VEDRANA RUDAN

http://www.blic.rs/kultura/vesti/bez-dlake-na-jeziku-vedrana-rudan-hrvatskom-vladaju-kriminalci-a-ustase-su-samo-maska/n8yqwge

BEZ DLAKE NA JEZIKU Vedrana Rudan: Hrvatskom vladaju kriminalci, a ustaše su SAMO MASKA ZA PLJAČKU

Vaša generacija živi lošije od svojih roditelja, a vaša će deca živeti lošije od vas, kaže o sudbini ljudi našeg podneblja hrvatska spisateljica Vedrana Rudan.

Nedavno je kratko boravila u Beogradu, dogovorila se sa svojim izdavačem ("Laguna") oko novog izdanja njene knjige "Uho, grlo, nož", prve s kojom je svojevremeno osvojila naklonost ovdašnje čitalačke publike.

Posle koliko godina?

- Posle petnaest. I, jako se radujem. "Uho, grlo, nož" nije moja najbolja knjiga, ali je najpoznatija, prevedena je na desetak jezika. Govori o hrvatskom i srpskom fašizmu i običnim ljudima koje svaki fašizam proždire.

Nije li ta tema, nažalost, aktuelna i danas?

- Hrvatski fašizam je neuništiv onako kako je to žohar, jednako je tako i sa srpskim. Ruku na srce, fašizam nema naciju. Njegovo je lice jednako odvratno u Francuskoj i u Danskoj. Mrzi drugog i drugačijeg, prikaži lov na lovu kao borbu za dobro svog naroda.

Rekli ste da je fašizacija dosegla razmere kakve nisu bile ni devedesetih?

- Eksplicitnija je. Hrvati su jednako fašisti kao što su to i Šveđani, izgleda da su možda manje jer još nemaju registriranu naci partiju. Bit će i to, ako nam bog da zdravlje. Otkad je HDZ sa Plenkovićem došla na vlast postali smo baš onako - naci. Ne mogu reći da sam bila zapanjena kad sam ovih dana videla da ustaše marširaju Zagrebom, ali mi je bilo čudno zašto ih policija štiti. Oni su javno stupali glavnim gradom moje zemlje i niko ih nije napadao. Hrvatska je danas vrlo frendli prema ustašama. Veselo stupamo prema 1941.

Kako na to gleda demokratska EU?

- Ne mislim da EU ima baš mnogo veze sa demokracijom ali mi je bilo smiješno kad sam čula da je jedino Amerika digla glas protiv ustaša. Foksnjuz, glasilo najcrnjih američkih desničara, uznemirili su naši dečki. Amerima koji su pod Klintonom i Obamom pobili i obeskućili milijune ljudi, njima je naša mala, crna, prljava grupa gadova bila "too much". Protestirali su i službeno.

Govorite samo o fašizmu u Hrvatskoj, u romanu "Uho, grlo, nož" pišete i o onom u Srbiji?

- Pišem blog koji je vrlo čitan. Pogledalo ga je oko 12 miliona ljudi. Čitan je na celom prostoru - koji ja ne zovem regionom, nego Jugoslavijom - i često me komentatori (ispod teksta) pitaju - zašto pljuješ po Hrvatima a ne pljuješ po Srbima? Ja nisam Srpkinja i ne živim u Srbiji. Srpski fašizam me ne pali jer ne živim u njemu. Hrvatski me žestoko ugrožava kao građanku Hrvatske i kao ljudsko biće. Vrijeđa mi pamet. A vaš predsjednik i naša predsjednica su tema za sebe.

http://www.rudan.info/hrvatska-nestaje/

Hrvatska nestaje

Ovih je dana demograf Stjepan Šterc izjavio da Hrvatska nestaje. Njegova je izjava osvanula u svim medijima. Nitko nije napisao što ćemo izgubiti kad Hrvatska nestane. “Hrvatska”, to je danas, jako optimistički gledano, mjesto na kome živi cca 3,5 milijuna ljudi. Prije nego što nas Hrvatice i Hrvate za gušu stegne tuga pregolema zbog prestrašne činjenice da “Hrvatska nestaje” treba reći što ćemo izgubiti kad sirotica ispusti dušu.

Žene, udane, neudane, cure, samohrane majke, djevojčice, izgubit će bar milijun zlostavljača koji ih prebijaju, ubijaju, muče, gnjave i dave svaki dan u godini. Hrvatske žene, kad izgube državu, ni jedan poslodavac neće pitati hoće li zatrudnjeti, imaju li kredit, one koje imaju kredit posebno su tražene jer na poslu neće raditi pizdarije.

Građanke Hrvatske će, kad nestane Hrvatske, osvanuti u nekoj zemlji u kojoj će naći posao i biti za njega redovito plaćene. Ako ih prebije partner gospodin će otići na robiju. U zemljama izvan Hrvatske, ne mislim na vukojebine u našem okruženju koje se također zovu “države”, malo je vjerojatno da će Hrvatici muž iščupati grkljan ako mu ne doda pivo dok on gleda kako “Kockasti” najebavaju u nekom ratu nogama. Kako sam glupa. Kad Hrvatska nestane nestat će i “Kockasti”. Koja tragedija, jebote!

Dječica će, kad ne bude Hrvatske , izgubiti pravo na gutanje splačina u vrtiću u kome su jedva dobila mjesto, pravo da ostaju sama dok im mama u marketu radi od jutra do sutra za 200 eura, pravo da u školi gutaju paštu sa jogurtom kome je istekao rok, nepravo na zubara, doktora, pravo da im po glavi gmižu uši i pravo da umiru zato jer nema lijekova za njih i pravo da im se strop bolničke sobe sruši na malu glavu i pravo da ne budu sita i obučena i da gledaju roditelje kako im umiru od straha jer stanodavac kuca na trošna vrata. Koja dugačka rečenica. To je zato jer sam u stresu, a u stresu sam jer Hrvatska nestaje.

Starci će, kad ne bude Hrvatske, nepokretni, bolesni, ostavljeni od siromašne djece, crkavati obuzeti nostalgijom. Oni koji, dok bude nestajala Hrvatska, budu imali neku kunu od prodaje kuće na moru koju su dobili od svojih staraca, do smrti će u kartonskoj kući slušati Balašavića kako pjeva “Al’ se nekad dobro jelo” i plastičnim zubima rastavljati komad kruha na sastavne dijelove.

Političari će se, kad Hrvatska nestane, kolektivno samoubiti. Ostat će bez automobila, ljubavnica, love, vila, raskošnih stanova i službenih putovanja. Na sjednicama Sabora neće moći izgovarati pizdarije, a kako ne mogu a da ne izgovaraju pizdarije, dok Hrvatska ne nestane, derat će se po šumama i gorama, a nitko ih neće čuti i nitko ih neće snimati i neće odlaziti u “Otvoreno” da tamo seru jer će nestankom Hrvatske “Otvoreno” postati zatvoreno.

Kad nestane Hrvatske nestat će i dragovoljci. Njih milijun, možda sam i malo rekla. Ceste će biti puste, moći će dragovoljci dizati šatore i urlati da su se oni “za ovo borili” i da su oni “za ovo krvave gaće nosili” i da neka “vječno živi Hrvatska”.

Uzalud. Nitko ih neće čuti i nitko im neće isplaćivati sve veće i veće mirovine i nitko ih neće ozbiljno shvatiti kad budu oružjem prijetili Hrvatskoj televiziji ako Aci Stankoviću ne uruči otkaz zato jer je Aco Stanković u “Nedjeljom u dva” spominjao “građanski rat”, a u Hrvatskoj nije bilo “građanskog rata”, bio je Domovinski rat koji je Hrvatskoj donio blagostanje i demokraciju i smrt komunizmu i dragovoljce Domovinskog rata.

I ova je rečenica dugačka jer sam u stresu zbog nestanka Hrvatske. Urlat će tako ti dragovoljci toga rata, a nitko ih neće čuti jer, kad Hrvatska nestane, neće biti ni Hrvatske televizije, ni zločinca Ace,  a s vremenom, oni će zadnji nestati jer su žilavi, neće biti ni dragovoljaca.

Kad Hrvatska nestane, nestat će i hrvatski katolički popovi i neće im biti žao što će nestati jer kad nestane Hrvatska s njom će nestati i hrvatska dječica, a jebeš život svećenički kad u blizini nema baš ni jedne dječje ritice. Jebeš takav život svećenički.

Kad Hrvatska nestane mi ćemo građanke i građani… Izgubiti što? Opustimo se.  Popijmo nešto u to ime dok još u frižideru imamo, ako imamo, nekakvu tekućinu obogaćenu alkoholom.  Neka sranje nestane. Čim prije tim bolje.

http://zivotuhrvatskoj.com/

www.24sata.hr/lifestyle/operirali-su-mi-srce-i-napokon-mogu-zaspati-bez-lijekova-555623

Operirali su mi srce i napokon mogu zaspati bez lijekova... Već deset godina poznata spisateljica Vedrana Rudan živi s dijagnozom fibrilacije atrija, zbog koje je čak razmišljala i o samoubojstvu. Operacija joj je vratila kontrolu nad životom...

Pročitajte više na: https://www.24sata.hr/lifestyle/operirali-su-mi-srce-i-napokon-mogu-zaspati-bez-lijekova-555623 - 24sata.hr
Autor: Klara Glavač
Ponedjeljak, 08.01.2018. u 21:00
Možete živjeti jako dugo, ali život će vam biti pakao. To mi je rekao jedan liječnik u inozemstvu, kaže Vedrana Rudan (68) o svojoj dijagnozi fibrilacije atrija prije desetak godina.

To je bolest srca koja napada žene i muškarce neovisno o dobi, a Vedranin je život, kaže, pretvorila u noćnu moru.

- Puls mi se znao popeti na 246 otkucaja u minuti, učestali su se i odlasci na hitnu gdje bih primala infuzije ili elektrošokove. Odavno sam zaboravila kako je to popiti čašu alkoholnog pića ili pravu kavu, a godišnje sam odmore planirala prema blizini bolnice - prisjeća se Rudan koju je, tvrdi, posebno žalostila briga obitelji te da gotovo nikad nije mogla ostati sama s unučicom u slučaju da joj pozlije.

No točno na Noć vještica spisateljica se u Rijeci podvrgnula zahvatu ablacije srca.

- Saznala sam da u Rijeci postoji tim - inženjer Boris, sestre Marina i Ivana te neki doktor Brusich. Ljudi čuda rade. Upoznala sam doktora Brusicha. Ispočetka sam se pitala može li se vjerovati čovjeku koji je do jučer nosio kratke hlače. Jedno je kad ti ‘klinac’ popravlja auto, no sasvim drugo kad ti ‘klinac’ govori o ablaciji - prisjeća se Rudan.
- Detaljno mi je objasnio da ne postoji samo ‘spaljivanje’, nego i ‘smrzavanje’. Predložio mi je uvlačenje žice do srca. Nije baš rekao ‘žica’, ali je rekao da će na njoj biti balon koji će napuhati kad dođu do plućnih vena, a onda ih zalediti na -50°C, ili -60°C, ili -70°C... Pojma nisam imala, nemam ni danas, što su plućne vene ni čemu služe. Zapamtila sam samo kako on misli da bi mi moglo biti bolje. Gotovo je siguran - priča Vedrana i kaže da je operacija prošla fantastično.

- Prvi put nakon godina mogu zaspati bez tableta, moji bližnji još ne mogu vjerovati, no meni kao da je vraćen život, a ja inače u čuda ne vjerujem. Da su mi simptome i napola smanjili, život bi mi opet imao smisla, a sad ih uopće više nema - kaže Rudan, koja je u jednom trenutku, otvoreno priznaje, razmišljala i o samoubojstvu.

Foto: Dreamstime

Sama operacija, kaže, ne boli, ali je neugodna jer pacijent nije pod općom anestezijom. Ono što je najvažnije, ističe Rudan, jest da u Hrvatskoj postoje briljantni zdravstveni radnici.

- U ovoj zemlji, kakva već je, postoje i ti neki ljudi koji se mogu mjeriti s najboljima od najboljih u svijetu. Neki liječnici u našim bolnicama koje više nalikuju na konjušnice slijede napredak medicine i rade čuda te su zaista heroji - kaže nam Rudan, koja je te noći operirana s još četvero pacijenata.

Doktor Brusich već ih je sljedeće jutro više puta obišao, pisao upute, slao mailove da vidi kako su i pokazao neviđenu brigu.

- Malo pacijenata zna za samozatajnog dr. Brusicha. Zahvaljujući njemu i njegovu timu, ja sam nova osoba, riješila sam se osjećaja nemoći i groznih simptoma koje fibrilacija atrija nosi sa sobom - kaže Rudan koja je, dodaje, umorna od toga da se priča samo o ružnim stranama društva i zdravstva kad, eto, postoje i svijetli primjeri.

http://www.rudan.info/demokracija-u-kamenom-dobu/


Demokracija u kamenom dobu

Živjela sam u mračini okovana neslobodama širokog spektra. Primjerice, u crnoj diktaturi djecu smo morali cijepiti.

U ono strašno doba postojali su i sistematski pregledi na koje smo djecu morali voditi, postojali su i pedijatri, to su oni liječnici koji liječe samo djecu i kojih danas ima u Irskoj i ostalim irskama. U onom mrklomračnocrnotamnom dobu bilo je i zubara koji su dječici gledali u usta i to nisu naplaćivali. Ima ih i danas. U Irskoj i ostalim irskama.

Danas živimo u demokraciji i nitko ne može prisiliti roditelje da djecu vode, i kad bi pedijatara bilo, na sistematske preglede ili kontrolu zubića. Toliko smo napredovali da dječicu više ne moramo ni cijepiti. Kakvo olakšanje kad se zna da cijepljenje protiv hripavca, ospica, tifusa…, izaziva autizam, rak, autoimune bolesti…

U Hrvatskoj danas postoji čak i udruženje roditelja koje preko svoje stranice preklinje roditelje djece koja su cijepljenjem dobila neku strašnu bolest da se hitno jave udruzi. U svojoj strastvenoj borbi protiv cijepljenja idu tako daleko da hvale roditelje susjedne nam Srbije koji masovno odbijaju cijepiti svoju djecu. Hrvati i Srbi će zakopati ratnu sjekiru preko necijepljene, zakopane djece.

Sve bi ovo bilo smiješno da je smiješno. A nije.

Primjerice, misliš da je cijepljenje štetno pa ti onda dijete, zato jer tisuće tebi sličnih isto misli, dobije opaku bolest. Kad ti se to dogodi, ne pada ti na kraj pameti ostaviti dijete da umre nego tražiš pomoć od liječnika koji ti je htio cijepiti dijete, a ti si odbio. On tebe ne smije odbiti, ti skupo liječenje nećeš platiti. Zato se potpuno opušteno igraš sa zdravljem vlastitog djeteta. Ali i sa zdravljem tuđe djece koja se ne smiju cijepiti jer su kronično bolesna.

Zar se zaista baš ni jedan problem ne može riješiti u ovoj ludoj zemlji? Šarlatani svih profila dobivaju ogroman prostor u medijima. Pišu knjige, organiziraju promocije, nastupaju na televiziji, nitko im ne brani da prodaju svoju po život opasnu nepamet i mržnju prema znanosti. Siroti narod nasjeda i plaća. A izlaz postoji. Svi bi roditelji koji odbijaju cijepiti svoju djecu morali platiti ogromne kazne i, ako treba, otići na robiju. Posebnim luđacima, sve ih je više, trebalo bi oduzeti djecu.

Ovaj tekst pišem jer će se u Hrvatskoj za koji dan obilježiti Dan duševnih bolesnika koji se bore protiv cijepljenja. Pozvana sam na promociju knjige koja promiče strah od cijepljenja i laži koje uz njega idu.

Nevjerojatno je tko su “promotorice” knjige. Jedna je “doktorica medicine”, druga “doktorica veterine”, treća “diplomirana inžinjerka građevinarstva.” “Doktoricu medicine” svi znamo jer je stalno na ekranima, a još nikad nikoga nije uvjerila da je kvalificirana za govorenje o temama o kojima godinama drobi.

Pitam se pitam ima li u Hrvatskoj roditelja koji bi, ma koliko bili ludi, liječenje svoje djece povjerili “doktorici veterine” iako gospođa vješto izvlači tele iz krave. Sigurna sam da se “inžinjerka građevinarstva” razumije u cijepljenje koliko i bilo koji pedijatar u gradnju Pelješkog mosta. Pa ipak, “inžinjerka” će nam govoriti o cijepljenju, a hrvatskih pedijatara na gradilištima nema. Još kad se veterinarima i građevinarima koji se bave liječenjem naše djece pridruže i potpuno ludi političari… Pridružili su se.

Uzalud logika, vapaji medicinara, pamet je odavno išetala iz ove zemlje. Ludilo se širi Hrvatskom. Mi stari koji još uvijek pamtimo razorenu civilizaciju u kojoj su rasla naša djeca sa užasom gledamo kako Hrvatska stupa u kameno doba koracima od sedam milja. A ne bismo se, bar većina od nas, trebali previše uzbuđivati. Naša djeca više ne žive ovdje, naši unuci rastu daleko od razuzdane, hrvatske gomile, a mi sebi može skuhati kavu, zatvoriti oči i vratiti se u svijetlu, blještavu prošlost.

Hrvatska književnica Vedrana Rudan večeras u Beogradu predstavlja svoju knjigu “Život bez krpelja”, a tom je prilikom bila gost u u emisiji “Jutro sa Jovanom i Srđanom”:

“Prije svega, želim svima koji vole Jugoslaviju, a ima nas na milijune, čestitati današnji praznik (29. studeni, bivši Dan republike Jugoslavije). Taj dan je simbol Jugoslavije, a ne Fudbalskog kluba Crvena zvezda, koja bi bila svjetski šampion da Jugoslavija i dalje postoji”. izjavila je Rudan.

Ona također smatra da bratstvo i jedinstvo između Hrvata i Srba postoji koliko god to politika negirala.

Rekla je da ne misli da smo daleko jedni od drugih, kao i da će se Europska unija morati raspasti mimo volje Angele Merkel.

“Merkel je kao i predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović samo nečija produžena ruka. Europa se mora raspasti. Ne mogu zajedno Bugarska i Francuska, Britanija već odlazi, ali ne i Irska, tu će biti krvi. Europa će se raspasti kao što se raspala Jugoslavija”.

www.dnevno.hr/vijesti/regija/rudan-svima-koji-vole-jugoslaviju-cestitam-dan-republike-europa-ce-se-ionako-raspasti-u-krvi-1254490/

http://www.rudan.info/republika-stakorija/?fbclid=IwAR3AtWg-mz6rnkAGHD8rcNNgxOec8iNr3y0pvH-YreVyAh_bZ0RX7cRiUOY


REPUBLIKA ŠTAKORIJA

Za mene je Split, otkako sam prvi put u njega kročila, najljepši grad na svijetu. Nije da nisam putovala, vidjela sam ja mnoge svjetske gradove, pa ipak…Nima meni Splita do Splita.


Kamene uske uličice, miris mora i ribe, Riva, ručak u “Hvaranina”, tržnica, ribarnica… Grad u kome su živjeli Smoje, Senjanović, i meni najdraži od njih Predrag Lucić, bio je i ostat će moja velika ljubav.

I ne, ni ovaj najnoviji napadaj divljaka koje ja ne želim zvati “Splićanima” neće u meni ubiti ono što osjećam prema gradu koji volim. Pa ipak, kako je moguće, kako je moguće da se u Splitu koji je u međuvremenu postao grad iz snova za milijune svjetskih putnika dogodi ovakav zločin?

Nekoliko dječaka iz Srbije došlo je u moj grad igrati vaterpolo utakmicu. Nisu shvatili, nitko im nije objasnio, da ne smiju prošetati do Rive u dresu svoje ekipe jer bi im netko zbog toga mogao šipkom razvaliti glavu.

Dječacima iz Srbije to možemo “oprostiti” jer su mladi, što oni znaju? Bih li ja, ovako stara, da mi je to netko rekao, mogla u to povjerovati?

Bih. I rekla bih toj djeci, još u Beogradu, ne odlazite, ako odete možete ostati bez glave. I da, moramo bit fer prema građanima i građankama Splita. Ovo se moglo dogoditi u bilo kojem hrvatskom gradu. Trenutna hrvatska vlast nam sustavno poručuje, u mržnji je spas.

Pogledajmo što se dešava u Saboru. Naš premijer pripadnike jedne od parlamentarnih stranaka naziva “miševima”, član iste stranke njega naziva “štakorom”. Premijer se na to podrugljivo smiješi jer zna da mu, ovako bahatom, ovako pokvarenom, ovako ciničnom i beskrajno nekompetentnom, nitko ne može ništa.

Možemo li, hoćemo li zaboraviti scenu kad je naš premijer, okružen zaštitarima, nasrnuo na člana Sabora u namjeri da ga prebije?

On i jedan od najvećih hrvatskih kriminalaca, da ne prljam ekran imenom gospodina gradonačelnika, dogovorili su se. Premijer će gradonačelnika razbojnika čuvati od zatvora, “štakor” hrvatsko pravosuđe drži u džepu svog skupog odijela, gradonačelnik će mu uzvratiti uslugu kradući od stranaka i strančica štakorčiće koji će premijeru i njegovoj stranci omogućiti da oglodaju Hrvatsku do kosti.

Nikad Hrvatskom nije vladala ovako gadna ekipa. Neka nas bude i strah i sram. Možda ipak, neka nas bude strah. Mi koji smo potomci onih koji su stoljećima živjeli na ovim prostorima ne možemo učiniti ništa, a većina od nas nije kriva ni za što.

Oni imaju pravosuđe, vojsku, policiju, medije. Oni nam na sve moguće načine prodaju tezu kako su nam jedini pravi neprijatelji “četnici”. I onda kad “četnici” imaju dvadesetak godina, i onda kad igraju vaterpolo i onda kad otvorena srca, zaljubljeni u sport, dolaze u najljepši hrvatski grad.

Kad se dogodi tragedija, kad neki od “huligana” popuši priču zato jer je neobrazovan, glup ili samo zao, usto siguran da mu zločin neće doći na naplatu, onda se i štakori i štakorica krenu glasno zgražati nad počinjenim zločinom.

Kao da su zločinci oni koji u rukama drže čeličnu šipku, a ne gospođa koja na Pantovčaku razgledava periku ili Štakor koji se ovih dana upustio u rješavanje izbora u Venezueli. On i Venezuela?! Američka, gadna, muha podrepuša nešto misli o svjetskoj politici. Misli? Čime?

Zato, ne osuđujmo dečke koji su krenuli pobiti “četnike”. Nemaju oni ništa s tim. Slušaju glas svojih i naših gospodara.

https://dalicom.eu/rudan-raspalila-po-svima-obicni-hrvati-su-jedinica-za-kretene-tudman-retardirani-sin-a-kolinda-predsjednica-slucajne-drzave/


Rudan raspalila po svima: ‘Obični Hrvati su jedinica za kretene, Tuđman retardirani sin, a Kolinda predsjednica slučajne države’
Objavio
Dalicom -
13/02/2019

Književnica Vedrana Rudan u razgovoru za Express pretresla je društveno političke aktualnosti te iznijela nekoliko zanimljivih teorija, među ostalim odgovorila je i na pitanje kako prolazi među običnim ljudima.

”‘Obični ljudi’ su danas u Hrvatskoj jedinica za kretene. Nisam sigurna da je to istina. ‘Obični ljudi’ koji me čitaju ne drže me ni ‘ludom’ ni ‘otkačenom’. Imam horde obožavatelja upravo zato što sam obična žena koja piše o običnim stvarima na razumljiv način. Jako me malo ljudi doživljava kao luđakinju koja ‘mrzi sve što je hrvatsko’ u zemlji kojom vladaju ljudi koji zaista mrze sve što je hrvatsko.Pretpostavljam da se zato toga žele pod hitno riješiti. Na našu štetu i svoju korist. S takvim likovima znam imati problema, ali se s njima mogu nositi. Nikad oni mene neće moći mrziti onoliko koliko ja mrzim njih. Uništili su budućnost moje djece i mojih unuka. Ponekad mi se čini da bih sve one gadove u Vladi i Saboru mogla osobno podaviti. Mnogi od ‘običnih’ osjećaju istu potrebu. Nadam se da ćemo kad-tad doći na svoje”, objasnila je Rudan, koja slovi i za ženu bezz dlake na jeziku.

U razgovoru za navedeni medij, progovorila je i o ”postjugoslavenskim državnim tvorevinama”.

”Postjugoslavenske državne tvorevine’ su gnojne rane u kojima se baškare debeli crvi i tridesetak godina gnojem hrane svoja gadna tijela. Doduše, u knjizi koju sam po stoti put ovih dana pročitala, ‘Johnny je krenuo u rat’, autor Dalton Trumbo piše kako su crvi u rani čistači rana, oni pomažu da brže zacijeli. Vjerujem da je tako u medicini, ali normalni zakoni prirode i društva ne mogu se primijeniti na ove gadne ‘tvorevine’. Ne, ne znam s čim bih ih mogla usporediti, kako ih definirati. Tamnice za dušu i tijelo. Koncentracijski logori u kojima su čuvari i zatvorenici pripadnici iste nacije. Ludnice, srećom, otvorenog tipa koje se zato ubrzanim ritmom prazne. Strašno je u kakvim ‘zemljama’ danas žive bića koja su nekad bila građani Jugoslavije. Jesmo li mi ‘obični’ krivi što s gadovima ne možemo izaći na kraj? Nisam sigurna. Uništavanje sirotinje svjetski je trend. Bespomoćni smo jer nismo na vrijeme prepoznali da gadove treba tražiti među ‘braćom’, ne među ‘neprijateljima’”, objasnila je Rudan.

A potom je izabrala političara kojeg preferira između ponuđenih Tita, Tuđmana i Plenkovića.

”Tita nitko ne bi smio uvaljivati u ovakvo društvo. On je Vrijednost s neograničenim rokom trajanja. Nismo ga zaslužili. Tuđman je bivši Titov general, retardirani mali sin velikog oca. Plenki? Ubojica nježna lica”, argumentirala je spisateljica, a onda prokomentirala i potencijalne kandidate za predsjednika države.

”Kolinda. Slučajna predsjednica Slučajne Države. Milanović. Mužjačina bez muda. Dalija. Alisa u Zemlji Čudesa”, rekla je Rudan.