PREDUZECA U JUGOSLAVIJI

https://www.index.hr/auto/clanak/prvi-zagrebacki-sajam-automobila-postojao-je-puno-prije-onog-na-jakusevcu/2261129.aspx


Prvi zagrebački sajam automobila postojao je puno prije onog na Jakuševcu
Index Auto/Yugopapir 20.3.2021.
SAJAM rabljenih automobila u Jakuševcu koji Zagrepčani najčešće zovu Hrelić je već desetljećima jedan od najvećih i najpopularnijih sajmova rabljenih vozila u Hrvatskoj i regiji.

Iako postoji od 1979. godine, korijeni zagrebačkog sajma polovnih vozila sežu puno dulje u prošlost. Desetljećima ranije prvi takav sajam pokrenut je na Heinzelovoj, nedaleko od Maksimira. Priču o tom prvom zagrebačkom "buvljaku" donosimo u suradnji s Yugopapirom. Evo kako je početkom 1960-ih o njemu pričao jedan list.
Prvi zagrebački autobuvljak

Srpanj 1961: U zagrebačkim dnevnim listovima može se pročitati ovakav oglas:

"Ljubitelji kola, pozor! Prodajem Mercedes dobro očuvan. Nove gume - mirna vožnja. 300.000 dinara. U nedjelju prije podne stajat ću na placu iza zadnje stanice devetke."

Interesentu, koji je odlučio kupiti polovni auto, isplati se poći tragom ovog ili sličnih oglasa, koji nisu malobrojni i koji obećavaju uživanje u brzoj i ugodnoj vožnji na dva i četiri kotača. Na dosta velikom prostoru ispred Ekonomskog fakulteta, na kraju Ulice socijalističke revolucije, čeka ga iznenađenje: oko pet stotina parkiranih automobila i oko tisuću motocikala, svih modela, starosti i cijena.

To je zagrebački plac polovnih motornih vozila.

Prije tri mjeseca poduzeće Autotehna iz Zagreba došlo je na ideju da javno, uz postotak, rasproda nekoliko privatnih vozila. Odabrano je mesto blizu Maksimira i objavljen oglas u novinama.
Stari i novi

Očekivanja su premašena. Tog nedjeljnog jutra oko vozila koja su se prodavala okupilo se dosta ljudi, manje kupaca, a više onih koji su se raspitivali o uvjetima prodaje. Već sljedeće nedjelje pored vozila Autotehne našlo se i nekoliko privatnih vlasnika sa svojim automobilima. Poslije tjedan dana bilo ih je dvostruko. Ubrzo se pronio glas da je u Zagrebu, po ugledu na Ljubljanu, otvoren sajam polovnih automobila na kojem se može kupiti i prodati, probati i cjenkati.

Sada, poslije samo tri mjeseca postojanja ovog sajma, svake nedjelje ovaj inače mirni kraj Zagreba zahvaća paklena buka. Iz svih krajeva Hrvatske, ponajviše iz njenog glavnog grada, iz Slovenije, Dalmacije, pa i Bosne, pohrle ovamo automobili i motocikli.

U dugačkom nizu, postrojeni jedni kraj drugih, stoje stari, odavno isluženi i demodirani automobili i novi modeli, dobro očuvani ili samo brižljivo lakirani: Olimpije, Rekordi, Volkswageni, Mercedesi, Topolini... Malo dalje, u gomili, motocikli s prikolicom, skuteri, domaći i strani.

Cijene - raznovrsne. Automobil se može kupiti za 160 tisuća, a može i za dva milijuna. Motori od 100 do 400 tisuća.

Suprotno očekivanju, sasvim stari auti nisu ovdje u većini. Najviše je automobila uvezenih prije nekoliko godina, razumije se, već tada polovnih. Počasno mjesto zauzimaju Opeli: Olimpije i Rekordi čine dvije trećine vozila na ovom sajmu. Olimpije prosječno stoje 350-750 tisuća, dok su Rekordi skuplji - od 900 tisuća do 1.4 milijuna. Poslije Opela dolaze Volkswageni koji također imponiraju brojem. Oni se mogu dobiti po cijeni od 600 tisuća do milijun dinara.

Auto za 180.000

Ispred Olimpije iz 1952. okupilo se nekoliko interesenata. Zagledaju cedulju pričvršćenu brisačem na vjetrobranu na kojoj piše: "Sve ispravno, 4 cilindra, cijena 180.000."

Sudeći po cijeni - prilika je jedinstvena. Pravi pravcati automobil tako jeftino - tko je o tome prije godinu-dvije mogao i sanjati.

"Ne treba govora" - kaže vlasnik čiji šešir, sako i hlače po starosti ne ustupaju autu - "auto je star. Ali šta je linija prema motoru. Na cesti se ne bojim ni jednog..."

Okupljeni zagledaju karoseriju. Lak je većim dijelom obijen tako da je gotovo nemoguće utvrditi prijašnju boju. Vlasnik pogađa misli:

"S dva kilograma laka izgledao bi kao nov. To sam mogao i ja, ali neću varati kupca. Motor je važan, motor."

"Zašto prodajete tako jeftino?" pitamo ga.

"Hoću kupiti nov. Rekord - to je moj san."

Dubokom starošću i neuglednom linijom na pijaci dominira stara Balila, kopija Forda, iz tridesetih godina, razumije se, ovog stoljeća. Registarski broj 551. Prosijed čovjek energično hvali njegove vrline.

"Za svega 250 tisuća imat ćete vozilo o kakvom niste ni sanjali. Može se upotrijebiti i kao teretnjak jer je za teret specijalist. Troši na cesti i u gradu, bez razlike, 7 litara. Uz brdo ide 'direktnom' kao od šale."

Prilazimo oprezno jer imamo utisak da će se motor pod pritiskom pedale za gas raspasti. Kroz podignutu haubu gledamo motor - kao da je napravljen u kovačkoj radionici. Ali, začudo, ravnomjerno i sigurno radi.

Dvojicu kupaca, koji su strpljivo slušali vlasnikovu tiradu i postavljali bezbroj pitanja, interesira može li Balila izdržati još desetak tisuća kilometara. Poslije toga, kažu, spremni su baciti je u staro željezo.

"Šta će vam za tako kratko?" pitamo s čuđenjem.

"Želimo samo naučiti voziti. Poslije ćemo kupiti novi."
Brat iz Njemačke

Uz pločnik s obje strane ulice parkirani su Volkswageni u dobrom stanju. Prilazimo jednom na kojem piše: 1.000.000 dinara. Pitamo vlasnika Zlatka Berčića, službenika, koliko ih je platio u Njemačkoj. 1500 maraka, kaže, ali dodaje da ih nije on sam kupovao. Poslao mu ih je brat koji je tamo zaposlen.

Začudo, priča o famoznom bratu koji radi u Njemačkoj ponovila se još nekoliko puta. Zapitat ćete se: zar zaista toliko braće živi i zarađuje u inozemstvu?

Svakako ne. Postoje, razumije se, i takvi slučajevi, ali su nam dobro obaviješteni u Zagrebu objasnili da za uvoz automobila iz inozemstva, a posebno iz Njemačke, ima "101 način".

D. M. iz Zagreba, recimo, riješio je nabavu automobila iz Njemačke. Kako nema deponiranih maraka, preko poznanika ili oglasa u njemačkim novinama nudi njemačkoj porodici jednomjesečno ljetovanje na Jadranu o svom trošku. Uvjet - da mu dotični njemački turisti po povratku kući kupe i pošalju automobil koji otprilike košta koliko i njihovo ljetovanje.

Drugi način: D. M. kupuje marke od njemačkih turista u Jugoslaviji, odlazi u Njemačku i tamo nabavlja automobil.

Treći način: na nekoliko adresa u Jugoslaviji, ili samo u Zagrebu, D. M. šalje razne sume novca i opis vozila koje želi. Poslije izvjesnog vremena od nepoznate osobe u Njemačkoj stiže mu automobil. (Često je to takav "krš" da ga se nasamareni kupac želi što prije riješiti).

Događa se i da strani turist, opet najčešće njemački, dođe u Jugoslaviju s autom i ostavi ga nekom. Takav jedan Opel Karavan, s oznakom Z (znak da je auto napustio Njemačku), prodavao se na zagrebačkom sajmu po 2.200.000 dinara.

S obzirom na to, dakle, da su naše "turističke veze" s Nijemcima tako jake, nije nikakvo čudo što na sajmu ima daleko manje talijanskih auta, a francuskih i engleskih gotovo uopće nema.

Lažni kupac

Iako sajam vrvi od svijeta, kupaca je na njemu ponajmanje. U stvari, posjetioci sajma mogli bi se podijeliti u tri kategorije: one ozbiljne, koji zaista namjeravaju kupiti auto; pasionirane, koji žele zadovoljiti svoju strast za automobilima; i one koji dolaze da se zabave.

Prvi, mahom iz Srbije, Vojvodine i Makedonije, dolaze na zagrebački sajam naoružani novcem i nepovjerenjem, u društvu sa stručnjakom koji će na licu mjesta ispitati auto. Njih zanima sve - pomno slušaju zvuk motora i zavlače se pod auto. Oni se cjenkaju do besvijesti i gotovo redovno skidaju cijenu za 100, 200, pa i više tisuća, ovisno od vrijednosti i cijeni auta.

Daleko brojniji od pravih kupaca su "enciklopedisti". Oni znaju sve o automobilima, od njihovog postanka do danas. O manama i vrlinama pojedinih vozila raspravljaju žučno, a kupcima besplatno nude svoje usluge. Svake nedjelje sastaju se na sajmu. Od njih se mogu čuti i ovakvi komentari:

"Ne bih ga uzeo ni da mi ga poklone" (riječ je o usamljenoj Tatri iz 1951., cijena 550.000 dinara).

"Zar ove taljige pola milijuna?" (NSU-Fiat, karavan).

"Fićo? Prosim vas lijepo, kaj je to - špileraj ili auto?"

Njihova diskusija nastavlja se kasnije i na putu kući, koji (o, ironije) prevaljuju tramvajem.

Na treće mjesto dolaze oni kojima je ovo razonoda u nedjeljno jutro. Oni se iz dosade pogađaju, a iz zabave - voze.

Promatrali smo takvog jednog "lažnog" kupca. Dobro odjeven, s ozbiljnim izrazom na licu, uputio se jednom zatvorenoplavom Topolinu. Cijena 300.000.

- Upalite - kaže poslovno ženi koja sjedi za volanom.

Zvuk motora nagnao ga je da se namršti.

- Da vidimo sad kako ide. Dajte nekoliko puta naprijed - nazad.

Oni koji ga poznaju okupili su se i smiju se. Žena to ne primjećuje i poslušno izvršava naređenja. Topolino s "kupcem" okreće krug oko pijace. I drugi krug. "Kupac" veselo trubi sirenom.

Žena je najzad zaustavila auto i gleda upitno.

- Mašina je brušena - kaže "kupac". - Pogledat ću još.

Njegova drskost nije time iscrpljena. Prilazi Topolinu koji stoji samo nekoliko metara dalje. Scena se u dlaku ponavlja.

*****

Sajam polovnih vozila, što je u nas novost, izaziva sve veći interes ljudi koji po pristupačnoj cijeni žele kupiti pristojna vozila. Nezgoda je, međutim, u tome što kupac koji se lišava dosta velike sume novca dolazi često u opasnost da kupi "mačku u vreći".

Zato ne bi bilo zgoreg kad bi posao oko kupoprodaje privatnih polovnih vozila preuzelo jedno posredničko poduzeće koje bi unekoliko uravnotežilo cijene i bar donekle garantiralo kvalitetu vozila.

Napisao: Slavko Lazarević (Ilustrovana, 1961.)

https://express.24sata.hr/ekonomix/partizanski-brendovi-nisu-ih-ubili-ni-desnica-ni-ustasluk-21944
Partizanski brendovi: Nisu ih ubili ni desnica ni ustašluk
Piše Express
22. lipnja 2019.
Badel, Ivo Lola Ribar i Josip Kraš samo su neki od narodnih heroja koji su ostali zapamćeni ne samo po imenima

Tko zna da je službeni naziv škvera u Kraljevici sve do stečaja 2012. godine bilo “Titovo brodogradilište“? Njegovim stečajem nestala je tvrtka koja se kitila, kao posljednja u Hrvatskoj, ne samo imenom nego i djelićem industrijske biografije Josipa Broza Tita.

Godine 1925. Tito je u Kraljevici radio za tokarskim strojem brodogradilišta i organizirao vrlo uspješan štrajk za povećanje radničkih nadnica. Doduše, tom dijelu povijesti brodogradilišta u monografiji iz 2009. godine posvećeno je jako malo mjesta.

Uvelike je marginalizirana u odnosu prema europskom portretu Karla VI. Habsburškoga, oca Marije Terezije, autora dekreta koji nalaže gradnju škvera u Bakarskom zaljevu. Pa ipak, naziv “Titovo brodogradilište“, makar službeno nikada nije odbačeno, unatoč političkim strastima ‘90-tih, koje su rušile komunističke spomenike.

Očito, ocijenjen kao koristan brend, u marketinškim materijalima za zapadnu Europu predstavljalo se kao shipyard Titovo. Prema svemu sudeći, srodne poslovne kalkulacije održale su simbolički život Josipa Kraša, Rade Končara, Ive Lole Ribara, Đure Đakovića, Đure Salaja, Janka Gredelja, Vladimira Gortana, Marijana Badela, čak Borisa Kidriča, Slovenca, kemičara, junaka socijalističkoga rada i generala JNA nakon rata.
Od regionalne sile do zaboravljene tvrtke

Teksilni kombinat “Boris Kidrič“ naime je ne tako davno postojao u Zadru, zapošljavajući više od 2000 ljudi koji su rado isticali da su šivali ratne uniforme za Hrvatsku vojsku. Komunističko ime nestalo je u stečaju poduzeća zajedno s radnim mjestima.

Ista je sudbina građevinskoga poduzeća “Vladimir Gortan”, kršteno je po Istraninu koji je ubijen 1929., kao žrtva talijanskih pretenzija na Istru i Kvarner.