BIH I JUGOSLAVIJA

Dok su pokušavali da napuste opkoljeno Sarajevo, snajperski metak je pogodio Boška i on je pao. Drugi metak je pogodio Admiru koja je bila smrtno ranjena, ali je uspela da dopuzi do Boška i zagrli ga kako bi zajedno umrli.

Tačno je 20 godina otkako su zajedno u smrt otišli Admira Ismić i Boško Brkić, sarajevski Romeo i Julija… Oni su ubijeni 18. maja 1993. dok su pokušavali da pobegnu iz opkoljenog Sarajeva.

BIHAĆ, BANJALUKA - Ovogodišnja "Štafeta mladosti" na svom putu kroz Unsko-sanski kanton proputovala je više gradova u proteklih nekoliko dana, te danas stigla u Banjaluku i nastavila put Beograda.

U gradovima Cazin, Bihać, Bosansku Krupu i Sanski Most za nosioce štafete priređen je svečani doček uz prigodan kulturno-umjetnički program, te su istaknute antifašističke vrijednosti i doprinos Josipa Broza Tita obnovi i izgradnji poslijeratne Jugoslavije. "Odreći se Tita znači odreći se antifašističke borbe i tradicije naših naroda i narodnosti. Svjedoci smo da fašizam danas u Evropi i na prostoru bivše Jugoslavije diže glavu i mi se moramo boriti protiv te pošasti učeći mlade naraštaje o tome šta su ideje antifašizma, bratstva i jedinstva", istakao je Todor Vukić, predsjednik Udruženja "Josip Broz Tito" u Sanskom Mostu. On je dodao kako je ovo druga godina kako se USK pridružio organizaciji ovog događaja. Čast da štafetu ponese kroz Bihać pripala je tamošnjem općinskom vijećniku Faruku Tokumbu Šikombu, inače jedinom vijećniku afro porijekla u BiH.

"Svi znamo da je Tito otac nesvrstanog pokreta. Zahvaljujući njemu afrički narodi su digli glavu i postali svjesni svojih vrijednosti", istakao je Šikombu. Zanimljivo je da su ove godine na put krenule dvije štafete, i to jedna iz Makedonije, a druga sa iz Slovenije. U Kući cvijeća u Beogradu obje štafete će 25. maja, na dan kada se u socijalističkoj Jugoslaviji obilježavao rođendan Josipa Broza Tita, primiti Titov unuk Joža Broz.

ISTOČNO SARAJEVO - Gavrilo Princip (61), imenjak i potomak aktiviste „Mlade Bosne“ koji je 1914. atentatom na austrougarskog prestolonaslednika Franca Feridnanda izazvao Prvi svetski rat živi u Istočnom Sarajevu, gde izbegao iz Hadžića.

„Ime sam dobio tako što su se ovi moji svi mrtvi ponapijali kad sam se rodio, pa su pomislili kako bi bilo zgodno da se zovem - Gavrilo. Ništa im drugo nije palo na pamet“, priča Gavrilo Princip Treći, koji radi u bašti hotela „M3“ u Istočnom Sarajevu.

Potomak i imenjak aktiviste Mlade Bosne koji je pre 99 godina u Sarajevu izvršio atentat na austrougarskog prestolonaslednika, nadvojvodu Franca Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju, sa svojim čuvenim pretkom deli samo ime i poneku maglovitu uspomenu, satkanu uglavnom od porodičnih priča iz detinjstva.

Sa roditeljima Markom i Dragicom, koji su pune četiri godine čekali da dobiju naslednika, veći deo detinjstva je proveo u kući u sarajevskom prigradskom naselju Hadžići, u kojoj je nekada živeo i „onaj“ Gavrilo.

„Sada su tu prostorije Opštine. Jednom je neki čovek dolazio u Opštinu, pa mi kaže: 'Ma, nekako si mi poznat, samo ne znam odakle...' 'E, rekoh, 'ja sam ti iz ove druge sobe!“, kroz smeh priča Gavrilo. „U istoj kući rodio se i narodni heroj Slobodan Princip Seljo, i Gavrilo, i Slavojka, najstarija ćerka mog đeda Jove, Gavrilovog rođenog brata, koja je bila lokalna lepotica. Jednom su je u hotel Evropi birali za Miss... Bile su njih tri sestre: Slavojka, Vukica i Brana. Slavojka je umrla mlada zbog nekih komplikacija u trećoj trudnoći. Imala je dvoje dece: sina Slobodana, koji je u Beogradu, i ćerku Vesnu koja danas živi u Pitsburgu, u Americi. Druga sestra, Vukica, udala se za Ibru Latifića, koji je bio direktor republičkog Zavoda za statistiku, i živeli su u Sarajevu, u ulici Mehmed-paše Sokolovića, dok Ibru nisu prebacili u Beograd da bude direktor saveznog Zavoda. A Brana se udala za nekog Milovana Pejanovića, koji je bio predsednik Vrhovnog suda Srbije. Imali su tri sina“, nabraja Gavrilo detalje iz porodičnog stabla Principa.

Principi su poreklom iz sela Obljaj kod Bosanskog Grahova, nedaleko od granice s Hrvatskom. Majka Gavrila Trećeg, 92-godišnja Dragica Princip, koja živi u Bratuncu, pamti da porodica nikada nije spadala u red imućnih, ali se pristojno živelo. Gavrilo Princip imao je dvojicu braće, Jovu i Nikolu. Jovo je bio najstariji i nakon što je u Hadžićima otvorio strugaru i trgovinu drvetom pozvao je svog najmlađeg brata Gavrila, za kojeg je bio jako vezan, da dođe živeti kod njega. U sećanje na brata atentatora, koji je umro od tuberkuloze 1918. u tamnici logora Terezijenštat, Jovo je i jednom od svojih sinova dao ime Gavrilo.

„Taj Gavrilo Drugi, sin od mog đeda, tatinog strica Jove, negde početkom Drugog svetskog rata pokušao je da iz Bosne pređe u Srbiju. Nastradao je u Bosanskom Brodu. Krenuo je iz Sarajeva vozom i neko ga je prepoznao, skinuli su ga s voza i više se nikada o njemu ništa nije čulo“, priča Gavrilo Treći. „Moj otac je inače celog života radio u drvnoj industriji u Hadžićima, a ja sam završio osnovnu školu u Hadžićima, Prvu gimnaziju i Ekonomski fakultet u Sarajevu. U Hadžićima sam živeo sve do ovog rata, dok se Srbi nisu iselili... Svi su lončići ovde u Bosni polupani... Što je valjalo, sve su pokvarili, što se imalo uzeti, to su pokrali, i sad živimo – 'nako... K'o u onom Kenovićevom filmu, kad na tabli piše: Zabranjeno sedit' 'nako. E, i mi smo ti ovde 'nako.“

Sarajevo, Beč i ostatak Evrope pripremaju se za narednu godinu i obeležavanje stogodišnjice Sarajevskog atentata, koji je bio uvod u Prvi svjetski rat. Gavrilovih stopa već odavno nema u sarajevskom asfaltu, a istoričari i političari i dalje vode „večnu“ raspravu: jesu li članovi Mlade Bosne bili heroji, ili teroristi? „Znaš kako, ja se ravnam prema onome što su nas učili u školi i kako nam je u čitankama pisalo: Mlada Bosna je bila revolucionarna organizacija bosanske mladeži, čiji su članovi bili i Srbi i Muslimani i Hrvati. Bilo i mlađih, bilo i starijih... Nekada su bili i sportski klubovi kod nas koji su nosili ime Mlada Bosna, pa se onda iz nekih razloga to počelo menjati, kako su se vlasti smenjivale...“, kaže Gavrilo Treći.

Omiljeni ili ne, okupatori ili oslobodioci, činjenica je da su Franc Ferdinand i njegova supruga ubijeni mecima iz Principovog pištolja tog 28. juna 1914. godine u Sarajevu. A nakon atentata, nimalo svetloj budućnosti nisu se mogli nadati ni članovi porodica pripadnika Mlade Bosne, koji su bili proterani ili uhapšeni, a mnogi su završili u austrougarskim logorima.

„Gavrilova braća, Jovo i Nikola, prvo su bili u koncentracionom logoru u Doboju, a posle toga su premešteni u Arad, u današnjoj Rumuniji. U Aradu je u to vreme živelo dosta Srba koji su otkupljivali logoraše i uzimali ih kao radnike na svojim imanjima. Tako su i Gavrilova braća na kraju završila kod tih porodica“, priča Pržulj. „Najviše je nastradala porodica Nedeljka Čabrinovića. Njegovu babu su odmah obesili, bez ikakvog suđenja, oca su mu strpali u zatvor, a majku i četvoro dece su proterali u Trebinje, odakle su otišli u logore... Nedeljkov brat je u to vreme imao četiri-pet godina, a umro je pre nekoliko godina u Sarajevu. On mi je ispričao celu tu njihovu porodičnu istoriju – od proterivanja iz Sarajeva, preko Trebinja, do logora kod Bosanske Krupe, Osijeka...“.

Ni rođaci drugih članova Mlade Bosne nisu mnogo bolje prošli. Muški članovi porodica većinom su mobilisani u austrougarsku vojsku. Po zakonu, trebali su biti šest mjeseci na frontu, a šest kod kuće. Ali kako bi pokazali lojalnost prema Austro-Ugarskoj, mnogi su dobrovoljno produžavali svoj boravak na frontu i odricali se odsustva. U vrijeme kada je izvršen atentat, Gavrilo Princip još nije imao 21 godinu i po tadašnjim zakonima nije bio punoljetan. Da bi mu mogli suditi kao punoljetnoj osobi, austrougarske vlasti tražile su od jednog sveštenika da mu prepravi datum rođenja u krštenici i pomjeri ga za mjesec unaprijed. Sveštenik je odbio da to uradi i objesili su ga, govori Gavrilov prijatelj novinar Goran Pržulj:

„Godine 1917. svi zatvorenici koji su izdržavali robiju u teškim tamnicama prebačeni su u Zenicu, gdje su imali bolji tretman, a i bili su bliže svojim porodicama... Gavrilo je u to vrijeme još bio relativno dobrog zdravlja, uprkos tome što mu je amputirana ruka. Dobio je rješenje da ide za Zenicu, ali u posljednjem trenutku su mu to rješenje ukinuli. Držali su ga u okovima do kraja života, iako je 1916. donesen zakon prema kojem zatvorenici više nisu smjeli biti okovani.“

Gavrilo Treći unapred strahuje kako će preživeti iduću godinu i obeležavanje stogodišnjice atentata sada kad su ga „otkrili“ novinari.

Gavrila Trećeg retko ko zove po imenu. Svi ga poznaju po nadimku - Bato. A kad nekome kaže kako mu je pravo ime, reakcije su različite: „Uglavnom je ljudima to simpatično, šaljivo, malo se i iznenade... A ove mlađe generacije skoro i ne znaju ko je bio Gavrilo Princip, pa im to ništa i ne znači.“

https://www.youtube.com/watch?v=U5sJoeNWXBo
      

Ljiepo je biti u BIH i biti kod kuce.
Mada sam rodjen u jednom drugom gradu  ( bivse ) Jugoslavije se i danas osecam u svim dzavama bivse Jugoslavije kao kod svoje kuce.
Zasto?
Zato sto me pijatelji pozivaju da ih posjetim.
A tamo gdje imam prijatelja,tamo sam i kod kuce.
Hvala,prije svega mojim roditeljima koji su me tako vaspitavali da sirim prijateljstvo (,a ne mrznju)  i da postujem sve ljude sa podrucija bivse SFRJ.
Osim toga sam u toku svoga dosadasnjeg zivota i sam nesto naucio kada je komunikacija sa ljudima u pitanju.
A to je,stvori sam svoju sliku o svemu,pre nego nekoga osudujes.
Ne dopusti da ti neko natura svoje misljenje.
Sam odluci,sam i odgovaras za svoje postupke.

Sarajevo je divan grad.
Pogledjate i sami.

http://www.avaz.ba/clanak/155632/pogledajte-prelijepe-fotografije-novogodisnjeg-sarajeva



Valter

HAG - Zvaničnik Hrvatskog vijeća odbrane /HVO/ iz Travnika Davor Kolenda rekao je danas pred Haškim tribunalom na suđenju generalu Ratku Mladiću da je Vojska Republike Srpske /VRS/ u ljeto 1993. godine pružila pomoć hiljadama hrvatskih boraca i civila tokom hrvatsko-muslimanskog sukoba u BiH.

Kolenda, koji je svjedočio u odbranu Mladića, rekao je da je VRS dozvolila hiljadama hrvatskih boraca i civila da se evakuišu preko teritorije pod srpskom kontrolom, dok je UNPROFOR prethodno odbio da omogući evakuaciju.

Poslije pregovora sa Srbima, u kojima je Kolenda učestvovao, hrvatsko stanovništvo i borci bili su evakuisani preko planine Vlašić, prenijeli su beogradski mediji.

Svjedok je rekao da je 800 vojnika HVO potom bilo smješteno u zarobljenički logor VRS na Manjači, ali iz humanitarnih razloga i da tamo nije bilo zločina ili lošeg postupanja prema njima.

On je naveo da je "taj tretman na Manjači, u odnosu na uslove koji su vladali 1993. godine, bio korektan", ali da je uložio protest upravi zarobljeničkog logora, jer su hrvatski vojnici "po velikoj vrućini pred kamerama srpske televizije ponavljali jednu izjavu".

Mladićeva odbrana time je pobijala suprotnu tvrdnju vještaka tužilaštva Juana Brauna.

Suđenje generalu Mladiću biće nastavljeno sutra.

http://www.politika.rs/rubrike/Svet/Pojava-banaka-je-najveci-zlocin.lt.html

Zato nesmemo izgubiti nadu.

Puno je neinteligentnih ljudi,ali je ipak medju njima i onih drugih.

Kad ljudi shvate ko su ti ljudi,ce se i svet popraviti.

Jer:Samo oni ljudi koji drugacije misle,menjaju svet`.


Valter

http://www.poslovni.hr/svijet-i-regija/mmf-je-dobra-opcija-bih-je-ionako-izgubio-dostojanstvo-312104


'MMF je dobra opcija,BiH je ionako izgubio dostojanstvo'
Svijet&Regija 26.4.2016. 22:00
Wirtschaftsblatt tvrdi da za BiH nema previše nade

I oponenti MMF-a smatraju da bi se aranžmanom s njime konačno pokrenule bar neke reforme, kojih inače sigurno neće biti.

BiH je u velikoj financijskoj potrebi, a Međunarodni monetarni fond (MMF) jedina je institucija spremna posuditi prijeko potreban novac po relativno povoljnim uvjetima. Međutim, kako pišu Nezavisne novine, kad god je zemlja u potrebi, a MMF kontrolira uvjete aranžmana, uvijek se postavlja pitanje da li ta činjenica ograničava suverenitet i demokratske procese unutar same zemlje.

S druge strane, činjenica da je zemlja došla u situaciju da joj treba međunarodna financijska pomoć najčešće znači da političke elite nisu dobro raspolagale javnim sredstvima i da su, umjesto u razvoj i obrazovanje, investirale u partitokraciju i potrošnju. U uglednom austrijskom dnevniku Wirtschaftsblattu objavljena je opsežna analiza financijske situacije u BiH, a zaključak je kako nema previše nade da će aranžman biti zaključen, jer je riječ o reformama koje entitetske vlade nerado sprovode. "BiH više nema kontrolu nad svojim financijama i zato je pozvan MMF kako bi zemlju koliko-toliko održao likvidnom. Ali zbog kompliciranih odnosa unutar zemlje, reforme koje su uvjet za dobivanje novca teško su provedive."

Šehić:Naše elite nemaju političke odgovornosti da sami napravimo što treba

Wirtschaftsblatt upozorava da novac iz inozemstva može ublažiti simptome, ali ne može izliječiti uzroke koji su u prirodi same strukture bh. privrede i pravnog sustava. "Bh. privreda nije produktivna. Strani investitori izbjegavaju BiH jer se teško snalaze u džungli bez prave odgovornosti. Kad tome dodate nedostatak pravne države i neregularnosti pri javnim nabavama, dobivate kompletnu sliku.", ukazuje Wirtschaftsblatt. Vehid Šehić, direktor Foruma građana Tuzla, nije poklonik MMF-a, no konstatira da je u ovoj situaciji dobra opcija, jer daje nadu da će se provesti barem neke od reformi.  

"Bio bih najsretniji da se možemo izvući bez MMF-a. Ali očito je da ovdje ne postoji politička odgovornost među našim elitama da sami napravimo ono što je neophodno", ističe on. Na pitanje znače li uvjeti MMF-a da zemlja gubi svoj suverenitet jer drugi izvana odlučuju o ključnim potezima koji će biti provedeni, Šehić ističe da je BiH već odavno izgubila svaki suverenitet i dostojanstvo. "Zato što godinama izostaju reforme i zato što se političke elite ponašaju neodgovorno, mi smo odavno dozvolili drugima da odlučuju o našoj sudbini", kaže on.

Lepir:Dugoročni razvoj nije moguć ako se ne vodi računa o socijalnim davanjima.

Ljubo Lepir, stručnjak za socijalnu zaštitu i profesor Fakulteta političkih znanosti u Banjaluci, ističe kako iskustvo pokazuje da su prva žrtva uvjeta MMF-a socijalna zaštita i najranjivije kategorije. "U tim se situacijama kao trošak u startu smanjuju socijalna davanja. No, nadam se da će aktualna vlast povesti računa o činjenici da dugoročni razvoj nije moguć ako se ne vodi računa o socijalnim davanjima, jer sve teorije razvoja društva uče da ekonomski razvoj i socijalna politika moraju ići zajedno", zaljučio je Lepir.

Ono sto jedan nacionalista moze da unisti,hiljade ljudi nemoze da ispravi.

Oni koji su se "borili" za "demokraciju" su mislili samo na svoje licne interese.

To nam i svakodnevnica pokazuje.


Bolje bi bilo da ste ga slusali.

Ali vi ste slusali one koji sada tvrde da je "OVO" gore dobro a "ONO" je totalitarni sistem.

Hallllo.

Ko je ovde stvarni "slepac"?


Valter

www.oslobodjenje.ba/vijesti/sport/kosarka/kolumna-duska-vujosevica-raspad-jugoslavije-i-sve-ono-sta-se-desilo-u-gradanskom-ratu-smatram-najvecom-tragedijom-u-svom-zivotu-414059



Valter

http://www.blic.rs/vesti/republika-srpska/ovo-su-gradovi-u-bih-koji-jos-imaju-ulice-nazvane-po-titu/wn0sgt0

Ovo su gradovi u BiH koji još imaju ulice nazvane po Titu

Mnogi gradovi i ulice u BiH u znak privrženosti nekadašnjem predsedniku bivše SFRJ Josipu Brozu Titu nazivani su upravo po njemu. Međutim, posle raspada Jugoslavije, realnost je drugačija - samo pojedini gradovi su zadržali imena ulica po predsedniku Jugoslavije, dok su drugi preimenovali ulice u neka nova imena, nove ličnosti.



U Sarajevu još uvek ima ulica nazvana po Titu, kao i u Odžaku, Goraždu, Drvaru, Jajcu, Mostaru, Novom Travniku, Tešnju, Tuzli, Zenici, Živinicama, Prijedoru, Gradačacu i Srebrenici, piše N1. Pored imena ulica, u nekim mestima su zadržali i nazivi trgova po nekadašnjem lideru Jugoslavije, piše N1

Međutim, kult ličnosti Tita i dalje živi među onima koji su poštovali njegov rad i liderstvo, pa se tako širom bivše nam države obeležava godišnjica njegove smrti, rođenja, ali i Dana mladosti.
Maršal je bio slavan širom sveta, a dokaz tome su imena koja su davana deci u čast Tita. Tako je mnogo dece u Indiji dobilo ime po njemu, a ima slučajeva u Indoneziji, ali i Hrvatskoj.
Tito je rođen 7. maja 1892. u Kumrovcu, a tokom njegovog života kao datum rođenja obeežavan je 25. maj i to kao Dan mladosti.
Doživotni predsednik SFRJ i Saveza komunista Jugoslavije preminuo je 4. maja 1980. godine u bolnici u Ljubljani u 15.05, a četiri dana kasnije na njegovu sahranu u Beogradu stiglo je 700 hiljada ljudi, od čega 209 vladinih delegacija iz 128 svetskih zemalja.
Pored gradova u BiH koji su zadržali imena ulica po Maršalu, pored istorije, zadržao se i u glavama ljudi kao jedan brend, bez obzira na njegove prednosti i mane. Obeležio je jedan period, i mnogi i dan-danas govore kako nije bilo boljeg vremena nego onog za Tita.

www.slobodnaevropa.org


Osmog februara 1984. u Sarajevu su svečano otvorene 14. Zimske olimpijske igre "ZOI 84", koje su trajale do 19. februara. Upravo danas u Olimpijskom selu u Pyeongchangu, podignuta je zastava BiH. Na 23. Zimskim olimpijskim igrama u Južnoj Koreji, iz zemlje domaćina 14. zimskih igara, učestvuju četiri takmičara. Dva će se nadmetati u alpskom skijanju, isto toliko će braniti boje Avganistana.

To, na neki način odslikava promjene koje su se desile u protekle 34 godine, pa se BiH i njen glavni grad, svijetu pokazuje u sasvim drugačijem svjetlu. Nema više starog Sarajeva, jer je podijeljeno međuentitetskom linijom, olimpijski objekti uništeni tokom ratnih godina nisu obnovljeni, zimski sportovi nisu više u istoj mjeri dostupni mladima.

http://www.muzejavnoj.ba/

Dvorište ispred Muzeja II zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu

Dobrodošli na veb lokaciju javne ustanove "Muzeja II zasjedanja Avnoja" u Jajcu

Muzej II zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu, poslije popravke zgrade, rekonstrukcije izgleda sale, u kojoj je 29.11. 1943.godine održano II zasjedanje AVNOJ-a, postavljanja stalne izložbene postavke u holu i centralnoj sali Muzeja, te prikupljenog većeg broja kopija dokumenata i fotografija vezanih za sam događaj Drugo zasjedanje AVNOJ-a, nastoji postavku i zgradu Muzeja približiti što većem broju potencialnih posjetioca.

Nadamo se da će ovaj projekat Muzej II zasjedanja AVNOJ-a doprinijeti očuvanju antifašističke tradicije svih naroda bivše Jugoslavije i regiona, ovo tim prije i zbog toga što savremene države Evrope bašine antifašizam kao temelj svog demokratskog uredjenja i uređenje medjusobnih odnosa.

Želja nam je da prezentacijom orginalnih dokumenata, a prije svega odluka donijetim na II zasjedanju AVNaOJ-a na objektivan i nepristrasan način interpretiramo dio prošlosti naroda jugoistočne Evrope u XX stoljeću.

Nadamo se da će posjetioci virtualnog Muzeja II zasjedanja AVNOJ-a svojim sugestijama, prijedlozima, pronalaženjem izgubljenih predmeta iz muzeja tokom ratnih zbivanja 1991.-1995. g. te doniranjem predmeta, dokumenata i audio i video zapisa pomoći da Muzej II zajedanja AVNOJ-a bude mjesto čuvanja sjećanja na antifašističku tradiciju naroda regije i Evrope.

www.oslobodjenje.ba/dosjei/teme/mi-gradimo-prugu-pruga-gradi-nas-412489

Mi gradimo prugu, pruga gradi nas

Ovih dana navršava se 40 godina od izgradnje II kolosijeka pruge Šamac - Sarajevo

Odmah poslije Drugog svjetskog rata omladina iz svih krajeva Jugoslavije je svojim dobrovoljnim omladinskim radom učestvovala na obnovi porušene zemlje, izgradnji novih puteva, škola, tvornica i stvaranju boljih, savremenijih uslova za svoje radno i stvaralačko angažovanje.

Prvom petoljetkom, u Jugoslaviji nakon II svjetskog rata, omladinske radne akcije postale su metodom izgradnje i industrijalizacije zemlje. Ta zemlja se zvala Jugoslavija. Bosna i Hercegovina je bila jedna od šest socijalističkih republika, današnjim rječnikom jedna od šest saveznih država koje su imale sve funkcije današnjih političkih entiteta u BiH. Vanjski poslovi, monetarna politika, vojska i obrana, vanjska trgovina bila je funkcija savezne države, baš kao i danas u BiH.

Doboj - Zenica, 1978.

Prva velika omladinska radna akcija bila je tokom sedam toplih mjeseci 1946. godine, kada je 62.268 omladinaca radilo na izgradnji 90 kilometara pruge Brčko - Banovići. Godinu kasnije, slijedila je izgradnja pruge Šamac - Sarajevo, prava socrealistička epopeja. Tada je vojska od 217.234 omladinca i omladinke izgradila 242 kilometra pruge.

Željezničku prugu Bosanski Šamac - Sarajevo u pogon je pustio lično Josip Broz Tito svojim govorom na otvaranju Nove željezničke stanice u Sarajevu 1948. godine. Pruga je građena pod parolom ”Mi gradimo prugu - pruga gradi nas”, “Šamac - Sarajevo, to je naša meta, izgraditi prugu još ovoga ljeta”, a omladina je radila vrlo primitivnim alatkama, najčešće lopatama, krampovima, tzv. japanerima. Izgradnja drugog kolosijeka pruge Šamac - Sarajevo, dionica Doboj - Zenica, počela u proljeće 1978. godine, a završena sedam mjeseci kasnije. Mladići i djevojke nekadašnje Jugoslavije su dali svoj doprinos, ali najteže poslove je obavljala profesionalna građevinska operativa. Potom su slijedile brojne druge omladinske radne akcije širom Jugoslavije na kojima su hiljade, desetina hiljada mladića i djevojaka iz cijele zemlje godinama gradile puteve, pruge, mostove, javne zgrade, nasipe...

Kako se ove godine navršava 40 godina od izgradnje drugog kolosijeka pruge Šamac - Sarajevo, grupa entuzijasta, učesnika izgradnje drugog kolosijeka pruge Šamac - Sarajevo 1978. godine, formirala je Organizacioni odbor, pod pokroviteljstvom SABNOR-a u BiH, u čast obilježavanja ovog veličanstvenog događaja od prije 40 godina.

Omladinske radne akcije su bile predivna mjesta druženja i nezaboravnih susreta mladih iz cijele zemlje i svijeta, a dobrovoljni rad je valoriziran udarničkim značkama i drugim priznanjima, te nagradnim odmorima u ferijalnim, izviđačkim, goranskim i drugim omladinskim ljetovalištima na moru i na planinama.

Zasigurno, omladinske radne akcije su, među jugoslavenskim društvenim fenomenima, najjugoslavenskiji fenomen.

Pruga Šamac - Sarajevo, koju su golim rukama pravile 24.000 omladinaca iz bivše Jugoslavije, izgrađena je za samo osam mjeseci. Bez lotova i “fizibiliti” studije. Ušteđeni su milioni dolara koji su usmjereni na gradnju pruge Tuzla - Zvornik, koja zbog rata nikad nije završena.

Obilježavanje svakog jubileja prilika je da se podsjetimo šta je bilo dobro što smo radili i šta bismo eventualno mogli uraditi danas da nam svima bude bolje. Čovjeku zastaje dah kada pomisli šta se sve napravilo u to vrijeme, pogotovu lopatama, krampama i kolicima. 300 kilometara normalnog kolosijeka pruge Šamac - Sarajevo i da je na tom putu izrađen niz željezničkih stanica, između ostalih i nova stanica u Sarajevu, koju je u promet pustio Josip Broz Tito. Tu prugu je gradilo 250.000 brigadira, neviđenog elana i entuzijazma. Nevjerovatno je da su uspjeli graditi tako brzo.
image
Projekcija dokumentarnog filma “Šamac - Sarajevo” u Historijskom muzeju u Sarajevu/Amer Kajmović

Licemjerno je izrugivati se generacijama koje su učestvovale na radnim akcijama i izgradile ono što danas koristimo. To pokazuje i njihov odnos prema našoj manifestaciji organizovanja godišnjice. Onima koji se izruguju elanu nekadašnje Titove omladine se čak i gade i lokomotive koje nas voze po ovim prugama koje smo gradili, pa ih mijenjaju na entitetskim “granicama”. Uništavaju i napadaju sve što je civilizirano, nameću neku drugu ideologiju i to je sramotno i licemjerno. Nema nikakvog razloga da se ne ponosimo tim entuzijazmima. To nije bila ideologija, već drugi osjećaji.

Prvi kolosijek je karakterisalo to što su na njemu bile desetine omladinskih brigada iz svijeta, od Novog Zelanda, Australije, do Albanije koje su došle da grade prugu i pomognu. Na drugom kolosijeku je bilo manje stranaca, ali je bilo dosta djece naših radnika na privremenom radu u inostranstvu koja su rođena tamo. Došli su sa velikim elanom da grade zemlju svojih očeva.

Mislim da su u pravu oni koji kažu da su omladinske radne akcije bile svojevrstan društveni fenomen. Ja bih rekao da je to jedna od najboljih tekovina bivše Jugoslavije. One su preteča današnjeg volontiranja i društveno-korisnog rada i sigurno se u tom segmentu može tražiti kontinuitet omladinskog angažmana. Nama je to bilo pitanje česti i ponosa da uradimo nešto korisno za svoju domovinu.

Obilježavanje svakog jubileja je dobar povod za preispitivanje šta smo naučili iz prošlosti za sadašnjost i budućnost.

Temeljna nenaučena lekcija jeste da samo iskrena pojedinačna i zajednička ljubav svakog građanina i svih stanovnika BiH prema domovini i državi Bosni i Hercegovini, lišena egoističnog materijalno-finansijskog interesa, može dati sinergetske pozitivne efekte u njenoj integralnoj izgradnji. Te iskrene ljubavi nema kod većine stanovništva. Dominantni su egoistični materijalno-finansijski interesi pojedinaca, uvezani u nacionalno-vjersku isključivost “samo svoje vjere i svoje nacije”. Produktivnog ekonomskog zajedništva nema jer politika i politikantstvo su izdignuti iznad ekonomske struke, a pogotovo ekonomske nauke. Zato nemamo učinkovitu ni ekonomsku politiku države Bosne i Hercegovine, a odvojene ekonomske politike entiteta, Federacije i Republike Srpske, uključujući i Distrikt Brčko, nisu kompatibilne ekonomske politike. One se nedobrovoljno djelimično usuglašavaju zbog pritisaka međunarodne zajednice.

Studenti 2014.

Dobrovoljni omladinski rad se danas transformirao dijelom u volonterski rad koji u nekim slučajevima liči na zloupotrebu volontera ili laganje legalnih nadležnih organa. Omladinske radne akcije su, prema shvatanjima aktualne političke pozicije, ali i velikog dijela javnosti, samo relikt prošlih vremena i neostvarive su u aktualno vrijeme. Međutim, mladi su to demantirali 2014. godine u periodu velikih poplava koje su bile dijelom oko šireg geografskog područja drugog kolosijeka pruge. Studenti Sarajevskog univerziteta su organizirali dobrovoljnu akciju na otklanjanju šteta pričinjenih velikim poplavama u središnjoj Bosni bez gledanja gdje su entitetske granice.

Radne akcije su baština i BiH, sve njezine mladosti, ne pripadaju nijednoj političkoj stranci, nijednom narodu posebno, entitetu još manje. One su doista bile poput poruke “Mi gradimo prugu, pruga gradi nas”.

www.oslobodjenje.ba/vijesti/bih/zabluda-je-da-je-do-stvaranja-jugoslavija-doslo-iskljucivo-voljom-velikih-sila-403320

Zabluda je da je do stvaranja Jugoslavija došlo isključivo voljom velikih sila

Zapravo, kao država, trajala je otprilike kao jedan ljudski život i u tom smislu kao da je prošla kroz sve faze kroz koje prolazi čovjek: preležala je uobičajene dječije bolesti, stasala sredinom 20. stoljeća, bila snažna u zreloj dobi, ali ju je snaga izdala pod starost i na kraju je pokleknula, ne toliko zbog starosti koliko zbog toga što su je drugi gurnuli na rub ponora u koji se survala. Bilo je u njoj snage da još živi, kaže prof. dr. Kamberović

-Slažete li se s tvrdnjom da je 2018., godina važnog jubileja - sto godina od nastanka Jugoslavije, bez obzira na to što te države više nema?

Jugoslavija je kao država postojala od 1918. do 1992. i tokom svoje historije prolazila je kroz različite forme, a to što je nestala sa historijske scene ne znači da se ne treba sjećati njenog početka. Da bi se razumio osnovni historijski smisao postojanja Jugoslavije, neophodno je gledati na njeno postojanje u cjelini, a ne davati ocjene samo na temelju tragedija koje su pratile njen nestanak. Jugoslavenska država je nastala prije stotinu godinu, na koncu Prvog svjetskog rata i to je historijska činjenica o kojoj mi možemo imati različito mišljenje, ali se to ne može izbrisati iz povijesti. Je li to jubilej? Pa, naravno da jeste, ali to ne znači da se u jubilarnoj godini ne treba kritički osvrtati na taj važan događaj. Lažno je uvjerenje da se obilježavanjem godišnjica nešto mora svečano slaviti, ali je kritičko sagledavanje historije Jugoslavije danas potrebnije nego ikad.

-Shvata li se važnost tog jubileja? Da li Vas neke sredine u tom smislu iznenađuju?

Činjenica da je Jugoslavija nestala određuje i naš savremeni odnos prema datumu njenog nastanka. U doba socijalizma, kada se obilježavao 29. novembar, nije bilo nikakvih javnih manifestacija povodom 1. decembra, pa, naravno, ne treba ih očekivati niti danas. No, u to doba su organizirani naučni skupovi, objavljivane naučne knjige, zbirke dokumenata i zbornici radova. Danas je malo drugačije, ali se opet ne može izbjeći činjenica da je 1. decembra stvorena jugoslavenska država i da je ta država, uz određene promjene svoga karaktera, postojala duže od sedam decenija.

Na Balkanu se, koliko ja znam, nigdje neće održati neki veliki naučni skup tim povodom. U gotovo svim postjugoslavenskim zemljama, kada je u pitanju gledanje na stvaranje Jugoslavije, stvari se postavljaju u posve drugačiji kontekst. Tako se, na primjer, u Puli organizira manifestacija pod naslovom „1918. – 2018.: stoljeće od raspada Monarhije“, kako se čak ne bi uopće spomenula riječ Jugoslavija. Slično je bilo i u Zagrebu, gdje je održan skup historičara iz Hrvatske i Slovenije, ali se on više fokusirao ne na stvaranje Jugoslavije nego opet na raspad Monarhije, a cilj je opet bio izbjeći razgovor o stvaranju Jugoslavije, kao da je u pitanju neka kuga. U Beogradu je grupa aktivnih historičara okupljenih oko Centra za jugoslovenske studije tokom gotovo čitave 2018. organizirala tribine u Domu omladine o raznim temama iz jugoslavenske historije, ali se ni oni nisu fokusirali samo na stvaranje Jugoslavije. Osim toga, u Beogradu se priprema i naučni skup u organizaciji SANU, ali je on isuviše etnocentrički postavljen i ne znamo da li će saopćenja na tom skupu biti u skladu sa onim što je stvaranje Jugoslavije 1918. doista značilo. U Sarajevu je ljetos Udruženje za modernu historiju, u okviru „History Festa“, organiziralo panel o godišnjici stvaranja Jugoslavije. Dio je to međunarodnog projekta koji se realizira na Univerzitetu Humbold pod naslovom Das Jubiliäumsjahr 2018 in der historischen und gesellschaftlichen Debatte. Dakle, doista je 2018. jubilarna. Šteta što se neće nigdje održati jedan veliki naučni skup historičara iz svih postjugoslavenskih zemalja tim povodom. Mi smo, pripremajući jednu konferenciju u Sarajevu 2014. o početku Prvog svjetskog rata imali ideju da okupimo historičare iz svih postjugoslavenskih zemalja 2014. u Sarajevu, a da 2018. zajednički organiziramo konferenciju o stvaranju Jugoslavije u Beogradu i da iz različitih perspektiva i sa različitih pozicija diskutiramo o temama iz naše zajedničke povijesti. Ali, 2014. smo to samo djelimično postigli, a nisam primijetio da je bilo nekih pokušaja da se zajednički napravi jedna konferencija 2018. godine. Mislim da je to šteta. Zajednički, međutim, neki historičari pokušavaju raditi izvan oficijelnih naučnih institucija. Tako se, na primjer, u okviru jednog projekta Ko je prvi počeo, a kojeg, uz blisku saradnju s forumZFD Srbija, realizira udruženje Krokodil u Beogradu, okupila jedna grupa historičara iz svih postjugoslavenskih zemalja, koja je ove godine imala dvije konferencije i jednu ljetnu školu sa doktorantima i magistrantima posvećene stogodišnjici stvaranja Jugoslavije i različitim interpretacijama tog događaja u historiografiji i udžbenicima historije u postjugoslavenskim zemljama. I to bi bilo sve!

-U čemu se najviše griješi kada se zauzima stav spram tih godišnjica?

Svaki razgovor o Jugoslaviji, pa tako i priča o njenom stvaranju, predstavlja se kao pokušaj obnove Jugoslavije, koja se nameće kao bauk koji ponovo prijeti da nas proguta, a zapravo je ona kao država prošlost. Ali ta prošlost nije izbrisana. Grupa historičara iz postjugoslavenskih zemalja je nekoliko godina, u okviru jednog projekta na Univerzitetu Humbold, radila na projektu o različitim reprezentacijama Jugoslavije. Čitavim projektom je rukovodio profesor Hannes Grandits i na kraju je zaključak bio da, bez obzira na to što je Jugoslavija nestala, mnoge stvari u kulturi, kuhinji, muzici i tako dalje su preživjele, s napomenom da su ponekad samo drugačije nazvane. Slično je bilo i sa projektom koji se realizirao u okviru Helsinškog odbora za ljudska prava u Beogradu, čiji je rezultat knjiga Jugoslavija u historijskoj perspektivi i jako dobar internet portal.

-Koliko su se, u proteklih sto godina, mijenjala objašnjenja za njen nastanak?

Historiografije su prolazile kroz različite faze, ali još postoje barem dvije struje kada je u pitanju interpretacija stvaranja Jugoslavije: po jednima, to je dan kada je ostvaren stoljetni san o ujedinjenju jugoslavenskih naroda, a po drugima to je najcrnji dan u historiji. Prvih je danas sve manje u javnom prostoru (pa i u nauci), a ovi drugi su sve agresivniji. Važno je razumjeti kontekst kraja Prvog svjetskog rata u kojem je došlo do rušenja do tada moćnih carstava, ali stvaranje Jugoslavije ne bi bilo moguće da nije postojala unutarnja dinamika među narodima koji su ušli u Jugoslaviju i određena saradnja političkih elita koje su na tome radile. Zabluda je da je do stvaranja Jugoslavija došlo isključivo voljom velikih sila, te da je riječ o vještačkoj tvorevini. Bez obzira na sve vanjske podsticaje, stvaranje Jugoslavije 1918. je ipak rezultat dugogodišnje saradnje, kulturne bliskosti, ali i interesa naroda koji su je stvorili. Kada je sredinom 1917. dr Anton Korošec došao u Sarajevo da lobira za jugoslavensko ujedinjenje susreo se i sa reis-ul-ulemom Džemaludinom ef. Čauševićem, koji se izjasnio u prilog stvaranja južnoslavenske države izajvivši: „Radite šta znate, ja ću pomoći svaki rad koji našem narodu donosi slobodu. Dosta mi je naše, turske i njemačke vlade.“

Današnje historiografije, koje su najvećim dijelom politizirane, su također podijeljene u ocjenama. Ako bismo prihvatili mišljenje da postoje zvanične historiografije (mada ja ne volim taj pojam), a mnogi pod time podrazumijevaju ono što se radi u okvirima državnih naučnih instituta, univerziteta i akademija nauka, onda bismo mogli reći da se svi odriču Jugoslavije. Na sreću, postoje razna udruženja dovoljno slobodnih i hrabrih historičara da historijskim činjenicama gledaju u oči i da ne dopuštaju falsificiranje činjenica kada je u pitanju historija Jugoslavije.
image
Husnija Kamberović Prof.Dr na Filozofskom Fakultetu u Sarajevu

-Šta su bitne činjenice?

Činjenice su neumoljive: predstavnici Jugoslovenskog odbora, koga su činili politički predstavnici iz Hrvatske, Slovenije i Bosne i Hercegovine, te Vlada Srbije su tokom Prvog svjetskog rata, pozivajući se i oslanjajući se na ranije političke i kulturne veze, pregovarali o stvaranju zajedničke države. Nakon niza mukotrpnih pregovora, došlo je 1. decembra 1918. do zvaničnog stvaranje jugoslavenske države. Treba imati u vidu činjenicu da je tada srpska vojska bila na strani vojnih pobjednika u ratu, ali i to da je bilo određenog nezadovoljstva, posebno u Hrvatskoj, načinom ujedinjenja i uređenjem nove države. Došlo je čak do određenih, doduše kratkotrajnih, nemira u Zagrebu, a u Crnoj Gori do snažnijeg oružanog otpora koji je trajao nekoliko godina, o čemu se u historiografiji jako puno pisalo (a profesor Šerbo Rastoder je čak objavio četiri velike knjige dokumenata o tome), ali to kod nas, posebno u BiH, nije toliko poznato na javnoj sceni.

-Spadate li među one koji korijene ove države nalaze još na Berlinskom kongresu 1878. godine? Slažete li se s mišljenjima da je Berlinski kongres izrodio i ratove od '92. do 95. godine?

Korijeni jugoslavenske države su mnogo dublji od Berlinskog kongresa, ali je taj kongres važan u historiji Evrope zbog prihvaćenog koncepta stvaranja monoetničkih država, što je otvorilo prostor da novostvorene države, koje nisu bile etnički čiste, posegnu za strategijom etničkog čišćenja radi stvaranja nacionalno čistih država. U ratovima 1990-ih mi smo najbolje osjetili šta znači etničko čišćenje.

-Šta su, dakle, posljedice Kongresa danas, ako mislite da ove postoje, naravno?

Neposredne posljedice Kongresa su priznanje državne nezavisnosti Srbije i Crne Gore, a Habsburška Monarhija je ušla u Bosnu i Hercegovinu i potisnula Osmansko Carstvo sa velikog dijela Balkana. U Balkanskim ratovima 1912. i 1913. Srbija, Crna Gora, Bugarska i Grčka su faktički izbacile Osmanlije sa ostatka Balkana. Razaranje multietničkog Osmanskog Carstva, te širenje Habsburške Monarhije na jug, uz prihvaćeni princip za stvaranje nacionalnih država, ojačalo je balkanske nacionalizme i balkanske narode odvelo u nacionalističko ludilo. To je došlo glave Habsburškoj Monarhiji na koncu Prvog svjetskog rata, a na jednom dijelu tih ruševina izrasla je jugoslavenska država 1918. godine.

-Koliko su strane sile o njoj odlučivale u najbitnijem, ali i 'petljale' se, sve do danas?

Na Balkanu su se oduvijek prelamali interesi velikih sila koje su sebi uzimale za pravo da odlučuju o sudbinama malih naroda, ne zbog tih malih naroda nego zbog svojih interesa. Od početka one su imale utjecaja i na Jugoslaviju.

-Kroz nazive koje je mijenjala, i dobijala, moglo bi se, vjerujem, najviše reći o životu Jugoslavije?Koliko su ti nazivi bili odgovarajući, a koliko su bili samo 'vizija'?

Nazivi ne moraju uvijek biti u skladu sa suštinom. Jugoslavenska država se u početku nazivala Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, a od 1930. to je Kraljevina Jugoslavija. Kako je to nedavno zaključio jedan francuski naučnik, Xavier Bougarel, ta je država bila nešto između imperije i nacionalne države: Na jugu (Makedonija i Kosovo) provodila se asimilacija, odnosno politika nacionalne homogenizacije, slično kao u drugim nacionalnim državama Zapadne i Srednje Evrope, dok je u dijelovima koji su do tada bili dio Habsburške monarhije ostavljen prostor za afirmaciju nacionalnih identiteta, a ne nacionalnu asimilaciju, što je nastavak praksi iz doba Monarhije. Osim muslimana, koji su i sami u to doba više insistirali na očuvanja svog vjerskog identiteta, na ovim prostorima su se slobodno afirmirali srpski, hrvatski i slovenački nacionalni identitet. Od 1930. promovirano je jugoslavenstvo kao nacionalni identitet, ali to u razdoblju između dva svjetska rata nije polučilo velike rezultate i tu je paradoks jugoslavenske političke historije međuratnog razdoblja: umjesto jugoslavenske nacije konsolidirani su nacionalni identiteti Srba, Hrvata i Slovenaca. Poslije Drugog svjetskog rata stvari su se pomjerile u pravcu afirmacije i muslimanskog, makedonskog i crnogorskog nacionlanog identiteta u okvirima Jugoslavije. Kao nacionalni identitet jugoslavenstvo nije nikada zaživjelo, ali je jugoslavenstvo kao osjećaj pripadnosti jednoj državnoj zajednici bilo itekako prisutno, a međunacionalna saradnja (u politici, ali i u svakodnevnom životu, na radnom mjestu i u stambenim kvartovima) bila je na visokom nivou sve do konca 1980-ih godina. Nije to sve bila laž, kako se danas pokušava predstaviti, i nije se ta solidarnost održavala samo pod političkim pritiskom, kako bi neki danas to željeli predstaviti.

-Nabrojte smrtne 'bolesti, iz kojih se država izvlačila uspješno, dok nije došao kraj?

Nije Jugoslavija bila vječiti bolesnik. Zapravo, kao država, ona je trajala otprilike kao jedan ljudski život i u tom smislu kao da je prošla kroz sve faze kroz koje prolazi čovjek: preležala je uobičajene dječije bolesti, stasala sredinom 20. stoljeća, bila snažna u zreloj dobi, ali ju je snaga izdala pod starost i na kraju je pokleknula, ne toliko zbog starosti koliko zbog toga što su je drugi gurnuli na rub ponora u koji se survala. Bilo je u njoj snage da još živi. Vjerujem da su u pravu oni koji kažu da se narodi koji su dugo živjeli skupa u Jugoslaviji, bez obzira na sličnosti u kulturi i zajedničke interese, nisu u cijelosti razumjeli. Ali nisu u pravu oni koji kažu da je to nerazumijevanje bilo apsolutno prisutno i u čitavoj historiji Jugoslavije. Razdoblja sreće nisu bila mala u Jugoslaviji, ali je očito da ona nisu bila dovoljna da njene narode održe na okupu.

-Koji dio tog života je, po Vama, bio državotvorno najvažniji, u kojem dijelu se živjelo najljepše, najlagodnije?Po čemu će, na nekoj mapi svijeta, Jugoslavija najviše biti zapamćena?

Mi ne znamo kako bi se narodi koji su činili Jugoslaviju razvijali da nije bilo te države, ali je činjenica da su svi narodi u Jugoslaviji prošli kroz razdoblja emancipacije, a sve historijske pokrajine koje su činile dio Jugoslavije, a sada su posve nezavisne države, prošle su kroz razdoblja modernizacije. Do 1918. sve su to bile evropske periferije, a Jugoslavija je bila važan faktor svjetske historije, posebno nakon raskida sa Staljinom 1948. godine. Sigurno je jugoslavenska vanjska politika nešto što će se još dugo proučavati kao pozitivan primjer. Ali je i unutarnja modernizacija društva znatno uznapredovala. Bilo je slabosti, ali je ipak početkom 1970-ih Jugslavija pronašla blagostanje.

Pojedinci tvrde da je Jugoslavija, najviše zahvaljujući Titovoj politici, bila i jedna od svjetskih sila?Kako Vi gledate na 'Titovo doba'?Koje su Titove greške najveće, a koji su potezi bili najmudriji?

Danas mnogi samo kritiziraju to „Titovo doba“, a mnogi nekritički hvale. Činjenica je da je u tom razdoblju Jugoslavija prošla kroz snažno modernizacijsko razdoblje, te da su tada istodobno afirmirani i jugoslavenska državna ideja, nacionalni ideniteti, društvo ubrzano grabilo ka industrijalizaciji i modernizaciji, a na vanjskopolitičkom planu Jugoslavija je stasala u važnog igrača u svjetskoj politici. Nije Jugoslavija nikada bila velika sila, poput SAD, Engleske ili Njemačke, ali je bila važan i utjecajan faktor u svjetskoj politici. Tito je držao Jugoslaviju na okupu otvarajući prostor i za realizaciju različitih, parcijalnih interesa. U „Titovo doba“ Muslimani, Makedonci i Crnogorci su završili proces afirmacije svojih nacionalnih identiteta i stekli jednak status sa već ranije zaokruženim nacionalnim identitetima Srba, Hrvata i Slovenaca, Albanci su prošli kroz razdoblje emancipacije, ostale nacionalne manjine su se također afirmirale. Zapravo, mada to danas djeluje gotovo bogohulno, mislim da je Titova nacionalna politika najbolji i najprepoznatljiviji znak njegovoga doba. Uprkos početnim greškama, posebno prema Muslimanima, ta politika se početkom 1960-ih vratila u okvire realpolitike, a afirmacija nacionalnih identiteta je otvarala perspektivu čuvanja i razvoja Jugoslavije. A kada su u pitanju greške – najlakše je biti general poslije bitke! Ipak, mislim da se u Titovo doba u Jugoslaviji nije uspjela izgraditi politička kultura i politički sistem koji bi mogao biti sposoban da izdrži krizne pritiske iznutra i spolja.

-Neki misle da je 'smrt' Jugoslavije mogla biti izbjegnuta, koji je to bio događaj, u kojem su 'kola' krenula nizbrdo, nezaustavljivo nizbrdo?Šta ju je dotuklo?

Nacionalizam je dotukao Jugoslaviju, a međunarodne okolnosti su to ubrzale. Iako je kriza počela u vrijeme najvećeg uspona Jugoslavije (dakle krajem 1960-ih i početkom 1970-ih), sve se počelo urušavati poslije Titove smrti, kada je nacionalizam izbio na površinu i unutar vladajućih političkih struktura. Tito je sve to držao pod kontrolom, ali poslije 1980. sve se srušilo. Kriza na Kosovu, koja je generirala druge nacionalizme, bila je posljednji udarac koji je Jugoslaviju survao u bezdan.

-Ima li osnova za tvrdnju da je BiH u životu Jugoslavije mogla bolje/gore proći? Kada je, spram BiH, u jugoslovenskoj zajednici, napravljena katastrofalna greška?Kako se ova mogla izbjeći?Da li je?

Bosna i Hercegovina je u Jugoslaviji doživjela najveći modernizacijski pomak, mada to mnogi danas žele zaboraviti ili čak negirati. Ali, i tu treba imati u vidu historijski hod: u razdoblju između dva svjetska rata, Bosna i Hercegovina je bila marginalizirana u Jugoslaviji i ostala je izvan svih razvojnih procesa. Od svih gradova, jedino je donekle Banja Luka doživjela blagi napredak, dok je sve ostalo zaostajalo. Sarajevo je bio „zaboravljeni grad“, kako je to zapisao Robert Donia. Ali, poslije Drugog svjetskog rata stvari se mijenjaju, Bosna je razvijala svoju industriju, kulturu, gradila svoj identitet. Nije ni tada sve išlo podjednako dobro u svim dijelovima Bosne i Hercegovine: sve do sredine 1960-ih zapadna Hercegovina je bila marginalizirana, Hrvati iz tih krajeva su nosili hipoteku ustaštva, zapostavljani u razvoju, muslimanina nije bio priznat nacionalni status nego su tretirani kao vjerska zajednica, i slično. Međutim, poslije 1966. otvorene su nove perspektive, ubrzavan je proces izgradnje bosanskohercegovačkog političkog identiteta, koji nije negirao zasebne nacionalne identitete u BiH i nije negirao Jugoslaviju kao državu. Nije se to odvijalo bez otpora u drugim dijelovima Jugoslavije, ne samo unutar nacionalističkih krugova nego i unutar vladajućih struktura. Bosna i Hercegovina je bila izložena raznim pritiscima, a njeno rukovodstvo je bilo predmet intriga. Mislim da je jedinstveni nastup bosanskohercegovačke elite u odnosima prema ostalima u Jugoslaviji bio presudan za stabilnost Bosne i Hercegovine. Kada je to jedinstvo puklo (a to se moglo nazrijeti već sredinom 1970-ih, ali je postalo sasvim jasno krajem 1980-ih) – bio je to strašan lom kojemu smo svi svjedočili.

-Zbog čega bi, da li bi?, današnji stanovnici BiH takođe trebali razmišljati o ovih 100 godina kao o važnom jubileju?Koliko je odnos prema poruci, i tekovinama, i duhu Zavnobiha bio poštovan u Jugoslaviji?Ko je taj duh najviše izdao?

Stvaranje Jugoslavije 1918. nije ugrađeno u kulturu sjećanja niti u Bosni i Hercegovini niti u drugim postjugoslavenskim zemljama, tako da ni danas nema nekog posebno razloga da se to javno manifestira niti obilježava, ali to ne znači da historičari o tome ne trebaju govoriti i objasniti hod koji smo prošli u proteklom stoljeću. S druge strane, ima puno razloga da u Bosni i Hercegovini ljudi razmišljaju o ZAVNOBiH-u, iz prostog razloga što bi formula uređenja Bosne i Hercegovine koja je tada promovirana mogla biti dobra za rješavanje krize s kojom se danas suočavamo. Naravno, to je moguće pod pretpostavkom da svi želimo dalje graditi Bosnu i Hercegovinu kao zaseban politički i državni identitet. Principi nedjeljivosti teritorija i ravnopravnosti naroda i građana su pretpostavka života Bosne i Hercegovine kao države.

-Vrijeme gradi i razgrađuje, donosi nove činjenice, baca novo svjetlo.Šta je, u tom smislu, Vas najviše iznenadilo u odnosu na novija historiografska otkrića?Koliko je Jugoslavija danas zanimljiva za istraživanje?Koja je najveća zabluda, a koja živi?

Jugoslavija je i danas predmet ozbiljnih historiografskih istraživanja, ali je činjenica, na primjer, da mi na našim univerzitetima historiju Jugoslavije proučavamo u okviru historije jugoistočne Evrope (jedino u Srbiji i Crnoj Gor na univerzitetima još uvijek postoji predmet Istorija Jugoslavije). Uprkos tome, u historiografijama nastaju kvalitetni radovi o raznim temama historije Jugoslavije (kultura, svakodnevnica, međunarodni odnosi, pogledi na Jugoslaviju iz raznih nacionalnih perspektiva...). Zabluda, koju još uvijek njeguju starije generacije, je da je Jugoslavija bila idealno društvo, ali je taj državni okvir bio prihvatljiv za većinu. Kada je nacionalizam nadvladao, a međunarodni kontekst se promijenio, počeo je otkucavati smrtni sat za Jugoslaviju.
image
Husnija Kamberović Prof.Dr na Filozofskom Fakultetu u Sarajevu

-Nakon otvaranja arhiva, da li su se promijenile Vaše percepcije nekih događaja i nekih ličnosti?

Sada su gotovo svi dokumenti dostupni o historiji Jugoslavije (jedino su arhive Službe državne bezbjednosti samo djelimično na raspolaganju istraživačima). Sasvim je normalno da novi dokumenti otvaraju i nove uvide u prošlost, pa i u historiju Jugoslavije. Nasilja na kraju Drugog svjetskog rata postaju ipak malo jasnija.

-Vi ste jednu od svojih knjiga posvetili Džemalu Bijediću. Mnogi tvrde da bi se u Jugoslaviji, u BiH, stvari drugačije odvijale da je Džema ostao živ?Vjerujete li u to da je ubijen?Kome je on mogao smetati?

Postoje različite verzije pogibije Džemala Bijedića, a široko je rašireno uvjerenje da je ubijen, s čime se ja ne slažem. Tačno je da je imao protivnika, ali to ne znači da je zbog toga i ubijen. On je bio omiljeni i uspješni jugoslavenski premijer. Ne znamo šta bi se desilo da je ostao živ.

-Kakvu ocjenu dajete bh. političarima u okvirima njihovog jugoslovenskog djelovanja?

Mnogi su uspijevali objedniti svoj nacionalni identitet, sa svojim bosanstvom i jugoslavenstvom. Kada je u pitanju razdoblje socijalističke Jugoslavije, bilo je tu sjajnih političara iz BiH, koji su jako puno doprinijeli afirmaciji Bosne i Hercegovine, ali i Jugoslavije. Rekao bih da su do onog trenutka do kada su nastupali jedinstveno bili odlični.

-Kako gledate na stav Latinke Perović, o kojem govori u svojoj posljednjoj knjizi, o tome da je pogrešno bilo akcentiranje politike u Jugoslaviji na srpsko-hrvatske nacionalne odnose?

Jugoslavija nisu samo srpsko-hrvatski nacionalni odnosi, ali su oni dominirali, posebno u Jugoslaviji između dva svjetska rata. Oni koji su Jugoslaviju doživljavali samo kroz prizmu srpsko-hrvatskih odnosa došli su glave toj državi.

-Tvrdi se i danas da bi sve bilo drugačije da nije bilo Muslimana, s velikim M?Kako gledate na lutanja oko bošnjaštva?Može li ono ikada više značiti ono što je značilo u vrijeme kada su se, recimo, osobe izvan muslimanskog miljea tkao osjećale, i nazivale?

Pitanje je šta je bilo bošnjaštvo u 19. stoljeću. Mislim da to tada nije bio izraz nacionalnog identiteta nego teritorijalne pripadnosti, a to što se teritorijalni identitet nije uspio razviti u nacionalni identitet rezultat je povijesnih procesa koji su se odvijali u drugom pravcu. Na bošnjaštvo gledam kao na povijesni proces u kojem su stanovnici Bosne i Hercegovine razvili tri nacionalna identiteta, te je nominacija Muslimani tokom 1960-ih samo etapa u tom procesu, jednako kao srpstvo i hrvatstvo koncem 19. stoljeća. Suprotno od danas često prisutnih teza o tome da je muslimanstvo bilo podvala, ja mislim da je muslimanstvo iz 1960-ih omogućilo da se tokom 1990-ih definitivno afirmira bošnjaštvo.

-Molim Vas da prokomentarišete mišljenje da je BiH Jugoslavija u malom?

To mišljenje su zastupali bosanskohercegovački komunisti, i ono je bilo sredstvo u odbrani identiteta Bosne i Hercegovine u Jugoslaviji. Danas, međutim, to ima sasvim drugu poruku, koja će argumentirati tezu da BiH ne može opstati.

-Vjerujete li u mogućnost da jednom, opet, neka zajednica udruži prostor bivše Jugoslavije?

Ne vjerujem da je moguće obnoviti Jugoslaviju kao državu, ali saradnja među postjugoslavenskim državama je nužnost.

-Poznato je da je historija učiteljica života, možemo li mi iz tog 'predmeta' dobiti pozitivnu ocjenu?

Pitanje je ko smo to „mi“. Rekao bih da mnogi pripadnici savremene vladajuće političke elite trebaju dodatni ispitni rok.

-Kako Vi pamtite Jugoslaviju, Vaši roditelji, Vase dijete?

Vlastito pamćenje nije dobar saveznik za ocjenu u historijskoj nauci. Ali, kao čovjek, ja se sjećam svoje mladosti u Jugoslaviji, sjećam se očevih i djedovih priča o njihovim patnjama kroz koje su prolazili u Drugom svjetskom ratu kao pripadnici partizanskog pokreta, a moja djeca sada samo čitaju o tome da je nekada bila jedna dobra zemlja koja se zvala Jugoslavija, ali na čijem kraju je njihova sadašnja država, Bosna i Hercegovina, doživjela strašna razaranja i patnje.

-Jugoslavija je bila kolijevka mnogim važnim ličnostima. Bila bih vam veoma zahvalna ako biste napravili svoju listu od deset takvih pojedinaca,čiji značaj ne blijedi ni danas?

To je tačno, ali smo se mi potrudili da je danas teško navesti bilo koju ličnost koju nismo omalovažili. Ali svakako imamo velike naučnike, književnike i umjetnike sa impresivnim djelima.
Edina Kamenica

www.oslobodjenje.ba/dosjei/kolumne/sto-je-danas-republika-412957

Što je danas republika?

Bosna i Hercegovina je bila Jugoslavija u malom zbog njene uloge u ideološkom imaginariju te zemlje, a ne zbog povijesnog nasljeđa

Ovaj tekst izaći će između nekadašnjeg Dana republike i godišnjice stvaranja prve Jugoslavije, pri čemu nam je kada govorimo o Bosni i Hercegovini, Dan republike puno zanimljiviji. Naravno i zbog toga što je druga Jugoslavija utemeljena na teritoriju BiH, točnije 29. 11. 1943. u Jajcu, prije točno 75 godina, ali i zbog čitavog niza drugih razloga. Ona je zapravo iskovana u partizanskoj ratnoj epopeji, čije su se sve velike bitke ili kako ih je nekadašnja službena historiografija zvala, neprijateljske ofenzive, izuzev prve u Užičkoj republici, odigrale upravo na teritoriju Bosne i Hercegovine. Među njima se Neretva i Sutjeska izdvajaju kao najbitnije i kao one oko kojih su uspostavljeni ključni konstitutivni mitovi te države. No, nije tek puka činjenica da je geografija BiH, točnije konfiguracija terena bila pogodna za partizansko ratovanje, presudna u ovoj priči. Ono bitno spominjali smo prije par dana u specijalnom prilogu Oslobođenja posvećenom 75. godišnjici ZAVNOBiH-a, a odnosi se također dijelom na obnovljenu državnost Bosne i Hercegovine, koja je u AVNOJ-u definitivno potvrđena. No, puno većim dijelom druga Jugoslavija je vezana za BiH simbolikom i ulogom koju su socijalistička Jugoslavija i njezina ideologija odigrale u izgradnji poslijeratne Bosne i Hercegovine, jednako kao i povratnom ulogom Bosne i Hercegovine u afirmaciji socijalističke ideologije. Ovo o čemu govorim najvidljivije je u zastavi i grbu Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, budući da je zastava na velikoj crvenoj podlozi imala minijaturnu zastavu Jugoslavije u gornjem uglu, dok se grb sastojao od tvorničkih dimnjaka. Upravo su ove činjenice odredile percepciju zemlje kao Jugoslavije u malom, a ne tek njezina višestoljetna multietničnost, što se danas uzima zdravo za gotovo, pa se u nacionalističkim krugovima rado poseže za tezom da se i BiH mora raspasti, jednako kao što se raspala Jugoslavija. BiH je dakle bila Jugoslavija u malom zbog njene uloge u ideološkom imaginariju te zemlje, a ne zbog povijesnog nasljeđa.

Koliko je od toga danas ostalo, jasno je manje-više svakome. Malo ili tek nešto više od toga. Jugoslavenstvo kao ideja nekakvog bazičnog zajedništva preživjelo je u tragovima, a industrija se pretvorila dijelom u mit, a dijelom u baštinu o kojoj se brinu oni kojima je do te memorije stalo. Bilo muzealizacijom, bilo književnom ili esejističkom imaginacijom ili historiografijom.

Međutim, ono najvrednije od onoga što je preživjelo, a odnosi se na ideju republike, nalazi se na udaru raznih krivih tumačenja. Pa se tako republikama proglašavaju kojekakve tvorevine koje su nastale na ideji gaženja republikanskih principa. Jer, jednako kao što demokracija nije puka vladavina većine, ni republika nije i ne može biti samovoljna vladavina neke skupine. A upravo se pod tom egidom u današnjoj BiH republika i prodaje. Nasuprot tome, republika je oduvijek, pa tako i u AVNOJ-u predstavljala izraz slobodarskih težnji potlačenih i okupiranih ljudi, koji su konačno odučili istinski uzeti sudbinu u svoje ruke, ali i puno bitnije, postati subjekti, umjesto objekti historije, odlučivši to napraviti zajedno protiv zavojevača i onih koji su inzistirali na razgraničenjima i podjelama. To je lekcija koju izgleda nismo dovoljno dobro naučili, jer za razliku od poznatih stihova ‘Republika, to je Tito’, republika smo zapravo bili svi mi ondašnji, kao slobodni i ponosni građani. To sve znači da to opet možemo biti, ako smo već jednom mogli. A stvari su vrlo jednostavne. Da bismo bili slobodni, prvo bismo trebali postati građani, a ta je bitka u današnjoj Bosni i Hercegovini od presudne važnosti za otvaranje bilo kakvih perspektiva, a posebno onih modernog svijeta u najpozitivnijem smislu.

Stoga, sretan vam Dan republike, dragi čitatelji, i želim da se sjetimo tog republikanizma svakog dana, umjesto prigodno.

http://balkans.aljazeera.net/vijesti/lowler-u-sarajevu-najugrozeniji-spomenici-nob
Lowler: U Sarajevu najugroženiji spomenici NOB-a
Tužno, ali danas su najugroženiji spomenici u glavnom gradu BiH, kaže Britanac koji je diplomirao arheologiju i antropologiju na Univerzitetu u Cambridgue.
Piše:
Alen Jazić
Lowler: Imam dokumentaciju između 2.800 i 3.000 spomenika širom BiH, iako nemam pojma koliko ih je preživjeloUstupljeno Al Jazeeri

Andrew Lowler je rođen prije 34 godine u Manchesteru, ali je odrastao u Južnom Velsu. Diplomirao arheologiju i antropologiju na Univerzitetu u Cambridgue, magistrirao arheologiju u KU Leuven, Belgija, a magistrirao na konzervaciji spomenika, također u Leuvenu.

Tema magistarskog rada je bila Partizansko groblje u Mostaru, uspoređujući sadašnje stanje s drugim spomenicima koje je projektirao isti arhitekt (Bogdan Bogdanović) širom bivše Jugoslavije. U Bosni i Hercegovini je živio 11 godina - Visoko i Sarajevo, a sredinom 2018.godine seli u Beograd, gdje osniva malu konzultantsku firmu.

Došli ste iz Velike Britanije u Bosnu i Hercegovinu i tu dobili ideju za magisterij u Belgiji?

Da. Prilikom istraživanja za moju tezu, shvatio sam da od 1995. godine nije sproveden pregled spomenika NOB-u na teritoriji BiH. Zapravo, mnogo ranije - posljednja takva anketa na republičkom nivou je završena 1973. godine.

Spomenik žrtvama fašističkog terora u Šibošnici (općina Čelić): Djelo nepoznatog autora u spomen 128 žrtava [Ustupljeno Al Jazeeri]

Počeo sam da sastavljam bazu podataka različitih izvora u kojima sam spomenuo spomenike, kao i mapiranje pojedinačnih kada sam ih video. Od oko 2014. godine počeo sam ozbiljnije sastavljati ovu bazu podataka.

Šta ste uradili do sada? Do kakvih ste rezultata došli, odnosno šta Vam je motiv i cilj?

Do sada, imam dokumentaciju između 2.800 i 3.000 spomenika širom BiH, iako nemam pojma koliko ih je preživjelo, jer sam uspio mapirati samo 20-25% njih do sada.

Blizu sam završetka cjelokupnog Tuzlanskog kantona i pronašao sam dokaze o oko 270 spomenika i spomen-obilježja, iako su informacije koje imam za općine Teočak i Kalesija daleko od potpune. Od 270 spomenika za koje imam informacije, oko 40 više ne postoji, dok još 50 još treba mapirati, za koje sam siguran da je najmanje 15-20 uništeno.

Do sada sam uspio sastaviti sedam izvještaja na internetu - Sapna, Istočna Ilidža, Živinice, Busovača, Visoko i Gračanica, te se nadam da će do kraja maja biti završeno još pet ili šest. Međutim, to ovisi o mojem vlastitom radnom opterećenju, kao i o tome što ljudi rade na stvarnom kartiranju na licu mjesta.

Da napomenem da imam mali tim volontera za različite dijelove zemlje i puno ljudi koji su pomogli sa pojedinačnim spomenicima. Cilj je da se pišu izvještaji za sve opštine u BiH ili da se potaknu drugi ljudi ili grupe civilnog društva u BiH da napišu takve izvještaje za svoje ili susjedne opštine. Otvoren sam za saradnju sa svim grupama ili pojedincima koji žele da rade na izvještaju za određenu opštinu.

Na kakvo raspoloženje građana i pogotovo lokalnih vlasti se naišli? Ima li potrebne saradnje ili možda problema na terenu?

Na početku je bilo teže. Kako vrijeme prolazi a proces traje, sve više imam pomoć lokalnih zajednica. Pomoći dobijam od grupa i pojedinaca širom zemlje. Gradonačelnik jedne opštine u RS-u me je kontaktirao da pita da li ću moći da napišem sličan izveštaj za njegovu opštinu. Ponudio je i stavio na raspolaganje sve resurse u gradu, od arhiva do različitih odjeljenja u gradskoj upravi.

Pored toga, jedan broj javnih kulturnih institucija (u oba entiteta) je pomogao pružanjem dokumentacije ili sugerisanjem izvora i resursa u kojima se mogu naći stare fotografije. Sa druge strane, prijatelji su mi savjetovali da ne pristupam opštinskim upravama u određenim gradovima.

Spomen-ploča sa kosturnice u općini Sapna [Ustupljeno Al Jazeeri]

Jedan prijatelj mi je čak rekao: „Ako ih pitate za dokumentaciju, ne samo da će vam reći da je nemaju, nego će ih to potaknuti na razmišljanje da unište ili spomenike ili dokumentaciju. Možda da to iskoriste da sve tragove spomenika NOB-u uklone sa teritorije svoje opštine.“

Šta radite sa izvještajima? Gdje ih objavljujete?

Kada završim opštinu, izvještaj stavim na stranicu academia.edu. Na taj način, svima je besplatan pristup i čitanje, a svako može da me kontaktira preko stranice da bi zatražio ili ponudio dodatne informacije.

Svi izvještaji imaju sličan format - uvod i informacije o tome kako je sastavljen popis spomenika, opis svakog pojedinačnog spomenika (uključujući fotografije, autora, datum nastanka, datum restauracije ako postoji, dokumentaciju svih natpisa , osnovne historijske informacije i bilo kakve veće štete), opšti sažetak stanja spomenika širom opštine i prioriteti za intervenciju, mapa svih spomenika u opštini i korišteni izvori.

Koji spomenici su na Vas ostavili najveći dojam? Po značaju, umjetničkom radu, ljepoti, ali i ranjivosti i stepenu oštećenja?

Očigledno je da su dva najimpresivnija spomenika ona u dva nacionalna parka - Tjentište i Kozara. Potom imate mjesta kao što je Drvar, čija je spomenička vrijednosti bila impresivna u njihovom „najboljim danima“, ali su nažalost sada uništeni, iako još uvijek možete posjetiti i dobiti dobar dojam o veličini spomenika iz njegovih ruševina.

Mnogi manji gradovi i sela imaju iznenađujuće zanimljive i dobro očuvane spomenike. Kao opština, Čelić je jedan od najboljih primjera u tom pogledu, pa i Kotor Varoš. Iako je moje istraživanje daleko od završetka, uviđam geografske trendove u stilovima i datumima izgradnje spomenika, kao i njihovo uništavanje ili uklanjanje.

Tužno, ali rekao bih da su danas najugroženiji spomenici u glavnom gradu, Sarajevu. Znam za dva poprsja narodnih heroja koji su nestali iz grada, kao i poprsje Skendera Kulenovića koji je bio oštećen 2018. godine, a povrh svega tu je i pitanje opšteg dojma zgrade na kojoj je postavljena spomen-ploča.

Spomenik na Krupačkoj Stijeni, općina Istočna Ilidža [Ustupljeno Al Jazeeri]

Spomenik na mjestu smrti Vladimira Perića Valtera je na početku ove godine još postojao. Krajem 2013. „nestala“ je i bronzana plaketa, dalje niz cestu. Vjerujem da je marker na pločniku oslikanom ispred zgrada djelimično uništen 1990-ih ili početkom 2000-ih.

A to je pored problema Memorijalnog parka Vraca, preimenovanja ulica, posebno onih koje su nazvane po ženama u periodu SFRJ i drugih oblika napuštanja nasljeđa socijalističkog perioda u gradu, jedna zanemarujuća slika blistave prošlosti naroda i zemlje. Ideologija i historija nisu isto.

Da li je tako i u ostalim državama bivše Jugoslavije? Ko tamo istražuje?

U Srbiji, Hrvatskoj i Sloveniji postoje ljudi i institucije koji rade sličan posao i sa njima imam dobru komunikaciju. Također, SUBNOR Crne Gore je objavio brojne publikacije o detaljima spomenika NOB-u na teritoriji nekih opština, poput Plava, Nikšića i Danilovgrad.

Vrijedi istaći i da su drugi ljudi u BiH već izradili slične izvještaje i publikacije za druge opštine. Enes Škrgo, kustos Zavičajnog muzeja Travnik za svoju opštinu u 2017. godini, a prošle godine objavljena je knjiga Senada Begovića „Spomenički leksikon: Spomen obilježja na području grada Tuzle 1945. - 1992.“ koja se bavi poviješću spomenika NOR-u na teritoriji Grada Tuzla.

Izvor: Al Jazeera