O SVEMU

http://www.pravda.rs/2015/03/29/dokumenti-otkrili-nove-detalje-o-27-martu-i-ulazku-srbije-u-rat-sa-nemcima/

http://www.novi-svjetski-poredak.com/2015/08/03/americki-rudari-u-soku-nakon-kopanja-po-srbiji-pronasli-smo-najbogatije-nalaziste-zlata-na-svijetu/


I sta sad?

Citajte i donesite svoj zakljucak.


Valter

http://www.novosti.rs/vesti/naslovna/drustvo/aktuelno.290.html:580914-Firme-radnicima-ne-povezuju-staz


To je ono sto je sada.

Toga "pre" nije bilo.

Zato dobro razmislite kada pocnete da ocenjujete nasu "proslost".


http://www.novosti.rs/vesti/naslovna/reportaze/aktuelno.293.html:579667-Zar-u-savez-sa-ubicama-nase-dece


Stari recept,nova drzava.


Valter

http://www.dnevnik.rs/novi-sad/novi-sad-i-maribor-prijatelji-i-saradnici


Dokaz da se moze,samo ako postoji pisutnost odredjenog (viseg) nivoa inteligencije.

Svako od nas moze puno doprineti stabilizaciji odnosa medju drzavama.

Razmislite o tome.

Ako posedujete potreban nivo inteligencije cete i shvatiti sta treba da uradite.


Valter

http://www.kurir.rs/stars/srbi-i-hrvati-svadaju-se-ko-ludi-ali-kad-pevaju-nema-boljih-na-svetu-ovo-je-jugoslavija-ane-i-zeljka-clanak-1951079


Procitajte i donesite svoj zakljucak.



Valter

Valter

Nivo inteligencije,nema sta.

Djegod se okrenes isto.

A mozda je i bolje tako.



Valter

http://www.kurir.rs/zabava/pop-kultura/video-ovo-je-prava-prica-o-otpisanima-koju-niste-znali-clanak-2074317


(VIDEO) Ovo je prava priča o Otpisanima koju niste znali


Povodom 40 godina od snimanja i premijernog emitovanja najpopularnije serije u Srbiji "Otpisani", objašnjeni su motivi koji su autora scenarija Dragana Markovića naterali da svoja iskustva iz okupiranog Beograda prenese na papir.

Između ostalog objašnjeno je kako je kreiran lik Paje Bakšiša kojeg je u seriji fantastično dočarao Predrag Miki Manojlović. Velika većina likova iz Otpisanih bazirana je na sudbinama stvarnih ljudi.

Tako je jedan od napotresnijih likova, Paja Bakšiš, čije je iznenadno ubistvo bilo ključno za seriju, inspirisan stvarnom sudbinom Karla Lukača, kelnera jedne kafane, predratnog boemskog sastajališta novinara, glumaca, pisaca i drugih ljudi. Lukač je ubijen u Beogradu u zimu 1942. kod Botaničke bašte.

Takođe je i Kriger je postojao. On je bio folksdojčar iz Banata koji je bio veoma aktivan i savesan u mučenju logoraša Banjice. Pojedine stvarne likove autor Dragan Marković nije želio da stavi u seriju procenivši da bi njihova sudbina duboko uzbudila javnost. Nije mogao naći način da u bilo kom umetničkom obliku kaže šta se stvarno desilo sa Jelenom Ćetković.

Ona je u seriji nastradala uobičajnom smrću za ratne okolnosti. A prava istina je tragična i bolje je, kako je govorio Dragan Marković, da je niko od mladih ne vidi i ne čuje. Jelena je uhvaćena posle izdaje, mučena u podrumskim prostorijama pred poluobešenim drugom, fizički ponižena i terorisana dok nije poludela, da bi na kraju bila streljana.

Sećanje na tu heroinu, Marković je želio da sačuva u izvornom obliku njenog lika, ne želeći da je još jednom ponizi time što bi javnosti saopštio kroz kakve patnje i pokušaj urušavanja ženskog dostojanstva je prošla.

http://www.portalnovosti.com/odlazak-legende-jugoslavenske-kosarke


Odlazak legende jugoslavenske košark

In memoriam Ranko Žeravica: U Beogradu je u 86. godini života preminuo poznati jugoslavenski košarkaški trener


U četvrtak, 29. oktobra, u Beogradu je u 86. godini života preminuo poznati jugoslavenski košarkaški trener Ranko Žeravica ( 17.11.1929. - 29.10.2015.). Trenerskim poslom bavio se gotovo punih 60 godina. U tom je periodu četiri puta trenirao košarkaše beogradskog Partizana, dva puta Crvene Zvezde, Barcelone, Pule, Napolija, Splita, Kazerte i na kraju 2002./2003. godine igrače Zaragoze, u Španjolskoj, gdje je i živio posljednjih gotovo 30 godina. Bio je i trener reprezentacije Argentine. Prije šest godina doživio je težak infarkt i ugrađena su mu tri bypassa. Ponovni infarkt je doživio početkom ove godine, kada mu je u Beogradu ugrađen stent. Brojne utakmice i nerviranja svakako su ostavile traga na ovom temperamentnom, velikom stručnjaku.

U Kuću slavnih Svjetske košarkaške federacije (FIBA) primljen je 2007.godine. Kao trener reprezentacije Jugoslavije osvojio je sve što se dalo osvojiti: zlatnu Olimpijsku medalju 1980. u Moskvi, zlatnu medalju na Svjetskom prvenstvu 1970. u Ljubljani, srebrne i brončane medalje na Olimpijskim igrama, svjetskim i evropskim prvenstvima. Jedan je od tvoraca takozvane jugoslavenske škole košarke. Vješto je kombinirao igru američkih profesionalaca i rusku košarkašku školu. Bio je učenik pokojnog tvorca jugoslavenskog košarkaškog čuda, prof. Aleksandra Ace Nikolića. Žeravica je potom svim tajnama trenerskog posla naučio Mirka Novosela.

-Izgubili smo velikog košarkaškog radnika i stručnjaka, čovjeka koji je dostojno naslijedio Acu Nikolića i ostvario vrhunske rezultate. Prije par tjedana sam bio kod njega u Beogradu. Ostat će mi u pamćenju po tome što je stvorio izuzetnu reprezentaciju, a jugoslavensku košarku doveo do toga da su se svi ostali mjerili prema nama. Bila mi je čast igrati pod njegovim vodstvom i osvojiti titulu svjetskog prvaka 1970. u Ljubljani kao i ostale medalje - kazao je Nikola Plećaš, jedan od najboljih evropskih košarkaša svih vremena, za naš portal.

Žeravica je imao tri principa koji su jugoslavensku košarku doveli na vrh svijeta: reprezentacija i ekipe bez stranaca, zabrana odlaska mladim igračima u inostranstvo do 30., eventualno 28. godine života, te rad i trening do iznemoglosti. Sahrana ovog velikana jugoslavenske košarke održat će se u subotu, 31. oktobra, u Aleji velikana na Novom groblju u Beogradu.

http://www.blic.rs/vesti/hronika/koliko-vredi-zivot-u-srbiji-otvoreno-pismo-javnosti-majke-koja-je-izgubila-cerku-zbog/bche3n1


Otvoreno pismo javnosti majke koja je izgubila ćerku zbog bahatog vozača


Mihailo Jovićević | 31. 12. 2015 - 07:15h

Od slučaja "Kantrimen", preko nesreće na Adi Huji, zverskog divljanja Despota Vranića u Novom Sadu, "iznenađujućeg" oslobađanja voditeljke Petre Cvijić do presude Kimaniju Frendu: ova godina protekla je u znaku tragičnih saobraćajnih nesreća i često uznemirujućih presuda. "Blic" prenosi autentično svedočanstvo o tome kako se osećaju oni koji ostaju bez voljenih i koju poruku šalju javnosti Srbije.
Radica Jovanović, majka Milice Jovanović (24), podelila je sa čitaocima "Blica" ovo svedočanstvo, u otvorenom pismu javnosti Srbije.

"Znate li kakav je to gubitak?"

"Jednom sam oprostila, više ne. Nekad sam imala ćerku, lepoticu, vilu, više je nemam. Znate li kakav je to gubitak? Neopisiv, nedokučiv, neobjašnjiv. Znate li kakva je to tuga? Odavde do beskraja!

Da se nesreće ne dešavaju "tamo nekom", već mogu i nas da snađu, uverila sam se  pre dvanaest godina. Moja Milica je imala dvanaest godina. Bila je srećno i bezbrižno dete, dok je nije na pešačkom prelazu pokosio bahati vozač, nju i još dve drugarice. Drugarice sa lakšim povredama, ona u komi. Mislila sam da neću preživeti. Bila je u komi 17 dana. Buđenje iz kome i oporavak trajao je godinu dana. Vozač koji je povredio moje dete nikada nije došao da je obiđe u bolnici. Nikad me nije nazvao da pita za nju. Samo sam jednom otišla na sud da dam izjavu. Oprostila sam, nisam se pridružila gonjenju. Ne znam kakvu je kaznu dobio vozač i da li je dobio, najvažnije je bilo da je moje dete preživelo.

I živele smo srećno dok još jedan bahati vozač nije rešio da vozi mimo propisa.

Moja Milica , tek je bila napunila 24 godine. Vraćala se kući s posla. Pokosio je bahati vozač na pešačkom prelazu. A  život može da bude tako surov. Posle dvanaest godina po istom  scenariju, teške telesne povrede, duboka koma. Izgubila je bitku posle deset dana. Preminula je 6. Oktobra 2014. Cilj moje priče nije da vas informišem sa kakvim bolom živim, to ionako ne biste razumeli.

Učimo da živimo na ruševinama

Prošlo  je petnaest meseci od tragedije. Nisam imala "čast" da upoznam vozača koji je usmrtio moje dete, s obzirom da su mu roditelji angažovali, onako kako se to radi u Srbiji - najplaćenijeg advokata. Tog šestog ostobra srušili su se temelji moje porodice, jedan mladi život je prekinut, zaustavljen, a mi, koji smo ostali, na tim ruševinama učimo da živimo sa tako velikim gubitkom.

VALJALO JE NAĆI MOTIV ZA DALJI ŽIVOT. Pišem knjigu, priručnik za tugujuće roditelje. Knjiga ima za cilj da pomogne tugujućim roditeljima da pronađu put kroz lavirint očaja i beznađa, i da moju Milicu sačuva od zaborava. To nije sve kroz kroz šta prolaze roditelji poginule dece.

Posle svega ovoga predstoje i mnogobrojni mukotrpni odlasci na sud i dokazivanje da je vaše dete samo želelo da živi. Možete li da zamislite u rukama obdukcioni nalaz svog deteta i sve "pikanterije" patologa, svaku ranu, svaku povredu, da čitate o srcu svog deteta koje je moglo tek da živi a ono je prestalo da kuca. Možete li  da zamislite šta sve piše u nalazu veštaka koji u detalje opisuje kakvu je "štetu pretrpeo auto" koji je udario vaše dete, kako je i koliko letelo biće koje najviše na svetu volite.

Agonija "dokazivanja" zločina

Kad vam neko pregazi dete, na pešačkom prelazu tek vam sledi agonija "dokazivanja". Posle petnaest meseci,  bačena sam u "lavlji kavez" da se borim sa najeminentnijim advokatima, ja, unesrećena majka, a da pritom ova država po službenoj dužnosti ne dodeli advokata, nama oštećenoj strani.

Nameće mi se pitanje  zbog čega je uopšte potreban advokat roditeljima čija deca su poginula u saobraćaju? Od čega bi trebalo da nas brane advokati? Od niskih, sramnih presuda, koje se donose za učesnike saobraćaja koji uzrokuju ovakve saobraćajne nezgode. Da li mi je potreban advokat ako prof. dr. sc. Med. Zoran Stanković, (specijalista  sudske medicine) u svom izveštaju napiše: "Poreklo i uzrok smrti: SMRT JE NASILNA i nastupila je usled oštećenja za život važnih moždanih centara usled brojnih nagnječenja tkiva velikog mozga i izliva krvi u moždane komore i nastalih komplikacija i u direktnoj je uzročno-posledičnoj vezi sa povredama nastalim u predmetnoj saobraćajnoj nezgodi".

Koliko vredi život u Srbiji?

Koliko vredi život u Srbiji? Vredi onoliko koliko imaš para da platiš dobrog advokata. Primetila sam, a i vi ste verovatno, da su kazne za ovakva dela VRLO SRAMNE. Setimo se slučaja KANTRIMEN.  Svojim prisustvom podržala sam i protest na Brankovom mostu posle sramne presude za smrt Luke. Tako male kazne za takva dela kao da šalju poruku bahatim vozačima "SAMO VI GAZITE, LJUDSKI  ŽIVOT U SRBIJI IMA NISKU CENU". Takve niske kazne i obrazloženja o olakšavajućim okolnostima su UVREDA ZA MRTVE, omalovažavanje unesrećenih porodica, dosipanje soli na ranu.

"Pokajao se, mlad je, star je, odazivao se pozivima..."

Bilo bi smešno da nije tužno kad kao olašavajuće okolnosti navode: vrlo je mlad, pokajao se, izrazio žaljenje, redovno se odazivao pozivima... Čovek koji je ubio pevača Radovanovića je pak mnog star. Majci iz Pančeva koja je izgubila malo dete obrazložili su da može da rodi sebi drugo dete. Nije li sve ovo sramno? Ja ne mogu da rodim a i da mogu - šta to menja: bol za izgubljenim detetom niko i nikada neće umanjiti.

Okrivljeni čak idu dotle da u cilju smanjenja kazne naprasno postanu VRLO HUMANI, krenu da obilaze bolesnu decu smeštenu u ustanovama, što je nedopustivo. Zloupotrebljavati bolesnu decu zarad ličnih ciljeva dokazuje da se okrivljeni ne libe da upotrebe ni najprizemnije i najogavnije radnje ZARAD SMANJENJA ILI ČAK IZBEGAVANJE KAZNE.

Niske kazne - negativna poruka

Ovo pismo ima za cilj da upozna javnost sa onim što nam se dešava u okruženju, ispred nosa, a da to nikog ne dotiče, a ustvari ovo može svakom od nas da se desi. Ja se uzdam u pravdu i tužilaštvo. Moje dete niko i nikakva kazna neće vratiti, ali donošenjem niskih kazni šaljemo negativnu poruku, kao društvo, bahatim vozačim a samim tim ih i osnažujemo da nastave po starom.

Zelim svima sretnu novu godinu.

Neka vas prati sreca i budite zdravi.

To vam zelim ja.







Valter

https://matrixworldhr.com/2016/04/27/zasto-je-gaddafi-ubijen/

Zašto je Gaddafi ubijen?
By Juba on 27. travnja 2016.

Autor: Ljubica Šaran

Zapadnjački mediji, u zemljama članicama NATO-a, su na sve moguće načine pokušali ocrniti Muammara Muhammada Abu Minyar al-Gaddafija, prije nego li su ga washingtonski plaćenici pred kamerama polako i mučki ubili. Prozivali su ga: diktatorom, tiraninom, psihopatom, mučiteljem, teroristom, kradljivcem i lažovom, no, godinama nakon Gaddafijeve smrti i potpunog uništenja Libije, ostaje pitanje – ZAŠTO SU GA UBILI?

Sjećate li se raspada Jugoslavije? Evo što je Muammar al-Gadaffi rekao neposredno nakon uništenja države s kojom je desetljećima uspješno poslovao i surađivao.

Nedugo nakon libijske revolucije iz 1969., pukovnik Gaddafi s drugim oficirima iz vojske, smjenjuje kralja Idrisa i stvara Libijsku republiku, da bi od 1973. dospio na čelo Nacionalnog kongresa, te je do 1977. ostvario niz reformi koje su uvjetovale oživotvorenje “izravne narodne demokracije” i nastanak islamske đamahirije, arapske verzije socijalizma.

Gaddafi je nakon toga u potpunosti promijenio izgled Libije. Spomenimo neke od stvari koje su Libijci uživali u vrijeme arapskog socijalizma:

U Libiji nije postojao račun za električnu struju, zapravo, opskrba električnom strujom je bila u potpunosti besplatna za sve građane Libije.
Banke su davale beskamatne kredite, te su bile u vlasništvu države, krediti su se davali građanima s 0% kamata koje je određivao zakon.
Vlasništvo kuće ili stana je smatrano osnovnim ljudskim pravom u Gaddafijevoj Libiji. Gaddafi je obećao da će njegovi roditelji beduini ostati živjeti u šatoru, sve do trenutka u kojemu će svaki Libijac i Libijka imati krov nad glavom. Netom prije očeve smrti, Gaddafi je ispunio obećanje.
Novo vjenčani parovi su dobivali 60.000 dinara ili 50.000 dolara koje im je dodjeljivala vlada kako bi mogli kupiti svoj prvi stan tako da mogu započeti obiteljski život.
Edukacija i zdravstvena skrb je bila u potpunosti besplatna. Prije negoli je Gaddafi došao na vlast samo je 25% ljudi znalo čitati i pisati, 1997. 83% Libijaca je bilo pismeno.
Ako su se Libijci željeli baviti poljoprivredom dobili bi kredit za poljoprivrednike, farmu s obradivom i već pripremljenom zemljom, dobivali su besplatno sve potrebne alate i mašineriju za poljoprivredu, najbolje moguće sjeme, prvotno stado stoke za uzgoj, a u slučaju da nisu bili obučeni u stočarstvu i ratarstvu, država je osiguravala i poduku.
Ako se Libijci nisu mogli educirati ili liječiti u Libiji, tada bi ih vlada financirala i osigurala školovanje ili liječenje u inozemstvu. Ne samo da je vlada plaćala sve troškove, već bi osiguravala i novac za stanovanje i/ili prijevoz u iznosu od 2.300 dolara na mjesec.
Kada su kupovali automobile, Libijci bi plaćali 50% cijene, ostalo bi pokrila vlada. Libijska vlada je automobile prodavala po tvorničkim cijenama.
Cijena benzina u Libiji je bila 0,40 dolara po litri.
Libija nije imala vanjski dug, nije imala obaveze prema MMF-u i drugim “investicijskim” bankama, Narodna banka Libije je bila u 100% vlasništvu države, vrijednost libijskog dinara je bila pokrivena u zlatu i nafti. Nakon uništenja Libije i Gaddafijevog ubojstva, 150 milijardi dolara deviza u vlasništvu ove nesretne države, je prvo zamrznuto, a nakon toga je podijeljeno među najvećim sudionicama NATO napada na tu zemlju, poput SAD-a, Francuske i Velike Britanije.
Ako libijski građanin nije mogao naći posao u svojoj struci, vlada bi mu plaćala prosječnu plaću iz njegove struke sve dok dotični ne bi našao posao.
Najveći dio novca od svake pojedine prodaje nafte bi direktno bilo stavljano na bankovne račune koji su bili vlasništvo svakog libijskog građana. S tim novcem je upravljala libijska vlada i Nacionalni kongres (parlament), točnije uz pomoć tog novca se i omogućavao arapski socijalizam. Manjina novca je punila državni budžet.
40 štruca kruha su se mogle kupiti u Libiji za 0,15 dolara. Osnovne namirnice nisu smjele donositi zaradu, pekari, slastičari i drugi proizvođači esencijalnih prehrambenih proizvoda su živjeli od državnih subvencija.
Majke bi za rađanje svakog djeteta dobile 5.000 dolara jednokratne pomoći.
Gaddafi je od duboko podijeljenog konzervativnog muslimanskog društva u nekoliko desetljeća stvorio ravnopravnost i jednake šanse za sve građane. Žene su, unatoč velikom protivljenju, dobile jednaka prava kao i muškarci, jednake šanse za školovanje i zaposlenje. Do 1980. Libija je imala najveći broj visoko obrazovanih žena među članicama pokreta Nesvrstanih, njen broj žena s diplomama je čak nadmašivao i statistike iz SSSR-a. 25% libijskih građana je imalo sveučilišne diplome, dok je dodatnih 27% završilo više škole.
Gaddafi je smatrao kako je za razvoj Libije prijeko potrebna voda, te je ostvario projektiranje i građenje najvećeg akvedukta na svijetu, “Velike rijeke koju su napravili ljudi” koja je donosila vodu s pet kilometara dubine do Tripolija, Benghazija i Sirta, omogućavajući tako navodnjavanje u iznosu od 6.500.000 mł slatke vode na dan. Gadaffijev plan o stvaranju najvećeg irigacijskog sustava na svijetu su Amerikanci proglasili ludilom, pa ipak 2.820 kilometara cijevi je postavljeno u manje od 12 godina, a Libijci su imali siguran izvor vode iz 1.500 pustinjskih dubinskih bunara do 1996.
Gadaffi je desetljećima pomagao siromašnim afričkim državama, smatrajući kako MMF i Svjetska banka iskorištava nesreću drugih, sva pomoć je bila beskamatna, a u najgorim slučajevima libijski novac se davao kao poklon koji ne treba vratiti. Nelson Mandela je puno puta tvrdio kako je Gadaffi od početka pomagao njegovu borbu protiv Apartheida, ne tražeći ništa za uzvrat.

Dobro je pogledati sljedeći video kao bi shvatili odnos između Mandele i Gadaffija.

Sjedinjene Američke Države su od početka Gaddafijeve vladavine smatrale kako je isti terorista i opasan zlikovac, medijski oligopol je desetljećima oblikovao mišljenje javnosti, iako su ljudi s područja bivše države bili relativno imuni na takve stvari. Nakon 90-tih smo jednostavno odbacili i zaboravili na sve što smo “znali” prije raspada. Pogledajmo odličan uradak koji poprilično smisleno anulira predstavu koju je Amerika stvorila o Gaddafiju, s druge strane i te kako razotkriva ratnohuškački imperijalizam SAD-a.

Gaddafiju se nije moglo oprostiti što je od siromašne zemlje stvorio oazu prosperiteta koja nikome ne duguje ama baš ništa, neovisnost se danas ne smatra “demokracijom”, a raspadom Jugoslavije je utihnuo Pokret nesvrstanih, te Libija više nije imala široku i razgranatu mrežu pristaša u svijetu. Naime brojne privatne vojske, koje se vode kao zaštitarske tvrtke, su Afriku polako sjeckale na frakcije uzrokujući brojne ratove o kojima Europljani malo ili nimalo znaju.

Neokolonijalizam je danas jednako snažan kao i prije stotinu godina, no danas se isti naziva korporacijski liberalizam. Moammar al-Gadaffi je nakon osnaženja i stabiliziranja svoje zemlje pokrenuo Pan-afrički razvoj, te je začeo oživotvorenje Afričke unije i jedinstvene valute poduprte u zlatu. Drugim riječima, zalagao se za neovisnost i prosperitet svih afričkih nacija. Moramo shvatiti da je novac i vrijeme koji je Gaddafi ulagao u razvoj i oslobađanje Afrike od zapadnjačkog ropstva i stalnih ratova bio “trn u oku” današnjih vladara svijeta. Psihopate na vlasti u razvijenim “demokracijama” nisu mogle dozvoliti da kontinent pun rudnih, prirodnih i naravno jeftinih ljudskih resursa postane nedodirljiv. Gaddafi je morao umrijeti, Libija je morala biti uništena za primjer svima. Tako se i dogodilo.

General Wesley Clark je još 2001. izrekao kako SAD planiraju promjene “režima” u Siriji, Libanonu, Iraku, Somaliji, Sudanu, Iranu i naravno Libiji. Da je takve stvari izgovorio bilo koji drugi general u vojsci van NATO saveza, ove riječi bi se smatrale otvorenom prijetnjom i uplitanjem u unutrašnje poslove neovisnih nacija, no pošto je iste izgovorio jedan od, tada, najvažnijih generala SAD-a, one su se smatrale valjanima i prijeko potrebnima.

Gaddafi se ne može vratiti iz mrtvih, Libija je razorena i rascjepkana, Afrička unija je mrtvo slovo na papiru, Europa i Amerika i dalje gomilaju svoje bogatstvo s ubijanjem, mučenjem i uništavanjem drugih, mi se jedino možemo zapitati, tko je sljedeći na redu i gdje je kraj vladavini psihopata?

Autorska prava© Matrix World 2011. do danas. Sva prava pridržana. Strogo je zabranjeno kopiranje, raspačavanje, ponovno objavljivanje ili izmjena bilo kakvog materijala koji se nalazi na blogu Matrix World bez prethodnog pisanog odobrenja dobivenog od uredništva Matrix World.

http://www.novilist.hr/Vijesti/Svijet/NIKAD-KRAJA-LUDILU-Simpatizeri-cetnistva-u-Bileci-dizu-spomenik-svom-zlocincu-Drazi-Mihailovicu?utm_source=Midas&utm_medium=Widget&utm_campaign=MidasFeed
Na Zapadnom Balkanu ništa novo
foto NIKAD KRAJA LUDILU: Simpatizeri četništva u Bileći dižu spomenik svom zločincu Draži Mihailoviću
utor: P. N.
Objavljeno: 25. svibanj 2019. u 12:41
Tweet
Vezano

Članci
Usred Beograda slavili četničkog vođu Dražu Mihailovića kao - antifašista
U BiH se postrojili pripadnici četničkog pokreta. Slave zločinca Dražu Mihailovića
kolumna Srbija u šaci Draže Mihailovića

Valja naglasiti, u Drugom svjetskom ratu četnici Draže Mihailovića počinili su brojne zločine nad civilima islamske vjeroispovijesti. U očima zadrtih srpskih nacionalista upravo ti zločini kvalificiraju ratnog zločinca Mihailovića za heroja.

Na Zapadnom Balkanu ništa novo: nikad kraja ludilu. U istočnoj Hercegovini, u Bileći, podižu spomenik četničkom vojvodi, ratnom zločincu Dragoljubu Draži Mihailoviću. Ovaj je, podsjetimo, osuđen i strijeljan 1946. godine, a tijelo mu je zakopano na nepoznatoj lokaciji, kako srpski nacionalisti i štovatelji četničkog pokreta od njegovog groba ne bi napravili mjesto hodočašća.

Ipak, došla su vremena kad se četničkog vojvodu i ratnog zločinca može otvoreno slaviti, a u Bileći se očigledno ne srame i ne libe to činiti. Spomenik će mu podići u "Ravnogorskom parku" prvog dana lipnja.

Organizatori koji su došli na ovu besramnu ideju pozvali su svoje istomišljenike: "Pozivamo vas da u subotu 1. juna 2019. godine u 11 sati prisustvujete otkrivanju i osveštanju spomenika đeneralu Draži Mihailoviću u Ravnogorskom parku." Valja naglasiti, u Drugom svjetskom ratu četnici Draže Mihailovića počinili su brojne zločine nad civilima islamske vjeroispovijesti. U očima zadrtih srpskih nacionalista upravo ti zločini kvalificiraju ratnog zločinca Mihailovića za heroja.