AMERIKA-ZEMLJA LAŽI!

Vec i "vrabci" na grani o tome cvrkucu.

Jedino "Ovce" i dalje trvde da je Amerika obecana zemlja.

Zato i nije cudo sto nam je,kako je.


http://www.srbijadanas.com/clanak/razotkrivena-najstrasnija-tajna-svih-vremena-rat-je-bio-namesten-evo-ciji-je-hitler-bio-agent



Valter

http://geopolitika.news/analize/ratovi-dizajnirani-za-kaos-profit/


RATOVI DIZAJNIRANI ZA KAOS I – PROFIT!

Mario STEFANOV/ 7 Dnevno/ 26. kolovoza 2016

Nedovršeni ratovi američkih administracija u posljednjih 15 godina proizvode svoje heroje iako su prema klasičnoj definiciji pobjede i poraza, prema kojoj je pobijedila ona zaraćena strana koja na određenom teritoriju uporabom elemenata vojne sile uspostavi svoju političku volju, daleko od pobjede. Uistinu, ni rat u Afganistanu, ni drugi američki rat u Iraku započet 2003. godine, kao ni veliki razlomljeni i disperzirani globalni rat protiv terorizma, nisu ostvarili nadmoć američke političke volje na prostorima na kojima se vode. Unatoč tome, generali tih ratova u Americi se slave kao velike vojskovođe, a politički kreatori ratova kao dalekovidni državnici i za čudo – svi zajedno uživaju status kakav bi pripadao stvarnim ratnim pobjednicima.

S druge strane, potpuno je jasno da američka politika ni jedan od tih ratova ne bi vodila da američka država ima i dolar financijskog gubitka. Da na jedan utrošeni dolar ti ratovi ne donose barem deset dolara dobitka, ni jedan američki zrakoplov, ratni brod ni postrojba kopnene vojske ne bi se pomaknuli ni milimetar iz svojih baza. Jedino logično objašnjenje je da nedovršeni i beskrajni američki ratovi iz nekog razloga ipak postižu svoje ciljeve i da su, zapravo, izuzetno uspješni.

Takav zaključak potvrđuje svakim danom sve razvidnija činjenica da ti ratovi zapravo i nisu dizajnirani za klasičnu vojnu pobjedu i zatvaranje ratnih kriza nego baš suprotno, za otvaranje i držanje kriza otvorenih toliko dugo dok opći kaos i krvoproliće na terenu potpuno ne iscrpe i umrtve sve lokalne aktere i prisile ih na podvrgavanje američkoj i političkoj volji i tako omoguće stvaranje geopolitičkog poretka na ciljanom području u skladu s američkim i savezničkim geoekonomskim i geostrateškim interesima.

Sjeverna Afrika, Bliski istok i Europa

U bliskoistočnom slučaju, direktni dobitnici, osim Amerikanaca, već sada su Europska unija, Saudijska Arabija i ostale arapske zaljevske monarhije. Europska unija svojim direktnim ili posrednim djelovanjem na bliskoistočnom ratištu u potpunom suglasju s američkom politikom zaokružuje svoju geopolitičku konstrukciju i istodobno osigurava pravce dostave energenata za svoje sve veće potrebe i otvara vrata regije za nesmetan ulaz i dominaciju svojih financijskih i gospodarskih interesa.

Usporedo, Europska unija blisko uvezana s financijskim kapitalom saudijskog, katarskog i emiratskog porijekla, koji je nakon izbijanja gospodarske krize preplavio Europu i koji sada pred nju postavlja svoje političke ciljeve i dalje uporno maltretirajući svoje građane strateški programiranom imigracijom s bliskoistočnih prostora, pritišće europsku javnost na transformaciju europskog načina života i prihvaćanje daljnje centralizacije EU-a i konačno uklapanja Sjeverne Afrike i Bliskog istoka u jedinstvenu geopolitičku cjelinu s Europom, stvarajući tako nekakvu repliku nekadašnjeg Rimskog Carstva.

Takav pak imperij s bruxelleskim središtem bio bi ipak samo dio globalnog geoekonomskog i geopolitičkog poretka sa SAD-om u središtu. U svakom slučaju naizgled nedovršeni i neuspješni ratovi američke politike već danas ostvaruju sve planirane geostrateške ciljeve za SAD i njegove globalne i regionalne saveznike, predviđene za sadašnju fazu stvaranja novog velikog „Pax Americana“, između ostalog i osiguranje izvora i pravaca transporta energenata iz bliskoistočnog energetskog bazena prema Europi i SAD-u.

U tom kontekstu teško se ponovno ne prisjetiti riječi pakistanskog geopolitičara Salmana Rafi Sheikha: „Neporeciva stvarnost je američka potreba za osiguranjem prevlasti u protoku energetskih resursa s Bliskog istoka na ostatak svijeta, uključujući i Europu, pri čemu su neprijatelji svi koji imaju potencijala osporiti tu hegemoniju. Ratovi koji se tamo vode posljednja tri desetljeća nisu i neće uspostaviti mir, jer oni su dizajnirani za stvaranje kaosa i nestabilnosti.“

Drugi bitni razlog nastavka i beskonačnosti tih ratova je održavanje u pogonu ogromnog kompleksa vojne industrije SAD-a i Europe, koji čini masivni dio industrijske proizvodnje zapadnog svijeta i postaje nezaobilazna poluga održanja američkog i europskog gospodarstava, osiguranja radnih mjesta, tehnološkog razvoja i stvaranja novih tehnologija. I to do razine ovisnosti. Svaka uskrata redovite i sve veće doze vojnoindustrijskog „speeda“, zapadna gospodarstva, posebno američko, dovodi u stanje ovisničke krize. Ta primarna ovisnost pak, stvara novu ovisnost o stalnoj, uistinu hiperaktivnoj potrebi proizvodnje kriza, nemira, prevrata i kaosa diljem svijeta, kako bi se proizvodi i usluge vojnoindustrijskog kompleksa mogli i dalje plasirati na tržište.

Politike na trasama ratnih zgarišta i kriza

Takva stvarnost slikovito ocrtava i stvarni karakter cijelog sustava neobuzdanog gospodarskog i društvenog liberalizma koji zapravo i stoji iza globalnog imperijalnog liberalnog projekta. Pritom SAD ima apsolutni primat na geostrateškom planu realizacije liberalne agende i u neposrednom osiguranju za to potrebnog instrumenta – proizvodnje i masovne prodaje oružja, a daleko iza njega su saveznička Njemačka, Francuska i Velika Britanija.

Glavni pravci plasmana njihovog suvremenog i sofisticiranog oružja poklapaju se s pravcima projekcije njihovih geopolitičkih interesa po trasama ratnih zgarišta i kriza u koje su njihove politike direktno ili posredno umiješane.

Nesretni Bliski istok, koji sa svojim kanibaliziranim ratištima polako, ali sigurno postaje paradigma cijele međunarodne zajednice na čelu s politički i moralno deplasiranim UN-om, trenutni je tržišni hit, a nakon lukrativnog otvaranja ukrajinske krize i sukoba s Rusijom sve zahtjevnije tržište postaju države Istočne i Srednje Europe.

Mediji i spontane narodne revolucije

Bliskoistočni ratovi na veselje američke i europske vojne industrije

Američka i saveznička politika srušila je posljednje izdanke arapskog nacionalizma, panarabizma i sekularizma u korist islamističkog ekstremizma koji sada iskorištavaju za uništavanje otpora arapskih naroda projektu stvaranja ‘Novog Bliskog istoka’ pod američkom političkom i ekonomskom dominacijom i ofenzivnog prenošenja projekcije svoje moći prema Rusiji, Iranu i dalje prema Kini

Dakako, oba ključna aspekta američkih nedovršenih ratova – potreba za održavanjem krize i održavanje u punom pogonu vojno industrijskog kompleksa – koji objašnjavaju pravu suštinu tih ratova, u dubokoj su sjeni i javno se ne iskazuju.

Kroz medije se plasiraju stupidne i tragikomične formulacije o uvođenju demokratskog poretka na bliskoistočne prostore i oslobađanju bliskoistočnih naroda od okrutnih diktatora koji ih tlače, u koje više malo tko vjeruje. U posljednje vrijeme u očajničkom pokušaju prikrivanja stvarnih ciljeva i stjecanja simpatija za američko i savezničko djelovanje na Bliskom istoku, kroz vodeće zapadne medije diskretno se provlači tvrdnja da su, ako išta, rušenjem libijskog, iračkog i sirijskog režima srušili barem posljednje izdanke komunizma i socijalizma na rubnim dijelovima zone utjecaja nekadašnje sovjetske imperije.

Dakako da to nema blage veze sa stvarnošću, jer iskreno rečeno, vladavine „Baath“ partije u Iraku za Saddama Husseina i Siriji za Hafeza i Bashara al-Assada imaju više veze s tipičnom društvenom i državnom organizacijom izvornog talijanskog fašizma primjenjenog na arapske prilike, s naglašenim elementima militarizacije i uloge vođe u pokušaju stvaranja samosvjesnog nacionalnog korpusa i nekakvog oblika korporativističke državne stukture, koji se na kraju rasplinuo u korupcijskoj močvari isprepletenih plemenskih, klanovskih i obiteljskih interesnih mreža.

Likvidirani jaki režimi i vođe

Ostali su samo jaki režimi s jakim vođama, a malobrojne komuniste, jednako kao i islamističke ekstremiste, Saddam i Hafez Assad sustavno su likvidirali.

Ono što je pak Gaddafi provodio u Libiji, na granici je plagijata ideološke vizije Benita Mussolinija, nezgrapno ukomponiranog u duboko podijeljeno libijsko društveno tkivo, a ne nekakvog arapskog socijalizma. Američka i saveznička politika srušila je zapravo posljednje izdanke arapskog nacionalizma, panarabizma i sekularizma u korist islamističkog ekstremizma koji sada iskorištavaju za uništavanje otpora arapskih naroda projektu stvaranja „Novog Bliskog istoka“ pod američkom političkom i ekonomskom dominacijom i ofenzivnog prenošenja projekcije svoje moći prema Rusiji, Iranu i dalje prema Kini.

Globalni holding islamističkog terora s masom podružnica koje stalno mijenjaju nazive i glume tobožnje međusobne sukobe, samo je oružje ralizacije dugoročnih američkih i savezničkih geostrateških interesa. Pritom će na ovaj ili onaj način, s islamistima ili samim crnim vragom ako bude trebalo, zgaziti svakoga tko im bude stajao na putu, bez obzira kako se on na političkom spektru pozicionirao.

Čini se da su im trenutno veći problem političke opcije desnice koje pokušavaju sačuvati nacionalne identitete i suverenost nacionalnih država pred liberalnom navalom od, u vremenu i prostoru, izgubljenih političkih opcija ljevice.

Kako bilo, bez imalo diskriminacije po političkoj opredijeljenosti, hladno će udariti na bilo koju političku snagu koja osporava ili ima potencijala osporiti njihovu dominaciju.

Kao što su uostalom svojedobno na samom početku velike serije “spontanih narodnih revolucija”, na isti način kao što to rade danas, davne 1974. godine tzv. “Revolucijom karanfila” u Portugalu, srušili desničarski režim Antonija Salazara, odnosno njegova nasljednika Marcela Caetana i otvorili put povlačenju Portugala iz njegovih kolonija u Africi, koje su potom preuzele američke, britanske i francuske kompanije.

Revoluciju su, tobože, proveli niže rangirani portugalski časnici i ta legenda je upravo to – samo legenda da je jedan satnik uspio izvršiti vojni udar i srušiti državnu vlast. Pravi organizator i provoditelj je, kao i u svim kasnijim i današnjim “događanjima naroda” i „prodemokratskim revolucijama“ , obavještajni i sigurnosni sustav SAD-a i europskih saveznika.

Portugalske posljedice

Kao i u slučaju Portugala, kojeg su kasnije uklopili u Europsku uniju, oduzeli mu kolonije i zadužili do grla, tako danas to rade s bliskoistočnim državama. Ukoliko ih ne uspiju odmah privesti tobožnjoj demokraciji i pljački njihovih bogatstava, organiziraju se i održavaju ratne krize koje to odrađuju. U svakom slučaju, nije riječ ni o kakvoj borbi za demokraciju, nego o realizaciji golih geoekonomskih i geopolitičkih interesa kreatora ratnih zbivanja.

No, postupno obje odrednice prividno neuspješnih ratova izbijaju na površinu i sve teže se mogu prikriti, posebice nakon razornog djelovanja američkog i europskog oružja isporučenog Saudijskoj Arabiji, njihovim regionalnim saveznicima i kasnije islamističkim skupinama. Sadašnji bliskoistočni ratovi zahtijevaju enormne količine naoružanja, u prvoj fazi ruskog, kako bi se prikrili pravi izvori naoružavanja islamista, a sada već i najmodernijeg američkog i europskog porijekla, na veselje američke i europske vojne industrije.

Američki tvorničari oružja

Rat ili mir utječu na rast ili pad profita

Preko državne agencije za liferaciju oružja i vojne opreme i usluga ‘Defence Security Cooperation Agency’ tijekom 2015. Realizirana je prodaja oružja, vojne opreme i usluga u vrijednosti od 46 milijardi dolara, a 2016. realizirani ugovori o prodaju oružja vrijedit će barem 40 milijardi dolara

Kako američkim tvorničarima oružja dobro ide, svjedoči odgovor Thomasa Kennedyja, predsjednika uprave američkog “Raytheona” za “Defence News” na pitanje kako se razvijaju poslovi: “Jeste li uspijeli pronaći mjesto na tvorničkom parkiralištu…? Teško. Gdje drugdje možete pronaći tvornicu u Americi ispred koje nema slobodnog parkirnog mjesta.”

„Raytheon“ je inače glavni proizvođač oružanih sustava proturaketne obrane i sofisticiranih samonavođenih raketa zrak-zemlja i smart- bombi koje masovno ispaljuju koalicijske snage na bliskoistočnim prostorima, posebice u saudijskoj tehnološki sofisticiranoj, ali katastrofalno neuspješnoj vojnoj kampanji u Jemenu, koja zbog lošeg vođenja i neselektivne primjene oružane sile svakim danom stvara sve više civilnih žrtava. „Raytheon“ pritom hladno procjenjuje da će samo zbog povećane potražnje za svojim proizvodima na području Bliskog Istoka tijekom ove godine povećati dobit za 3-5 posto.

O aspektima trgovine oružjem rijetko se medijski progovara, osim povremenih članaka o saudijskom korištenju zabranjenih američkih kazetnih bombi u Jemenu ili sramotne liferacije američkog naoružanja ekstremnim islamističkim skupinama u Siriji. Posebice se u sirijskom ratu ističu američke protuoklopne rakete “TOW” koje su očito isporučene u tisućama komada, jer ih islamistički ekstremisti bahato koriste ne samo za uništavanje oklopnih vozila i utvrđenih otpornih točaka, nego i za gađanje grupica od nekolicine vojnika.

Povremeno se čuje i o američkim isporukama naoružanja, prilikom posjeta američkih čelnika prijateljskim državama, primjerice nedavno Vijetnamu, kojem je ukinut embargo. No, sam opseg američke trgovine oružja, politika koja ga organizira i profit koje tvrtke ostvaruju iz njega, kao i utjecaj na razorne globalne sukobe, rijetko se analiziraju.

Prema posljednjim informacijama službe američkog Kongresa Congressional Research Service, SAD je zaslužan za više od polovice ukupne svjetske vrijednosti svih sklopljenih sporazuma o transferu oružja tijekom 2014. godine, posljednje godine za koju su statistike dostupne. Udio SAD-a se uvijek kretao između jedne trećine i jedne polovine isporučenog oružja na svjetskom tržištu u posljednja dva desetljeća, s rekordnim udjelom u 2011. godini, kada su američki proizvođači isporučili 70 posto svih prodanih oružja na svjetskom tržištu. Proizvodna i prodajna ekspanzija američkog vojno-industrijskog kompleksa nastavlja se.

Tako viceadmiral Joe Rixey, čelnik američke državne agencije za liferaciju oružja i vojne opreme i usluga , poznate kao “Defence Security Cooperation Agency” izjavljuje da je tijekom 2015. godine preko te agencije realizirano poslova u prodaji oružja, vojne opreme i usluga u vrijednosti od 46 milijardi dolara, a procjenjuje da će tijekom 2016. godine realizirani ugovori o prodaju oružja vrijediti barem 40 milijardi dolara. Pritom je riječ samo o ugovorima o prodaji novoga oružja preko državnih agencija, bez vrijednosti ustupljenog oružja kroz različite programe međunarodne vojne suradnje, kao i vrijednosti pruženih usluga održavanja i isporuke pričuvnih dijelova za prodane ili ustupljene oružane sustave.

Kako je na razočarenje američke vojne industrije vojni proračun SAD-a ograničen na svega 600 milijardi dolara za 2016. godinu, vodeći vojni proizvođači kao što su, “Lockheed Martin”, “Raytheon” i “General Dynamics” prisiljeni su uz pomoć državne administracije SAD-a i lobističkih skupina znatno agresivnije nastupati na vanjskom tržištu koje postaje glavni izvor njihovih prihoda. Pritom rat ili mir direktno utječu na rast ili pad profita.

Tako je u siječnju 2015. godine izvršna ravnateljica “Lockheed Martina”, Marillyn Hewson, procjenjujući utjecaj nuklearnog sporazuma s Iranom i eventualnog smanjenja napetosti na Bliskom Istoku, koji bi mogao potkopati strategiju regionalnog izvoza oružja te tvrtke, javno zaključila da nema razloga za zabrinutnost i da će “područje Bliskog istoka i Azije i u doglednoj budućnosti biti područje rasta”.

Drugim riječima, otvoreno je javno dovela u vezu eventualno smirenje napetosti zbog sporazuma s Iranom i odsutnost rata u svezu s gubitkom tvrtke, a nastavak napetosti i sukoba s – dobiti. Prema Hewson ,”Lockheed Martin” ima za cilj podići vanjsku prodaju oružja na razinu od 30 posto ukupnog poslovanja tvrtke.

Washingtonska administracija i oružje

Politika sklapa ugovore vrijedne milijarde

Predsjednik Obama povukao je mnoga ograničenja na izvoz oružja, pa je sada moguće izvesti cijeli novi niz oružja i oružanih komponenti uz mnogo manje političkog nadzora nego ranije

Postupno, biznis s oružjem je postao način života washingtonske administracije. Od predsjednika na niže, značajni dijelovi administracije uključeni su u liferaciju američkog oružja na globalnom tržištu i praktički zastupaju interese američkih proizvođača oružja. Američka vlada je uključena u svakom koraku u tijekovima prodaje oružja. Pentagon procijenjuje potrebe savezničkih država i u skladu s tim procjenama, koje uvijek dosežu milijarde dolara predlaže isporuku nove američke opreme.

Pentagon potom pomaže u pregovaranju o uvjetima posla, obavještava Kongres o svim pojedinostima i na kraju povezuje američkog proizvođača oružja s kupcem. Sve se to odvija preko “Defence Security Cooperation Agency” koja od svakog posla zadržava 3,5 posto, što je motivira na još aktivniju ulogu u pronalaženju kupaca i pravaca isporuke američkog oružja i vojnih usluga.

Administracija predsjednika Obame pokazala se izrazito blagonaklona prema tvrtkama izvoznicama oružja. Tijekom njegovih mandata u prvih 6 godina Washington je sklopio ugovore o prodaji naoružanja diljem svijeta u vrijednosti većoj od 190 milijardi dolara, što je više od bilo koje prethodne predsjedničke administracije od 2. svjetskog rata do danas.

Predsjednik Obama povukao je mnoga ograničenja na izvoz oružja, pa je sada moguće izvesti cijeli novi niz oružja i oružanih komponenti uz mnogo manje političkog nadzora nego ranije. Tako primjerice, 36 SAD-u bliskih država, od Argentine i Bugarske do Rumunjske i Turske, više ne trebaju posebne dozvole State Departmenta za uvoz oružja, pričuvih dijelova i vojne opreme iz SAD-a.

A dobrim vijestima s Bliskog istoka za američke proizvođače oružja čini se nema kraja. Prema nedavno predloženom novom 10-godišnjem ugovoru o vojnoj pomoći SAD-a Izraelu, ta pomoć bi se trebala povećati za 25 posto, na otprilike 4 milijarde dolara godišnje. No, zauzvrat ukinula bi se odredba kojom je Izraelu bilo dopušteno jednu četvrtinu američke pomoći utrošiti na nabave iz vlastite vojne industrije.

Pojednostavljeno rečeno, svih 4 milijarde dolara godišnje Izrael će direktno za nabavu oružja isplaćivati američkim proizvođačima kao što je “Lockheed Martin”, koji je će uskoro započeti isporuku prvih borbenih zrakoplova F-35 Izraelu u sklopu ugovora vrijednog više milijardi dolara.

Nova krizna žarišta – nova tržišta oružjem

Kim Jong-Un – omiljen među američkim proizvođačima oružja

Lako se može zamisliti kakvu bi katastrofu u američkom gospodarstvu izvazvalo dokidanje kriza i ratnih sukoba od Ukrajine, preko Afrike i Bliskog istoka do Pacifika

Osim Bliskog istoka, novi primamljivi poslovi vrijedni milijarde dolara otvaraju se na svim ostalim područjima svijeta gdje se razbuktavaju krize, kao što je područje Azije, gdje raste napetost Kine i njenih susjeda oko kontrole otočnih skupina u Istočnom i Južnom kineskom moru. Posebno veselje za američke proizvođače predstavljaju vratolomije sjevernokorejskog režima, a Kim Jong-Un im je zacijelo omiljeni lik, čije fotografije bi trebali držati na radnim stolovima, jer im otvara poslove prodaje oružja u regiji od više desetaka milijardi dolara.

Južna Koreja je tako kao odgovor na ugroze iz Sjeverne Koreje započela proces implementacije “Lokcheed Martinovog” skupocjenog „THAAD“ proturaketnog sustava u svoj obrambeni kompleks. U protekle dvije godine SAD je sa saveznicima u Istočnoj Aziji , prije svega s Tajvanom, Japanom i Južnom Korejom započeo pregovore o kupnji oružja i vojne opreme vrijednih više od 15 milijardi dolara.

Prošle godine Washington i New Delhi potpisali su 10-godišnji sporazum o zajedničkom projektu razvoja zrakoplovnih motora i izgradnji novog indijskog nosača zrakoplova. Samo prodajom transportnih zrakoplova Boeing C-17 Indiji, ugovoren je posao od 5,8 milijardi dolara i još 1,4 milijarde dolara temeljem ugovora o nabavi borbenih helikoptera „Apache“.

Otvaranjem ukrajinske krize i sukoba s Rusijom porasla je vojna potrošnja u Istočnoj i Srednjoj Europi. Prema “Stockholm International Peace Research Institute”, tijekom 2014. i 2015. godine troškovi obrane u toj regiji su porasli za 13 posto, a Poljska vojna potrošnja je porasla u istom periodu za čak 22 posto.

Očito je da otvorene i nedovršene krize, započeti i nedovršeni ratovi nisu nikakav gubitak za SAD i saveznike nego upravo suprotno – naizgled beznadežni i izgubljeni ratovi kao što je Afganistan ili veliki rat protiv terorizma kojem će, kako stoje stvari, malo tko od nas živućih doživjeti trijumfalni kraj, ipak donose dvostruku korist.

S jedne strane otvorene krize i ratni sukobi osiguravaju neometano profiliranje američkih i savezničkih geoekonomskih i geopolitičkih interesa, a s druge strane održavaju u pogonu američki vojno-industrijski kompleks.

Tako je primjerice “General Dynamics” samo zahvaljujući bliskoistočnom ratnom kaosu i klanju uspio zadržati svoje tenkovske proizvodne kapacitete u Ohiou i Michiganu, iako američkoj vojsci novi tenkovi M-1 „Abrams“ više nisu potrebni, ali su itekako potrebni Saudijskoj Arabiji. „Boeing“ je, pak, zahvaljujući sporazumu o prodaji 40 borbenih zrakoplova F-18 Kuvajtu uspio zadržati otvorenim svoje proizvodne linije u St. Louisu.

To su samo primjeri na temelju kojih se može zamisliti kakvu bi katastrofu u američkom gospodarstvu izvazvalo dokidanje kriza i ratnih sukoba od Ukrajine, preko Afrike i Bliskog istoka, do Pacifika. Grubo rečeno da bi jedan radnik u SAD-u imao radno mjesto potrebno je da u Siriji ili Jemenu barem desetak ljudi izgubi život. U sudaru s tim činjenicama, bajka o ratovima za promicanje demokracije i ljudskih prava na bliskoistočnim prostorima je podla i licemjerna krivotvorina stvarnosti.

Neuspješni ratovi i neriješene krize zapravo su uspješne operacije američkog i savezničkog geopolitičkog pozicioniranja i održavanja stabilnosti američkog gospodarstva.

http://geopolitika.news/analize/slatki-zivot-gospodara-nedovrsenih-ratova/

U trenucima vrhunca uništavanja bliskoistočnih arapskih naroda, njihove socijalne strukture i njihovih država, inače punopravnih članica Ujedinjenih naroda – Libije, Sirije i Iraka, popraćenog masakrom stanovništva neviđenim u novijoj povijesti i kada već i kroz formalne istrage na vidjelo izlazi izravna kauzalna povezanost tog krvoprolića s američkim i europskim političkim i vojnim djelovanjem u suradnji s lokalnim partnerima Saudijskom Arabijom i zaljevskim petromonarhijama, zapadna elita sve što se događa uporno kroz kontrolirane korporacijske mainstream medije prikazuje kao pogrešku inače dobronamjernog programa širenja liberalnih demokracija na bliskoistočne prostore i eliminacije okrutnih diktatora i opresivnih režima. Dogodile su se, eto, pogreške u procjenama, nastupili su događaji koji se nisu mogli predvidjeti i koji su umjesto demokratskog reda doveli do kaosa i pokolja. Političke odluke su navodno donošene u hodu, naprečac i bez dovoljno obavještajnih podataka. Pa tko bi zaboga mogao predvidjeti da će nasilno vojno uklanjanje bivšeg zapadnog saveznika Saddama Husseina – koji islamističkim teroristima, s kojeg god dijela sektaškog ili etničkog spektra dolazili, nije čitao prava uhićenika – kako to slikovito opisuje američki predsjednički kandidat Donald Trump – nego im je za izvršena podmetanja eksplozivnih naprava detonirao iste takve naprave, ali vezane oko njihovih vratova – na kraju dovesti do nastanka i neopisivog jačanja terorizma u post-Saddamovom Iraku pod američkom okupacijom. Tko je, dakle, mogao znati da će uklanjanjem njegova režima nakon 2003. godine i multinacionalne agresije na Irak bez odobrenja UN-a tamo planuti islamistički ekstemizam i pojaviti se al-Qaida, koje – gle čuda – prije njihove intervencije u Iraku nije ni bilo, a rijetki izdanci bili su likvidirani ili živi zakopani u zatvorima Saddamove vlasti čiji režim je imao monopol nasilja u Iraku i nije trpio nikakve konkurente.

Oholi Blair i Irak kao početna točka katastrofe

Odgovor je – svatko razuman je to mogao predvidjeti, pa je stoga sasvim razvidno da se elita američke i europske politike izbjegavajući otvoreno priznati odgovornost i stvarne ciljeve ratova zapravo pravi blesavom i maloumnom. Nekadašnji britanski premijer Tony Blair tako i dalje tvrdi da je napad na Irak bio ispravna stvar, koja je samo izmakla kontroli i u svoju obranu uporno ponavlja okrutnu i nemoralnu izjavu da je svijet bez Saddama Husseina bolji, uzimajući u svojoj oholosti za sebe ulogu suca i egzekutora i na kraju samoga Boga. Oholost bez granica oduvijek je bila njegova odlika, koja je i dovela do njegove uloge britanskog okidača iračke agresije.

A upravo se Irak ovih dana – nakon objave rezultata Chilcotove istrage u Velikoj Britaniji, prema kojima je tadašnji britanski premijer Tony Blair bez ikakve pravne osnove, bez ikakvih vojnih i sigurnosnih razloga pridruživši se američkom planu rušenja Saddama Husseina uveo Veliku Britaniju i nepripremljene oružane snage u nepotreban rat – nametnuo kao referentna, početna točka sadašnje bliskoistočne katastrofe.

Nakon poraza iračke vojske i uspostavljanja američke i savezničke okupacijske uprave (Coalition Provisional Authority) pod vodstvom američkog diplomata Paula Bremera donesena je odluka o raspuštanju iračke vojske i policije. Svim pripadnicima također raspuštene Saddamove stranke Ba’ath zabranjen je rad u državnoj upravi, a kako nitko nije mogao ranije dobiti posao u državnoj upravi bez članstva u toj stranci praktički je elegantno uklonjena cijela državna administaracija i otvoren put bezvlašću, kaosu, sektaškim obračunima i masovnoj pljački koja razorila iračku državu i društvenu strukturu i koju više nikada nitko neće moći ponovno sastaviti.

Suniti na meti i nastanak ISIL-a

Masivne likvidacije sunitskog stanovništva i intelektualaca od strane šijitskih odreda smrti uz tihu podršku okupacijskog upravitelja Bremera stvorile su temelje sunitske pobune, otvorile vrata al-Qaidi i drugim sunitskim islamističkim organizacijama, kasnije okupljenim oko famoznog ISIL-a. Sam Bremer ne samo da nikada ni pred kojim sudom nije odgovarao, niti će odgovarati, za zločine počinjene pod njegovom upravom, nego do danas nije odgovorio gdje je nestalo 8,8 milijardi dolara iračkog novca iz proračuna okupacijske uprave tijekom njegova mandata. Ni njegovo saslušanje pred američkim Kongresom – 6. veljače 2007. godine – nije mu dalo motiva za iskrenost po tom pitanju. Nije uopće isključeno da je upravo taj golemi novac osim u privatne džepove Bremera i opskurnih likova iz njegove uprave zapravo utrošen za finaciranje najprije šijitskih paramiliranih formacija, a potom sunitskih skupina i konačno uložen u stvaranje ISIL-ova kalifata.To je bio dio cijene pokretanja sunitsko-šijitskog klanja u Iraku. Procjenjuje se da je u ISIL i srodne islamističke skupine preko saudijskih, katarskih i turskih posrednika samo u početnoj fazi pokretanja projekta uloženo najmanje 20 milijardi dolara. Početkom ovog mjeseca britanski ministar vanjskih poslova Philip Hammond – u namjeri skretanja pozornosti s Blairove i britanske uloge u svjetlu Chilcotove istrage i prebacivanja loptice odgovornsti na američku stranu – bio je prisiljen izreći dio istine: „Katastrofalna američka pogreška u Iraku bila je masovno uklanjanje pristaša Saddamove stranke Ba’ath, iz iračke vojske i državne administracije. Preko pola milijuna nezaposlenih, društveno isključenih i egzistencijalno ugroženih vojnika i kvalificiranih službenika – mahom sunita – u konačnici je dovelo do formiranja terorističke organizacije ISIL“.

Irak 2003. godine bio je samo preludij, prva bitka velikog nedovršenog rata preslagivanja Bliskog istoka po mjeri SAD-a i njezinih europskih saveznika prema sada već neskrivenoj agendi stvaranja Novog Bliskog istoka po razdjeljnicama nacionalnih, vjerskih i sektaških podjela. Libija i kasnije Sirija samo su bitke istoga rata. Riječ je o jednom jedinstvenom neprekinutom ratu. No, prema javno proklamiranim ciljevima rata on se, pak, vodi protiv terorizma i za stvaranje poretka liberalne demokracije zapadnog tipa na bliskoistočnim prostorima.

Kreatori kaosa i pokolja – medijski junaci

Poslije godina ratovanja američka i saveznička vojna sila nije uspjela poraziti terorizam i islamističke ekstremiste okupljene oko ISIL-a i al-Qaide.Također nije uspjela ostvariti ni drugi nominalni cilj rata, uspostavu demokracije u ratom obuhvaćenim državama. Nije dakle uspjela politika, nije uspjela vojna sila, i sve je rezultat tragične pogreške u planu dobre namjere. Nijedan od javno proklamiranih ciljeva rata nije ostvaren – on je samo beskonačni niz dobivenih bitaka koji na kraju ipak rezultira strateškim porazom.

Ali začudo, istovremeno politički i vojni akteri nastalog kaosa – koji će trajati desetljećima – inspiratori i kreatori i vojnički realizatori propalog instaliranja liberalnog demokratskog poretka i nedovršenih ratova, umjesto da su posramljeno povučeni s političke i vojne scene zapadnih društava, bogato su nagrađeni medijski junaci. Njihove političke akcije na Bliskom istoku nominalno prema javno iskazanim ciljevima završile su katastrofom, vojna djelovanja nisu dovela do pobjede sve do dana današnjega i može se slobodno reći da je prema ciljevima prestavljenim javnosti očito riječ o promašenim nedovršenim i izgubljenim ratovima. No, unatoč tome, ti bivši političari i generali umjesto u osami poraza aktivno sudjeluju u društvenom životu, mediji ih tretiraju kao junake ratova, dobili su dobro plaćene sinekure u korporativnom sustavu SAD-a i Europe, raznim investicijskim fondovima, multinacionalnim kompanijama, održavaju predavanja na sveučilištima i općenito ih se tretira kao glavne aktere nekakvih pobjeda u tzv. ratovima protiv terorizma. Pošto nikakav rat nije dobiven, proklamirani politički ciljevi rata nisu ostvareni, naizgled je potpuno nejasan raskorak njihovih učinaka i društvene uloge, otprilike kao da je Napoleon nakon izgubljenih bitaka ostao dio kreme pariškoga društva, uvaženi savjetnik gospodarstvene zajednice i predavač na fakultetima. Štoviše, protjeran je u izgnanstvo gdje je i umro, što je logična sudbina svih gubitnika.

Jedno je genaral Galtieri, drugo Tony Blair

Nakon argentinskog vojnog poraza u ratu s Velikom Britanijom 1982. godine genaral Leopoldo Galtieri svega nekoliko dana nakon poraza uklonjen je s vlasti i potom uhićen zajedno s cijelom svojom vojnom huntom koja je do tada nesmiljeno čvrstom ruku uz američku podršku vladala Argentinom. Povijest ne prašta i okrutno kažnjava gubitnike.

Stoga ovih dana, nakon šokantnog Chilcotovog izvješća, u oči upada bivši premijer Tony Blair jer je po svemu objavljenom neuspješan političar pun pogrešnih odluka i odgovoran za protupravno ponašanje u Iraku, ali unatoč tome on je u vrhu britanskog društva, njemu se vjeruje na Zapadu i u zaljevskim monarhijama izravno upletenima u bliskoistočne ratove.

S druge strane Atlantika, po kriterijima službenih ciljeva rata protiv terorizma potpuno neuspješni, sada umirovljeni, generali bliskoistočnih ratova – među kojima se ističu David Petraeus, Stanley, Raymond Odierno i višegodišnji načelnik Zajedničkog stožera američkih oružanih snaga admiral Michael Mullen uživaju povlastice pobjednika. Za njih je samo nebo granica. Odierno je na unosnoj poziciji u Upravnom odboru multinacionalnog bankarskog holdinga „JPMorgan Chase“, McChrystal u „Jet Blue“, a Mullen u „General Motorsu“. David Petraeus – nekadašnji zapovjednik američkog regionalnog zapovjedništva za Srednji istok ,U.S. Central Command (CENTCOM) zaduženog za sukobe u Afghanistanu i Iraku i ravnatelj CIA-a nakon smjenjivanja i osude zbog dostavljanja klasificiranih dokumenta svojoj ljubavnici Pauli Broadwell pridružio se 2013. globalnom financijskom divu KKR & Co. L.P., ranije poznatom kao Kohlberg Kravis Roberts & Co., najprije kao predsjednik „KKR Global Institute“ gdje je „nadgledao stvaranje platformi za prilagodbu novim geopolitičkim i makroekonomskim trendovima, kao i pitanja upravljanja zaštitom okoliša, a kasnije kao punopravni partner. Zapanjujući je akademski habitus generala koji je 2003. godine u Irak ušao kao zapovjednik američke 101. zračnodesantne divizije. Od vojnog padobranca do znanstvenika i partnera moćne financijske tvrtke uspeo u samo desetak godina. Nije to sve, osim profitabilnih pozicija u KKR-u Petraeus – koji se na elitna okupljališta New Yorka dovozi u skupocjenom Mercedesu S550 – uključen je u rad mnoštva think-tankova kao što su „Wilson Center Advisory Council“, “Royal United Services Institute“ (RUSI), i “New America“, gostujući je profesor na Exeter University, dopredsjednik Task Force on North America at the Council on Foreign Relations i supredsjedatelj Global Advisory Committee at the Woodrow Wilson International Center for Scholars, član Concordia Summit’s Concordia Leadership Council, McCain Institute for International Leadership i National Security Advisory Council of the U.S. Global Leadership Coalition i član Upravnog odbora Atlantic Councila.

Blair sada savjetuje Saudijce, Kuvajćane…

Tony Blair, pak, nakon povlačenja iz politike, indikativno ugovara savjetničke poslove baš sa Saudijskom Arabijom i zaljevskim monarhijama, notornim financijerima i gospodarima islamističkog divljanja, koje je pak svojim političkim odlukama sam Blair omogućio. Riječ je o milijunima dolara koji se slijevaju na njegove račune. Tako je s kuvajtskim emirom sklopio četverogodišnji ugovor za savjetodavne usluge za iznos od 40 milijuna dolara, a s vladom Abu Dhabia, najvećeg emirata iz sastava Ujedinjenih Arapskih Emirata, sklopio je posao „globalnog strateškog savjetovanja“ za iznos od 1,5 milijuna dolara godišnje. Za saudijsku naftnu kompaniju „PetroSaudi“ ugovara poslove s kineskim partnerima za iznos od 60 tisuća dolara mjesečno, uz 2 posto provizije na sve realizirane poslove. Britanski konzervativni zastupnik Andrew Bridgen – gledajući sve to – nije odolio izjaviti da „Blair nemilosrdno inkasira novac dok je Bliski istok u plamenu“.

Pitanje je zašto ti akteri bliskoistočne tragedije uživaju beneficije kada su nominalno gubitnici. Blair je pridružujući se Georgeu Bushu Veliku Britaniju i njenu nepripremljenu vojsku uveo u nepotreban rat. Tri britanske brigade bačene na jug Iraka jedva su uspijevale održati logističku podlogu i tehničku ispravnost opreme. Samo zahvaljujući vrhunskoj obučenosti vojnika i sposobnosti časnika mogu zahvaliti što nisu imali više žrtava, a Petraeus je tobože kao najuspješniji u nizu generala koji su prodefilirali tamošnjim ratištem izvršio „genijalne“ vojne operacije utemeljene na američkoj strategiji iz Vijetnama, osvajanja uma i srca naroda. Rezultat je nula, islamistički teroristi protiv kojih je navodno uspješno ratovao okupljeni oko ISIL-a i dalje harače po Bliskom istoku, a za to vrijeme Blair, Petraeus i ostali akteri uživaju u slatkom životu.

Čini se da nešto ipak nije u redu s proklamiranim ciljevima američke i europske politike na Bliskom istoku od Maroka do Afganistana i njihovim stvarnim učincima – i da postoji proturječje proklamiranih i stvarnih ciljeva. Javni ciljevi rata se ne ostvaruju i prividno se gube, ali skriveni ciljevi se očito postižu, jer u protivnom američka i saveznička politika u taj rat ne bi više uložili ni dolara, niti bi politički i vojni akteri izgubljenog rata bili poštovani i nagrađivani.

Ništa do nagrada za odrađeni posao

Akteri te politike ipak nisu ništa izgubili nego samo dobro odradili posao koji im je namijenjen.

Jednostavo nije bilo nikakve pogreške. Sve je pažljivo i točno isplanirano i sve se odvija po planu. Da nešto s tim jedinstvenim ratnim sukobom kojeg su dio bitke u Afganistanu , Libiji, Iraku i Siriji i planirane u Iranu i Libanonu nije u redu pokazuje i sam generički naziv rata – rat protiv terorizma. To je kontradiktorno samo po sebi, jer terorizam je samo sredstvo izvršenja, a ne može biti neprijatelj koji je cilj rata.To je isto kao da se rat naziva – rat protiv metka. Taj rat bi zapravo trebao biti borba protiv islamističkog ekstremizma koji koristi terorizam.

Izbjegavanje definiranja islamističkog ekstremizma kao pravog neprijatelja samo ukazuje da su akteri rata u dosluhu s vlastitim neprijateljem jer ga ne žele javno i otvoreno identificirati kao neprijatelja. Oni neprijatelja kojeg ne žele nazvati neprijateljem zapravo koriste za stvaranje nedovršenog rata koji proizvodi kaos još od Afganistana i borbi protiv sovjetske intervencije do današnjeg dana.

Pritom ima jedna kolateralna posljedica koju će napokon otvoreno izreći: narodi na prostorima Bliskog istoka izloženi su masakru epskih razmjera, nezabilježenom u novijoj povijesti, koji nadilazi i strahote Vijetnamskog rata. Zapravo nikada ranije u američko i savezničko vojno djelovanje nije bilo ukalkulirano toliko zle namjere kao u ovom velikom bliskoistočnom ratu. U svim ranijim ratovima je ipak postojala neka ideološka osnovica djelovanja, pa je primjerice Vijetnamski rat zatvarao kanale širenja komunizma. U ovome ratu toga nema.

Ovaj rat nije ideološki, ovaj rat je za novac i bogatstvo, on se ne provodi u ime demokracije, nego u ime isključivog interesa velikih korporacija. Stoga on nije dizajniran za stvaranje mira, nego za razaranje i izvlačenje profita. U tom ratu nije potrebna pobjeda, nego njegova beskonačnost.

Zato su njegovi istaknuti heroji baš propali političari kao što je Blair i generali kao što je Petraeus, koji su savršeno odradili svoj posao za korporativnu zajednicu i sada s punim pravom uživaju njihovu nagradu. Rijetko je u povijesti zabilježeno da generali nedovršenih i praktički izgubljenih ratova budu poštovani i obasipani zlatom. To je tako jer su oni zapravo uspjeli, pošto njihov cilj nije bila pobjeda nego kontrolirani kaos i užas koji potpuno razara sve zašto nominalno ratuju kako bi se na ruševinama kaosa moglo ponovo graditi i zarađivati u skladu s interesima njihovih poslodavaca. Istovremeno pravi inspiratori rata i oni za koje se rat vodi svoje su regionalne štićenike i kolaboracioniste, koji su gle čuda tobože slučajno izbjegli ISIL-ovom nožu, uhranjene i nabildanih mišića iza štita žena i djece ispred sebe poslali prema Europskoj uniji, kako bi se nasilno transformiralo europsko društvo i prilagodilo globalnoj korporativnoj vlasti.

Prave ciljeve rata sasvim očito odaju raskošni i raskalašeni životi političara i generala koji su tobože neuspješno proveli javno proklamirane ciljeve, ali očito su savršeno ostvarili stvarne ciljeve bliskoistočnih ratova i za to su obilno nagrađeni.

Ratuju otkad su stvorene!