DANAŠNJA OMLADINA

https://www.tacno.net/graditelji-mira/amer-obradovic-etnicke-poglavice-upravljaju-a-mi-smo-samo-slucajni-prolaznici/
Amer Obradović: “Etničke poglavice upravljaju a mi smo samo slučajni prolaznici”
Predrag Blagovčanin
Autor Predrag Blagovčanin 24.5.2019. u 14:56
„Kad boraviš u ratu i u logoru shvatiš da je to neka potpuno paralelna stvarnost koja nema veze sa životom. Ludilo krene i veoma ga je teško zaustaviti jer nenormalne stvari postanu normalne. Ja sam bio dijete i nisam imao nikakve veze sa ratom međutim, očigledno je postojala mržnja jer ono što se dogodilo nije se moglo dogoditi bez mržnje. Isto kao što ja ne mogu da mrzim bez obzira šta mi neko uradio jer nisam formatiran da mrzim. Ali rat je ipak neprirodno stanje kad razmišljaš iz današnje perspektive. Tad se u čovjeku probudi najgore i najbolje i samo je pitanje šta će od toga preći tu tanku granicu.“

Sa samo sedamnaest godina Amer Obradović je uhapšen od strane pripadnika HVO-a a nakon toga zatvoren u logor smješten u nekadašnjoj Koštanoj bolnici u Stocu. Kako sam tvrdi, njegova priča ne razlikuje se mnogo od ispovijesti njegovih vršnjaka u Stocu „jer malo ko je neokrznut prošao u ovom gradu“.

Nisam želio da idem u školu Herceg Bosne

Obradović je imao šesnaest godina kada je počeo rat u Stocu i Dubravskoj visoravni. Živio je u mjestu Borojevići pet kilometara udaljenom od Stoca i pohađao prvi razred stolačke gimnazije.

„Prvo su srpski rezervisti okupirali Stolac, a nakon toga u junu 1992. godine očigledno su se dogovorili da granica bude ona Banovine Hrvatske te se rezervisti povlače tako da je onda HVO preuzeo kontrolu nad gradom. Ja sam išao u školu koja je bila potpuno okrenuta obrazovanju, za razliku od ovoga što danas imamo, to su bili vrhunski profesori i vrhunski pedagozi. Kako se zaratilo djeca koja su se zadesila u Stocu i Dubravskoj visoravni išli su u Čapljinu zbog neposrednog rata, a ja nisam želio da idem u školu Herceg Bosne. To je bilo jedno od prvih pitanja u logoru kad su me isljeđivali „Zašto nisi htio da ideš u školu“, a ja sam tada već imao neki otpor da je to nešto što ne želim da mi piše u biografiji. Ni u kojem smislu nisam želio da budem pripadnik nečega što je nacizam.“

Period od 1992. do 1993. godine Obradović provodi u naselju Borojevići koje je etnički pomješano. Naglašava da do 1993. nikakvih problema sa komšijama hrvatske nacionalnosti nije bilo.

„Odnos je bio sasvim korektan. Mi nismo imali nikakvih problema sa komšija niti oni s nama. Niko od moje porodice nije bio u nekoj zavadi, pogotovo ne nekoj nacionalističkoj. Njive su nam bile zajedničke, put je bio zajednički, ja sam se družio isto sa hrvatskom djecom kao i sa bošnjačkom. U ratu je krenula ta nacionalna priča i to preraste u kolektivno ludilo.“

Prema riječima Obradovića u početku rata suradnja Bošnjaka i Hrvata je bila korektna međutim sa dešavanjima u Vakufu i Bugojnu moglo se pretpostaviti šta će se dogoditi u Stocu.

„U početku je bilo neke saradnje između Bošnjaka i Hrvata, tačnije dok se sa Srbima ne raščisti, a kasnije je došao period da se raščisti s nama. Kada su počeli sa „čišćenjem terena“ i hapšenjem Bošnjaka ja sam sa rođacima pobjegao u šumu. Nas je nekoliko bilo u toj jednoj od grupa koje su se krile u šumi. Sreća pa je bilo ljeto pa smo imali voće i povrće pa smo se od toga hranili. U tom skrivanju proveo sam mjesec dana. I na kraju pošto u mom selu žive Bošnjaci i Hrvati, komšije su vidjeli da nas četvorice nema bojeći se valjda za svoje kuće ili za svoje porodice oni su pozvali naše majke da nas zovu da se vratimo kući i da se predamo.“

Čovjek koji me zna čitav život me ispitivao, a poznanik spasio

Nakon poziva majki da se predaju, Amera Obradovića sa rođacima hapse pripadnici HVO-a i odvode u sjedište vojne policije u Koštanoj bolnici u Stocu.

„Kako su ljudi privođeni na ispitivanje Koštana je postala isljednički logor. Mene su 23. jula uhvatili, a logor je postao operativan početkom jula. Čim su nas doveli počelo je udaranje i prebijanje. Mene su prozvali na ispitivanje oko 1 sat iza ponoći. Tad me ispitivao jedan komšija koji je blizu mene živio. Donijeli su nekakav čekić da me udaraju po glavi i neku injekciju navodno kao neki serum istine sa ciljem da im ja kažem gdje se kriju druge grupe i gdje se krije oružje. Moj otac nije imao nikakvu pušku. I u tom ludilu jedan čovjek koji je bio u vojnoj policiji, a čija se sestra udala u moje selo i koji me je površno poznavao za razliku od komšije koji me je ispitivao, valjda je vidio da će me ubiti pa je došao i izvukao me kao da sa njim nešto radim u kuhinji. Tako me je spasio.“

Sticajem okolnosti Amerov otac, Ramo Obradović imao je autolakirersku radnju tako da je Amer poznavao većinu pripadnika vojne policije koji su maltretirali zatvorenike u Koštanoj bolnici. Dragana Krešića koji danas živi u Njemačkoj, a koji se sumnjiči za premlaćivanje i ubistvo Suada Obradovića, Amer je upoznao prije rata.

„Otac je lakirao aute tako da smo mi poznavali dosta ljudi, a i mene su pozvali tako da poslije toga nisam imao nekih problema. Al’ ja sam bio u mučilištu i ti ne možeš biti imun tu. Poznavao sam jednog od najgorih ljudi koji je sijao strah i trepet, Dragana Krešića. Imao je nekog golfa i ja sam ocu pomagao kad mu je farbao auto i valjda me zbog toga nije dirao. Ja recimo dođem i pitam njega da donesem vode i on kaže hajde. Neko drugi dođe isto pita i dobije batina. Tako da sam ja koristio tu neku hajmo reći „prođu“ kod tih ljudi i onda kad na primjer trebam čistiti kuhinju ukradem keks ili nešto da dam tim ljudima. Najveća blagodet je bila da ti neko donese obloga jer nije bilo nikakve medicinske pomoći osim hladne vode i krpe. Znao sam i Migu koji kad je udarao Amera Đulića mene je zaobišao jer me valjda poznavao.“

Obradović je u Koštanoj bolnici bio do početka oktobra 1993. godine kada ga nakon hapšenja druge grupe koja se krila u šumama prebacuju u civilni zatvor smješten u današnjim prostorijama stolačkog MUP-a. Iz civilnog zatvora izlazi zahvaljujući jednom Hrvatu kojem je Amerova sestra platila 4.500 maraka da ga izvuče iz zatvora.

„Kada je uhvaćena ova grupa od 20 momaka koji su se krili, nas su prebacili u civilni zatvor da ne svjedočimo kako prebijaju ove. U tom periodu ja nemam informacija šta mi je sa porodicom. Ne znam gdje mi je otac i majka, dvije sestre su prije rata otišle u Švicarsku. Tu sam čekao neko garantno pismo da se evakuišem. Tada dolazi jedan Hrvat kojem je moja sestra platila 4.500 maraka da me izvuče. On je napravio nekakve papire, mene puste iz logora, dođemo u Metković i vrate me sa granice. Nakon toga me pošalju 7 dana u samicu u Čapljinu. Sredinom oktobra opet me taj čovjek izvuče i nekako me prebaci do Splita odakle idem u Zagreb. U Zagrebu je bio Smajo koji je bio sa mnom u logoru, a kojeg je brat izvukao i tu smo se krili dok nismo pasoš izganjali.“

Obradović ističe da je boravak u Zagrebu bio traumatičan jer se dva mjeseca krio kako ga hrvatska policija ne bi uhapsila i deportovala nazad u BIH. Prema njegovim riječima odlazak pred ambasadu BIH je bio najriskantniji.

„Tu smo bili dva mjeseca i tu je grozno bilo jer smo se krili obzirom da su kupili ljude. Veliki je rizik bio otići pred ambasadu. Jednom tako u redu za ambasadu neki čovjek proziva mene “Ko je ovde Amer Obradović?“ Mislim javit ću se pa šta god bude. Taj čovjek reče „Ja sam Kudra, jesi li ti Ramin sin? Jel’ ti stari lakirer? Kažem jeste, a on kaže „Znam ja Ramu, on je dobar čovjek hajde uđi.“ I taj čovjek mi da pasoš.“

Iz pakla sam došao u raj, a onda sam se vratio

Nakon što je dobio pasoš po Amera Obradovića dolazi sestra i tetak. Plan je bio da preko Slovenije, Italije ilegalno uđe u Švicarsku.

„Sestra sa tetkom je došla po mene i onda smo vozom krenuli u Sloveniju ali ja nisam imao vizu tako da, kad je graničar prišao, mi smo se dogovorili da sestra kaže da sam poludio u ratu. Dok ona to govori ja se vrtim u krug pred tim čovjekom i on me pusti da uđem u Sloveniju. U Italiju sam ušao bez problema jer nije trebala viza, a u Švicarsku sam ušao ilegalno. Na prelazu Como-Chiasso sestra i tetak su normalno prešli, a ja sam izašao i prošao kroz carinsku zonu gdje su šleperi i kamioni. Ja gledam u centru te zone je neka kućica i carinik u kućici gleda televiziju. Ja njega vidim, a on mene ne vidi i ja lagano prođem kraj kamiona, a tetak mi rekao čim vidiš drugu ogradu to je Švicarska. Kad sam vidio tu ogradu ja sam preletio kraj tog graničara. Kako sam trčao ne bi me ni Bolt uhvatio.“

Sa dolaskom u Švicarsku Amer preko Crvenog krsta uspostavlja kontakt sa majkom i ocem koji je bio u logoru Gabela i Vitina, a koji je kasnije razmijenjen.

„Sa roditeljima se prvi put čujem preko Crvenog krsta. Iz pakla u kojem sam bio dolazim u raj. U internat u Švicarskim Alpama u koji su išla djeca direktora Swissair-a. Ja sam se integrirao u društvo ali nisam želio da budem neko ko je je napustio mjesto na kojem su živjeli moji preci stotinama godina. To je nešto što je presudilo. To ti niko ne može oduzeti ni HVO, ni politika niti bilo šta. Kad gledaš Stolac to su slične priče. Nije moja nešto drugačija od iskustva mojih vršnjaka. Vrlo rijetki su ljudi koji su ostali neokržnjeni. I svi su se vratili jer je potreba da tu ljudi žive jača i od nacionalizma i od HDZ-a.“

Nakon završetka srednje škole u Švicarskoj Amer Obradović se vraća u BIH. Počinje studirati u Sarajevu, a 1998. godine sa roditeljima koji su živjeli kao izbjeglice u Blagaju vraća se u svoju porodičnu kuću koja je nekoliko dana prije njihovog povratka minirana. Kako navodi strukture HDZ-a učinile su sve kako bi onemogućile povratak Bošnjaka u Stolac.

„Početkom aprila 1998. godine nam miniraju kuću i razruše je do temelja. U našoj kući je živjela neka hrvatska porodica. Kad smo se trebali vratiti političke strukture HDZ-a su nam minirale kuću. Prvo smo osposobili garažu gdje smo bili godinu dana dok nismo renovirali kuću. Mislim da je HDZ u tom svom nacionalističkom ludilu nanio najviše štete Bošnjacima ali je uveliko unazadio i Hrvate. Paradoks je da je više komšija Hrvata napustilo Stolac nego Bošnjaka. Uništili su firme i perspektivu svima, misleći da se ljudi neće vratiti ali su usput uništili i perspektivu Hrvatima.“

Stolac je grad u kojem zločinci slobodno hodaju, grad u kojem se danas 2019. godine djeca u školama dijele po osnovu nacionalne pripadnosti. Amer Obradović smatra da se ta sumorna realnost može promijeniti.

„Ja sam bio puno optimističniji dok sam bio mlađi. Budućnost koju smo mi zamišljali prije dvadeset godina je bila mnogo bolja nego danas, a ratne rane su bile još svježe. Danas mi se čini da se bilo kakva promjena ne nazire. Nažalost, etničke poglavice upravljaju a mi smo samo slučajni prolaznici. Međutim, ljudi ovdje žive stoljećima i to je nemoguće uništiti. U konačnici i Bosna i Hercegovina je takva. Da nije, davno bi nestala. Kad posmatraš ovu državu skoro da nema ni jedan razlog da postoji, a postoji zbog ljudi koji je drže živom. Ako postoji rješenje za Stolac postoji i za BIH. Pokazali smo da je rat pobjediv. Izgulili smo u ratu ali pobijedili u miru ali ukoliko želimo da Stolac ima budućnost mora se promijeniti obrazovanje, zdravstvo, mora doći autoput i to je život, a to Stolac ne može sam i za to se treba boriti. Ne može se odustati i naša djeca moraju shvatiti da je ogromna šteta da se stoljeća utkana u ovu zemlju prospu zbog etničkih podjela.“

Predrag Blagovčanin

https://www.slobodnaevropa.org/a/29988061.html
Mladi odlaze tamo gdje im se nudi mogućnost'
Uprkos ekonomskom oporavku zemalja Zapadnog Balkana i formiranju novih radnih mjesta, mladi ljudi iz regiona nisu dobili priliku da se zaposle, kaže u razgovoru za Radio Slobodna Evropa Vanja Ivošević, stručnjak za pitanja politika nauke, obrazovanja i zapošljavanja u Vijeću za regionalnu saradnju (RCC).

Ivošević napominje da omladina u zemljama regiona uglavnom radi u neformalnom sektoru, te da je najveći problem to što vlasti Zapadnog Balkana ne stvaraju kvalitetna radna mjesta.

RSE: Kakav je položaj mladih kada je riječ o zapošljavanju u zemljama Zapadnog Balkana?

Ivošević: U proteklih deset godina došlo je do ekonomskog oporavka i vidimo polagan ali stabilan rast bruto domaćeg proizvoda u svih šest zemalja Zapadnog Balkana. Od 2012. vidimo i oporavak u smislu povećanja broja poslova u regiji. Kreirano je 700.000 novih poslova, međutim ti novokreirani poslovi nisu otišli mladim ljudima, zapravo su dobitnici srednjovječne osobe. Tako da u tom smislu Zapadni Balkan ima loše stope zapošljavanja mladih, posebno u odnosu na Evropsku uniju.

Iako je došlo do porasta stope zapošljavanja mladih na Zapadnom Balkanu, ta stopa je na 35 posto otprilike, varira između zemalja. Jedan od ključnih problema je što potrebe na tržištu rada nisu usklađene sa obrazovnim sistemom. S druge strane, imamo veliki odljev mozgova i veliki odlazak mladih ljudi. U tom kontekstu imamo neke probleme koji se strukturno moraju početi rješavati. Jedan od problema na Zapadnom Balkanu je to što se vlade dosta fokusiraju na aktivne mjere zapošljavanja, dok malo brinu o pomoći biznisima, poslodavcima i firmama, na to kako otvoriti nova radna mjesta i kako olakšati porezni teret na zapošljavanje. To je jedna od zajedničkih točaka svim zemljama Zapadnog Balkana – da se politike zapošljavanja najvećim dijelom bave aktivizacijom a puno manje potporama otvaranju novih firmi, formalizaciji rada.
/**/ /**/ /**/ Ilustrativna fotografija
Pročitajte i ovo:
Iz BiH ne odlaze samo 'mozgovi', već i 'ruke'

Dosta mladih je na neformalnom zapošljavanju, na nesigurnim pozicijama, znači na kratkoročnim ugovorima, bez jasne perspektive da li će im se ugovori produžiti. Tako da nedostaje politika koja daje odgovore na pitanja: Kako zadržati mlade? Kako omogućiti prvi posao? Kako osigurati kvalitetu zapošljavanja? S druge strane imamo problem tranzicije iz škole ili univerziteta ka tržištu rada, zbog neusuglašene obrazovne politike sa politikom zapošljavanja. Obrazovanje je uvijek dugoročna strategija i ne može se uvijek predvidjeti u kojem smjeru će određeno tržište rada ići. Međutim, vidimo da je u posljednjih deset godina u zemljama Balkana dodano preko pola miliona visoko obrazovanih u radnu snagu. Međutim, većina te radne snage je u društvenim i humanističkim znanostima i u tom kontekstu je teško očekivati da će svi moći naći zaposlenje. To je nešto što zapravo nijedna zemlja nema do kraja osmišljeno. Još uvijek imamo jaku autonomiju univerziteta, koji na neki način čuvaju poziciju, jer im finansiranje ovisi o broju studenata na fakultetima, pa samim tim svi imaju poticaje privlačiti što veći broj studenata, bez razmišljanja o kvotama, da li će ti mladi kasnije imati prilike na tržištu rada.

RSE: Koliko je nazaposlenih mladih ljudi na Zapadnom Balkanu i koliko su oni aktivni u odnosu na, recimo, vršnjake iz zemalja Evropske unije?

Ivošević: Uz to što imamo veću nezaposlenost mladih ljudi u odnosu na Evropsku uniju, imamo i veći broj mladih, koji nisu niti u obrazovanju, niti u zapošljavanju, niti traže posao. To znači da smo ih na neki način deaktivirali, da se ti mladi ne osjećaju da će naći jednog dana posao i nemaju osjećaj da im društvo pruža mogućnost. To je dosta opasna situacija. Mislim da je jako bitno da vlade usmjere politike zapošljavanja ka tim mladim ljudima, da bi osmislili dobre politike aktivizacije mladih. Kod nas je problem što te mjere za zapošljavanja mladih su u odnosu na Evropsku uniju vrlo malo finansirane.
/**/ /**/ /**/ Ilustrativna fotografija
Pročitajte i ovo:
U Hrvatskoj 'epidemija' rada na određeno vrijeme

Mi ne ulažemo dovoljno u mjere zapošljavanja, mi ih imamo, ali ulažemo gotovo trećinu u odnosu na Evropsku uniju, mislim finansijski. To znači da one dolaze do vrlo malog broja mladih ljudi. Često vidimo da na Zapadnom Balkanu institucije imaju tendenciju da mjere zapošljavanja usmjere prema skupinama koje u pravilu i lakše nalaze posao. Veliki broj mjera se odnosi na visoko obrazovane mlade a i istraživanja nam pokazuju da su oni ti koji lakše nalaze posao i kraće su na tržištu rada.

RSE: Možete li rangirati gdje je najteža situacija u zemljama Balkana?

Ivošević: Najveći problem nije rangirati zemlje, nego koliko je velika razlika između urbanog i ruralnog područja. U urbanim dijelovim zemalja na Balkanu veće su stope zapošljavanja, ipak veće su mogućnosti. U ruralnim i siromašnim područjima, tamo nema ulaganja i tamo realno nema potražnje za poslom.
Embed Podijeli
Ne okreći se sine
Embed Podijeli
Kod je kopiran u vaš clipboard.
širina px Visina px

Podijelite na Facebooku
Podijelite na Twitteru

The URL has been copied to your clipboard

No media source currently available
0:00 0:05:17
0:00
Direktan link

RSE: Govorimo o mobilnosti mladih ljudi o odlasku u potrazi za boljim uslovima, ne samo zbog poslova, već zbog boljeg sistema. Već godinama se govori o ovom problemu. Koliko je to bio alarm vladama da naprave neku kvalitetniju politiku zapošljavanja i zadrže mlade na Balkanu?

Ivošević: Mislim da su vlade uložile puno u osmišljavanje mjera za zapošljavanje, ali nemamo razvijene politike da se ti mladi koji su otišli vrate ili da se mladima koji su otišli (iako je nerealno očekivati da se u kratkom vremenu vrate u zemlje iz kojih su otišli), da se barem na neki način povežu sa tržištem rada i firmama u regiji. Kako taj potencijal koji imamo izvan naših zemalja iskoristiti? Znam za jednu inicijativu u Crnoj Gori sa novom ministricom znanosti, koja je pokušala okupiti mlade koji su završili doktorat u Evropi i povezati se sa univerzitetima i znanstvenom zajednicom unutar Crne Gore. Recimo to su zanimljive inicijative.

RSE: Koliko političke strukture rade na stvaranju kvalitetnih radnih mjesta?

Ivošević: To je najveći problem na Balkanu što se ne radi na kvaliteti radnih mjesta. Dakle, vidmo da privrednici operiraju u nekom okruženju koji oni procjenjuju kao relativno nestabilno. Ne mogu procijeniti kakav će im biti realan rast i onda u toj situaciji ne mogu, naprimjer, reći: 'OK, nama treba troje radnika za sljedećih deset godina'. To utiče na mladu radnu snagu, jer oni su ti koji traže to prvo zaposlenje, koje je najčešće na nekim kratkoročnim ugovorima. Često je to neformalno, plaćeni su možda na crno. Tako da upravo bi vlade trebale raditi na osiguranju stabilnog okruženja.

S druge strane, neka istraživanja koja su se fokusirala na poreze u regiji su vrlo jasno pokazala da su ta porezna opterećenja na rad izuzetno visoka. Možda postoji potreba da se ta porezna opterećenja, posebno za prvo zaposlenje za mlađe ljude, smanje. U Srbiji imaju izuzetno zanimljiv program koji se odnosi na mlade sa poteškoćama u razvoju, koji je dosta efikasno uspio potaknuti privredu da zapošljava mlade. Jedan od velikih segmenta tog programa je upravo olakšavanje poreznog tereta, privrednicima koji zapošljavaju mlade sa poteškoćama u razvoju. Recimo, ako bi se iskustva takvih programa mogla prenijeti na druge grupe mladih, to bi koristilo široj populaciji i moglo bi se prenijeti i u druge zemlje regije.

RSE: Uzmimo primjer Hrvatske. Koliko se ulaskom u Evropsku uniju otvorio problem odlaska? Mobilnost ima svoje prednosti, ali ima i mane. Kakvi problemi očekuju zemlje koje se približavaju Evropskoj uniji?

Ivošević: Istina je da je u Hrvatskoj upravo sa ulaskom u Evropsku Uniju, više mladih otišlo upravo u ovim godinama, jer im se otvorilo tržište rada Evropske unije, posebno u nekim zemljama koje nisu tradicionalno bile zemlje u koje su Hrvati odlazili. Recimo, Irska se pojavila kao nova destinacija, dok su Njemačka i Austrija uvijek bile izlazna tržišta za ovu regiju. Mislim da je primjer Hrvatske izuzetno bitan za Zapadni Balkan. Kao možda i primjer Slovenije u odnosu na to kako transformacija u toku pregovora ne može biti samo forma na papiru.


Pristupni pregovori se zapravo dosta fokusiraju na prijenos zakonskog okvira Evropske unije, ali taj proces nužno ne tjera da se reformiraju ekonomije i politike prema privredi, prema mladima i prema tržištu rada. Izvan Evropske unije postoji natjecanje sa zemljama regiona, možda malo sa drugim zemljama Evropske unije. Kada je država unutar EU, natječe se sa svim članicama, građani imaju ista prava. Ako zemlja nije provela sustavnu reformu obrazovanja kako bi ponudila kvalitetno obrazovanje, najbolji studenti će otići na druge univerzitete. Ako ne nudite zanimljive i kvalitetne mogućnosti mladima, oni će onda otići na ona tržišta, gdje im se te mogućnosti nude.

https://www.slobodnaevropa.org/a/odliv-mozgva-srbija-adio/29623544.html
Odliv mozgova iz Srbije: A sad, adio!
Autorka: Jovana Georgievski

“Moj stariji brat je već otišao, a i mene roditelji podržavaju da potražim posao u inostranstvu”, priča Milica Vasić, studentkinja završne godine hemije u Beogradu.

“Sve je više mladih sa završenim fakultetima koji ne mogu da nađu posao u struci, pa rade po kafićima i trafikama. Ne želim da budem jedna od njih”, zaključuje Vasić.

Utisci sagovornice Radija Slobodna Evropa (RSE) poklapuju se sa onim što je pokazalo istraživanje Ministarstva prosvete, nauke i tehnološkog razvoja Vlade Srbije, kao i kabinet ministra zaduženog za demografsku i populacionu politku i Republički zavod za statitstiku.

“Nalazim se na raskršću i boli me što moram da odem – a moram, jer u ovoj državi stvarno ne mogu više. A sve što bih želela je da ne moram. Pozdrav, Sofija”, komentar je jedne od ispitanica u okviru istraživanja “Migracije studenata“.
Istraživanje je pokazalo da svaki treći student po završetku studija planira da ode u inostranstvo. Polovina od tog broja ne razmišlja o povratku.

“Srbija je vodeća zemlja u regionu po iseljavanju mladog stanovništva”, podsećaju analitičari koji su početkom godine takođe sproveli istraživanje o migracijama studenata na uzorku od oko 11.000 mladih sa državnih i privatnih fakulteta. Najveći broj ljudi odlazi u Nemačku, SAD, Austriju, Švajcarsku i Kanadu.

Devedeset odsto ispitanika reklo je da ih roditelji podržavaju u odluci da emigriraju.

Anastasija Ninković, studentkinja druge godine na Biološkom fakultetu u Beogradu, kaže za RSE da planira da napusti Srbiju nakon završenih studija, a možda i pre.

“Želim da se bavim naukom, a ulaganja Srbije u ovu oblast su jako mala. Mislim da na Balkanu generalno ne mogu da se bavim naukom, pa ću morati da pokušam na nekom stranom institutu, u Americi, Španiji, Australiji... Ovde sve treba da se promeni”, ocenjuje Ninković.

https://www.slobodnaevropa.org/a/srbija-i-bih-nema-posla-bez-partijske-knjizice/27478604.html
Srbija i BiH: Nema posla bez partijske knjižice
U Mostu RSE razgovaralo se o tome zašto su Srbija i Bosna i Hercegovina neslavni rekorderi u odlivu mozgova. Srbija zauzima drugo mesto u svetu, a Bosna i Hercegovina peto. Sagovornice su bile dve aktivistkinje Inicijative mladih za ljudska prava - Anita Mitić i Alma Mašić. Anita Mitić je direktorka te organizacije u Beogradu, a Alma Mašić u Sarajevu.

Bilo je reči o tome da li je jedan od razloga odlaska mladih, obrazovanih ljudi atmosfera u društvu u kome vladaju korupcija i nepotizam, da li je uslov da se u svojoj zemlji dobije posao članstvo u vladajućoj partiji, koliko su lažni doktorati visokih funkcinera oborili ugled akademskiih titula u Srbiji, kakve su posledice hiperprodukcije fakultetskih diploma u Bosni i Hercegovini, zašto vlast nije zabrinuta zbog odlaska mladih ljudi u inostranstvo, koliko su materijalni gubici zbog odliva mozgova, da li su mladi izgubili svaku nadu da mogu nešto promeniti u svojim zemljama, kao i o tome šta da rade mladi ljudi, koji ne vide perspektivu u Bosni i Hercegovini i Srbiji, u situaciji kada se evropsko tržište rada sve više zatvara.
Omer Karabeg: Postoji li zvanični podatak koliko je mladih ljudi prošle godine otišlo iz Srbije u potrazi za poslom?
Anita Mitić: Zvanični podaci još uvek nisu objavljeni za 2015. godinu. Prošlogodišnji trend je bio da se mladi ljudi, kada jednom odu, uopšte ne vraćaju. Jedno vreme su se poneki vraćali, ali sada se niko ne vraća. Primećeno je takođe da mladi ljudi, kada ne mogu da dobiju posao u svojoj struci, prihvataju bilo kakve poslove samo da ne bi živeli u Srbiji.
Omer Karabeg: Do sada je važio podatak da 12.000 mladih godišnje napušta Srbiju. Mislite li da se taj broj povećao u 2015. godini?


Anita Mitić: Mislim da jeste i da će broj mladih koji odlaze sve više rasti, pre svega zbog onog čuvenog pitanja - a zašto bismo ostajali. Ja to vidim i u vlastitom okruženju. Sedmoro ili osmoro mojih prijatelja i poznanika je prošle godine napustilo Srbiju.

Alma Mašić: Nezvanični podatak za Bosnu i Hercegovinu je da je prošle godine otišlo 10.000 mladih ljudi. Zanimljivo je da najviše odlaze ljudi između 25 i 30 godina, znači već zreli, formirani stručnjaci. Oni, kao što je slučaj i u Srbiji, često prihvataju slabije plaćene poslove, prihvataju bilo šta, jer su čvrsto odlučili da po svaku cijenu odu iz Bosne i Hercegovine. Oni su shvatili, da bez obzira koliko pokušavali i trudili se, ne mogu ništa promijeniti u ovoj zemlji. Protesti u februaru 2014. probudili su neku nada, ali nakon njihovog sloma ponovo je zavladala apatija. Mislim da je propast protesta uveliko uticala na masovni odlazak mladih.
Omer Karabeg: U Srbiji i Bosni i Hercegovini dominira takozvano partijsko zapošljavanje. Mlad čovek, ako hoće da dobije posao, mora da se učlani u podmladak neke političke stanke. Oni koji neće da krenu tim putem, moraju tražiti posao van zemlje.


Anita Mitić: U Srbiji to nisu neke od političkih partija. U ovom trenutku reč je samo o jednoj partiji - vladajućoj Srpskoj naprednoj stranci u koju treba da se učlanite da biste dobili posao. U Srbiji nema posla bez članske karte vladajuće partije. Mnogi, međutim, neće da pristanu na taj uslov, pa ostaju bez posla. S druge strane, mladi ljudi koji su članovi opozicionih partija, imaju probleme na poslu. Zbog svega toga među mladima je zavladala apatija i sve više njih se rukovodi logikom - zašto ovde da živim, mučim se i nerviram, idem napolje, radiću bilo šta.
Alma Mašić: Ranijih godina bila sam pozitivno iznenađena kada su mladi ljudi počeli masovno da ulaze u političke stranke. Mislila sam - evo, u politiku ulaze mladi, dolaze nove, svježe snage koje će donijeti promjenu. Ispostavilo se, međutim, da su mladi u svem ovom beznađu, očaju i besperspektivnosti shvatili da je jedini put da se dobije posao i napravi kakva-takva karijera da se učlane u političke partije. Zato je danas u Bosni i Hercegovini prilično visok postotak mladih ljudi u političkim strankama. A to znači povlađivanje liderima i bezpogovorno dizanje ruku.
Omer Karabeg: Da li je jedan od razloga odliva mozgova i atmosfera u društvu? Mladi vide da u društvu vlada korupcija i nepotizam, da se ne cene rad i znanje, pa sanjaju o tome da odu tamo gde će se ceniti njihovo znanje.


Anita Mitić: Apsolutno. Društveni kontekst, u kome mladi danas žive, je praktično nepodnošljiv. Zato i ne mogu da ih krivim što odlaze, jer oni žele da njihove karijere zavise od njihovog znanja, a ne od toga da li će se dopasti nekim moćnim ljudima koji nemaju nikakve veze sa onim čime se oni bave. Oni neće da budu zatočenici tuđih odluka, neće da žive u bolesnom društvu prepunom korupcije i nepotizma, nego hoće da svoj život uzmu u svoje ruke i od njega nešto naprave.

Alma Mašić: Svaki čas na Facebooku, u novinama, na televiziji, vidim ljude iz Bosne i Hercegovine, Srbije i drugih država sa Balkana koji prave uspješne karijere u inostranstvu. Jedna mlada žena je članica parlamenta, jedan je dobio masu medalja za inovacije i tako dalje. Hvalimo ih kako su pametni i obrazovani, ponosimo se njima, pričamo kako su pametniji od tih tamo Šveđana, Amerikanaca i Kanađana, a niko da se zapita da li bi ti ljudi uradili istu stvar u Bosni i Hercegovini ili Srbiji da su imali uslove, da smo im dali samo polovinu ili bar trećinu onoga što su tamo dobili. Tamošnja društva su prepoznala njihove vrijednosti, a ovdje njihova karijera zavisi od toga da li će neko zamoliti nekog moćnika da mali bude primljen na posao.

Nekada je omladina bila ta koja je unosila svezinu u sve pore zivota. Danas od toga nema ni traga.
Sasvim jasno se pokazuje mentalitet koji su vecina od maldih dobili od svoje porodice kao vaspitanje na put u bolji zivot. Ako zelite i sami da se uveriti u to, pogledajte na internetu komentare. posebno u delovima, kao sto su YOUTUBE ( jugoslavija ) ili FB. Zalosno je, kako mladi ljudi koji ocito nemaju pojma o istoriji nasih naroda komentarisu priloge jugoslovena. Ti prilozi ( komentari ) jasno pokzuju i nivo inteligencije te nase omladine.
To su ljudi, koji ce nas sutra voditi u bolju buducnost.
Licno nemam nista protiv konstruktivne kritike, ali vecina vredja i to na naj siroviji nacin. Kada su komentari u pitanju se moze jasno videti da je omladina na teritoriji bivse SFRJ jednaka. Samo nianse su razlicite. Vecina komentara je ispod Linije kajisa. Zalosno. A svi tvrde da su spremni za evropu? Nebi se moglo reci da jesu.
Zato vas mlade molim, kada ste sa prijateljima pokusajte im objasniti da komunikacija pokazuje ujedno i nivo licne inteligencije.

Sve je vise stranaca na nasim podrucijima, dali kao radnici dali kao vlasnici objekata. To je normalan tok kapitalizacije i Demokratije. Zato se treba prilagoditi situaciji u kojoj se nalazimo. Jedino tako se moze krenuti ka boljem sutra.


Valter

Skracena verzija.

Dalkem ovako.

1.) Promatraj situaciju. Tamo gde su ljudi najneinteligentniji ( to s nama nema nikakve veze ) je najlakse stvoriti nered .
2.) Zavadi, pa vladaj. Potkupi sve redom. Ali prvo one koji su najodgovorniji ( to s nama nema nikakve veze ). To naravo kod nas nikako nece proci jer mi imamo svetlu istoriju.
3.) Cekaj POGODAN TRENUTAK, DA "POGURAJ KOLA", naravno niz breg. To kod nas nemoze da se desi, posto nasi ljudi znaju sta znaci zakletva i USTAV.

4.) Pokusaj svo vreme konflikta tapsati sve ( pojedinacno) redom po ramenu. Tvrdi im da si njihov prijatelj i da ces sve dati od sebe da im pomognes. Naravno, samo ako imas neku korist od svega.

5.) Niuko, slucaju ne zaboravi tvoj glavni zadatak "Zadovoljan svetski poredak". Sto vise ljudi ubedis da su samo u jednoj zajedniskoj instituciji su i sigurni. U danasnje vreme se jedino zajedno mozemo od nahpadaca odbraniti. Sad kad su svi razedinjeni ( to mi nismo hteli ) ih treba privoleti da se svi udruze u jednu zajednicku odbrambenu snagu. Tako ce biti svi zasticeni. A "MI" cemo pomoci da se sve unisteno ponovo izgradi, Naravno onako kako ( mi hocemo ) to treba. Da bude za sve ( posebno za nas ) dobro. Jer, ima ljudi, koji su tu da pomognu. Ima ljudi, koji su tu da tu pomoc sprovode, onako kako im se to zapovedi. Da svima bude dobro. Sve sto se na teritoriji bivse SFRJ odigralo je isto deo plana. Kao i svi ostali namesteni konflikti. "Naivni nacionalisti" misle da je to njihova zasluga. No sacekajte…...

NOVI SVETSKI POREDKA, koraca vec uveliko prema svom cilju, dok velika vecina i dalje spava. Neki misle da ce prespavati sve dogadjaje, to ovoga  puta nece biti slucaj. Zato je bolje da se probudite na vreme,sat nema milosti. On odkucava vreme. A vremena je sve manje. Nemojte mi posle doci sa, nismo znali.

Pozdravljam vas sve.

Valter

Pametni ni negledaju takve emisije. Ali, ocito da ima puno onih "drugih" jerbi inace prekinuli emitovanje.

https://www.vecernji.hr/vijesti/policija-upala-na-party-s-300-tinjak-ljudi-krenuli-ih-vrijedati-i-gadati-bocama-reagirala-i-interventna-1481952

Totalni kaos kod Sinja: Policajci upali na korona tulum, tristotinjak mladih ih zasulo bocama
Vlasnik objekta (20) koji je organizirao ovo masovno okupljanje je u međuvremenu uhićen

https://objektiv.rs/vest/626537/ubij-ubij-hrvata-vedrana-objavila-skandalozan-tekst-progovorila-o-svim-napadima-na-srbe-u-lepoj-njihovoj/?utm_source=alo.rs&utm_medium=exchange
“Ubij, ubij HRVATA!” Vedrana objavila SKANDALOZAN tekst: Progovorila o svim napadima na Srbe u Hrvatskoj
Njen tekst prenosimo u celosti
Hrvatski pisac Vedrana Rudan objavila je novi blog sa naslovom “Ubij, ubij Hrvata” u kom piše o teškoj situaciji u Hrvatskoj zbog borbe sa virusom korona, ali i ustaškom incidentu u Borovom Selu.

Njen tekst prenosimo u celosti:

Grupa divljaka je u Borovom Selu u pratnji policije urlala : “Ubij, ubij Srbina!“. Navodno „navijači“. Narušavali su javni red i mir. Normalnima je jasno da je to bilo kazneno delo „javnog podsticanja na nasilje i mržnju“. Za takvo nedelo predviđena je kazna do tri godine zatvora, za organizatore do pet.

U Hrvatskoj se ništa ne odvija spontano. Momci nemaju kune u džepu. Za pivo i sendvič urlaće štogod naručiocima padne na pamet. Ko su naručioci nećemo saznati.

Što bi ovde i danas u Hrvatskoj zaista trebala biti vest koja lomi? Dnevno od korone umire pun autobus ljudi, onaj veći. Kuda oni koji moraju trpaju sve te leševe?

Kad neko umre od korone, njegovi najbliži, uglavnom nisu vakcinisani, moraju ostati u karantinu. Pogreb smeju organizovati tek nakon nekoliko dana. Mrtvaci se gomilaju. Bolnice nemaju dovoljno frižidera, pa uskaču groblja koja takođe nemaju dovoljno frižidera, pa uskaču…Gde se smrzavaju naši pokojnici? U mesarama? Velikim trgovačkim centrima? Zatvorenim hotelima? Možda sam perverzna, ali baš ne bih želela ležati mrtva, žuta i kruta između dva goveđa buta.

Pred par je dana šef riječkog KBC-a postao udarna vest jer je jednoj vernici udovici obećao da će narediti da joj muža obuku pre nego ga polože. Samo je jedan hrvatski kovid katolik otišao obučen Bogu na istinu? Zašto?

Čitam ovih dana transkripte. Dve naše političarke snimljene su dok preko telefona organizuju kriminalne akcije. Ko je pustio snimak? To je najčišće uznemiravanje javnosti i širenje panike. Je li moguće da Hrvatskom vladaju ovakve spodobe? Onoga ko je objavio snimke trebalo bi živoga baciti u veliki frižider, ako još ima koje slobodno mesto. Naravno da nas one dve ne bi uznemirile kad bismo znali da će robijati godinama. Neće.