DALI JE TO NOVO?

http://www.jutarnji.hr/-obucavam-hrvate-koji-su-tu-da-bi-se-borili-protiv-srba-na-ruskoj-strani-/1291937/



ISPOVIJEST SNAJPERISTA 'Obučavam Hrvate koji su se ovdje u Ukrajinu došli boriti protiv Srba'

Autor: Bisera Fabrio


Među strancima najviše je upravo Hrvata, više od 25, a trenutno ih je u kampu 7, kaže snajperist Mikael Skillt

Švedski snajperist Mikael Skillt u Ukrajini je već godinu dana. Ove se zime na mjesec dana vratio u Švedsku kako bi vidio obitelj i prijatelje, sredio neke poslove i pozdravio se sa svim.


   MRAČNA ISPOVIJEST UKRAJINSKOG RATNIKA 'Ja sam nacist i na istoku države borim se protiv Semita'
   ZOVE HRVATE U RAT PROTIV 'SUPER ČETNIKA' ‘Skupljam dobrovoljce za rat u Ukrajini, obećavam žešći rat nego u Vukovaru’
   SRPSKI PLAĆENICI U UKRAJINI Tajne službe: 'Naši državljani za ubijanje dobiju 70.000 kuna mjesečno'

- Nikad ne znaš je li to zadnji put da se vidimo, kaže mi dok sjedimo u jednom kijevskom hotelu. Mikael trenutno u regrutnom centru obučava i trenira nove dobrovoljce Azov bataljuna, jedne od dobrovoljačkih postrojbi desne ukrajinske stranke Pravy Sektor. Mada je Azov zloglasan s druge, proruske separatističke strane - a i Mikaelova je glava ucijenjena na nekoliko desetaka tisuća eura - dobrovoljci Azova odbacuju kritike da se radi o nacionalistima i desničarima, čak i neonacistima koji su članovi ove postrojbe. Tvrde da kod njih nema nikakvog radikalizma te da se prema zarobljenicima ponašaju uvijek vrlo časno i u skladu s pravilima ratovanja.
Rijetko ima preživjelih

- Kada mi završimo s poslom, rijetko ima preživjelih, ali zarobljenicima se nikad ništa nije dogodilo. Upravo smo prije nekoliko dana jednog ruskog izviđača zarobili, govori Mikael. Za njega i njegove ljude nema nikakve sumnje tko stoji s druge strane prve crte - ruski vojnici koji su poslani iz Rusije da bi se borili za separatiste u Ukrajini.

Švedski snajperist Mikael Skillt

U postrojbu stalno dolaze novi ljudi koji prolaze trening koji traje četiri tjedna - jer ne može svatko ući u bataljun, a među strancima koji su u Azovu najviše je Hrvata koji su sve masovnije počeli dolaziti da bi sudjelovali u ratu u Ukrajini. Mikael mi kaže da ih trenutno obučava sedmoricu, najmlađi je jedva punoljetan, najstariji je bio u Domovinskom ratu i tamo je ranjen pa ima veliki ožiljak na tijelu, a sveukupno, među stranim dobrovoljcima više je od 25 hrvatskih boraca. Međusobno se većina njih nije ni poznavala prije nego li su došli u Ukrajinu, iz različitih su dijelova Hrvatske, a Mikael kaže da su željni borbe i imaju samo jedan uvjet koji često spomenu svom instruktoru koji je sedam godina proveo kao snajperist u švedskoj vojsci.

“Želimo biti tamo gdje se Srbi bore na proruskoj, separatističkoj strani. Želimo se boriti protiv njih”, kažu hrvatski dobrovoljci. Svatko je od njih u Ukrajinu došao iz nekih svojih razloga. Mikael kaže da je on napustio kuću, djevojku i posao u Stockholmu koji mu je donosio 60.000 eura godišnje, jer je, odmah kada su počeli sukobi u Kijevu, shvatio da se u Ukrajini sprema nešto veće. Sada je dva tjedna u bazi jedinice na jugoistoku zemlje, četiri tjedna obučava nove vojnike i kaže da mu nedostaje akcija, a i zbog toga se posljednjih mjeseci udebljao desetak kilograma.

- Puno je dobrih ljudi dosad stradalo, kaže mi i dodaje kako očekuje da će se sukobi nastaviti do ljeta. Uvjeren je u pobjedu Ukrajine koja je postala njegova druga domovina.
Sjećanje na devedesete

Azov bataljun prerastao je u ozbiljnu jedinicu, u kojoj su dosad najbrojniji bili Skandinavci, ali sada su ih po brojnosti prešli Hrvati. Čak se i jedan ukrajinski svećenik javio da bi želio s njima na front kako bi ih mogao blagosloviti prije borbe. Mikael mu je objasnio da su borci iz Hrvatske katolici, ali, iako je pravoslavni svećenik, to ga nije pokolebalo.

- Dečke iz Hrvatske ovaj rat dosta podsjeća na ono što se događalo kod vas početkom devedesetih - kaže mi njihov instruktor. Oni zasad ne žele izlaziti u javnost sa svojim imenima i prezimenima te razlozima zašto su se odlučili na borbu u Ukrajini.

Među Hrvatima koji su se borili u Azovu bio je i Zagrepčanin Andro koji je u borbama ranjen pa je ove jeseni ležao u bolnici u Dnjepropetrovsku. Imao je geler u desnom kuku i petnaest šrapnela po cijelom tijelu. Andro je ranjen 4. rujna u blizini ukrajinskog sela Širokina, dok je zajedno sa svojim suborcima zaustavljao napade ruske vojske.

U Ukrajinu je otišao s namjerom da logistički pomogne ukrajinskoj vojsci, ali kada se suočio s pravim valom izbjeglica iz Donbasa i Luganska, kada je čuo njihove tragične sudbine, odlučio je i sam uzeti pušku u ruke.
Opasni dečki

Gaston Besson koordinator je bataljuna Azov. Francuz koji se borio u ratu u Hrvatskoj, a kasnije i Bosni i Hercegovini, već mjesecima živi na relaciji Ukrajina - Hrvatska, i zadužen je, pored ostalog, za regrutaciju novih ljudi. Preko njega su hrvatski borci došli do Azov bataljuna. Uvjet je da sami pronađu sredstva za dolazak do Ukrajine, a onda u bazi, i kasnije vojnom kampu - Azov bataljun je na jugoistoku zemlje, brani Mariupolj, stratešku luku - jedinica se brine za njih, za smještaj i prehranu. U Azovu su i dvije žene - jedna od njih je žena drugog po redu ubijenog vojnika u Azov bataljunu. Svakoga tjedna u postrojbu dolaze novi ljudi, a borbu vode u dva pravca - prema Rusiji i prema Kijevu - jer ne žele “proameričku vladu u Kijevu, odnosno novu mafiju nakon stare”.

Besson je taj koji radi selekciju ljudi koji će otići na teren jer, kako kaže, rat je uvijek situacija u kojoj žele sudjelovati i oni kojima nije mjesta na fronti; zato, tvrdi, u Azov bataljun ne primaju alkoholičare, narkomane, ljude koji psihički i fizički nisu spremni na stresnu ratnu situaciju ili koji su pak laki na okidaču. To, naravno, ne znači da su u ovoj jedinici “štreberi”. Naprotiv.

- To su opasni dečki. K tome i naoružani - pojašnjava Gaston. Među njima su ljudi iz cijele Europe - jedinica je narasla do broja od šest stotina vojnika.


Nivo inteligencije,gde si?????


Valter

Svi ovi prilozi nam pomazu da shvatimo sta se stvarno dogadja oko nas.
Nije sve istina sto pise i sto politicari kazu.
Zato je bas ovaj nacin informisanja bitan,kako bi mi sami mogli da shvatimo (konacno) sta se kod nas,stvarno desilo.

Dogadjaji na nasoj teritoriji su (danas) gledano kao slagalica.
Bez obzira sta ko govorio,cinjenice nam pokazuju istinu.
Ako smo u stanju (imamo dovoljno inteligencije) to da shvatimo,mozemo jasno da vidimo zasto se sve dogodilo.

No,to ipak neznaci da treba sve "baciti" i okrenuti se losoj strani.
Na taj nacini cinimo samo ono sto nasi protivnici zele.
Mi postajemo kao oni.
Dali to stvarno zelite?
Licno verujem da to nezelite.
Da nije tako,nebi bili tu.

Zato treba i dalje raditi na pravilnom informiranju (citati,citati,citati ) i pruzanju mogucnosti drugima (posebno mladima) da se informiraju i sami donesu svoj zakljucak.

Veoma cesto se cuje naglasak politicara pri raznim predavanjima,da treba sve ciniti kako ce buduce generacije ziveti bolje od "nas" i u miru.
Koliko sam ja informiran je to do sada samo jedan politicar uspeo i ostvariti.
Zalosno je,mada me necudi (nakon ovakvih priloga) da se bas oni ljudi koji su toliko zrtava podneli u proslosti danas "pljuju" od politicara koji bi trebalo da se brinu o napredku drustva u celini.

Postavlja se pitanje zasto je to tako?
Zasto gradjani dopustaju da se to dogadja.

Pa imamo demokraciju.
Konacno je "upaljeno svetlo".

Dali je to nesposobnost vecine da vidi sta se oko njih dogadja?
Dali strah od "demokracije" ljude blokira,ili je nivo inteligencije u pitanju?

Danas,kada je dostignut vrhunac razvoja industrije.
Danas kada postoje (teoretski) svi uslovi za normalan razvoj drustva,mi to ne uspevamo.
Zasto?
Dali su jedni "premlaki" da se suprotstave sve vecem pritisku onih "drugih".
Pa cak i kada vide,da ih to vodi u "provaliju".

"Samo da nebude rata" se cuje (i culo se) cemo biti "mirni".

I toga momenta mi pada na pamet zubar i moj zub koji me je "juce boleo" ali je prestalo pa nisam otisao kod zubara.
Neko vreme je proslo i zub je poceo ponovo da "kljuca"....
Sve do dana kada vise nije prestajao da "Kljuca".
Dali shvatate sto zelim rec?
Nadam se da ste shvatili.
Ako pak niste,je potrebno da i dalje citate priloge na nasem forumu.
Na taj nacin cete nadam se,doci do saznanja,kada treba ici kod "zubara".


Valter

http://www.zagreb.info/kultura/mracna-i-bizarna-proslost-dana-zaljubljenih-nakon-ovoga-cete-sigurno-drugacije-gledati-valentinovo/39238

MRAČNA I BIZARNA PROŠLOST: Nakon ovoga ćete sigurno drugačije gledati Valentinovo!

Bruno Herljević 14. veljače 2016. Kultura, Na današnji dan

Znadete li cijelu priču kako se i zašto uopće obilježava Valentinovo?

Baš na današnji dan, 14. veljače obilježava se Valentinovo, Dan sv. Valentina ili Dan zaljubljenih. No, znadete li cijelu priču kako se i zašto uopće obilježava Valentinovo. Obilježavanje ovoga dana potječe još iz doba staroga Rima. Kršćanstvo je tada bilo mlada religija, a na vlasti je bio car Klaudije II., koji je branio ženidbu i zaruke vojnicima kako bi spriječio njihovu želju za ostankom kod kuće umjesto odlaska u rat.

U to je vrijeme živio svećenik Valentin koji je potajno vjenčavao vojnike koji su to željeli. Vlasti su ga zbog toga ulovile i bacile u tamnicu, a 14. veljače po carevoj kazni su mu odrubili glavu. Nedugo nakon smrti, narod je Valentina proglasio svecem. Danas je Valentinovo dan posvećen izražavanju ljubavi, a tradicije Valentinova različite su po zemljama.

Nekada je ovaj dan možda i imao svoje čari, no, danas u doba komercijalzicazije gotovo svega što nas okružuje, Valentinovo se pretvorilo u paradu kiča i pretjerivanja. Pokušava se na zaljubljenim parovima ili simpatijama zaraditi gdje god se stigne, a rijetko se ističe kako je ovo zapravo dan zaljubljenih, a ne dan trošenja novca na skupe poklone i darivanja. Ljubav se izražava isključivo srcem, riječima ili pogledima, a ne poklonima. Nećete valjda reći da je Valentin ostao bez glave kako biste vi mogli slaviti ovaj dan peglanjem kartica i trošenjem novca na skupe poklone. Pokušajte ovaj dan provesti s osobom koju volite i darivati ju samo vašom pažnjom.

http://geopolitika.news/analize/novi-pogledi-na-srednju-europu-iz-njemacke-sad-a-rusije-kine/


Novi pogledi na Srednju Europu iz Njemačke,SAD-a,Rusije i Kine


Prostor  Srednje Europe danas predstavlja poligon za nametanje utjecaja velikih svjetskih sila koje zaboravljaju da je to prostor koji danas obuhvaća gotovo 2oo milijuna stanovnika sa snažnim gospodarskim razvojem prvenstveno Poljske i ostalih članica Višegradske grupe. Da li je Srednjoj Europi potreban takav partner ili danas Poljska može sama preuzeti lidersku ulogu.

Tijekom proteklih nekoliko godina na području Srednje Europe događaju se velike promjene. Prostor za izgradnju Nove Srednje Europe otvoren je padom Berlinskog zida kada je došlo do izlaska iz komunističkog okružja velikog broja država među kojima su baltičke države Estonija, Litva i Latvija, članice Višegradske grupe Poljska, Češka, Slovačka i Mađarska, zatim sredozemne države Slovenija, Hrvatska, Crna Gora i Albanija,  balkanske države Rumunjska, Moldavija, Bugarska, Srbija, Makedonija, Kosovo i Bosna i Hercegovina, istočnoeuropske države Bjelorusija i Ukrajina te kavkaske države Gruzija, Azerbejdžan i Armenija.

Stara i Nova Europa

Neke od tih država su pristupile euroatlanskim integracijama, neke su čvrsto protiv euroatlanskih integracija, a neke žele ostati u stanju između zone euroatlanskog i euroazijskog utjecaja. Danas neke od država kao što su Estonija, Latvija, Litva, Poljska, Hrvatska, Albanija i Kosovo su čvrsto u partnerskim odnosima sa Sjedinjenim Američkim Državama, u čvrstom savezništvu sa Rusijom su danas Bjelorusija i Srbija, dok većina ostalih država nema izgrađen isključivi stav prema određenoj geopolitičkoj grupaciji i nastoji ostati izvan ponuđenih okvira ili nema snage za nametanje svojih želja. Države kao što su Češka, Slovačka, Mađarska koriste zaštitu svoje sigurnosti u sklopu NATO saveza dok s druge strane žele koristiti ruske resurse i iz tog razloga održavaju i nastoje održati gospodarske odnose s Rusijom. Crna Gora je nakon dugih unutarnjih previranja odabrala euroatlanske integracije što nije prošlo bez značajnih političkih pritisaka krajem 2015. godine kad je predsjednik Crne Gore otvoreno optužio Rusiju za pokušaj pokretanja tzv. „Crnogorskog proljeća“ prema poznatoj „ruskoj vesni“ u Ukrajini. Ti politički krugovi nisu imali dovoljno istomišljenika tako da je brzo propao pokušaj rušenja crnogorske vlasti i sprječavanja pristupanja NATO savezu. Danas Crna Gora očekuje pozivnicu za ulazak u NATO savez te je u pristupnom postupku ulaska u Europsku uniju. Bosna i Hercegovina nakon niza opstrukcija srpskog vodstva u dijelu BiH, Republici Srpskoj, također je pokrenula postupak pristupanja u Europsku uniju. Srbija još uvijek nastoji ostati neutralna u cijeloj priči te kao tradicionalni ruski saveznik ne želi napustiti to prijateljstvo. Srbija zadnjih godna ima velikog pokrovitelja pristupanja u euroatlanske integracije u njemačkoj kancelarki Angeli Merkel koja na taj način želi osigurati svoje geopolitičke interese, kako preko Srbije razvijati odnose sa Rusijom, tako i kontroliranje koridora Berlin – Istanbul, te spriječavanje mogućih novih koridora Jadran – Baltik kojim bi se ugrozila njemačka dominacija u uvozu roba iz Azije preko sjevernoeuropskih luka, tako i kontrole tržišta plina u kontinentalnoj Europi.

Njemački pogled na države Nove Europe

Neki analitičari su mišljenja da je i to jedan od uzroka nasilne imigracije migranata s Bliskog istoka kako bi se destabilizirao prostor Srednje Europe, posebno kad se uzme u obzir činjenica da je u sjeni te migrantske krize pokrenut rusko-njemački plinski projekt Nord Stream 2 preko kojeg bi se u Njemačku distribuiralo 110 milijardi m3 ruskog plina. Iz toga razloga realno je smatrati da ovakvi potezi s migrantima gdje su teško kršena sama pravila Europske unije o ulasku trećih osoba na prostor EU i schengenske zone, a što je dovelo do potpunog rušenja schengenskih pravila pa su tako dužnosnici nekih država otvoreno krijumčarili migrante preko državne granice uz blagoslov Europske komisije i njemačke kancelarke.

Članice Višegradske grupe su pokazale da mogu nastupati jedinstveno oko sve više zajedničkih pitanja pred birokratima Europske komisije, posebno kad se radi o pitanjima migrantske krize i pitanja rusko-njemačkih plinskih dogovora. Hrvatska je propustila priliku da se svrstavanjem uz članice Višegradske grupe dovede u stanje značajnog međunarodnog čimbenika koji bi bio u stanju kreirati i nametati svoja vlastita rješenja od interesa za Republiku Hrvatsku. Zadnje dvije vlade u Hrvatskoj, izuzev Ureda Predsjednice su nastavili kontinuitet prihvaćanja rješenja koji su neki drugi birokrati donijeli u svojem interesu i interesu svojih država, tako da je ranije za vrijeme migrantske krize i vlade Zorana Milanovića došlo do potpunog kaosa u međunarodnim odnosima jer rješenja koja su nudili predsjednik vlade Milanović i ministar unutarnjih poslova zaprepastili su sve susjede koji su morali poduzimati protumjere: Mađarska je nakon što je Hrvatska poslala vlak pun migranata i naoružanih policajaca u Mađarsku bez suglasnosti mađarskih vlasti zatvorila željeznički promet, a kasnije i postavila fizičke zapreke na granici sa Hrvatskom. Odnose sa Slovenijom u značajnoj mjeri su narušile katastrofalne aktivnosti hrvatske vlade potvrđene snimcima slovenske granične službe kako je tadašnji ministar Ostojić poslao vlak pun migranata do hrvatsko-slovenske granice na Sutli te su nakon toga migranti ilegalno preko Sutle prelazili u Sloveniju, naravno nakon tog skandaloznog postupka i Slovenija je postavila žičanu ogradu sa Hrvatskom. Kad su u pitanju odnosi sa Srbijom, Zoran Milanović je nakon jednog „nesporazuma“ jednostavno zatvorio granicu na Bajakovu za sav teretni promet čime je ponovno počinjena ogromna materijalna šteta ne samo hrvatskim već i mnogim drugim međunarodnim tvrtkama.

Nova vlada Tihomira Oreškovića pod znatnim utjecajem Europske pučke stranke također ne želi ulaziti u konfrontacije s Bruxellesom i Berlinom te nastavlja politiku Zorana Milanovića, ali ipak na civiliziraniji način. Predsjednica RH je pokušavala pokrenuti jaču suradnju od Jadrana do Baltika kako bi se razvijali ne samo politički, kulturni i povijesni već i gospodarski odnosi. Danas snažno lobiraju za taj projekt Jadran – Baltik – Crno more poljski predsjednik Andrzej Duda i hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović koji žele nametnuti svojim vladama  potencijalne gospodarske infrastrukturne projekte teške preko 50 milijardi eura koji još uvijek čekaju političku volju vlade u Hrvatskoj kako bi se krenulo u realizaciju.

Vlada Tihomira Oreškovića danas više energije troši na pronalazak novih kreditora koji će refinancirati hrvatske dugove i na pronalazak kupaca devastirane hrvatske imovine  u vlasništvu Republike Hrvatske. Umjesto da su se pokrenuli investicijski ciklusi s novim projektima koji će donijeti stotine tisuća novih radnih mjesta te svrstati Hrvatsku na tranzitnu kartu svijeta preko koje će se odvijati značajan promet roba, ljudi i sredstava. Sa priključenjem Hrvatske Višegradskoj grupi ili ovoj Jadran – Baltik – Crno more inicijativi, dobila bi čvrstog saveznika kod donošenja odluka u Bruxellesu od značaja za Hrvatsku.

Ovakvom politikom  kakvu provode premijer i ministri u Vladi RH, Hrvatskoj ostaje čekati što će drugi o njoj odlučiti, jer ako je usamljena u nekoj odluci, brzo će morati odustati od te odluke ako „viši interesi“ budu iznad Hrvatskih, kao što je to danas primjer sa Srbijom i nepoštivanje odluka Haga te univerzalne nadležnosti za sudske postupke na prostoru bivše Jugoslavije. Makedonija i Srbija ostaju u zoni snažnog ruskog utjecaja. Srbija zbog tradicionalnih veza s Rusijom, a Makedonija zbog blokade Grčke kojom se blokira pristup euroatlanskim integracijma zbog spora oko imena Makedonija koje Grci smatraju svojim povijesnim naslijeđem iz vremena Aleksandra Makedonskog. Rumunjska je danas snažno vezana na članice Višegradske grupe u svojoj politici unutar Europske unije iz tog razloga su i česti susreti na najvišoj državničkoj razini s prvenstveno Poljskom gdje se gradi krak Inicijative Jadran – Baltik – Crno more koji pokriva prostor istočne Europe kako bi se ojačao utjecaj prvenstveno na sigurnost Istočne Europe tako da bi se i pomoglo Ukrajini u njenim bezuspješnim pokušajima odvajanja od sfere ruskog utjecaja. Iako je narod Ukrajine u značajnoj mjeri željan promjena i bližih političkih odnosa s državama Europske unije, oligarhizam i korupcija uništavaju i danas želje običnog građanina Ukrajine da živi od svojeg rada. Ukrajina je jedna od država članica Sovjetskog Saveza koji se raspao 1991. godine koja je željela promijeniti svoje geopolitičke odnose zajedno sa Gruzijom, Azerbejdžanom i Moldavijom te je znakovito da su sve te države dobile jedan mali „tumor“ u svojem tijelu koji ih koči da smanji svoju zavisnost od ruskog utjecaja. U Gruziji danas postoje dvije nepriznate države u državi Južna Osetija i Abhazija, u Azerbejdžanu postoji Nagorno-Karabah koji kontroliraju ruski vojnici u korist Armenije te u Ukrajini je okupiran Krim i te na jugoistočnom Donbassu od dijelova općina Donjeck i Lugansk stvorene su Donjecka i Luganska narodna republika pod direktnom kotrolom Rusije. U Moldaviji postoji Pridnjestrovlje koje je danas potpuno izdvojeno fizički od Rusije zbog sukoba u Ukrajini te je ostao jedino zračni most između Rusije i Pridnjestrovlja za dostavu potrebitih resursa.

Ukrajinsko-ruska kriza, kriza u Siriji i migrantska kriza su otvorile neka nova pitanja u koje se žele umiješati sve velike sile. Danas snažnu želju za utjecajem nad tim područjem uz lokalne interese Njemačke žele imati i Sjedinjene Američke Države, Rusija i Kina. Sjedinjene Američke Države žele ostvariti dominantni utjeca u vojno-političkom smislu kako bi uspjeli održati zajednicu svojeg najjačeg i najvažnijeg saveznika u međunarodnim odnosima – Europsku uniju. Rusija želi provesti promjene u Europi kako bi ojačala svoj utjecaj, na što prema predsjedniku Putinu polaže povijesno pravo zbog rezultata Drugog svjetskog rata iako je protiv takvih nametanja rješenja većina tih država nad kojima Moskva želi imati dominatnu ulogu i treća država Kina koja želi objediniti taj prostor kako bi osigurala širenje svojeg gospodarskog utjecaja i plasmana kineskih proizvoda u Europu.

Nova Srednja Europa kao politička zajednica pod nadzorom Ruske Federacije

Izborom Vladimira Putina na mjesto Predsjednka Ruske Federacije pokrenuto je jačanje utjecaja Rusije u međunarodnim odnosima. Kako je za vrijeme vladavine Borisa Jeljcina došlo do snažnog i nekontroliranog jačanja oligarhizma koji je gotovo uništio Rusiju, a omogućio oligarsima nezamislivo bogaćenje, dolaskom Putina na vlast taj proces je obuzdan te je doveden u kontroliranu situciju, došlo je do jačanja ruskih državnih tvrtki kao što je Gazprom te je omogućeno samo određenom broju oligarha daljnje nesmetano poslovanje, ali su morali poštivati pravila novog Predsjednika. Prve geopolitičke najave Putina su bile da je do raspada Sovjetskog saveza došlo na nezakonit način, te je sve dogovore koje je je imao bivši Sovjetski savez pretvorio u dogovore Rusije, odnosno zamijenio je položaj Sovjetskog saveza sa Rusijom. Prvi koraci su bili vratiti pod potpunu kontrolu ostale bivše članice Sovjetskog saveza te je započeo s projektom Euroazijskog saveza u koji su „morali“ ući Ukrajina i Bjelorusija kao većinske slavenske države pod utjecajem Rusije. Pritisci takvog vazalskog odnosa prema Ukrajini doveli su prvo do narandžaste revolucije 2004. godine kad je zbog očigledne krađe glasova na izborima tada novozabrani predsjednik Janukovič morao ponoviti izbore na kojima je proeuropska koalicija Juščenko-Timošenko pobijedila.

Stalni sukobi unutar koalicije u borbi za prevlast iskoristio je Janukovič te paktom s Juščenkom prvo eliminirao Timošenko, a poslije na novim predsjedničkim izborima i Juščenka, te ponovno okrenuo politiku prema čvrstoj suradnju s Rusijom. Janukovič je također u svojem izbornom programu imao „lažnu“ odrednicu uvezivanja s Europskom unijom i bližih gospodarskih veza s Europskom unijom na čemu je i dobio izbore. Čitavo vrijeme mandata su načelno održavani pripremni gospodarski sporazumi s EU, i kad je trebalo potpisati taj sporazum, Rusija je napravila politički pritisak blokiranja uvoza ukrajinskih proizvoda u Rusiju te kreditom od 15 milijardi dolara uspjela je natjerati Janukoviča da otkaže potpisivanje tog sporazuma. Već prije toga za vrijeme vlasti Juščenko – Timošenko postojali su planovi okupacije Krima zbog prijetnji ukrajinskih vlasti o zatvaranju ruskih pomorskih baza na Krimu. Dolaskom Janukoviča ti ugovori su produženi za 25 godina te je izbjegnuta mogućnost nasilne podjele Ukrajine jer je Rusija s Janukovičem dobila cijelu Ukrajinu kao saveznika u euroazijskom projektu.

Nakon odbijanja potpisivanja sporazuma s EU u Vilnusu 2013. godine dolazi do snažnih prosvjeda unutar cijele Ukrajine što je vlast pokušala spriječiti snažnom policijskom represijom, premlaćivanjima i ubojstvima istaknutih prosvjednika  kao i donošenjem zakona kojim bi rigorozno kažnjavali prosvjednike, a sprječavali kaznenu odgovornost redarstvenih vlasti. Nakon rušenja Janukoviča dolazi do tzv. „hibridnog rata“ kojim su ruski vojnici bez oznaka okupirali Krim, proveli nasilni referendum te anektirali Krim. Poslije aneksije Krima na isti način je pokrenut rat u Jugoistoj Ukrajini Lugansku i Donjecku, neuspjeli pokušaji su bili u Harkovu i Odessi. Nakon ukrajinske epizode SAD i EU su nametnuli sankcije Rusiji zbog kršenja međunarodnih ugovora na koje nisu reagirali u Rusiji te je nastavljena politika nametanja ruskog utjecaja dalje u Europi bili financiranjem ekstremno desnih stranaka u Europskoj uniji  poput mađarskog Jobbika i francuskog Nacional Fronta kako bi destabilizirali institucije Europske unije, bilo kupovanjem podrške kroz razne projekte: Južni tok, Turski tok, investicijski „turistički projekti“ na obali Jadranskog mora, protuvladine demonstracije u Crnoj Gori, kršenje zračnog prostora, otimanjem graničnih policajaca, uplovljavanjem u unutarnje vode članica Europske unije te dogovora s Njemačkom kako bi se distribucijom plina ucijenile sve države Srednje i Istočne Europe, odnosno države zone ruskog utjecaja.

Foto: NP

Prema ruskim stajalištima u tu zonu danas spadaju sve bivše članice Varšavskog ugovora te bivše članice Jugoslavije. Ovakvim snažnim ruskim utjecajem na Srednju, Istočnu i Jugoistočnu Europu došlo bi do destabilizacije europskog kontinenta te bi u novom odnosu snaga u potpunosti bio marginaliziran utjecaj Sjedinjenih Američkih država na europski kontinent. Rusija bi nastojala osigurati čvrstu kontrolu ovog prostora te izgraditi partnerske odnose s Berlinom, Rimom i Parizom pod dominacijom Moskve (četverokut Moskva- Berlin – Pariz – Rim). Problem Rusije za ovakvu inicijativu je u tome što otvorenu podršku za ovakav euroazijski projekt trenutno Rusija ima samo u Srbiji i Bjelorusiji, a sve ostale države bi trebalo prisiliti na ovakvo geopolitičko rješenje. Njemačka u ovom trenutku to vidi kao svoju priliku za izlazak na međunarodnu političku scenu te su vjerojatno očekivanja Angele Merkel da će snagom svojeg gospodarstva uspjeti nametnuti svoja rješenja i interese iznad ruskih kao što su uspjeli nametnuti u Europskoj uniji nakon izbijanja gospodarske krize 2007 godine. Povijest je do sad više puta pokazala da je ovakav stav pogrešan i da će rezultirati još većim sukobom u kojem će mnogo država stradati, posebno bi u tom bile ugrožene države između Rusije i Njemačke.

Nova Srednja Europa kao vojno-gospodarska zajednica pod nadzorom SAD-a

Nakon rušenja Berlinskog zida i gospodarskog razvoja tranzicijskih država Srednje, Istočne i Jugoistočne Europe prvo je pokrenut projekt Višegradske grupe u koju su prvotno trebale ući Poljska, Čehoslovačka, Mađarska i Hrvatska, međutim prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman odbacio je tu mogućnost smatrajući da je Hrvatska iznad razine razvoja tih bivših komunističkih država. Projekt Višegradske grupe je bio savez država koje su trebale prilagoditi svoje gospodarske, političke i druge odnose prema odnosima kakvi su vladali u tadašnjoj Europskoj zajednici (EZ). Taj projekt je trabao biti „mini Marshallov plan“ kojim je obnovljena Europa nakon teških razaranja tijekom 2 Svjetskog rata. Ove tri države su prihvatile taj prijedlog te postale članice Višegradske grupe (nakon razdvajanja Čehoslovačke na Češku i Slovačku postale su V4) te su ostvarile najbrži gospodarski rast i razvoj te danas postale stabilne članice Europske unije kojoj su pristupili u velikom paketu 2004. godine zajedno sa baltičkim državama, Slovenijom i Ciprom.

Foto NP

Istovremeno taj prostor Srednje Europe je postao snažno sjedište istočnog krila NATO-o saveza protiv kojeg je posebno izražao negativan stav predsjednik Rusije Vladimir Putin smatrajući da je Rusija nasljednik ugovora koji su postignuti sa Sovjetskim Savezom o neširenju NATO saveza na istok. Tako je taj dio Srednje Europe postao prostor pod snažnim utjecajem NATO saveza, a time i Sjedinjenih Američkih Država koje su predvodnice tog saveza. Kasnije je došlo do uključenje u euroatlanske integracije Rumunjske i Bugarske, 2007 godine te Hrvatske 2013 godine u EU, dok je Albanija zajedno sa Hrvatskom ušla u NATO 2009. godine. U pristupnim pregovorima su Bosna i Hercegovina i Crna Gora. Članstvo je obećano Ukrajini, Gruziji i Makedoniji dok članstvo u NATO savezu trenutno nije zanimljivo Srbiji i Bjelorusiji, a države Azerbejdžan i Moldavija trenutno nisu iskazale svoje stajalište o NATO savezu.

Na prostoru Srednje Europe, među državama između Jadrana, Baltika i Crnog mora, najpouzdaniji američki saveznici su Poljska, Estonija, Latvija i Litva, Rumunjska, Hrvatska te Albanija i Kosovo. Najveći protivnici zone američkog utjecaja na ovom prostoru su Srbija i Bjelorusija koji su čvrsto na strani podrške Rusiji bez obzira na pokušaje srpskog predsjednika vlade Aleksandra Vučića da prikaže stanje drugačijim kroz otvorenu suradnju s Njemačkom i pokušaje preko njemačke kancelarke Merkel da se pokrenu pristupni pregovori sa Europskom unijom. Jedan od razloga ovakve srpske politike je što njemačka kancelarka vidi Srbiju kao zapadnobalkansko središte na svojem koridoru prema Bliskom Istoku i Iranu, a kojem bi gravitirale sve ostale države kao što su Hrvatska, Slovenija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Makedonija te Grčka, pravac kojim se kretala migrantska ruta prema Njemačkoj, u nekoj budućnosti bi se koristila kao plasman njemačkih proizvoda na bliski istok te energenata i sirovina s Bliskog Istoka i Irana prema Njemačkoj. U ovakvom rješenju Sjedinjene Američke Države bi izgubile utjecaj te kao i Velika Britanija bile bi prisiljene geostrateški napustiti ovo područje. Iz tog razloga danas postoji čvrsta kontrola Albanije i Kosova kao snažnih NATO centara, na summitu u Varšavi bi se takav centar napravio u Varšavi te nedavno održanim summitom u Bukureštu to je isto napravljeno u Rumunjskoj.

Foto NPHrvatska je trenutno pouzdan NATO partner SAD-u te se to očituje u velikoj vojnoj pomoći koju SAD daje Hrvatskoj kao i u plasmanu hrvatske vojne opreme na međunarodnom tržištu pri čemu je značajan udio prodaje vojne opreme u ukupnom hrvatskom izvozu. Jačanjem ova tri NATO centra u Hrvatskoj, Poljskoj i Rumunjskoj ostvaruju se pretpostavke snažnog gospodarskog razvoja koji bi trebao izdignuti Hrvatsku iz prosječnosti i države beznađa u gospodarski perspektivnu državu za život. Infrastrukturni projekti stvaranjem novih prometnih, pomorskih, riječnih, cestovnih, energetskih, željezničkih, telekomunikacijskih i logističkih koridora Jadran – Baltik donio bi novi gospodarski zamah čime bi se umanjila dominacija pojedinih država nad drugim, primjer takve politike je Njemačka u eurounijskom okruženju te Rusija u svojoj zoni utjecaja. Poznata je američka doktrina kojom oni razvijaju svoje saveznike da postanu stabilne i prospreritetne države kao što su ranije bile države Zapadne Europe i Japan, kasnije Južna Koreja, danas je to Poljska.

Jačanjem ovog vojno-gospodarskog saveza bi se i zaštitio i čitav europski kontinent te Zapadna Europa od mogućeg raspada koji bi donio značajnu gospodarsku, političku i vojnu nestabilnost. Interes Sjedinjenih Američkih Država je da i jakim vojno-gospodarskim savezom u Srednjoj Europi omogući i drugim državama bivše ruske sfere utjecaja vlastiti izbor svoje budućnosti. Sad je već potpuno jasno da većina građana Ukrajine želi promjene u Ukrajini i izlazak iz oligarhijsko-koruptivnog sustava kakav je uspostavljen pod snažnim utjecajem Rusije, a produžen danas pod uplitanjem Njemačke i Francuske koje nemaju apsolutno nikakva prava nametanja rješenja Ukrajini, što se i vidi kroz djelovanje Normandske četvorke pregovorima u Minsku (Njemačka, Francuska, Ukrajina i Rusija pod pokroviteljstvom Bjelorusije). Pitanje ukrajinsko ruskih odnosa bi trebali riješavati uz ukrajinski narod Rusija i Poljska koje imaju i povijesne i nacionalne razloge za takvim modelom rješavanja problema. Poljski predsjednik Duda je već započeo prve korake kako bi se Poljska uključila u taj proces umjesto neuspješnih Njemačke i Francuske. Danas u Ukrajini SAD ima snažnu podršku među građanima Ukrajine dok Njemačka kao država koja je u bliskim gospodarskim odnosima s Rusijom blokira bilo kakvu mogućnost približavanje Ukrajine Europskoj uniji te podrškom oligarhijskom sustavu upravljanja u Ukrajini zadržava Ukrajinu na distanci od Europske unije i reformi koje su se trebale provesti u Ukrajini. Ovakvo riješenje SAD-u ne odgovara jer na taj način nadu u rješavanje svojih problema gube Moldavija, Gruzija i Azerbejdžan koji boluju od iste bolesti, ruskog tumorskog tkiva u svojim državama.

Nova Srednja Europa kao gospodarska zajednica pod nadzorom Kine

U ovim novim previranjima na europskom kontinentu svoju priliku je vidjela i Kina. Kina je danas još uvijek u snažnom gospodarskom zamahu te postaje sve veći investitor izvan granica Kine. Velike količine jeftine kineske robe u zadnjih dvadesetak godina su preplavile Europu te je došlo do snažnog propadanja malih tvrtki na europskom kontinentu koji se nisu mogli nositi s organiziranim plasiranjem kineskih proizvoda po cijeloj Europi. Model je bio takav da se organizirao odlazak državljana Kine izvan granica, financiran je odlazak, ali je i postojala obveza da za ljudima idu i kineski proizvodi koje su ti emigranti prodavali po Europi te na taj način otplaćivali svoje putovanje iz Kine do europskih središta. Danas je Kina prepoznala mogućnost još većeg plasmana svojih proizvoda putem novih tranzitnih koridora preko juga Europe čime se skraćuje putovanje do odredišta u Europi za oko 10 do 15 dana u odnosu na sjeverne luke u Roterdamu i Hamburgu. Na ovaj način bi i onako znatno jeftiniji kineski proizvodi postali još jeftiniji u odnosu na europsku konkurenciju. Kineski model investiranja je danas takav da se organizira financiranje nekog projekta na kojem radi kineski stručnjaci, s kineskim strojevima i uređajima te pripremaju platformu za prodaju ili olakšanje prodaje kineskih proizvoda. Danas je Kina uključena u Srednjoj, Istočnoj i Jugoistočnoj Europi s 60,2 milijarde dolara prometa. Središte kineskih interesa su Beograd, Varšava i Bukurešt.
Izvor: Racjonalista.pl
Izvor: Racjonalista.pl

Kina je također pokazala interes za povećanje kapaciteta luka Rijeka i Ploče te za željezničke i cestovne koridore od Jadrana do Baltika. U Srbiji je Kina već značajno uključena u dogovore o gradnji željezničke pruge Beograd – Budimpešta te pruge Bar – Beograd čime se stvara dodatna konkurencija hrvatskih lukama. Postavlja se pitanje koliko je Hrvatskoj značajan ovakav scenarij potpunog uključenja Kine u glavne infrastrukturne projekte Srednje, Istočne i Jugoistočne Europe jer on obuhvaća dominantne države Srbiju, Rumunjsku i Poljsku koje bi bile nositelji svih važnijih projekata.

Za Hrvatsku je u ovom trenutku svakako najbolji model koji predviđa značajan utjecaj Sjedinjenih Američkih Država na prostoru Srednje Europe jer on stavlja Hrvatsku u poziciju jedne od tri ključne države od geopolitičkog i geostrateškog značaja. Stavlja Hrvatsku u na glavne cestovne, pomorske, energetske te telekomunikacijske koridore. Posebno u kombinaciji sa znatnim kineskim utjecajem kako bi se postigla veća zastupljenost uvoza kineske robe i proizvoda u Europu preko hrvatskih luka. Ruske inicijative su uglavnom zaobilazile Hrvatsku u svim svojim naftno-plinskim projektima, cestovni koridori sjeverozapad – jugoistok Europe su prolazili sjevernije preko Mađarske tako da dosadašnji znatni utjecaj njemačkih i ruskih ključnih projekata je zaobilazio Hrvatsku u širokom luku. Hrvatska je predstavljena kao neozbiljna država za bilo kakve ozbiljnije projekte te i ovi investicijski projekti koji su financirani u Hrvatskoj nisu donijeli očekavani razvoj i povećanje radnih mjesta što je posebno naglašeno u T-Hrvatskom Telekomu koji je danas od nekad moćne telefonske tvrtke postao običan Call Centar koji nema svoje nekretnine i tehničku službu. Iz tog razloga Hrvatska mora prestati sa unutarnjim svađama, podjelama, povratkom u vrijeme 2 svjetskog rata te se mora okrenuti budućnosti. Mora definirati svoju viziju kakva bi Hrvatska trebala biti za 30 ili 50 godina, a to se može ostvariti jedino donošenjem dugoročne nacionalne, gospodarske, energetske, prometne, informatičke, telekomunikacijske te logističke strategije. Hrvatskoj su vrata razvoja otključana, samo ih treba otvoriti i napraviti prvi korak u bolju suverenu budućnost.

"SAMO ONI LJUDI KOJI DRUGACIJE MISLE MENJAJU SVET".




Nezaboravite to. Samo "OVCE" bleje na sve.




Valter

Noam Čomski

Javnost treba podsticati u prihvatanju prosečnosti. Potrebno je ubediti ljude da je poželjno biti glup, vulgaran i neuk.

UPOTREBA NEVAŽNOG

Pažnju javnosti preusmeravati sa važnih problema na nevažne. Prezaposliti javnost poplavom nebitnih informacija, da ljudi ne bi razmišljali i stekli osnovna saznanja u razumevanju sveta.

STVARANJE PROBLEMA

Ta metoda se naziva i „problem-reagovanje-rešenje“. Treba stvoriti problem, da bi deo javnosti reagovao na njega. Na primer: izazvati i prenositi nasilje sa namerom, da javnost lakše prihvati ograničavanje slobode, ekonomsku krizu, ili da bi se opravdalo rušenje socijalne države.

LOŠE NA KAŠIČICU

Da bi javnost pristala na neku neprihvatljivu meru, uvoditi je postepeno, „na kašičicu“, mesecima i godinama. Promene, koje bi mogle da izazovu otpor, ako bi bile izvedene naglo i u kratkom vremenskom roku, biće sprovedene politikom malih koraka. Svet se tako vremenom menja, a da to ne budi svest o promenama.

RAZBLAŽAVANJE NEPOPULARNOG

Još jedan način za pripremanje javnosti na nepopularne promene je, da ih se najavljuje mnogo ranije, unapred. Ljudi tako ne osete odjednom svu težinu promena, jer se prethodno privikavaju na samu ideju o promeni. Sem toga i „zajednička nada u bolju budućnost“ olakšava njihov prihvat.

DEČJI JEZIK ZA ODRASLE

Kada se odraslima obraćamo kao kad se govori deci, postižemo dva korisna učinka: javnost potiskuje svoju kritičku svest i poruka ima snažnije dejstvo na ljude. Taj sugestivni mehanizam u velikoj meri se koristi i prilikom reklamiranja.

KRATKI SPOJ EMOCIJA

Zloupotreba emocija je klasična tehnika, koja se koristi u izazivanju kratkog spoja, prilikom razumnog prosuđivanja. Kritičku svest zamenjuju emotivni impulsi (bes, strah, itd.) Upotreba emotivnog registra omogućava pristup nesvesnom, pa je kasnije moguće na tom nivou sprovesti ideje, želje, brige, bojazni ili prinudu, ili pak izazvati određena ponašanja.

NEZNANJE ZA SIROMAŠNE

Siromašnijim slojevima treba onemogućiti pristup mehanizmima razumevanja manipulacije njihovim pristankom. Kvalitet obrazovanja nižih društvenih slojeva treba da bude što slabiji ili ispod proseka, da bi ponor između obrazovanja viših i nižih slojeva ostao nepremostiv.

VELIČANJE GLUPOSTI

Javnost treba podsticati u prihvatanju prosečnosti. Potrebno je ubediti ljude da je (in, u modi), poželjno biti glup, vulgaran i neuk. Istovremeno treba izazivati otpor prema kulturi i nauci.

USAĐIVANJE KRIVICE

Treba ubediti svakog pojedinca da je samo i isključivo on odgovoran za sopstvenu nesreću, usled oskudnog znanja, ograničenih sposobnosti, ili nedovoljnog truda. Tako nesiguran i potcenjen pojedinac, opterećen osećajem krivice, odustaće od traženja pravih uzroka svog položaja i pobune protiv ekonomskog sistema.

ZLOUPOTREBA ZNANJA

Brz razvoj nauke u poslednjih 50 godina stvara rastuću provaliju između znanja javnosti i onih koji ga poseduju i koriste, vladajuće elite. „Sistem“, zaslugom biologije, neurobiologije i praktične psihologije, ima pristup naprednom znanju o čoveku i na fizičkom i na psihičkom planu.up naprednom znanju o čoveku i na fizičkom i na psihičkom planu.

http://www.jutarnji.hr/kultura/film-i-tv/je-li-u-nrnbergu-postignuta-pravda-ili-samo-temelj-za-novu-njemacku/6472468/


U FOKUSU 40 GODINA NAKON NASTANKA
Je li u Nürnbergu postignuta pravda ili samo temelj za novu Njemačku?

AUTOR: NENAD POLIMAC


“Sjećanje na pravdu” vrlo je neuobičajen dokumentarac. Isprva gledatelj ima dojam kako je fokusiran na Nürnberški proces, a autor razgovara s brojnim akterima suđenja, s obje strane. Ipak, kasnije se povlače paralele s ratovima u Vijetnamu i Alžiru. Zaključak? Ratni zločin je vrlo teško iskorijeniti...

Krajem sedamdesetih pripremao sam s kolegama u filmskoj redakciji Televizije Zagreb (pokojni Vladimir Tomić i Joža Steiner) kraći ciklus političkih dokumentaraca. Kako nam je tada bio običaj, inzistirali smo na premijerama, filmovima koji u nas nikad nisu prikazani, ni u kinima niti na televiziji, pa smo tako od francuskog kulturnog centra u Zagrebu dobili na ogled kopiju hvaljenog filma Marcela Ophülsa “Tuga i sažaljenje” (1969.), nominiranog za Oscara i nagrađenog od strane Britanske akademije za film i televiziju, nacionalne Udruge američkih kritičara i Njujorškog kritičarskog kruga kao ostvarenje te sezone. Problem nije bila dužina, film je trajao četiri sata i 11 minuta, ionako je podijeljen u dva dijela pa smo ga tako mogli i emitirati, ali zasmetalo je nešto drugo. Znajući da je u pitanju važan ciklus kojim će TV Zagreb stjecati poene pred konkurentnim studijima iz drugih jugoslavenskih republika, glavni urednik Nenad Pata upriličio je kontrolne projekcije za određen broj uglednika, stalnih suradnika redakcije, i o njihovom sudu ovisilo je koji će film u program a koji ne. Ispalo je da “Tuga i sažaljenje” ne odgovara kriterijima ciklusa, ali ne zbog eventualne subverzivnosti (Ophüls se bavio Francuskom za 2. svjetskog rata, pred kamerama su se pojavili pripadnici pokreta otpora ali i oni koji su podržavali njemačku okupaciju, poput vrlo artikuliranog aristokrata Christiana de la Mazičrea) nego zato što je prisutnima bio dosadan. Nije tu bilo bombastičnog naratora koji je upozoravao na bitne momente i sažimao povijest, mišljenja sugovornika su se sučeljavala, a redatelj je nizao njihove izjave, opredijelivši se za tzv. nevidljivu dramaturgiju i prepuštajući gledatelju da sam zaključuje o onome što se odigrava na ekranu.

Politički esej

Nismo tada na to bili navikli, pogotovo ne naši “vrhovni selektori”, dokumentarac je morao igrati na emocije i uzbudljivost poput igranog filma, a Ophüls im je nudio komplicirani politički esej, koji je, uostalom, u vrijeme premijere razgnjevio dio francuske javnosti pa je na tamošnjoj televiziji emitiran tek 1981. Ciklus je ispao mizerno, u njega smo ugurali i “Bitku za Alžir” Gilla Pontecorva, iako je to bio igrani film s pseudo dokumentarnim prosedeom, međutim, veća je šteta što nam je Ophülsov opus ostao nepoznanica. Redatelj će u drugom tomu Filmske enciklopedije Leksikografskog zavoda, objavljenom 1990., dobiti tek jednu rečenicu, i to u sklopu članka o njegovom ocu, legendarnom Maxu Ophülsu, gdje je navedeno da je njegov sin ugledan autor dokumentarnih filmova. Da dobije veći prostor nije mu pomogla ni činjenica što je godinu ranije dobio Oscara za svoj četverosatni dokumentarac “Hotel Terminus”, koji se bavio osuđenim gestapovcem Klausom Barbiejem, “koljačem iz Lyona”.

Ophüls sin rođen je 1927. u Frankfurtu (pravim imenom Hans Marcel Oppenheimer), otac mu je bio dostatno mudar da već 1933. napusti Njemačku i ode s obitelji u Pariz, odakle su se 1940., zbog dolaska nacista, morali prebaciti u višijevsku zonu, skrivati godinu dana i preko Pireneja stigli su u prosincu 1941. u Ameriku. Unatoč visokoj europskoj reputaciji, Ophüls stariji tek u drugoj polovici tog desetljeća dobiva posla u holivudskim studijima, ali se nikad nije probio u prvu ligu (čak je i “Pismo nepoznate žene” iz 1948. isprva prošlo osrednje da bi kasnije postalo kultno ostvarenje), pa se potkraj četrdesetih vraća u Francusku, gdje režira svoja najpoznatija ostvarenja, “Krug”, “Zadovoljstvo”, “Madame de...” i “Lola Montez”. Sin mu je, razumljivo, odrastao u filmskim krugovima, asistirao Johnu Hustonu kada je u Parizu snimao “Moulin Rouge” i Julienu Duvivieru na “Marijani moje mladosti”, a prvu redateljsku šansu dao mu je prijatelj François Truffaut preporučivši ga za omnibus “Ljubav u dvadesetoj” (1962.). Uslijedila je novovalna komedija “Kora od banane” (1963.) s Jean-Paulom Belmondom i Jeanne Moreau, uspješna u kinima ali slabo ocijenjena od kritike, da bi nakon kraha krimi parodije “Pucaj po volji” (1965.) s Eddieom Constantineom definitivno raskrstio s igranim filmom.

Trosatnim dokumentarcem “Minhen” (1967.) o Minhenskom sporazumu iz 1938., napravljenim za francusku televiziju, napokon je našao pravu vokaciju, što se potvrdilo i dvije godine kasnije s filmom “Tuga i sažaljenje” koji je imao golem odjek. Ophüls se otad bavio najrazličitijim temama, sjevernoirskim političkim trzavicama (“Osjećaj gubitka” iz 1972.), padom Berlinskog zida (“Dani studenoga” iz 1992.), bio je u Sarajevu 1993. i snimio dokumentarac o ratnim izvjestiteljima (“Nevolje koje smo vidjeli: povijest novinarstva u ratnim vremenima”), međutim, usprkos priznanjima koje je dobio za “Tugu i sažaljenje” i “Hotel Terminus”, svojim najvažnijim ostvarenjem smatra “Sjećanje na pravdu” iz 1976., koje traje četiri i pol sata.

Ne radi s tezom

Njegova je realizacija bila burna. Ophüls je dugo slagao završnu cjelinu, što nije bilo jednostavno, jer je trebalo spojiti različite materijale o Nirnberškim procesima, Francusko-alžirskom ratu i Vijetnamu te sugovornike koji se referiraju na nekoliko tema, a kad je BBC pogledao njegovu verziju, zahtijevao je drastična kraćenja. Bilo je prigovora da se nacistički zločini izjednačuju s onima francuske vojske u Alžiru i američke u Vijetnamu, što je redatelj energično opovrgnuo jer nikad - pa ni u ovom slučaju - nije napravio film s tezom. Kako nije imao podršku ni drugih producenata, prošvercao je kopiju u Ameriku, poznati redatelj Mike Nichols rasplakao se kad je gledao film, pa je zahvaljujući njegovim holivudskim vezama (Woody Allen bio mu je izrazito sklon, još od razdoblja dok je promovirao “Tugu i sažaljenje”) moćna kompanija Paramount preuzela svjetsku distribuciju. Premijera je održana u jesen 1976. na New York Film Festivalu, gdje je “Sjećanje na pravdu” dočekano panegiricima i nešto kasnije emitirano na britanskoj televiziji. Unatoč tome što su ga istaknuti filmaši i kritičari držali važnim ostvarenjem u povijesti kinematografije, film je vrlo brzo zaboravljen (to je nevolja kad je distributer velika kompanija: za nju su takvi dokumentarci tek rubni dodatak njihovom katalogu). U novom mileniju za njega se zainteresirao Martin Scorsese, njegova Filmska fondacija punih je deset godina restaurirala film, trebalo je iznova osigurati već istekla prava na arhivsku građu i još koješta, da bi obnovljena kopija u ljeto 2015. svečano prikazana na Jerusalem Film Festivalu i kasnije opet na New York Film Festivalu. Ipak, tek kad ga je nedavno otkupio HBO Documentary i stavio na ponudu svojim korisnicima (na žalost, zasad samo u Americi), Ophülsovo se epohalno ostvarenje neprestano komentira i recenzira.

“Sjećanje na pravdu” vrlo je neuobičajen dokumentarac. Isprva imate dojam da je usredotočen na Nirnberške procese, puno je snimaka sa suđenja koji nisu nikad pokazani, a imao je i sreću da dovede pred kamere neke od osuđenika kao što su arhitekt Albert Speer, ministar naoružanja i ratne produkcije u Trećem Reichu, pripadnik najužeg Hitlerova kruga, admiral Karl Dönitz i tajnik u ministarstvu naoružanja Hans Kehrl.

Albert Speer jedini je od osuđenika smatrao da je suđenje bilo potrebno

Admiral Karl Donitz u Nürnbergu je dobio samo deset godina zatvora

Vješto su dočarani rituali u sudnici, način na koji su osuđenici jedan po jedan ulazili u dvoranu bio je zbilja pompozan, većini je bilo dosadno i zabavljali su se čitanjem drugih sudskih spisa, a najbolje su prošli oni koji su uspjeli nabaviti neki petparački roman. Golema većina izjavljivala je “nisam kriv” kad bi ih se pitalo jesu li ratni zločinci, jedino Speer smatrao da je Nürnberg potreban kako bi se uspostavila nova Njemačka, međutim, on je bio poseban slučaj. Nedvojbeno je šarmirao suce svojom pojavom kad je dobio samo 20 godina zatvora (osuđen je jer je koristio logoraše za rad u tvornicama oružja), čak je i njegov pomoćnik Kehrl bio zgranut što je on sam osuđen na 15 godina, a jedva je tu i tamo pozdravio Hitlera. Dönitz je dobio 10 godina, teško je njega nazvati ratnim zločincem jer je navodno odbio Hitlerovu naredbu da puca na savezničke čamce za spašavanje, ali je teško povjerovati da ništa nije znao o koncentracionim logorima. Speer priznaje da je jednom bio u logoru Mauthausen, međutim, “nisu mi pokazali što se unutra zbiva, zadržao sam se samo u vanjskom dijelu.” Dok je Dönitz tvrd, on gotovo pruski ponavlja da tada ništa nije znao o Hitlerovoj tamnoj strani, Speer je žovijalan, njemu je kompliment to što je dobio razmjerno blagu kaznu zahvaljujući svom efektnom nastupu, a usput spomene i da ga Andy Warhol smatra izuzetnim arhitektom. Ophüls razgovara sa svima njima, ali rijetko postavlja izravna pitanja, ne zanimaju ga izvlačenja ljudi koji su očigledno krivi, radije ih suprotstavlja osobama potpuno različitih svjetonazora, na primjer udovici Clari Lüben koja priča kako se njezin suprug, visoki nacistički dužnosnik, radije ubio nego da potpiše smrtnu kaznu nekolicini katoličkih svećenika. Kad to povežete sa Speerovim kućnim filmovima u boji u kojima se njegova djeca igraju na snijegu, nije vam baš svejedno. Speer pritom nastoji biti objektivan, priznaje da ga je ponijelo oduševljenje masa prema Hitleru kad su se pojavili u Nürnbergu, ali ne zaboravlja spomenuti da je on znao održati i jako loše govore koji nikoga nisu posebno impresionirali.
Albert Speer je osuđen na 20 godina, a njegov pomoćnik Kehlr čak na 15

Potrebni nacisti

Nirnberški procesi održani su kako bi se u Njemačkoj stvorilo društvo koje bi se u potpunosti ogradilo od nacizma, ali i zato kako bi se svijetu poručilo da više ne smije biti ratova. Znakovit je žurnal u kojem Amerikanci 1945. donose malim Nijemcima nove udžbenike i djeca su oduševljena njihovim ilustracijama i vedrim tonom, u njima se ratna razaranja uopće ne spominju. Ipak, nacističkim glavešinama sudili su i Rusi koji su i sami sudjelovali u staljinističkim procesima, a dvije godine kasnije počet će hladni rat koji će podijeliti svijet u dva bloka. Ukoliko je za njima postojala potreba, osuđenim nacistima drastično su smanjivane kazne, tako da je u prvoj polovici pedesetih uslijedilo masovno puštanje iz zatvora. Jedan od Ophülsovih sugovornika kaže: “Laž je da su svi nacisti pobjegli u Južnu Ameriku, ostali su u Njemačkoj i postali stupovi društva.” Uostalom, rijetko je koji njemački privrednik osuđen, iako je gotovo svaki od njih gorljivo podržavao Hitlerovu ratnu mašinu i jako je dobro znao što se događa u Trećem Reichu.

Procesima u Nürnbergu svjedočio i Edgar Faure, nekadašnji član pokreta otpora i kasniji predsjednik francuske Nacionalne skupštine. Ophüls s njime naširoko razgovara, ali prije toga gledamo izjavu francuskog vojnika koji je bio svjedokom ubojstva djevojčice: likvidirao ju je njegov nadređeni u Alžiru. Drugi vojnik otkriva kako je jedva čekao da skine francusku uniformu (“osjećao sam se kao da pripadam SS-u”) i pridruži se Alžircima. Što na to kaže Faure? On smatra da se sukob s Alžirom odigravao u razdoblju kad je kolonijalizam bio normalna stvar (“svi su imali kolonije”) i akcije francuske vojske bile su legitimne, pa i mučenja zarobljenika, ubijanja i silovanja. Tek toliko o novom svjetskom poretku nakon 2. svjetskog rata.

Lako se događa

Glavni Ophülsov sugovornik je Telford Taylor, koji je kao mladi vojni odvjetnik bio glavni savjetnik na nirnberškim procesima, da bi 1970. objavio knjigu “Nürnberg i Vijetnam: američka tragedija”: u njoj je izrazio razočaranje u što su se izvrgnuli nekadašnji ideali. Redatelj nije uspio doći do odgovornih za zločine u južnovijetnamskom selu My Lai, gdje je američka vojska ubila oko 500 civila, među njima žene i djecu (uostalom, jedini osuđeni imao je čin poručnika, a i taj je završio u kućnom pritvoru), ali je razgovarao s vojnim dezerterima, koji smatraju da su učinili pravu stvar što su pobjegli u Kanadu, s roditeljima poginulog vojnika koji žale što im sin također nije dezertirao, no i sa suprugom čiji je muž nestao na ratištu, a ona je njihov dom pretvorila u mauzolej patriotizma.

Amerikanac Telford Taylor jedan je od glavnih Ophülsovih sugovornika


Očito, ratni zločin je nešto što je teško iskorijeniti. Film uokviruje često pojavljivanje slavnog violinista Yehudija Menuhina, koji je prvi od velikih umjetnika gostovao u Berlinu 1945. On sam priznaje da se to ne bi dogodilo da mu je netko od uže obitelji stradao u židovskim pogromima, no kako su svi na vrijeme pobjegli iz Hitlerove Njemačke, rado je dao svoj prilog rađanju novog doba. Film završava njegovom svirkom s Berlinskom filharmonijom, koju vizualno prekriva poznata fotografija židovskog transporta, gdje čak i dječak s kapom diže ruke u vis, iako je jasno da nikome nije prijetnja. Na žalost, to nije bio i posljednji prizor takve vrste, slične situacije ponavljale su se i u naredna tri desetljeća, a i kasnije. Nije tu u pitanju relativiziranje zločina, samo upozorenje da se tako nešto suviše često i suviše lako događa.

http://www.tacno.net/zagreb/svjetske-agencije-jugoslavija-je-bila-najnaprednija-komunisticka-zemlja-ukidanje-trga-je-pobjeda-desnice/

SVJETSKE AGENCIJE: “Jugoslavija je bila najnaprednija komunistička zemlja, ukidanje trga je pobjeda desnice”

Autor Gordan Duhaček - index.hr

NIJE dugo trebalo čekati da se vijest o odluci zagrebačke Gradske skupštine da ukine Trg maršala Tita proširi diljem svijeta. O tome su zasad pisale agencije Associated Press (AP), Agence France Presse (AFP) i Deutsche Presse-Agentur (DPA), a njihove vijesti preuzeli su onda brojni drugi mediji, između ostaloga i New York Daily News.

AP piše da je odluka da se Titu oduzme naziv trga u centru Zagreba pokazatelj “pobjede desničarskih nacionalista koji su u usponu u najnovijoj članici Europske unije”,  te podsjeća da je Tito “bio lider antifašističkog pokreta otpora protiv nacističke okupacije Jugoslavije tijekom Drugog svjetskog rata”. Preimenovanje trga se dogodilo “pod pritiskom nacionalista koji Tita i bivšu multietničku Jugoslaviju vide kao antihrvatske”, te se napominje da su “hrvatski liberali prosvjedovali protiv takve odluke”.

Preimenovanje trga je rezultat slabosti “dugogodišnjeg populističkog gradonačelnika Zagreb”

AFP pak piše da je odluka o preimenovanju Titova trga “izazvala kontroverze i podijelila javno mnijenje”, te citiraju izjavu Zlatka Hasanbegovića, kojega opisuju kao “lidera desničarske stranke Nezavisni za Hrvatsku”, da “ni jedna ulica ili trg u Hrvatsku ne trebaju nositi ime Josipa Broza Tita”. AFP dodaje i da je odluka o preimenovanju rezultat slabosti dugogodišnjeg “populističkog gradonačelnika Milana Bandića”, kojemu je trebala većina glasova u gradskoj skupštini da bi nastavio vladati Zagrebom. AFP napominje da je Bandić prethodno zagovarao da se o Trgu maršala Tita odluči na referendumu.

Ističe se da je Jugoslavija pod Titovom vlašću “bila jedna od najnaprednijih komunističkih zemalja na svijetu”, ali i da se nakon njegove smrti raspala u nizu krvavih ratova.

DPA piše da se odlukom zagrebačke Gradske skupštine “Tita protjeruje iz javnog prostora”, te da je preimenovanje rezultat “dugogodišnjeg kulturnog rata”. Tita se opisuje kao “osnivača komunističke Jugoslavije” i “lidera partizana koji se u Drugom svjetskom ratu borio protiv Nijemaca”, no da ga aktualna gradska većina smatra samo “diktatorom”. Dodaje se da mnogi na prostoru bivše Jugoslavije žale za vremenom Titove vladavine.

U svakom slučaju, brojni mediji od Njemačke preko Francuske do SAD-a su preuzeli ove agencijske vijesti i danas ih objavili, primjerice i Washington Post.