"KUD PLOVI OVAJ BROD?"

Zelim se svim "Navigatorima" zahvaliti na ucescu.

Nakon dugog niza godina sam sakupljajuci razne materijale uspeo saznati zasto je sve ovako kako je.

Sa jedne strane su "Demokratija"," Panamski Papiri"..... a sa druge strane su "Ovce".

Najteze je onima "izmedju".

Dobro je rekao jedan:"Sila boga nemoli".

Ocito je to stvarno tako.

Iz prilozenog se dobija utisak da istina izlazi na "dan" tek kada nekoj "sili" pocne "goreti pod nogama".

O zelji za istinom,se nemoze pri takvim dogadjajima govoriti.

Ocito je da se "jedna sila" sukobljava sa "drugom ili vise drugih sila" kada oseca da gubi tlo pod nogama.

Briga o gradjanima se tu niukom segmentu nevidi.

Ono sto je nekada bila svetinja (jedinstvo drzave) se sve vise pretvara u "regionalni" interes.

Mozda je jos bolje reci,interes Kontinenta.

Mozete me proglasiti zastarolm budalom,ali sretan sam sto sam rodjen i ziveo u vreme "postojanja drzava" kao jedinke.

Ne,nisam ja nacionalista.

Samo smatram da je ipak ona varijanta bila bolja od ove.

Mogla se evropska saradnja razvija ti i sa onakvim drzavama.

To pokazuje i svicarska drzava.

Sa dobrim ugovorima se moze uvek postici i dobra saradnja.

Sadasnji razvoj drzava u Evropi je u veoma kompexnoj fazi.

Ukoliko nebude "dalekovidosti" kod politicara (posebno onih u EU ) ce se mnogi "rado" secati proslih vremena.

Sto je jedna politicarka dobro rekla: ....da je u ovoj drzavi vidan napredak,vise niko nebi ni spominjao ono "proslo".

Na zalost je u vecini drzava od kada su "samostalne" sve gore i gore.

Pa se postavlja pitanje,dali je uvek i pod svaku cenu bitna ta "samostalnost".

Posebno kada je "ovakva",kakvu je danas imamo?

Zato predlazem svima da razmisle o tome sta je za gradjane stavno najbitnije?

Drugo pitanje je, koga interesuje dobrobit gradjana?

Ko sve ovo u cijem interesu radi?

I sada mi pade na pamet Bratsvo i jedinstvo",za koga?

Za narod.......


Valter

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/jasenovac-je-nuklearno-oruzje-s-kojim-je-partija-pokorila-hrvatski-narod-916088


Slovenski profesor o jasenovačkoj mitologiji prijevare

EKSKLUZIVNO: ‘Jasenovac je nuklearno oružje s kojim je Partija pokorila hrvatski narod’
Autor: Boštjan Marko TÜRK/7Dnevno/22. travnja 2016.
Nedjelja, 24. Travanj 2016. u 14:36

Komunizam je morao propasti – jer je prijevara bila esencija tog sustava. Jedna od najvažnijih u bivšoj Jugoslaviji bila je mitologizacija NOP-a i prikaz žrtava od 1941. do 1945. Srce toga je Titov mit o „Jasenovcu“. Hrvatski narod je bio - i još uvijek jest - zarobljenik tog mita .

Tito je u zajednički prostor bivše Jugoslavije unio najvažniji element, koji se ni na koji način ne može ukloniti: prijevaru. U Sloveniji je sveučilišni profesor Andrej Umek otkrio da su njegov djed (iz Brežica) i Titov ujak (Titov je otac bio sklon akloholizmu pa nije bio u stanju skrbiti se za obitelj) bili dobri poznanici. Otac profesora Andreja Umeka i Tito su se tada, na početku 20. stoljeća, igrali kao djeca. Mali Broz je bio sramežljivo i introvertirano dijete, kako se zna reći, ali puno neizraženih kompleksa zbog socijalnog statusa svojega oca – pijanca koji je upropastio uglednu seljačku obitelj.

Josipa Broza su početkom Prvog svjetskog rata poslali u podoficirsku školu. Kasnije, u životopisu dostavljenom Kominterni, tvrdio je da je bio dijete iz ropstva. To je vrlo važno, jer u obrnutom svijetu Komunističke partije možete graditi karijeru samo ako dolazite s dna društvenog poretka. Tito je iz ropstva došao na vrh. Sužanjska djeca ipak se nikada nisu slala u podoficirske škole u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Tu se moglo ići samo ako si bio sin imućnog seljaka. Josip Broz je to bio: svjedočanstvo o njegovu ocu i djedu profesora Andreja Umeka to može potvrditi.

Prevario Kominternu, potom i narode

Kako je Josip Broz prevario Komiternu, tako je prevario i narode koji su se između 1941. i  1945. nalazili u Kraljevini Jugoslaviji. Posljednja knjiga Petra Battyja – Titova velika prijevara – čiji je prijevod izašao u Ljubljani, točno opisuje kako je Tito sve vrijeme namjeravao u Jugoslaviji uspostaviti sovjetski sustav, a time i – koristeći se agentima KGB-a infiltriranima u britanske obavještajne službe, zapadne saveznike – stvoriti Narodnooslobodilački pokret (NOP).

Kada su u sudenome 1945. bili novi „izbori“ u Narodnoj Republici Jugoslaviji, sustav koji je uspostavljen značio je ostvarenje Titova cilja. A ostaje pitanje, je li postignut cilj osobe koja je putem Komiterne i sovjetske obavještajne službe uspostavila fenomen Tita, to jest Josipa Visarionoviča Staljina. Ne, jer je uslijedila nova prijevara.

Jasenovac i za informbirovce

Jasenovac ne prestaje „raditi“ završetkom 2. svjetskog rata,već tada kada titoizam iz nacionalne prijevare prerasta u prijevaru globalnih razmjera. U Jasenovcu su kao posljednje umirale žrtve Informbiroa: to je bilo potrebno da bi titoizam dobio legitimitet u sporu s Moskvom, da bi se kao njeno skriveno oružje proširilo među „nesvrstanima“.

Izrežirani sukob Tita i Staljina

O sukobu Tito – Staljin postoji mnogo tumačenja, ali je nekoliko sigurnih činjenica. Sovjetski je Savez pokorio svaki satelit koji se usudio oduprijeti. U tom je kontekstu Staljin povjerio Hruščovu: „Trebao bi samo prstom da mignem“. Uvjerenje da bi mogao Jugoslaviju vojno pokoriti, ako bi to samo htio, izrazio je i maršal Žukov: on je  prilikom njegova posjeta Jugoslaviji 1957. to potvrdio – na gala večeri u odabranom krugu. Tezu da je Staljin s lakoćom mogao razoriti Jugoslaviju potvrđuje sljedeća činjenica: između 1948. i 1963. godine u Jugoslaviji je bilo 60.000 sovjetskih agenata, odnosno po tri na stotinu ljudi (aktivnog stanovništva). Ali Staljin to nije učinio.

Tezu o prividnom sukobu na liniji Tito – Staljin potvrdilo je naknadno ponašanje jugoslavenskih vlasti u međunarodnoj politici. Naime, da se FNRJ stvarno odvojio od SSSR-a ne bi bilo moguće da se u svakom globalnom sukobu (iznimka je napad na Čehoslovačku, jer su se tu jugoslavenski komunisti osjetili ugroženima) postavlja sustavno na stranu sovjetskih interesa. Svi međunarodni sukobi koji su se dogodili na strani protagonista Hladnoga rata to su bez izuzetka potvrdili (Izraelsko-arapski rat, Sueska i Kubanska kriza). Sve je oružje koje je Jugoslavenska Narodna Armija koristila bilo sovjetskog podrijetla, pogotovo najvažnije – zrakoplovi, puške…

Staljinov najodaniji trojanski konj

Zašto su se Sovjeti ovako ponašali? Tito je bio Staljinov najvjerniji učenik i zato je dobio najtežu ulogu. U kontekstu bipolarnog svijeta bilo je potrebno napraviti trojanskog konja, koji bi zemljama koje su se oslobađale od imperijalizma, ponudio formulu međunarodne integracije. Ona bi i dalje bila pod nadzorom Komiterne, tj. Sovjetskog Saveza. Ali pro forma morali bi djelovati autonomno i zato je očit sukob s Moskvom bio od takvog značaja. Na osnivačkoj konferenciji u Bandungu (Indonezija) 1955. tako je nastao golemi kolos (od gotovo milijardu ljudi), koji je bio politički povezan s Titom (i Sovjetima koji su stajali u pozadini). Inače bi narodi oslobođeni od kolonijalizma uistinu postali nesvrstani, ili se obratili Zapadu – što bi bilo najgore u očima komunista.

Većina je nesvrstanih zemalja nakon raspada kolonijalnih carstava postala socijalistička. Tito je  uspio mobilizirati veliki broj prosovjetskih režima, koji sadrže sjeme despotizma. Kakvu je mobilizacijsku snagu Pokret nesvrstanih imao vidjelo se na ključnom susretu u Havani, 1979., gdje su nesvrstani, zajedno sa Sovjetskih Savezom i njihovim satelitima, činili dvije trećine svjetskog stanovništva. Samo Sjeverna Amerika, Australija, i neki dijelovi Zapadne Europe, stajali su na sunčanoj strani svijeta, tj. imali su demokratsko odnosno otvoreno društvo.

Nakon sloma SSSR-a i SFRJ „nesvrstani“ postali „suvišni“

„Nesvrstani“ su doživjeli kolaps kada je zbog unutranjih proturječja potkopano najvažnije središte njihove strukturne osi: raspadom Sovjetskog Saveza i Jugoslavije 1991. godine nisu bili više potrebni. Od tada ni oni ne igraju nikakvu ulogu. Danas je, groteskno, jedini europski član Pokreta nesvrstanih Lukašenkova diktatura – Bjelorusija.

A tko je najveći protivnik prijevarama nabrojenim u prethodnim stavkama? Nacionalna država ili zajednica nacionalnih država sa središtem u sebi (EU), a sve utemeljeno na ideologiji koja je oprečna povijesnom komunizmu, tj. realnom socijalizmu. To su strukture koje su od titoizma najudaljenije. Temelj titoizma je bila navodno nacionalno, radničko i međunarodno „oslobođenje“, u kombinaciji s tajnom diplomatskom dijalektikom u odnosu na Moskvu.

Komunizam je – retorika borbe za vlast i nasilje

Nakon potpunog pada komunizma na planetu, znamo da je to bila samo retorika borbe za vlast. Komunizam je devastirao radnike, kmetstvo i nacionalna pitanja pretvorio u ratna žarišta svjetskih razmjera (bivša Jugoslavija, Čečenija, Palestina kao elitna opcija Nesvrstanih). U smislu sadržaja, nijedna ideologija u povijesti čovječanstva nije propala tako radikalno kao komunizam.

To se je moralo dogoditi, jer je bitni elemenat ovog sustava bio baš prijevara. Jedna od najvažnijih na području bivše Jugoslavije bila je mitologizacija nacionalno–oslobodilačke borbe, i prebrojavanje žrtava u razdoblju od 1941. do 1945. Srce toga je Titov mit o „Jasenovcu“. Jasenovac je nuklearno oružje, s kojim je Partija pokorila hrvatski narod, i to na način da mu je pripisala krivnju za holokaust u kampu uz rijeku Savu. Hrvatski narod je bio – i još uvijek jest – zarobljenik tog mita. Sada je svjetski poznati redatelj Jakov Sedlar snimio film, u kojem je uz pomoć povijesne rekonstrukcije događaja istaknuo dva važna elementa koja se protive titoističkim tumačenjima. Prvo, da je broj žrtava u Jasenovcu izvan mitskih okvira, kakvima se smatraju destruktivni logori smrti u Poljskoj, ili Njemačkoj. S tim je povezana činjenica da je u Jasenovcu poginulo više Hrvata, nego ljudi drugih nacionalnosti: uglavnom su to bili Mačekovi simpatizeri i protivnici Pavelićeva režima. I drugo, još važnije. Jasenovac ne prestaje „raditi“ završetkom 2. svjetskog rata,već tada kada titoizam iz nacionalne prijevare prerasta u prijevaru globalnih razmjera. U Jasenovcu su kao posljednje umirale žrtve Informbiroa: to je bilo potrebno da bi titoizam dobio legitimitet u sporu s Moskvom, da bi se kao njeno skriveno oružje proširilo među „nesvrstanima“.

U filmu, koji je sastavni dio murala povijesnih događaja, su imena onih koji titoističku prijevaru pod svaku cijenu žele održavati na životu. To je Jutarnji list, a posebno njegov kolumnist Jurica Pavičić. Pavičić je jedan od najboljih primjera, kako titoizam danas uništava povijesne stvarnosti, posebice hrvatske države. Ako autor teksta u njoj i živi i zarađuje kruh, da sam na mjestu hrvatske države ozbiljno bih razmislio o tome da mu ona – oduzme državljanstvo.

Kada cemo izaci iz "KRUZNOG TOKA"?

I jos i ovo.

Vi sami zakljucite sta se radi.


Valter




http://www.mikstone.si/prison/item/737-ludak-sto-posto

Dva paznika iz prijavnice sta začela preštevati obsojence. Dejan pa je dregnil Turka pod rebra in se mu predstavil; Ja sam Milić, Dejan Milić! Turkov Boštjan ga je zaprepadeno pogledal, prebledel in začel loviti sapo. Dejanu se je za trenutek zazdelo, da bo modela zadela kap. Po nekaj sekundah je Turk le ujel sapo in zakrulil na ves glas; Na pomoč pazniki, na pomoč! Potem se je histerično vrgel po tleh in začel cepetati. Dejan je stopil korak stran in začudeno gledal. Kaj podobnega še ni doživel v življenju.

Paznika King Kong in kanarček Goran sta stopila do Turka in ga poskušala umiriti. Turk pa je z izbuljenimi očmi in peno na ustih kričal; Na pomoč, ubiti me hočejo, na pomoč. King Kong je zamahnil z roko in kolegu navrgel, da gre poklicat psihiatrijo v Polju, da ga prevzame. V tem sta iz stavbe prišla še dva paznika iz zaprtega oddelka in obsojence odpeljala na igrišče. Pred stavbo zapora sta ostala paznika iz prijavnice in na tleh ležeči zblazneli Turk. Trajalo je dobrih dvajset minut, da je prispelo reševalno vozilo iz norišnice. Medtem so se na oknih zapora zbrali tisti, ki so ostali po sobah. Krohotali so se izpadu debelega domobranskega cepetavčka in veselo žvižgali. Ko sta medicinska tehnika tlačila Turka v prisilni jopič, je bebček protestno kričal; Janša, Janša, dokler mu eden od tehnikov ni v rit nabil injekcijo s pomirjevali.

Ubit me hočejo, Janez, ubit me hočejo pomagaj, je še poslednjič zakrulil Turkov pujs. Potem so se vrata reševalnega vozila zaprla. Turka so odpeljali na opazovanje med norce, tja kamor očitno sodi. Dejan je medtem na sprehodu gledal v nebo in razmišljal o tem, kar je videl? Tip se je iz nič vrgel po tleh in začel kričati, da ga hočejo ubiti! Pizda, huda šizofrenija ga seka, je zaključil Dejan in si prižgal nov cigaret. Ta izpad mu je pokvaril načrte. Slabe volje je krožil okoli igrišča in opazoval nabijanje nogometa. Odkar je zadet od apaurinov stal na golu in je njegova robijaška ekipa grdo izgubila, ga niso več vabili medse. Dejanu pa se ni preganjalo za žogo, ker je potem ves prešvican smrdel po sobi in fehtal paznike za tuš.

Bližal se je konec sprehoda. Dejan se je ustavil pri pazniku, ki je stal na koncu igrišča in ga previdno vprašal, če ve kaj se je zgodilo z obsojencem, ki so ga odpeljali v norišnico. Paznik je zlovoljno odkimal in potem navrgel; Boli me kurac za tega klerofašista Janševega, imam svoje skrbi. Dejan je pokimal in nadaljeval sprehod. Deset minut kasneje je spet stal v vrsti in čakal preštevanje. Potem je sledil detektor in stopnišče. Po stopnicah je skoraj stekel na zaprti oddelek in se postavil pred vrata dežurne pisarne. Pazniku je zatežil za časopis, v resnici pa si je ogledoval desni hodnik in se spraševal, zakaj se ni na sprehodu ali vsaj stopnicah pojavil Mehmed. Nekaj mu je naročil, cigo pa ko cigo nič od njega.

Paznik Slavko je Dejanu izročil časopis in ga nagnal v sobo. Mehmeda pa od nikjer. Slavko je Dejanu med odklepanjem vrat  omenil, da je Turka najbrž napadla božjast. Dejan se je zasmejal i n odkimal z glavo; Nije paznik, nije. Ja njemu ko sam, on pada i urla. Ludak sto posto!

Ludak2

Dan se je počasi prevešal v večer. Dejan je dvakrat prebral časopis, ker ni imel kaj početi. Prebral je cel tv in radijski spored, potem pa zlovoljno pogledal tranzistor na mizi. Koliko noči ni mogel zaspati, pa je vrtel postaje na ničvrednem tranzistorju. Na koncu je še vedno obupal, saj razen šumenja in slovenskih popevk, drugega  ni ujel. Kakšni cepci so slovenci, si je mislil Dejan. Tako zanič glasbo imajo, da jo morajo z zakonom predpisovat. Kot zdravila u pizdo materino, se je razburjal pri sebi. Recept za dva Murkota in Modrijane, plus festival domobranskega brigadirja, pa bo narod ozdravel od komunizma in Murgel.

Večerja, je zatulil paznik in odklenil vrata prve sobe. Kmalu so hodnik in stopnišče okupirali obsojenci, ki so trgovali z zgornjim nadstropjem. Razen šetnje je večerja in srečanje na stopnicah edina možnost. Dejan se je izogibal poslov na stopnišču, odkar so namestili varnostne kamere. Stekel je do jedilnice in se skoraj zaletel v Bucota. Buco ni bil slučajno pred vrati jedilnice. Čakal je Dejana. Ko se je ta skoraj zaletel vanj, mu je Buco šepnil; Važne vesti za tebe!

Nasa najveca tragedija je sto malo ko pokusava da trezveno razmotri dostignuce za vreme SFRJ.

Vecina se ponasa kao da smo u SFRJ imali "RUSKU OPSADU".

Kao sto su je imali nase susedne zemlje.

To nije istina.

No,i ako nekom "silom" bude to i zakonom potvrdjeno,je to samo dokaz "balkanskog" metaliteta.

Bez obzira sta se dogadjalo "oko nas" je za vecinu kod nas najvaznije "isterivanje vestica".

Mi smo u skolama citali o vremenu inkvizicije.

"To davno proslo vreme" se medjutim danas u dvadeset i prvom veku cini tako blizu,da se postavlja pitanje koliko smo mi umno od "onog vremena" stvarno napredovali?

Radnicka klasa je i u ta "davna vremena" bila rob,kao sto se danas zahvaljujuci "napredku demokracije" ponovo pretvara u roba.

Dok je u SFRJ radnicka klasa ima radnicka odmaralista na moru u "totalitarnom" sistemu,ce se nakon "paljenja svetla" vratiti u poziciju iz robovasnikog doba.

Ako je to ono sto ste svi trazili,vam cestitam.

To ste i dobili.

Radnicka klasa nije bila kriva ni tada,kao sto nije kriva ni danas.

Steta je samo sto je i "tada" kao i danas sastavljena od velikog broja naivaca i jos vise "ovcica".

Sa takvim sastavom se nemoze uspravne "glave" u buducnost.

Zato sto "ovcice" gledaju samo u "travu",a ne u "buducnost".

Samo "VI" i dalje slusajte ono sto vam razne religije "savatuju" i sve ce "biti dobro".

Oni ljudi koji imaju ukljucen svoj mozak (izgeda ih je malo) ce i dalje siriti pravu istinu,jer se postavlja pitanje zasto je covek na ovoj planeti?

Da bude rob i sluzi kapitalistima li da se bori za ravnopravnost svakoga u drustvu?

Onako kako se budete ponasali,tako cete i ziveti.

Za sada se "ponasate" demokratski.


Valter

Dogadjaji se nastavljaju u onom pravcu,koji radnicka klasa najmanje zeli

Pored toga se taj pravac nastavlja?

Koga od "velikih" interesuje radnicka klasa?

Puno slicnih pitanja bi se moglo postaviti, samo malo odgovora bi bilo.

Ne zelim se ponavljati,ali je sasvim jasno zasto je sve ovako doslo.

Kako se nista ne manja je nepotrebno o tome dalje pisati.


Valter

http://www.newsweek.rs/region/


Ako vas interesuje.

Iz svake drzave po nesto.

Iz regiona,naravno.

"Nebrinite nista,dobro biti nece".


Valter

Promene se nemogu (pravilno) odvijati,preko noci.

Svima (i sa jedne i sa druge strane) je potrebno da shvate da "nista vise nije kao pre".

Komentari ispod clanka u dnevnim listovima najbolje govore o "licnom napredku" svakoga "pisca".

No,mislim da je dovoljno o tome pisano.

Ocito je da je najteze izaci iz "kruznog toka".

To zahteva puno rada.

Posebno rada na samome sebi.

Koliko smo u zadnjih par godina napredovali,nam pokazuje i to da se jos uvek nalazimo u "kruznom toku".

Unapredjenje medjuljudskih odnosa je prevenstveni zadatak politicara u drzavi.

Zato su i izabrani da budu predstavnici "vecine".

Polazi se od pretpostavke da su politicari,kada je "pogled u buducnost" na visem stepenu "dalekovidosti" od obicnih gradjana.

Da nije "nekih interesa" koje "neki" uvek zele iskoristiti.

Za politicku partiju ili za sebe licno.

Zato ponavljam.

Nije jednostavno stvoriti "normalan" tok.

Posebno kada je "kruzni" tok laksa varijanta.

Stvarati nemire je lako.

Nemire pretvarati u mir i normalan radni tok.

E,za to je potreban velicina i karakter.

I ne samo to.

Prvenstveno je potrebna volja vecine da se taj mir i ostvari.


Valter

http://www.jutarnji.hr/biznis/digitalna-ekonomija-nas-sve-manje-treba-i-drasticno-smanjuje-nasa-radna-prava/4129002/


Digitalna ekonomija nas sve manje treba i drastično smanjuje naša radna prava

   AUTOR:

       Željko Ivanković

   OBJAVLJENO:

   04.06.2016. u 20:06



Digitalizacija, ponovio je, možda čak ironično, jedan od govornika na zagrebačkom prosvjedu protiv deformacije reforme obrazovanja, čuvenu frazu prvog potpredsjednika Vlade Tomislava Karamarka iz onih njegovih predizbornih intervjua u kojima je pokušao građanima opisati program kojim će pokrenuti gospodarstvo. Kod oba govornika digitalizacija je predstavljena kao rješenje. Ništa čudno, taj status tehnološka modernizacija, kako obrazovanja tako i ekonomije, ima već desetljećima.

Tehnološke promjene, međutim, imaju i drugu stranu, onu koja je najvidljivija u rastućoj neizvjesnosti, u radikalnoj transformaciji karaktera (i tržišta) rada, a ni kapital ne ostavlja nedirnutim. Poznata je teza da je upravo tehnologija uzrok sve vidljivije i rastuće nejednakosti. Lijeve i liberalne politike, kojima su ekonomija i društvo tradicionalno u fokusu (za razliku od konzervativaca čija je retorika ispunjena vrijednostima), tim se temama u posljednje vrijeme ponovno počinju baviti.

Za početak, dobro je ustanoviti dimenzije problema. Prema nedavnom istraživanju Ursule Huws sa Sveučilišta Hertfordshire, 20 posto stanovništva Ujedinjenog Kraljevstva između 16 i 75 godina, dakle oko devet milijuna ljudi, tražilo je privremeni posao preko raznih internetskih platformi, a oko pet milijuna ljudi (11 posto) u tom je traženju i uspjelo. Kako je broj zaposlenih u UK malo veći od 30 milijuna, to znači da je broj onih koji su neku (skromnu) zaradu našli tim putem usporediv sa šestinom svih zaposlenih.
Izloženost riziku

Prema analizi utjecajnog bruxelleskog think tanka Bruegel, u Hrvatskoj je rizicima od kompjutorizacije izloženo 55 posto radnih mjesta. Prema istoj tablici, objavljenoj u recentnoj preglednoj studiji Europskog sindikalnog instituta (ETUI, autor Christophe Degryse) pod naslovom “Utjecaj digitalizacije ekonomije na tržište rada”, viši je postotak rizika samo u Portugalu i Rumunjskoj. Rizik je najmanji u Švedskoj koja je najdalje otišla u digitalnoj transformaciji. To, naravno, ne znači da će u sljedećih deset godina svih 55 posto radnih mjesta nestati, nego se mogu i transformirati, geografski dislocirati (u jeftinije krajeve) ili pomaknuti u proizvodnom procesu. U bilo kojem od tih slučajeva bit će to izazov kako za biznis tako i za radnike, ali i za obrazovanje i socijalnu zaštitu.

Ne radi se, dakle, samo o traženju posla na internetu, kao u Velikoj Britaniji, nego o istraživanju ukupnog utjecaja digitalizacije na promjene karaktera rada. U Sjedinjenim su Državama brojne online agencije izravno našle posao za samo jedan posto svih zaposlenih, no upravo su one snažno utjecale na rast alternativnih radnih aranžmana koji su dostigli 16 posto svih ugovora o radu (Alan Krueger, Princeton, i Lawrence Katz, Harvard.) U to su ime sindikati nekoliko europskih država potaknuli seriju anketa, istraživanja i analiza o digitalnoj transformaciji radnog mjesta.
Niže zarade

U Hrvatskoj, kao i u većini europskih država, nema cjelovitih istraživanja o radnim efektima digitalne ekonomije, ali nekoliko anketa i analiza statističkih podataka potvrđuje veliku transformaciju. Savez samostalnih sindikata proveo je anketu o prekarnom radu na gotovo 400 zaposlenika tvrtki u kojima djeluje. To je svakako za pohvalu, premda nalazi uglavnom potvrđuju ono što se moglo očekivati: kao i svih prethodnih desetljeća, kao i u socijalizmu, oni koji rade na određeno vrijeme imaju niže zarade, izloženi su neizvjesnosti i isključeni iz niza prava koja imaju stalno zaposleni.

Studija “Rast dvostrukog tržišta rada” Instituta za razvoj i međunarodne odnose (IRMO, Hrvoje Butković i Višnja Samardžija, u suradnji s Ivanom Skazlić i Ivanom Čavar), iz sindikalnog i zakonodavnog kuta analizira tzv. prekarni rad u pet područja: u građevinskoj i metalnoj industriji, trgovini na malo, javnom zdravstvu te u radu putem agencija za zapošljavanje. Ni ovi nalazi nisu ni novi, ni iznenađujući, ali se ističu neke hrvatske specifičnosti.

Rad na nepuno radno vrijeme (part-time) kod nas je puno rjeđi nego u EU, iako udio rada na određeno vrijeme raste i u Hrvatskoj je veći nego u prosjeku EU, a značajno je veći među mladima. Aktivnosti domaćih agencija za zapošljavanje su slabe u usporedbi s europskima; uglavnom angažiraju radnike najnižih kvalifikacija. Statistika loše lovi kako stvari stoje sa samozapošljavanjem.

U medijima se mogu naći podaci o rastu broja “nezavisnih profesionalaca” (freelancera) te članstva u profesionalnim udrugama. Rast udjela profesionalnih usluga (Velimir Šonje) i kulturne industrije (Ivana Rašić Bakarić i dr.) u BDP-u vrlo je vjerojatno dio velike transformacije, no pionirska istraživanja i analize još ne obuhvaćaju strukturne promjene poslovne organizacije i oblika rada u tim područjima. Sve su analize dobrim dijelom orijentirane na zakonodavnu regulaciju i - posredno - na odnose moći institucionaliziranih društvenih grupa. Poslodavci, posloprimci, političari i znanstvenici, cijelo društvo, svi zajedno stvari promatraju (promatramo) u horizontu u kojem tehnološke promjene padaju s neba, a mi za njih trebamo napisati zakone. Hrvatskom vlada regulatorni aktivizam (osim s ovom Vladom, no tu su razlogi druge vrste).

Dva zaključka Europskog sindikalnog instituta, jedan opći i drugi specifičan, pomažu razumijevanju o čemu se radi. Prvo, iako je kriza iz 2008. godine ubrzala promjene na tržištu rada, kako u svijetu tako i u Hrvatskoj, čini se da su “korijeni problema manje u Velikoj recesiji ili Velikoj stagnaciji, a više u Velikom restrukturiranju”. Drugo, u zemljama koje su lošije plasirane na ljestvici digitalizacije radna su mjesta izložena višem stupnju rizika i neizvjesnosti. Podsjetimo, prema DESI-ju, indeksu digitalizacije ekonomije i društva, Hrvatska je 24. od 28 zemalja. Drugim riječima, na poboljšanje stvari više bi utjecalo ulaganje u javna dobra kao što su e-obrazovanje, razvoj digitalnih javnih servisa, širenje mreže i pojeftinjenje pristupa, nego odmjeravanje moći u zakonodavnom procesu.

Gdje je tu politika, osobito lijeva i liberalna? Autor europske sindikalne studije Christophe Degryse u digitalnoj ekonomiji ne vidi samo opasnosti, nego i mogućnosti, prilike. I ne samo on. Prema (nereprezentativnoj) anketi na internetskoj stranici hrvatskoga Društva neovisnih profesionalaca, od njih 1300 (40 posto dizajneri), 85 posto su samozaposleni po vlastitom izboru, iako su im zarade ispodprosječne, što je prilično neugodno za njihovu kvalifikacijsku strukturu (70 posto visokoobrazovani). Unatoč rizicima, ima nešto i u samostalnosti.

Ne treba, međutim, rad u novim uvjetima idealizirati. Ne treba obezvređivati činjenicu da digitalna ekonomija drastično smanjuje radna prava. Ne radi se samo o božićnicama, regresima i drugim sitnim privilegijima. Desetljeća su, kaže jedan EU-analitičar, potrošena na poboljšanje uvjeta rada, smanjenje buke i prašine na radnome mjestu. Današnji su problem stres i slom živaca. A samozaposleni imaju bijedno zdravstveno, ako ga uopće imaju. U studiji se navodi primjer mehaničara za dizala čije kretanje sustav putem pametnog telefona nadzire tako da mu registrira gubitak vremena i kad pomogne starici prijeći cestu, a da se o pet minuta razgovora s prijateljem i ne govori. Napokon, kada dođe do dizala, stroj upravlja svakom njegovom radnjom. Postaje produžetak stroja, usporediv s Chaplinovim radnikom na traci iz filma “Moderna vremena”. Neugodno.
Radnik na poziv

U industrijskom je društvu osnovna funkcija kapitala bila da zaposlenima jamči prihode kad posao počinje, kad još nema prodaje i kad nastupe poremećaji na tržištu. Inače, zašto bi radnik trebao kapital, naprosto bi radio i zarađivao. I obratno, zašto bi se radnika uopće zapošljavalo, mogao bi raditi samo kada ga pozovu. Danas je upravo tako: rad je raspoloživ u svakom trenutku, moguće ga je unajmiti samo kad ima posla, čak i u međurazdoblju kad su usluga ili proizvod već prodani, a još nisu isporučeni. Radnik je izložen tržišnoj neizvjesnosti od koje ga je kapital prije ugovorno štitio. Radi se projektno, prihvaća se svaka prilika, radi se dan i noć, na poziv. Ako jedan odbije, drugi će prihvatiti, okolnosti baš i nisu za demonstriranje dostojanstva. U odnosu na prije, pad zaista izgleda prilično dubok.

Prvoloptaški ideolozi vide to kao carstvo efikasnosti u kojem se prije svega režu “nepotrebni” troškovi. Njihova se logika mora respektirati: ne srežu li troškove oni, “učinit će to tržište”, posao će otići drugdje, možda u Kinu. Kao i kod zapošljavanja, i ovdje je riječ o sustavu, a ne o poduzetnicima srca kamena. Što se može učiniti?

Prvoloptaška “logika” ne vidi kako funkcionira ekonomija. Njezina komparativna efikasnost ne ovisi samo o efikasnosti postojećih poduzetničkih pothvata, nego i o iskorištenim ili propuštenim prilikama. Na primjer, nesigurnost radnog mjesta razlog je zašto banke nevoljko daju kredite “projektnim” i “povremenim” zaposlenicima, a bez kredita smanjuje se prodaja trajnije robe, čak i sredstava za rad, kao što su bolja računala, usporava se građevinska industrija, a ukupna ekonomija prelazi na sporiju stazu. Hrvatska je egzemplar ekonomije koja zbog nametnute ideologije podizanja efikasnosti pojedinog poduzeća ne zaostaje toliko u produktivnosti koliko u propuštenim prilikama. Stabiliziranje posla može podići ukupnu efikasnost.
Razorna nejednakost

Ako je igdje i ikad za politiku vrijedilo da je umijeće mogućeg, onda je to sad, u usklađivanju razumnih, ali suprotstavljenih interesa, a radi podizanja ukupne efikasnosti. To je izvorni zadatak politike, razrješavanje sukoba i upravljanje zajedničkim poslovima. Politika stvarno zainteresirana za usklađivanje različitih pozicija i emancipaciju depriviranih socijalnih grupa (dakle lijeva), umjesto voluntarizma i propagandne retorike kao paravana za ideološku rentu, može za početak razmotriti iskustva slučaja Uber, paradigmatičnog za poslovanje biznis-platformi.

Uber je u New Yorku prihvatio novčano i organizacijski podržati udrugu vozača i osigurati im pristup potrebnim informacijama da svoje vrijeme mogu efikasnije organizirati ne samo kompanija, nego i pojedinci. Prva je strategija, dakle, snaženje profesionalnih asocijacija, ondje gdje članovi ne konkuriraju jedni drugima.

To, naravno, nije dovoljno da smanji razornu nejednakost. Samozaposleni su osobito ranjivi na izostanak efikasne socijalne i zdravstvene zaštite, bez kojih se ne može očekivati podizanje ukupne efikasnosti. Ideja temeljnog dohotka nije pala s neba, nego služi očuvanju dostignute civilizacijske razine. U razmrvljenom društvu nije riješeno ni pitanje na koga padaju troškovi obrazovanja. Upravo su razlike u pristupu obrazovanju izvor glavnih nejednakosti. Drugi je, dakle, smjer emancipatorne (dakle liberalne) politke već spomenuti razvitak digitalnih javnih dobara, uključujući i digitalne pismenosti u najširem smislu, ne samo informatičke.

Za kraj, prilike se mogu tražiti u promjeni karaktera kapitala, organizacije poduzeća i strukture ekonomije. Na djelu je “tranzicija od industrijske prema ekonomiji kulturne proizvodnje” (Degryse), iščezavanje razlike između uslužnih i proizvodnih djelatnosti, to jest podređivanje industrije uslugama: umjesto industrijski, automobil postaje softverski i dizajnerski proizvod. Google i Apple razvijaju automobile bez vozača i preuzimaju automobilsku industriju.
Slabost analize

Riječ “kultura” ovdje znači i “odnosi”. Odnosi postaju važni. Značenje intelektualnog kapitala se povećava u odnosu na financijski i materijalni kapital (strojeve, zemljište, zgrade itd.). Thomas Piketty dobro je istaknuo rast nejednakosti, no slabost njegove analize ponajprije je u tome što nije ulovio ovu promjenu karaktera “kapitala” i “kapitalista”. Drastični su primjeri tvrtki od nekoliko desetaka ili stotina zaposlenika koje dostižu cijene u milijardama dolara. (WhatsApp, tvrtku bez prihoda, a sa samo 55 zaposlenika, Facebook je kupio za 19 milijardi dolara.) Digitalna je ekonomija izrazito otvorena prema pluralizmu vlasništva, pa dakle i razvitku participativnih vlasničkih oblika, partnerstava i održavanja i upravljanja zajedničkim resursima. Besplatnog je sve više, open source postaje standard koji prihvaćaju i najveće kompanije. Zahvaljujući tome, mijenja se i način organizacije poduzeća, odnos nadređenog i podređenog, poslodavca i zaposlenika.

Nejednakost i sužavanje mogućnosti koje iz nje slijede ostaju problem. Digitalno doba sve redefinira, kapital nije onaj kapital, rad nije onaj rad, javno je privatno, privatno sve više javno, a klase nisu one klase: poduzetnici i vlasnici kapitala su zaposlenici, a zaposlenici poduzetnici i vlasnici kapitala. (Jesu li vozači Ubera poduzetnici ili zaposlenici?) To je danas tako. Iako je nemoguće unaprijed znati koje će ideje biti uspješne, “skretanje tijeka povijesti” (a ustvari nametanje svojih interesa drugima) čini se manje perspektivnim od suočavanja sa stanjem kakvo jest, sada i ovdje.

Nema se sta vise reci.

Sve je receno.

Jedina nada je da ce mladi ipak shvatiti sta treba ciniti.

Ocito je da "BALKAN" ostaje BALKAN.

Ma koliko se neki trudili da dokazu da nisu Balkanci,njihovo ponasanje potvrdjuje suprotno.

"SAMO KOSMOS I KRATKOVIDOST SU BESKONACNI".


Valter

http://www.index.hr/vijesti/clanak/instant-karma-hdzovci-na-twitteru-napali-sdp-zbog-petokrake-pa-se-opet-osramotili/911947.aspx


HDZ i SDP nastavljaju s prepucavanjem preko društvenih mreža. Čini se kako su predizborne kampanje samo dodatno zaoštrile već napete prepirke i usiljene replike dviju najvećih političkih stranaka na Twitteru.

Naime, nakon što je SDP jučer pozdravio svoje simpatizere na Twitteru pred "treću smjenu", ali i stranačke "botove", nije dugo trebalo čekati na reakciju iz redova HDZ-a.

"Laku noć SDP. Javite se kad se probudite za 4 godine. Bez vas, kao kapa bez petokrake...", napisali su, i tu bi priči bio kraj, da se korisnik Twittera "Lažni Branitelj" nije upleo u prepisku.

"Je l' to 'vaka kapa, k'o sa slike?", upitao je Twitteraš, objavljujući fotografiju mladog Franje Tuđmana kako nosi kapu s petokrakom.

HDZ se nakon te objave više nije javljao.

Kad saberete sve generale JNA koji su danas tajkuni i jos po kojeg politicara,vam odjednom postane jasno koje ustvari unistio najbolji sistem na svetu.

Davali svoju zakletvu drzavi (onoj) danas "OVOJ" a sutra gospodji Merkel.

Svaka cast na "dalekovidu" istih.

Stvarno su nam "unapredili svima zivot."

To naravno vazi za sve bivse republike SFRJ

"Za otadzbinu i pravdu."

A "OVCE" ko ovce,tapsu im,tapsu im ..........dokle???


Valter

Izmedju ostalog i ovaj.

http://redarmy.bloger.index.hr/

Koga interesuje,vredi procitati,i napraviti svoj zakljucak.


Valter

Nakon svih ovih godina (koje su protekle) se ima utisak da jos uvek vlada "kratkovidost i kruzni tok" na nasem podruciju. "NEMOGU " da verujem.

Svako ljudsko bice koje malo inteligencije poseduje je vec odavno (cak i u Nemackoj) shvatila sta se dogadja.

Samo na "BALKANU" je sujeta jaca od mozga.

Ta sujeta = "kratkovidost" je u medjuvremenu,ima se takodje utisak,prerasla u hronicnu bolest.

Radje i sa crnim vragom,negli priznati da je sve sto se dogadja velika greska.

To ponasanje ce ceo Balkan,a izgleda i ceo svet odvesti u "ponor".

I dalje se tvrdi da je sve za "BOLJE SUTRA " svih.

A "OVCE" i dalje tapse.

Dali je stvarno moguce da je "kratkovidost" ljudska toliko velika da je u stanju da unisti celu planetu samo da nemora priznati gresku.

A svi znamo da samo onaj ko gresku prizna,moze nesto i da ispravi.

Razmislite dobro,i otvorite svoje oci.

Dali stvarno to zelite za sebe i svoju decu?

Vase odluke u buducnosti ce to pokazati.

Ne zaboravite,"RACUN" stize na kraju uvek.

Hteli vi to ili ne.

Nemojte mi pricati posle "NISAM ZNAO (znala)".

Znate,dobro znate.

Cutanje je odobravanje.

Dali cete i dalje cutati,zavisi o vama.

Posledice toga cutanja cete isto osetiti vi.

"NEKA MOCI INTELIGENCIJE BUDE SA VAMA" i zapamtite,"SAMO ONI LJUDI KOJI DRUGACIJE MISLE MENJAJU SVET".

Nikako ne oni koji cute.


Valter

http://www.tportal.hr/biznis/trendovi/454101/Razlika-izmedu-bogatih-i-siromasnih-nikad-veca.html?utm_source=direct_vecernji&utm_medium=directVecernji&utm_campaign=TrafficExchange_vecernji


Razlika između bogatih i siromašnih nikad veća

Autor: Karlo Vajdić
   

Ekonomski oporavak u razvijenim zemljama pogodovao je bogatima i razlika između dohodaka bogatih i siromašnih dosegnula je rekordnu razinu, objavila je Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj

‘U posljednjih sedam godina, razine nejednakosti u dohocima zadržale su se na povijesno najvišim razinama’, objavio je ovog tjedna OECD. Zahvaljujući ekonomskom oporavku od 2010. godine u razvijenim je zemljama došlo do rasta zaposlenosti i rasta prihoda kućanstava. No ‘oporavkom nije preokrenut trend rasta razlike između prihoda bogatih i siromašnih koji se bilježi već desetljećima', kažu ekonomisti OECD-a.

Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD, Organisation for Economic Co-operation and Development) je organizacija četrdesetak država koje se tradicionalno smatra ekonomski razvijenima. Prema revidiranim najnovijim podacima, objavljenim ovog tjedna, vrijednost Gini koeficijenta (vidi okvir) kojim se mjeri nejednakost dohotka za sve države je u 2014. dosegnula 0,318, što je tek za nijansu više nego u 2007., ali i ‘najviša vrijednost od sredine osamdesetih godina’, otkad OECD bilježi podatke.

U OECD-u ističu da ekonomski oporavak, čak i kad je slab, smanjuje nezaposlenost i stvara nova radna mjesta, što bi trebalo smanjivati razliku u dohocima bogatih i siromašnih. No isti taj oporavak može i povećati te nejednakosti jer povećava prihode od kapitala (npr. od ulaganja u dionice, nekretnine i sl.) koji su češći kod bogatih ili povećava dohotke bolje stojećih kućanstava. Uz to, sadašnji ekonomski oporavak u razvijenim zemljama nerijetko je vezan uz politiku državne štednje, kako bi se oporavili proračuni, a takva politika je smanjivala socijalnu pomoć i druge transfere siromašnijim građanima.

Najmanje razlike u nordijskim zemljama, ali i Sloveniji

Među četrdesetak zemalja članica OECD-a, najmanja razlika između dohodaka bogatih i siromašnih, prema posljednjim dostupnim podacima, postoji u nordijskim zemljama. Island se nalazi na samom vrhu (s Gini koeficijentom od 0,244), na drugom je mjestu Norveška (0,252), a nakon nje Danska (0,254). Slijedi, kao mala zemljopisna iznimka nama susjedna Slovenija (0,255), a nakon nje Finska (0,257).

Na dnu tablice, država s najvećom razlikom dohodaka među bogatima i siromašnima jest Čile (Gini koef. 0,465), a na predzadnjem mjestu nalazi se Meksiko (0,459). Prije Meksika dolaze Sjedinjene Američke Države (0,394), a njima na tablici prethodi Turska (0,393).

Ginijev koeficijent

Ginijev koeficijent koristi se za mjerenje koncentracije ili disperzije vrijednosti u nekom nizu. U ekonomiji se najčešće koristi za izražavanje razine nejednakosti dohodaka u određenoj državi. Vrijednost Ginijeva koeficijenta bliža 0 znači veću jednakost dohodaka, a vrijednost bliža 1 znači veću nejednakost u raspoloživim dohocima.
U SAD-u, jednoj od najrazvijenijih država svijeta, problem nejednakosti u dohocima bogatih i siromašnih posebno je izražen. Financijska i ekonomska kriza krajem prošlog desetljeća tu je razliku dovela u središte pažnje javnosti zbog čega su nezadovoljni građani organizirali brojne prosvjede diljem SAD-a. Ti prosvjedi nisu bili ograničeni samo na SAD nego su se organizirali i u ostalim razvijenim državama gdje su građani upozoravali na trend u kojem se bogati sve više bogate, a siromašni su sve siromašniji.

Zabrinjavajuće je što su smanjeni prihodi od rada u većini država

Najpoznatiji među prosvjedima bio je tzv. Occupy pokret u kojima su prosvjednici ‘okupirali’ financijske centre u velikim gradovima (poput Wall Streeta u New Yorku i sl.). Occupy pokret iznjedrio je sintagmu ‘1 postotnih’ bogataša kojom se upozoravalo na nerazmjerni utjecaj koji u politici i ekonomiji ima 1 posto daleko najbogatijih građana, za razliku od preostalih 99 posto stanovništva.

Ekonomisti OECD-a objašnjavaju da su tijekom ekonomske krize u razvijenim zemljama relativno najviše izgubila kućanstva s najvišim i najnižim prihodima. ‘Tijekom oporavka, bogata kućanstva imala su viši oporavak prihoda zahvaljujući nejednakom rastu plaća i promjena u redistribuciji’, dodaju u OECD-u.

Između 2007. i 2010. prihodi od rada smanjeni su u ‘velikoj većini država’ tvrde u OECD-u. I iako su se tijekom idućih godina u prosjeku dohoci oporavili gotovo do razine na kojoj su bili prije krize, to nije slučaj i za one najsiromašnije gdje ‘između 2010. i 2013./14. oporavak nije donio značajniji rast prihoda od rada’.

Podaci OECD-a pokazuju i da je razina siromaštva najviša u Izraelu, SAD-u i Turskoj. Po tim podacima u Izraelu se ispod granice siromaštva nalazi 18,6 posto kućanstava, u SAD-u 17,5 posto njih, a u Turskoj 17,2 posto. Na drugoj strani tablice, razvijene države s najmanjim udjelima siromašnih kućanstava su Island (4,6 posto), Danska (5,4 posto) i Češka (6 posto).

Ono što je specifično za posljednjih nekoliko godina su i promjene u udjelima siromaštva gledano po dobnim skupinama. Dok je tradicionalno najrizičnija skupina bila ona iznad 65 godina, posljednjih godina dolazi do redistribucije i rizik od siromaštva polako raste među mlađima od 25 godina. Problem nezaposlenosti mladih postaje sve ozbiljnije socijalno pitanje u mnogim državama, a ekonomski oporavak koji pogoduje bogatima proteklih godina dovodi i do revolta koji posljedice ima i na političkoj sceni.

"DEMOKRACIJA" nas je dovela u situaciju da se vise ne pitamo kud plovi "OVAJ BROD".

Sad se pitamo "KUD PLOVI OVAJ KONTINENT".

Pa lepo su vam ispunili nacionalisti zelju.

Sada ce svi da "plate" ono sto su "ONI" uz pomoc "VELIKOG" brata ucinili svima nama pa cak i celom svetu (to usput).

Sve to uglavnom zahvaljujuci "VELIKOJ NEISTINI" koju su sirili svetom.

A "OVCE" celoga sveta im verovale.

Sada se vidi ko je bio u pravu.

Samo sto nema nikoga da stane pred masu i to i javno kaze.

Zato ce se i dalje "siriti" "DEMOKRACIJA",a propadati svi ostali.

A sta to na kraju znaci nam je svima jasno.

Samo sto i ovoga puta nema nikoga sa "MU..ma" da stane pred masu i kaze sta ce im ta "DEMOKRACIJA" i dalje prirediti.


Valter

http://www.tacno.net/novosti/ime-se-moze-ukinuti-povijest-ne/

Ime jednoga trga može se promijeniti. Ime jednoga čovjeka može se zabraniti. Povijest – ne može. I zato će oni koji misle da su sada pobijedili, ipak u konačnici izgubiti. Ljude se može varati, neko vrijeme – naravno, povijest – ne može. I u toj povijesti i Tito i antifašistička borba za koje oni misle da su ih prognali iz svijesti i memorije naroda, imaju svoje mjesto, mjesto što im ga nitko, ama baš nitko, ne može oduzeti. A kakve će table visjeti na Trgu, to je zaista potpuno svejedno. Jer, Zagreb zna čiji je to trg. I zašto.

Hrvatski su desničari (neofašisti, da se ne zavaravamo!), uz pomoć gradonačelnika Zagreba postigli pobjedu kojoj streme još od godine 1990. Pomogao im je, dakle, čovjek kojega je sisačka gradonačelnica na proslavi Dana antifašističke borbe s mnogo razloga prozvala, upozoravajući kako se može biti ”ili fašist, ili antifašist, sredine nema”. A otvoreno su ga ucijenili prijeteći kako će mu onemogućiti većinu u skupštini grada, ako ustraje na svojem, ionako kalkulantskom, prijedlogu da građani na referendumu odlučuju hoće li Trg maršala Tita zadržati svoje ime, ili će ga mijenjati. Suočen s mogućnošću da ne ostvari većinu (a ona mu je iz niza razloga itekako potrebna) spretni (da ne kažemo: prevrtljivi) gradonačelnik metropole koji se mjesecima kleo da će o “spornom” imenu trga na kojemu su i Sveučilište, i Hrvatsko narodno kazalište, i Muzej umjetnosti i obrta, i Glazbena akademija, i Učiteljski dom, građani odlučiti na referendumu, naglo je izašao s “genijalnim” prijedlogom: neka to bude Trg Republike Hrvatske. I nitko da se sjeti kako smo takav trg, i to onaj središnji, mogli imati odmah nakon uspostavljanja višestranačja, samo da je Trg Republike preimenovan u Trg Republike Hrvatske. No, tada smo bili zabavljeni vraćanjem Jelačića na konju, spomenika povijesne (svakako) figure koja je u najmanju ruku kontroverzna barem koliko i maršal Josip Broz Tito. A i prvi hrvatski Predsjednik nikako nije bio sklon mijenjanju imena Trga maršala Tita, ma koliko se razni savjetnici iz vrha HDZ-a trudili objasniti kako bi on danas “sigurno” bio za to. Imaju ljudi valjda neke samo njima znane veze s “onim svijetom”, pa pouzdano znaju što bi Franjo Tuđman, mrtav već gotovo dva desetljeća, u današnjim prilikama mislio i radio. Svoje fascinacije s Titom u čijoj je Armiji dogurao do čina generala, vrlo se vjerojatno ne bi odrekao. No, to je tek pretpostavka.

Činjenica je, međutim, ovo: radikalna, proustaška desnica postigla je pobjedu, zaokružila proces započet još početkom devedesetih godina prošloga stoljeća, proces bespoštednog falsificiranja hrvatske povijesti, osobito one iz vremena Drugog svjetskog rata. Činjenica je potom i ovo: gradonačelnikovo “prosvjetljenje” dogodilo se samo nekoliko dana nakon ne toliko po broju sudionika, koliko po atmosferi i svemu izrečenome, impresivnog okupljanja upravo na Trgu maršala Tita. Ono je pokazalo da Zagreb, onaj iskonski Zagreb, svemu i svima usprkos, još uvijek ima potencijala oduprijeti se falsifikatorima povijesti koji negiraju značenje antifašističke borbe, koji poriču fašistički karakter ustaškog režima i koji definitivno žele izbrisati Tita iz kolektivnog sjećanja naroda, koliko zbog samoga Tita, toliko i zbog onoga što on predstavlja, a to je simbol herojskog, uspješnog i svjetski priznatog antifašističkog otpora. U svemu tome, a i to je činjenica, neupitno je pripomogla hrvatska politička scena, uključujući one koji se na sva usta hvale svojim evropejstvom, osobito one koji se kite imenom socijal-demokrata, a ne shvaćaju da se politikom nedopustivih ustupaka samo približavaju kraju kojega im priprema profašistička desnica, uz – na žalost – jasni blagoslov Crkve.

Naravno, gradonačelnikov prijedlog treba još proći određenu proceduru. Kada znamo da su u proteklih četvrt stoljeća “šutkom pale” desetine, pa i stotine imena ulica i trgova, da je uništeno (najvećim brojem namjerno, i to s hrvatske strane) oko tri tisuće (!) spomenika i spomen obilježja što su podsjećali na antifašističke borce i žrtve fašizma, onda ne treba uopće sumnjati kako će taj proceduralni dio biti odrađen. Na puno zadovoljstvo onih koji kliču “Za dom – spremni”, koji se hvale svojim precima – “tvrdim” ustašama ili pripadnicima Handžar divizije (a ne treba zaboraviti ni Prinz Eugen diviziju) i koji iz dana u dan buncaju o tome kako su u Hrvatskoj na svim ključnim mjestima djeca komunista, udbaša, kosovaca, sve sami jugonostalgičari i mrzitelji “Hrvatske i svega hrvatskoga”. Naravno, i osrednji srednjoškolski profesor povijesti ustanovio bi kako oni pojma nemaju o stvarima o kojima govore, kako izmišljaju, ili pak negiraju neporecive činjenice. No, u euforiji pobjede, a preimenovanje Trga maršala Tita nesumnjivo jest njihova pobjeda, nikoga za takve “sitnice” neće biti briga. Niti će itko razmišljati o notornoj gluposti formulacije što ju je upotrijebila jedna komercijalna televizija: da Tito i njegovo ime napokon odlaze u povijest.

Tito i Titovo ime ušli su u povijest još za njegovoga života. Oni jesu dio povijesti. I nikakvi provincijalni političari ili kvazi-političari, da o bjelosvjetskim probisvjetima i ne govorimo, to ne mogu promijeniti. Da, oni će nedvojbeno upropastiti još nekoliko generacija mladih naraštaja građana Hrvatske, prisiljavajući ih – u zemlji u kojoj premijer poziva sve ministre na misu, kao da je to estradni događaj, a ne svjedočenje vjere – da prihvaćaju falsiciranu sliku povijesti. Opravdat će tako riječi američkog generala i kasnijeg predsjednika, Dwighta Eisenhowera, koji je godine 1945. naredio da se snimi sve na što se naiđe u koncentracionim logorima, uz obrazloženje: “Mogli bi se jednoga dana pojaviti neki gadovi koji će reći kako se to nikada nije dogodilo!” E, Hrvatska je došla do stupnja na kojemu se otvoreno, nekažnjeno, uz šutnju onih koji bi trebali govoriti, uz sramotnu računicu onih koji misle da će tako osigurati svoje mjesto u povijesti, uz povlačenje – u strahu – u svoja četiri zida većine onih koji znaju da svjedoče pobjedi velike Laži nad Istinom, “revidira” povijest. No, nije to nikakva revizija, to je – kratko i jasno rečeno – bezočno falsificiranje; dokumentima i izjavama svjedoka i sudionika usprkos. Pa čak da se ostave po strani svi izvori koje je koristila tzv. komunistička vlast, da se oslonimo samo na Savezničke izvore ali i one Sila osovine, došli bismo do zaključka što su ga dolaskom na posljednji ispraćaj u Beogradu, u svibnju godine 1980., potvrdili praktično svi značajni državnici svijeta. Josip Broz Tito bio je vođa najuspješnijeg pokreta antifašističkog otpora u okupiranoj Evropi, bio je političar koji je zemlju kojoj je bio na čelu znao povesti vlastitim, samostalnim putem, razvijajući je iz godine u godinu, koji je to mogao zahvaljujući vještini balansiranja između blokova i koji je – kao državnik – do svoje smrti imao vodeću ulogu u Pokretu nesvrstanih (u kojemu Jugoslavija nije bila jedina evropska zemlja i s kojim je uspješno surađivalo i nekoliko evropskih neutralnih zemalja – skupina NN). A taj je pokret u Titovo vrijeme bio toliko traženi i potrebni tampon između Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Država i njihovih satelita. To jest povijest. I ta je povijest dokumentirana u brojnim arhivima širom svijeta. Naši “prosvjetitelji” mogu tvrditi da su svi ovdašnji povijesni izvori “komunistička propaganda”, mogu uništavati izvore i knjige – ali samo u Hrvatskoj, u svijetu – ne. I to je jamstvo njihovog poraza. Jednom.

Ime jednoga trga može se promijeniti. Ime jednoga čovjeka može se zabraniti. Povijest – ne može. I zato će oni koji misle da su sada pobijedili, ipak u konačnici izgubiti. Ljude se može varati, neko vrijeme – naravno, povijest – ne može. I u toj povijesti i Tito i antifašistička borba za koje oni misle da su ih prognali iz svijesti i memorije naroda, imaju svoje mjesto, mjesto što im ga nitko, ama baš nitko, ne može oduzeti. A kakve će table visjeti na Trgu, to je zaista potpuno svejedno. Jer, Zagreb zna čiji je to trg. I zašto.


Dali je potreban komentar.

Izgleda je nasa "visoka inteligencija" neunistiva.


Valter

http://www.tacno.net/mostar/sramotno-na-nogometnom-turniru-u-organizaciji-crkve-djeca-nosila-majice-s-natpisom-crna-legija/


U OKVIRU programa ovogodišnje manifestacije “Dani Kočerina” u Širokom Brijegu, koja se tradicionalno održava u povodu proslave blagdana svetih Petra i Pavla, odigran je i malonogometni turnir.

Na turniru je pobijedila skupina djece odjevene u majice s natpisom “Crna Legija” – radi se o elitnoj zločinačkoj postrojbi ustaške vojske nastale za vrijeme Drugog svjetskog rata, čiji je zapovjednik bio Jure Francetić.

Malonogometni turnir otvorio je župnik župe Kočerin fra Mario Knezović (koji je poznat po tekstovima u kojima iznosi izrazito negativan stav o Bošnjacima u Bosni i Hercegovini) koji je poručio da “ovo treba biti festival sporta i prijateljstva”. Umjesto toga, ova se manifestacija pretvorila u sve samo ne u promociju sporta i prijateljstva.

Crkva kao organizator ni na koji način nije intervenirala zbog činjenice da se na turnir prijavila ekipa s imenom “Crna Legija”.

Dapače, župnik Knezović nasmiješeno se fotografirao s dječacima koji su pobijedili.

http://www.jutarnji.hr/komentari/jelena-lovric-treba-konacno-priznati-da-je-cijela-nasa-politicka-klasa-podbacila-drzava-je-obranjena-ali-sve-nakon-toga-trosenje-je-nasljedstva/6344212/

JELENA LOVRIĆ: TREBA KONAČNO PRIZNATI DA JE CIJELA NAŠA POLITIČKA KLASA PODBACILA! Država je obranjena, ali sve nakon toga trošenje je nasljedstva

Hrvatska će biti među najrazvijenijim državama EU i svijeta - ekstremno nerealna najava koju je prije dvije i pol godine u izbornoj noći nakon pobjede iskliktala Kolinda Grabar Kitarović, dodatno zakucana mobilizacijskim “Idemo Hrvatsku odvesti u blagostanje!”, vjerojatno se i danas može smatrati najbizarnijim izrazom u političkoj klasi jako prisutnog sindroma “Alisa u zemlji čudesa”. Dobar dio hrvatskih političara ima poremećaj percepcije stvarnosti. Mozak im stvara iluzije, uvećava ili umanjuje, približava ili udaljava činjenice, slično kako se to događalo malenoj književnoj junakinji koja je dospjela u zemlju čudesa. Premda osobno ne djeluje somnambulno, dapače čvrstim korakom gazi Hrvatskom, Alisa s Pantovčaka često se mimoilazi s realnošću.

Bijeg dobrog dijela političke elite od stvarnosti ili nemogućnost da se ona vidi, percipira i procesuira do zabrinjavajuće je razine eksplodirala u povodu arbitražne odluke o sporu sa Slovenijom. Od desnice do ljevice zborno pjevanje da se sve to Hrvatske uopće ne tiče. Kao što je se ne tiču ni reagiranja Bruxellesa i drugih faktora po Europi, jer “mišljenje Europske komisije nema nikakvu pravnu snagu”. Zatim, da nepriznavanje arbitraže ostaje čvrst, zauvijek zauzet stav, valjda od sada do vječnosti, pa će se problemi rješavati bilateralnim pregovorima, uz sugestiju da će Hrvatska tako ishoditi povoljnije razgraničenje i zadržati polovicu Savudrijske vale. Hrvatska se politika tako pokazuje nesposobnom ne samo za komunikaciju s činjenicama nego i potpuno sljepačkom prema zahtjevima elementarne političke racionalnosti. Vrijeme je, prvo, da političari prestanu zavaravati narod. Očekivanja da će arbitraža usvojiti hrvatske zahtjeve kao jedino pravedne, priče kojima je uporno godinama kljukana javnost, bile su posve nerealne. Takva se vrsta sporova obično rješava kompromisima, što je u arbitražnom sporazumu - junction! - uostalom bilo i zacrtano.

Drugo, arbitražna je odluka objektivno neloša, čak može biti prihvatljiva za Hrvatsku. Na kopnu granica je povučena prema hrvatskim zahtjevima. Slovenija nije dobila teritorijalni izlaz na otvoreno more, na čemu je inzistirala. Dobila je poveznicu s međunarodnim vodama, ali taj prostor ostaje hrvatskim: Hrvatska nije izgubila ni svoje podmorje ni dodir s Italijom. Najveća su odstupanja od očekivanja u Piranskom zaljevu, odnosno Savudrijskoj vali. Hrvatska nije dobila koliko je htjela, ali joj se u korist Slovenije ne uzima ni onoliko koliko su se susjedi nadali.

Treće, Hrvatska sada inzistira na bilaterali, ali teško da će u bilo kakvom sporazumu sa Slovenijom izvući više nego što joj je arbitražom pripalo. S jednom otežavajućom okolnošću: Vlada će biti odgovorna za bilo kakav budući dogovor, a sada je odgovornost na arbitrima. Od nojevskog zabijanja glave u Piranski zaljev bilo bi mnogo pametnije da Hrvatska sa Slovenijom dogovori rješenje za istarske ribare, koji su, objektivno, najveći gubitnici arbitraže, te model zaštite dosadašnjih slovenskih državljana koji će primjenom arbitražne odluke ostati na hrvatskoj strani.

Ishod arbitraže sa Slovenijom sigurno nije ključni problem Hrvatske, pa bi se Plenkovićeva Vlada barem s istom pažnjom morala posvetiti pravim problemima države, temama od kojih zaista ovisi budućnost nacije. Ali, dok dirigira nacionalnom jeremijadom zbog lavora navodno hrvatskog mora, vlast prilično nonšalantno prima činjenicu da Hrvatska ostaje bez ljudi, da je sve ubrzanije napuštaju mladi, najproduktivniji dijelovi stanovništva. Podaci su objektivno zastrašujući. U Njemačku se u posljednje četiri godine doselilo navodno blizu 200 tisuća hrvatskih državljana. Prema recentnim podacima njemačkog statističkog zavoda, samo lani 55 tisuća. Gotovo dvije trećine u dobi od 20 do 35 godina, šestina su djeca mlađa od 15 godina, što znači da odlaze cijele obitelji. Pojedini se krajevi rapidno prazne od stanovništva. Ni ono malo što rodi, Hrvatska ne može zaposliti niti im osigurati dostojanstven život. Međutim, dramatični podaci o iseljenima ne pokreću u političkim redovima gotovo nikakvu uzrujanost. Ni blizu drami zbog graničnog spora sa Slovenijom. Političkim je čelnicima, izgleda, zemlja mnogo važnija od ljudi.

Sličnu otuđenost od stvarnosti pokazuje i izostanak bilo kakve oficijelne reakcije na činjenicu da je Hrvatska od druge najuspješnije postala druga najneuspješnija država. U devedesete je ušla kao iza Slovenije najsnažnija tranzicijska zemlja, nedavno ju je po kupovnoj moći stanovništva pretekla i Rumunjska, tako da joj u leđa gleda samo još Bugarska. Sve ostale su se postkomunističke države razvijale mnogo brže. Tako, prema podacima Eurostata za 2016., Hrvatska danas za europskim prosjekom zaostaje više nego kad je ušla u EU. Svoju jugoslavensku etapu Hrvatska je devedesetih završila s BDP-om od oko 20.000 dolara per capita, koliko uglavnom ima i danas. Ispada da su četvrt stoljeća samostalne države pojeli skakavci. Zato valjda zdrug urbanih ustaša izbacuje danas Tita iz Zagreba. Ali, nije problem u ljudskim kepecima. Problem je u onima koji njihovoj mizeriji daju prostora.

Političke se elite, jučerašnje kao i današnje, desne jednako kao i lijeve, HDZ-ove i SDP-ove, ne žele suočiti s činjenicom da Hrvatska već gotovo tri desetljeća gospodarski stoji u mjestu i da se ta stagnacija ne događa izvan sfere njihove direktne odgovornosti. Treba konačno priznati da je kompletna politička klasa samostalne Hrvatske katastrofalno podbacila. Država je obranjena, ali sve nakon toga trošenje je nasljedstva. Nažalost, umjesto vitalnim temama, politička je sfera prebukirana marginalijama. U posljednje vrijeme nedovršenim ratovima Tuđmanovih velmoža. Njihovim bitkama za vlastitu bolju prošlost. Jesu li Joža Manolić i Stipe Mesić spremali državni udar protiv predsjednika Tuđmana, kako to tvrdi ukoričeni Vladimir Šeks, ili su udari na Tuđmana bili Šeksova specijalnost još s početka devedesetih? Jesu li Sanaderovoj odluci o povlačenju kumovali sporovi sa Slovenijom ili bivši premijer arbitražnu odluku o graničnom sporu sa susjednom državom sada koristi kako bi se nametnuo kao nekakav moralni arbitar, peglajući tako javni odium koji ga zbog optužbi za korupciju prati? Tko je bio tuđmanist, a tko detuđmanizator? Uglavnom, stara se politička elita i dalje uglavnom bavi dvorskim igrama.

Sindrom s percepcijom stvarnosti posvađane Alise trese i nasljednike. Plenkovićeva mantra o političkoj stabilnosti uglavnom se koristi kao sredstvo zadržavanja i cementiranja statusa quo. Osim poreznih promjena diskutabilnog dometa, aktualni premijer nije pokrenuo ni jednu reformu. Država je skupa, a njen pritisak težak, ali najave da bi je trebalo učiniti jeftinijom posve su zamukle. Zdravstvo trune i skuplja dugove, s perspektivom da će se jednog dana sve slomiti. Mirovinski sustav neodrživ. Trakavica oko nabave lijeka za teško bolesnu djecu u Klaićevoj više nije na naslovnicama, ali problem nije trajno ni sustavno riješen. Nema novca za djecu ni za bolesne, ali ima za “hrvatski Arligton”. Reforma obrazovanja stoji kao obećanje, ali premijer sa sjednice Vlade demonstrativno poručuje da njegovu “punu potporu u svemu što radi” uživa izvjesna gospođa Vican, šefica kurikularne reforme koja ju je dosad vrlo očito opstruirala. Izjava bi implicirala da Plenković daje punu potporu njezinu sabotiranju reforme, u koju se inače sam zaklinje - još jedna zavrzlama koja politiku njegove Vlade čini posve nerazgovijetnom. Bit će da je riječ o nekakvoj eunuh-reformi!

Još gore od marša u mjestu, neki recentni događaji sugeriraju opasnu tendenciju povratka u partijsku državu. Ni jedna funkcija u hrvatskoj državi više nije dostupna bez partijske iskaznice HDZ-a. Čak ni šefovanje Turističkom zajednicom. Takvi su primjeri svakodnevni i svaki od njih tjera ljude iz Hrvatske. Slično djeluje i činjenica da će partija svom Miroslavu Šeparoviću, bez obzira na njegove neugodne repove, osigurati novi mandat u Ustavnom sudu, što se objašnjava njegovom bliskom povezanošću s ponovno ojačalim HDZ-ovim pravosudnim zloduhom. Da Hrvatska postaje HDZ-ova država, upozorava i najnoviji incident oko pravobraniteljice za djecu. Mijenjaju se zakoni, zatiru dobri demokratski običaji, pokazuje nepoštivanje prema institucijama hrvatske države, samo kako bi se smijenila HDZ-u očito nepodobna osoba. Ministrica Murganić pravobraniteljici Milas Klarić pred premijerom najavljuje smjenu jer je smatra SDP-ovim kadrom. Ja i HDZ mislimo da ste vi SDP, rekla joj je. Čak i da je to točno, takve se stvari dosad nisu radile. Svaka je vlast, povremeno uz frktanje nosom, poštovala autonomiju pravobraniteljske funkcije. Umjesto da uvažava neovisnost određenih državnih institucija, nova ih vlast pokušava osvojiti i okupirati. Tko je uopće komesarica Murganić da na takav način najavljuje čistke? Bivša socijalna radnica, a danas ministrica socijalne politike. Očito bez mrve političke i socijalne inteligencije. Takve će se stvari premijeru Plenkoviću jako osvetiti. Jer ga pokazuju kao čovjeka nesigurnog i politički beskrupuloznog.

http://100posto.hr/news/otvoreno-pismo-gospodinu-marusicu-hdz-ovcu-koji-bi-streljao-aktiviste

Poštovani gospodine Marušić!

Oprostite, molim Vas, što Vam se niotkuda javljam, ali osjetio sam potrebu obratiti Vam se nastavno na poruku koju ste putem Facebooka poslali Inicijativi mladih za ljudska prava, dana 31.07.2017. godine.

Pišem Vam dobrohotno, znajte, i nemojte što zamjeriti! Neugodi unatoč (ipak sam mlađi više od dva desetljeća od vas!), uzet ću si za pravo u ovome pismu dirnuti se u opasnu omašku semantičko-logičke naravi koju ste kroz svoju prijetnju Inicijativi prezentirali u javnome prostoru.

Vidite, mnogo je energije upotrijebljeno kako bi se kroz povijest definirale riječi i pripisalo im se značenja. Beskrajan broj rječnika i leksikona to potvrđuju. A najveći broj definiranih riječi odgovara pojmovima, idejama gospodine Marušić, čija su značenja unutar jezičnog sistema plod društvenih konvencija.

Tako je za riječ *demokracija*, primjerice, odavna dogovoreno kako se veže uz iduće ideje i pojmove: ravnopravnost, sloboda izražavanja, sloboda mišljenja, biračko pravo… Postoji još niz sličnih pojmova koji ulaze u semantičko polje demokracije, ali nigdje u svijetu, gospodine Marušić, nije zabilježeno da ondje pripada i ideja o strijeljanju neistomišljenika.

Vrlo je opasno mladome hrvatskom društvu podvaliti takvu jednu neistinu, i to pod egidom demokratskoga društva, kako Vi u svojoj prijetnji nepromišljeno i neodgovorno činite. Izrazito žalim što Vas ja na to moram upozoravati, kao političara iz državotvorne stranke, koja je upravo omogućila provedbu gorespomenutih koncepata, koja je dakle zaslužna da jedna Inicijativa poput ove nad kojom se iživljavate danas može slobodno u Republici Hrvatskoj djelovati! U svojoj prijetnji tim ljudima Vi doista blebećete bez veze, gospodine Marušić, i vjerujem kako Vam je to do sada već postalo sasvim jasno.

Proučivši detaljno Vaš cijenjeni životopis, shvatio sam kako ste upravo Vi odgovorni za osnutak prve privatne Srednje zubotehničke škole u Splitu, koja je bila među pionirima korištenja sredstava iz EU fondova u južnoj Hrvatskoj. Ne samo to, osnovali ste i Studij stomatologije te ste svojevremeno bili predsjednik Hrvatske udruge poslodavaca za Dalmaciju. Osupnut sam čitao i kako pomažete učenike koji inače sami, pa ni uz pomoć obitelji, ne mogu platiti školarinu u Vašim školama.

Pa vi ste dakle prosvjetitelj, gospodine Marušić, i tako mi je teško shvatiti Vaš divljački ispad prema tim ljudima!

Član ste i Rotary kluba Split plus, na čijim web-stranicama stoji, citiram:

"Rotary je međunarodno udruženje osoba iz stručnog i poslovnog života koje se posvećuju humanim ciljevima, cijene i promiču visoka etička načela u poslovnom i privatnom životu, te šire dobru volju i razumijevanje u svijetu."

Uvaženi gospodine Marušić, možete li mi objasniti na koji se to način i po kakvim principima "etički i humano" strijelja političke neistomišljenike? Kakva je to "dobra volja i razumijevanje", molim Vas, koje širite unutar svojega Rotary kružoka?

Vrlo sam zbunjen, vidite, i priznajem kako sam sve do sada bio potpuno uvjeren u značenje pojma demokracije, kao i u relaciju između ideja i izraza kojima se dičite u Vašemu klubu. Činilo mi se, doista, kako je sve navedeno odavna specificirano društvenim dogovorom te kako u blizini takvih koncepata ne postoji mjesta za jednu barbarsku, zaostalu ideju poput one koju iznosite.

No vi ste me, gospodine Marušić, dobrano protresli, te stoga željno iščekujem pojašnjenja koja ćete mi, svesrdno se nadam, u idućim danima ponuditi.

Lijepo Vas pozdravljam i zahvaljujem na pažnji,

Vid Barić

https://www.vecernji.hr/vijesti/zapadni-balkan-je-pokazao-zajednistvo-hrvatska-mora-ukinuti-mjere-1187704

'Zapadni Balkan je pokazao zajedništvo. Hrvatska mora ukinuti mjere'

Zajedničko reagiranje država zapadnog Balkana na odluku Hrvatske o povećanju pristojbi za nadzor nad uvoznim voćem i povrćem pokazatelj je novog odnosa prema ovakvim pitanjima

ajedničko reagiranje država zapadnog Balkana na odluku Hrvatske o povećanju pristojbi za nadzor nad uvoznim voćem i povrćem pokazatelj je novog odnosa prema ovakvim pitanjima kakav će biti prakticiran ubuduće u svakom sličnom slučaju, najavio je ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH Mirko Šarović u intervjuu koji su u četvrtak objavile banjolučke "Nezavisne novine". gužve na granici Rasplet? Tolušić mora korigirati cijene nadzora srpskog voća i povrća "Zaključci koje smo donijeli su jasna poruka što će se dogoditi ako se nešto slično ponovi. Mislim da je način na koji smo reagirali određena vrsta zaokreta u odnosu na ranije ponašanje. Naša temeljna poruka je da se ukinu diskriminatorske mjere, a ako se ne ukinu mi možemo posegnuti za drugačijim mjerama. To se do sada u BiH nije pojavljivalo. Ovaj put smo pokazali odlučnost, ali rekao bih i strpljenje jer želimo dobru regionalnu suradnju sa susjedima, pa i s Hrvatskom no nitko ne treba sumnjati da nećemo iskoristiti sve mjere koje nam stoje na raspolaganju", kazao je Šarović. Ponovio je kako do petka očekuje konačni dogovor s Hrvatskom o novim iznosima pristojbi koje će se primjenjivati pri fitosanitarnom nadzoru kao i da će ti troškovi biti na razini europskog prosjeka te identični za hrvatske poljoprivrednike kao i za uvoznike. Uz to se, kako je pojasnio, cijena se mora bazirati na cjelokupnom teretu u jednom kamionu a ne na svakoj vrsti proizvoda koji se u njemu eventualno uvozi. Šarović je upozorio kako bi svaki drugi ishod pregovora koji su u tijeku vodio daljem zaoštravanju ovog trgovinskog sukoba od čega bi u konačnici svi imali samo štete. povrće Kontrola uvoza Bruxelles pozvao Hrvatsku i Srbiju da prekinu carinski rat "Nećemo sjediti prekriženih ruku ako ne dođe do zaokreta po pitanju ovog pravilnika", kazao je Šarović. Hrvatsko ministarstvo poljoprivrede donijelo je u srpnju novi pravilnik kojim se uvodi kontrola većeg broja vrsta voća i povrća koje se uvozi iz trećih zemalja nego dosad, a naknada za inspekcijski nadzor povećava s 90 na 2000 kuna. Premijer Andrej Plenković izjavio je u utorak da je naložio ministru poljoprivrede Tomislavu Tolušiću da već ovog tjedna pronađe rješenje koje će otkloniti problem sa susjednim zemljama vezan uz povećane pristojbe prilikom uvoza voća i povrća.

Pročitajte više na: https://www.vecernji.hr/vijesti/zapadni-balkan-je-pokazao-zajednistvo-hrvatska-mora-ukinuti-mjere-1187704 - www.vecernji.hr


To je dokaz da se moze kada se i hoce.

Dali ce nasi mladi ljudi konacno shvatiti da se samo zajednickim snagama moze puno toga postici.

To je i pitanje naprednosti intelekta.

U zavisnosti od sposobnosti shvatanja da napredak uvek zavisi od svih "nas" ce se u buducnosti i pokazati u kom pravcu ce se i sve ostalo kretati.

Ko je shvati,je shvatio.

Ko nije,i nece nikad ili ne zeli da shvati.

"SAMO ZAJEDNO SMO JACI"


Valter

http://100posto.hr/news/da-smo-primili-jugoslaviju-odmah-u-europsku-uniju-rata-sigurno-ne-bi-bilo



EUROPA PRIZNALA SVOJU NAJVEĆU GREŠKU 'Da smo primili Jugoslaviju odmah u Europsku Uniju, rata sigurno ne bi bilo'

Claudio Gherardini, poznati talijanski novinar i humanitarni radnik, a koji je zadnjih 30 godina izvještavao s najznačajnijih događanja diljem svijeta, izjavio je za Deutsche Welle da se, prema njemu, rat u bivšoj Jugoslaviji nikako nije smio dogoditi.

"Jedan potez mogao je sve spasiti. Još 1990. godine, kada se već nazirao rat, trebalo je primiti Jugoslaviju u EU. Ta bi opcija zadovoljila one države koje su se htjele odcijepiti. I sigurno bi se izbjegao rat", rekao je Talijan.

"Poslije prvog putovanja u Hrvatsku i u BiH, bio sam nekoliko sati u Trstu. Nisam mogao shvatiti da na Balkanu divlja rat, a da mi ovdje možemo normalno piti kavu", zaključio je Talijan.



U potpunosti se slazem sa gore napisanim.

Kapitalisticki sistem po svaku cenu ( veoma opasno ) i na svaki nacin pokusava sve one koji nevole "KLASIKU" degradirati.
Objasnite mi, kako je moguce da neko ko celi dan radi, ima vremena da se obarzuje uz klasicnu muziku? Drugo. Da se takva vrsta ( klasika ) voli je potreban uslov zivota. Sto znaci ( pogledajte ) koliko "obicnih ljudi " ide na koncerte klasicne muzike i u drugim drzavama.

Ponizavanje i vredjanje radnicke klase je konstatntan proces u kapitalizmu.

Zato se vec duze vreme i pitam, zasto ta radnicka klasa to sve trpi??? Dali zato sto je stvarno neinteligentna ili je nasto drugo u pitanju.

Razmislite o tome.

http://100posto.hr/sport/ovako-bi-danas-izgledala-momcad-jugoslavije-koja-bi-vladala-svijetom


Nijemci obnovili SFRJ Ovako bi danas izgledala momčad Jugoslavije koja bi vladala svijetom

Prije 25 godina Jugoslavija je odigrala svoju posljednju utakmicu, bilo je to na Maksimiru kada je Nizozemska u prijateljskoj utakmici pobijedila 2-0. Tim povodom njemački tranfermarkt.de objavio je zanimljivu analizu kako bi danas izgledala momčad bivše države i koliko bi vrijedila...

Polovicu te momčadi sačinjavali bi igrači iz Hrvatske, čak šestorica. Nezaobilazni duo iz veze Ivan Rakitić i Luka Modrić, potom dva sjajna napadača Nikola Kalinić i Mario Mandžukić, a u sastavu su i Dejan Lovren i Šime Vrsaljko. Ukupna vrijednost samo hrvatskih igrača je 154 milijuna eura, odnosno više od polovice ukupne vrijednosti ekipe (301 milijun eura).

Iz Srbije igrali bi Nemanja Matić i Aleksandar Kolarov, a u ekipi su još Miralem Pjanić (BIH), Stefan Savić (Crna Gora) i Jan Oblak (Slovenija).

Ukupna vrijednost momčad je 301 milijun eura i samo devet reprezentacija vrijedi više. Kao i svaki izbor tako i ovaj izaziva brojne diskusije, pa se uključite i vi...


Samo nasi ljudi to nevide "OVCE".

Nije ni cudo sto je ovako.

Sa takvim shvatanjem se nemoze vladati svetom.

Ne samo u industriji nego niucemu.

Tako da je to sto imamo samo posledica nase "zavedenosti" od strane zapada.


Valter

Glavni svodnici Balkana: Žrtve su im siromašne žene
Piše Express

Najveći svodnik bio je Dilaver Bojku, koji je ubijen 15. kolovoza

Balkanski svodnici koji su bogatstvo stjecali istovremeno kada i makedonski kralj prostitucije Dilaver Bojku, isto su se poput njega u jednom trenutku povukli i počeli se baviti legalnim poslovima u koje su uložili novac zarađen od prostitucije.

Dilaver Bojku zvani Leku, kralj prostitucije na Balkanu, ubijen je sa nekoliko hitaca u glavu 14. kolovoza u Strugi u Makedoniji ispred svog restorana.

U rangu kralja prostitucije Bojkua, zvanog Leku bio je Milivoje Zarubica, poznat i kao Puja, koji je samo nekoliko godina mlađi od Albanca iz Struge. Mediji su ga svojevremeno zvali balkanskim kraljem trgovine ljudima, a iza njega po "poslovanju" bili su Mladen Dalmacija, Safet Cucak, također osuđivani zbog trgovine ženama i organizirane prostitucije. Kazne su im, kao i Lekina, bile minimalne, a žrtve su mahom bile djevojke iz Ukrajine i Moldavije.

"Krajem devedesetih, Puja je bio možda najmoćniji igrač u trgovini ženama. Umiljavao im se kupovinom garderobe, nakita, plaćanjem telefonskih računa, da bi ih zatim uvukao u prostituciju. Mnoge od tih djevojaka smatrale su ga zaštitnikom, pa nisu ni bile svjesne da su postale žrtve. Kasnije ih je slao u Italiju, gdje su također radile u njegovim bordelima", kaže sugovornik "Blica" iz policije, inače dobar poznavatelj Pujine "karijere".

Tamna strana hrvatske policije: Rade za dilere, kamatare...

Koliko su žrtve bile očarane Pujom, govori i to da su neke od njih njegovu fotografiju držale umjesto ikone, kao i da nakon njegovog uhićenja uopće nisu htjele surađivati s policijom, i čak su ga i branile.

Mnoge od tih žrtava su čak stale u obranu njegovog motela "Sveti Nikola" u Rakovici, s njim su se popele na krov objekta 2002. kada ga je inspekcija došla rušiti. Policija je tada u motelu otkrila prostorije u kojima su djevojke pružale seksualne usluge. Kasnije je uhićen u akciji "Sablja", također zbog trgovine ženama, a policija ga je našla skrivenog ispod gomile ugljena.

Istraga je pokazala da je sa svojom grupom krajem 2002. i početkom 2003. pokušao prodati 11 državljanki Moldavije u Italiju. Na saslušanju je tvrdio da "protiv njega nema dokaza" i da mu "policija ne može ništa". Pušten je na slobodu do pravomoćne presude. Sredinom 2008. godine opet je trebao biti uhićen s grupom odvjetnika, policajaca i liječnika, a ovaj put zbog sumnje da je sa 3.000 eura mita platio slobodu dvojici sinova, koji su privedeni za razbojništvo.

Međutim, neposredno pred uhićenje je pobjegao, ali je uhićen 2010., i to zbog trgovine kulturnim dobrima, nađenih prilikom nezakonitih arheoloških iskopavanja na različitim lokacijama u Srbiji. Dobio je kaznu od četiri godine zatvora.

U to vrijeme na antimafijaškom sudu u Bologni osuđen je na 17 godina zatvora i novčanu kaznu od 150.000 eura zbog krivičnih djela trgovine ljudima i mafijaškog udruživanja. Žrtve su mahom bile Rumunjke, Ukrajinke i Moldavke, a tužiteljica je tvrdila da je Puja još početkom 90-ih godina djevojke krijumčario u Italiju, i to gumenim čamcima preko Jadranskog mora.

Zanimljivo je i to da je, prema svjedočenju žrtava, ali i nalazima talijanskih istražitelja, Puja cijelo vrijeme poslove vodio iz Beograda.
Oženio se i smirio?

Zadnje vijesti o nekada najvećem trgovcu žena u regiji, Milivoju Zarubici bile su krajem prošle godine kada se oženio Dušicom Jevđenović, bahatom starletom koja je često prijetila policajcima. Kao i sin makedonskog makroa Bojkua, tako su i Pujini sinovi uhićivani, doduše ne zbog organizirane prostitucije, već zbog silovanja i pljački.
Mladen Dalmacija bio je student Bogoslovnog fakulteta kada je počeo sa poslom svodnika.

Zadnjih mjeseci u devedesetima je uhićen, a u stanu u Beogradu policija je zatekla Ukrajinke i Moldavke, među kojima je bilo i maloljetnica. Kasnije je osuđen na osam godina kao organizator grupe za prebacivanje Ukrajinki u Italiju zbog prostitucije. Djevojkama je obećavao da će u Njemačkoj raditi kao babysitterice i konobarice i zarađivati po 300-400 eura dnevno. Uhićen je u Italiji nakon skrivanja, i izručen je Srbiji jer je za njim bila raspisana međunarodna tjeralica. I talijanski istražitelji vjerovali su da Dalmacija u Veroni i Bologni ima noćne klubove u kojima se bavi organiziranom prostitucijom. Zanimljivo je da je ovaj bivši bogoslov ranije pušten iz zatvora zbog dobrog vladanja. Safet Cucak Safet Cucak iz Novog Pazara, zvani Sajo Talijan, osuđen je na deset i pol godina zatvora kao vođa sedmočlane grupe trgovaca ljudima koja je od 2003. do 2008. u Beogradu i Novom Pazaru varala siromašne žene, a potom ih silom i uz prijetnje primoravala na prostituciju, a svu su zaradu morale davati njima. Osim Cucka, osuđeni su i Izet Habibović i Slaviša Vidojević na po sedam godina, Samel Škrijelj na pet godina i deset mjeseci, a Faik Cucak na tri godine zatvora. Sevdija Markišić osuđena je na kaznu zatvora od dvije godine i sedam mjeseci, a Safetova supruga Nada Stojković na tri godine zatvora.

Pročitajte više na:

https://www.express.hr/life/glavni-svodnici-balkana-zrtve-su-im-siromasne-zene-11842 - www.express.hr


GDE JE "SAMOKRITIKA".

Oni koji podrzavaju ovakav "BIZNIS" podrzavaju i kapitalisticki sistem.

Time i cinjenicu da taj sistem od radnicke klase pravi robove.

Razmislite o tome.

Puno toga bi se moglo promenuti u drustvu,kada bi svako poceo od sebe.

Menjaj sebe i pocinjes menjati svet.

Prestani samo govoriti,predji sa reci na dela.

Valter