1994. Isto tako HIS je imao podatke da je Slobodan Milošević odbio plan Z-4 te da je zabranio Milanu Martiću i Iliji Prijiću (ministru vanjskih poslova tzv. Krajine) da uzmu taj plan od američkog veleposlanika Petera Galbraitha, koji je bio glavni zagovornik toga plana. Kada je 2. 2.1995. plan Z-4 službeno predstavljen i ponuđen predstavnicima vlasti u Kninu na čelu s Milanom Martićem, oni su taj plan odbili. Bilo je to iznenađenje za sve osim za Predsjednika Tuđmana. Dana 31. ožujka 1995. rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a 981 završila je misija Unprofora u Hrvatskoj, a uspostavljena je nova misija UNCRO (United Nations Confidence Restoration Operation in Croatia) ili Operacija Ujedinjenih naroda za obnovu povjerenja u Hrvatskoj. Vijeće sigurnosti uvažilo je mnoge hrvatske zahtjeve, a u toj rezoluciji prvi put spominju se okupirana područja pod srpskom kontrolom kao nedjeljivi dio Republike Hrvatske. To je dodatno razbjesnilo okupacijsku vlast u Kninu. S razlogom....

1. 5. 1995. Bljesak nad Slavonijom

Bljesak Hrvatske vojske nad zapadnom Slavonijom u samo 31 sat izbrisao je s tog dijela hrvatskog teritorija srpsku vojsku. ZaOperation flash map odmazdu na operaciju Bljesak, srpska vojska iz Bosne i srpska vojska s okupiranih dijelova Hrvatske izvele su terorističke napade na civilne ciljeve u hrvatskim gradovima. Građani Zagreba napadnuti su raketama s kazetnim punjenjem, a građani Karlovca i Siska topničkim granatama. 'Ovakvom pobjedom Hrvatska je dokazala pobunjenim hrvatskim Srbima, a i međunarodnim čimbenicima, da ima oružanu silu koja je kadra osloboditi sva još okupirana područja, ako se to ne ostvari na miran način u suradnji s međunarodnom zajednicom', rekao je nakon Bljeska Predsjednik Franjo Tuđman. Malo tko je znao kako je Tuđman tada zapravo najavio Oluju.

4. 6. 1995. Tajni sastanak Janvier – Mladić u Zvorniku: Dopuštenje za obračun s muslimanskim enklavama

Nakon što su bosanski Srbi uzeli neke pripadnike UN-a za taoce zbog zračnih napada na njihove položaje, Vrhovni zapovjednik snaga UN-a Bernard Janvier tajno se sastao s Ratkom Mladićem u Zvorniku. O tom sastanku nije bilo obaviješteno ni zapovjedništvo snaga UN-a u Sarajevu. Francuski general Janvier dao je obećanje generalu Ratku Mladiću da više ne će tražiti od NATO-a zračne udare ako Srbi iz zatočeništva puste sve taoce, pripadnike UN-ovih mirovnih snaga. Bosanski Srbi shvatili su to obećanje na jedini mogući način: kao zeleno svjetlo da se pod pokroviteljstvom UN-a obračunaju s muslimanskim enklavama u istočnoj Bosni. Zbog tog dogovora prema unaprijed pripremljenom planu Srbi su prema enklavama Srebrenica, Žepa i Goražde nametnuli logističku blokadu. Britanski general Rupert Smith na suđenju Radovanu Karadžiću potvrdio je da su iza strogog kontroliranja i blokiranja humanitarnih konvoja za Srebrenicu i Žepu stajali bosanski Srbi,Srebrenica-95 tj. njihov politički vrh, dok je tu politiku na terenu provodio general Ratko Mladić. Nizozemski bataljun u Srebrenici imao je trećinu ljudi na dopustu, a njihov zapovjednik pukovnik Thomas Karremans, koji je na raspolaganju imao 400 vojnika, polagao je sve nade za obranu u intervenciju zračnih snaga NATO-a. Kada su se Srbi uvjerili da su stanovništvo i Armija Bosne i Hercegovine u enklavama dovoljno oslabljeni, krenuli su u napad.

Znajući da zračnih udara ne će biti zbog dogovora generala Janviera i generala Mladića, tzv. 'VRS' pod zapovjedništvom Ratka Mladića svoju je barbarsku snagu usmjerila na zaštićene zone UN-a na istoku Bosne i Hercegovine. Od 11. srpnja do 22. srpnja 1995. godine izvršen je genocid nad Bošnjacima u Srebrenici. Ubijeno je preko 8000 ljudi, od maloljetnika do staraca. Bio je to najveći pokolj u Europi od Drugoga svjetskog rata. Istodobno dok traje obračun sa zaštićenim enklavama na istoku Bosne, Srebrenici, Žepi i Goraždu, hrvatski Srbi pokreću ponovo operaciju protiv zaštićene zone Bihaća. Događaji koji će uslijediti odredit će sudbinu zaraćenih strana.

15. 7. 1995. Drugi pokušaj Miloševića da osvoji Bihać - Operacija 'Mač'


Nakon dolaska generala Mile Mrkšića na čelo tzv. 'VSK' te formiranja korpusa specijalnih snaga i parade u Slunju, osokoljeni novim 'komandantom' kojeg je poslao Milošević, Srbi su ponovo krenuli na Bihać u istom sastavu. Na Petrovoj gori 3.7.1995. održan je sastanak za napadnu operaciju 'MAČ' koja je trebala početi 15.7. 1995. U toj operaciji general Mrkšić i 'SVK' planirali su za deset dana uz pomoć vojske Fikreta Abdića i 1. krajiškog korpusa tzv. 'VRS' osvojiti bihaćku regiju. Kada nisu mogli oružjem, Srbi su posegnuli za biološkim oružjem. U Beogradu smišljena je operacija koju su vodili pukovnik Nikola Zimonja i potpukovnik Milan Krković. Oni su iz Topuskog koordinirali operaciju 'MAČ-1' s pukovnicima tzv. 'SVK' Kneževićem i Rašetom. Cilj te operacije bilo je slanje velikog konvoja hrane za Bihać. Srbi su tu hranu zatrovali, bihacZimonja je obavijestio društvo da otrov nije smrtonosan, ali da izaziva trbušne probleme visokog intenziteta čime se praktično sve jedinice eliminiraju na bojišnici. Zimonja je nadalje rekao da je otrov testiran na zarobljeniku M. G., pripadniku Hrvatske vojske u zatvoru Frakšić. Pod zaštitom oficira iz Jugoslavije Zimonje i Krkovića otrovani teret dopremljen je 13. 7. 1995. na granični prijelaz Ličko Petrovo Selo, ali zbog intervencije neke srpske jedinice u Ličkom Petrovu Selu, do isporuke otrovanoga tereta nije došlo. Srpski su se oficiri poplašili da će u skladu s običajima srpska vojska pokrasti teret pa će otrovati sami sebe. Brzo su stupili u kontakt s pukovnikom Stevom Ševom koji je onda smjestio 'specijalni teret' u krug pilane u Bjelopolju. Teret je sljedećeg dana isporučen u Bihać. Kada je na kraju počeo vojni dio operacije, izgledalo je da su Bihaću i Cazinskoj krajini dani odbrojani. Bilo je to svega dvadeset dana uoči Oluje.

Paralelno s ovim zbivanjima, Hrvatske su oružane snage do sredine srpnja u akcijama 'Cincar 94', 'Zima 94', 'Skok 1' i 'Skok 2', uspjele očistiti sjeverni i južni prostor duž Livanjskoga polja. Akcije je predvodio general Ante Gotovina.

19. 7. 1995. Britanske snage za brzo djelovanje pokušavaju se rasporediti na vrhovima Dinare I spriječiti Oluju


Odmah po dolasku u Hrvatsku, u lipnju 1995., Snage za brzo djelovanje (RRF) Zapadnoeuropske unije, čiju su glavninu činile britanske i francuske snage iz Splita i Ploča, bez mandata UN-a, počele su svoje nasilno razmještanje po Bosni i Hercegovini u području Tomislavgrada pod krinkom izvođenja vježbi. Dio britanskih snaga za brzo djelovanje već se nalazio na području HR Herceg-Bosne i prije 16. lipnja 1995. godine, tj. prije no što je uopće donesena rezolucija koja im to omogućuje. (Inače, rezolucijom 998 UN-a predviđen je dolazak 12.500 vojnika iz sastava interventnih snaga.) Predsjednik Franjo Tuđman nije im dopustio iskrcavanje na hrvatski teritorij dok ne budu propisno označeni bijelom bojom i znakovljem UN-a. Krešimir Zubak, predsjednik Federacije BiH u dogovoru s Alijom Izetbegovićem 19.7 1995. zabranjuje daljnji raspored tih snaga bez jasnog mandata UN-a. Te bi snage trebale oružjem štititi zaštićene zone Sarajevo, Bihać, Tuzlu, Srebrenicu, Žepu i Goražde, adinara95 raspoređuju se u prostor u kojem nema sukoba – oko Tomislavgrada. Dok traju vježbe specijalnih snaga po kukuruzima oko Tomislavgrada, u Srebrenici je u tijeku najveći pokolj, koji su te snage bez problema mogle zaustaviti. Za to vrijeme u Zagrebu dužnosnik Britanskog veleposlanstva Chris Poole traži prijam u MVP-u u Zagrebu (21. srpnja). U razgovoru s dr. Ivanom Šimonovićem žali se na probleme s vođom Hrvata, Krešimirom Zubakom. Tvrdi da Hrvati Britancima priječe nesmetano kretanje, iskrcaj i prijevoz oružja. Britanci tvrde da 'zbog sprječavanja širenja sukoba' traže raspoređivanje duž Dinare. Ta se informacija poklapala s već poznatim informacijama koje je imao SIS (Sigurnosna informativna služba Ministarstva obrane), a koje su govorile da britanska vojska planira takvo raspoređivanje duž Dinare i da se sprema vrtoletima prebaciti 6 haubica 122mm kako bi topničkom vatrom očito zaštitila Srbe. Zahvaljujući čvrstom stavu Federacije BiH, Britanski brigadir Andrew Pringle nije uspio sa svojom specijalnom misijom na Dinari.
22. 7. 1995. Splitski sporazum Tuđman – Izetbegović o zajedničkoj obrani

Posredovanjem američke diplomacije i turskog predsjednika Süleymana Demirela potpisana je 'Deklaracija o oživotvorenju Sporazuma iz Washingtona, zajedničkoj obrani od srpske agresije i postizanje političkog rješenja sukladno naporima međunarodne zajednice'. Deklaracija je poznata kao 'Splitski sporazum'. Potpisali su ju hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i predsjednik Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović. Dogovoreno je zajedničko i koordinirano djelovanje hrvatskih snaga i snaga Armije BiH. Na temelju toga sporazuma hrvatske oružane snage mogle su ući na teritorij BiH. Bio je to početak kraja srpske vojne dominacije u Bosni i Hercegovini.

Znajući što se dogodilo u Srebrenici i prateći srpsku operaciju 'MAČ' oko Bihaća, Hrvatska vojska 25.7.1995. pokreće operaciju splitski sporazum'Ljeto '95.', i do 30. srpnja 1995. oslobađa Bosansko Grahovo i Glamoč te šira područja. Srbi su u sjevernoj Dalmaciji dovedeni u poluokruženje, sa samo dvama mogućim izlascima prema BiH. Ovakav razvoj situacije prisiljava Srbe da prekinu borbe u Cazinskoj krajini i da glavninu korpusa specijalnih snaga prebace u Dalmaciju radi zaštite Knina.

Zbog novonastale situacije, srpska vojna vodstva tzv. 'SVK' i 'VRS' sastaju se u Bosanskom Petrovcu 30.7. 1995. na poziv generala Ratka Mladića. Mladić malo kasni. Na sastanak iz Knina dolaze general Lončar i obavještajni pukovnik Mihajlo Knežević, iz 'VRS' generali Manojlo Milovanović, Momir Talić, Boško Kelečević, Milan Ninković, Momir Zec, Radivoje Tomanić, Milan Gvero, Zdravko Tolimir, predsjednici općina Banja Luka, Drvar, Bosanski Petrovac, Bosansko Grahovo, Srbobaran, Mrkonjić Grad, Ključ, Sanski Most, zapovjednici brigada iz sastava 2. kk 'VRS', a iz vrha 'države' Biljana Plavšić. Stiže general Mladić u 11 sati, počinje sa svojim hvalospjevima, opisuje 'herojsko ponašanje' pojedinih boraca na istoku Bosne, objašnjava kako nema riječi o pretjeranoj uporabi sile u Srebrenici i Žepi. Iznosi ocjenu zapovjednika nizozemskog bataljuna UN-a, koji smatra da je 'VRS' izvela briljantnu vojnu operaciju. Zatim prelazi na stanje u zapadnim dijelovima države i kaže da je 'neprijatelj iskoristio trenutačno težišno angažovanje VRS na istoku i da su izvršili agresiju na Republiku Srpsku, i ja ću da ih kaznim'.
Mladić planira napad dolinom Neretve prema moru i oslobađanje Grahova i Glamoča

General Mladić dalje govori: '…planiranje operacije nije potrebno, moja zamisao je da se front stabilizuje, da se na više mesta razvuku ustaške snage, nanese udarac na najosetljivijim mestima, tako da za uvek 'ustašetine' nateramo da razmisle kada će se odlučiti za rat sa Srbima. Naše jedinice Drinskog, Istočnobosanskog i Hercegovačkog korpusa 'VRS' odmah će krenuti u napad dolinom rijeke Neretve ka Metkoviću i moru…. Naš zadatak je osloboditi Bosansko Grahovo i Glamoč i izbiti na liniju izBrijuni1 1992.,“ grmio je Mladić. Operacija nosi naziv 'VAGANJ‐95'. Za pokretanje i pregrupiranje srpskih snaga bilo je potrebno desetak dana, a do Oluje ostalo je još 5 dana! HIS je izvijestio Predsjednika Franju Tuđmana vrlo detaljno o ovom sastanku. Predsjednik Tuđman na Brijunima sljedećeg dana, 31.7. 1995., pozvao je na sastanak svoje vojne zapovjednike da razmotri vojnu i političku situaciju i donese odluke.
31.7.1995. Brijunski sastanak; Tuđman:“ U Knin moramo što prije!“

Predsjednik Tuđman na Brijunima je imao dva susreta s vojnim vodstvom, 17. i 31 kolovoza, nekoliko sastanaka s predsjednikom Vlade, ministrom obrane, unutarnjih poslova i ravnateljem HIS-a. Na temelju tih sastanaka i prosudbe sveukupne situacije donio je odluku o poduzimanju vojnih i redarstvenih koraka za oslobođenje okupiranih područja osim istočne Slavonije. Hrvatska je tih dana bila izložena međunarodnim pritiscima da odustane od vojne operacije. Jedino su veleposlanici Amerike Peter Galbright i veleposlanik Njemačke Horst Wiesel prenijeli izraze razumijevanja, a ujedno i zabrinutosti svojih vlada za ishod vojne operacije. Iz Brijunskog transkripta 13 godina razni izdajnici izvlačili su iz konteksta potvrde za svoje izdajničke konstrukcije, a da nikada nisu htjeli pročitati istinu. Istina voli hrabre. Iz tog Brijunskog transkripta izdvajamo nekoliko rečenica koje daju najbolju sliku u kakvoj smo situaciji bili i koliko je odvažnosti bilo u hrvatskom vodstvu. Predsjednik dr. Franjo Tuđman: 'Gospodo generali, časnici, iako ne smijemo učiniti ništa nepromišljeno, ali treba poći od toga da znači da smo postigli takve uspjehe, od Zapadne Slavonije, i sada u Bosni, da smo stekli povjerenje naroda, da imamo raspoloženje vojske, da imamo potporu i dobrog dijela svjetske javnosti, a demoralizaciju protivnika toliku da ne može biti veća. Prema tome, treba nam i smjelosti. Znači, nije samo da imamo pod kontrolom, nego da ga što prije zauzmemo i da dobije malo, da mu platimo. Prema tome, ništa avanturistički, ono što bismo pretrpjeli gubitke da Gotovina i Tudjmanbi postigli uspjehe. Ali, ipak mislim da nam je bolja politička situacija toliko povoljna da moramo imati u glavi i u Knin ući što prije…'

General Ante Gotovina: 'Gospodine Predsjedniče, u ovom trenutku mi kompletno s našom tehnikom kontroliramo Knin. Nije uopće to, ako je zapovijed za udar na Knin, mi ga za nekoliko sati rušimo, kompletno. S oklopnim snagama, srednjim, većim dometom raketnim sustavima. Mi smo na 20 km zračne linije ovdje od prevoja... 20 km od centra Knina (pokazuje na karti). Snage koje idu na Knin s 400 dobrih pješaka iz 3. bojne 126. pukovnije, koji su svi iz ovog kraja i poznaju odlično taj kraj, a imaju razloga da se bore tu, i ovog trenutka ih je teško držati na uzdi. Prvi hrvatski gardijski zdrug koji ima 300 pješaka, koji se ovog trenutka u ovom prostoru i dokazao, i u svakom slučaju, na te pješake, možemo na to računati. Specijalne postrojbe MUP-a Hrvatske i Herceg-Bosne, koji imaju 350 odličnih pješaka, koji su se pokazali u ovome i u operaciji, kao izvanredni. Znači, da mi imamo negdje oko tisuću dobrih pješaka, uvježbanih za desantiranje, znači za brzo prebacivanje na ovom teškom terenu, mi lako možemo ovladati Kninom, bez ikakvog problema….'

General Vladimir Zagorac: 'Logistički mi možemo podržati jedan dio - popis imaš - međutim, utrošak streljiva koji je bio na Glamoču i Bosanskom Grahovu je relativno velik. Mene sada samo zanima i ja molim sve zapovjednike da se obrati pažnja na utrošeno streljivo u ovim operacijama. Mi u pričuvi imamo za nekih 5 dana…'

Predsjednik Franjo Tuđman odlučan je, traži od svojih generala da čuvaju svaki život i da ne srljaju avanturistički u operaciju, general Ante Gotovina vjeruje u svoju vojsku uvjeravajući predsjednika Tuđmana da će za nekoliko sati ući u Knin. General Zagorac izvješćuje predsjednika i generale da streljiva imamo za 5 dana otvorenog sukoba velikog intenziteta.oluja 1995 tenk

Na kraju tog sastanka predsjednik Tuđman rekao je: 'Onda ćemo, gospodo, ovako: u četvrtak (3. kolovoza 1995., ja ću doći u Zagreb, reći ću i Šariniću, bit ćemo u Zagrebu, pregovori će se voditi u Ženevi u četvrtak, a vi dotle sve pripremite.'
1. kolovoza, Bihać na izdisaju, Razgovori u Ženevi, Galbraith: „Hrvatsku sada više nitko ne može zaustaviti!“

U Ženevi Međunarodna diplomacija koju predvodi Torvald Soltemberg posljednji put pokušava problem u Hrvatskoj riješiti mirnim putem. U Zagreb stižu vijesti iz Ženeve da Srbi nisu htjeli pristati na hrvatske prijedloge, da je Stoltenberg izašao sa svojim nekakvim prijedlozima za prekid vatre te početka razgovora na temelju plana Z-4 itd. Ivić Pašalić u ime hrvatske delegacije odbio je taj prijedlog kao neprihvatljiv. Pregovori su završili s tim da je hrvatska delegacija kazala kako srpska strana nije prihvatila hrvatske prijedloge, a srpska strana izjavila je da je prihvatila Stoltenbergove. Istog dana u popodnevnim satima Milan Babić, zadnji predsjednik tzv. 'Republike Srpske Krajine', ima sastanak s Peterom Galbraithom, u nadi da će Amerika spriječiti hrvatsku vojnu operaciju. Američka vlada dala je instrukcije svom veleposlaniku u Hrvatskoj da ne poduzima ništa bez suglasnosti s predsjednikom Tuđmanom. Tako je uz suglasnost predsjednika Tuđmana Peter Galbraith otišao u Beograd na sastanak s Milanom Babićem. Tijekom razgovora Babić obećava Galbraithu da će prihvatiti hrvatske uvjete i da razgovori mogu početi 8. kolovoza. U međuvremenu stižu vijesti iz Ženeve koje su prestravile Babića: Srbi su odbili hrvatske prijedloge, Galbraith je pogledao problijedjelog Babića i rekao: 'Više nisam siguran kako itko može zaustaviti Hrvatsku vojsku'. Poslije toga dana Babić je bezuspješno zvao Slobodana Miloševića da barem priopćenjem podrži njegov dogovor s Galbraithom. Babićeve riječi nisu značile ništa, s Babićem ne razgovara Milošević, Miloševićev čovjek je Mrkšić, Milošević ne šalje Mrkšića na razgovore negoli Milovanovića, Martića, Novakovića; prema tome, da je i dalje pregovarala, Hrvatska bi se našla i nadalje u istoj situaciji u kakvoj smo bili do sada – čista 'srpska diplomatija'.
4. kolovoza – Oluja

Točno je 5:00 sati. Olujni topničko-raketni udar Hrvatske vojske po vojnim ciljevima u tzv. Krajini počinje. U dvorište tzv. 'GŠ VRSK' (Glavnog Štaba Vojske Republike Srpske) u središtu Knina padaju dvije rakete. Uništen je vozni park. Od silineKnin Croatian Flag detonacija razbijeni su svi prozori, po hodnicima isprevrtane sjedalice i stojeće velike pepeljare. Oficiri u rasulu silaze u podrum gdje se nalazi operativno središte; 'komandant' 44. raketne baze izdaje naređenje za paljbu, poletjele su i srpske rakete…Oluja je počela.

'O Tuđmanovu vodstvu tijekom rata njegovi će sunarodnjaci suditi povoljno. Odupro se Srbima 1991. i s jednom trećinom zemlje, što ju je smatrao okupiranom, prihvatio sporazum o prekidu vatre 1992. samo kao sredstvo za dobivanja predaha za izgradnju hrvatske vojne sile i uzvratni udarac Srbima. Služi se diplomatskim ritualima, na riječima podupire pregovore, no vojno će udariti ako i kada smatra da će proći nekažnjeno... Za razliku od Miloševića koji je potpuni pragmatik, Tuđman je oportunist glede hrvatskih interesa. On je u mnogočemu partizanski general koji čeka, djeluje, obmanjuje, pustoši, zavarava i udara kada se god za to pruži prilika. U životu ima samo jedan cilj – nadzirati cijeli teritorij za koji smatra da povijesno pripada Hrvatskoj – i u tu će svrhu upotrijebiti sva sredstva. To će učiniti sa smiješkom, podrugljivim izrazom lica ili napadajem bijesa, što ukazuje na uzavrelu aktivnost koja ga pokreće. Strašno je borben na teniskom terenu ili za pregovaračkim stolom. I takav je majstor da sam se i sam često divio kako odabire pravo vrijeme za svoje vojne i diplomatske intervencije, čak i onda kada bi upropastio i unazadio naše vlastite planove. Hrvatska će od 1995. godine biti etnički najčišća od svih država bivše Jugoslavije, a nakon toga Tuđman će biti zadovoljan kada ona uđe u Europsku Uniju... Pobjednici u jugoslavenskim ratovima od 1991. – 1995. godine bili su Hrvati i predsjednik Tuđman.'

David Owen (Balkanska odiseja)

Sretan Vam Dan pobjede!

Joško Buljan
Hrvatski tjednik
Dr. Franjo Tuđman: Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što!

Dr. Franjo Tuđman, povjesničar, državnik, prvi je demokratski izabrani predsjednik nezavisne Republike Hrvatske i vrhovni zapovjednik oružanih snaga. Temelji njegove politike su: ujedinjenje svih Hrvata neovisno o ideološkoj usmjerenosti, političko-nacionalni pokret čiji je cilj bio samostalna država, ponovni ulazak u srednjoeuropski civilizacijski krug, a izlazak iz 'Balkana', obnavljanje potiskivanih i stigmatiziranih hrvatskih tradicija, kulture, jezika i povijesti, opcija državnog kapitalizma nasuprot neoliberalnom koji bi, prema Tuđmanu, malu zemlju kao što je Hrvatska učinio lakim plijenom multinacionalnih kompanija. U proljeće i ljeto 1995. Hrvatska jetudman susak vojska pod njegovim zapovjedništvom u akcijama 'Bljesak' i 'Oluja' oslobodila velike dijelove okupiranoga hrvatskog teritorija. Godine 1997. političkom je akcijom pregovaranja s međunarodnom zajednicom uspio mirno reintegrirati hrvatsko Podunavlje u političko-teritorijalni sastav Republike Hrvatske, čime je uspostavio cjelovitost Republike Hrvatske u međunarodno priznatim granicama i formalno završio dugogodišnji rat. Po ocjenama većine sudionika i promatrača Domovinski rat vodio je briljantno.


Gojko Šušak: Vojnik hrvatskoga naroda

Hrvatski političar, prvo ministar iseljeništva, a zatim ministar obrane Republike Hrvatske od 18. rujna 1991. do 3. svibnja 1998., potpredsjednik HDZ-a .Uz dr. Franju Tuđmana, Gojko Šušak apsolutno je najzaslužnija osoba za oslobođenje Hrvatske, uspostavu Hrvatske vojske i tijek Domovinskog rata do pobjedonosnog završetka. Njegovo kratko izvješće 'Gospodine Predsjedniče, zadatak je izvršen!' postalo je sinonimom za sve hrvatske pobjede u Domovinskom ratu. Bio je na čelu Ministarstva obrane u uvjetima međunarodnih sankcija i sveopćeg napada na državu i hrvatski narod u cjelini. U takvu okruženju uspio je stvoriti i naoružati respektabilnu pobjedničku Hrvatsku vojsku. Iskreno je prihvatio Tuđmanovu ideju o nacionalnom pomirenju. 'Taj veliki hrvatski čovjek bio je najdosljedniji i najodgovorniji suradnik do zadnjeg daha', rekao je predsjednik Tuđman. 'Otišao je čovjek, takva više ne ćemo vidjeti', parafrazirajući Shakespearea, tog 7. svibnja 1998. na Mirogoju izrekao je bivši ministar obrane SAD-a William Perry na pogrebu Gojka Šuška. 'Ja sam samo vojnik hrvatskog naroda. Samo izvršavam zadaću koja mi je povjerena. Ako mi se sutra kaže da nešto drugo radim i ako je to u interesu hrvatskog naroda, to ću prihvatiti sa zadovoljstvom', govorio je Gojko Šušak.