UZROCI I POSLJEDICE:GLOBALIZACIJE,IMPERIJALIZMA I KAPITAL.
3 posters
Stranica 1/1
UZROCI I POSLJEDICE:GLOBALIZACIJE,IMPERIJALIZMA I KAPITAL.
Slaven Sun Sep 14, 2008 4:33 am
"SVAKA PRIVATIZACIJA JE PLJAČKA"
"Privatizacija je prelazak u ruke pojedinaca,mafijaških grupa ili stranih kapitalista naših prirodnih resursa,poduzeća i druge imovine koje su krvlju i znojem stvarali radni ljudi naše zemlje.
Nema "poštene" privatizacije,niti je može biti.
Svaka privatizacija državne,društvene i zadružne svojine je legalizirana pljačka.
Naivno je vjerovati da je prelazak u privatne ruke,pogotovu u ruke stranaca,naših poduzeća i prirodnih bogatstava u interesu običnih građana ili hrvatske privrede u celini.
U posljednjih petnestak godina u Hrvatskoj se pojavio veliki broj kapitalista koji su se raznim makinacijama dočepali ogromnog kapitala, velikih zemljišnih posjeda i mnogobrojnih malih i velikih poduzeća.
Nameće se pitanje:
odakle para novopečenoj financijskoj mafiji i oligarhiji da "kupuje" (točnije otima)čitave fabrike,robne kuće,hotele,građevinska poduzeća, banke...
Nitko po zakonima ove zemlje nije mogao na pošten način da zaradi toliko para da bi bio u stanju da kupuje u cjelini ili djelomično privredna poduzeća i banke,pa makar ih dobijao u bescjenje.
Sprovedena privatizacija na prostorima bivšeg SSSR,u Istočnoj Evropi i u republikama prethodne SFRJ dovela je do:privrednog i financijskog kolapsa,drastičnog smanjenja proizvodnje,zatvaranja i prodaje ogromnog broja industrijskih poduzeća,masovne nezaposlenosti,vrtoglavog opadanja životnog standarda,revizije ili ukidanja socijalnih dostignuća u zdravstvu,školstvu,kulturi,nauci,sportu...
Također,uvjetovala je topljenje i iščezavanje penzijskih,invalidskih, stambenih i socijalnih fondova,dovela je do abnormalne inflacije,do čudovišnog socijalnog raslojavanja i stvaranja moćnih parazitskih eksploatatorskih struktura.
Dovela je do suštinskog smanjivanja sredstava za vojsku i višestrukog slabljenja odbrane,gubljenja nezavisnosti i vazalnog odnosa prema imperijalističkim državama.
Stanje se iz dana u dan pogoršava.
Sve bivše socijalističke države na prostoru SSSR,u Istočnoj Evropi i na Balkanu imaju daleko manju proizvodnju nego 1990.g.
Astronomski se povećavaju financijski nameti i pljačke naroda.
Imperijalističke snage imaju zajednički interes u osiguravanju neograničenog širenja transnacionalnog kapitala i u gušenju svakog antiimperijalističkog otpora,posebno u bivšim socijalističkim zemljama.
One koordiniraju svoje ekonomske i političke strategije,usmjeravaju u njihovu korist aktivnost Svetske trgovinske organizacije,Međunarodnog monetarnog fonda,Svjetske banke,Evropske banke i drugih međunarodnih ustanova,koje su pretvorile u svoje filijale.
Nemamo ništa protiv privatne svojine ukoliko vlasnik sam ili udružen sa nekim,ili sa više takvih suvlasnika radi,pod uvjetom da to ne predstavlja eksploataciju tuđeg rada,da ne predstavlja najamni odnos.
Međutim,takvim radom i zaradom on i oni ne mogu da zarade toliko da bi kupovali fabrike,banke i druge velike sisteme,koji privatizirani ne mogu da funkcioniraju bez postojanja eksploatacije.
"GLOBALIZACIJA ILI GROBALIZACIJA"
Proces kapitalističke globalizacije,koji diktiraju multinacionalne korporacije,ima četiri glavna obilježja:
slobodan protok kapitala,robe,usluga i radne snage.
Sve se to čini u njihovom interesu u cilju osvajanja novih teritorija,novih tržišta i maksimalnog sticanja profita.
Ne biraju se sredstva kojim bi se uništio svaki onaj koji pokuša da se tome suprotstavi.
Oko 500 multinacionalnih korporacija kontrolira financijsko tržište na planeti,jer njihove financijske rezerve nadilaze rezerve svih centralnih banaka na svijetu,zajedno uzetih.
Te korporacije kontroliraju trgovinu prirodnim resursima,uključujući tu i 90% pšenice, kafe,kukuruza,duhana,metala i drvne građe,85% bakra, 80% olova,75% banana,nafte i kaučuka.
Drugim riječima,glavni sadržaj kapitalističke globalizacije je maksimalno nastojanje na koncentraciji i centralizaciji svjetskih prirodnih i proizvodnih resursa pod kontrolom majušne elite globalnog financijskog kapitala.
Moćne sile globalizacije nastoje da nametnu vlastite ekonomske i socijalne recepte drugim državama,putem nasilničkog pritiska na njih.
One prinuđuju druge države na zaključivanje globalnih ugovora,na otvaranje granica,na slobodan protok kapitala,robe,usluga i radne snage pod uvjetima koje diktira krupan kapital.
Vlade slabih država najčešće to čine protiv interesa vlastite zemlje,što podriva njihove ukupne potencijale za razvoj.
Razumije se,takva politika izaziva ozbiljne posljedice:
raste nezaposlenost,pada životni standard,jača socijalno raslojavanje.
Za ogromnu većinu čovečanstva kapitalistička globalizacija predstavlja grobalizaciju.
Svi osnovni instrumenti globalizacije nalaze se u rukama imperijalističkih država.
Na 500 najvećih multinacionalnih korporacija otpada oko 80 odsto transnacionalnih investicija.
Međutim,osiguravajući stvaranje jedinstvenog svjetskog "tržišta", globalizam istovremeno zaoštrava suparništvo između konkurentskih blokova imperijalizma,formiranih oko tri glavna centra - SAD, EU i Japana.
Najrazvijenije kapitalističke zemlje,takozvana "zlatna milijarda",jedva da čine 1/6 stanovništva naše planete.
Pa,ipak,one troše 85 posto svih roba i usluga koje proizvodi čovečanstvo.
Istovremeno,na njih otpada preko 90 posto zagađivača na Zemljinoj kugli.
Međutim,one jedva da raspolažu sa 1/10 prirodnih resursa planete,što znači da žive najvećim dijelom eksploatirajući druge države,koje grcaju u nevoljama.
Stanovnici Zapadne Evrope u 2002.g.potrošili su samo na sladoled 11 milijardi dolara.
To je za 2 milijarde više nego što je potrebno da se osigura čistom vodom i kanalizacijom cjelokupno stanovništvo Zemlje.
Oko 10% najbogatijih Amerikanaca(približno 27 milijuna ljudi)ima ukupan prihod koji je jednak prihodu 45 posto stanovništva svijeta,odnosno približno 2,8 milijarde ljudi.
SAD raspolažu sa 65% svih informativnih kapaciteta na planeti,što im omogućava da nameću svoj ekonomski,politički i kulturni uticaj.
Pa,ipak,značajan deo američkog naroda od toga nema velike vajde.
Kapitalizam nije u stanju,zbog svoje prirode,da razriješi neke vitalne probleme čak ni u najrazvijenijim zemljama.
U Zapadnoj Evropi permanentno ima 35 - 40 milijuna stalno,djelomično (po nekoliko sati dnevno)ili povremeno nezaposlenih radnika.
Poznati američki publicista Skot Maršal,pozivajući se na službene podatke, objavio je početkom 2000.g. u visokotiražnom listu:
"People weekly world"
svoja studijska istraživanja u kojima ističe da su te godine SAD imale 21 miljun nezaposlenih,poluzaposlenih i privremeno zaposlenih.
Oko 43 miljuna ljudi nema nikakav oblik medicinske pomoći,5 milijuna je beskućnika,37 milijuna je nepismeno,od toga 18 milijuna potpuno.
Oko 80 postotaka mladića i djevojaka do 18 godina,čije je porijeklo iz Afrike,Južne i Srednje Amerike,ne pohađa školu i nije zaposleno.
Narkomanija je veoma zastupljena i služi kao sredstvo za smirivanje velikog broja ljudi,kao sredstvo odvlačenja mladih generacija od klasne borbe.
Pljačka,otimačina i eksploatacija najvećeg dijela čovječanstva nije usmjerena toliko na poboljšanje života siromašnih slojeva u najrazvijenijim kapitalističkim državama,koliko za povećanje bogatstva bogatih.
SAD troše godišnje oko 450 milijardi dolara više nego što proizvode.
Zbog toga je potrebno da svake godine privuku 450 milijardi dolara u formi kapitala(inozemnih investicija,burzovnih investicija,bankovnih zajmova itd.).
To im polazi za rukom zahvaljujući dominantnom položaju dolara na međunarodnoj sceni.
Američki dolar je valuta bez zlatne podloge i u slučaju kad bi povjerioci, odnosno kreditori zatražili da im se novac vrati,SAD bi se našle pred bankrotom a to bi izazvalo svjetsku krizu.
Međutim,Wašhington takvu mogućnost sprječava svojim ogromnim vojnim,ekonomskim i političkim pritiscima,bez obzira što su SAD najzaduženija zemlja na svijetu,sa dugom koji se iz godine u godinu kreće u razmjerima od 600 do 900 milijardi dolara."
"Privatizacija je prelazak u ruke pojedinaca,mafijaških grupa ili stranih kapitalista naših prirodnih resursa,poduzeća i druge imovine koje su krvlju i znojem stvarali radni ljudi naše zemlje.
Nema "poštene" privatizacije,niti je može biti.
Svaka privatizacija državne,društvene i zadružne svojine je legalizirana pljačka.
Naivno je vjerovati da je prelazak u privatne ruke,pogotovu u ruke stranaca,naših poduzeća i prirodnih bogatstava u interesu običnih građana ili hrvatske privrede u celini.
U posljednjih petnestak godina u Hrvatskoj se pojavio veliki broj kapitalista koji su se raznim makinacijama dočepali ogromnog kapitala, velikih zemljišnih posjeda i mnogobrojnih malih i velikih poduzeća.
Nameće se pitanje:
odakle para novopečenoj financijskoj mafiji i oligarhiji da "kupuje" (točnije otima)čitave fabrike,robne kuće,hotele,građevinska poduzeća, banke...
Nitko po zakonima ove zemlje nije mogao na pošten način da zaradi toliko para da bi bio u stanju da kupuje u cjelini ili djelomično privredna poduzeća i banke,pa makar ih dobijao u bescjenje.
Sprovedena privatizacija na prostorima bivšeg SSSR,u Istočnoj Evropi i u republikama prethodne SFRJ dovela je do:privrednog i financijskog kolapsa,drastičnog smanjenja proizvodnje,zatvaranja i prodaje ogromnog broja industrijskih poduzeća,masovne nezaposlenosti,vrtoglavog opadanja životnog standarda,revizije ili ukidanja socijalnih dostignuća u zdravstvu,školstvu,kulturi,nauci,sportu...
Također,uvjetovala je topljenje i iščezavanje penzijskih,invalidskih, stambenih i socijalnih fondova,dovela je do abnormalne inflacije,do čudovišnog socijalnog raslojavanja i stvaranja moćnih parazitskih eksploatatorskih struktura.
Dovela je do suštinskog smanjivanja sredstava za vojsku i višestrukog slabljenja odbrane,gubljenja nezavisnosti i vazalnog odnosa prema imperijalističkim državama.
Stanje se iz dana u dan pogoršava.
Sve bivše socijalističke države na prostoru SSSR,u Istočnoj Evropi i na Balkanu imaju daleko manju proizvodnju nego 1990.g.
Astronomski se povećavaju financijski nameti i pljačke naroda.
Imperijalističke snage imaju zajednički interes u osiguravanju neograničenog širenja transnacionalnog kapitala i u gušenju svakog antiimperijalističkog otpora,posebno u bivšim socijalističkim zemljama.
One koordiniraju svoje ekonomske i političke strategije,usmjeravaju u njihovu korist aktivnost Svetske trgovinske organizacije,Međunarodnog monetarnog fonda,Svjetske banke,Evropske banke i drugih međunarodnih ustanova,koje su pretvorile u svoje filijale.
Nemamo ništa protiv privatne svojine ukoliko vlasnik sam ili udružen sa nekim,ili sa više takvih suvlasnika radi,pod uvjetom da to ne predstavlja eksploataciju tuđeg rada,da ne predstavlja najamni odnos.
Međutim,takvim radom i zaradom on i oni ne mogu da zarade toliko da bi kupovali fabrike,banke i druge velike sisteme,koji privatizirani ne mogu da funkcioniraju bez postojanja eksploatacije.
"GLOBALIZACIJA ILI GROBALIZACIJA"
Proces kapitalističke globalizacije,koji diktiraju multinacionalne korporacije,ima četiri glavna obilježja:
slobodan protok kapitala,robe,usluga i radne snage.
Sve se to čini u njihovom interesu u cilju osvajanja novih teritorija,novih tržišta i maksimalnog sticanja profita.
Ne biraju se sredstva kojim bi se uništio svaki onaj koji pokuša da se tome suprotstavi.
Oko 500 multinacionalnih korporacija kontrolira financijsko tržište na planeti,jer njihove financijske rezerve nadilaze rezerve svih centralnih banaka na svijetu,zajedno uzetih.
Te korporacije kontroliraju trgovinu prirodnim resursima,uključujući tu i 90% pšenice, kafe,kukuruza,duhana,metala i drvne građe,85% bakra, 80% olova,75% banana,nafte i kaučuka.
Drugim riječima,glavni sadržaj kapitalističke globalizacije je maksimalno nastojanje na koncentraciji i centralizaciji svjetskih prirodnih i proizvodnih resursa pod kontrolom majušne elite globalnog financijskog kapitala.
Moćne sile globalizacije nastoje da nametnu vlastite ekonomske i socijalne recepte drugim državama,putem nasilničkog pritiska na njih.
One prinuđuju druge države na zaključivanje globalnih ugovora,na otvaranje granica,na slobodan protok kapitala,robe,usluga i radne snage pod uvjetima koje diktira krupan kapital.
Vlade slabih država najčešće to čine protiv interesa vlastite zemlje,što podriva njihove ukupne potencijale za razvoj.
Razumije se,takva politika izaziva ozbiljne posljedice:
raste nezaposlenost,pada životni standard,jača socijalno raslojavanje.
Za ogromnu većinu čovečanstva kapitalistička globalizacija predstavlja grobalizaciju.
Svi osnovni instrumenti globalizacije nalaze se u rukama imperijalističkih država.
Na 500 najvećih multinacionalnih korporacija otpada oko 80 odsto transnacionalnih investicija.
Međutim,osiguravajući stvaranje jedinstvenog svjetskog "tržišta", globalizam istovremeno zaoštrava suparništvo između konkurentskih blokova imperijalizma,formiranih oko tri glavna centra - SAD, EU i Japana.
Najrazvijenije kapitalističke zemlje,takozvana "zlatna milijarda",jedva da čine 1/6 stanovništva naše planete.
Pa,ipak,one troše 85 posto svih roba i usluga koje proizvodi čovečanstvo.
Istovremeno,na njih otpada preko 90 posto zagađivača na Zemljinoj kugli.
Međutim,one jedva da raspolažu sa 1/10 prirodnih resursa planete,što znači da žive najvećim dijelom eksploatirajući druge države,koje grcaju u nevoljama.
Stanovnici Zapadne Evrope u 2002.g.potrošili su samo na sladoled 11 milijardi dolara.
To je za 2 milijarde više nego što je potrebno da se osigura čistom vodom i kanalizacijom cjelokupno stanovništvo Zemlje.
Oko 10% najbogatijih Amerikanaca(približno 27 milijuna ljudi)ima ukupan prihod koji je jednak prihodu 45 posto stanovništva svijeta,odnosno približno 2,8 milijarde ljudi.
SAD raspolažu sa 65% svih informativnih kapaciteta na planeti,što im omogućava da nameću svoj ekonomski,politički i kulturni uticaj.
Pa,ipak,značajan deo američkog naroda od toga nema velike vajde.
Kapitalizam nije u stanju,zbog svoje prirode,da razriješi neke vitalne probleme čak ni u najrazvijenijim zemljama.
U Zapadnoj Evropi permanentno ima 35 - 40 milijuna stalno,djelomično (po nekoliko sati dnevno)ili povremeno nezaposlenih radnika.
Poznati američki publicista Skot Maršal,pozivajući se na službene podatke, objavio je početkom 2000.g. u visokotiražnom listu:
"People weekly world"
svoja studijska istraživanja u kojima ističe da su te godine SAD imale 21 miljun nezaposlenih,poluzaposlenih i privremeno zaposlenih.
Oko 43 miljuna ljudi nema nikakav oblik medicinske pomoći,5 milijuna je beskućnika,37 milijuna je nepismeno,od toga 18 milijuna potpuno.
Oko 80 postotaka mladića i djevojaka do 18 godina,čije je porijeklo iz Afrike,Južne i Srednje Amerike,ne pohađa školu i nije zaposleno.
Narkomanija je veoma zastupljena i služi kao sredstvo za smirivanje velikog broja ljudi,kao sredstvo odvlačenja mladih generacija od klasne borbe.
Pljačka,otimačina i eksploatacija najvećeg dijela čovječanstva nije usmjerena toliko na poboljšanje života siromašnih slojeva u najrazvijenijim kapitalističkim državama,koliko za povećanje bogatstva bogatih.
SAD troše godišnje oko 450 milijardi dolara više nego što proizvode.
Zbog toga je potrebno da svake godine privuku 450 milijardi dolara u formi kapitala(inozemnih investicija,burzovnih investicija,bankovnih zajmova itd.).
To im polazi za rukom zahvaljujući dominantnom položaju dolara na međunarodnoj sceni.
Američki dolar je valuta bez zlatne podloge i u slučaju kad bi povjerioci, odnosno kreditori zatražili da im se novac vrati,SAD bi se našle pred bankrotom a to bi izazvalo svjetsku krizu.
Međutim,Wašhington takvu mogućnost sprječava svojim ogromnim vojnim,ekonomskim i političkim pritiscima,bez obzira što su SAD najzaduženija zemlja na svijetu,sa dugom koji se iz godine u godinu kreće u razmjerima od 600 do 900 milijardi dolara."
Slaven- Broj postova : 6432
Location : Arkadija(mitološka zemlja sreće iz grčke mitologije)
Registration date : 2008-08-23 -
"LEGENDA O LAŽI"
Slaven Sun Sep 14, 2008 4:34 am
"LEGENDA O LAŽI"
"Ima autora,prije svega uglednih ekonomista,koji tvrde,kako globalizacija ne postoji,kako je stvorena cijela jedna legenda oko notorne izmišljotine.
Jedan od takvih je talijanski ekonomist Elvio Dal Bosco,autor knjige:
"Legenda o globalizaciji,svjetska privreda devedesetih godina dvadesetog stoljeća."
U toj se knjizi analiziraju učinci onoga što je urađeno u doba Reagana i Tatcherove,a što se naziva još i "konzervativnom revolucijom".
Efekt te revolucije na desnici jeste moć svevišnjeg,koja se pridaje "slobodnom tržištu".
Zatim slijedi pojava "čikaških momaka" veoma agresivnih i proždrljivih na svjetskoj privrednoj sceni te početak famozne "deregulacije",odnosno potpune liberalizacije financijskih i spekulativnih operacija.
Razornost ovih pojava opisao je jedan drugi autor,također ekonomist po struci,štaviše profesor ekonomije na Sveučilištu u Milanu,Pierangelo Dacrema u knjizi:
"Smrt novca".
Dacrema sigurno nije marksist,nema on s tim nikakve veze,ali je izuzetan poznavalac makroekonomije i kao takav izveo je ovu konstataciju.
Novac,koji je u stvari sredstvo u razmjeni,koje treba da doprinosi širenju bogatstva i stvaralačkog ljudskog rada,to više ne čini.
Štaviše,on čini upravo obrnuto:
stješnjava i ugnjetava ljudski rad i stvaralaštvo.
Iscrpio je dake svoju propulzivnu historijsko-ekonomsku funkciju i zato ga treba ukinuti.
Hvalevrijedan zaključak,ali ne razumije se ko to treba,da uradi?
Ipak,profesor Dacrema iznosi čitav niz vrlo zanimljivih podataka o tome kako danas novac više ne doprinosi širenju blagostanja,zaposlenosti i porastu životnog standarda diljem globusa.
A zar to ne znači da ustvari globalizacije i nema?
Jer,kako tvrdi Pierangelo Dacrema,svega 15% stanovnika zemaljske kugle uživa blagodati "zapadne civilizacije" tj.živi po onim standardima konfora i blagostanja – s automobilom,suvremenom kuhinjskom i kućnom opremom,vodom i elektrikom,kompjuterom i TV aparatom i mrežom mobilne telefonije – koji odgovaraju suvremenom stupnju razvoja zapadne civilizacije.
Svi ostali stanovnici globusa isključeni su iz tog razvoja,a neki žive u uslovima,koji bi prije odgovarali srednjem nego novom vijeku.
Ne samo da su im nedostupne blagodati civilizacije,liječnička njega i lijekovi,već imaju premalo hrane i vode i izloženi su haranju najgorih boleština i potresnoj bijedi...
Takva je situaciji u velikom dijelu Afrike,Azije i Latinske Amerike.
A novac kao sredstvo tu više ništa ne može pomoći,jer on u posljenjim desetljećima pokazuje tendenciju da uvećava prije svega kapital,i to najviše onaj financijski,a da ugnjetava,ugrožava i čak direktno onemogućava ljudski rad i stvaralaštvo i steže njegovo širenje.
Slijedeći čistu aritmetičku logiku,zaključuje Dacrema,novac je postao štetan,jer umjesto da se širi globusom,on samo hipertrofira džepove onih što se igraju financijskim kapitalom,naduvava nepostojeće vrijednosti (jer ciframa kojima se igra ne burzi ne odgovara respektivna radom stvorena protuvrijednost) i kad tad dovest će ljude i civilizaciju u ćorsokak.
Zato Dacrema kao moguću revoluciju preporuča ukidanja novca.
A zar svi predhodni zaključci ne govore o tome,kako ta vajna globalizacija uopće ne postoji, kako je ona ustvari – opsjena.
Za Elvia Dal Bosca ta opsjena služi napadu na rad i na nadnice,koristi se kao povod za rat,koji je kapital poveo protiv radnog odnosa,protiv zdravstvene zaštite i penzionog osiguranja.
Po mišljenju Elvia Dal Bosca radi se o pravoj kasetnoj bombi,koja je omogućila ukidanje radnog odnosa na neodređeno vrijeme,izmjestila ulogu sindikata kao posrednika pri sklapanju radnog odnosa i ugovora o radu te učinila toliko agresivnim velike multinacionalne kompanije,da su iste paralizirale male i neznatne kako kompanije tako i države.
Te nisu uopće više u stanju da se brane,već naprosto same srljaju u vlastitu propast.
One same idu u vlastito uništenje,jer su potpuno obnevidjele te osjećaju strah i užas,a ne mogu da se brane.
Kao što zmija uništava žabu,samo svojim pogledom i postojanjem,jer joj žaba sama srlja u usta,hipnotizirana strahom,tako i male kompanije nestaju kao zalogaj velikih multinacionalnih gmazova.
Globalna ekonomija ne postoji – tvrdi Dal Bosco - postoji slobodno kretanje kapitala,i naročito financijskih špekulacija,koje u punoj slobodi marširaju zaštićenim zonama kao što su Nafta, u Sjevernoj i Srednjoj Americi,Evropska Zajednica te azijska i pacifička zona,koje su također uređene i podređene regulama,što ih diktiraju najjači i koje onim slabima i najslabijima ne dozvoljavaju da slobodno žive i dišu,a kamo li da se ekonomski razvijaju i napreduju.
Stoga je globalizacija strateški mit,koji je izmišljen i stvoren,da bi se uradilo i podnijelo sve ono što bi bez podvale bilo vrlo teško poturiti na društvenom i ekonomskom planu.
A to je prekarizacija posla,nestalnost zaposlenja,smanjivanje zarada uz istovremeno povećanje profita i rast renti,uz privatizaciju ne samo cjelokupne proizvodnje već i cjelokupnog sistema garancija radnih prava i svega što je iz njih proisticalo:
garantiranog zdravstvenog osiguranja, osiguranja u slučaju nesreće na poslu i uopće,penzionog osiguranja itd.
A to znači privatizaciju školstva,od predškolskih ustanova i jaslica do visokoškolskih ustanova,privatizaciju kulturnih i svih ostalih društvenih djelatnosti,za njihovo uvođenje na poprište slobodnog tržišta u cijeni usluga i slobodne konkurencije.
To se sve u mitologiji globalizacije zove pravom na slobodu i slobodan izbor,što to svakako i jeste,ali samo za one,koji raspolažu privilegijama ili novcem.
Vaše dijete može da ide u privatne jaslice,vrtić,školu ili fakultet,naravno, ukoliko vi kao roditelj imate dosta dubok džep...
Kako ćete to platiti to je vaša stvar,ali da ćete u tom slučaju imati mnogo manje glavobolje,naročito s nastavnicima,možete biti sigurni,jer su oni, na kraju krajeva,vaši direktni plaćenici.
A za kvalitet znanja i obrazovanja ionako više niko ne pita.
Važno je biti konkurentan – pružiti uslugu jeftiniju i raznovrsniju od drugih.
Tako će sutra vaše dijete biti bačeno na tržište rada,gdje će mu se za posredovanja oko pronalaženja posla nuditi hiljadu i jedan subjekt,a ne samo dosadni sindikati.
Bit će tu i privatnici i neprivatnici i ustanove i škole i društvene organizacije kao na primjer neke nevladine organizacije ili organizacije za obranu ljudskih prava.
Što one rade također na procenat pri pronalaženju zaposlenja niko ne smatra kršenjem jednog od temeljnih ljudskih prava - ljudskog digniteta i dostojanstva rada.
A dostojanstvo,a naročito rada,već je odavna izišlo iz mode,kao i solidarnost,naročito solidarnost na radu,jer će vaše dijete u svom drugu po struci ili po generaciji vidjeti samo konkurenta odnosno pretendenta na isti zalogaj,do kojeg je teško doći i vjerojatno će prema takmacu ispoljiti isključivo vučje,a ne ljudske odnose.
Ali nije kriv mladi čovjek,koji se tako ponaša,krive su okolnosti,kriva je globalizacije – koje ustvari i nema osim u ovim goreopisanim ponašanjima.
Snižavanje nadnica i plaća ne zahtijeva samo sve jača konkurencija,već požuda za sve većim profitom.
Penzije se ne ukidaju kao opći sistem,jer stanovništvo stari,već zato što je bilo potrebno da se otvori zlatni rudnik privatnih mreža osiguranja za starost,bolest ili slučaj nesreće,pri čemu su penzioni fondovi predstavljali pravi mastan zalogaj.
I radni vijek potreban za postizanje penzije podignut je ne zbog produženja životnog vijeka,jer se taj produžavao i u prvoj polovnici minulog stoljeća,kad je i uspostavljen opći sistem penzionog osiguranja, već zato što sve manje ljudi radi u radnom odnosu na neodređeno vrijeme,dakle daleko je manje onih koji privređuju,pa se mora povisti dob za sticanje prava,odnosno odlazak u penziju.
To je bar najjednostavnija aritmetika.
Globalizacija koja ustvari ne postoji doprinjela je širenju mita o kraju rada za nadnicu,a taj je mit inspirirao ideologije,koje govore o kraju klasne borbe i kraju klasa uopće.
Sve je to omogućilo svjetsko preoblikovanje klasne borbe i borbe svijeta rada sa svijetom kapitala,u kojem je ovaj potonji izneo pobjedu.
Jedna od legendi je i legenda o "samostalnom" radu, koji je na kraju krajeva postao rizičniji,jer nije opasan apsolutno nikakvim sistemom jamstava,od najamnog rada,a ipak tom teško dokučivom "samostalnom" radu,odnosno privatnom biznisu,kako se to zove u žargonu,teže milioni ljudi i da bi do njega došli spremni su na svako odricanja.
I to je još jedna opsjena suvremenosti.
I dok se sve to događa Dal Bosco daje krivulju investicija i profita (čiste zarade) u kapitalističkim zemljama Zapada od 1979. do 1999. godine.
Rezultati su porazni.
Investicije svuda na svijetu padaju,a profiti vrtoglavo rastu.
U SAD investicije se ruše u tom razdoblju od 21 na 18%,u Japanu od 31 na 25%,dok se istovremeno profitna stopa penje od 15 na 21 % u SAD,ali od 12 na 15 % u Italiji...
Istodobno padaju prihod stečen radom,koji je na cijelom kapitalističkom Zapadu sišao sa 49% na 42%,u korist zarade stečene na druge načine.
I eto vam cijele globalizacije!
Uz to ne treba zaboraviti kastrofalne cifre martirija rada i radne snage odnosno radnika(sto dvadeset miliona radnih udesa godišnje,sa 200.000 poginulih na radnom mjestu),na ogromno povećanje oboljenja i nesreća na radu,koje naročito u zemljama trećeg svijeta ne prate nikakva obeštećenja.
Prema tome ne radi se o hodu naprijed,već o vraćanju na radne uvjete i radne odnose karakteristične ne za dvadeseto,već za devetnaesto stoljeće.
Globalizira se samo bijeda,koja vrtoglavo raste,dok kapital sve manje investira,a sve više zarađuje.
To jeste globalne pojava.
Širenje bijede i smanjivanje investicijskog kapitala uz porast profita jeste također globalna pojava,ali to svakako nije potvrđivanje lažne legende o širenju blagostanja globusom,već upravo suprotno:
globusom se širi avet nezaposlenosti,očaja i siromaštva,koje prijeti sve većem broju stanovnika.
Podmetnuta legenda o globalizaciji,koja proširuje blagostanje samo je još jedna uspjela laž na polju ideologije.
Ne treba zaboraviti da je Althusser definirao ideologiju kao klasnu borbu na planu teorije.
Ona se,eto,vodi i izmišljanjem lažnih mitova,jer globalizacija blagostanja je laž."
JASNA TKALEC
"Ima autora,prije svega uglednih ekonomista,koji tvrde,kako globalizacija ne postoji,kako je stvorena cijela jedna legenda oko notorne izmišljotine.
Jedan od takvih je talijanski ekonomist Elvio Dal Bosco,autor knjige:
"Legenda o globalizaciji,svjetska privreda devedesetih godina dvadesetog stoljeća."
U toj se knjizi analiziraju učinci onoga što je urađeno u doba Reagana i Tatcherove,a što se naziva još i "konzervativnom revolucijom".
Efekt te revolucije na desnici jeste moć svevišnjeg,koja se pridaje "slobodnom tržištu".
Zatim slijedi pojava "čikaških momaka" veoma agresivnih i proždrljivih na svjetskoj privrednoj sceni te početak famozne "deregulacije",odnosno potpune liberalizacije financijskih i spekulativnih operacija.
Razornost ovih pojava opisao je jedan drugi autor,također ekonomist po struci,štaviše profesor ekonomije na Sveučilištu u Milanu,Pierangelo Dacrema u knjizi:
"Smrt novca".
Dacrema sigurno nije marksist,nema on s tim nikakve veze,ali je izuzetan poznavalac makroekonomije i kao takav izveo je ovu konstataciju.
Novac,koji je u stvari sredstvo u razmjeni,koje treba da doprinosi širenju bogatstva i stvaralačkog ljudskog rada,to više ne čini.
Štaviše,on čini upravo obrnuto:
stješnjava i ugnjetava ljudski rad i stvaralaštvo.
Iscrpio je dake svoju propulzivnu historijsko-ekonomsku funkciju i zato ga treba ukinuti.
Hvalevrijedan zaključak,ali ne razumije se ko to treba,da uradi?
Ipak,profesor Dacrema iznosi čitav niz vrlo zanimljivih podataka o tome kako danas novac više ne doprinosi širenju blagostanja,zaposlenosti i porastu životnog standarda diljem globusa.
A zar to ne znači da ustvari globalizacije i nema?
Jer,kako tvrdi Pierangelo Dacrema,svega 15% stanovnika zemaljske kugle uživa blagodati "zapadne civilizacije" tj.živi po onim standardima konfora i blagostanja – s automobilom,suvremenom kuhinjskom i kućnom opremom,vodom i elektrikom,kompjuterom i TV aparatom i mrežom mobilne telefonije – koji odgovaraju suvremenom stupnju razvoja zapadne civilizacije.
Svi ostali stanovnici globusa isključeni su iz tog razvoja,a neki žive u uslovima,koji bi prije odgovarali srednjem nego novom vijeku.
Ne samo da su im nedostupne blagodati civilizacije,liječnička njega i lijekovi,već imaju premalo hrane i vode i izloženi su haranju najgorih boleština i potresnoj bijedi...
Takva je situaciji u velikom dijelu Afrike,Azije i Latinske Amerike.
A novac kao sredstvo tu više ništa ne može pomoći,jer on u posljenjim desetljećima pokazuje tendenciju da uvećava prije svega kapital,i to najviše onaj financijski,a da ugnjetava,ugrožava i čak direktno onemogućava ljudski rad i stvaralaštvo i steže njegovo širenje.
Slijedeći čistu aritmetičku logiku,zaključuje Dacrema,novac je postao štetan,jer umjesto da se širi globusom,on samo hipertrofira džepove onih što se igraju financijskim kapitalom,naduvava nepostojeće vrijednosti (jer ciframa kojima se igra ne burzi ne odgovara respektivna radom stvorena protuvrijednost) i kad tad dovest će ljude i civilizaciju u ćorsokak.
Zato Dacrema kao moguću revoluciju preporuča ukidanja novca.
A zar svi predhodni zaključci ne govore o tome,kako ta vajna globalizacija uopće ne postoji, kako je ona ustvari – opsjena.
Za Elvia Dal Bosca ta opsjena služi napadu na rad i na nadnice,koristi se kao povod za rat,koji je kapital poveo protiv radnog odnosa,protiv zdravstvene zaštite i penzionog osiguranja.
Po mišljenju Elvia Dal Bosca radi se o pravoj kasetnoj bombi,koja je omogućila ukidanje radnog odnosa na neodređeno vrijeme,izmjestila ulogu sindikata kao posrednika pri sklapanju radnog odnosa i ugovora o radu te učinila toliko agresivnim velike multinacionalne kompanije,da su iste paralizirale male i neznatne kako kompanije tako i države.
Te nisu uopće više u stanju da se brane,već naprosto same srljaju u vlastitu propast.
One same idu u vlastito uništenje,jer su potpuno obnevidjele te osjećaju strah i užas,a ne mogu da se brane.
Kao što zmija uništava žabu,samo svojim pogledom i postojanjem,jer joj žaba sama srlja u usta,hipnotizirana strahom,tako i male kompanije nestaju kao zalogaj velikih multinacionalnih gmazova.
Globalna ekonomija ne postoji – tvrdi Dal Bosco - postoji slobodno kretanje kapitala,i naročito financijskih špekulacija,koje u punoj slobodi marširaju zaštićenim zonama kao što su Nafta, u Sjevernoj i Srednjoj Americi,Evropska Zajednica te azijska i pacifička zona,koje su također uređene i podređene regulama,što ih diktiraju najjači i koje onim slabima i najslabijima ne dozvoljavaju da slobodno žive i dišu,a kamo li da se ekonomski razvijaju i napreduju.
Stoga je globalizacija strateški mit,koji je izmišljen i stvoren,da bi se uradilo i podnijelo sve ono što bi bez podvale bilo vrlo teško poturiti na društvenom i ekonomskom planu.
A to je prekarizacija posla,nestalnost zaposlenja,smanjivanje zarada uz istovremeno povećanje profita i rast renti,uz privatizaciju ne samo cjelokupne proizvodnje već i cjelokupnog sistema garancija radnih prava i svega što je iz njih proisticalo:
garantiranog zdravstvenog osiguranja, osiguranja u slučaju nesreće na poslu i uopće,penzionog osiguranja itd.
A to znači privatizaciju školstva,od predškolskih ustanova i jaslica do visokoškolskih ustanova,privatizaciju kulturnih i svih ostalih društvenih djelatnosti,za njihovo uvođenje na poprište slobodnog tržišta u cijeni usluga i slobodne konkurencije.
To se sve u mitologiji globalizacije zove pravom na slobodu i slobodan izbor,što to svakako i jeste,ali samo za one,koji raspolažu privilegijama ili novcem.
Vaše dijete može da ide u privatne jaslice,vrtić,školu ili fakultet,naravno, ukoliko vi kao roditelj imate dosta dubok džep...
Kako ćete to platiti to je vaša stvar,ali da ćete u tom slučaju imati mnogo manje glavobolje,naročito s nastavnicima,možete biti sigurni,jer su oni, na kraju krajeva,vaši direktni plaćenici.
A za kvalitet znanja i obrazovanja ionako više niko ne pita.
Važno je biti konkurentan – pružiti uslugu jeftiniju i raznovrsniju od drugih.
Tako će sutra vaše dijete biti bačeno na tržište rada,gdje će mu se za posredovanja oko pronalaženja posla nuditi hiljadu i jedan subjekt,a ne samo dosadni sindikati.
Bit će tu i privatnici i neprivatnici i ustanove i škole i društvene organizacije kao na primjer neke nevladine organizacije ili organizacije za obranu ljudskih prava.
Što one rade također na procenat pri pronalaženju zaposlenja niko ne smatra kršenjem jednog od temeljnih ljudskih prava - ljudskog digniteta i dostojanstva rada.
A dostojanstvo,a naročito rada,već je odavna izišlo iz mode,kao i solidarnost,naročito solidarnost na radu,jer će vaše dijete u svom drugu po struci ili po generaciji vidjeti samo konkurenta odnosno pretendenta na isti zalogaj,do kojeg je teško doći i vjerojatno će prema takmacu ispoljiti isključivo vučje,a ne ljudske odnose.
Ali nije kriv mladi čovjek,koji se tako ponaša,krive su okolnosti,kriva je globalizacije – koje ustvari i nema osim u ovim goreopisanim ponašanjima.
Snižavanje nadnica i plaća ne zahtijeva samo sve jača konkurencija,već požuda za sve većim profitom.
Penzije se ne ukidaju kao opći sistem,jer stanovništvo stari,već zato što je bilo potrebno da se otvori zlatni rudnik privatnih mreža osiguranja za starost,bolest ili slučaj nesreće,pri čemu su penzioni fondovi predstavljali pravi mastan zalogaj.
I radni vijek potreban za postizanje penzije podignut je ne zbog produženja životnog vijeka,jer se taj produžavao i u prvoj polovnici minulog stoljeća,kad je i uspostavljen opći sistem penzionog osiguranja, već zato što sve manje ljudi radi u radnom odnosu na neodređeno vrijeme,dakle daleko je manje onih koji privređuju,pa se mora povisti dob za sticanje prava,odnosno odlazak u penziju.
To je bar najjednostavnija aritmetika.
Globalizacija koja ustvari ne postoji doprinjela je širenju mita o kraju rada za nadnicu,a taj je mit inspirirao ideologije,koje govore o kraju klasne borbe i kraju klasa uopće.
Sve je to omogućilo svjetsko preoblikovanje klasne borbe i borbe svijeta rada sa svijetom kapitala,u kojem je ovaj potonji izneo pobjedu.
Jedna od legendi je i legenda o "samostalnom" radu, koji je na kraju krajeva postao rizičniji,jer nije opasan apsolutno nikakvim sistemom jamstava,od najamnog rada,a ipak tom teško dokučivom "samostalnom" radu,odnosno privatnom biznisu,kako se to zove u žargonu,teže milioni ljudi i da bi do njega došli spremni su na svako odricanja.
I to je još jedna opsjena suvremenosti.
I dok se sve to događa Dal Bosco daje krivulju investicija i profita (čiste zarade) u kapitalističkim zemljama Zapada od 1979. do 1999. godine.
Rezultati su porazni.
Investicije svuda na svijetu padaju,a profiti vrtoglavo rastu.
U SAD investicije se ruše u tom razdoblju od 21 na 18%,u Japanu od 31 na 25%,dok se istovremeno profitna stopa penje od 15 na 21 % u SAD,ali od 12 na 15 % u Italiji...
Istodobno padaju prihod stečen radom,koji je na cijelom kapitalističkom Zapadu sišao sa 49% na 42%,u korist zarade stečene na druge načine.
I eto vam cijele globalizacije!
Uz to ne treba zaboraviti kastrofalne cifre martirija rada i radne snage odnosno radnika(sto dvadeset miliona radnih udesa godišnje,sa 200.000 poginulih na radnom mjestu),na ogromno povećanje oboljenja i nesreća na radu,koje naročito u zemljama trećeg svijeta ne prate nikakva obeštećenja.
Prema tome ne radi se o hodu naprijed,već o vraćanju na radne uvjete i radne odnose karakteristične ne za dvadeseto,već za devetnaesto stoljeće.
Globalizira se samo bijeda,koja vrtoglavo raste,dok kapital sve manje investira,a sve više zarađuje.
To jeste globalne pojava.
Širenje bijede i smanjivanje investicijskog kapitala uz porast profita jeste također globalna pojava,ali to svakako nije potvrđivanje lažne legende o širenju blagostanja globusom,već upravo suprotno:
globusom se širi avet nezaposlenosti,očaja i siromaštva,koje prijeti sve većem broju stanovnika.
Podmetnuta legenda o globalizaciji,koja proširuje blagostanje samo je još jedna uspjela laž na polju ideologije.
Ne treba zaboraviti da je Althusser definirao ideologiju kao klasnu borbu na planu teorije.
Ona se,eto,vodi i izmišljanjem lažnih mitova,jer globalizacija blagostanja je laž."
JASNA TKALEC
Slaven- Broj postova : 6432
Location : Arkadija(mitološka zemlja sreće iz grčke mitologije)
Registration date : 2008-08-23 -
TONČI KUZMANIĆ-SOCIOLOG S(A) MIROVNOG INSTITUTA
Slaven Sun Sep 14, 2008 4:34 am
"Globalizacija je ono što se ozbiljuje kroz tzv.jedno-petinsko društvo,u kojem jedna petina ima dovoljno novca,posla,rada...,a gdje su četiri petine ljudi suvišne.
Ne da nemaju novca,nego ni rada nema.
Ne samo da su te četiri petine suvišne sa stajališta odgovarajućeg života,nego i sa stajališta rada.
Postaju suvišni uopće.
Ali-tu je situiran sada taj glavni problem-ti "suvišni ljudi" kojih je,recimo,četiri petine,više ne idu na stratište,u Auschwitz,kako bi se dogodilo još u 20.st.,nego ostaju u životu.
Suvišni ljudi nisu više oni koje pobiješ,suvišni su oni koje pustiš umirati "izvan rada",odnosno koje prepustiš bolestima,životu pred TV-omi holesterolskoj bombi za dolar dnevno i samoubojstvima...
Mislim da je Hrvatska dobro upoznala taj fenomen zadnji desetak godina u kojima "nije bilo rada"
TONČI KUZMANIĆ
SOCIOLOG S MIROVNOG INSTITUTA U LJUBLJANI
Ne da nemaju novca,nego ni rada nema.
Ne samo da su te četiri petine suvišne sa stajališta odgovarajućeg života,nego i sa stajališta rada.
Postaju suvišni uopće.
Ali-tu je situiran sada taj glavni problem-ti "suvišni ljudi" kojih je,recimo,četiri petine,više ne idu na stratište,u Auschwitz,kako bi se dogodilo još u 20.st.,nego ostaju u životu.
Suvišni ljudi nisu više oni koje pobiješ,suvišni su oni koje pustiš umirati "izvan rada",odnosno koje prepustiš bolestima,životu pred TV-omi holesterolskoj bombi za dolar dnevno i samoubojstvima...
Mislim da je Hrvatska dobro upoznala taj fenomen zadnji desetak godina u kojima "nije bilo rada"
TONČI KUZMANIĆ
SOCIOLOG S MIROVNOG INSTITUTA U LJUBLJANI
Slaven- Broj postova : 6432
Location : Arkadija(mitološka zemlja sreće iz grčke mitologije)
Registration date : 2008-08-23 -
MICHAEL MOORE:"FAHRENHEIT 9/11
Slaven Sun Sep 14, 2008 4:34 am
MICHAEL MOORE:"FAHRENHEIT 9/11"
"Kapitalistički sustav razara sve pred sobom,od pojedinca,do država.
Sve se kreće u interesu kapitala i mi možemo samo gledati i raspravljati o tome kako je to loše("Psi laju,a karavane prolaze!").
Demokracija je isto jedan od mehanizama kojima se služi kapital.
Da li je npr."moj" zastupnik u parlamentu stvarno zainteresiran za moje privatne i osobne probleme
Možeš mislit
ili samo gleda vlastiti probitak?
On izglasava zakone koji mi baš ne koriste,ali su vrlo zanimljivi korporacijama i krupnom kapitalu.
Nije to samo ex jugoslavenska priča,to je demokracija u kapitalističkom okruženju,bez morala i ograničenja.
Amerikanci imaju jedno čudovište s dvije glave-dvije stranke-umjerene kapitaliste(demokrate) i one radikalne(republikance) veli Michael Moore(autor dokumentarnog filma "Fahrenheit 9/11 u kojem žestoko napada Busha!)
U Iraku i Afganistanu se,kao, pokušava uvesti demokracia(kako Ameri vele) kao zbog slobode,a ne kontrole resursa."
Malo sutra!
"Kapitalistički sustav razara sve pred sobom,od pojedinca,do država.
Sve se kreće u interesu kapitala i mi možemo samo gledati i raspravljati o tome kako je to loše("Psi laju,a karavane prolaze!").
Demokracija je isto jedan od mehanizama kojima se služi kapital.
Da li je npr."moj" zastupnik u parlamentu stvarno zainteresiran za moje privatne i osobne probleme
Možeš mislit
ili samo gleda vlastiti probitak?
On izglasava zakone koji mi baš ne koriste,ali su vrlo zanimljivi korporacijama i krupnom kapitalu.
Nije to samo ex jugoslavenska priča,to je demokracija u kapitalističkom okruženju,bez morala i ograničenja.
Amerikanci imaju jedno čudovište s dvije glave-dvije stranke-umjerene kapitaliste(demokrate) i one radikalne(republikance) veli Michael Moore(autor dokumentarnog filma "Fahrenheit 9/11 u kojem žestoko napada Busha!)
U Iraku i Afganistanu se,kao, pokušava uvesti demokracia(kako Ameri vele) kao zbog slobode,a ne kontrole resursa."
Malo sutra!
Slaven- Broj postova : 6432
Location : Arkadija(mitološka zemlja sreće iz grčke mitologije)
Registration date : 2008-08-23 -
"PAX AMERICANA-TRAGOVIMA AMERIČKOG IMPERIJALIZMA"
Slaven Sun Sep 14, 2008 4:35 am
"PAX AMERICANA-TRAGOVIMA AMERIČKOG IMPERIJALIZMA"
"Cjelokupna povijest čovječanstva povijest je imperijalističkih poredaka.
Da spomenimo najvažnije:drevni Egipat i Perzija,antički Rim,Makedonija Aleksandra Velikog,Bizant i Franačka,carska Kina,Otomanska Turska,Austro-ugarska,Velika Britanija,carska Rusija,carska i Hitlerova Njemačka,Mussolinijeva Italija,SSSR,Sjedinjene Američke Države.
Sve su one produkt svog vremena,sve one imaju svoje specfičnosti,ali sve njih ipak nešto objedinjuje:težnja da ako ne cijeli svijet a ono što veći njegov dio podrede svojoj dominaciji.
Danas,pak,čovječanstvo živi u eri suvremene globalizacije,novog tota-litarizma i - američkog imperijalizma.
U eri Pax Americane.
Promatrajući povijest Sjedinjenih Američkih Država,mogli bismo grubo naznačiti četiri razdoblja:
Prvo(od 1492.do 1917.) - otkriće i naseljavanje novog kontinenta,borbe za nezavisnost i stvaranje samostalne države;
Drugo od 1917.do 1945.) - postupno uključenje u svjetsku politiku i stvaranje respektabilne svjetske sile;
Treće(od 1945.do 1990.)- izrastanje u vodeću ekonomsku,vojnu i političku silu Zapada sa sve očitijim imperijalističkim sklonostima;
Četvrto(od 1990.do danas) - definitivno preuzimanje uloge neprikosnovenog gospodara svijeta.
Prošetajmo, dakle,stazama američkog imperijalizma.
No,krenimo redom.
Kada je Kristofor Kolumbo otkrio Ameriku(tako je nazvana 1507. po Amerigu Vespucciu),misleći da je otkrio Indiju,Evropljani počinju ulagati velike nade u "Novi svijet".
A moćne se države,poput Španjolske,Portugala,Engleske i Francuske, počinju upravo utrkivati,pa i sukobljavati oko toga,tko će uzeti veći dio kolača od novog kontinenta.
Otkriće,zauzimanje i naseljavanje Amerike popraćeno je ognjem i mačem.
Ondje je prije doseljenja Evropljana živjelo oko 30 milijuna ljudi,ali će oni uskoro biti u velikom broju istrebljeni.
Genocid koji je izvršen nad tamošnjim domorocima bez premca je u dotadašnjoj povijesti čovječanstva.
Uništavanje zatečenih civilizacija Inka,Maya i Azsteka,prisilno pokrštavanje stanovništva,eksploatacija prirodnih resursa,pljačkanje materijalnih dobara (koje kod tamošnjih plemena nije imalo nikakvu vrijednost),ubijanje i mučenje ljudi,pokazalo je sav "sjaj i bijedu" evropske civilizacije.
I dok je Evropa već bila kročila u manufakturni kapitalizam(nastanak prve faze kapitalizma ubrzalo je upravo otkriće Amerike i pomorskog puta za Indiju),ta ista Evropa je na novom kontinentu vratila kotač povijesti unatrag -uvela je ropstvo (inicirao ga je španjolski kardinal Bartolomej Delacaz)!
Nije ni potrebno naglašavati koliko je besplatna radna snaga utjecala na neobično brz razvoj američkog društva!
Ameriku su Evropljani nastanjivali taman onako kako su je međusobno podijelili.
Srednju i Južnu - Španjolci(konkvistadori),Portugalci i u manjem broju Nizozemci,a Sjevernu - Francuzi i Englezi.
Ujedno su na neka područja naseljavani i crnci iz Afrike,hvatani u svojim postojbinama i pretvarani u robove.
Nas,dakako,zanima geografski prostor današnjih Sjedinjenih Američkih Država.
Taj su prostor kolonizirali i eksploatirali Englezi sve do 1776. godine,nakon što se 13 američkih kolonija,pod vodstvom Georgea Washingtona,pobunilo protiv metropole (zbog nametnutih poreza) i proglasilo nezavisnost.
Ali time nije za svakoga zaokružen teritorij SAD-a.
Sve do kraja 19. stoljeća one će ga širiti,bilo kupovinom(od Francuske Lauisianu,od Španjolske Floridu,od Engleske Texas,od Rusije Aljasku), bilo ratovima (od Meksika otimaju prostor između Rio Grandea i Tihog oceana,od Španjolaca Filipine,Guam i Puerto,a Kubu koloniziraju).
Te je 1776. donijeta i čuvena Deklaracija o nezavisnosti,prvi dokument visokih demokratskih načela.
U njoj je zapisano: "Svi su ljudi jednaki pred zakonom","svi ljudi imaju pravo na sreću","suverenost pripada narodu",ali te će parole,nažalost,ostati još dugo samo - parole.
I prvi demokratski ustav,inspiriran Montesquieuom,donijele su upravo SAD,1787. godine.
Pa ipak,treba reći,bez obzira na epohalne vrijednosti oba dokumenta, uvijek je u SAD-u,kao i u ostalim kapitalističkim zemljama,postojao veliki raskorak između proklamacije demokratskih načela i njihove implementacije u praksi.
Za primjer,uzmimo samo jedan aspekt političke demokracije - opće pravo glasa.
Ono je u SAD-u ostvareno tek nedavno,prije tridesetak godina,kada su i crnci uvršteni u biračke spiskove.
(Muškarci su,inače,dobili pravo glasa sredinom 19. stoljeća,a žene tek nakon Prvog svjetskog rata.)
Prvo razdoblje američke povijesti,koje smo već naznačili,obilježeno je odbranom od kolonijalnih pretenzija,izgradnjom vlastite države i,da naglasimo - svojevrsnom izolacijom.
Ovo potonje je kao doktrina službeno utvrđeno u poruci predsjednika Jamesa Monroea,od 2.prosinca 1832. godine.
Naime,u toj se poruci osuđuje kolonizacija američkog kontinenta i mije-šanje tadašnjh evropskih sila u unutrašnje stvari SAD-a.
Povod toj doktrini bio je pokušaj penetracije američkog teritorija od strane Svete alijanse i namjera Španjolske da ponovo uspostavi dominaciju nad njezinim bivšim kolonijama u Južnoj Americi.
Prema tome,u to vrijeme Sjedinjene Američke Države nisu pokazivale nikakve imperijalističke sklonosti,što je i razumljivo,jer su još,kao vrlo heterogena država nerazvijenih proizvodnih snaga,nastojale ugrožene izvana,prvenstveno obraniti same sebe.
Kada je Abraham Lincoln 1864. godine ponovo izabran za predsjednika, čestitku mu je ispred Međunarodnog udruženja radnika uputio Karl Marx(!),koji je inače vjerovao da će socijalistička revolucija prvo izbiti u Velikoj Britaniji i SAD-u,a tadašnji ministar u američkoj vladi Charles Francis Adams uzvratio mu je slijedećim riječima:
"Vlada Sjedinjenih Država u potpunosti je svjesna da njena politika nije niti ikada treba biti reakcionarna.
Ipak,moramo se pridržavati kursa koji nam je uvijek bio svojstven - uzdržavanje od bilo kakve propagande i nelegalne intervencije u inozemstvu.
Naši principi nas primoravaju da primjenjujemo istu pravdu za sva ljudska bića i sve države,i računamo na blagotvorne posljedice napora da zadržimo podršku naših sunarodnika,kao i poštovanje i prijateljstvo čitavog svijeta."(Pod. F.E.)
Pokušajmo sad usporediti ove riječi,ondašnjeg republikanca Frencisa Adamsa,s riječima sadašnjeg republikanca Georga Busha mlađeg:
"SAD ima-u interese svugdje u svijetu","ili ste s nama ili ste protiv nas", pa ćemo vidjeti koliko se odonda radikalno promijenila američka vanjska politika.
Monroeva je doktrina vladala SAD-om sve do kraja 19. stoljeća,točnije, do 1898. godine,odkada se među političarima i biznismenima pomalo budi intervencionističko raspoloženje.
Naime,te je godine,za mandata Mc Kinleya,izbio američko - španjolski rat,iz kojeg su SAD izašle kao pobjednik.
Mirovnim su ugovorom dobile Puorto Rico,Guam,Filipine(rat je brzo okončan,nakon što su počeli sukobi s tamošnjim ustanicima i pristizati prvi sanduci s američkim vojnicima)uz odštetu od 20 milijuna dolara i
Kubu koja je stavljena pod patronat.
Evo,to je, mogli bismo reći, neki ozbiljniji početak američkog impe-rijalizma.
Ali,imperijalizma,još uvijek daleko manje izraženog od onog evropskih zemalja.
Nasljednik Mc Kinleya,Theodor Roosevelt(1901.do 1908.)izazvao je u studenom 1903.godine rat u Kolumbiji,kako bi stvorio Panamu,preduvjet za izgradnju kanala.
No,i taj je rat bio,doduše,"lokalnog" karaktera,ograničen na američki kontinent,pa se to u ono vrijeme tzv. ravnoteže snaga i ne može smatrati imperijalizmom u suvremenom smislu.
Predsjednik Theodor Roosevelt prvi je ustvrdio da SAD moraju preuzeti "ulogu međunarodnog policajca".
Tu će,međutim,ulogu preuzeti,u ograničenom smislu tek poslije Drugog svjetskog rata,a u potpunosti tek poslije raspada socijalizma.
Dolaskom na vlast demokrate Woodrova Willsona 1913.godine,nastavljene su intervencije u Latinskoj Americi,pa će već pod snažnim utjecajem krupnog kapitala Willsonov internacionalizam (tada se to tako zvalo) dobiti i svoju drugu stranu medalje - imperijalizam.
Sve do 1917. godine,dok su trajale najkrvavije borbe u Evropi, Amerikanci su trgovali i sa silama Antante i sa Centralnim silama. Američka je industrija radila punom parom,a izvoz robe preko Atlantika se udvostručio.
No,zbog opasnosi od nadolazeæćg komunizma,jer tada je već u Rusiji izbila Februarska revolucija,te zbog interesa vojne industrije,a manje zbog podmorničkog incidenta (koji se uzima kao povod ulasku u rat), SAD su 3. veljače 1917. objavile rat Njemačkoj.
Dakako,ne ratuje se na teritoriju SAD-a,a na evropskom ratištu američke trupe ulaze u ozbiljnije borbe tek početkom rujna 1918.
Dakle,već tada poljoprivredno i industrijski najrazvijenija svjetska sila izbjegla je ona strahovita razaranja koja nije mogla Evropa,u ratu je izvukla samo materijalne koristi,
a izašla je iz njega kao veliki pobjednik koji se pocinje bitno uplitati u sudbinu ne samo zemalja u svom dvorištu,u srednjoj Americi, već i Evrope i svijeta.
Da je tome tako,vidimo iz tzv. Wilsonovih 14 točaka u kojima se, između ostalog,predlaže:evakuacija sa svih ruskih teritorija,restauracija Belgije,ispravak talijanskih granica,osnivanje nezavisne Poljske,i očuvanje Austrougarske (točka 10.)i dijela Otomanskog carstva (točka 12.)što je uvelike išlo protiv stvaranja jugoslavenske državne zajednice
Iz tog dokumenta izlazi na vidjelo američko licemjerstvo i politika dvostrukih standarda,koji će u međunarodnim odnosima doći do izražaja sjaja nešto kasnije.
Evo,uzmimo,primjera radi,prvu Willsonovu točku:
"Mirovni ugovori bit će javno raspravljani i zaključeni,a svi budući međunarodni i diplomatski pregovori vodit će se otvoreno u duhu moguće iskrenosti."
Poznato je,međutim,da na mirovnoj konferenciji u Versaillesu ni o čemu nisu odlučivale male zemlje,već isključivo "Savjet četvorice",koji su sačinjavali predstavnici:Italije,Britanije,Francuske i SAD-a,i da su se odluke donosile u zatvorenim prostorijama,daleko od očiju javnosti.
Ili, gdje se u točki 9 traži:"ispravak talijanskih granica duž linije koje jasno određuju princip nacionalnosti."
A znamo je udovoljeno imperijaističkim apetitima Italije što joj je obećano još 1915. tajnim Londonkim ugovorom.
Možda je ipak najznačajnija točka Willsonovog dokumenta ona zadnja, četrnaesta,u kojoj predlaže osnivanje jedne nadnacionalne organizacije,"kako bi velikim i malim državama bile pružene iste garancije političke nezavisnosti i teritorijalnog integriteta."(!).
Ova će točka biti,kao što znamo,kamen temeljac budućoj Ligi naroda.
Iako je,dakle,njezino stvaranje inicirano od predsjednika SAD-a,ta država neće postati njezin član.
Zašto?
Tada je još bila izražena bipolarnost na američkoj političkoj sceni,između izolacionista i intervencionista.
Ovi su prvi bili i protiv ulaska u Prvi svjetski rat,pa po prirodi stvari onda i protiv ulaska u Ligu naroda,a ovi drugi su smatrali da SAD trebaju samostalno koristiti svoju moć i silu u svijetu,bez ograničavanja sa strane.
Između tih dviju sukobljenih koncepcija jedini mogući kompromis mogao je biti - neulazak SAD-a u Ligu naroda.
Poslije će,usporedo s razvojem kapitalizma u SAD-u,izolacionizam splašnjavati,a intervencionizam bujati.
Sasvim logično,jer kapital sadrži kozmopolitski karakter i njemu,dakako,ne odgovara nacionalistička izoliranost i učmalost.
Na pitanju izolacionizma i intervencionizma dolazilo je u početku do razmimoilaženja između dvije vodeće američke stranke - demokratske i republikanske.
Demokratska je bila uglavnom intervencionistički orijentirana,a republikanska izolacionistički.
No,tamo negdje pred Drugi svjetski rat intervencionizam će prevladati u obje stranke,pa više između njih neće biti nekog značajnijeg razmimoilaženja.
Danas,i jedna i druga stranka potpuno jednako gledaju na vanjsku politiku SAD-a.
U razdoblju između dva svjetska rata,elita sveučilišnih profesora,novi-nara,bankara i pravnika formiraju Savjet za vanjske poslove,koji vrši ogroman utjecaj na vladu i javno mnijenje,služi kao eksponent krupnog kapitala i zagovara američki intervencionizam u međunarodnim odnosima.
U tom će Savjetu kasnije sjediti,između ostalih,John Foster Dulles, budući državni sekretar predsjednika Dwightea Eisenhowera(zastupao je jedno vrijeme interese Trećeg Reicha),Nellson Rockefeller,poznati milijarder i Henry Kissinger,budući savjetnik predsjednika Nixona i jedan od najvećih ideologa američkog imperijalizma.
"Cjelokupna povijest čovječanstva povijest je imperijalističkih poredaka.
Da spomenimo najvažnije:drevni Egipat i Perzija,antički Rim,Makedonija Aleksandra Velikog,Bizant i Franačka,carska Kina,Otomanska Turska,Austro-ugarska,Velika Britanija,carska Rusija,carska i Hitlerova Njemačka,Mussolinijeva Italija,SSSR,Sjedinjene Američke Države.
Sve su one produkt svog vremena,sve one imaju svoje specfičnosti,ali sve njih ipak nešto objedinjuje:težnja da ako ne cijeli svijet a ono što veći njegov dio podrede svojoj dominaciji.
Danas,pak,čovječanstvo živi u eri suvremene globalizacije,novog tota-litarizma i - američkog imperijalizma.
U eri Pax Americane.
Promatrajući povijest Sjedinjenih Američkih Država,mogli bismo grubo naznačiti četiri razdoblja:
Prvo(od 1492.do 1917.) - otkriće i naseljavanje novog kontinenta,borbe za nezavisnost i stvaranje samostalne države;
Drugo od 1917.do 1945.) - postupno uključenje u svjetsku politiku i stvaranje respektabilne svjetske sile;
Treće(od 1945.do 1990.)- izrastanje u vodeću ekonomsku,vojnu i političku silu Zapada sa sve očitijim imperijalističkim sklonostima;
Četvrto(od 1990.do danas) - definitivno preuzimanje uloge neprikosnovenog gospodara svijeta.
Prošetajmo, dakle,stazama američkog imperijalizma.
No,krenimo redom.
Kada je Kristofor Kolumbo otkrio Ameriku(tako je nazvana 1507. po Amerigu Vespucciu),misleći da je otkrio Indiju,Evropljani počinju ulagati velike nade u "Novi svijet".
A moćne se države,poput Španjolske,Portugala,Engleske i Francuske, počinju upravo utrkivati,pa i sukobljavati oko toga,tko će uzeti veći dio kolača od novog kontinenta.
Otkriće,zauzimanje i naseljavanje Amerike popraćeno je ognjem i mačem.
Ondje je prije doseljenja Evropljana živjelo oko 30 milijuna ljudi,ali će oni uskoro biti u velikom broju istrebljeni.
Genocid koji je izvršen nad tamošnjim domorocima bez premca je u dotadašnjoj povijesti čovječanstva.
Uništavanje zatečenih civilizacija Inka,Maya i Azsteka,prisilno pokrštavanje stanovništva,eksploatacija prirodnih resursa,pljačkanje materijalnih dobara (koje kod tamošnjih plemena nije imalo nikakvu vrijednost),ubijanje i mučenje ljudi,pokazalo je sav "sjaj i bijedu" evropske civilizacije.
I dok je Evropa već bila kročila u manufakturni kapitalizam(nastanak prve faze kapitalizma ubrzalo je upravo otkriće Amerike i pomorskog puta za Indiju),ta ista Evropa je na novom kontinentu vratila kotač povijesti unatrag -uvela je ropstvo (inicirao ga je španjolski kardinal Bartolomej Delacaz)!
Nije ni potrebno naglašavati koliko je besplatna radna snaga utjecala na neobično brz razvoj američkog društva!
Ameriku su Evropljani nastanjivali taman onako kako su je međusobno podijelili.
Srednju i Južnu - Španjolci(konkvistadori),Portugalci i u manjem broju Nizozemci,a Sjevernu - Francuzi i Englezi.
Ujedno su na neka područja naseljavani i crnci iz Afrike,hvatani u svojim postojbinama i pretvarani u robove.
Nas,dakako,zanima geografski prostor današnjih Sjedinjenih Američkih Država.
Taj su prostor kolonizirali i eksploatirali Englezi sve do 1776. godine,nakon što se 13 američkih kolonija,pod vodstvom Georgea Washingtona,pobunilo protiv metropole (zbog nametnutih poreza) i proglasilo nezavisnost.
Ali time nije za svakoga zaokružen teritorij SAD-a.
Sve do kraja 19. stoljeća one će ga širiti,bilo kupovinom(od Francuske Lauisianu,od Španjolske Floridu,od Engleske Texas,od Rusije Aljasku), bilo ratovima (od Meksika otimaju prostor između Rio Grandea i Tihog oceana,od Španjolaca Filipine,Guam i Puerto,a Kubu koloniziraju).
Te je 1776. donijeta i čuvena Deklaracija o nezavisnosti,prvi dokument visokih demokratskih načela.
U njoj je zapisano: "Svi su ljudi jednaki pred zakonom","svi ljudi imaju pravo na sreću","suverenost pripada narodu",ali te će parole,nažalost,ostati još dugo samo - parole.
I prvi demokratski ustav,inspiriran Montesquieuom,donijele su upravo SAD,1787. godine.
Pa ipak,treba reći,bez obzira na epohalne vrijednosti oba dokumenta, uvijek je u SAD-u,kao i u ostalim kapitalističkim zemljama,postojao veliki raskorak između proklamacije demokratskih načela i njihove implementacije u praksi.
Za primjer,uzmimo samo jedan aspekt političke demokracije - opće pravo glasa.
Ono je u SAD-u ostvareno tek nedavno,prije tridesetak godina,kada su i crnci uvršteni u biračke spiskove.
(Muškarci su,inače,dobili pravo glasa sredinom 19. stoljeća,a žene tek nakon Prvog svjetskog rata.)
Prvo razdoblje američke povijesti,koje smo već naznačili,obilježeno je odbranom od kolonijalnih pretenzija,izgradnjom vlastite države i,da naglasimo - svojevrsnom izolacijom.
Ovo potonje je kao doktrina službeno utvrđeno u poruci predsjednika Jamesa Monroea,od 2.prosinca 1832. godine.
Naime,u toj se poruci osuđuje kolonizacija američkog kontinenta i mije-šanje tadašnjh evropskih sila u unutrašnje stvari SAD-a.
Povod toj doktrini bio je pokušaj penetracije američkog teritorija od strane Svete alijanse i namjera Španjolske da ponovo uspostavi dominaciju nad njezinim bivšim kolonijama u Južnoj Americi.
Prema tome,u to vrijeme Sjedinjene Američke Države nisu pokazivale nikakve imperijalističke sklonosti,što je i razumljivo,jer su još,kao vrlo heterogena država nerazvijenih proizvodnih snaga,nastojale ugrožene izvana,prvenstveno obraniti same sebe.
Kada je Abraham Lincoln 1864. godine ponovo izabran za predsjednika, čestitku mu je ispred Međunarodnog udruženja radnika uputio Karl Marx(!),koji je inače vjerovao da će socijalistička revolucija prvo izbiti u Velikoj Britaniji i SAD-u,a tadašnji ministar u američkoj vladi Charles Francis Adams uzvratio mu je slijedećim riječima:
"Vlada Sjedinjenih Država u potpunosti je svjesna da njena politika nije niti ikada treba biti reakcionarna.
Ipak,moramo se pridržavati kursa koji nam je uvijek bio svojstven - uzdržavanje od bilo kakve propagande i nelegalne intervencije u inozemstvu.
Naši principi nas primoravaju da primjenjujemo istu pravdu za sva ljudska bića i sve države,i računamo na blagotvorne posljedice napora da zadržimo podršku naših sunarodnika,kao i poštovanje i prijateljstvo čitavog svijeta."(Pod. F.E.)
Pokušajmo sad usporediti ove riječi,ondašnjeg republikanca Frencisa Adamsa,s riječima sadašnjeg republikanca Georga Busha mlađeg:
"SAD ima-u interese svugdje u svijetu","ili ste s nama ili ste protiv nas", pa ćemo vidjeti koliko se odonda radikalno promijenila američka vanjska politika.
Monroeva je doktrina vladala SAD-om sve do kraja 19. stoljeća,točnije, do 1898. godine,odkada se među političarima i biznismenima pomalo budi intervencionističko raspoloženje.
Naime,te je godine,za mandata Mc Kinleya,izbio američko - španjolski rat,iz kojeg su SAD izašle kao pobjednik.
Mirovnim su ugovorom dobile Puorto Rico,Guam,Filipine(rat je brzo okončan,nakon što su počeli sukobi s tamošnjim ustanicima i pristizati prvi sanduci s američkim vojnicima)uz odštetu od 20 milijuna dolara i
Kubu koja je stavljena pod patronat.
Evo,to je, mogli bismo reći, neki ozbiljniji početak američkog impe-rijalizma.
Ali,imperijalizma,još uvijek daleko manje izraženog od onog evropskih zemalja.
Nasljednik Mc Kinleya,Theodor Roosevelt(1901.do 1908.)izazvao je u studenom 1903.godine rat u Kolumbiji,kako bi stvorio Panamu,preduvjet za izgradnju kanala.
No,i taj je rat bio,doduše,"lokalnog" karaktera,ograničen na američki kontinent,pa se to u ono vrijeme tzv. ravnoteže snaga i ne može smatrati imperijalizmom u suvremenom smislu.
Predsjednik Theodor Roosevelt prvi je ustvrdio da SAD moraju preuzeti "ulogu međunarodnog policajca".
Tu će,međutim,ulogu preuzeti,u ograničenom smislu tek poslije Drugog svjetskog rata,a u potpunosti tek poslije raspada socijalizma.
Dolaskom na vlast demokrate Woodrova Willsona 1913.godine,nastavljene su intervencije u Latinskoj Americi,pa će već pod snažnim utjecajem krupnog kapitala Willsonov internacionalizam (tada se to tako zvalo) dobiti i svoju drugu stranu medalje - imperijalizam.
Sve do 1917. godine,dok su trajale najkrvavije borbe u Evropi, Amerikanci su trgovali i sa silama Antante i sa Centralnim silama. Američka je industrija radila punom parom,a izvoz robe preko Atlantika se udvostručio.
No,zbog opasnosi od nadolazeæćg komunizma,jer tada je već u Rusiji izbila Februarska revolucija,te zbog interesa vojne industrije,a manje zbog podmorničkog incidenta (koji se uzima kao povod ulasku u rat), SAD su 3. veljače 1917. objavile rat Njemačkoj.
Dakako,ne ratuje se na teritoriju SAD-a,a na evropskom ratištu američke trupe ulaze u ozbiljnije borbe tek početkom rujna 1918.
Dakle,već tada poljoprivredno i industrijski najrazvijenija svjetska sila izbjegla je ona strahovita razaranja koja nije mogla Evropa,u ratu je izvukla samo materijalne koristi,
a izašla je iz njega kao veliki pobjednik koji se pocinje bitno uplitati u sudbinu ne samo zemalja u svom dvorištu,u srednjoj Americi, već i Evrope i svijeta.
Da je tome tako,vidimo iz tzv. Wilsonovih 14 točaka u kojima se, između ostalog,predlaže:evakuacija sa svih ruskih teritorija,restauracija Belgije,ispravak talijanskih granica,osnivanje nezavisne Poljske,i očuvanje Austrougarske (točka 10.)i dijela Otomanskog carstva (točka 12.)što je uvelike išlo protiv stvaranja jugoslavenske državne zajednice
Iz tog dokumenta izlazi na vidjelo američko licemjerstvo i politika dvostrukih standarda,koji će u međunarodnim odnosima doći do izražaja sjaja nešto kasnije.
Evo,uzmimo,primjera radi,prvu Willsonovu točku:
"Mirovni ugovori bit će javno raspravljani i zaključeni,a svi budući međunarodni i diplomatski pregovori vodit će se otvoreno u duhu moguće iskrenosti."
Poznato je,međutim,da na mirovnoj konferenciji u Versaillesu ni o čemu nisu odlučivale male zemlje,već isključivo "Savjet četvorice",koji su sačinjavali predstavnici:Italije,Britanije,Francuske i SAD-a,i da su se odluke donosile u zatvorenim prostorijama,daleko od očiju javnosti.
Ili, gdje se u točki 9 traži:"ispravak talijanskih granica duž linije koje jasno određuju princip nacionalnosti."
A znamo je udovoljeno imperijaističkim apetitima Italije što joj je obećano još 1915. tajnim Londonkim ugovorom.
Možda je ipak najznačajnija točka Willsonovog dokumenta ona zadnja, četrnaesta,u kojoj predlaže osnivanje jedne nadnacionalne organizacije,"kako bi velikim i malim državama bile pružene iste garancije političke nezavisnosti i teritorijalnog integriteta."(!).
Ova će točka biti,kao što znamo,kamen temeljac budućoj Ligi naroda.
Iako je,dakle,njezino stvaranje inicirano od predsjednika SAD-a,ta država neće postati njezin član.
Zašto?
Tada je još bila izražena bipolarnost na američkoj političkoj sceni,između izolacionista i intervencionista.
Ovi su prvi bili i protiv ulaska u Prvi svjetski rat,pa po prirodi stvari onda i protiv ulaska u Ligu naroda,a ovi drugi su smatrali da SAD trebaju samostalno koristiti svoju moć i silu u svijetu,bez ograničavanja sa strane.
Između tih dviju sukobljenih koncepcija jedini mogući kompromis mogao je biti - neulazak SAD-a u Ligu naroda.
Poslije će,usporedo s razvojem kapitalizma u SAD-u,izolacionizam splašnjavati,a intervencionizam bujati.
Sasvim logično,jer kapital sadrži kozmopolitski karakter i njemu,dakako,ne odgovara nacionalistička izoliranost i učmalost.
Na pitanju izolacionizma i intervencionizma dolazilo je u početku do razmimoilaženja između dvije vodeće američke stranke - demokratske i republikanske.
Demokratska je bila uglavnom intervencionistički orijentirana,a republikanska izolacionistički.
No,tamo negdje pred Drugi svjetski rat intervencionizam će prevladati u obje stranke,pa više između njih neće biti nekog značajnijeg razmimoilaženja.
Danas,i jedna i druga stranka potpuno jednako gledaju na vanjsku politiku SAD-a.
U razdoblju između dva svjetska rata,elita sveučilišnih profesora,novi-nara,bankara i pravnika formiraju Savjet za vanjske poslove,koji vrši ogroman utjecaj na vladu i javno mnijenje,služi kao eksponent krupnog kapitala i zagovara američki intervencionizam u međunarodnim odnosima.
U tom će Savjetu kasnije sjediti,između ostalih,John Foster Dulles, budući državni sekretar predsjednika Dwightea Eisenhowera(zastupao je jedno vrijeme interese Trećeg Reicha),Nellson Rockefeller,poznati milijarder i Henry Kissinger,budući savjetnik predsjednika Nixona i jedan od najvećih ideologa američkog imperijalizma.
Slaven- Broj postova : 6432
Location : Arkadija(mitološka zemlja sreće iz grčke mitologije)
Registration date : 2008-08-23 -
II dio
Slaven Sun Sep 14, 2008 4:37 am
Taj će Savjet vjerno služiti i republikanskim i demokratskim vladama.
Od 1922.do 1929.godine,dok je trajalo razdoblje tzv. privremene stabilizacije kapitalizma,Sjedinjene Američke Države bilježe ubrzani razvoj ekonomije.
Osvajaju široka tržišta,ne samo u Južnoj Americi,već i u zemljama pod britanskom dominacijom,u Aziji i na Dalekom Istoku.
No,za razliku od starih kolonijalnih sila,koje su tuđe zemlje osvajale topovima,Sjedinjene Američke Države to već u ono vrijeme rješavaju puno suptilnije,ne osvajujući teritorij,već tržišta,one na taj način formiraju svoju ekonomsku i političku zonu utjecaja.
Tih godina se američka privreda toliko osokolila da je nekontrolirana proizvodnja(po načelu laissez faire - laissez passer)dovela do hiperprodukcije i,slijedom toga,do izbijanja velike ekonomske krize 1929.godine.
Sve je počelo naglim padom dionica na njujorškoj burzi,u petak 24. listopada (poznatom kao "crni petak),a nastavilo se zaustavljanjem industrijske proizvodnje i zatvaranjem banaka.
Rezultat krize bio je drastični porast nezaposlenosti (13 milijuna 1932.godine).
Po domino efektu,kriza se iz SAD-a proširila i na ostale kapitalističke zemlje,prvenstveno one visoko razvijene.
Uspijeva je izbjeći jedino mlada socijalistička zemlja - SSSR, stavljena u izolaciju.
Velika ekonomska kriza je trajala do 1933. godine,i nadišla je po ukupnoj materijalnoj šteti Prvi svjetski rat.
I toliko uzdrmala kapitalistički svijet da se on razvojem vojne industrije poèinje već pripremati za novi rat.
Za predsjednika SAD-a izabran je 1933.Franklin Delano Roosevelt.
On izlaz iz krize nalazi u državnom intervencionizmu,pa pokreće niz mjera za oživljenje američke privrede,tzv. "New Deal",koji se uzima kao prvi primjer "državnog kapitalizma".
"Moja je administracija spasila sistem profita i slobodnog poslovanja i spriječila da taj sistem padne u provaliju..." ,govorio je tada Roosevelt.
I doista,američka se privreda nakon "New Deala" uvelike oporavila,ali je nezaposlenost ostala još izrazito visoka.
Sve do 1940.u SAD-u nikad neće biti manje od 7 milijuna nezaposlenih.
Koliko će rješenju i tog problema doprinijeti Drugi svjetski rat?
Dok je Hitlerova čizma gazila Evropu,Sjedinjene Američke Države su sa sigurne udaljenosti to promatrale pomalo ravnodušno,nastojeći ostati po strani,poučene dobrim iskustvom iz Prvog svjetskog rata a po mogućnosti razviti i ratnu trgovinu barem s jednom od zaraćenih strana.
Nije im nikako odgovaralo da rat zahvati i njihov teritorij,i to nedugo nakon što su jedva prebrodili veliku ekonomsku krizu.
A da su mislili direktno izbjeći rat,potvrđuje i njihova zatečenost japanskim napadom na Pearl Harbor i nespremnost da učinkovito odgovore.
Ali,pak su SAD i u Drugom svjetskom ratu uspjele izbjeći sukobe na vlastitom teritoriju,što se za poslijeratni uzlet privrede pokazalo spasonosnim.
Upravo zbog odsutnosti ratovanja na teritoriju SAD-a (u pet stoljetnoj povijesti te države vodili su se kraći ratovi s Meksikom i Španjolskom,te ratovi između kauboja i indijanaca i građanski rat Sjevera i Juga od 1861.do 1865.,prvobitne eksproprijacije,besplatne ropske snage,pa i utjecaja "protestanske etike",SAD su uspjele postati i najrazvijenija kapitalistička zemlja.
Dok je ekonomija drugih zemalja u ratu razarana,američka je pak doživljavala ekspanziju.
U Drugom svjetskom ratu Velika Britanija postaje glavni saveznik SAD-u (da bi se njihovo čvrsto savezništvo nastavilo i nakon rata,sve do današnjih dana),a SAD na zapadnom frontu vodeća sila antifašističke koalicije.
Poput Willsona,koji je po završetku Prvog svjetskog rata predložio osnivanje Lige naroda,ali SAD nisu postale njezin član,tako je i Roosevelt pred završetak Drugog svjetskog rata,na Teheranskoj konferenciji 1943.,predložio osnivanje OUN-a,koji je trebao biti tobože puno efikasniji od Lige naroda.
Zbog sukoba interesa velikih svjetskih sila,a naročito SAD-a i SSSR-a, UN će vrlo aljkavo funkcionirati u poslijeratnom razdoblju(na njegove odluke SAD su 150 puta stavile veto,a SSSR 162),i više služiti kao statista tadašnjim rivalima.
Od početka devedesetih SAD sve otvorenije zaobilaze UN(usput rečeno, najveći su mu dužnik)i po svom nahođenju donose odluke koje se itekako tiču međunarodne zajednice.
Ono zbog čega su se intervencionisti u Willsonovo doba protivili ulasku u Ligu naroda - samovoljno ponašanje SAD-a u svijetu bez kontrole odozgo - postalo je conditio sine qua non američke politike,pa i nakon ulaska u stalno članstvo Vijeća sigurnosti UN-a.
No,recimo još ponešto o razdoblju američke povijesti od 1945.do 1990.
Drugi svjetski rat završava bacanjem atomske bombe na Hirošimu i Naga-saki,6.i 9.kolovoza 1945.godine.
Amerikanci su atomsko oružje proizveli još u toku rata i čekali samo pogodan trenutak kada će ga upotrijebiti.
Japan bi kapitulirao ubrzo,i bez bacanja atomske bombe,koja je samo ovako bespotrebno oduzela preko milijun nedužnih života i ostavila zastrašujuće generacijske posljedice.
Kao da nije bilo suviše fašističkih zloèina u toku Drugog svjetskog rata,pa je i jedna zemlja antifašističke koalicije,pri njegovu kraju,trebala počiniti još jedan teški zločin protiv čovječnosti?
No,bacanje atomske bombe na Japan,kao da je generalna proba za atomski rat sa SSSR-om,koji tada nema atomsko naoružanje(izradit ce ga tek početkom pedesetih).
Naime,SAD i Zapad nastoje što prije srušiti SSSR i socijalizam,pa makar i po cijenu nuklearnog rata.
Odmah nakon Drugog svjetskog rata SAD počinju instrumentalizirati sve najznačajnije svjetske institucije moći.
I UN i MMF i Svjetska banka dobivaju sjedište u SAD-u i padaju pod utjecaj američkog političkog i biznis lobija.
Roosevelt je umro pred sam kraj rata.
Na njegovo je mjesto došao dotadašnji potpredsjednik Harry Truman.
S njime pak nastupa poslijeratno razdoblje američkog imperijalizma.
Niču različite teorije o sputavanju SSSR-a i komunizma.
Predlaže se,primjera radi,stvaranje "containmenta"(u prijevodu: okruženje,zadržavanje,kočenje)oko SSSR-a, nekog novog "sanitare coridone".
Stvaranje prvih "okruženja" započelo je 1947. američkom intervencijom u Grčkoj i Turskoj,odnosno slanjem vojne,tehničke i financijske pomoći tim zemljama radi spašavanja i učvršćivanja proameričkih režima.
U Trumanovoj poruci Kongresu,od 12. ožujka 1947.,naziru se glavni obrisi nove,tzv.Trumanove doktrine,koja promovira američki intervencionizam.
U toj poruci stoji i ovo:
"Čitav svijet treba prihvatiti američki sistem.
A američki sistem može preživjeti i u samoj Americi samo ako postane svjetskim sistemom."
A to je,eto,kratka i jasna formule suvremene globalizacije, započete daleko ranije nego što se misli.
Trumanova doktrina se pojavila kao sušta suprotnost Monroevoj doktrini i okrenula novu stranicu američke politike.
Tek što je završio Drugi svjetski rat,odmah je takorekući započeo novi,"hladni rat".
To je bio,najkraće rečeno,rat Zapada i Istoka,kojeg je,to treba naglasiti,bez obzira i na sve negativnosti tadašnjeg Istoka,započeo Zapad.
Uostalom,i sam akronim "hladni rat",prvi je upotrebio američki delegat u OUN-u Bernard Baruh.
Od 1945. Zapad,predvoðen SAD-om,kontinuirano provocira SSSR, a time i ostale zemlje istočnog bloka,i naprosto izaziva sukob.
Uplitanje SAD-a u politiku evropskih država poslije Prvog svjetskog rata,simbolično je,u usporedbi s onim što se događalo nakon Drugog svjetskog rata.
Koliko je američka vanjska politika postala prodorna pokazuje i perfidni plan ekonomske pomoæi Evropi - "Marshallov plan."
Tim se planom trebalo konzervirati kapitalističke društveno-ekonomske poretke u zapadnoj Evropi,dakle zaustaviti nadolazeći val socijalizma, ali,dakako,i pospiješiti izvoz američkog kapitala.
"Marshallov plan" je bio izrazito antikomunistički usmjeren.
Iako u početku namjenjen za cijelu Evropu,uskoro će se ograničiti samo na zapadnu.
Drugim riječima,pomoć su mogle dobiti isključivo one zemlje koje su podržavale politiku SAD-a.
Pa tako poglavlja "Ograničenje pomoći" piše da će SAD uskratiti pomoć nekoj zemlji
"Kada uslijed političkih promjena pomoć prestaje biti u skladu s interesima Sjedinjenih Država."
Na temelju tog plana,u travnju 1948. osnovana je Organizacija za evrop-sku ekonomsku suradnju(OEEC).
Ukupna američka pomoć,a ustvari dobra investicija,iznosila je 15 milijardi dolara,koja će se oplođena za nekoliko godina vratiti nazad.
Od tada evropski kapital značajno pada pod utjecaj američkog kapitala.
U međuvremenu,u SAD-u traje bjesomučna antikomunistička kampanja.
Razbijaju se sindikalne organizacije,guše radnički nemiri,hapse i maltretiraju komunisti,montiraju sudski procesi i sl.
Po tzv. Makaranovom zakonu (Pat McCarran),1954. je KP SAD-a proglašena ilegalnom.
Cjelokupna antikomunistička histerija kulminirala je makartizmom (nazvanim po Raymondu McCarthyu,predsjedniku zloglasnog Komiteta za ispitivanje antiameričke djelatnosti Senata),za koji je Albert Einstein rekao jednom prilikom,da je "američaka varijanta hitlerizma".
Daljnji korak u razvoju imperijalizma osnivanje je NATO pakta 1949. u Washingthonu.
Ta je vojno-politička asocijacija osnovana tobože zbog odbrane zapadnih zemalja od eventualne agresije SSSR-a i istočnog bloka,ali,osnivanje su inicirale SAD iz sasvim drugog razloga.
Vojna industrija toliko narasta da postaje glavni kotač ekonomskog razvoja(90 posto industrije odpada na vojnu,pa će poslije predsjednik Dwaight Eisenhower ukaziti na opasnost tzv.vojno-industrijskog kompleksa koji proždire američko društvo),a i njezini proizvodi traže itekako tržište.
Moralo se,dakle,preko NATO pakta omogućiti prodaju naoružanja saveznicima,a ujedno i demonstrirati moć pred SSSR-om.
Od 1922.do 1929.godine,dok je trajalo razdoblje tzv. privremene stabilizacije kapitalizma,Sjedinjene Američke Države bilježe ubrzani razvoj ekonomije.
Osvajaju široka tržišta,ne samo u Južnoj Americi,već i u zemljama pod britanskom dominacijom,u Aziji i na Dalekom Istoku.
No,za razliku od starih kolonijalnih sila,koje su tuđe zemlje osvajale topovima,Sjedinjene Američke Države to već u ono vrijeme rješavaju puno suptilnije,ne osvajujući teritorij,već tržišta,one na taj način formiraju svoju ekonomsku i političku zonu utjecaja.
Tih godina se američka privreda toliko osokolila da je nekontrolirana proizvodnja(po načelu laissez faire - laissez passer)dovela do hiperprodukcije i,slijedom toga,do izbijanja velike ekonomske krize 1929.godine.
Sve je počelo naglim padom dionica na njujorškoj burzi,u petak 24. listopada (poznatom kao "crni petak),a nastavilo se zaustavljanjem industrijske proizvodnje i zatvaranjem banaka.
Rezultat krize bio je drastični porast nezaposlenosti (13 milijuna 1932.godine).
Po domino efektu,kriza se iz SAD-a proširila i na ostale kapitalističke zemlje,prvenstveno one visoko razvijene.
Uspijeva je izbjeći jedino mlada socijalistička zemlja - SSSR, stavljena u izolaciju.
Velika ekonomska kriza je trajala do 1933. godine,i nadišla je po ukupnoj materijalnoj šteti Prvi svjetski rat.
I toliko uzdrmala kapitalistički svijet da se on razvojem vojne industrije poèinje već pripremati za novi rat.
Za predsjednika SAD-a izabran je 1933.Franklin Delano Roosevelt.
On izlaz iz krize nalazi u državnom intervencionizmu,pa pokreće niz mjera za oživljenje američke privrede,tzv. "New Deal",koji se uzima kao prvi primjer "državnog kapitalizma".
"Moja je administracija spasila sistem profita i slobodnog poslovanja i spriječila da taj sistem padne u provaliju..." ,govorio je tada Roosevelt.
I doista,američka se privreda nakon "New Deala" uvelike oporavila,ali je nezaposlenost ostala još izrazito visoka.
Sve do 1940.u SAD-u nikad neće biti manje od 7 milijuna nezaposlenih.
Koliko će rješenju i tog problema doprinijeti Drugi svjetski rat?
Dok je Hitlerova čizma gazila Evropu,Sjedinjene Američke Države su sa sigurne udaljenosti to promatrale pomalo ravnodušno,nastojeći ostati po strani,poučene dobrim iskustvom iz Prvog svjetskog rata a po mogućnosti razviti i ratnu trgovinu barem s jednom od zaraćenih strana.
Nije im nikako odgovaralo da rat zahvati i njihov teritorij,i to nedugo nakon što su jedva prebrodili veliku ekonomsku krizu.
A da su mislili direktno izbjeći rat,potvrđuje i njihova zatečenost japanskim napadom na Pearl Harbor i nespremnost da učinkovito odgovore.
Ali,pak su SAD i u Drugom svjetskom ratu uspjele izbjeći sukobe na vlastitom teritoriju,što se za poslijeratni uzlet privrede pokazalo spasonosnim.
Upravo zbog odsutnosti ratovanja na teritoriju SAD-a (u pet stoljetnoj povijesti te države vodili su se kraći ratovi s Meksikom i Španjolskom,te ratovi između kauboja i indijanaca i građanski rat Sjevera i Juga od 1861.do 1865.,prvobitne eksproprijacije,besplatne ropske snage,pa i utjecaja "protestanske etike",SAD su uspjele postati i najrazvijenija kapitalistička zemlja.
Dok je ekonomija drugih zemalja u ratu razarana,američka je pak doživljavala ekspanziju.
U Drugom svjetskom ratu Velika Britanija postaje glavni saveznik SAD-u (da bi se njihovo čvrsto savezništvo nastavilo i nakon rata,sve do današnjih dana),a SAD na zapadnom frontu vodeća sila antifašističke koalicije.
Poput Willsona,koji je po završetku Prvog svjetskog rata predložio osnivanje Lige naroda,ali SAD nisu postale njezin član,tako je i Roosevelt pred završetak Drugog svjetskog rata,na Teheranskoj konferenciji 1943.,predložio osnivanje OUN-a,koji je trebao biti tobože puno efikasniji od Lige naroda.
Zbog sukoba interesa velikih svjetskih sila,a naročito SAD-a i SSSR-a, UN će vrlo aljkavo funkcionirati u poslijeratnom razdoblju(na njegove odluke SAD su 150 puta stavile veto,a SSSR 162),i više služiti kao statista tadašnjim rivalima.
Od početka devedesetih SAD sve otvorenije zaobilaze UN(usput rečeno, najveći su mu dužnik)i po svom nahođenju donose odluke koje se itekako tiču međunarodne zajednice.
Ono zbog čega su se intervencionisti u Willsonovo doba protivili ulasku u Ligu naroda - samovoljno ponašanje SAD-a u svijetu bez kontrole odozgo - postalo je conditio sine qua non američke politike,pa i nakon ulaska u stalno članstvo Vijeća sigurnosti UN-a.
No,recimo još ponešto o razdoblju američke povijesti od 1945.do 1990.
Drugi svjetski rat završava bacanjem atomske bombe na Hirošimu i Naga-saki,6.i 9.kolovoza 1945.godine.
Amerikanci su atomsko oružje proizveli još u toku rata i čekali samo pogodan trenutak kada će ga upotrijebiti.
Japan bi kapitulirao ubrzo,i bez bacanja atomske bombe,koja je samo ovako bespotrebno oduzela preko milijun nedužnih života i ostavila zastrašujuće generacijske posljedice.
Kao da nije bilo suviše fašističkih zloèina u toku Drugog svjetskog rata,pa je i jedna zemlja antifašističke koalicije,pri njegovu kraju,trebala počiniti još jedan teški zločin protiv čovječnosti?
No,bacanje atomske bombe na Japan,kao da je generalna proba za atomski rat sa SSSR-om,koji tada nema atomsko naoružanje(izradit ce ga tek početkom pedesetih).
Naime,SAD i Zapad nastoje što prije srušiti SSSR i socijalizam,pa makar i po cijenu nuklearnog rata.
Odmah nakon Drugog svjetskog rata SAD počinju instrumentalizirati sve najznačajnije svjetske institucije moći.
I UN i MMF i Svjetska banka dobivaju sjedište u SAD-u i padaju pod utjecaj američkog političkog i biznis lobija.
Roosevelt je umro pred sam kraj rata.
Na njegovo je mjesto došao dotadašnji potpredsjednik Harry Truman.
S njime pak nastupa poslijeratno razdoblje američkog imperijalizma.
Niču različite teorije o sputavanju SSSR-a i komunizma.
Predlaže se,primjera radi,stvaranje "containmenta"(u prijevodu: okruženje,zadržavanje,kočenje)oko SSSR-a, nekog novog "sanitare coridone".
Stvaranje prvih "okruženja" započelo je 1947. američkom intervencijom u Grčkoj i Turskoj,odnosno slanjem vojne,tehničke i financijske pomoći tim zemljama radi spašavanja i učvršćivanja proameričkih režima.
U Trumanovoj poruci Kongresu,od 12. ožujka 1947.,naziru se glavni obrisi nove,tzv.Trumanove doktrine,koja promovira američki intervencionizam.
U toj poruci stoji i ovo:
"Čitav svijet treba prihvatiti američki sistem.
A američki sistem može preživjeti i u samoj Americi samo ako postane svjetskim sistemom."
A to je,eto,kratka i jasna formule suvremene globalizacije, započete daleko ranije nego što se misli.
Trumanova doktrina se pojavila kao sušta suprotnost Monroevoj doktrini i okrenula novu stranicu američke politike.
Tek što je završio Drugi svjetski rat,odmah je takorekući započeo novi,"hladni rat".
To je bio,najkraće rečeno,rat Zapada i Istoka,kojeg je,to treba naglasiti,bez obzira i na sve negativnosti tadašnjeg Istoka,započeo Zapad.
Uostalom,i sam akronim "hladni rat",prvi je upotrebio američki delegat u OUN-u Bernard Baruh.
Od 1945. Zapad,predvoðen SAD-om,kontinuirano provocira SSSR, a time i ostale zemlje istočnog bloka,i naprosto izaziva sukob.
Uplitanje SAD-a u politiku evropskih država poslije Prvog svjetskog rata,simbolično je,u usporedbi s onim što se događalo nakon Drugog svjetskog rata.
Koliko je američka vanjska politika postala prodorna pokazuje i perfidni plan ekonomske pomoæi Evropi - "Marshallov plan."
Tim se planom trebalo konzervirati kapitalističke društveno-ekonomske poretke u zapadnoj Evropi,dakle zaustaviti nadolazeći val socijalizma, ali,dakako,i pospiješiti izvoz američkog kapitala.
"Marshallov plan" je bio izrazito antikomunistički usmjeren.
Iako u početku namjenjen za cijelu Evropu,uskoro će se ograničiti samo na zapadnu.
Drugim riječima,pomoć su mogle dobiti isključivo one zemlje koje su podržavale politiku SAD-a.
Pa tako poglavlja "Ograničenje pomoći" piše da će SAD uskratiti pomoć nekoj zemlji
"Kada uslijed političkih promjena pomoć prestaje biti u skladu s interesima Sjedinjenih Država."
Na temelju tog plana,u travnju 1948. osnovana je Organizacija za evrop-sku ekonomsku suradnju(OEEC).
Ukupna američka pomoć,a ustvari dobra investicija,iznosila je 15 milijardi dolara,koja će se oplođena za nekoliko godina vratiti nazad.
Od tada evropski kapital značajno pada pod utjecaj američkog kapitala.
U međuvremenu,u SAD-u traje bjesomučna antikomunistička kampanja.
Razbijaju se sindikalne organizacije,guše radnički nemiri,hapse i maltretiraju komunisti,montiraju sudski procesi i sl.
Po tzv. Makaranovom zakonu (Pat McCarran),1954. je KP SAD-a proglašena ilegalnom.
Cjelokupna antikomunistička histerija kulminirala je makartizmom (nazvanim po Raymondu McCarthyu,predsjedniku zloglasnog Komiteta za ispitivanje antiameričke djelatnosti Senata),za koji je Albert Einstein rekao jednom prilikom,da je "američaka varijanta hitlerizma".
Daljnji korak u razvoju imperijalizma osnivanje je NATO pakta 1949. u Washingthonu.
Ta je vojno-politička asocijacija osnovana tobože zbog odbrane zapadnih zemalja od eventualne agresije SSSR-a i istočnog bloka,ali,osnivanje su inicirale SAD iz sasvim drugog razloga.
Vojna industrija toliko narasta da postaje glavni kotač ekonomskog razvoja(90 posto industrije odpada na vojnu,pa će poslije predsjednik Dwaight Eisenhower ukaziti na opasnost tzv.vojno-industrijskog kompleksa koji proždire američko društvo),a i njezini proizvodi traže itekako tržište.
Moralo se,dakle,preko NATO pakta omogućiti prodaju naoružanja saveznicima,a ujedno i demonstrirati moć pred SSSR-om.
Slaven- Broj postova : 6432
Location : Arkadija(mitološka zemlja sreće iz grčke mitologije)
Registration date : 2008-08-23 -
III dio
Slaven Sun Sep 14, 2008 4:37 am
Sjevernoatlanski pakt trebao je biti regionalnog karaktera,kako to uos-talom propisuje član 52 Povelje UN-a,ali on to nikad neće biti.
SAD će pružiti svoje pipke u sve dijelove svijeta,putem raznih vojno-političkih saveza,kao što su:Manilski pakt ili SEATO,Bagdadski pakt ili CENTO,Južnoamerički ugovor ili RIO pakt.
Ili putem bilateralnih ugovora s nizom država za slobodno korištenje vojnih baza,a naročito s onima koje se nalaze na tzv. perifernim točkama svijeta,kao što su:Japan,Južna Koreja,Tajvan,Novi Zeland,Španjolska,Panama i dr.
Pod kraj 1955. SAD već imaju vojne baze u više od 40 država širom svijeta,a samo oko SSSR-a 995 danas su vojno prisutne u 132 od 190 država članica UN-a).
Svi ti paktovi i bilateralni ugovori nastali su pod krinkom borbe protiv "komunističke opasnosti i sovjetske penetracije".
Da ne zaboravimo,Varšavski pakt je stvoren tek 1955.kao reakcija na primanje SR Njemačke u NATO,čime se čaša strpljenja SSSR-a napokon prelila.
Dakle,Sjedinjene Američke Države izrastaju sredinom prošlog stoljeća u najagresivniju zemlju svijeta.
Potiču mnoge ratove,a u nekima otvoreno i sudjeluju(Koreja,Kuba, Malezija,Filipini,Vijetnam,Laos,Kambodža...).
Staju na stranu reakcionarnih režima(Grčka,Tajvan,Čile,Afganistan,Iz-rael...).
Vode pedesetih i šezdesetih godina dva velika kopnene rata - korejski i vijetnamski.
Obadva gube.
Poučene onda lošim iskustvom kopnenih ratova,poslije će,a naročito u današnje vrijeme,promijeniti strategiju ratovanja,oslanjajući se više na ratove iz zraka (tzv.humano bombardiranje),koji oduzimaju manje ljudskih života,a prije dovode neprijatelja do kapitulacije.
Po nekim procjenama,SAD su do sada izazvale oko 70 lokalnih ratova.
O njima bi se moglo još štošta reći,ali nekom drugom prilikom.
Čak je i predsjednik J.F.Kennedy,za koga vlada uvjerenje da je bio veliki demokrata i humanista što u neku ruku stoji kad je u pitanju unutrašnja politika(možda je zato i ubijen?!),također vodio agresivnu vanjsku politiku.
Poznat je Kenedyjev projekt atlanske ekonomske i političe zajednice, kojom je nastojao integrirati zapadne kapitalistièke zemlje,a imajući na umu njihove velike ekonomske potencijale,značajne za daljnju američu robnu ekspanziju.
Poznat je i Kennedyjev program "Savez za progres",kojim je nastojao spriječti osnažene socijalističke pokrete u Latinskoj Americi.
No,pored toga,Kennedy je 1961.naredio iskrcavanje kontra-revolucionarnih emigrantskih snaga u Zaljevu svinja,a onda i bombardiranje Kube.
Naredio je i napad na Vijetnam.
Pa,ipak,ne smiju se zaboraviti ni Kennedyjevi dobri potezi na unutrašnjem polju(suzbijanje rasne segregacije),kao ni oni na međnarodnom:ugovor o primirju u Laosu,zatopljenje odnosa s Moskvom, sporazum o nuklearnom razoružanju - što je vjerojatno razljutilo neke ratnohuškače krugove.
Ti su krugovi inačebili vrlo utjecajni u američom društvu,a razvili su i morbidnu vojnu doktrinu - "ravnoteža straha",po kojoj je,zamislite,mir više vjerojatan ako se dva bloka permanentno,ali uravnoteženo naoružavaju i tako održavaju stanje stalne međusobne napetosti i straha.
Valja još reć da je američa obavještajna služba "CIA" bila i ostala leglo ratnih huškač,a i najveća svjetska teroristička organizacija
Nema ni jednog značjnijeg političog zapleta ili ratnog sukoba u koje nisu umješani njezini prsti.
Od rušenja vlade Mohameda Mosadika u Iranu pa do ubistva Salvadorea Alliendea u Čleu,od pripremanje invazije na Kubu pa do financiranje talibana u Afganistanu (!),od poticanja nemira na Cipru pa do rušenja Jugoslavije...
Evo nas,najzad,i do posljednjeg razdoblja američog imperijalizma.
Krajem osamdesetih godina SAD pružaju svestranu političu i financijsku podršku antisocijalističim i nacionalističim pokretima i strankama širom istočog bloka.
Nakon pada Berlinskog zida i raspada SSSR-a,postaju jedina supersila, koja sada nesmetano,po svojim uzusima,kroji "novi svjetski poredak" (termin je prvi upotrebio 1990. Georges Bush st.)
Do raspada SSSR-a,svijet je bio blokovski podijeljen,što je značlo da SAD moraju donekle obuzdati svoje imperijalističe apetite u korist snažnog konkurenta,a poslije raspada,postaje unipolaran,što znač da SAD više nema tko obuzdati.
Sve je podređno jednom centru moć,jednoj državi.
I UN i NATO i MMF i Svjetska banka...
Ama baš sve.
U svijetu je krahirao jedan totalitarizam,tzv. komunistički,sovjetski,koji se hrvao s drugim totalitarizmom,tzv. neoliberalnim,američkim.
Ovaj sada nesmetano zauzima cijeli globus,pa utoliko svoju politiku i naziva globalizacijom.
Ako je imperijalizam najviši stadij kapitalizma,onda je globalizacija najviši stadij imperijalizma.
A lice i naličje takve globalizacije upravo su SAD.
Još je T. Roosevelt SAD-u namjenio ulogu svjetskog policajca,ali,kako je to dobro primijetio poznati slovenski sociolog Tonči Kuzmanić, policajac je u službi zakona,a nije iznad zakona,zar ne?
A SAD se posljednjih godina stavljaju iznad zakona,iznad Vijeća sigurnosti,iznad Međunarodnog kaznenog suda,a bogme i iznad NATO-pakta.
I dok su prije neprijatelji bile socijalističke zemlje,sada su uglavnom islamske.
I dok su prije neprijatelji bili komunisti,sada su teroristi.
Kao što je borba protiv komunizma krila iza sebe ekonomske interese, tako to danas krije i borba protiv terorizma(koji je jednim dijelom rezultat američke politike i neoliberalne globalizacije).
Kao što je jučer vojni angažman SAD-a u Kolumbiji bio tobože zbog borbe protiv trgovine drogom,pa je proširen na borbu protiv političkog nasilja,a ustvari zbog zaštite naftovoda kojim se nafta iz unutrašnjosti transportira do rafinerija na obali,tako je i danas borba protiv oružja za masovno uništenje u Iraku (kao da ga SAD nemaju!) ustvari borba za bliskoistoèni naftovod.
Da će SAD imati neprijateljski stav prema nekim,ponavljamo - nekim, islamskim državama(očigledna je politika dvostrukih standarda)pokazalo se već početkom devedesetih,kada je izvršen napad na Irak (Zaljevski rat).
Strategija kojom treba zadovoljiti povećane potrebe SAD-a za naftom objavljena je u dokumentu "Nacional Energy Policy Develpment Group", koji je potpisao potpredsjednik Dick Cheney.
Naime,SAD će 2020.,a ova se strategija odnosi na razdoblje od 25 godina,morati uvoziti 60% više nafte nego danas,jer rezervi ima za jedva deset godina,pa to već izaziva paniku u naftnim korporacijama i političkim strukturama.
Još kad znamo da se u Perzijskom zaljevu nalazi dvije trećine svjetskih energetskih rezervi,bit će nam puno jasnije zašto se po drugi put sprema napad na Irak( ta zemlja posjeduje naftne rezeve za više od jednog stoljeća).
Sjedinjene Američke Države nastojat će osigurati slobodno korištenje najvećih izvorišta nafte u Perzijskom zaljevu(otud interes za Irak,Iran,Saudijsku Arabiju) i u Kaspijskom bazenu (posebno u Kazahstanu i Azerbejdžanu).
Što se tiče Perzijskog zaljeva,potrebno je za prvu ruku srušiti režim Sadama Huseinna i uspostaviti proamerički režim.
Što se tiče Kaspijskog bazena,potrebno je osigurati slobodni prolaz naftovoda od Kazahstana i Azerbejdžana preko Turske,Bugarske i Rumunjske do Mađarske(sve četiri su članice NATO-a).
Osim toga,vojne baze SAD-a u BiH,Kosovu i Makedoniji,strateški su izuzetno važne,jer se odatle može kontrolirati cijeli Mediteran, dakle "srce svijeta",a time i Kaspijski bazen.
Zbog svojih strateških interesa,Sjedinjene Američke Države su instru-menalizirale i NATO pakt,a to je bilo više nego očiti kada je 1999. izvršen napad na SR Jugoslaviju.
NATO je inače samo dva puta upotrijebio silu otkad postoji,prvi put 1995.protiv bosanskih Srba,a drugi put 1999.protiv SRJ,a to znači u oba sluèaja,izvan svojih granica,čime je ozbiljno povrijedio svoj vlastiti Statut,te Povelju UN-a i ustave većine zemalja članica.
Mediteran,Bliski i Daleki Istok,najvažnije su strateške točke SAD-a.
Nakon 11. rujna 2001. i napada na Afganistan,mnogi će reći:
"Ništa više neće biti kao prije".
I neće,doista!
"Pentagon" je vojno i geostrateški podijelio svijet na pet dijelova(tzv."UNECOM"),i predvidio postavljanje antiraketnog štita,kojim bi se zaštitile "demokratske" zemlje od "nedemokratskih",pa i preselio jedan dio nuklearnog oružja u svemir,kako bi se valjda i odande mogao kon-trolirati svaki kutak zemlje.
A izradio je i novu vojnu strategiju "preventivnog ratovanja",
koja predstavlja veliku opasnost za suvremeno čovječanstvo.
Što znači preventivno djelovati,da li osuti bombe po svakoj državi, koja po svojevoljnom izboru Georga Busha ne ulazi u "osovinu dobra".
Naime,američki predsjednik je svrstao države svijeta u "osovinu dobra" i "osovinu zla",kao što su nekad davno Rimljani dijelili narode na "civilizirane" i "barbare."
Poznato je koje to države ulaze u "osovinu zla",jer ih je jednom Bush javno prozvao,i one će kad-tad biti napadnute.
Bez obzira koja stranka bila na vlasti i tko bio predsjednik,jer američka politika je usko povezana s ekonomijom,
ekonomija s vojnom industrijom,a vojna industrija s ratovima.
Ratovi su u naravi svakog imperijalizma.
Pa tako i američkog.
Vojni proračun za obranu SAD-a uskoro će biti veći od proračuna devet najrazvijenijih država na svijetu,a u 2003.iznosit će frapantnih 379 milijardi dolara (45 milijardi više nego 2002.)
I na kraju,postavlja se pitanje,koliko će još dugo SAD gospodariti svijetom?
Na to pitanje je nemoguće odgovoriti.
No,jedno je izvan sumnje:
"Svako carstvo je za svoga vakta".
Sjedinjene Američke Države su danas na vrhuncu svoje moći,a to znači i na početku kraja te moći."
FILIP ERCEG
SAD će pružiti svoje pipke u sve dijelove svijeta,putem raznih vojno-političkih saveza,kao što su:Manilski pakt ili SEATO,Bagdadski pakt ili CENTO,Južnoamerički ugovor ili RIO pakt.
Ili putem bilateralnih ugovora s nizom država za slobodno korištenje vojnih baza,a naročito s onima koje se nalaze na tzv. perifernim točkama svijeta,kao što su:Japan,Južna Koreja,Tajvan,Novi Zeland,Španjolska,Panama i dr.
Pod kraj 1955. SAD već imaju vojne baze u više od 40 država širom svijeta,a samo oko SSSR-a 995 danas su vojno prisutne u 132 od 190 država članica UN-a).
Svi ti paktovi i bilateralni ugovori nastali su pod krinkom borbe protiv "komunističke opasnosti i sovjetske penetracije".
Da ne zaboravimo,Varšavski pakt je stvoren tek 1955.kao reakcija na primanje SR Njemačke u NATO,čime se čaša strpljenja SSSR-a napokon prelila.
Dakle,Sjedinjene Američke Države izrastaju sredinom prošlog stoljeća u najagresivniju zemlju svijeta.
Potiču mnoge ratove,a u nekima otvoreno i sudjeluju(Koreja,Kuba, Malezija,Filipini,Vijetnam,Laos,Kambodža...).
Staju na stranu reakcionarnih režima(Grčka,Tajvan,Čile,Afganistan,Iz-rael...).
Vode pedesetih i šezdesetih godina dva velika kopnene rata - korejski i vijetnamski.
Obadva gube.
Poučene onda lošim iskustvom kopnenih ratova,poslije će,a naročito u današnje vrijeme,promijeniti strategiju ratovanja,oslanjajući se više na ratove iz zraka (tzv.humano bombardiranje),koji oduzimaju manje ljudskih života,a prije dovode neprijatelja do kapitulacije.
Po nekim procjenama,SAD su do sada izazvale oko 70 lokalnih ratova.
O njima bi se moglo još štošta reći,ali nekom drugom prilikom.
Čak je i predsjednik J.F.Kennedy,za koga vlada uvjerenje da je bio veliki demokrata i humanista što u neku ruku stoji kad je u pitanju unutrašnja politika(možda je zato i ubijen?!),također vodio agresivnu vanjsku politiku.
Poznat je Kenedyjev projekt atlanske ekonomske i političe zajednice, kojom je nastojao integrirati zapadne kapitalistièke zemlje,a imajući na umu njihove velike ekonomske potencijale,značajne za daljnju američu robnu ekspanziju.
Poznat je i Kennedyjev program "Savez za progres",kojim je nastojao spriječti osnažene socijalističke pokrete u Latinskoj Americi.
No,pored toga,Kennedy je 1961.naredio iskrcavanje kontra-revolucionarnih emigrantskih snaga u Zaljevu svinja,a onda i bombardiranje Kube.
Naredio je i napad na Vijetnam.
Pa,ipak,ne smiju se zaboraviti ni Kennedyjevi dobri potezi na unutrašnjem polju(suzbijanje rasne segregacije),kao ni oni na međnarodnom:ugovor o primirju u Laosu,zatopljenje odnosa s Moskvom, sporazum o nuklearnom razoružanju - što je vjerojatno razljutilo neke ratnohuškače krugove.
Ti su krugovi inačebili vrlo utjecajni u američom društvu,a razvili su i morbidnu vojnu doktrinu - "ravnoteža straha",po kojoj je,zamislite,mir više vjerojatan ako se dva bloka permanentno,ali uravnoteženo naoružavaju i tako održavaju stanje stalne međusobne napetosti i straha.
Valja još reć da je američa obavještajna služba "CIA" bila i ostala leglo ratnih huškač,a i najveća svjetska teroristička organizacija
Nema ni jednog značjnijeg političog zapleta ili ratnog sukoba u koje nisu umješani njezini prsti.
Od rušenja vlade Mohameda Mosadika u Iranu pa do ubistva Salvadorea Alliendea u Čleu,od pripremanje invazije na Kubu pa do financiranje talibana u Afganistanu (!),od poticanja nemira na Cipru pa do rušenja Jugoslavije...
Evo nas,najzad,i do posljednjeg razdoblja američog imperijalizma.
Krajem osamdesetih godina SAD pružaju svestranu političu i financijsku podršku antisocijalističim i nacionalističim pokretima i strankama širom istočog bloka.
Nakon pada Berlinskog zida i raspada SSSR-a,postaju jedina supersila, koja sada nesmetano,po svojim uzusima,kroji "novi svjetski poredak" (termin je prvi upotrebio 1990. Georges Bush st.)
Do raspada SSSR-a,svijet je bio blokovski podijeljen,što je značlo da SAD moraju donekle obuzdati svoje imperijalističe apetite u korist snažnog konkurenta,a poslije raspada,postaje unipolaran,što znač da SAD više nema tko obuzdati.
Sve je podređno jednom centru moć,jednoj državi.
I UN i NATO i MMF i Svjetska banka...
Ama baš sve.
U svijetu je krahirao jedan totalitarizam,tzv. komunistički,sovjetski,koji se hrvao s drugim totalitarizmom,tzv. neoliberalnim,američkim.
Ovaj sada nesmetano zauzima cijeli globus,pa utoliko svoju politiku i naziva globalizacijom.
Ako je imperijalizam najviši stadij kapitalizma,onda je globalizacija najviši stadij imperijalizma.
A lice i naličje takve globalizacije upravo su SAD.
Još je T. Roosevelt SAD-u namjenio ulogu svjetskog policajca,ali,kako je to dobro primijetio poznati slovenski sociolog Tonči Kuzmanić, policajac je u službi zakona,a nije iznad zakona,zar ne?
A SAD se posljednjih godina stavljaju iznad zakona,iznad Vijeća sigurnosti,iznad Međunarodnog kaznenog suda,a bogme i iznad NATO-pakta.
I dok su prije neprijatelji bile socijalističke zemlje,sada su uglavnom islamske.
I dok su prije neprijatelji bili komunisti,sada su teroristi.
Kao što je borba protiv komunizma krila iza sebe ekonomske interese, tako to danas krije i borba protiv terorizma(koji je jednim dijelom rezultat američke politike i neoliberalne globalizacije).
Kao što je jučer vojni angažman SAD-a u Kolumbiji bio tobože zbog borbe protiv trgovine drogom,pa je proširen na borbu protiv političkog nasilja,a ustvari zbog zaštite naftovoda kojim se nafta iz unutrašnjosti transportira do rafinerija na obali,tako je i danas borba protiv oružja za masovno uništenje u Iraku (kao da ga SAD nemaju!) ustvari borba za bliskoistoèni naftovod.
Da će SAD imati neprijateljski stav prema nekim,ponavljamo - nekim, islamskim državama(očigledna je politika dvostrukih standarda)pokazalo se već početkom devedesetih,kada je izvršen napad na Irak (Zaljevski rat).
Strategija kojom treba zadovoljiti povećane potrebe SAD-a za naftom objavljena je u dokumentu "Nacional Energy Policy Develpment Group", koji je potpisao potpredsjednik Dick Cheney.
Naime,SAD će 2020.,a ova se strategija odnosi na razdoblje od 25 godina,morati uvoziti 60% više nafte nego danas,jer rezervi ima za jedva deset godina,pa to već izaziva paniku u naftnim korporacijama i političkim strukturama.
Još kad znamo da se u Perzijskom zaljevu nalazi dvije trećine svjetskih energetskih rezervi,bit će nam puno jasnije zašto se po drugi put sprema napad na Irak( ta zemlja posjeduje naftne rezeve za više od jednog stoljeća).
Sjedinjene Američke Države nastojat će osigurati slobodno korištenje najvećih izvorišta nafte u Perzijskom zaljevu(otud interes za Irak,Iran,Saudijsku Arabiju) i u Kaspijskom bazenu (posebno u Kazahstanu i Azerbejdžanu).
Što se tiče Perzijskog zaljeva,potrebno je za prvu ruku srušiti režim Sadama Huseinna i uspostaviti proamerički režim.
Što se tiče Kaspijskog bazena,potrebno je osigurati slobodni prolaz naftovoda od Kazahstana i Azerbejdžana preko Turske,Bugarske i Rumunjske do Mađarske(sve četiri su članice NATO-a).
Osim toga,vojne baze SAD-a u BiH,Kosovu i Makedoniji,strateški su izuzetno važne,jer se odatle može kontrolirati cijeli Mediteran, dakle "srce svijeta",a time i Kaspijski bazen.
Zbog svojih strateških interesa,Sjedinjene Američke Države su instru-menalizirale i NATO pakt,a to je bilo više nego očiti kada je 1999. izvršen napad na SR Jugoslaviju.
NATO je inače samo dva puta upotrijebio silu otkad postoji,prvi put 1995.protiv bosanskih Srba,a drugi put 1999.protiv SRJ,a to znači u oba sluèaja,izvan svojih granica,čime je ozbiljno povrijedio svoj vlastiti Statut,te Povelju UN-a i ustave većine zemalja članica.
Mediteran,Bliski i Daleki Istok,najvažnije su strateške točke SAD-a.
Nakon 11. rujna 2001. i napada na Afganistan,mnogi će reći:
"Ništa više neće biti kao prije".
I neće,doista!
"Pentagon" je vojno i geostrateški podijelio svijet na pet dijelova(tzv."UNECOM"),i predvidio postavljanje antiraketnog štita,kojim bi se zaštitile "demokratske" zemlje od "nedemokratskih",pa i preselio jedan dio nuklearnog oružja u svemir,kako bi se valjda i odande mogao kon-trolirati svaki kutak zemlje.
A izradio je i novu vojnu strategiju "preventivnog ratovanja",
koja predstavlja veliku opasnost za suvremeno čovječanstvo.
Što znači preventivno djelovati,da li osuti bombe po svakoj državi, koja po svojevoljnom izboru Georga Busha ne ulazi u "osovinu dobra".
Naime,američki predsjednik je svrstao države svijeta u "osovinu dobra" i "osovinu zla",kao što su nekad davno Rimljani dijelili narode na "civilizirane" i "barbare."
Poznato je koje to države ulaze u "osovinu zla",jer ih je jednom Bush javno prozvao,i one će kad-tad biti napadnute.
Bez obzira koja stranka bila na vlasti i tko bio predsjednik,jer američka politika je usko povezana s ekonomijom,
ekonomija s vojnom industrijom,a vojna industrija s ratovima.
Ratovi su u naravi svakog imperijalizma.
Pa tako i američkog.
Vojni proračun za obranu SAD-a uskoro će biti veći od proračuna devet najrazvijenijih država na svijetu,a u 2003.iznosit će frapantnih 379 milijardi dolara (45 milijardi više nego 2002.)
I na kraju,postavlja se pitanje,koliko će još dugo SAD gospodariti svijetom?
Na to pitanje je nemoguće odgovoriti.
No,jedno je izvan sumnje:
"Svako carstvo je za svoga vakta".
Sjedinjene Američke Države su danas na vrhuncu svoje moći,a to znači i na početku kraja te moći."
FILIP ERCEG
Slaven- Broj postova : 6432
Location : Arkadija(mitološka zemlja sreće iz grčke mitologije)
Registration date : 2008-08-23 -
"RAT KAO TRGOVINA-LICE I NALIČJE AMERIČKIH OSVAJAČKIH R
Slaven Sun Sep 14, 2008 4:38 am
"RAT KAO TRGOVINA
LICE I NALIČJE AMERIČKIH OSVAJAČKIH RATOVA"
PREVOD: OLGA DARIĆ
"Svet obično misli da kada država stupi u rat,to njena vojska i vojni sektor na sopstvenim plećima iznose teret rata.
Što nije tačno.
Izvestan broj privatnih preduzeća,odnosno njihovi generalni direktori, u današnje vreme odlučju u stvarima koje su ranije bile isključiva nadležnost predsednika države i Kongresa.
Stvarni nosioci rata danas su zapravo privatna vojna preduzeća,odnosno privatna lica kao njihovi pravni zastupnici.
Po nalogu takvih slani su plaćenici u Hrvatsku,Makedoniju,Kolumbiju,Avganistan i Irak.
Da bi izvrdao Kongres i ratne izveštače,bez kojih je konvencionalni rat nezamisliv,režim Sjedinjenih Američkih Država danas ratuje preko prenosnog lanca,tj. služi se privatnim preduzećima kao rukavicama.
Američka vlada se oslanja u sve većoj meri na firme(tipa "Military Professional Resources Incorporated "- "MPRI")specijalizovane za vojnu obuku i pružanje usluga,kako američkom,tako i režimima drugih zemalja.
Rat je za tu firmu unosan posao i ništa više.
Hrvatski ministar odbrane se 24. marta 1994. obratio SAD za pomoć protiv Srbije.
Da bi izigrao odluku OUN o zabrani isporuke oružja republikama iz sastava Jugoslovenske federacije,"Pentagon" je hrvatskog ministra jednostavno uputio na adresu "MPRI."
Samo nekoliko meseci nakon što su unajmili "MPRI",Hrvati su izveli vanredno uspešnu operaciju "Oluja" agresijom na Krajinu,naseljenu mahom srpskim življem.
"MPRI" je upotrebio vazduhoplovstvo,artiljeriju i pešadiju,stradalo je nebrojeno Srba a 250.000 je izbeglo.
Eto kako je Krajina etnicki ocišćena.
Slobo i Franjo,dva zlotvora
se dogovorili da će Hrvati dobiti "očišćenu" Krajinu i Hercegovinu,a Srbi "očišćenu" zapadnu i istočnu Bosnu
Veliki je broj takvih uslužnih preduzeća koja su prevršila meru bilo nezakonitim poslovanjem bilo unajmljivanjem lica sa kriminalnim dosijeom za račun sumnjivih klijenata.
Kongres,Ministarstvo odbrane i "Pentagon" ne vode računa o tome kako i na koji način posluju ove firme,dajući im slobodu da neometano krše važeće zakone i oslobađajući ih svake odgovornosti i kontrole.
Po ugovoru o delu u Iraku je raspoređeno nekih 15.000 ili 20.000 plaćenika.
Na svakih deset vojnika okupatorskih snaga nalazi se po jedan plaćenik koji može da postupa sa iračkim građanima po sopstvenom nahođenju bez da o tome nekome polaže račun.
Kao plaćenici oni ne podležu Povelji Ujedinjenih Nacija,Ženevskoj Konvenciji niti Nirnberškoj doktrini.
"Washington Times" od 6. oktobra 2003. izveštava da su plaćenici unajmljeni kao čuvari pojedinih ministarstava ubili izvestan broj Iračana.
Niti su bili pozvani na odgovornost za počinjeni zločin,niti je pokrenuta istraga povodom ubistava.
Mnogi od tih plaćenika nisu američki državljani pa ne podležu američkim zakonima.
"Blackwater USA",jedna od najzapaženijih firmi koje trguju plaćenicima, isporučila je šezdeset plaćenika,bivših komandosa iz Čilea od kojih su mnogi bili obučeni i unajmljeni u vreme vojne diktature A.Pinočea.
Filipince,Bosance,Amerikance obučava i unajmljuje bilo kao instruktore, obaveštajce,borce ili telohranitelje namesnika kakav je Pol Bremer.
Dnevnice tih najamnika variraju između 1000 i 1500 dolara.
Filipinci obično dobijaju 4000 $ mesečno i njihovi poslodavci neretko bez ustezanja ispoljavaju rasne predrasude prema tom narodu.
Vremena su veoma povoljna za trgovinu plaćenicima pošto je oko 6 miliona vojnika otpušteno nakon završetka hladnog rata i po biroima za nezaposlene traži uhlebljenje.
Bez stvarnih kvalifikacija,njima često ne preostaje drugo osim da za visoke nadnice prodaju svoje vojno umeće privatnim firmama za promet plaćenika.
Te firme danas ostvaruju godišnji promet od nekih 100 miliona dolara.
Najveći deo tog obrta otpada na krupne koncerne SAD kakav je "Halliburton(vlasnik-sadašnji američki potpredsjednik Dick Cheney)i filijale "Kellogg","Brown" i "Root", li na "DynCorp" i "Raytheon."
Često od Vlade papreno naplaćuju za usluge,pa su i Kongres i "Pentagon" pokrenuli postupak da bi se utvrdila namena uplaćenih sredstava.
Blokirano je trenutno1.6 miliona dolara koliko je "Halliburton" naplatio za obroke namenjene vojnicima u Iraku.(1)
Raskrinkana je još jedna podvala te firme:naplatila je papreno otpremanje vojne opreme u Irak a kamioni su bili potpuno prazni.
Na slične podvale potrošeno je stotine hiljada dolara iz sredstava prikupljenih od američkih poreskih obveznika.(2)
"DynCorp" je dobio ugovor vredan više miliona dolara da bi njegovi plaćenici obučili buduće iračke policajce.
Dotično preduzeće je svojevremeno isto tako obučavalo snage u Bosni pa je pukla bruka jer su istovremeno plaćenici trgovali belim robljem iz istočne Evrope i seksualno zlostavljali mlade devojke.
Niko nije krivično gonjen,samo su otpuštene dve osobe koje su otkrile tu bruku.
"DynCorp" posluje i kao obaveštajni servis "Pentagona" i "CIA".
Po preporuci te firme,američke okupacione snage na Haitiju uvrstile su plaćenike "odreda smrti" diktatora Fransoa Duvaliea u redove regularne Nacionalne policije i postavile na visoke položaje vojne oficire kompromitovane u vojnom udaru 1991.(3)
Privatne vojne korporacije su toliko razgranale svoje pipke da na njih otpada najveći deo koalicionih snaga u Iraku posle američkih.
Oduvek su privatne firme igrale izvesnu ulogu u ratnim uslovima, međutim,nikada tako flagrantno i nadmoćno.
Kada se pak stavlja pod lupu način njihovog poslovanja,brane se osporavanjem prava države na uplitanje u privatne privredne poslove.
Potpredsednik SAD-a Čejni(Cheney)je odbio da stavi na uvid Vrhovnom sudu odgovarajuću dokumentaciju Energetskog programa za koji je nadležan,izgovarajući se "zaštitom državne bezbednosti" i "privilegijama koje proističu iz njegovog položaja izvršne vlasti".
A u stvari,sve se svodi na to da on štiti interese svoje privatne firme.
Američki vojni zvaničnici su procenili da ce od 87 milijardi dolara iz budžeta za 2004.namenjenih za operacije na ratištima u Iraku, Avganistanu i Centralnoj Aziji,30 milijardi otpasti na privatne vojne firme.
Predstavnički dom je 22.jula velikom većinom glasova usvojio predloženih preko 400 milijardi dolara izdataka za odbranu,od čega 25 milijardi vanrednih sredstava za operacije u Avganistanu i Iraku.
Predstavnički dom glatko izdvaja milijarde za ratne troškove dok drastično opadaju izdvajanja za zbrinjavanje maloletne sirotinje, bolesnih i starih,i dok 36 sjedinjenih država grca u dubokoj krizi.
Pa ne samo što su američki građani uskraćeni za odgovarajuće socijalne usluge,nego je režim još zapao u deficit od 444 milijarde dolara.
Prema procenama objavljenim u "US Law Report" i u "US Labor Against War"(Radnici SAD protiv rata) u junu 2004. rat u Iraku koštao je SAD već 118.518.293.319 $.
Kako se budemo primicali 2005. povećanje budžeta za izgradnju Iraka samo će nastaviti da raste."
LENORA FOERSTEL
IZVORI:
(1)"Associated Press",14/05/2004
(2)"Guardian",UK,članak Ian Traymore,10. Decembar,2003.
(3)"Silverman",Ken,"Privatizing War",The Nation,28.jul 1997.
Opširnije o Halliburton-u čitalac može naći u knjizi pod naslovom:
"The Halliburton Agenda" autora Dan Briody u izdanju John Wiley and Sons.
NAPOMENA:
Tekst Lenore Foerstel "The Cost of the US Colonial War Against Iraq" izvorno je objavio Centar za istraživanje globalizacije(Centre for Research on Globalisation)
http://globalresearch.ca/articles/FOE408A.html.
© Copyright Lenora Foerstel.
LICE I NALIČJE AMERIČKIH OSVAJAČKIH RATOVA"
PREVOD: OLGA DARIĆ
"Svet obično misli da kada država stupi u rat,to njena vojska i vojni sektor na sopstvenim plećima iznose teret rata.
Što nije tačno.
Izvestan broj privatnih preduzeća,odnosno njihovi generalni direktori, u današnje vreme odlučju u stvarima koje su ranije bile isključiva nadležnost predsednika države i Kongresa.
Stvarni nosioci rata danas su zapravo privatna vojna preduzeća,odnosno privatna lica kao njihovi pravni zastupnici.
Po nalogu takvih slani su plaćenici u Hrvatsku,Makedoniju,Kolumbiju,Avganistan i Irak.
Da bi izvrdao Kongres i ratne izveštače,bez kojih je konvencionalni rat nezamisliv,režim Sjedinjenih Američkih Država danas ratuje preko prenosnog lanca,tj. služi se privatnim preduzećima kao rukavicama.
Američka vlada se oslanja u sve većoj meri na firme(tipa "Military Professional Resources Incorporated "- "MPRI")specijalizovane za vojnu obuku i pružanje usluga,kako američkom,tako i režimima drugih zemalja.
Rat je za tu firmu unosan posao i ništa više.
Hrvatski ministar odbrane se 24. marta 1994. obratio SAD za pomoć protiv Srbije.
Da bi izigrao odluku OUN o zabrani isporuke oružja republikama iz sastava Jugoslovenske federacije,"Pentagon" je hrvatskog ministra jednostavno uputio na adresu "MPRI."
Samo nekoliko meseci nakon što su unajmili "MPRI",Hrvati su izveli vanredno uspešnu operaciju "Oluja" agresijom na Krajinu,naseljenu mahom srpskim življem.
"MPRI" je upotrebio vazduhoplovstvo,artiljeriju i pešadiju,stradalo je nebrojeno Srba a 250.000 je izbeglo.
Eto kako je Krajina etnicki ocišćena.
Slobo i Franjo,dva zlotvora
se dogovorili da će Hrvati dobiti "očišćenu" Krajinu i Hercegovinu,a Srbi "očišćenu" zapadnu i istočnu Bosnu Veliki je broj takvih uslužnih preduzeća koja su prevršila meru bilo nezakonitim poslovanjem bilo unajmljivanjem lica sa kriminalnim dosijeom za račun sumnjivih klijenata.
Kongres,Ministarstvo odbrane i "Pentagon" ne vode računa o tome kako i na koji način posluju ove firme,dajući im slobodu da neometano krše važeće zakone i oslobađajući ih svake odgovornosti i kontrole.
Po ugovoru o delu u Iraku je raspoređeno nekih 15.000 ili 20.000 plaćenika.
Na svakih deset vojnika okupatorskih snaga nalazi se po jedan plaćenik koji može da postupa sa iračkim građanima po sopstvenom nahođenju bez da o tome nekome polaže račun.
Kao plaćenici oni ne podležu Povelji Ujedinjenih Nacija,Ženevskoj Konvenciji niti Nirnberškoj doktrini.
"Washington Times" od 6. oktobra 2003. izveštava da su plaćenici unajmljeni kao čuvari pojedinih ministarstava ubili izvestan broj Iračana.
Niti su bili pozvani na odgovornost za počinjeni zločin,niti je pokrenuta istraga povodom ubistava.
Mnogi od tih plaćenika nisu američki državljani pa ne podležu američkim zakonima.
"Blackwater USA",jedna od najzapaženijih firmi koje trguju plaćenicima, isporučila je šezdeset plaćenika,bivših komandosa iz Čilea od kojih su mnogi bili obučeni i unajmljeni u vreme vojne diktature A.Pinočea.
Filipince,Bosance,Amerikance obučava i unajmljuje bilo kao instruktore, obaveštajce,borce ili telohranitelje namesnika kakav je Pol Bremer.
Dnevnice tih najamnika variraju između 1000 i 1500 dolara.
Filipinci obično dobijaju 4000 $ mesečno i njihovi poslodavci neretko bez ustezanja ispoljavaju rasne predrasude prema tom narodu.
Vremena su veoma povoljna za trgovinu plaćenicima pošto je oko 6 miliona vojnika otpušteno nakon završetka hladnog rata i po biroima za nezaposlene traži uhlebljenje.
Bez stvarnih kvalifikacija,njima često ne preostaje drugo osim da za visoke nadnice prodaju svoje vojno umeće privatnim firmama za promet plaćenika.
Te firme danas ostvaruju godišnji promet od nekih 100 miliona dolara.
Najveći deo tog obrta otpada na krupne koncerne SAD kakav je "Halliburton(vlasnik-sadašnji američki potpredsjednik Dick Cheney)i filijale "Kellogg","Brown" i "Root", li na "DynCorp" i "Raytheon."
Često od Vlade papreno naplaćuju za usluge,pa su i Kongres i "Pentagon" pokrenuli postupak da bi se utvrdila namena uplaćenih sredstava.
Blokirano je trenutno1.6 miliona dolara koliko je "Halliburton" naplatio za obroke namenjene vojnicima u Iraku.(1)
Raskrinkana je još jedna podvala te firme:naplatila je papreno otpremanje vojne opreme u Irak a kamioni su bili potpuno prazni.
Na slične podvale potrošeno je stotine hiljada dolara iz sredstava prikupljenih od američkih poreskih obveznika.(2)
"DynCorp" je dobio ugovor vredan više miliona dolara da bi njegovi plaćenici obučili buduće iračke policajce.
Dotično preduzeće je svojevremeno isto tako obučavalo snage u Bosni pa je pukla bruka jer su istovremeno plaćenici trgovali belim robljem iz istočne Evrope i seksualno zlostavljali mlade devojke.
Niko nije krivično gonjen,samo su otpuštene dve osobe koje su otkrile tu bruku.
"DynCorp" posluje i kao obaveštajni servis "Pentagona" i "CIA".
Po preporuci te firme,američke okupacione snage na Haitiju uvrstile su plaćenike "odreda smrti" diktatora Fransoa Duvaliea u redove regularne Nacionalne policije i postavile na visoke položaje vojne oficire kompromitovane u vojnom udaru 1991.(3)
Privatne vojne korporacije su toliko razgranale svoje pipke da na njih otpada najveći deo koalicionih snaga u Iraku posle američkih.
Oduvek su privatne firme igrale izvesnu ulogu u ratnim uslovima, međutim,nikada tako flagrantno i nadmoćno.
Kada se pak stavlja pod lupu način njihovog poslovanja,brane se osporavanjem prava države na uplitanje u privatne privredne poslove.
Potpredsednik SAD-a Čejni(Cheney)je odbio da stavi na uvid Vrhovnom sudu odgovarajuću dokumentaciju Energetskog programa za koji je nadležan,izgovarajući se "zaštitom državne bezbednosti" i "privilegijama koje proističu iz njegovog položaja izvršne vlasti".
A u stvari,sve se svodi na to da on štiti interese svoje privatne firme.
Američki vojni zvaničnici su procenili da ce od 87 milijardi dolara iz budžeta za 2004.namenjenih za operacije na ratištima u Iraku, Avganistanu i Centralnoj Aziji,30 milijardi otpasti na privatne vojne firme.
Predstavnički dom je 22.jula velikom većinom glasova usvojio predloženih preko 400 milijardi dolara izdataka za odbranu,od čega 25 milijardi vanrednih sredstava za operacije u Avganistanu i Iraku.
Predstavnički dom glatko izdvaja milijarde za ratne troškove dok drastično opadaju izdvajanja za zbrinjavanje maloletne sirotinje, bolesnih i starih,i dok 36 sjedinjenih država grca u dubokoj krizi.
Pa ne samo što su američki građani uskraćeni za odgovarajuće socijalne usluge,nego je režim još zapao u deficit od 444 milijarde dolara.
Prema procenama objavljenim u "US Law Report" i u "US Labor Against War"(Radnici SAD protiv rata) u junu 2004. rat u Iraku koštao je SAD već 118.518.293.319 $.
Kako se budemo primicali 2005. povećanje budžeta za izgradnju Iraka samo će nastaviti da raste."
LENORA FOERSTEL
IZVORI:
(1)"Associated Press",14/05/2004
(2)"Guardian",UK,članak Ian Traymore,10. Decembar,2003.
(3)"Silverman",Ken,"Privatizing War",The Nation,28.jul 1997.
Opširnije o Halliburton-u čitalac može naći u knjizi pod naslovom:
"The Halliburton Agenda" autora Dan Briody u izdanju John Wiley and Sons.
NAPOMENA:
Tekst Lenore Foerstel "The Cost of the US Colonial War Against Iraq" izvorno je objavio Centar za istraživanje globalizacije(Centre for Research on Globalisation)
http://globalresearch.ca/articles/FOE408A.html.
© Copyright Lenora Foerstel.
Slaven- Broj postova : 6432
Location : Arkadija(mitološka zemlja sreće iz grčke mitologije)
Registration date : 2008-08-23 -
"AMERIČKE KRIZE ILI TKO JE SLIJEDEĆI"
Slaven Sun Sep 14, 2008 4:38 am
"AMERIČKE KRIZE ILI TKO JE SLIJEDEĆI?"
"U izvještavanjima o ratu u Iraku rijetko su se upotrebljavali izrazi koji najbolje opisuju događaje:agresija(osvajački oružani napad, upotreba sile u međudržavnim odnosima),napad (čin kojemu je cilj uništenje ili onesposobljenje vojske i vojnog položaja) i invazija (vojnička osvajačka operacija najvećih razmjera u drugu zemlju).
Čuo se i izraz irački sukob,ali nepravilno upotrijebljen,u smislu napada na Irak.
Značenje riječi irački sukob odgovarao bi građanskom ratu,u npr.sukobu Kurda i iračke vojske,a ne agresiji stranih sila.
Neki su upotrebljavali izraz kolonizacija,jer je jedno od značenja te riječi i okupacija i iskorištavanje tuđe zemlje, tj. nasilno pretvaranje neke zemlje u zemlju bez suvereniteta - koloniju.
"BOG - DOLAR"
Nepravilno je upotrijebljen izraz saveznici,koji podsjeća na zemlje antihitlerovske koalicije u Drugom svjetskom ratu,a s kojima agresorske snage u napadu na Irak nemaju nikakve veze.
Saveznicima bismo mogli nazvati sve one ljude svijeta koji su se usprotivili napadu na Irak i tako se svrstali uz snage za mir u svijetu.
Uz njih je i vrhovni moralni autoritet Katoličke crkve,papa Ivan Pavao II, koji je učinio sve da rata ne bude, li uzalud.
Američki vjernici nisu ga poslušali.
Očito je da Bog - dolar ("U boga mi vjerujemo",piše na zelenoj novčanici) ima za njih veći autoritet.
"SAVEZNIČKA KOALICIJA RJEŠAVA IRAČKU KRIZU?!"
Upotrebljavajući različite termine,ratni izvjestitelji mogli su se osobno opredijeliti za podršku napadu,upotrebljavajući riječi iračka kriza ili protiv napada,koristeći formulaciju agresija na Irak.
Grupa država agresora nazvana je koalicijom (udruženom grupom država radi ostvarivanja dogovorenog programa),zbog zajedničkog napada i interesa u podijeli ratnog plijena.
Ipak,najjednostavnije objašnjenje bilo bi:nekoliko kauboja se dogovorilo da opljačkaju banku,a to se nazvalo "savezničkom koalicijom koja rješava iračku krizu".
Često za Amere kažemo,potpuno pogrešno,da su svjetski policajci,jer, policajci trebaju djelovati po nekom zakonu.
SAD su srušile međunarodni pravni poredak,djelujući protivno međunarodnom pravu i rezolucijama Ujedinjenih naroda.
Kao najjača sila svijeta,SAD djeluje samostalno,prema svojim tzv. nacionalnim interesima,a zauzimajući strateške geografske točke i energetske i druge resurse i ostvarujući davno zacrtane planove u osvajanju svijeta i njegovog uobličavanja prema svojim potrebama.
U mnogim zemljama svijeta,posvuda gdje sežu američki nacionalni interesi,moraju postojati njihove vojne baze.
Ako neka država ne dopušta izgradnju američkih vojnih baza na svom teritoriju, idjeli smo to u mnogobrojnim primjerima diljem svijeta,to će biti ostvareno silom.
"AMERIČKE KRIZE"
Osim iračke,nedavno smo upoznali afganistansku i kosovsku krizu.
Svi ti termini vjerojatno su skovani u propagandnoj američkoj mašineriji i snagom medija prošireni svijetom.
Svim tim krizama zajedničko je američko prisustvo pa bi ih sve mogli nazvati američkim krizama.
Bez tih kriza,senatori ne bi mogli izglasavati sve veće vojne proračune, ne bi se mogla razvijati nova oružja koja ne bi mogli isprobati izvan vojnih poligona i na živim metama,postojala bi opasnost da nacionalna bogatstva ostanu u rukama dotičnih država,koja bi se mogla osamostaliti, vojno ojačati i onda se suprotstaviti nasrtajima drugih sila.
Eto,npr.kurdski vojnici morali su poslušati naredbu Amera,da se povuku iz osvojenog Mosula,ako ne bi korištenjem naftnih izvora financijski ojačati,a time se i vojno osamostaliti,pa bi mogli sa Kurdima u Turskoj osnovati samostalnu državu.
I Saddam je vojno ojačao zbog naftnih izvora,a prestao je surađivati sa Amerima,pa mu ih je trebalo staviti pod kontrolu.
"TKO JE TERORIST?"
Za značenje riječi terorizam - sistematska upotreba nasilja i zastrašivanja,nije se uspjelo usuglasiti mišljenja.
Običan čovjek zna značenje riječi terorizam jer ga osjeća na svojoj koži.
Kad velike sile u ulozi terorista napadaju i osvajaju,one tvrde da donose slobodu,demokraciju i boljitak.
Kad se "mali" bore za svoju slobodu,proglašava ih se teroristima.
Velike sile nikada neće definirati značenje riječi terorizam,jer bi time sebe dovele u poziciju da same sebe nazovu teroristima.
Ako je Hrvatska potpisnica tzv. antiterorističke koalicije,kada,kako i protiv koga će se boriti?
Sada,kao u najboljoj tradiciji inkvizicije Katoličke crkve u srednjem vijeku,u lovu na vještice - kada vas prokažu teroristima,slijedi napad i smrt.
Ako se i najmanje drznete prigovoriti gospodaru svijeta u njegovim osvajačkim pohodima i promijeniti ulogu poslušnika koja vam je namijenjena,dobit ćete,kao npr. Hrvatska,prijetnje i od njihovih najnižih državnih činovnika.
Ili ste terorist ili onaj koji podržava terorizam.
Ako niste za Amere,onda ste protiv njih!
Onda vas treba opametiti pametnim bombama,ugušiti kreditima, demokratizirati njihovim plaćenicima i marionetama.
Treba vam srušiti mostove,pa vam dati kredite za njihovu obnovu.
Uništiti vaše oružje da kupujete njihovo.
Zatvoriti vaše vodotokove i snabdijevanje hranom,pa se kandidirati za osobu godine u pružanju humanitarne pomoći.
Može li se u napadu koristiti oružje za masovno uništenje u traženju skladišta oružja za masovno uništenje?
Može li biti civilnih žrtava u napadu na vojne ciljeve?
Mogu li pametne bombe imati glupe šefove?
Može li imperijalizam negdje ratovati,a da se kasnije ne naplati resursima napadnute zemlje?
Je li humanitarna pomoć liječenje oboljelih od leukemije uzrokovane napadom bombama sa osiromašenim uranom?
Je li isplativije nekome baciti bombe sa radioaktivnim materijalom,nego trošiti novac na njegovo skupo skladištenje?
Ako se rat započne u želji da se neka zemlja "oslobodi",a stanovnici vas ne dočekaju kao osloboditelje hoće li napadači dobiti grižnju savijesti i uz ispriku se povući?
Jesu li napadnute(SR Jugoslavija,Irak)ili zemlje za koje se pretpostavlja da bi mogle biti napadnute(Iran, Sjeverna Koreja)slučajno ili namjerno odabrane zato što su u njima bile ili jesu na vlasti oni koji nisu ili ne slušaju u svemu Amere?
"RAT KAO TV ZABAVA"
U rukama osvajača informacija je postala moćno oružje.
Rat je postao filmska atrakcija,poput direktnog prijenosa nogometne utakmice.
Možda će se budući ratovi financirati otkupima prava televizijski mreža za direktne prijenose.
Rat bi trajao toliko dugo dok TV mreže uplaćuju pristojbe i dok ima zainteresiranih gledatelja koji bi uživali u prizorima razrušenih domova i ubijenih ljudskih bića.
Možda će se agresorima isplatiti i samofinanciranje.
Naime,financiranjem televizijskog prijenosa samo jednog rata,može se imati efekat kao da se vodilo nekoliko ratova.
Jer,u zemljama izvan ratnog područja prestrašen narod odmah dobrovoljno pristupa vojnim savezima,vlade otkazuju poslove sa državama "osovinama zla" i dopuštaju zagađenja mora nuklearnim brodovima i podmornicama,dopuštaju izgradnju stranih vojnih baza,a zemlja postaje vojni poligon za brojne vojne vježbe.
Je li bolje takvo ponašanje,nego da u slijedećem TV prijenosu rata gledate prizore iz vlastite zemlje?
Kažu da smo mi interesantni zbog bogatih izvora pitke vode,a zbog ugodne klime,kao lijepo skrovište za njihove buduće ratne zločince.
Gledajući televizijsku mrežu "CNN",možete sa velikom sigurnošću otkriti koja će slijedeća država biti napadnuta.
Vijesti iz dotične zemlje počnu se sve više i češće pojavljivati na ekranima, zatim se pojavi logotip kriza.
Diplomacija počne raditi punom parom u prikupljanju podrške,tj. u "međunarodnoj trgovini" i sakupljanju "bodova".
Ako sakupe, dobro sakupe,ako ne,ionako će napraviti što su naumili.
Slijedi promjena logotipa u napad,a ubrzo zatim u rat.
Na završetku direktnih televizijski prijenosa stoji poslije.
Tko je slijedeći?
Sirija, Iran - zato što su se usudili imati naftu i žele biti neovisni?
Kad je "saveznička" vojska već u Iraku,zašto ne bi,zbog smanjenja troškova prebacivanja,"posjetila" i susjedne zemlje?
Je li slijedeća Sjeverna Koreja,zato što želi razvijati nuklearno oružje koje je rezervirano samo za moćne,da njime mogu zastrašivati i pokoravati slabije?
"DOBRI I LOŠI DIKTATORI"
Diktatora,bojnih otrova i atomskog oružja ima širom svijeta.
Ako ste dobar diktator i surađujete,progledat će vam se kroz prste.
Ako ne surađujete,kao nekad kauboji Indijance,smjestit će vas u rezervat.
Evo,ako ste "bili dobri",možete,kao npr. Sanaderov HDZ,sa 30 posto glasova,uz blagoslov Amera,demokratskim putem doći na vlast.
Zato je Amerima draža višeparlamentarna demokracija nego loše diktature.
Jer,loše diktatore moraju ubiti ili moraju razrušiti cijelu zemlju.
Dobri diktatori dožive duboku starost,kao npr.čileanski general Pinochet, i vladaju čitavih šesnaest godina.
Prisjetimo se,taj general došao je na vlast uz pomoć SAD-a vojnim udarom u rujnu 1973. godine nakon ubojstva demokratski izabranog predsjednika socijaliste Allendea.
Salvador Allende bio je kriv što je njegova zemlja bogata bakrom i drugim rudnim bogatstvima.
"KRV ZA NAFTU"
Promotrivši slijed zadnjih američkih napada na Bosnu i Hercegovinu,SR Jugoslaviju,Afganistan i Irak vidimo da su za svaku zemlju imale neku priču koju su uspješno plasirale u javnosti,a pravi razlozi napada bili su skriveni.
Do pravih razloga napada dolazili su u početku pojedinci,ali u zadnjem napadu milijuni širom svijeta u dugim protestnim kolonama brzo su zaključili - agresija na Irak je zamjena za naftu.
Bushu su na slikovnim transparentima prosvjednici ucrtavali male brčiće.
Ljudi ipak imaju povijesno sjećanje i nisu zaboravili što se dogodilo prije šezdesetak godina!
Ima sličnosti u ratovima na području bivše Jugoslavije i Iraka.
U vrijeme rata u Hrvatskoj je boravio Peter Galbraith,a sada je otišao u Irak.
Hrvatska bi se mogla usporediti sa Iranom,Irak sa Srbijom,
Kuvajt sa Kosovom...
Inače,vidjeli smo kako se američki režim veoma dobro snalazi u ratovi
Ima na područjima sa više nacionalnosti ili plemena.
Nakon rata nekoliko je američkih baza više.
Tu su da čuvaju "teško stečeni mir".
"STOLJEĆE RATOVA"
Vojni teoretičari kažu da se nalazimo u stoljeću ratova.
Zamislite koliko ratova će biti da bi velike sile zadovoljile svoje "nacionalne interese",a poslije,kao što je u povijesti uvijek bilo,i poslije Rima i Napoleona,Španjolske i Hitlera,koliko ratova će još biti da se porobljeni oslobode agresora,a da napadač,na kraju svega,ima manju državu nego kada je krenuo u osvajanje.
Ovisno o situaciji u zadnje napadnutoj zemlji,uskoro,možda već na jesen ili u proljeće,možemo očekivati nove ratove.
Vojne jedinice su već dobro izvježbane,dobivši praktično vojno iskustvo u prethodnim ratovima i potreban im je sve manji razmak između dva rata.
Naravno da gospodari rata brinu o svojim vojnicima kako bi im osigurali najbolje uvjete djelovanja,tj. da im ne bude prevruće i prehladno.
Zato se izbjegavaju napadi ljeti i zimi.
Zemlje iz "rezervata",ako već neće da sudjeluju u direktnom ratovanju i ubijanju,svoj "reket" platit će mirovnim policijskim snagama ili humanitarnom pomoći.
Naravno,ako hoćemo da nas gospodar štiti,a to košta,moramo mu na neki način "biti zahvalni", zar ne?"
BORIS FRANIN
"U izvještavanjima o ratu u Iraku rijetko su se upotrebljavali izrazi koji najbolje opisuju događaje:agresija(osvajački oružani napad, upotreba sile u međudržavnim odnosima),napad (čin kojemu je cilj uništenje ili onesposobljenje vojske i vojnog položaja) i invazija (vojnička osvajačka operacija najvećih razmjera u drugu zemlju).
Čuo se i izraz irački sukob,ali nepravilno upotrijebljen,u smislu napada na Irak.
Značenje riječi irački sukob odgovarao bi građanskom ratu,u npr.sukobu Kurda i iračke vojske,a ne agresiji stranih sila.
Neki su upotrebljavali izraz kolonizacija,jer je jedno od značenja te riječi i okupacija i iskorištavanje tuđe zemlje, tj. nasilno pretvaranje neke zemlje u zemlju bez suvereniteta - koloniju.
"BOG - DOLAR"
Nepravilno je upotrijebljen izraz saveznici,koji podsjeća na zemlje antihitlerovske koalicije u Drugom svjetskom ratu,a s kojima agresorske snage u napadu na Irak nemaju nikakve veze.
Saveznicima bismo mogli nazvati sve one ljude svijeta koji su se usprotivili napadu na Irak i tako se svrstali uz snage za mir u svijetu.
Uz njih je i vrhovni moralni autoritet Katoličke crkve,papa Ivan Pavao II, koji je učinio sve da rata ne bude, li uzalud.
Američki vjernici nisu ga poslušali.
Očito je da Bog - dolar ("U boga mi vjerujemo",piše na zelenoj novčanici) ima za njih veći autoritet.
"SAVEZNIČKA KOALICIJA RJEŠAVA IRAČKU KRIZU?!"
Upotrebljavajući različite termine,ratni izvjestitelji mogli su se osobno opredijeliti za podršku napadu,upotrebljavajući riječi iračka kriza ili protiv napada,koristeći formulaciju agresija na Irak.
Grupa država agresora nazvana je koalicijom (udruženom grupom država radi ostvarivanja dogovorenog programa),zbog zajedničkog napada i interesa u podijeli ratnog plijena.
Ipak,najjednostavnije objašnjenje bilo bi:nekoliko kauboja se dogovorilo da opljačkaju banku,a to se nazvalo "savezničkom koalicijom koja rješava iračku krizu".
Često za Amere kažemo,potpuno pogrešno,da su svjetski policajci,jer, policajci trebaju djelovati po nekom zakonu.
SAD su srušile međunarodni pravni poredak,djelujući protivno međunarodnom pravu i rezolucijama Ujedinjenih naroda.
Kao najjača sila svijeta,SAD djeluje samostalno,prema svojim tzv. nacionalnim interesima,a zauzimajući strateške geografske točke i energetske i druge resurse i ostvarujući davno zacrtane planove u osvajanju svijeta i njegovog uobličavanja prema svojim potrebama.
U mnogim zemljama svijeta,posvuda gdje sežu američki nacionalni interesi,moraju postojati njihove vojne baze.
Ako neka država ne dopušta izgradnju američkih vojnih baza na svom teritoriju, idjeli smo to u mnogobrojnim primjerima diljem svijeta,to će biti ostvareno silom.
"AMERIČKE KRIZE"
Osim iračke,nedavno smo upoznali afganistansku i kosovsku krizu.
Svi ti termini vjerojatno su skovani u propagandnoj američkoj mašineriji i snagom medija prošireni svijetom.
Svim tim krizama zajedničko je američko prisustvo pa bi ih sve mogli nazvati američkim krizama.
Bez tih kriza,senatori ne bi mogli izglasavati sve veće vojne proračune, ne bi se mogla razvijati nova oružja koja ne bi mogli isprobati izvan vojnih poligona i na živim metama,postojala bi opasnost da nacionalna bogatstva ostanu u rukama dotičnih država,koja bi se mogla osamostaliti, vojno ojačati i onda se suprotstaviti nasrtajima drugih sila.
Eto,npr.kurdski vojnici morali su poslušati naredbu Amera,da se povuku iz osvojenog Mosula,ako ne bi korištenjem naftnih izvora financijski ojačati,a time se i vojno osamostaliti,pa bi mogli sa Kurdima u Turskoj osnovati samostalnu državu.
I Saddam je vojno ojačao zbog naftnih izvora,a prestao je surađivati sa Amerima,pa mu ih je trebalo staviti pod kontrolu.
"TKO JE TERORIST?"
Za značenje riječi terorizam - sistematska upotreba nasilja i zastrašivanja,nije se uspjelo usuglasiti mišljenja.
Običan čovjek zna značenje riječi terorizam jer ga osjeća na svojoj koži.
Kad velike sile u ulozi terorista napadaju i osvajaju,one tvrde da donose slobodu,demokraciju i boljitak.
Kad se "mali" bore za svoju slobodu,proglašava ih se teroristima.
Velike sile nikada neće definirati značenje riječi terorizam,jer bi time sebe dovele u poziciju da same sebe nazovu teroristima.
Ako je Hrvatska potpisnica tzv. antiterorističke koalicije,kada,kako i protiv koga će se boriti?
Sada,kao u najboljoj tradiciji inkvizicije Katoličke crkve u srednjem vijeku,u lovu na vještice - kada vas prokažu teroristima,slijedi napad i smrt.
Ako se i najmanje drznete prigovoriti gospodaru svijeta u njegovim osvajačkim pohodima i promijeniti ulogu poslušnika koja vam je namijenjena,dobit ćete,kao npr. Hrvatska,prijetnje i od njihovih najnižih državnih činovnika.
Ili ste terorist ili onaj koji podržava terorizam.
Ako niste za Amere,onda ste protiv njih!
Onda vas treba opametiti pametnim bombama,ugušiti kreditima, demokratizirati njihovim plaćenicima i marionetama.
Treba vam srušiti mostove,pa vam dati kredite za njihovu obnovu.
Uništiti vaše oružje da kupujete njihovo.
Zatvoriti vaše vodotokove i snabdijevanje hranom,pa se kandidirati za osobu godine u pružanju humanitarne pomoći.
Može li se u napadu koristiti oružje za masovno uništenje u traženju skladišta oružja za masovno uništenje?
Može li biti civilnih žrtava u napadu na vojne ciljeve?
Mogu li pametne bombe imati glupe šefove?
Može li imperijalizam negdje ratovati,a da se kasnije ne naplati resursima napadnute zemlje?
Je li humanitarna pomoć liječenje oboljelih od leukemije uzrokovane napadom bombama sa osiromašenim uranom?
Je li isplativije nekome baciti bombe sa radioaktivnim materijalom,nego trošiti novac na njegovo skupo skladištenje?
Ako se rat započne u želji da se neka zemlja "oslobodi",a stanovnici vas ne dočekaju kao osloboditelje hoće li napadači dobiti grižnju savijesti i uz ispriku se povući?
Jesu li napadnute(SR Jugoslavija,Irak)ili zemlje za koje se pretpostavlja da bi mogle biti napadnute(Iran, Sjeverna Koreja)slučajno ili namjerno odabrane zato što su u njima bile ili jesu na vlasti oni koji nisu ili ne slušaju u svemu Amere?
"RAT KAO TV ZABAVA"
U rukama osvajača informacija je postala moćno oružje.
Rat je postao filmska atrakcija,poput direktnog prijenosa nogometne utakmice.
Možda će se budući ratovi financirati otkupima prava televizijski mreža za direktne prijenose.
Rat bi trajao toliko dugo dok TV mreže uplaćuju pristojbe i dok ima zainteresiranih gledatelja koji bi uživali u prizorima razrušenih domova i ubijenih ljudskih bića.
Možda će se agresorima isplatiti i samofinanciranje.
Naime,financiranjem televizijskog prijenosa samo jednog rata,može se imati efekat kao da se vodilo nekoliko ratova.
Jer,u zemljama izvan ratnog područja prestrašen narod odmah dobrovoljno pristupa vojnim savezima,vlade otkazuju poslove sa državama "osovinama zla" i dopuštaju zagađenja mora nuklearnim brodovima i podmornicama,dopuštaju izgradnju stranih vojnih baza,a zemlja postaje vojni poligon za brojne vojne vježbe.
Je li bolje takvo ponašanje,nego da u slijedećem TV prijenosu rata gledate prizore iz vlastite zemlje?
Kažu da smo mi interesantni zbog bogatih izvora pitke vode,a zbog ugodne klime,kao lijepo skrovište za njihove buduće ratne zločince.
Gledajući televizijsku mrežu "CNN",možete sa velikom sigurnošću otkriti koja će slijedeća država biti napadnuta.
Vijesti iz dotične zemlje počnu se sve više i češće pojavljivati na ekranima, zatim se pojavi logotip kriza.
Diplomacija počne raditi punom parom u prikupljanju podrške,tj. u "međunarodnoj trgovini" i sakupljanju "bodova".
Ako sakupe, dobro sakupe,ako ne,ionako će napraviti što su naumili.
Slijedi promjena logotipa u napad,a ubrzo zatim u rat.
Na završetku direktnih televizijski prijenosa stoji poslije.
Tko je slijedeći?
Sirija, Iran - zato što su se usudili imati naftu i žele biti neovisni?
Kad je "saveznička" vojska već u Iraku,zašto ne bi,zbog smanjenja troškova prebacivanja,"posjetila" i susjedne zemlje?
Je li slijedeća Sjeverna Koreja,zato što želi razvijati nuklearno oružje koje je rezervirano samo za moćne,da njime mogu zastrašivati i pokoravati slabije?
"DOBRI I LOŠI DIKTATORI"
Diktatora,bojnih otrova i atomskog oružja ima širom svijeta.
Ako ste dobar diktator i surađujete,progledat će vam se kroz prste.
Ako ne surađujete,kao nekad kauboji Indijance,smjestit će vas u rezervat.
Evo,ako ste "bili dobri",možete,kao npr. Sanaderov HDZ,sa 30 posto glasova,uz blagoslov Amera,demokratskim putem doći na vlast.
Zato je Amerima draža višeparlamentarna demokracija nego loše diktature.
Jer,loše diktatore moraju ubiti ili moraju razrušiti cijelu zemlju.
Dobri diktatori dožive duboku starost,kao npr.čileanski general Pinochet, i vladaju čitavih šesnaest godina.
Prisjetimo se,taj general došao je na vlast uz pomoć SAD-a vojnim udarom u rujnu 1973. godine nakon ubojstva demokratski izabranog predsjednika socijaliste Allendea.
Salvador Allende bio je kriv što je njegova zemlja bogata bakrom i drugim rudnim bogatstvima.
"KRV ZA NAFTU"
Promotrivši slijed zadnjih američkih napada na Bosnu i Hercegovinu,SR Jugoslaviju,Afganistan i Irak vidimo da su za svaku zemlju imale neku priču koju su uspješno plasirale u javnosti,a pravi razlozi napada bili su skriveni.
Do pravih razloga napada dolazili su u početku pojedinci,ali u zadnjem napadu milijuni širom svijeta u dugim protestnim kolonama brzo su zaključili - agresija na Irak je zamjena za naftu.
Bushu su na slikovnim transparentima prosvjednici ucrtavali male brčiće.
Ljudi ipak imaju povijesno sjećanje i nisu zaboravili što se dogodilo prije šezdesetak godina!
Ima sličnosti u ratovima na području bivše Jugoslavije i Iraka.
U vrijeme rata u Hrvatskoj je boravio Peter Galbraith,a sada je otišao u Irak.
Hrvatska bi se mogla usporediti sa Iranom,Irak sa Srbijom,
Kuvajt sa Kosovom...
Inače,vidjeli smo kako se američki režim veoma dobro snalazi u ratovi
Ima na područjima sa više nacionalnosti ili plemena.
Nakon rata nekoliko je američkih baza više.
Tu su da čuvaju "teško stečeni mir".
"STOLJEĆE RATOVA"
Vojni teoretičari kažu da se nalazimo u stoljeću ratova.
Zamislite koliko ratova će biti da bi velike sile zadovoljile svoje "nacionalne interese",a poslije,kao što je u povijesti uvijek bilo,i poslije Rima i Napoleona,Španjolske i Hitlera,koliko ratova će još biti da se porobljeni oslobode agresora,a da napadač,na kraju svega,ima manju državu nego kada je krenuo u osvajanje.
Ovisno o situaciji u zadnje napadnutoj zemlji,uskoro,možda već na jesen ili u proljeće,možemo očekivati nove ratove.
Vojne jedinice su već dobro izvježbane,dobivši praktično vojno iskustvo u prethodnim ratovima i potreban im je sve manji razmak između dva rata.
Naravno da gospodari rata brinu o svojim vojnicima kako bi im osigurali najbolje uvjete djelovanja,tj. da im ne bude prevruće i prehladno.
Zato se izbjegavaju napadi ljeti i zimi.
Zemlje iz "rezervata",ako već neće da sudjeluju u direktnom ratovanju i ubijanju,svoj "reket" platit će mirovnim policijskim snagama ili humanitarnom pomoći.
Naravno,ako hoćemo da nas gospodar štiti,a to košta,moramo mu na neki način "biti zahvalni", zar ne?"
BORIS FRANIN
Slaven- Broj postova : 6432
Location : Arkadija(mitološka zemlja sreće iz grčke mitologije)
Registration date : 2008-08-23 -
"SUĐENJE AMERIČKOM SNU"
Slaven Sun Sep 14, 2008 4:38 am
"SUĐENJE AMERIČKOM SNU"
"Propast "ENRON-a",najveće energetske komapnije u SAD 2001.,stigla je na sud posle 3 godine:uhapšen je i optužen za falsifikovanje bilansa bivši šef tog nekadašnjeg giganta,Kenet Lej.
"ENRON" nije bila uspešna i bogata firma ali je Lej uspeo da te epitete dobije i to kroz zvaničnu procenu.
Kako?
"Ugradnjom" u sistem!
Lej je potkupljivanjem političara i biznismena isposlovao važna postavljenja za sebe i svoje saradnike u političkoj i finansijskoj hijerarhiji i bitno uticao na liberalizaciju energetskog sistema.
Pri tome je izrazito profitirao.
"ENRON" je postao,na zvaničnim listama,sedma po snazi kompanija u SAD,s "registrovanim" prihodom od 101 milijarde dolara.
Sa takvim "rezultatima" lako je dobijao kredite i novac hiljada malih akcionara.
"Ugradnja" u sistem u SAD ima šemu.
Lej je imao bliže veze sa oba Buša (mlađi mu je tepao "Dečko Keni" dok je finansirao njegovu izbornu kampanju sa 500 hiljada dolara).
Igrao je često golf sa Predsednikom B. Klintonom.
250 članova Kongresa SAD primilo je od Leja finansijsku potporu (od 1989.oko 5.77 miliona dolara).
Ko je "povukao mačka za rep" propašću "ENRON-a?"
Krahom na berzi,posle otkrivanja falsifikata,vrednost akcija spala je sa 90 dolara na nekoliko centi.
Hiljade malih akcionara i firmi "zavijeno je u crno" i dovedeno do "prosjačkog štapa".
Šefovi i viši menadžeri,znajući šta se "valja iza brega" na vreme su povukli svoj novac(kao kod nas iz "Dafiment banke",prim.S.M.), ostavivši na cedilu neobaveštene ulagače,kolege nižeg ranga i svoje penzionere!
"Čovek je čoveku vuk" još jednom je potvrđeno na delu!
Naravno,u sotonskom kapitalizmu ,a ne u ljudskom socijalizmu 
gdje je"Čovjek čovjeku čovjek!" 
Krah "ENRON-a" i još nekoliko do tada uzornih privrednih "džinova" u SAD(mali i srednji se i ne registruju u javnosti)dokazuje da je berzansko-računovodstveni lanac toliko hvaljenog "tržišnog" društva korumpiran i podmitljiv i da je u društvu zasnovanom na privatnoj svojini nemoguće izgraditi međuljudske odnose,takva pravila i običaje ponašanja koji bi onemogućili uspeh pojedinca,pa i države,na štetu drugih pojedinaca i država!
"ENRON" nije epizoda,ni prvi ni poslednji slučaj prevare.
On je njen simbol.
Prevara je u kapitalizmu stalno prisutna pokretačka snaga razvoja ali se teško otkriva jer nad njenom sigurnošću bdije politička vlast - država!
"ENRON" je još jedna potvrda da je "američki san" ideološka smicalica, kojom se stotine miliona ljudi drže pod komandom,u koloni sa nadom da će "jednog lepog dana" stići na njeno čelo.
Većina,naravno,maršira do kraja života u toj sivoj bezimenoj masi.
Oni su stalno na dnu.
Samo tipovi poput Leja,saplićući one ispred sebe i gazeći preko njih izbijaju napred.
Tek ponekog,kao njega,stigne "zla sudbina" dok većina s vrha nastavlja da džepari,sapliće i gazi,ne samo svoje sugrađane već ceo svet.
Očito da takvom sistemu neće "doći glave" oni koji sanjaju već oni koji više nemaju iluzija o njemu.
Takvih je sve više.
Smanjuje se i onako mali izlazak ljudi na izbore,naročito mladih(na prošlim su jedva izabrali Predsednika SAD).
To govori da su izgubili poverenje u sistem.
Taj pasivan otpor ne može dugo da traje.
Ljudi će u SAD ubrzo potražiti radikalnija rešenja za svoje probleme a naročito onda kada ostali deo sveta prestane da bude njihova kolonija i svoja bogatstva zadrži za sebe.
Za sada se priča o "američkom snu" ne sluša rado u nerazvijenim i nesvrstanim zemljama,a mnoge od njih pokazuju u praksi da više neće trpeti SAD kao svetskog gazdu i žandara(Irak,Iran,Avganistan, Palestina,Zimbave itd.)
U tome imaju podršku svetskog antiglobalističkog pokreta koji, nesumnjivo,jača i od koga se takođe mogu očekivati aktivnosti koje će naneti "više bola" američkim imperijalistima.
Buđenje socijalističke svesti u nekadašnjim socijalističkim državama (tipičan primer - Češka-
Rezultati izbora to kazuju u kojem se komunisti,očišćeni od ulizica
ponovno vraćaju na scenu 
takođe je znak da ljudi tamo neće više tako lakomo "gutati udicu" o američkom snu.
Tim pre što oni znaju za društveni model u kome su živeli 50 godina i ostvarili mnoge od svojih nada i snova a sada su to sve izgubili.
To važi i za sve jugoslovenske republike koje su u SFRJ najdalje otišle u izgradnji socijalizma.
Ne verujemo da će Jugosloveni pristati dugo da idu u koloni u kojoj se samo možeš nadati boljem a skoro ništa od toga se ne ostvaruje.
Dolazi do otrežnjenja.
Ljudi uviđaju da su miran,bezbedan i zadovoljan život zamenili za "mačku u džaku".
Uvereni smo da će se vrlo brzo praksa u kojoj živimo pokazati kao snažniji faktor u formiranju svesti naših radnika od američke propagande koju naši mediji,političke partije i vlast svaki dan prenose,oduševljenije nego njihove gazde,širom nekadašnje zajedničke domovine - Jugoslavije.
Džaba je B. Tadić požurio i posle inauguracije odjurio u SAD po nove instrukcije.
Slučaj "ENRON,-a" takvi slučajevi su svakodnevna pojava u kapitalističkim državama,treba očekivati i kod nas.
Hoćemo li pristati na život u društvu u kome svakog trenutka možeš izgubiti sve što imaš i postati prosjak?
Ne verujemo!
Pola veka smo lepo živeli u SFRJ bez ENRONA pa možemo opet bez njih."
STEVAN MIRKOVIĆ
CENTAR "TITO"
"Propast "ENRON-a",najveće energetske komapnije u SAD 2001.,stigla je na sud posle 3 godine:uhapšen je i optužen za falsifikovanje bilansa bivši šef tog nekadašnjeg giganta,Kenet Lej.
"ENRON" nije bila uspešna i bogata firma ali je Lej uspeo da te epitete dobije i to kroz zvaničnu procenu.
Kako?
"Ugradnjom" u sistem!
Lej je potkupljivanjem političara i biznismena isposlovao važna postavljenja za sebe i svoje saradnike u političkoj i finansijskoj hijerarhiji i bitno uticao na liberalizaciju energetskog sistema.
Pri tome je izrazito profitirao.
"ENRON" je postao,na zvaničnim listama,sedma po snazi kompanija u SAD,s "registrovanim" prihodom od 101 milijarde dolara.
Sa takvim "rezultatima" lako je dobijao kredite i novac hiljada malih akcionara.
"Ugradnja" u sistem u SAD ima šemu.
Lej je imao bliže veze sa oba Buša (mlađi mu je tepao "Dečko Keni" dok je finansirao njegovu izbornu kampanju sa 500 hiljada dolara).
Igrao je često golf sa Predsednikom B. Klintonom.
250 članova Kongresa SAD primilo je od Leja finansijsku potporu (od 1989.oko 5.77 miliona dolara).
Ko je "povukao mačka za rep" propašću "ENRON-a?"
Krahom na berzi,posle otkrivanja falsifikata,vrednost akcija spala je sa 90 dolara na nekoliko centi.
Hiljade malih akcionara i firmi "zavijeno je u crno" i dovedeno do "prosjačkog štapa".
Šefovi i viši menadžeri,znajući šta se "valja iza brega" na vreme su povukli svoj novac(kao kod nas iz "Dafiment banke",prim.S.M.), ostavivši na cedilu neobaveštene ulagače,kolege nižeg ranga i svoje penzionere!
"Čovek je čoveku vuk" još jednom je potvrđeno na delu!
Naravno,u sotonskom kapitalizmu
,a ne u ljudskom socijalizmu gdje je"Čovjek čovjeku čovjek!" Krah "ENRON-a" i još nekoliko do tada uzornih privrednih "džinova" u SAD(mali i srednji se i ne registruju u javnosti)dokazuje da je berzansko-računovodstveni lanac toliko hvaljenog "tržišnog" društva korumpiran i podmitljiv i da je u društvu zasnovanom na privatnoj svojini nemoguće izgraditi međuljudske odnose,takva pravila i običaje ponašanja koji bi onemogućili uspeh pojedinca,pa i države,na štetu drugih pojedinaca i država!
"ENRON" nije epizoda,ni prvi ni poslednji slučaj prevare.
On je njen simbol.
Prevara je u kapitalizmu stalno prisutna pokretačka snaga razvoja ali se teško otkriva jer nad njenom sigurnošću bdije politička vlast - država!
"ENRON" je još jedna potvrda da je "američki san" ideološka smicalica, kojom se stotine miliona ljudi drže pod komandom,u koloni sa nadom da će "jednog lepog dana" stići na njeno čelo.
Većina,naravno,maršira do kraja života u toj sivoj bezimenoj masi.
Oni su stalno na dnu.
Samo tipovi poput Leja,saplićući one ispred sebe i gazeći preko njih izbijaju napred.
Tek ponekog,kao njega,stigne "zla sudbina" dok većina s vrha nastavlja da džepari,sapliće i gazi,ne samo svoje sugrađane već ceo svet.
Očito da takvom sistemu neće "doći glave" oni koji sanjaju već oni koji više nemaju iluzija o njemu.
Takvih je sve više.
Smanjuje se i onako mali izlazak ljudi na izbore,naročito mladih(na prošlim su jedva izabrali Predsednika SAD).
To govori da su izgubili poverenje u sistem.
Taj pasivan otpor ne može dugo da traje.
Ljudi će u SAD ubrzo potražiti radikalnija rešenja za svoje probleme a naročito onda kada ostali deo sveta prestane da bude njihova kolonija i svoja bogatstva zadrži za sebe.
Za sada se priča o "američkom snu" ne sluša rado u nerazvijenim i nesvrstanim zemljama,a mnoge od njih pokazuju u praksi da više neće trpeti SAD kao svetskog gazdu i žandara(Irak,Iran,Avganistan, Palestina,Zimbave itd.)
U tome imaju podršku svetskog antiglobalističkog pokreta koji, nesumnjivo,jača i od koga se takođe mogu očekivati aktivnosti koje će naneti "više bola" američkim imperijalistima.
Buđenje socijalističke svesti u nekadašnjim socijalističkim državama (tipičan primer - Češka-
Rezultati izbora to kazuju u kojem se komunisti,očišćeni od ulizica
ponovno vraćaju na scenu takođe je znak da ljudi tamo neće više tako lakomo "gutati udicu" o američkom snu.
Tim pre što oni znaju za društveni model u kome su živeli 50 godina i ostvarili mnoge od svojih nada i snova a sada su to sve izgubili.
To važi i za sve jugoslovenske republike koje su u SFRJ najdalje otišle u izgradnji socijalizma.
Ne verujemo da će Jugosloveni pristati dugo da idu u koloni u kojoj se samo možeš nadati boljem a skoro ništa od toga se ne ostvaruje.
Dolazi do otrežnjenja.
Ljudi uviđaju da su miran,bezbedan i zadovoljan život zamenili za "mačku u džaku".
Uvereni smo da će se vrlo brzo praksa u kojoj živimo pokazati kao snažniji faktor u formiranju svesti naših radnika od američke propagande koju naši mediji,političke partije i vlast svaki dan prenose,oduševljenije nego njihove gazde,širom nekadašnje zajedničke domovine - Jugoslavije.
Džaba je B. Tadić požurio i posle inauguracije odjurio u SAD po nove instrukcije.
Slučaj "ENRON,-a" takvi slučajevi su svakodnevna pojava u kapitalističkim državama,treba očekivati i kod nas.
Hoćemo li pristati na život u društvu u kome svakog trenutka možeš izgubiti sve što imaš i postati prosjak?
Ne verujemo!
Pola veka smo lepo živeli u SFRJ bez ENRONA pa možemo opet bez njih."
STEVAN MIRKOVIĆ
CENTAR "TITO"
Slaven- Broj postova : 6432
Location : Arkadija(mitološka zemlja sreće iz grčke mitologije)
Registration date : 2008-08-23 -
"I BUŠ I KERI SU IMPERIJALISTI!"
Slaven Sun Sep 14, 2008 4:39 am
"I BUŠ I KERI SU IMPERIJALISTI!"
"Na nedavno završenim predsedničkim izborima u SAD tesnu pobedu,nad svojim demokratskim protivkandidatom i najvećim konkurentom Džonom Kerijem,odneo je republikanski predstavnik i aktuelni predsednik Sjedinjenih Država Džordž Buš.
Američka i svetska javnost su tokom predizborne kampanje bile podeljene po pitanju da li je za američki narod,kao i za narode širom sveta bolje da pobedi republikanski ili demokratski kandidat.
Da pogledamo kako su se o tome izjašnjavale dve najveće i najuticajnije američke marksističko-lenjinističke partije.
Komunistička partija SAD (CPUSA) nije imala svog kandidata na predsedničkim izborima i otvoreno je agitovala protiv Džordža Buša, navodeći kao razloge za to njegovu ultra-desničarsku i neo-konzervativističku orijentaciju koja je direktno uperena protiv interesa američke radničke klase i svih porobljenih i eksploatisanih naroda širom sveta.
U svom predizbornom programu:
"Deset osnovnih razloga zbog kojih je potrebno sprečiti Bušovu pobedu na izborima"
pripadnici CPUSA su naveli da Buš ugrožava radnička prava i ukida brojna radna mesta,privatizuje medicinsku i socijalnu zaštitu kao i državne škole,dovodi do bankrota federalnu vladu,ugrožava građanska prava,prava žena i radnika imigranata a takođe i životnu okolinu,da je njegova politika u Iraku opasnost za američku nacionalnu sigurnost i ekonomiju,da ograničava slobodu govora i osnovna ljudska prava kao i slobode seksualnih manjina.
U ovom predizbornom programu CPUSA veoma jasno i lako se prepoznaje anti-Buš orijentacija,koja je usledila zbog njegove agresivne desničarske politike kako na unutrašnjem tako i na spoljašnjem planu.
CPUSA tokom predizborne kampanje nijednom rečju nije agitovala za to da progresivne snage svoj glas daju Keriju,koji je takođe označen kao buržoaski i imperijalistički kandidat,ali sa druge strane nije vođena ni anti-Keri kampanja niti je agitovano za predstavnike nekih marksističkih i drugih progresivnih snaga koje su se pojavile na američkim predsedničkim izborima.
Iz toga se može zaključiti da su drugovi iz rukovodstva CPUSA faktički preporučili svojim aktivistima,članovima,simpatizerima i progresivnim ljudima u SAD da glasaju za Kerija kako bi se sprečio Bušov ostanak na vlasti.
Znači CPUSA je Kerija,ne zvanično,ali nezvanično svakako,označila kao "manje zlo" za američku radničku klasu i kao jedinog kandidata koji ima realne šanse da se suprotstavi Bušu.
Partija "Workers World" (WWP) je sa druge strane,stala na stanovište da su oba kandidata-favorita za pobedu na predsedničkim izborima, predstavnici krupnog kapitala i agresivne američke buržoazije koja će bez obzira ko od njih dvojice pobedi na izborima nastaviti svoju reakcionarnu politiku na unutrašnjem i imperijalističku politiku na spoljašnjem planu.
Stoga je WWP,iako svesna određenih nijansi koje postoje između ova dva kandidata,vodila i anti-Buš i anti-Keri kampanju.
Pored toga WWP je imala i svoje kandidate na predsedničkim izborima, pa je tako kandidat ove marksističko-lenjinističke partije na izborima za predsednika bio drug Džon Parker,a za potpredsednika drugarica Tereza Guteriez.
WWP je imala i jednog kandidata na izborima za Kongres a to je bila drugarica Leliani Dauel.
Drugovi iz WWP su predsedničku i kampanju za Kongres iskoristili kao tribinu za promociju marksističko-lenjinističkih ideja i antiimperijalističkih stavova.
Američka predizborna kampanja je podelila i našu javnost,tako da su se mogla čuti različita razmišljanja da li je za Srbiju i Crnu Goru bolje da pobedi Buš ili Keri
Deo buržoaskih stranaka,uglavnom iz redova nacionalističke i građanske desnice,kao i pojedine formacije građanske levice propagirale su da je za interese SCG bolje da pobedi Buš.
Kao razlog za to je navođeno da je "njegova politika prema Kosovu i uopšte prema SCG manje agresivna nego politika koju bi vodili demokrate".
Takođe,te iste snage su u horu poručivale da je "bolje da izbore ne dobiju demokrate jer bi se u predsedničku administraciju vratili Olbrajtova i drugi koji su u crno zavili naš narod".
Iako je konstatacija za Olbrajtovu i ostale iz Klintonove nekadašnje administracije tačna,potrebno je ipak primetiti da ovakva razmišljanja predstavljaju najobičniju budalaštinu i glupost.
Američka agresivna imperijalistička politika,ne samo prema SCG,već i prema svim zemljama nastalim iz nekadašnje SFRJ,će se nastaviti pod drugim Bušovim mandatom a bila bi nastavljena istim intezitetom i u gotovo identičnom obliku i da je na njegovo mesto došao Keri.
Ako loše procene nacionalističke i građanske buržoaske desnice ne treba nikog da čude,pošto je istorija pokazala retrogradnost ovih ideja koje nikada ništa dobro nisu donele radničkoj klasi i porobljenim narodima sveta,kratkovidost građanske levice u našoj zemlji može da začudi samo one manje upućene poznavaoce u politička zbivanja na ovim prostorima.
Ovakav,poprilično bizaran,banalan i prvenstveno delikventski stav predstavnika građanske levice pokazuje da je njihova politika u suštini buržoaska i da jedinu istinsku sistemsku alternativu radničkoj klasi može ponuditi samo marksističko-lenjinistička i istinski antiimperijalistička levica.
I Buš i Keri su imperijalisti i obojica su spremni da vode agresivnu i ekspanzionističku politiku širom sveta.
I jedan i drugi nisu spremni da ukinu nepravedne sankcije prema Kubi.
I jedan i drugi vode agresivnu i drsku kampanju protiv DNR Koreje,i jedan i drugi i dalje tolerišu izraelsku okupaciju Palestine.
I jedan i drugi su spremni da nastave agresivnu i okupatorsku politiku u Iraku i Avganistanu.
I jedan i drugi su odlučni da nastave imperijalističku politiku prema zemljama bivše SFRJ i da na ovim prostorima i dalje ostanu vojno, politički i ekonomski.
I jedan i drugi su spremni,da na sve načine,nastave sa kažnjavanjem svih onih koji su se suprotstavili američkom i zapadnom imperijalizmu na ovim prostorima,a cilj te politike je da sakrije da je zapadni imperijalizam,uz pomoć domaćih proimperijalističkih snaga,glavni krivac za razbijanje SFRJ i sve krvave bratoubilačke ratove i ratne zločine na ovim prostorima.
Svakako da bi za američku radničku klasu Keri predstavljao "manje zlo" od Buša koji na najgrublji mogući način krši prava proletarijata i svih ostalih obespravljenih slojeva kapitalističkog društva.
Ali isto tako je tačno da su razlike u spoljnoj politici Buša i Kerija kozmetičke te je porobljenim i obespravljenim narodima u svetu apsolutno svejedno da li je predsednik SAD republikanac ili demokrata.
Tako je bilo,tako je sada a tako će i biti sve dok SAD bude imperijalistička država.
Stoga je u SAD jedina ispravna politika ona koja ide u pravcu stvaranja takozvane "treće partije" koja neće biti rukovođena od strane buržoazije i neće raditi za agresivne interese krupnog kapitala već će okupljati sve istinske progresivne anti-kapitalističke,antiimperijalističke,antifašističke i pro-radničke snage koje će stvoriti sasvim drugačije SAD.
Tada će život biti mnogo bolji kako u Sjedinjenim Državama tako i u celom svetu."
SPARTAK
"Na nedavno završenim predsedničkim izborima u SAD tesnu pobedu,nad svojim demokratskim protivkandidatom i najvećim konkurentom Džonom Kerijem,odneo je republikanski predstavnik i aktuelni predsednik Sjedinjenih Država Džordž Buš.
Američka i svetska javnost su tokom predizborne kampanje bile podeljene po pitanju da li je za američki narod,kao i za narode širom sveta bolje da pobedi republikanski ili demokratski kandidat.
Da pogledamo kako su se o tome izjašnjavale dve najveće i najuticajnije američke marksističko-lenjinističke partije.
Komunistička partija SAD (CPUSA) nije imala svog kandidata na predsedničkim izborima i otvoreno je agitovala protiv Džordža Buša, navodeći kao razloge za to njegovu ultra-desničarsku i neo-konzervativističku orijentaciju koja je direktno uperena protiv interesa američke radničke klase i svih porobljenih i eksploatisanih naroda širom sveta.
U svom predizbornom programu:
"Deset osnovnih razloga zbog kojih je potrebno sprečiti Bušovu pobedu na izborima"
pripadnici CPUSA su naveli da Buš ugrožava radnička prava i ukida brojna radna mesta,privatizuje medicinsku i socijalnu zaštitu kao i državne škole,dovodi do bankrota federalnu vladu,ugrožava građanska prava,prava žena i radnika imigranata a takođe i životnu okolinu,da je njegova politika u Iraku opasnost za američku nacionalnu sigurnost i ekonomiju,da ograničava slobodu govora i osnovna ljudska prava kao i slobode seksualnih manjina.
U ovom predizbornom programu CPUSA veoma jasno i lako se prepoznaje anti-Buš orijentacija,koja je usledila zbog njegove agresivne desničarske politike kako na unutrašnjem tako i na spoljašnjem planu.
CPUSA tokom predizborne kampanje nijednom rečju nije agitovala za to da progresivne snage svoj glas daju Keriju,koji je takođe označen kao buržoaski i imperijalistički kandidat,ali sa druge strane nije vođena ni anti-Keri kampanja niti je agitovano za predstavnike nekih marksističkih i drugih progresivnih snaga koje su se pojavile na američkim predsedničkim izborima.
Iz toga se može zaključiti da su drugovi iz rukovodstva CPUSA faktički preporučili svojim aktivistima,članovima,simpatizerima i progresivnim ljudima u SAD da glasaju za Kerija kako bi se sprečio Bušov ostanak na vlasti.
Znači CPUSA je Kerija,ne zvanično,ali nezvanično svakako,označila kao "manje zlo" za američku radničku klasu i kao jedinog kandidata koji ima realne šanse da se suprotstavi Bušu.
Partija "Workers World" (WWP) je sa druge strane,stala na stanovište da su oba kandidata-favorita za pobedu na predsedničkim izborima, predstavnici krupnog kapitala i agresivne američke buržoazije koja će bez obzira ko od njih dvojice pobedi na izborima nastaviti svoju reakcionarnu politiku na unutrašnjem i imperijalističku politiku na spoljašnjem planu.
Stoga je WWP,iako svesna određenih nijansi koje postoje između ova dva kandidata,vodila i anti-Buš i anti-Keri kampanju.
Pored toga WWP je imala i svoje kandidate na predsedničkim izborima, pa je tako kandidat ove marksističko-lenjinističke partije na izborima za predsednika bio drug Džon Parker,a za potpredsednika drugarica Tereza Guteriez.
WWP je imala i jednog kandidata na izborima za Kongres a to je bila drugarica Leliani Dauel.
Drugovi iz WWP su predsedničku i kampanju za Kongres iskoristili kao tribinu za promociju marksističko-lenjinističkih ideja i antiimperijalističkih stavova.
Američka predizborna kampanja je podelila i našu javnost,tako da su se mogla čuti različita razmišljanja da li je za Srbiju i Crnu Goru bolje da pobedi Buš ili Keri
Deo buržoaskih stranaka,uglavnom iz redova nacionalističke i građanske desnice,kao i pojedine formacije građanske levice propagirale su da je za interese SCG bolje da pobedi Buš.
Kao razlog za to je navođeno da je "njegova politika prema Kosovu i uopšte prema SCG manje agresivna nego politika koju bi vodili demokrate".
Takođe,te iste snage su u horu poručivale da je "bolje da izbore ne dobiju demokrate jer bi se u predsedničku administraciju vratili Olbrajtova i drugi koji su u crno zavili naš narod".
Iako je konstatacija za Olbrajtovu i ostale iz Klintonove nekadašnje administracije tačna,potrebno je ipak primetiti da ovakva razmišljanja predstavljaju najobičniju budalaštinu i glupost.
Američka agresivna imperijalistička politika,ne samo prema SCG,već i prema svim zemljama nastalim iz nekadašnje SFRJ,će se nastaviti pod drugim Bušovim mandatom a bila bi nastavljena istim intezitetom i u gotovo identičnom obliku i da je na njegovo mesto došao Keri.
Ako loše procene nacionalističke i građanske buržoaske desnice ne treba nikog da čude,pošto je istorija pokazala retrogradnost ovih ideja koje nikada ništa dobro nisu donele radničkoj klasi i porobljenim narodima sveta,kratkovidost građanske levice u našoj zemlji može da začudi samo one manje upućene poznavaoce u politička zbivanja na ovim prostorima.
Ovakav,poprilično bizaran,banalan i prvenstveno delikventski stav predstavnika građanske levice pokazuje da je njihova politika u suštini buržoaska i da jedinu istinsku sistemsku alternativu radničkoj klasi može ponuditi samo marksističko-lenjinistička i istinski antiimperijalistička levica.
I Buš i Keri su imperijalisti i obojica su spremni da vode agresivnu i ekspanzionističku politiku širom sveta.
I jedan i drugi nisu spremni da ukinu nepravedne sankcije prema Kubi.
I jedan i drugi vode agresivnu i drsku kampanju protiv DNR Koreje,i jedan i drugi i dalje tolerišu izraelsku okupaciju Palestine.
I jedan i drugi su spremni da nastave agresivnu i okupatorsku politiku u Iraku i Avganistanu.
I jedan i drugi su odlučni da nastave imperijalističku politiku prema zemljama bivše SFRJ i da na ovim prostorima i dalje ostanu vojno, politički i ekonomski.
I jedan i drugi su spremni,da na sve načine,nastave sa kažnjavanjem svih onih koji su se suprotstavili američkom i zapadnom imperijalizmu na ovim prostorima,a cilj te politike je da sakrije da je zapadni imperijalizam,uz pomoć domaćih proimperijalističkih snaga,glavni krivac za razbijanje SFRJ i sve krvave bratoubilačke ratove i ratne zločine na ovim prostorima.
Svakako da bi za američku radničku klasu Keri predstavljao "manje zlo" od Buša koji na najgrublji mogući način krši prava proletarijata i svih ostalih obespravljenih slojeva kapitalističkog društva.
Ali isto tako je tačno da su razlike u spoljnoj politici Buša i Kerija kozmetičke te je porobljenim i obespravljenim narodima u svetu apsolutno svejedno da li je predsednik SAD republikanac ili demokrata.
Tako je bilo,tako je sada a tako će i biti sve dok SAD bude imperijalistička država.
Stoga je u SAD jedina ispravna politika ona koja ide u pravcu stvaranja takozvane "treće partije" koja neće biti rukovođena od strane buržoazije i neće raditi za agresivne interese krupnog kapitala već će okupljati sve istinske progresivne anti-kapitalističke,antiimperijalističke,antifašističke i pro-radničke snage koje će stvoriti sasvim drugačije SAD.
Tada će život biti mnogo bolji kako u Sjedinjenim Državama tako i u celom svetu."
SPARTAK
Slaven- Broj postova : 6432
Location : Arkadija(mitološka zemlja sreće iz grčke mitologije)
Registration date : 2008-08-23 -
"OČEVI I DJECA"
Slaven Sun Sep 14, 2008 4:39 am
"OČEVI I DJECA"
"U Ujedinjenoj Evropi potiče se stalno interes za tri novopečene članice - kepece:za Estoniju,Letoniju i Litvu.
Hladne sjeverne zemlje,čiji su građani nekad imali vruća boljševička srca, pa su kao takvi ostali zapisani i u literaturi.
Spominju se kao strogi komandanti Crvene konjice u djelima kao što su "Kako se kalio čelik",dobro poznatim generacijama očeva,ali vrlo dalekim generaciji "Sinova i prosjaka".
Jer šta je ta generacija sinova i unuka,ako ne prosjaci i torbari u modernom ruhu na ogromnom tržištu globusa?
Estonci ističu svoje drevno genetsko porijeko - potiču vele od Balta,Fina i Vikinga.
Oni nisu prljavi Slaveni,koji su ih kao "psi oktobra" dva puta okupirali u jednom stoljeću,što Estonci nikako ne mogu zaboraviti.
Zato danas u Tallinu postoji Muzej triju okupacija,od kojih dvije sovjetske. Muzej ima i svoju web stranicu.
Može se zamislitii šta im sve na njoj pišu Rusi,tretirani kao okupatori…
I poslednje ali ne i najmanje važno:u Estoniji su na vlasti socijaldemokrati.
Riga je evropska prestolnica sa najmanje sunca.
Već sama ta činjenica govori o iluminiranosti njenih stanovnika,koji su na prošlim izborima glasali za jednu koaliciju partija desnice.
Bila je to nekad čuvena baltička luka.
Danas ona ima i potpuno obnovljenu staru trgovačku četvrt sa sinagogama,koje su se odjednom našle pune jevrejskih vjernika - naročito otkad su američki novci pomogli dotad nepostojeće pobožne ljude jevrejske vjeroipovjesti.
No djeca vjerujućih Jevreja doselila su u Rigu iz drugih krajeva Rusije,jer su u baltičkim zemljama za vrijeme njemačke okupacije Jevreje tako temeljito potamanili kao nigdje u Evropi.
No,to ne bi nimalo trebalo smetati,da kupite traperice u dućanu Mihaila Eisensteina,oca filmadžije Sergeja Eisensteina.
Šta da se radi,kad se i ulice u toj zemlji zovu "Iela" što na talijanskom znači baksuz…
Jer kako se drugačije nego baksuzno može smatrati napredovanje generacija,u kojem se od dede trgovca dođe do slavnog režisera čuveneg filma "Krstarica Potemkin",kojega su vidjeli svi očevi generacije rodjene u XX stoljeću,da bi unuci,što su ugledali svijet osamdesetih godina proteklog vijeka,bili ponovo pretvoreni u kramare?
Vraćeni su natrag nekom ludom sudbinskom kockom,kao u igri "Čovječe, ne ljuti se!"
Tako je danas kramarenje postalo ne samo vrhunaravna ideologija,već i jedini mogući način da se preživi.
Taj napredak rakovim korakom (opjevan već kod Zmaja Jove:
"Oh, babo,babo!
Kupi mi babo - pečenja kupi janječeg!")
ne zna se da li je rezultat udara poznatog čarobnog štapića demokracije bombi ili molbe izrečene onoj čuvenoj zlatnoj ribici iz ruske bajke?
Ribica kao što je znano ispunjava tri želje
A te su tri u baltičkim zemljama sigurno bile:oslobodi nas Rusa,oslobodi Sovjeta,daj da imamo novaca...
Zato danas kad kao stranac uđete u taxi na primjer u Tallinu dogodi se da taksist zapita sa koliko žena gospodin želi susret:jednom,dvije ili možda tri?
U tom smislu Estonija se ističe kao zemlja vrlo uspješne tranzicije - valjda zato što su njeni stanovnici shvatili,da je duša zapadne civilizacije trgovina,ako nema druge robe,i vlastitim tijelom.
Jer,kako reče Danton u replici Mercieru u Büchnerovom komadu Dantonova smrt - "danas se sve izrađuje od ljudskog mesa,imaš pravo!"
A ta je replica bila izrečena na optužbe francuskim revolucionarima,da su bijednici,da je giljotina proizvod njihovih govora i da su gradili piramide, kao Bajazit,od ljudskih glava…
Ako su sve revolucije slične,slične su bogami i sve replike,koje im se stavljaju,kao što su slične i sve kontrarevolucije i njihovi rezultati.
A mogu se sve u svemu svesti na trgovinu ljudskim mesom.
Svaki se dan na veliku tržnicu ljudskog rada i ljudskog mesa navaljuju novi tereti mladih snaga po sve povoljnijoj ceni.
Cijena je ljudskog rada kao i ljudskog mesa to niža što je ponuda veća odnosno što je zemlja siromašnija i manja,bila ona članicom Ujedinjene Evrope ili ne.
No u buržoaskom društvu,sve mora imati lijepu formu,pa zato slave cvijećem i šampanjcem školarce koji su završili nastavu ili diplomande, koji su završili sveučilišta.
Znate li kako promocija novih diplomanada izgleda u Zagrebu?
U tipičnoj tuđmanovskoj koreografiji zastave i stijegovi sa šahovnicom pobodeni su u radijatore,svira se himna "Lijepa naša"(ali,kako je rekao Allende ne može biti lijepa zemlja,koja ovo radi svojim građanima,čak i kad obiluje prirodnim ljepotama),dok preuzvišeni rektor drži ruku na srcu ogrnut crnim plaštem,a uplašćeni su i laureandi,sa kapicama s kićenkom u stilu koji bi treba oponašati slične ceremonije iz američkih filmova.
Iako izigravaju Amerikance oni ustvari igraju novu postavu Krležinog "Kraljeva".
A obješeni,onaj sa štrikom o vratu i davljenik s ribicom u džepu,su ustvari baš oni,sinovi,novo pokoljenje - budući diplomci bez posla,bačeni na tržište rada.
Ponude su tog tržišta tričave i jadne za sve one,koji nisu sinovi "uticajnih roditelja" te su ih isti već rodili sa cijelim poduzećima,restoranima, ljetnjikovcima i jahtama u vlasništvu…
A da maskarada,kao u "Kraljevu",bude što potpunija to se "topovsko meso" tržišta rada ovako umaškarano na američki način,po onoj poslovici o žabi koja je vidjela konja da se potkiva pa i ona digla nogu,glasno zaklinje,pardon "izriče prisegu" majčici domovini,da će je vjerno služiti,a ne navodi se gdje ni kako.
I sve je to cirkusa radi,jer će velika većina tih diplomaca tranzicijskih zemalja raditi u tuđem velikom svijetu poslove za koje uopće nije potrebna univerzitetska naobrazba.
Zato Ujedinjena Evropa po Bolonjskom dogovoru reformira i kljaštri univerzitetske studije svodeći ih na tri godine u prvom stupnju.
A na drugi stupanj ići će samo oni koji budu sposobni,odnosno oni,koji budu imali dosta novaca i vremena,da ga troše na nauku!
Mladi obrazovani ljudi nisu danas neka sreća za svjetski poredak.
Obrazovano stanovništvo moglo bi se dosjetiti da ga varaju i vuku za nos, dok mu istovremeno,zaokupljenom lokalnim fašizmima i bandjerizmima, crnim zastavama i crvenim ordenjem,što se prodaje na vašarima i po staretinarnama,vuku iz džepa njegove lijepe bijele pare.
Jer cijela gore opisana prestava uz sviranje himne,za vrijeme koje svi stoje ukipljeni kao marionete,sve do bećarskog "Gaudeamus igitur", plaćena je isključivo iz roditeljskog džepa i to ništa manje nego 50 Eura!
Slično spektaklima Inkvizicije,gdje je osuđeni morao sam da financira vlastita vješala ili lomaču.
Sve je na prodaju u vrlom novom svijetu, pa i priredbe nedostojne sveučilišno obrazovanih ljudi u tranzicijskim zemljama,koje su,kako je ponzato - kripli."
JASNA TKALEC
"U Ujedinjenoj Evropi potiče se stalno interes za tri novopečene članice - kepece:za Estoniju,Letoniju i Litvu.
Hladne sjeverne zemlje,čiji su građani nekad imali vruća boljševička srca, pa su kao takvi ostali zapisani i u literaturi.
Spominju se kao strogi komandanti Crvene konjice u djelima kao što su "Kako se kalio čelik",dobro poznatim generacijama očeva,ali vrlo dalekim generaciji "Sinova i prosjaka".
Jer šta je ta generacija sinova i unuka,ako ne prosjaci i torbari u modernom ruhu na ogromnom tržištu globusa?
Estonci ističu svoje drevno genetsko porijeko - potiču vele od Balta,Fina i Vikinga.
Oni nisu prljavi Slaveni,koji su ih kao "psi oktobra" dva puta okupirali u jednom stoljeću,što Estonci nikako ne mogu zaboraviti.
Zato danas u Tallinu postoji Muzej triju okupacija,od kojih dvije sovjetske. Muzej ima i svoju web stranicu.
Može se zamislitii šta im sve na njoj pišu Rusi,tretirani kao okupatori…
I poslednje ali ne i najmanje važno:u Estoniji su na vlasti socijaldemokrati.
Riga je evropska prestolnica sa najmanje sunca.
Već sama ta činjenica govori o iluminiranosti njenih stanovnika,koji su na prošlim izborima glasali za jednu koaliciju partija desnice.
Bila je to nekad čuvena baltička luka.
Danas ona ima i potpuno obnovljenu staru trgovačku četvrt sa sinagogama,koje su se odjednom našle pune jevrejskih vjernika - naročito otkad su američki novci pomogli dotad nepostojeće pobožne ljude jevrejske vjeroipovjesti.
No djeca vjerujućih Jevreja doselila su u Rigu iz drugih krajeva Rusije,jer su u baltičkim zemljama za vrijeme njemačke okupacije Jevreje tako temeljito potamanili kao nigdje u Evropi.
No,to ne bi nimalo trebalo smetati,da kupite traperice u dućanu Mihaila Eisensteina,oca filmadžije Sergeja Eisensteina.
Šta da se radi,kad se i ulice u toj zemlji zovu "Iela" što na talijanskom znači baksuz…
Jer kako se drugačije nego baksuzno može smatrati napredovanje generacija,u kojem se od dede trgovca dođe do slavnog režisera čuveneg filma "Krstarica Potemkin",kojega su vidjeli svi očevi generacije rodjene u XX stoljeću,da bi unuci,što su ugledali svijet osamdesetih godina proteklog vijeka,bili ponovo pretvoreni u kramare?
Vraćeni su natrag nekom ludom sudbinskom kockom,kao u igri "Čovječe, ne ljuti se!"
Tako je danas kramarenje postalo ne samo vrhunaravna ideologija,već i jedini mogući način da se preživi.
Taj napredak rakovim korakom (opjevan već kod Zmaja Jove:
"Oh, babo,babo!
Kupi mi babo - pečenja kupi janječeg!")
ne zna se da li je rezultat udara poznatog čarobnog štapića demokracije bombi ili molbe izrečene onoj čuvenoj zlatnoj ribici iz ruske bajke?
Ribica kao što je znano ispunjava tri želje
A te su tri u baltičkim zemljama sigurno bile:oslobodi nas Rusa,oslobodi Sovjeta,daj da imamo novaca...
Zato danas kad kao stranac uđete u taxi na primjer u Tallinu dogodi se da taksist zapita sa koliko žena gospodin želi susret:jednom,dvije ili možda tri?
U tom smislu Estonija se ističe kao zemlja vrlo uspješne tranzicije - valjda zato što su njeni stanovnici shvatili,da je duša zapadne civilizacije trgovina,ako nema druge robe,i vlastitim tijelom.
Jer,kako reče Danton u replici Mercieru u Büchnerovom komadu Dantonova smrt - "danas se sve izrađuje od ljudskog mesa,imaš pravo!"
A ta je replica bila izrečena na optužbe francuskim revolucionarima,da su bijednici,da je giljotina proizvod njihovih govora i da su gradili piramide, kao Bajazit,od ljudskih glava…
Ako su sve revolucije slične,slične su bogami i sve replike,koje im se stavljaju,kao što su slične i sve kontrarevolucije i njihovi rezultati.
A mogu se sve u svemu svesti na trgovinu ljudskim mesom.
Svaki se dan na veliku tržnicu ljudskog rada i ljudskog mesa navaljuju novi tereti mladih snaga po sve povoljnijoj ceni.
Cijena je ljudskog rada kao i ljudskog mesa to niža što je ponuda veća odnosno što je zemlja siromašnija i manja,bila ona članicom Ujedinjene Evrope ili ne.
No u buržoaskom društvu,sve mora imati lijepu formu,pa zato slave cvijećem i šampanjcem školarce koji su završili nastavu ili diplomande, koji su završili sveučilišta.
Znate li kako promocija novih diplomanada izgleda u Zagrebu?
U tipičnoj tuđmanovskoj koreografiji zastave i stijegovi sa šahovnicom pobodeni su u radijatore,svira se himna "Lijepa naša"(ali,kako je rekao Allende ne može biti lijepa zemlja,koja ovo radi svojim građanima,čak i kad obiluje prirodnim ljepotama),dok preuzvišeni rektor drži ruku na srcu ogrnut crnim plaštem,a uplašćeni su i laureandi,sa kapicama s kićenkom u stilu koji bi treba oponašati slične ceremonije iz američkih filmova.
Iako izigravaju Amerikance oni ustvari igraju novu postavu Krležinog "Kraljeva".
A obješeni,onaj sa štrikom o vratu i davljenik s ribicom u džepu,su ustvari baš oni,sinovi,novo pokoljenje - budući diplomci bez posla,bačeni na tržište rada.
Ponude su tog tržišta tričave i jadne za sve one,koji nisu sinovi "uticajnih roditelja" te su ih isti već rodili sa cijelim poduzećima,restoranima, ljetnjikovcima i jahtama u vlasništvu…
A da maskarada,kao u "Kraljevu",bude što potpunija to se "topovsko meso" tržišta rada ovako umaškarano na američki način,po onoj poslovici o žabi koja je vidjela konja da se potkiva pa i ona digla nogu,glasno zaklinje,pardon "izriče prisegu" majčici domovini,da će je vjerno služiti,a ne navodi se gdje ni kako.
I sve je to cirkusa radi,jer će velika većina tih diplomaca tranzicijskih zemalja raditi u tuđem velikom svijetu poslove za koje uopće nije potrebna univerzitetska naobrazba.
Zato Ujedinjena Evropa po Bolonjskom dogovoru reformira i kljaštri univerzitetske studije svodeći ih na tri godine u prvom stupnju.
A na drugi stupanj ići će samo oni koji budu sposobni,odnosno oni,koji budu imali dosta novaca i vremena,da ga troše na nauku!
Mladi obrazovani ljudi nisu danas neka sreća za svjetski poredak.
Obrazovano stanovništvo moglo bi se dosjetiti da ga varaju i vuku za nos, dok mu istovremeno,zaokupljenom lokalnim fašizmima i bandjerizmima, crnim zastavama i crvenim ordenjem,što se prodaje na vašarima i po staretinarnama,vuku iz džepa njegove lijepe bijele pare.
Jer cijela gore opisana prestava uz sviranje himne,za vrijeme koje svi stoje ukipljeni kao marionete,sve do bećarskog "Gaudeamus igitur", plaćena je isključivo iz roditeljskog džepa i to ništa manje nego 50 Eura!
Slično spektaklima Inkvizicije,gdje je osuđeni morao sam da financira vlastita vješala ili lomaču.
Sve je na prodaju u vrlom novom svijetu, pa i priredbe nedostojne sveučilišno obrazovanih ljudi u tranzicijskim zemljama,koje su,kako je ponzato - kripli."
JASNA TKALEC
Slaven- Broj postova : 6432
Location : Arkadija(mitološka zemlja sreće iz grčke mitologije)
Registration date : 2008-08-23 -
Neokolonijalizam SAD-a i Velike Britanije
Slaven Sun Sep 14, 2008 4:39 am
SAD i Engleska u arapskom svijetu imaju velike interese koje su oni spremni braniti pod svaku cjenu.
To je sustavno razrađena taktika kojoj su oni Arape stavili pod kontrolu.
Svi koji nešto znače u arapskom svjetu školovali su se u Americi ili Engleskoj ,primjer za to vam je saudijska krajevska obitelj koja je cijela stekla svoju izobrazbu u inozemstvu,a samim time oni su s njima na neki način stekli specijalne odnose.
Recimo,S. Arabija ima oko 400 milijardi US$ kapitala u Sjedinjenim državama.
Naravno ta je država kaos ima novaca kao blata,a tim novcem upravljaju Amerikanci,a u Saudijskoj Arabiji nema demokracije jer vrhovnu vlast ima kralj koji uz to bira i polovicu u njihovom tzv. parlamentu prije nekoliko godina birao je sve članove kralj sad 50 % bira Kralj a 50 % narod.
Saudijska kraljevska obitelj ima oko 5000 članova i ovo je zanimljiv podatak da 50 % sveukupne zarade od nafte u Saudijskoj Arabiji potroši na vojno osiguranje bušotina i kraljevsku obitelj.
A Kuwait je isto američko-engleska interesna sfera,sjetite se samo kako je nastao Kuwait?
Kuwajt je nastao tako da se kuwaitski šejk koji je ubio dvojicu braće na spavanju da bi došao do vlasti zakleo se na vjeronost Engleskoj kruni i borio se za Englesku tako da su za uzvrat oni proglasili Kuwait nezavisnim a on njima dao ekskluzivno pravo na vađenje nafte.
Naravno ako ste upučeni,znate da Kuwait u Londonu ima svoj investicijski fond kojim upravjaju Englezi,a u tom fondu se nalazi preme procjenama oko 150 milijardi US$
I taj fond je bio zamrznut od Engleske vlade za vrijeme Iračke okupacije Kuwaita.
Ti svi vladari su englesko-američke marionete
Prepoznajete li današnje "naše" političare u ovoj konstataciji?
Pa,naravno da prepoznajete
koje uživaju njihovu potporu u zamjenu za prepuštanje kontrole nad naftom i novcem jer da oni kažu ne brzo bi ih skinuli s vlasti nekakvom revolucijom.
Sjetite se samo Irana i njegove krvave povjesti.
Oni su se otvoreno usprotivili američko-Engleskim interesima.
Čak je i Iranski ŠAH nacionalizirao Britansku naftnu kompaniju koja je vadila 80 % sve nafte u Iranu.
Šah je brzo doživio puč i morao pobjeći u inozemstvo gdje je umro kao prognanik.
To dobro znaju ovi drugi marionetski vladari i ne žele zavšiti kao Iranski Šah
U svom,sada već klasičnom,predavanju održanom u Poetry Centeru u New Yorku 16.veljače 1970.,Noam Chomsky daje britku i beskompromisnu viziju društvenih promjena u sljedećim desetljećima.
Uspoređuje četiri temeljna stajališta o ulozi države u napredujućim industrijskim društvima:
1)Klasični liberalizam,
2)Libertarijanski socijalizam,
3)Državni socijalizam
4)Državni kapitalizam,
i objašnjava zašto smatra da je libertarijanski socijalizam,pri čemu misli na teorije u rasponu od ljevičarskog marksizma do anarhizma,najbolje rješenje i,na neki način,prirodni produžetak klasičnog liberalizma u novim uvjetima.
"Pojedinci koji se natječu za moć izražavaju ograničenu konzervativnu ideologiju - u biti,interese jednog ili dragog sektora korporacijske elite,s varijacijama...
Mislim da se takav način razmišljanja prešutno podrazumijeva u sustavu korporacijskog kapitalizma.
Ti pojedinci i institucije koje su iza njih upravljaju državom i njihov je interes "nacionalni interes".
Taj se interes primarno i nadmoćno ostvaruje prekomorskim carstvima i rastućim sustavom kapitalizma vojne države na domaćem tlu.
Kad bismo mi kao narod uskratili svoj pristanak (što bismo i trebali učiniti), usprotivili bismo se praksi da ti pojedinci - i interesi koje zastupaju - vladaju i upravljaju američkim društvom te da većini zemalja svijeta nameću svoju ideju svjetskog poretka i svoja mjerila legitimnog i opravdanog političkog i gospodarskog razvoja..."
To je sustavno razrađena taktika kojoj su oni Arape stavili pod kontrolu.
Svi koji nešto znače u arapskom svjetu školovali su se u Americi ili Engleskoj ,primjer za to vam je saudijska krajevska obitelj koja je cijela stekla svoju izobrazbu u inozemstvu,a samim time oni su s njima na neki način stekli specijalne odnose.
Recimo,S. Arabija ima oko 400 milijardi US$ kapitala u Sjedinjenim državama.
Naravno ta je država kaos ima novaca kao blata,a tim novcem upravljaju Amerikanci,a u Saudijskoj Arabiji nema demokracije jer vrhovnu vlast ima kralj koji uz to bira i polovicu u njihovom tzv. parlamentu prije nekoliko godina birao je sve članove kralj sad 50 % bira Kralj a 50 % narod.
Saudijska kraljevska obitelj ima oko 5000 članova i ovo je zanimljiv podatak da 50 % sveukupne zarade od nafte u Saudijskoj Arabiji potroši na vojno osiguranje bušotina i kraljevsku obitelj.
A Kuwait je isto američko-engleska interesna sfera,sjetite se samo kako je nastao Kuwait?
Kuwajt je nastao tako da se kuwaitski šejk koji je ubio dvojicu braće na spavanju da bi došao do vlasti zakleo se na vjeronost Engleskoj kruni i borio se za Englesku tako da su za uzvrat oni proglasili Kuwait nezavisnim a on njima dao ekskluzivno pravo na vađenje nafte.
Naravno ako ste upučeni,znate da Kuwait u Londonu ima svoj investicijski fond kojim upravjaju Englezi,a u tom fondu se nalazi preme procjenama oko 150 milijardi US$
I taj fond je bio zamrznut od Engleske vlade za vrijeme Iračke okupacije Kuwaita.
Ti svi vladari su englesko-američke marionete
Prepoznajete li današnje "naše"
političare u ovoj konstataciji?Pa,naravno da prepoznajete
koje uživaju njihovu potporu u zamjenu za prepuštanje kontrole nad naftom i novcem jer da oni kažu ne brzo bi ih skinuli s vlasti nekakvom revolucijom.
Sjetite se samo Irana i njegove krvave povjesti.
Oni su se otvoreno usprotivili američko-Engleskim interesima.
Čak je i Iranski ŠAH nacionalizirao Britansku naftnu kompaniju koja je vadila 80 % sve nafte u Iranu.
Šah je brzo doživio puč i morao pobjeći u inozemstvo gdje je umro kao prognanik.
To dobro znaju ovi drugi marionetski vladari i ne žele zavšiti kao Iranski Šah
U svom,sada već klasičnom,predavanju održanom u Poetry Centeru u New Yorku 16.veljače 1970.,Noam Chomsky daje britku i beskompromisnu viziju društvenih promjena u sljedećim desetljećima.
Uspoređuje četiri temeljna stajališta o ulozi države u napredujućim industrijskim društvima:
1)Klasični liberalizam,
2)Libertarijanski socijalizam,
3)Državni socijalizam
4)Državni kapitalizam,
i objašnjava zašto smatra da je libertarijanski socijalizam,pri čemu misli na teorije u rasponu od ljevičarskog marksizma do anarhizma,najbolje rješenje i,na neki način,prirodni produžetak klasičnog liberalizma u novim uvjetima.
"Pojedinci koji se natječu za moć izražavaju ograničenu konzervativnu ideologiju - u biti,interese jednog ili dragog sektora korporacijske elite,s varijacijama...
Mislim da se takav način razmišljanja prešutno podrazumijeva u sustavu korporacijskog kapitalizma.
Ti pojedinci i institucije koje su iza njih upravljaju državom i njihov je interes "nacionalni interes".
Taj se interes primarno i nadmoćno ostvaruje prekomorskim carstvima i rastućim sustavom kapitalizma vojne države na domaćem tlu.
Kad bismo mi kao narod uskratili svoj pristanak (što bismo i trebali učiniti), usprotivili bismo se praksi da ti pojedinci - i interesi koje zastupaju - vladaju i upravljaju američkim društvom te da većini zemalja svijeta nameću svoju ideju svjetskog poretka i svoja mjerila legitimnog i opravdanog političkog i gospodarskog razvoja..."
Slaven- Broj postova : 6432
Location : Arkadija(mitološka zemlja sreće iz grčke mitologije)
Registration date : 2008-08-23 -
moz da bidne, aliTrebamo da
Lune Mon May 16, 2016 12:36 am
povratimo, ono sto smo "zaboravili", ono, sto nam je ratom i nacizmom izbijeno iz glave, gubitak "klasne svesti", vecinskog stanovnistva, bivese i sadasnjih drzava, je opasna stvar. Za pocetak, objaviti samo clan I Kritike Gotskog programa...
Lune- Broj postova : 430
Location : Beograd
Registration date : 2013-05-17
Re: UZROCI I POSLJEDICE:GLOBALIZACIJE,IMPERIJALIZMA I KAPITAL.
Valter Mon May 16, 2016 11:22 am
Lune (citat):povratimo, ono sto smo "zaboravili", ono, sto nam je ratom i nacizmom izbijeno iz glave, gubitak "klasne svesti", vecinskog stanovnistva, bivese i sadasnjih drzava, je opasna stvar. Za pocetak, objaviti samo clan I Kritike Gotskog programa...
Razvoj licnosti coveka je dug (kako se vidi i jako dug) proces.
Godine prolaze a vecina se i dalje "vozi" u "kruznom toku".
Sve dok politicari budu jedni (jedna strana,drugoj strani) samo terali kontru a ne vrsili samokritiku ce biti veoma tesko nesto promenuti.
Nama pravim Jugoslovenima (u dusi) je posebno tesko zbog toga.
Zato sto mi postujemo sve nase naroda i narodnosti.
Ocito da to "republikancima" neznaci nista.
Nista im neznaci ni to sto se i sama Evropa konstantno menja.
Promene su svakodnevne,ali oni ("republikanci") samo vide "svoje" interese.
To nam svima pokazuje koliko je njihov nivo inteligencije napredovao.
Mada mi veoma tesko pada,moram priznati da sam veoma zalostan zbog svega toga.
Sve to "nam" jasno pokazuje i glavne uzroke (svakodnevno) "dogadjaja" na teritoriji bivse SFRJ.
Izgleda da "nas" covek nije sposoban u tako kratkom vremenu (od 100 godina) da shvati i obradi pravilno,dogadjaje oko sebe.
Nezelim se ponavljati,ali zato ce "osetiti" ono sto nije u stanju da shvati.
Osetice i vec oseca.
Pored svega toga se i dalje krece u "kruznom toku".
Ocito da naobrazba neigra veliku ulogu kada je u pitanju "pogled u buducnost".
Neki od nasih predaka su imali sposobnost pogleda u buducnost.
Nazalost je ocito taj pogled bio predaleko napred za vecinu "republikanaca".
Tesko je i meni (moram priznati) shvatiti tu "kratkovidost" koja je unistila onako naprednu drzavu.
Zelja svakoga (normalnog coveka) je bolji zivot.
Ovo sto se vec godinama dogadja je suprotnost svega naprednog.
Valter
Valter- Admin
- Broj postova : 9621
Age : 72
Location : schweiz
Registration date : 2008-01-11 -
Slaven- Broj postova : 6432
Location : Arkadija(mitološka zemlja sreće iz grčke mitologije)
Registration date : 2008-08-23 -
Stranica 1/1
Permissions in this forum:
Ne možete odgovoriti na teme ili komentare u ovom forumu
» DOKAZI, CEGA ....
» "KUD PLOVI OVAJ BROD?"
» DALI ZNATE ZA OVO?
» TKO SNOSI NAJVEĆU ODGOVORNOST?
» KRIVI SMO MI!
» ISTORIJA JUGOSLAVIJE
» GOVORI DRUGA TITA
» TEžINA LANACA(BORIS MALAGURSKI)