SFRJ NOSTALGIJA I SJETA...
2 posters
SFRJ4EVER :: SFRJ4EVER :: SFRJ4EVER :: ZAŠTO SFRJ?
Stranica 2/2
Stranica 2/2 • 1, 2
Re: SFRJ NOSTALGIJA I SJETA...
Lordan Zafranović: Titova Jugoslavija je vrhunac civilizacije naših naroda
Piše: Merima Čustović / Objavljeno: 11.03.2016. u 15:10h
Nismo imali nikakvu politiku nakon raspada Jugoslavije. Nastao je grabež. Ti bivši rukovodioci prebacili su se u nacionalističke stranke, bivši komunisti postali su nacionalisti. Gangsteri su došli na vlast i opljačkali su vlastite narode. Na vlasti je politička mafija, koja je organizirana po principu “ti meni, ja tebi”.
Na filmskoj sceni bivše Jugoslavije Lordan Zafranović (70) slovi za jedno od najboljih rediteljskih imena i najiskrenijih stvaralaca. Do sada je napravio osamdesetak ostvarenja, a u većini njih je reditelj i scenarist. Teme bira po strahu, šta bi se moglo desiti, a što bi trebalo biti upozorenje za gledaoce. U vrijeme Jugoslavije stvarao je filmove koji su progovarali o zlu zbog čega je često imao problema. Zbog dokumentarnog filma “Krv i pepeo Jasenovca”, bivši hrvatski predsjednik Franjo Tuđman proglasio ga je neprijateljem hrvatskog naroda. O dolasku nacionalizma upozoravao je kroz “Okupaciju u 26 slika”, a zbog serijala o Titu i prijetnji HDZ-ove uprave na HRT-u, morao je bježati iz zemlje, što je rezultiralo s nekoliko godina “izbjeglištva” u Pragu i Parizu. U Pragu se Zafranović bavio pedagoškim radom na FAMU kao profesor režije. Trenutno u Češkoj u produkciji češke televizije priprema “Moć ljubavi”, novi film s ratnim backgroundom, koji će govoriti o dvojici braće Bosanaca.
– Film “Moć ljubavi” dug je prema vlastitoj sudbini, jer sam i ja jedna vrsta emigranta. Braću po kojoj snimam film, upoznao sam, bili su mesari. Film je iskušenje bratske ljubavi u odnosu na ljubav prema ženi. Sada tražimo pjevačicu i plesačicu čudesnog glasa, koja čudesno pleše, a u koju se zaljube ova dva brata – povjerio nam je reditelj.
U planu imate i film “Sarajevska princeza”, koji je potresna priča iz okupirane bh. prijestonice, ali i sasvim drugačiji film “Karuzo”?
– “Sarajevska princeza” je prioritet. Već sam napravio nacrt budućeg scenarija po istoimenoj knjizi Ediba Ede Jaganjca. Bit će vrlo emocionalan film o nesreći koja je zadesila Sarajevo, o dobroti ljudskog bića, doktora koji pokušava da spasi mali život, a s druge strane, istaknut ću tu bešćutnost međunarodnih činioca koji su u to vrijeme bili u Sarajevu. “Karuzo” je dosta velik film i rekonstrukcija je vremena u Splitu uoči Drugog svjetskog rata. Čekamo rezultate HAVC-a da bismo počeli realizaciju sa tri produkcije, dakle, pored hrvatske, još s češkom i francuskom.
Hoće li u “Karuzu”, kako ste najavljivali, igrati slavni Deni de Vito?
– Poznavao sam Karuza, bio sam dječak od 10-11 godina kada je on još bio živ i frapantno liči na De Vita. Našao sam producenta u Francuskoj koji je stupio u kontakt s njim. U principu, on je pristao. Čeka rezultate finansiranja, jer bi se finansirao vlastitom produkcijom koju ima u Njujorku. Dakle, dali bismo mu određene zemlje, Ameriku sigurno, gdje će distribuirati film da bi igrao u njemu. Naravno da bi to bila jedna od najboljih varijanti, jer bi distribucija filma bila u cijelom svijetu, a De Vito je veliki glumac, doprinio bi cijeloj priči.
Ratom ćete se baviti u dva nova filma. Činjenica je da je rat sve poremetio pa narodi bivše Jugoslavije nikako da se oporave i krenu naprijed. Imaju li danas svoje identitete narodi nekada združene zemlje?
– Pokušavam se vratiti u jednu od tih zemalja, u Hrvatsku, od 2000. godine, kada su došli na vlast socijalisti, misleći da su meni nekako bliski. No, nacionalizam i mržnja koja je pumpana devedesetih, i danas su prisutni. U to vrijeme tajno sam dolazio da posjetim majku i svoje i morao sam se skrivati, jer je bilo opasno, bio sam na određenim listama za likvidaciju. Danas ima elemenata neke demokratske situacije, po kojoj čovjek može po strani da živi, ali je nacionalizam izražen. Ukoliko nisi u nekoj partiji, klapi, krugu koji se već godinama vrti, onda nemaš šanse da uspiješ. Krug je tu zatvoren i, uvijek kada sam ja u pitanju, pojavi se sumnja na čijoj sam strani. Zaboravljaju da ima ljudi koji nemaju nikakvu stranu i da idu svojim nekim putem, da prave neke svoje vlastite svjetove. Ulazak u tu nacionalističku vrstu ludnice ponovo s ovim godinama i mojim iskustvom, skoro je nemoguć. Kada me pitate zašto sam u Pragu, zato što ne mogu tamo.
Nastao je grabež
Jeste li zadovoljni izborom nove predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i ulaskom Hrvatske u Evropsku uniju?
– Ma, kakvi! Prijem Hrvatske u EU svi smo pozdravili, ali je ta zemlja na periferiji Evrope i ostavljena je po strani. Sve skupa se odvija na nekom nacionalnom planu, dovoljno je da kažeš da si Hrvat i to je kraj svega i početak svega. Ne vjerujem da se bez nekih korjenitih promjena u toj strukturi, koje bi trebale da vode tu državu, može desiti nešto bolje u narednih dvadesetak godina.
Kako biste ocijenili političke garniture vlasti u zemljama bivše Jugoslavije? Mislite li da narodi tih zemalja imaju šansi za bolju budućnost?
– Nismo imali nikakvu politiku nakon raspada Jugoslavije. Nastao je grabež. Ti bivši rukovodioci prebacili su se u nacionalističke stranke, bivši komunisti postali su nacionalisti. Gangsteri su došli na vlast i opljačkali su vlastite narode. Na vlasti je politička mafija, koja je organizirana po principu “ti meni, ja tebi”. Ako pogledate samo Tuđmana, njegov mali unuk nije imao ni 20 godina kada je dobio banku da je vodi. Drugi sin mu je postao veliki producent, a kćerka je vodila dvije-tri velike firme. Kako preko noći stvoriti 100 bogatih familija ako one ne pljačkaju? Nemoguće je, bogatstva se stvaraju stoljećima. Nažalost, nemamo političke elite i dok se ne formiraju autoriteti koji svojim djelom garantiraju da će biti bolje za narod, da će se boriti za socijalno poboljšanje, do tada nema ništa. Do tada će sve plivati u nacionalnosti.
Titova Jugoslavija vrhunac civilizacije naših naroda
Napravili ste veoma zanimljiv serijal o Titu. Rekli ste da je historijska činjenica da je on napravio autentičnu zemlju i narode. Jeste li jugonostalgični?
– Za čovjeka koji je prošao ta dva sistema, dakle sistem u kojem je Tito svojim autoritetom držao državu na okupu i sistem kapitalističkog raspada Jugoslavije, ne može se kazati da je jugonostalgičan. Sve civilizacije, kada su na samom vrhuncu, padaju, pretvaraju se u prah i više ih nema, nasljeđuje ih nešto drugo.
Titova Jugoslavija bila je vrhunac civilizacije tih nesretnih naroda i smatram da nikada više u svojoj historiji neće biti na tom nivou, s tim ugledom, s takvom snagom, s tim socijalnim situacijama, u kojima su bili besplatni školovanje, bolnice, ljetovališta, kada je cvjetala umjetnost…
Kritični ste prema stanju umjetnosti, stanju duha. Kako stvari mijenjati?
– Nemam formulu za to. Jedina je formula da se u svojim djelima sami pokušate ustrajno boriti protiv zla i da ga na neki način prikazujete, da upozoravate stalno na njega, da to treba, jednostavno, iskorijeniti. Jučer smo slavili Aušvic.
To je poraz ljudskosti, tu se pokazuje da su ljudi, zapravo, najgore zvijeri. To je ponižavajući odnos prema nama. Taj užas se desio faktički jučer, a ponovio se faktički jutros u Srebrenici. Još vlada strah i jedan mali poticaj negdje sa strane i može ponovo da pukne na isti način.
(Avaz)
http://www.6yka.com/novost/101087/lordan-zafranovic-titova-jugoslavija-je-vrhunac-civilizacije-nasih-naroda
Piše: Merima Čustović / Objavljeno: 11.03.2016. u 15:10h
Nismo imali nikakvu politiku nakon raspada Jugoslavije. Nastao je grabež. Ti bivši rukovodioci prebacili su se u nacionalističke stranke, bivši komunisti postali su nacionalisti. Gangsteri su došli na vlast i opljačkali su vlastite narode. Na vlasti je politička mafija, koja je organizirana po principu “ti meni, ja tebi”.
Na filmskoj sceni bivše Jugoslavije Lordan Zafranović (70) slovi za jedno od najboljih rediteljskih imena i najiskrenijih stvaralaca. Do sada je napravio osamdesetak ostvarenja, a u većini njih je reditelj i scenarist. Teme bira po strahu, šta bi se moglo desiti, a što bi trebalo biti upozorenje za gledaoce. U vrijeme Jugoslavije stvarao je filmove koji su progovarali o zlu zbog čega je često imao problema. Zbog dokumentarnog filma “Krv i pepeo Jasenovca”, bivši hrvatski predsjednik Franjo Tuđman proglasio ga je neprijateljem hrvatskog naroda. O dolasku nacionalizma upozoravao je kroz “Okupaciju u 26 slika”, a zbog serijala o Titu i prijetnji HDZ-ove uprave na HRT-u, morao je bježati iz zemlje, što je rezultiralo s nekoliko godina “izbjeglištva” u Pragu i Parizu. U Pragu se Zafranović bavio pedagoškim radom na FAMU kao profesor režije. Trenutno u Češkoj u produkciji češke televizije priprema “Moć ljubavi”, novi film s ratnim backgroundom, koji će govoriti o dvojici braće Bosanaca.
– Film “Moć ljubavi” dug je prema vlastitoj sudbini, jer sam i ja jedna vrsta emigranta. Braću po kojoj snimam film, upoznao sam, bili su mesari. Film je iskušenje bratske ljubavi u odnosu na ljubav prema ženi. Sada tražimo pjevačicu i plesačicu čudesnog glasa, koja čudesno pleše, a u koju se zaljube ova dva brata – povjerio nam je reditelj.
U planu imate i film “Sarajevska princeza”, koji je potresna priča iz okupirane bh. prijestonice, ali i sasvim drugačiji film “Karuzo”?
– “Sarajevska princeza” je prioritet. Već sam napravio nacrt budućeg scenarija po istoimenoj knjizi Ediba Ede Jaganjca. Bit će vrlo emocionalan film o nesreći koja je zadesila Sarajevo, o dobroti ljudskog bića, doktora koji pokušava da spasi mali život, a s druge strane, istaknut ću tu bešćutnost međunarodnih činioca koji su u to vrijeme bili u Sarajevu. “Karuzo” je dosta velik film i rekonstrukcija je vremena u Splitu uoči Drugog svjetskog rata. Čekamo rezultate HAVC-a da bismo počeli realizaciju sa tri produkcije, dakle, pored hrvatske, još s češkom i francuskom.
Hoće li u “Karuzu”, kako ste najavljivali, igrati slavni Deni de Vito?
– Poznavao sam Karuza, bio sam dječak od 10-11 godina kada je on još bio živ i frapantno liči na De Vita. Našao sam producenta u Francuskoj koji je stupio u kontakt s njim. U principu, on je pristao. Čeka rezultate finansiranja, jer bi se finansirao vlastitom produkcijom koju ima u Njujorku. Dakle, dali bismo mu određene zemlje, Ameriku sigurno, gdje će distribuirati film da bi igrao u njemu. Naravno da bi to bila jedna od najboljih varijanti, jer bi distribucija filma bila u cijelom svijetu, a De Vito je veliki glumac, doprinio bi cijeloj priči.
Ratom ćete se baviti u dva nova filma. Činjenica je da je rat sve poremetio pa narodi bivše Jugoslavije nikako da se oporave i krenu naprijed. Imaju li danas svoje identitete narodi nekada združene zemlje?
– Pokušavam se vratiti u jednu od tih zemalja, u Hrvatsku, od 2000. godine, kada su došli na vlast socijalisti, misleći da su meni nekako bliski. No, nacionalizam i mržnja koja je pumpana devedesetih, i danas su prisutni. U to vrijeme tajno sam dolazio da posjetim majku i svoje i morao sam se skrivati, jer je bilo opasno, bio sam na određenim listama za likvidaciju. Danas ima elemenata neke demokratske situacije, po kojoj čovjek može po strani da živi, ali je nacionalizam izražen. Ukoliko nisi u nekoj partiji, klapi, krugu koji se već godinama vrti, onda nemaš šanse da uspiješ. Krug je tu zatvoren i, uvijek kada sam ja u pitanju, pojavi se sumnja na čijoj sam strani. Zaboravljaju da ima ljudi koji nemaju nikakvu stranu i da idu svojim nekim putem, da prave neke svoje vlastite svjetove. Ulazak u tu nacionalističku vrstu ludnice ponovo s ovim godinama i mojim iskustvom, skoro je nemoguć. Kada me pitate zašto sam u Pragu, zato što ne mogu tamo.
Nastao je grabež
Jeste li zadovoljni izborom nove predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i ulaskom Hrvatske u Evropsku uniju?
– Ma, kakvi! Prijem Hrvatske u EU svi smo pozdravili, ali je ta zemlja na periferiji Evrope i ostavljena je po strani. Sve skupa se odvija na nekom nacionalnom planu, dovoljno je da kažeš da si Hrvat i to je kraj svega i početak svega. Ne vjerujem da se bez nekih korjenitih promjena u toj strukturi, koje bi trebale da vode tu državu, može desiti nešto bolje u narednih dvadesetak godina.
Kako biste ocijenili političke garniture vlasti u zemljama bivše Jugoslavije? Mislite li da narodi tih zemalja imaju šansi za bolju budućnost?
– Nismo imali nikakvu politiku nakon raspada Jugoslavije. Nastao je grabež. Ti bivši rukovodioci prebacili su se u nacionalističke stranke, bivši komunisti postali su nacionalisti. Gangsteri su došli na vlast i opljačkali su vlastite narode. Na vlasti je politička mafija, koja je organizirana po principu “ti meni, ja tebi”. Ako pogledate samo Tuđmana, njegov mali unuk nije imao ni 20 godina kada je dobio banku da je vodi. Drugi sin mu je postao veliki producent, a kćerka je vodila dvije-tri velike firme. Kako preko noći stvoriti 100 bogatih familija ako one ne pljačkaju? Nemoguće je, bogatstva se stvaraju stoljećima. Nažalost, nemamo političke elite i dok se ne formiraju autoriteti koji svojim djelom garantiraju da će biti bolje za narod, da će se boriti za socijalno poboljšanje, do tada nema ništa. Do tada će sve plivati u nacionalnosti.
Titova Jugoslavija vrhunac civilizacije naših naroda
Napravili ste veoma zanimljiv serijal o Titu. Rekli ste da je historijska činjenica da je on napravio autentičnu zemlju i narode. Jeste li jugonostalgični?
– Za čovjeka koji je prošao ta dva sistema, dakle sistem u kojem je Tito svojim autoritetom držao državu na okupu i sistem kapitalističkog raspada Jugoslavije, ne može se kazati da je jugonostalgičan. Sve civilizacije, kada su na samom vrhuncu, padaju, pretvaraju se u prah i više ih nema, nasljeđuje ih nešto drugo.
Titova Jugoslavija bila je vrhunac civilizacije tih nesretnih naroda i smatram da nikada više u svojoj historiji neće biti na tom nivou, s tim ugledom, s takvom snagom, s tim socijalnim situacijama, u kojima su bili besplatni školovanje, bolnice, ljetovališta, kada je cvjetala umjetnost…
Kritični ste prema stanju umjetnosti, stanju duha. Kako stvari mijenjati?
– Nemam formulu za to. Jedina je formula da se u svojim djelima sami pokušate ustrajno boriti protiv zla i da ga na neki način prikazujete, da upozoravate stalno na njega, da to treba, jednostavno, iskorijeniti. Jučer smo slavili Aušvic.
To je poraz ljudskosti, tu se pokazuje da su ljudi, zapravo, najgore zvijeri. To je ponižavajući odnos prema nama. Taj užas se desio faktički jučer, a ponovio se faktički jutros u Srebrenici. Još vlada strah i jedan mali poticaj negdje sa strane i može ponovo da pukne na isti način.
(Avaz)
http://www.6yka.com/novost/101087/lordan-zafranovic-titova-jugoslavija-je-vrhunac-civilizacije-nasih-naroda
Nostalgična...
NOSTALGIJA
(Danijeli)
Ako nas opet spoje
Reci im
Dijete moje
Ja neću biti živa
Da dignem glas...
Reci im da je moj otac mirno spavao
Na Stradunu...
Da su moji roditelji
Imali namještaj iz Slovenije
Da je tetka voljela teču
Iz Sarajeva i slavili
Su i Božić i Bajram.
Reci im da su moje pjesme
Objavljivane u dječijim časopisima
U Beogradu
Da smo ljetovali u Cavtatu
Da sam razgledala avione satima
Na Ćilipima
Da sam voljela Supetar
I miris Dubrovnika.
Reci im da je kultura bila
Bezgranična radost
Za sve pisce, filmadžije, pjevače...
Da smo ,,Makedonsko djevojče,,
U dahu pjevali...
Da su polja kosovskih božura
Bila najljepši raj
Da je Zagreb bio toliko širok
Da je Ljubljana zvala zimi
Da skijamo
Da je ,,Vučko,, bila prelijepa maskota
Na Olimpijskim igrama '84. godine
Reci im da sam gledala serije, filmove
O Neretvi…o Sutjesci...
I da su … Martonci istrčali posljednji krug.
Reci im da je Bojan Križaj jedino
Ime koje pamtim dok sam živa.
Reci im da su splitske večeri
Bajkovite na rivi.
Da sa Lovćena duva vjetar
Koji nosi ,,Noć skuplju vijeka”.
Ja ne mogu da im kažem
Okovali se me granicama.
Reci im da je to bila zemlja
Koja nas je spajala
Na milion načina
Da smo gradili pruge, mostove
Zaljubljivali se..radjali mene..tebe..
Možda se neko ipak odluči
Na nepojmljiv korak
Da JNA… što ti i ne znas šta znači
Oživi ..i napravi momke ljudima.
Kad sve prekrije prašina
Ili neki tektonski poremećaj
Uzdrma usijane glave...
Reci im...da je svijet globalno selo
I da smo mi imali najbolje osvjetljenje
Toga doba.
Pa da imali smo Teslu!
Nego je i on u smiraj pošao
Hraneći golubove
Tamo negdje...gdje se još drže
Savezne države ..a decenije cure
I vjekove guraju.
Molim te reci im...ja neću stići.
Dragana Mrkić
(Danijeli)
Ako nas opet spoje
Reci im
Dijete moje
Ja neću biti živa
Da dignem glas...
Reci im da je moj otac mirno spavao
Na Stradunu...
Da su moji roditelji
Imali namještaj iz Slovenije
Da je tetka voljela teču
Iz Sarajeva i slavili
Su i Božić i Bajram.
Reci im da su moje pjesme
Objavljivane u dječijim časopisima
U Beogradu
Da smo ljetovali u Cavtatu
Da sam razgledala avione satima
Na Ćilipima
Da sam voljela Supetar
I miris Dubrovnika.
Reci im da je kultura bila
Bezgranična radost
Za sve pisce, filmadžije, pjevače...
Da smo ,,Makedonsko djevojče,,
U dahu pjevali...
Da su polja kosovskih božura
Bila najljepši raj
Da je Zagreb bio toliko širok
Da je Ljubljana zvala zimi
Da skijamo
Da je ,,Vučko,, bila prelijepa maskota
Na Olimpijskim igrama '84. godine
Reci im da sam gledala serije, filmove
O Neretvi…o Sutjesci...
I da su … Martonci istrčali posljednji krug.
Reci im da je Bojan Križaj jedino
Ime koje pamtim dok sam živa.
Reci im da su splitske večeri
Bajkovite na rivi.
Da sa Lovćena duva vjetar
Koji nosi ,,Noć skuplju vijeka”.
Ja ne mogu da im kažem
Okovali se me granicama.
Reci im da je to bila zemlja
Koja nas je spajala
Na milion načina
Da smo gradili pruge, mostove
Zaljubljivali se..radjali mene..tebe..
Možda se neko ipak odluči
Na nepojmljiv korak
Da JNA… što ti i ne znas šta znači
Oživi ..i napravi momke ljudima.
Kad sve prekrije prašina
Ili neki tektonski poremećaj
Uzdrma usijane glave...
Reci im...da je svijet globalno selo
I da smo mi imali najbolje osvjetljenje
Toga doba.
Pa da imali smo Teslu!
Nego je i on u smiraj pošao
Hraneći golubove
Tamo negdje...gdje se još drže
Savezne države ..a decenije cure
I vjekove guraju.
Molim te reci im...ja neću stići.
Dragana Mrkić
In memoriam Neda Arnerić
Neda Arnerić: - Drago mi je što sam zakačila 60-e, 70-e, 80-e.
Ponekad mi se učini da ste bili nonšalantni u karijeri. Kao da vam se sve moglo i po principu „ako bude nešto okej, a ako ne, onda je opet okej”?
- Pa tako je i bilo. Valjda smo svi bili spokojniji. Mladi ljudi, a pogotovo mi zreliji, načeti smo opštom nesrećom u koju je upao naš Balkan. Nesrećom u kojoj ljudi često nemaju šta da jedu. Toga nije bilo u vreme moje mladosti. Bili smo nonšalantni i opušteni. Ko zna kako bih se danas ponašala. Da mi je danas 20 ili 18 godina, pa mi se ukaže prilika da odem u Australiju ili na Novi Zeland, mislim da bih išla i da bih sve ambicije iskopala u sebi da ostanem tamo i uspem. I sigurno bih oslabila i pustila kosu zbog uloge.
Ali spokojan život vam je dozvolio da jedete čokoladu i da se šišate uprkos naredbi producenata?
- Imali smo luksuz da biramo da li ćemo ovako ili onako. Da li ćemo u svet ili kod kuće. Hoćemo li minić ili ćemo šorts. Hoćemo li na premijeru na Dubrovačke letnje igre ili u Trst da kupimo cipele. I jedrili smo i skijali smo. Putovali smo i imali smo. Nismo razmišljali o finansijama kao o problemu. Strašno se promenio način života, a nije prošlo baš mnogo vremena.
Danas živimo stihijski. Žao mi je omladine. Često kažem: „Bože, deco, šta da vam radim kada se niste ranije rodili.” Kažete da su mi mnoge stvari u karijeri padale s neba. Danas imate veliku ambiciju među mladim glumcima. Oni se žderu jer nema dovoljno posla. Malo je pozorišta, uloga i sve je tanje i slabije. Filmovi se snimaju na o-ruk. Snimiti film u ovoj zemlji je čudo i zapanjim kako je neko uspeo da sakupi novac i snimi dobar film. To su poduhvati koji nisu bili 60-ih i 70-ih godina. Tada se snimalo 35 filmova godišnje. Lepa brojka. A sad pet ili šest. Sad je štap i kanap i to se vidi. U moje vreme, ljudi su se spremali za film po pet godina. Tri godine se pisao scenario, a dve godine produkcija priprema film. Drago mi je što sam zakačila 60-e, 70-e, 80-e.
Kada ste upisivali istoriju umetnosti, izjavili ste da vam je potrebna diploma za crne dane. Da li ste imali egzistencijalne krize?
- Kako da nisam. Imala sam. Ostanem bez ijednog filma, televizijske uloge… Bila sam slobodni umetnik. Bila je frka kada mi ostanu samo dve predstave da igram. Ali izvukla sam se i preživela. Sve to nije bilo ozbiljno kao danas. Znala sam da neću umreti od gladi jer ima da se pozajmi. Tu su tata, mama, baka. Ako nemaju oni, imaju prijatelji. Danas niko nema i svuda je frka i ako vam se nešto desi, gde da tražite pomoć. I država je o nama brinula, pa smo dobijali i stanove. Ja sam u dvadeset i drugoj godini imala svoj stan, koji sam dobila od države. To su stvari koje se danas ne događaju ni na planeti.
Ponekad mi se učini da ste bili nonšalantni u karijeri. Kao da vam se sve moglo i po principu „ako bude nešto okej, a ako ne, onda je opet okej”?
- Pa tako je i bilo. Valjda smo svi bili spokojniji. Mladi ljudi, a pogotovo mi zreliji, načeti smo opštom nesrećom u koju je upao naš Balkan. Nesrećom u kojoj ljudi često nemaju šta da jedu. Toga nije bilo u vreme moje mladosti. Bili smo nonšalantni i opušteni. Ko zna kako bih se danas ponašala. Da mi je danas 20 ili 18 godina, pa mi se ukaže prilika da odem u Australiju ili na Novi Zeland, mislim da bih išla i da bih sve ambicije iskopala u sebi da ostanem tamo i uspem. I sigurno bih oslabila i pustila kosu zbog uloge.
Ali spokojan život vam je dozvolio da jedete čokoladu i da se šišate uprkos naredbi producenata?
- Imali smo luksuz da biramo da li ćemo ovako ili onako. Da li ćemo u svet ili kod kuće. Hoćemo li minić ili ćemo šorts. Hoćemo li na premijeru na Dubrovačke letnje igre ili u Trst da kupimo cipele. I jedrili smo i skijali smo. Putovali smo i imali smo. Nismo razmišljali o finansijama kao o problemu. Strašno se promenio način života, a nije prošlo baš mnogo vremena.
Danas živimo stihijski. Žao mi je omladine. Često kažem: „Bože, deco, šta da vam radim kada se niste ranije rodili.” Kažete da su mi mnoge stvari u karijeri padale s neba. Danas imate veliku ambiciju među mladim glumcima. Oni se žderu jer nema dovoljno posla. Malo je pozorišta, uloga i sve je tanje i slabije. Filmovi se snimaju na o-ruk. Snimiti film u ovoj zemlji je čudo i zapanjim kako je neko uspeo da sakupi novac i snimi dobar film. To su poduhvati koji nisu bili 60-ih i 70-ih godina. Tada se snimalo 35 filmova godišnje. Lepa brojka. A sad pet ili šest. Sad je štap i kanap i to se vidi. U moje vreme, ljudi su se spremali za film po pet godina. Tri godine se pisao scenario, a dve godine produkcija priprema film. Drago mi je što sam zakačila 60-e, 70-e, 80-e.
Kada ste upisivali istoriju umetnosti, izjavili ste da vam je potrebna diploma za crne dane. Da li ste imali egzistencijalne krize?
- Kako da nisam. Imala sam. Ostanem bez ijednog filma, televizijske uloge… Bila sam slobodni umetnik. Bila je frka kada mi ostanu samo dve predstave da igram. Ali izvukla sam se i preživela. Sve to nije bilo ozbiljno kao danas. Znala sam da neću umreti od gladi jer ima da se pozajmi. Tu su tata, mama, baka. Ako nemaju oni, imaju prijatelji. Danas niko nema i svuda je frka i ako vam se nešto desi, gde da tražite pomoć. I država je o nama brinula, pa smo dobijali i stanove. Ja sam u dvadeset i drugoj godini imala svoj stan, koji sam dobila od države. To su stvari koje se danas ne događaju ni na planeti.
Re: SFRJ NOSTALGIJA I SJETA...
- Kako da nisam. Imala sam. Ostanem bez ijednog filma, televizijske uloge… Bila sam slobodni umetnik. Bila je frka kada mi ostanu samo dve predstave da igram. Ali izvukla sam se i preživela. Sve to nije bilo ozbiljno kao danas. Znala sam da neću umreti od gladi jer ima da se pozajmi. Tu su tata, mama, baka. Ako nemaju oni, imaju prijatelji. Danas niko nema i svuda je frka i ako vam se nešto desi, gde da tražite pomoć. I država je o nama brinula, pa smo dobijali i stanove. Ja sam u dvadeset i drugoj godini imala svoj stan, koji sam dobila od države. To su stvari koje se danas ne događaju ni na planeti.
To su tekstovi, koji govore o pravom stanju u drzavi. To nije izmisljotina. To je bila istina. Stanovnici SFRJ su to znali. Dali su i postovali je drugo pitanje. Ljudsko bice je nazalost takvo. Kada se ima, je to nekako normalno. Tek kada se nesto izgubi, se odjednom shvati sta se imalo ( kao i u ostalom delu zivota ).
Zalosno je to sto danas niko nije spreman da se bori za priznanje istine koju smo imali. To je najveca tragedija. A ljudi koji su spremni da prekriju istinu, su spremni i sutra da prekriju druge pojave u drustvu.
I tako sve ide "dalje" a ustvari se kreces u "kruznom toku".
Valter
To su tekstovi, koji govore o pravom stanju u drzavi. To nije izmisljotina. To je bila istina. Stanovnici SFRJ su to znali. Dali su i postovali je drugo pitanje. Ljudsko bice je nazalost takvo. Kada se ima, je to nekako normalno. Tek kada se nesto izgubi, se odjednom shvati sta se imalo ( kao i u ostalom delu zivota ).
Zalosno je to sto danas niko nije spreman da se bori za priznanje istine koju smo imali. To je najveca tragedija. A ljudi koji su spremni da prekriju istinu, su spremni i sutra da prekriju druge pojave u drustvu.
I tako sve ide "dalje" a ustvari se kreces u "kruznom toku".
Valter
Re: SFRJ NOSTALGIJA I SJETA...
Mirjana Karanović, glumica:
Ja sam rođena u Jugoslaviji. Ja sam Jugoslovenka. Mnogo puta posle raspada te zemlje pitala sam se šta sam to ja sada, pogotovo što je formiranje novih država bilo povezano sa odbacivanjem bilo kakve veze sa tom ‘komunističkom tvorevinom koja je bila tamnica naroda’. Biti Jugosloven tada i jugonostalgičar danas ima negativno i pogrdno značenje. Danas sam zvanično Srpkinja ili Srbijanka, već kako kome odgovara. Jugoslavija je imala važnu ulogu u formiranju moje ličnosti, mog odnosa prema ljudima, prema svetu koji me okružuje. Ona je neodvojivi deo mog identiteta. Bila sam dete i nisam ništa znala o politici osim da je to nešto čime se bave odrasli i da se tako zovu novine koje je moj otac kupovao. Moji roditelji nisu bili religiozni i nikad nisam sebe doživljavala kao Srpkinju ili pravoslavku. Učila sam u školi i kod kuće da nisu važni ni vera, ni nacionalnost, da su važni ljudi. Čitala sam za lektiru dela iz čitave te velike zemlje i učila o istoriji, gledala sam predstave, TV drame i filmove na svim jezicima i dijalektima koji su postojali. Mladinsko gledališče, Kugla glumište, Oslobođenje Skoplja, Festival MESS, Paolo Mađeli, Dušan Jovanović, Dejan Mijač. U mojoj domovini su bila sva ta prelepa mesta: Hvar, Ohridsko jezero, Pohorje, Crno jezero na Durmitoru, Đavolja varoš, Motovun, Sveti Stefan, kafana T’ga za jug u Skoplju, pulska Arena. Azra, Film, Idoli, Orgazam, Haustor. Za mene je Jugoslavija bila najlepša i najuzbudljivija zemlja na svetu. I možda tada nisam mnogo putovala u druge zemlje da bih mogla da upoređujem, ali sada sam više nego ikada sigurna da je to zaista tako. Bila sam beskrajno ponosna što živim u Jugoslaviji. Verovala sam čvrsto i bila sam sigurna da će biti samo bolje i lepše. I danas verujem da je to moglo da se desi. Znam da je ta zemlja mrtva zauvek i ja sam to otplakala i prebolela. Znam gde živim, prihvatila sam neljubazne graničare i pečate u pasošu. Ono što danas znam jest da ću, bez ikakvog sentimenta, i dalje u svome biću biti Jugoslovenka. To je upisano u moju duhovnu genetiku i to se neće promeniti sve do moje smrti.
Ja sam rođena u Jugoslaviji. Ja sam Jugoslovenka. Mnogo puta posle raspada te zemlje pitala sam se šta sam to ja sada, pogotovo što je formiranje novih država bilo povezano sa odbacivanjem bilo kakve veze sa tom ‘komunističkom tvorevinom koja je bila tamnica naroda’. Biti Jugosloven tada i jugonostalgičar danas ima negativno i pogrdno značenje. Danas sam zvanično Srpkinja ili Srbijanka, već kako kome odgovara. Jugoslavija je imala važnu ulogu u formiranju moje ličnosti, mog odnosa prema ljudima, prema svetu koji me okružuje. Ona je neodvojivi deo mog identiteta. Bila sam dete i nisam ništa znala o politici osim da je to nešto čime se bave odrasli i da se tako zovu novine koje je moj otac kupovao. Moji roditelji nisu bili religiozni i nikad nisam sebe doživljavala kao Srpkinju ili pravoslavku. Učila sam u školi i kod kuće da nisu važni ni vera, ni nacionalnost, da su važni ljudi. Čitala sam za lektiru dela iz čitave te velike zemlje i učila o istoriji, gledala sam predstave, TV drame i filmove na svim jezicima i dijalektima koji su postojali. Mladinsko gledališče, Kugla glumište, Oslobođenje Skoplja, Festival MESS, Paolo Mađeli, Dušan Jovanović, Dejan Mijač. U mojoj domovini su bila sva ta prelepa mesta: Hvar, Ohridsko jezero, Pohorje, Crno jezero na Durmitoru, Đavolja varoš, Motovun, Sveti Stefan, kafana T’ga za jug u Skoplju, pulska Arena. Azra, Film, Idoli, Orgazam, Haustor. Za mene je Jugoslavija bila najlepša i najuzbudljivija zemlja na svetu. I možda tada nisam mnogo putovala u druge zemlje da bih mogla da upoređujem, ali sada sam više nego ikada sigurna da je to zaista tako. Bila sam beskrajno ponosna što živim u Jugoslaviji. Verovala sam čvrsto i bila sam sigurna da će biti samo bolje i lepše. I danas verujem da je to moglo da se desi. Znam da je ta zemlja mrtva zauvek i ja sam to otplakala i prebolela. Znam gde živim, prihvatila sam neljubazne graničare i pečate u pasošu. Ono što danas znam jest da ću, bez ikakvog sentimenta, i dalje u svome biću biti Jugoslovenka. To je upisano u moju duhovnu genetiku i to se neće promeniti sve do moje smrti.
Re: SFRJ NOSTALGIJA I SJETA...
Socijalna pravaZdravstvo i školstvo bili su besplatni. Liste za čekanje bile su kraće. Radno mesto bilo je sigurno kao smrt – praktično vam ga niko nije mogao oduzeti.
KontejneriNikada ni jedan čovek nije u SFRJ viđen da kopa po kontejnerima.Danas nema kontejnera koji svakoga jutra ne okuplja mnoge nesretnike, koji u njemu traže plastične boce, zavežljaje koje im ostavljaju dobri ljudi.
DeložacijeVrlo kratko: nije bio deložacija.
KreditiVrlo kratko: nekad su krediti zadavali glavobolju bankama a ne građanima, a 80-ih bi vrednost kredita zbog inflacije bila svedena na kutiju šibica. Dakako, nisu mogli svi dobiti kredit, ali oni koji su ga dobili bili su sretnici.
ZaposlenostNezaposlenost je bila i do četiri puta manja nego danas.
http://www.kutaknet.com/index.php/aktuelno/da-li-i-vi-zalite-za-nekadasnjom-jugoslavijom-milicija-je-stvari-resavala-odmah-zdravstvo-je-bilo-besplatno-i-jos-13-razloga-zasto-je-nekad-bilo-bolje?fbclid=IwAR0wpaPQVzbFYQbeQSQQGmu8m_dsvK-PkKnHXcYN5_WPWJvAiolvNt-VySU
KontejneriNikada ni jedan čovek nije u SFRJ viđen da kopa po kontejnerima.Danas nema kontejnera koji svakoga jutra ne okuplja mnoge nesretnike, koji u njemu traže plastične boce, zavežljaje koje im ostavljaju dobri ljudi.
DeložacijeVrlo kratko: nije bio deložacija.
KreditiVrlo kratko: nekad su krediti zadavali glavobolju bankama a ne građanima, a 80-ih bi vrednost kredita zbog inflacije bila svedena na kutiju šibica. Dakako, nisu mogli svi dobiti kredit, ali oni koji su ga dobili bili su sretnici.
ZaposlenostNezaposlenost je bila i do četiri puta manja nego danas.
http://www.kutaknet.com/index.php/aktuelno/da-li-i-vi-zalite-za-nekadasnjom-jugoslavijom-milicija-je-stvari-resavala-odmah-zdravstvo-je-bilo-besplatno-i-jos-13-razloga-zasto-je-nekad-bilo-bolje?fbclid=IwAR0wpaPQVzbFYQbeQSQQGmu8m_dsvK-PkKnHXcYN5_WPWJvAiolvNt-VySU
Stranica 2/2 • 1, 2
SFRJ4EVER :: SFRJ4EVER :: SFRJ4EVER :: ZAŠTO SFRJ?
Stranica 2/2
Permissions in this forum:
Ne možete odgovoriti na teme ili komentare u ovom forumu
Sun Mar 17, 2024 1:07 am by Valter
» DOKAZI, CEGA ....
Sat Jan 20, 2024 10:57 pm by Valter
» "KUD PLOVI OVAJ BROD?"
Mon Jan 15, 2024 12:48 am by Valter
» DALI ZNATE ZA OVO?
Sat Jan 06, 2024 1:01 am by Valter
» TKO SNOSI NAJVEĆU ODGOVORNOST?
Mon Dec 25, 2023 11:43 pm by Valter
» KRIVI SMO MI!
Mon Dec 25, 2023 12:38 am by Valter
» ISTORIJA JUGOSLAVIJE
Tue Nov 28, 2023 11:15 pm by Valter
» GOVORI DRUGA TITA
Tue Nov 28, 2023 10:48 pm by Valter
» TEžINA LANACA(BORIS MALAGURSKI)
Tue Nov 28, 2023 10:40 pm by Valter