POLOŽAJ ŽENE U SFRJ

Drugarica Rozalin mi je dala ideju da se malo vise pozabavimo temom zena u nasoj zemlji.

Zasto?

Zene u zapadnim zemljama su  i dan danas u losijem polozaju od muskaraca.

Za isto radno mesto,zena uvek dobije i do 20% manju platu od muskarca.

S obzirom da je nacin nagradjivanja (plata) na zapadu tajna,niko nezna platu onoga drugog,pa ni zene neznaju sasvim tacan odnos izmedju plate muskarca i zene,tako da je lako moguce da je i u nekim preduzecima razlika i veca.


Valter

Na nasem podrucju prve organizovane grupe zena pojavilke su se vec dvadesetih godina XX vijeka u okviru KP. Pocele su voditi borbu za bolje sutra. Njihova borba kulminirala je u toku NOB-e od 1940 do 1945. U toku rata Jugoslavija je izgubila 1 700 000 stanovnika od kojih je bilo oko 600 000 zena. Racuna se da je u toku rata ucestvovalo oko 2 000 000 zena. Njihova aktivnost se odvijala na razna nacine. Oko 25 000 zena je poginulo i oko 40 000 ranjeno. Ove brojke svjedoce o masovnom ucescu zena u NOB.
U oslobodjenoj zemlji pitanje njihovog ucesca u institucijama nije dovedeno u pitanje. Bilo je dosta reakcie u pogledu vladajuce birokratije i zaostavstini patrijarhata. Na njih nisu bili imuni ni clanovi partije. Svojim samoorganizovanjem u toku borbe i svojim zalaganjem one su to sprovele u praksu. Prvi put na podrucju Balkana zena je bila izjednacema sa muskarcem. Ona dobija pravo glasa. Jugoslovenska revolucija je donela najveći pomak u pravima žena u istoriji ovih prostora.
Samo prateći ove primjere - povezivanjem borbe za prava žena sa bitkom za emancipaciju čitave radničke klase - jugoslovenske žene mogu sebe izvući iz jame u koju ih gura povratak kapitalizma.

Ovo nije vezano za SFRJ ali je interesantan podatak


Tek 17 zemalja u svijetu može se pohvaliti s više od 30% žena u parlamentu, a predsjednica vlada i država ima još manje - svega 4%.

Sedamnaest zemalja, među kojima prednjači Ruanda, može se pohvaliti da u njihovim parlamentima sjedi više od 30 posto žena, tvrdi se u istraživanju Međuparlamentarnog saveza (IPU), koje će biti objavljeno.

Među tih sedamnaest, sedam je zemalja u razvoju. Ruanda je zauzela prvo mjesto s 48,8 posto žena u donjem domu parlamenta i 34,6 posto u gornjem. Ta je afrička zemlja na drugo mjesto potisnula Švedsku, koju slijede još tri skandinavske zemlje. Sedamnaest zemalja s najvećim postotkom zastupnica u parlamentu jesu: Ruanda, Švedska, Norveška, Finska, Danska, Nizozemska, Kuba, Španjolska, Kostarika, Mozambik, Belgija, Austrija, Argentina, Njemačka, Južnoafrička Republika, Gvajana i Irska.

Što se tiče izvršne vlasti, po broju ministrica prednjače Švedska i Španjolska. Švedska vlada ima 52,4 posto žena, a španjolska polovicu.

Žene još teško postaju predsjednice država i vlada. Njihov je broj u zadnjih pet godina pao s 4,7 na 4,1 posto, tvrdi IPU. IPU, čije je sjedište u Ženevi, utemeljen je 1889. i okuplja 140 parlamenata diljem svijeta.

Nešto iz istorije norbe zene za svoja prava

Razlog zbog kojih se ženska prava razlikuju od ljudskih prava je najčešće taj što su žene kroz istoriju, a dijelom i danas, bile ili lišene određenih prava koje uživaju muškarci, ili imale specifična prava koja zakoni i običaji ne priznaju muškarci. Kao razlozi za to se najčešće spominju biološke razlike između spolova, ali feministkinje i mnoge suvremene društvene teorije ih nastoje objasniti umjetno nametnutim "rodnim razlikama".

Kao primjer ženskog prava koje je isključivo vezano za spol se spominje pravo na odlučivanje o trudnoći, odnosno pravo na izvođenje abortusa.

Kao primjer ženskog prava koje se tiče jednakosti spolova jest pravo na sudjelovanje u raznim oblastima društvenog života, odnosno služenje u oružanim snagama. Također se kao žensko pravo navodi pravo na društvenu jednakost, bilo da je riječ o jednakosti u plaćama, ili mjerama pozitivne diskriminacije u svrhu jednake zastupljenosti muškaraca i žena u upravnim odborima poduzeća, odnosno predstavničkim i izvršnim tijelima vlasti.



Feminizam je naziv za skupinu ideologija i političkih pokreta kojima je cilj bio poboljšanje položaja žene u društvu, odnosno izjednačavanje prava žena s pravima muškaraca.

Feminizam je pokret koji je nastao u zapadnim zemljama u 19. vijeku kao jedna od posljedica industrijske revolucije. Razvoj mašina je počeo otklanjati potrebu za ljudskom radnom snagom, postepeno eliminirajući jednu od prednosti koju su muškarci imali nad ženama. To je omogućilo ženama da postanu sve značajniji dio radne snage, pogotovo za vrijeme prvog svjetskog rata kada su zamjenjivale muškarce na frontu.

Feministički pokret se ispočetka ispoljavao u dva oblika - kao pokret za ravnopravnost u plaćama, odnosno kao pokret kao davanje prava glasa ženama. Ovo potonje je s vremenom postignuto u većini zapadnih zemalja nakon prvog svjetskog rata, a kasnije i u ostatku svijeta.

Kako je politička, a i ekonomska ravnopravnost žena postignuta u institucionalnom smislu, tako je i feminizam postepeno evolucirao u novu formu tzv. radikalnog feminizma kome je cilj bio promijeniti tradicionalnu ulogu žene u društvu putem napada na brak i materinstvo kao tradicionalne institucije, odnosno na muškarce koji su po prirodi represivni prema ženama. Iako je relativno malen broj žena prihvatio taj ekstremni stav, danas se feminizam najčešće povezuje s njim.

Feminizam se u posljednje vrijeme javlja i kao svojevrsna obrambena reakcija na porast neo-konzervativizma i vjerskog fundamentalizma, kojima je cilj vratiti tradicionalne institucije kao i tradicionalni položaj žene u društvu.
Većina feminističkih teoretičara, pogotovo onih iz zapadnih i anglosaksonskih država, drži kako se feminizam razvijao u tri vala:

Prvi val feminizma nastao je u 19.st. i označavao borbu žena za pravo glasa. Te feministkinje su bile poznate kao sufražetkinje.
Drugi val feminizma se javio 1960-ih i trajao do 1980-ih. Označavao je klasične postavke i fokuse feminizma kao što su organizacija masovnog pokreta, rodna ravnopravnost, antiimperijalizam, promjenu zakonodavstva, ženske i feminističke časopise, edukacija žena, problematika muškog nasilja i sl.
Treći val feminizma započeo je 1980-ih i traje do danas; pokušava negirati rod i nadilaziti rodne razlike te je s toga blizak drugim teorijama: queer teoriji, post-kolonijalnoj teoriji, transnacionalizmu, ekofeminizmu, trans-feminizmu te ostalim novim feminističkim teorijama i novim društvenim problematikama s kojima se žene susreću.

Liberalni feminizam, za koga se ponekad koristi izraz "feminizam srednje struje", je ogranak feminističkog pokreta koji nastoji postići jednakost muškaraca i žena u društvu kroz političku i pravnu reformu. Prema liberalnim feministkinjama sve žene su u stanju vlastitim naporima postići jednakost s muškarcima, pa se ona može dogoditi bez da se promijeni društvena struktura. Liberalne feminstkinje se, kao i druge feministkinje, zalažu za reproduktivna prava, pravo glasa, pravo na obrazovanje, jednakost u plaćama, porodiljne dopuste, dječje doplatke, posebno zdravstveno osiguranje te borbu protiv porodčnog nasilja.[1]

Liberalni feminizam se obično vezuje uz širu ideologiju liberalizma, ali i uz tzv. feminizam drugog vala i radikalni centar.

Liberalni feminizam je od 1970-ih pod udarom drugih feminističkih pravaca, najčešće radikalnog feministkinja kojim im spočitavaju de facto zalaganje za status quo, odnosno činjenicu da su žene u SAD i drugim državama u podređenom položaju usprkos de iure jednakosti. Radikalne feministkinje drže da se žene mogu osloboditi jedino radikalnim preobražajem društva, odnosno ukidanjem patrijarhalnih institucija uključujući državu.

Liberalni feminizam je i pod udarom od strane feminizma trećeg vala koji mu spočitava zanemarivanje interesa žena koje pripadaju manjinskim grupama, kao i socijalističkog feminizma koji smatra kako žene neće biti slobodne dok bude klasne nejednakosti.

Radikalni feminizam je struja unutar feminističkog pokreta čije sljedbenice tvrde da je glavni uzrok ugnjetavanja žena postojanje patrijarhata u ljudskom društvu, odnosno formalni ili neformalni sistem vlasti kojim se održava muška dominacija nad ženama. Radikalne feministkinje zato tvrde da se žene mogu osloboditi jedino ako sruše patrijarhat potpunim odbacivanjem tzv. rodnih uloga i radikalnim preustrojem društva.

Radikalni feminizam se razvio u drugoj polovici 1960-ih u SAD, a kasnije proširio po ostalim zapadnim zemljama. Njegove članice su bile nezadovoljne načinom na koji su drugi društveni pokreti (pokret za građanska prava u SAD i sl.) tretirali ženske probleme, odnosno spolnom diskriminacijom unutar samih tih pokreta. Također su odbacile stav prema kome će problem inferiornog položaja žena biti riješen putem promjene zakona (za što su se zalagele liberalne feministkinje), odnosno ukidanjem klasnih razlika (za što su se zalagale socijalističke i marksističke feministkinje).

Uz radikalni feminizam se često vezuje i izraz militantni feminizam, ali se njega često shvaća kao pejorativni naziv koji koriste njegovi protivnici, kao i protivnici srodnih struja unutar feminizma.

Radikalni feminizam, u formi u kojoj se razvio 1970-ih, je danas među laicima, odnosno široj javnosti sinonim za feminizam uopće.

Anarhofeminizam je društvena teorija i praksa koja je nastala spojem anarhizma i feminizma. Ona, poput anarhizma, teži da ukine sve forme dominacije čoveka nad čovekom, a posebno stavlja naglasak na ukidanje dominacije muškarca nad ženom, u čemu se ogleda feministička komponenta, jer smatra da je tradicionalna anarhistička teorija propustila to da naglasi.

Žele ukinuti patrijarhat, u smislu dominacije muškaraca nad ženama, koji smatraju osnovnom vrstom ugnjetavanja, koja se provlači kroz sve sfere. Takođe su za ukidanje nuklearne porodice, koju smatraju ekonomskom bazom kapitalizma.

"Feminizam prakticira ono što anarhizam propovijeda. Možemo otići toliko daleko i tvrditi kako su feministkinje i feministi jedina postojeće grupe koje iskreno možemo nazvati anarhizmom u praksi." (Lynne Farrow, "Feminism as Anarchism") Revolucionarno feminističko polazište je nužno anarhističko. Ne samo zbog toga što socijalna revolucija zauzima važno mjesto u revolucionarnom feminizmu, već zato što je feminizam anarhistički po svojoj teoriji i praksi. U svom odbacivanju autoriteta, hijerarhije i vodstva, feminizam prati anarhističku teoriju. Ipak, u tome feminizam odlazi korak dalje od anarhizma, jer pokazuje pravo lice autoriteta, hijerarhije i vodstva, struktura muške moći.

Međutim, žene su sasvim spontano kroz organiziranje i akcije došle do anarhizma. "Diljem zemlje su bez strukture, vođa i drugih činjenica muške Ijevice počele djelovati neovisne grupe žena, stvarajući neovisnu i koordiniranu organizaciju sličnu onoj anarhističkoj iz prijašnjih desetljeća i s različitih područja. To nije slučajnost." (Cathy Levine, "The Tyranny of Tyranny") Stavljanje naglaska na male grupe kao osnovne organizacijske jedinice, okupljanje na federalističkim principima za kampanje i konferencije, uvjerenje da donošenje odluka mora biti kolektivno, predanost direktnoj akciji, koncentriranje na to kako živimo svoje živote, potreba grupa za podrškom, te razvijanje ljubavi i povjerenja su primjeri koji pokazuju na koji način su žene došle do anarhističkih polazišta. "Feminizam je od svog pojavljivanja nesvjesno anarhistički. Sada je nužno svjesno prepoznati veze između feminizma i anarhizma." (Peggy Kornegger, 'Anarchism: the Feminist Connectioi') Anarha-feminizam znači osvijestiti, izraziti i razumjeti naš anarhizam unutar ženskog pokreta.

Anarha-feminizam nastoji učiniti feministički anarhizam prepoznatljivim i svjesno ga razvijati. Unatoč činjenici da su anarhisti u prošlosti zanemarili centralnu važnost rodne politike, muškarci anarhisti su ipak nešto bolji u odnosu na ostale muškarce i njihovu dominaciju nad ženama. Marksisti su, suočeni s feminizmom, odgovorili tražeći uzroke potlačenosti žena kroz proširivanje svoje teorije. Rađanje vide kao oblik proizvodnje, definirajući potlačenost žena kroz tradicionalnu klasnu teoriju. Na ovaj je način feminizam povezan s klasnom borbom. Zapravo, potlačenost žena stvara podjelu unutar klase. Ovim potčinjavanjem feminizma marksizam razotkriva svoju teorijsku ograničenost i fundamentalnu nekompatibilnost s feminizmom.

S druge strane, feminizam i anarhizam se teorijski nadopunjavaju. Predstavljajući teoriju zasnovanu na samoorganizaciji i direktnoj akciji, anarhizam nema kao motivaciju potčinjavanje feminizma, te poštuje i podržava autonomiju ženskog pokreta. Međutim, dok na feminizam teoretski možemo gledati kao na proširenje anarhizma, u praksi je anarhistička svijest o feminizmu u zaostatku u odnosu na ostatak ljevice kao cjeline. Kontradikcija je dupla. Ne samo da su anarhisti uvelike propustili prepoznati anarhizam koji se događa svugdje oko njih, kao što je slučaj s revolucionarnim feminizmom, već sam pokret opetovano ostaje seksistički i u njemu dominiraju muškarci. Čak i najosnovnije, poput organiziranja događanja, davanja prostora ženama da se izraze na sastancima, suprotstavljanje seksizmu u jeziku i omogućavanje ženama sa djecom da slobodno dođu na sastanke, se ne uzima ozbiljno u obzir od strane većine muškaraca anarhista. Kako je došlo do ove kontradikcije? Čini se da odgovor na to pitanje leži u činjenici do koje mjere su anarhisti uspjeli opravdati svoj seksizam kroz krivu prezentaciju svoje teorije, umjesto da su se pokušali suočiti s tim. Dok je anarhizam, ako govorimo općenito, oduvijek bio za oslobađanje ljudi, anarhizam nije feministički. lako taj stav uključuje oslobađanje žena, to se ipak donekle ignorira, jer prevladava stav oslobođanju ljudi. Drugi način na koji su muškarci anarhisti ideološki osnažili svoj seksizam je to što su pomiješali dokazivanje političkih stavova s muškim dokazivanjem. Poznati su slučajevi kada se opravdavao seksizam pozivajući se na anarhističku individualnost, pa su čak nastajali i anti-feministički tekstovi.

Anarhistička praksa predstavlja kontraindiciju svojoj teoriji zato što nije aktivno feministička. Anarhizam mora prepoznati radikalno proširivanje svoje politike kroz feminizam, otići dalje od svoje kritike kapitala i države i uključiti kritiku potlačenosti patrijarhijom, te bazirati svoju buduću praksu na tome.

Ne želimo ništa manje od potpune slobode - rodnu i socijalnu revoluciju. Kreativno uništenje trostrane dominacije patrijahata, države i kapitala. Od ovog trenutka anarhizam nema drugog izbora, već mora postati svjesno i aktivno feministički, baš kao što anarha-feminizam nastoji osvijestiti anarhistički feminizam, ili može prestati postojati. "Ono što tražimo nije ništa manje već potpuna revolucija, revolucija čiji će oblici stvoriti budućnost oslobođenu neravnopravnosti, dominacije i nepoštovanja individualnih razlika - ukratko, feminističko-anarhističku revoluciju. Vjerujem da žene već odavno znaju kako krenuti u stvaranje ljudske slobode. Sada samo trebamo prodrmati postojeće muške političke forme i usredotočiti se na našu žensku anarhističku teoriju." (Peggy Kornegger, "Anarchism: the Feminist Connection

Klara Cetkin (1857.-1933.)

Rođena ja kao Klara Ajzner u malom selu Viderau (Saksonija). Kao kćerka seoskog učitelja i majke domaćice još kao mala devojčica suočila se sa problemima tadašnjih bednih uslova života radnika. Zahvaljujući vezama njene majke, Klara je bila jedna od prvih žena u Nemačkoj kojoj je bilo dozvoljeno da se vaspitava za učiteljicu. Nastavu je pohađala u Lajpcigu u klasi gospođe Auguste Šmit, osvedočenog borca za prava žena, i završila odličnim uspehom.
U Lajpciju se upoznala i sa krugom ruskih studenata, gde je srela i svog budućeg životnog saputnika Osipa Cetkina. U ovom krugu diskutovalo se o novim socijalističkim idejama. Čitali su se socijaldemokratski članci i posećvali kongresi. Klara se priključila ideji socijalističke partije (SAP) Nemačke.
1878. godina bila je godina socijalističkih zakona u Nemačkoj. Od strane carskog Kancelara SAP je zabranjena zakonom: „Protiv nastojanja socijaldemokratije koja mogu biti štetna po društvo.“ Istovremeno je zabranjena socijademokratska štampa, socijaldemokratske organizacije i sindikati koje je osnovala ova partija.
Klara je preuzimala najrazličitije pozicije i poslove kao kućna učiteljica, međutim zbog svog beskompromisnog stava veoma brzo je zapadala u konflikt i davala otkaze. Osip Cetkin je uhapšen nakon policijske racije na jednom tajnom Kongresu socijaldemokrata i proteran iz zemlje.
1883. godine Klara se preselila u Pariz kako bi opet bila sa Osipom. Ona je uzela njegovo prezime, ali se nikada nije udala za njega kako ne bi izgubila nemačko državljanstvo. U Parizu su na svet došli i njihovo dvoje dece Maksim i Kostja. Porodica je živela na rubu egzistencijskog minimuma, a preživeli su samo zahvaljujući solidarnosti pre svega ruskih prijatelja, koji su također bili angažovani u socijalističkom pokretu. U godinama njenog boravka u Parizu Klara je izučila za posao novinarke i prevodioca. Upoznala se sa vođama međunarodnog pokreta radnika, proširila svoje horizonte i prilagodila se principima marksizma. Kada se Osip teško razboleo, bilo je to za Klaru najteže doba: pored brige za decu i egzistencijalno održanje porodice, Klara je negovala svog gotovo nepokretnog supruga, koji je umro 1889. godine.
Na II Internacionali održanoj u Parizu 1889. godine, u čijoj je organizaciji pomagala i Klara, održala je referat o pravima žena koji je doprineo tome da se žene još više angažuju u socijaldemokratskom pokretu. Knjiga “Pitanje prava žena i radnica današnjice” koja se pojavila iste godine postavila je osnove za socijalističku teoriju emancipacije žene. Ona je u toj knjizi zastupala tezu da su socijalizam i feminizam veoma usko povezani. Cetkinova je veoma oštro branila pravo žene na rad, čak i pred nekim svojim kolegama koji su smatrali da se rad žena mora ukinuti, jer umanjuje plate muškarcima. Dosadašnje teorije socialista o pravima žena Cetkinova je proširila i zahtevom da se žene moraju osloboditi nadmoći muškaraca.
"Oni koji su se svojom čašću pred licem čovečanstva obavezali na oslobođenje, ne smeju dopustiti da cela jedna polovina ljudskog roda zbog ekonomske i socijalne zavisti bude osuđena na ropstvo. Onaj ko želi dopustiti tlačenje radnika od strane kapitalista, dopustiće i tlačenje žene od muškarca; a ona će ostati potlačena sve dok ekonomski ne bude nezavisna. Jedan od nezaobilaznih uslova za ovo oslobođenje i nezavisnost je rad. Ukoiko je cilj da žena postane slobodno ljudsko biće, onda ženama ne treba oduzimati rad, niti skraćivati njihovo radno vreme, a ni ograničavati oblasti u kojima žene mogu raditi, osim u nekim sasvim retkim slučajevima.”
1890. godine ukinuti su zakoni o zabrani socijalista. Cetkinova se vratila nazad u Nemačku. 1892. godine u Nemačkoj je dobila ponudu na mesto urednika socijaldemokratskog časopisa „Jednakost“, koji je vodila sledećih 25 godina. Istovremeno je počela uređivati i dodatak za žene u časopisu „Lajpciške narodne novine“. Time je ona bila društveni centar i megafon rastućeg proleterskog pokreta žena. Ona se zalagala za politizovanje radnica u smislu socijalizma.
Klara Cetkin borila se za ekonomsku nezavisnost radnica i svih žena uopšte. S tim u vezi bilo je i pravo na jednake plate za isti posao, pravo na organizovanje u sindikate i interesne saveze, kao i pravo na ustanove za brigu o deci. Istovremeno ženama je trebalo biti dodeljeno jednako političko pravo kao muškarcima. Kasnije se sa jednakom žustrinom zalagala za osvajanje prava glasa, tako da je ovaj zahtev preuzet u program socijademokratske pratije. Internacionalni dan žena koji je po prvi put uveden 1911. godine povezuje se sa Cetkinovom.
Istovremeno, Cetkinova se zalagala za poboljšanje uloge i položaja žena u porodici. Do tada je “život žene stajao pod znakom potiskivanja od strane porodice”. S tim u vezi brak dve osobe trebalo bi postaviti na temelje međusobnog dopunjavanja i potpomaganja. Oba roditelja bila su odgovorna za odgoj dece, a odgoj sam trebao bi biti oslobođen od stereotipa uloga polova.
"Kako muškarac i žena pripadaju jedno s drugim pri stvaranju deteta, tako i pripadaju jedno s drugim pri odgoju deteta, jer odgoj je drugo stvaranje deteta i u mnogo slučajeva i važniji deo stvaranja deteta, a kasnije čoveka. [...] S tim u vezi, htela bih sasvim jasno naglasiti dužnost roditelja, da svoje devojčice i dečake ne odgajaju sa predrasudama, koje kažu da postoje poslovi koji su nedostojni muškarca, ali odgovaraju ženama. Devojčice i dečaci treba da obavljaju sve poslove koje za njih donosi domaćinstvo sa jednakom spretnošću i zadovoljstvom.”
Cetkinova je odobravala razvod braka, „slobodnu ljubav“ i prekid trudnoće, kao privatne i lične odluke, te se zalagala protiv dvostrukog morala. Ona sama 1900. godine udala se za 18 godina mlađeg pesnika i slikara Fridriha Cundela i živela je zajedno sa njim i svoja dva sina u Štutgartu.
Kada je vodstvo socijaldemokratske partije odobrilo rat, Cetkinova se javno izjasnila protiv toga i od samog početka se zalagala za reformistički kurs. Kada je napravila letke sa pozivom na Konferenciju žena i zaustavljanje rata, uhapsili su je zbog veleizdaje zemlje. Ipak, zbog mnogobrojnih protesta puštena je iz pritvora.
Unutrašnjo-partijske rasprave o pravcu nemačkih socijaldemokrata, koje su započele pitanjem o ratu, završile su rascepljenjem: grupa „radikalnih levičara“ koja se okupila oko Karla Libknehta i Roze Luksemburg osnovala je 1917. godine tzv. „Nezavisni socijademokratsku partiju (USPD)“, koja je kasnije postala KPD – Komunistička partija Nemačke. Ovoj grupi pripadala je i Klara Cetkin, koja je bila bliska prijeteljica Roze Luksemburg. Redakcija časopisa „Jednakost“ joj je nakon pristupanja ovoj grupi oduzeta. U KPD-u je Cetkinova od 1919. do 1924. godine bila članica Centralnog komiteta, gde je zastupala umereno krilo stranke. Istovremeno ona je počela sa osnivanjem KPD-ovog pokreta žena. Opet je uređivala ženski časopis koji je bio blizak stranici („Komunistkinja“). 1921. godine na Drugoj međunarodnoj konferenciji žena izabrana je za voditeljicu zapadnoevropskog međunarodnog sekretarijata Komiterne žena u Berlinu.
1920.-1933. bila je poslanica nemačkog KPD-a u nemačkoj Skupštini. U jednom od svojih govora još 1932. godine ona je upozoravala na opasnost od fašizma: i zahtevala sedinjenje svih demokratskih snaga: "Zahtev ovog časa je zajednički i jedinstven front svih radnika kako bi se pobedio fašizam, kako bi na taj način zarobljeni i iskorišteni dobili moć i snagu njihovih organizacija, i pravo na psihički život. Pred ovom obavezujućom istorijskom potrebom moraju ustuknuti sva politički, sindikalno, religiozno razdvojena stanovišta. Svi koji su ugroženi, svi koji pate, svi koji traže svoje oslobođenje pripadaju u jedintveni front za brobu protiv fašizma i njegovih pristalica u vladi!"
Njeno stalno mesto boravka od 1924. bila je Moskva. Tamo je vodila sekretarijat žena III Internacionale. Kao protivnica Staljina trpela je političku izolaciju, iako je bila predmet opšteg divljenja. I u poodmaklo doba, skrhana od bolesti do same smrti 1933. godine ostala je aktivna u politici. Sahranjena je u Kremlmaueru.

"Socijalistkinje moraju znati, da je pri današnjem ekonomskom razvoju rad žene neophodan; da prirodna tendencija rada žena ukazuje na to da radno vreme, kojem se svaka osoba mora posvetiti, za ženu ili skraćuje ili da bogatstva društva rastu; da se ne radi o radu žene koji po svom kvalitetu i u konkurentnom odnosu sa radom muškarca određuje niže plate za ženu, već da se radi o iskorištavanju rada žena od strane kapitalista.

Oni koji su se svojom čašću pred licem čovečanstva obavezali na oslobođenje, ne smeju dopustiti da cela jedna polovina ljudskog roda zbog ekonomske i socijalne zavisti bude osuđena na ropstvo. Onaj ko želi dopustiti tlačenje radnika od strane kapitalista, dopustiće i tlačenje žene od muškarca; a ona će ostati potlačena sve dok ekonomski ne bude nezavisna. Jedan od nezaobilaznih uslova za ovo oslobođenje i nezavisnost je rad. Ukoiko je cilj da žena postane slobodno ljudsko biće, onda ženama ne treba oduzimati rad, niti skraćivati njihovo radno vreme, a ni ograničavati oblasti u kojima žene mogu raditi, osim u nekim sasvim retkim slučajevima.


"Kako muškarac i žena pripadaju jedno s drugim pri stvaranju deteta, tako i pripadaju jedno s drugim pri odgoju deteta, jer odgoj je drugo stvaranje deteta i u mnogo slučajeva i važniji deo stvaranja deteta, a kasnije čoveka. Zbog toga je neophodno da duhovna i običajna snaga koju muškarac ima na svojoj strani, te ista ta sa ženske strane deluju u harmoniji i doprinesu što boljem razvoju ličnosti deteta. Zbog toga mi svečano objavljujemo da delo odgoja deteta ne sme biti isključivo samo delo majke, već mora biti zajedničko delo roditelja [...].

Kroz način na koji se roditelji odnose prema radu i najmlađem i najnježnijem detetu mogu usaditi misao da za socijalnu vrednost postoji samo jedna vrsta rada, društveno potreban i drušveno koristan rad. S tim u vezi, htela bih sasvim jasno naglasiti dužnost roditelja, da svoje devojčice i dečake ne odgajaju sa predrasudama, koje kažu da postoje poslovi koji su nedostojni muškarca, ali odgovaraju ženama. Devojčice i dečaci treba da obavljaju sve poslove koje za njih donosi domaćinstvo sa jednakom spretnošću i zadovoljstvom."


"Zahtev ovog časa je zajednički i jedinstven front svih radnika kako bi se pobedio fašizam, kako bi na taj način zarobljeni i iskorišteni dobili moć i snagu njihovih organizacija, i pravo na psihički život. Pred ovom obavezujućom istorijskom potrebom moraju ustuknuti sva politički, sindikalno, religiozno razdvojena stanovišta. Svi koji su ugroženi, svi koji pate, svi koji traže svoje oslobođenje pripadaju u jedinstveni front za brobu protiv fašizma i njegovih pristalica u vladi! [...]"