KOMUNIZAM I SOCIJALIZAM

Slaven Mon Sep 15, 2008 4:32 am

"KOMUNIZMA JOŠ NIJE BILO"

"Niti je Oktobar 1917. godine u Rusiji značio pobjedu komunizma,niti je pad Berlinskog zida značio poraz komunizma.

Prve komunističke ideje pojavile su se već u starim civilizacijama Istoka i Mediterana,a na određeni način pronosili su ih i prvi kršćani.

U modernoj epohi,koja je počela u Evropi s humanizmom i renesansom, komunističke su ideje po prvi put jasnije formulirane u Francuskoj revoluciji,za koju je rečeno da je bila "divan izlazak sunca".

Kao što je pisao G. Lukacz,Francuska revolucija nije težila samo za tim da ukine feudalni poredak,već je stremila i "preko buržoaskih horizonata", imajući pred očima jedno buduće društvo koje bi bilo "zajednica dobara i radova".

Najpotpunije je zahtjev za jednim takvim društvom obrazlagao Gracchus Babeuf,vođa i mislilac pokreta "jednakih".

"Zavjera za jednakost",kojoj je Babeuf stajao na čelu,htjela je da se "komunizam uvede u društvenu i političku stvarnost".

A onda su polovicom 19. stoljeća Karl Marx i Friedrich Engels kumovali pretvaranju tadašnjeg Saveza pravednika u Savez komunista,partiju evropskog radništva,i poručili da "Evropom kruži bauk - bauk komunizma".

U "Komunističkom manifestu" objašnjavali su potrebu,ali i historijsku neminovnost,da proletarijat,klasa modernog društva koja svojim radom stvara materijalna dobra,treba da zbaci kapitaliste,klasnog eksploatatora svog rada,preuzme vođenje društva i preuredi ga u društvo bez klasa, privatnog vlasništva i eksploatacije.

Uostalom,kao što je to Karl Marx još ranije u "Tezama o Feuerbachu" napomenuo,"filozofi su svijet različito tumačili,a radi se o tome da se on promijeni".

Ideje socijalizma i komunizma bile su inače u to vrijeme,kada Marx skicira svoju teoriju revolucije,koja bi trebala uspostaviti komunističko društvo,prilično rasprostranjene diljem Evrope,ali se radilo o pukim i naivnim konstrukcijama i o raznim zamislima vraćanja u neko prvobitno, primitivno društvo.

Marx i Engels utoliko su u "Komunističkom manifestu" podvrgli bespoštednoj kritici "reakcionarni socijalizam",u koji su svrstali feudalistički, sitnoburžoaski i njemački ili "istinski" socijalizam, zatim "konzervativni ili buržoaski socijalizam" i najzad "kritičko-utopistički socijalizam i komunizam".

Komunizam kao teorija,a zapravo vizija revolucionarnog preobražaja društva,te kao pokret postoji,dakle,od vremena,kada je napisan "Komunistički manifest" i kada je u Londonu,novembra 1847. godine,osnovan Savez komunista,tada još uvijek tajno međunarodno radničko udruženje, koje okuplja,kako stoji na početku "Komunističkog manifesta",komuniste najrazličitijih narodnosti.

Prva,Druga i Treća internacionala bile su na međunarodnom planu organizirani izraz praktičnih političkih nastojanja da se komunistička teorija ozbiljuje i da komunistički pokret djeluje na ostvarenju svog krajnjeg cilja - komunističkog društva.

Pobjeda Oktobarske revolucije u Rusiji 1917. godine dovela je do preuzimanja vlasti od strane komunista u jednoj zemlji,i to nerazvijenoj, ma koliko god da je bila i prostrana.

A sama Oktobarska revolucija bila je pak događaj koji je pokazivao da bauk komunizma počinje kružiti svijetom.

No,daleko od toga da je time komunizam i pobijedio.

U Rusiji 1917.godine i u još petnaestak zemalja nakon Drugog svjetskog rata proklamirana je "izgradnja socijalizma",kao "prelaznog društva", koje je,doduše,proglašavano i "nižom fazom komunizma".

Radilo se o socijalizmu nerazvijenih zemalja,koji je u razvoju proizvodnih snaga nastojao dostići i prestići kapitalizam razvijenih zemalja,a u političkom smislu je počivao na monopolu jedne partije,komunističke, koja se proglasila avangardom.

I upravo se taj i takav socijalizam stropoštao zajedno sa Berlinskim zidom, koji ga je bodljikavom žicom dijelio od kapitalizma.

On,naime,u kratkom vremenu nije mogao ni dostići ni prestići kapitalizam ni u tehnologiji,ni u proizvodnosti,ni u ponudi i potrošnji dobara,ni u razini tehničke civilizacije.

Zatvoren u sebe,suočen sa kapitalističkim svjetskim tržištem,prisiljen na redukciju političkih sloboda,pa i na ograničavanje ljudskih prava, socijalizam nerazvijenih zemalja raspao se u vlastitim protivurječnostima, ustuknuo je pred razvijenijim proizvodnim snagama,većom ponudom dobara,političkom demokracijom i većom razinom zaštite i ostvarivanja ljudskih prava i sloboda kapitalističkog svijeta.

Doduše,u nekim zemljama taj se socijalizam još drži,odnosno još se "gradi" i "razvija",ali globalizacija kapitala,koja je upravo na kraju 20. i početku 21. stoljeća ušla u svoju završnicu,prijeti da ga i u tim zemljama sruši (što ne mora uslijediti nekom vanjskom intervencijom,kao što to nije bio slučaj ni sa raspadom socijalizma u bivšem Sovjetskom Savezu i u drugim zemljama,mada se vodio hladni rat između kapitalističkog i socijalističkog bloka u propagandi, politici, ekonomiji).

Socijalizam koji je bio pobijedio u nerazvijenim,neidustrijaliziranim, seljačkim zemljama nije mogao,a ne može ni tamo gdje se još održao, prekoračiti granice svoje nerazvijenosti,nije se mogao i ne može se sam iz sebe reproducirati.

Bio je,i još je tamo gdje postoji, više manje izolirani otok,ili niz izoliranih otoka i otočića,opkoljenih oceanom kapitalističkog univerzuma,a koji se "prirodno" održava djelovanjem kapital-odnosa:oplođivanjem kapitala, ubiranjem profita.

A tek se treba roditi socijalizam razvijenosti,u 21. i idućim stoljećima.

Nije,dakle,postojao komunizam kao način proizvodnje,kao sistem društvenih odnosa,kao ono i onakvo društvo o kojem su Marx i Engels pisali u "Komunističkom manifesti" i koje su najavili kao neizbježno u budućnosti,po logici historijskog kretanja,ali i uspostavljeno revolucijom kao svjesnim pothvatom ljudi,a bit će besklasno.

Komunizam je ono buduće društvo koje će se razviti nakon "eksproprijacije eksproprijatora",podruštvljavanjem proizvodnje i dokidanjem njezinog robnog karaktera, skorjenjivanjem eksploatacije čovjeka po čovjeku,konstituiranjem u asocijaciju slobodnih proizvođača.

Postojao je i postoji, međutim,komunizam kao ideja,kao misao revolucije, koji nije i ne može biti poražen.

Jer,kako misao može biti poražena,osim ako je historija konačno ne odbaci,arhivira.

A komunizam kao misao revolucije i te kako je još prisutan,jednako kao što su revolucije neizbježne i u budućnosti,premda se ne moraju manifestirati zauzimanjem Bastille ili Zimskog dvorca.

Jednako tako,postojao je i postoji komunizam kao pokret,bolje reći kao konglomerat pokreta,koji također nije poražen padom Berlinskog zida, premda se radi o porazu jedne političke prakse,koju je taj pokret upražnjavao tamo gdje je došao na vlast i poduhvatio se "izgradnje" onakvog socijalizma,i u onakvim društvenim prilikama, koji smo naprijed okrstili socijalizmom nerazvijenosti.

Ako je historija u koječemu odbacila politiku i praksu komunista,kakvi su oni bili i kako su se ponašali u 20. stoljeću,to ne znači da komunista više nema i da ih više neće biti,te da je došlo do pada komunizma,kada ga kao društva nije bilo ni u samim počecima.

Komunisti još postoje i djeluju diljem globusa u brojnim političkim partijama koje se i dalje nazivaju komunističkim ili i drukčije,ali u biti imaju komunističku orijentaciju,u sindikatima koji stoje pod utjecajem tih partija,u raznim organizacijama i institucijama koje pronose komunističke ideje,u snažnoj intelektualnoj produkciji, i to danas mnogo više na Zapadu nego na Istoku, koja se još inspirira idejama izvorno izloženim u "Komunističkom manifestu".

Danas u svijetu ima oko 400 komunističkih partija,a njihovih članova najmanje 200 milijuna (samo članova KP Kine ima 66 milijuna),dakle, više nego članova bilo kojih drugih partija,socijaldemokratskih, demokratskih,liberalnih itd.

U nekim zemljama ima i po pet-šest partija komunističkog imena,s tim što se međusobno isključuju ili svađaju.

To opet pokazuje da je iščezla monolitnost komunističkog pokreta iz vremena postojanja Komunističke internacionale,odnosno iz vremena kada je Svesavezna komunistička partija (boljševika),kasnije Komunistička partija Sovjetskog Saveza,dirigirala svim ostalim komunističkim partijama (a prva koja to dirigiranje više nije prihvaćala bila je Komunistička partija Jugoslavije,koja se 1948.godine oduprla Staljinovom diktatu).

Odavno ne postoji neki homogeni komunistički pokret,niti neka organizaciona povezanost,a pogotovo centar komunističkih partija i njihovih transmisija.

Komunisti kao ljudi istog svjetonazora i borci za iste društvene ciljeve nisu bili monolitni ni ranije a pogotovo to nisu danas.

No,za komuniste u 20. stoljeću ipak vrijede dvije karakteristike:

dok su se,bilo ilegalno bilo legalno,borili za revolucionarne ciljeve koji su ih inspirirali,bili su mahom stradalnici i heroji,a tamo gdje su i kada su došli na vlast,kada su njihove partije postale vladajuće,a oni vlastodršci (dakako,dijelili su se na manjinu vođa i većinu članova u samim partijama),mnogi su postali birokrati,karijeristi, portunisti,a neki i zločinci na čelu i u širini represivnih aparata.

Za ruske boljševike Andre Malraux svojedobno je rekao da su bili ljudi posebnog kova.

No,to su svojstvo mnogi od njih izgubili kada su nakon pobjede Oktobra došli na vlast i što dalje to više tu vlast prakticirali voluntaristički, birokratski,pa i uzurpatorski.

Da bi onda jedni žigosali i ubijali druge.

Za jugoslavenske komuniste u NOB-u 1941-1945. godine s pravom se pjevalo:

"Poznaje se tko je komunista,vedra čela i obraza čista".

A kada su i oni došli na vlast,mnogi među njima izgubili su čist obraz i sposobnost ispravne orijentacije.

Komunistički pokret,odnosno komunistički pokreti u 20. stoljeću pretrpjeli su poraz,koji se ogleda u propasti onakvog,odnosno onakvih socijalizama, koje su inaugurirali,te bili predvodnici u njihovoj "izgradnji",najviše zbog toga što su se zaparložili u kaljuži vlasti,što su uvelike izgubili sposobnost promišljanja povijesnih tokova,što su postali robovi voluntarističkih projekcija,što su preuzeli metode manipulacije od vlastodržačkih klasa i elita koje su svrgavali,što nisu odolijevali iskušenjima privilegija za sebe,što su tzv.idejnu čistoću u svojim redovima čuvali ekskomuniciranjima i egzekucijama,što su pribjegavali represijama da bi nametnuli i očuvali tzv.više ciljeve i postizali ostvarenje svojih ideala.

Misleći da prave historiju,komunisti su u 20.stoljeću često padali daleko ispod razine svojih uzvišenih historijskih ciljeva.

Mnogi od njih su ipak bili plemeniti zanesenjaci,a stradali su kao žrtve svojih neprijatelja,ali i onih s kojima su bili u istoj,komunističkoj partiji.

Napisana je i u svijetu naširoko plasirana:

"Crna knjiga komunizma".

Komunisti su u 20. stoljeću tobože pobili sto milijuna ljudi.

Od toga 60 milijuna samo u Kini.

Ta knjiga,koju su inače napisali bivši komunisti,vrvi teškim neistinama.

No,i bez obzira na broj komunističkih žrtava,posebno je tragično to što su te žrtve i opet u većini bili sami komunisti.

U 20.stoljeću je inače pobijeno najmanje 300 milijuna ljudi,a od toga u dva svjetska rata više od 100 milijuna.

Za ta dva rata najmanje su pak krivi komunisti.

U svakom slučaju,komunisti su u 20. stoljeću pokazali da nisu ljudi posebnog kova,pogotovo onda kada su se od progonjenih revolucionara pretvarali i u nadmene vlastodršce,a pojedinci i u okrutne diktatore.

Pokazalo se da komunisti često nisu bili na visini uloge koju im je bio namijenio "Komunistički manifest":

da stalno prednjače razumijevanjem uvjeta,toka i općih rezultata borbe radničkog pokreta čija su avangarda trebali biti.

Pobjedom Oktobra 1917.godine komunizam,dakle,nije pobijedio,a padom Berlinskog zida nije poražen kao misao i pokret emancipacije,ali se odigrala njegova drama u 20. stoljeću,koja je usporila a nikako ne i zaustavila kretanje ljudskog društva u pravcu društva slobode,jednakosti i bratstva,društva u kojem je ostvarena općeljudska emancipacija.

Na početku 21. stoljeća bila bi neophodna jedna nova analiza dostignutog nivoa proizvodnih snaga čovječanstva i razvoja proizvodnih odnosa,koja bi ili potvrdila ili opovrgla prognoze "Komunističkog manifesta".

A vjerojatno bi ih potvrdila.

Jer,u "Komunističkom manifestu" nagoviještena je i današnja globalizacija,čiji će ishod biti onakav kakav je tamo skiciran.

Historija teče cik-cak, a uz to ipak teče sporije nego što to ljudi žele.

Kapitalizam se rađao i razvijao pet stoljeća.

Kako bi se onda komunizam mogao roditi preko noći i preko noći propasti?"

STIPE ŠUVAR

http://www.geocities.com/ljevica13/index.htm

Slaven Mon Sep 15, 2008 4:32 am

"SOCIJALIZAM-DUH PROŠLOSTI?

VLAST KVARI? -APSOLUTNA VLAST KVARI APSOLUTNO?" (KARL MARKS)

"Gotovo je nemoguće iscrpno odgovoriti na ovo pitanje u kratkom članku.

Ocrtavanje makar skice odgovora je značajno zato što se danas gotovo i ne govori o mogućnosti neke alternative postojećem kapitalističkom poretku.

Ako je socijalizam postojao i propao zbog slabosti koje proizlaze iz same njegove prirode,onda je vječnost kapitalizma osigurana.

Nema jedinstvenog odgovora na pitanje da li je socijalizam uopšte postojao.

Čini se mogućim braniti tezu da u zemljama istočne i centralne Evrope nije ni bilo socijalizma,već da je to bio društveni sistem koji je u sebi sadržao samo neke elemente socijalizma,ali po svojim ključnim karakteristikama se ne bi mogao okvalifikovati kao socijalizam.

Ima nemalo autora u svijetu koji taj sistem nazivaju državni kapitalizam, što bi se,uz određene ograde,moglo prihvatiti.

Teza o nepostojanju socijalizma u SSSR-u i njegovim satelitima bi se bez mnogo problema mogla braniti pozivom na brojne Lenjinove radove, prvenstveno one nastale poslije oktobarske revolucije.

Tako prvi boljševik u radu "Dječja bolest" ljevičarstva u komunizmu kaže:

"Mi u Rusiji preživljavamo (treća godina posle obaranja buržoazije)prve korake prelaza od kapitalizma ka socijalizmu ili k najnižem stadiju komunizma.",dok u radu o četvrtoj godišnjici oktobarske revolucije kaže:

"Potreban je niz prelaznih stepena:državni kapitalizam i socijalizam,da bi se - radom dugog niza godina pripremio - prelaz ka komunizmu.".

U radu O dečjem levičarstvu i malograđanštini Lenjin kaže:

"Dok revolucija u Nemačkoj još okleva da 'bukne',naš je zadatak - učiti se državnom kapitalizmu od Nemaca,svim snagama ga preuzimati (...)".

Socijalizam je društvo koje nastaje na ruševinama svoje prethodnice,kapitalizma.

To je društvo koje donosi oslobođenje radničkoj klasi,ali i svim drugim slojevima društva,jer kako Marks kaže,proletarijat se ne može osloboditi a da pritom ne oslobodi društvo kao cjelinu.

U pitanju je oslobađanje od klasne dominacije,od podjele društva na klase i ugnjetavanja većine od strane manjine.

To ugnjetavanje se najprije ogleda u ekonomskoj sferi,
a izvire iz privatnog karaktera prisvajanja viška vrijednosti.

I već ovdje treba biti jako oprezan,jer privatno prisvajanje viška vrijednosti nije isto što i privatna svojina.

Takvo privatno prisvajanje u jednakoj mjeri postoji i u državnoj i kvazi-društvenoj svojini.

Ono što mnogi marksisti krajem XIX i početkom XX vijeka nisu shvatili, a ima ih koji ne shvataju ni danas,jeste da promjena svojinskog oblika i nosioca prava svojine sama po sebi ne vodi ukidanju eksploatacije,a time ni klasne dominacije.

Zato nacionalizacija ni u jednoj zemlji sama po sebi nije predstavljala socijalističku mjeru.

Nacionalizacija je samo značila promjenu subjekta eksploatacije (umjesto privatnog kapitaliste to je postala država kao kolektivni kapitalist),ali je objekt eksploatacije(radnička klasa)ostao isti.

Puno je "marksista" koji su potpuno pogrešno shvatili Marksa.

Po njima,eksploatacija se ukida sa ukidanjem privatne svojine.

Zahvaljujući takvom zaključku,mogli su braniti SSSR kao socijalističku zemlju u kojoj je oktobarska revolucija donijela opštu nacionalizaciju privatne imovine.

Kod Marksa je,međutim,naglasak na raspolaganju viškom vrijednosti i upravljanju imovinom.

Radnici u državnim preduzećima ne raspodjeljuju višak vrijednosti niti upravljaju imovinom.

Sa njihovog stanovišta,nije se puno promijenilo totalnom nacionalizacijom,osim što je njihov socijalni položaj poboljšan i osiguran.

Ni to nije malo,naprotiv,ali se ne može priroda jednog društvenog poretka ocjenjivati prema tome imaju li radnici besplatan prevoz tramvajem i imaju li radnička djeca besplatne udžbenike.

Lenjin je bio svjestan da Rusija,onakva kakva je bila 1917. godine, još nije spremna za socijalizam.

Zato je on govorio da je u Rusiji ostvarena diktatura u ime proletarijata, ali ne i diktatura(u smislu vladavine,a ne strahovlade)proletarijata.

On je takođe smatrao da učešće radnika u upravljanju još nije ostvareno, ne zato što su to sovjetski zakoni sprečavali,već zato što kulturni nivo stanovništva(i radničke klase) to još nije dozvoljavao.

Zato je on govorio o državnom kapitalizmu u Rusiji.

Dakako,boljševička partija nije mogla propustiti tako dobru priliku za osvajanje vlasti kakva joj se pružila 1917. godine.

Kad je htio stvar pojednostaviti i pretvoriti neposredne zadatke u borbene parole,
Lenjin bi govorio da je socijalizam industrijalizacija+elektrifikacija.

Uporedo sa tim je išlo i brojno,a zatim i organizaciono i političko jačanje radničke klase,koje u Rusiji tad nije bilo više od 15% ukupnog stanovništva.

Ako su 1919. Rusijom vladali partijski lideri a ne radnici (što je Lenjin nazvao državni kapitalizam),onda se mora priznati da su slični lideri vladali svih sedam i po decenija postojanja SSSR-a.

Ono što ni Lenjin nije shvatio jeste bilo to da uporedo sa razvijanjem državnog kapitalizma jača državna i partijska birokratija.

Ona je preuzela sve poluge vlasti u svoje ruke i tako postala apsolutni gospodar društva.

Iako je državni kapitalizam razvijao materijalnu bazu društva i radničku klasu činio brojnijom i obrazovanijom,on je istovremeno vlast državne birokratije učinio totalnom.

U ime socijalizma,koji je tad još bio duh budućnosti, birokratija je, suprotno boljševičkoj praksi iz Lenjinovog doba,zabranila štrajkove,a sindikate potpuno potčinila partijskoj birokratiji.

Na osnovu teze da je interes cjelokupne radničke klase u socijalizmu istovjetan,pa nema osnova ni potrebe za postojanjem više partija, zabranjene su sve partije,a onemogućeno je osnivanje i opozicionih partija i pokreta socijalističke orijentacije (interesantno je da se u radu Zadaci revolucije iz oktobra 1917. Lenjin zalaže za mirnu borbu partija unutar sovjeta i prelaz vlasti iz ruku jedne partije u ruke druge partije).

U takvoj situaciji se brojna i obrazovana radnička klasa nije mogla izboriti za svoja prava.

Njena brojnost i obrazovanost nisu vrijedili mnogo u uslovima potpunog odsustva demokratskih sloboda.

Da su političke slobode poštovane,a demokratija ostvarena makar u maloj mjeri,SSSR bi imao šanse da iz državnog kapitalizma pređe u socijalizam i njegova propast se možda mogla izbjeći.

Očigledno je da birokratija nije vjerovala radničkoj klasi(inače bi joj dala pravo barem slobodnog sindikalnog organizovanja).

Ni radnička klasa nije vjerovala birokratiji,pa se okrenula protiv nje kad je sistem već postao sasvim truo pa se urušio sam od sebe.

Da je bilo mogućnosti slobodnog djelovanja,radnici bi srušili birokratiju znatno ranije,ali posledica toga ne bi bilo vraćanje na kapitalizam,već, moguće je,uspostava socijalističke demokratije.

Slični procesi su se i kod nas desili 1990-ih,zar ne

Socijalizam je društvo zasnovano na aktivnoj ulozi velikih masa radnih ljudi.

Ono je suprotno vladavini partijske elite (ili više njih) i autokratskim odnosima u ekonomskoj sferi.

Individualna sloboda je preduslov socijalizma.

On je moguć samo na bazi pune političke i ekonomske demokratije.

Socijalizam je,kako su Marks i Engels utvrdili još u Manifestu komunističke partije,"proletarijat organizovan kao vladajuća klasa".

Prvi cilj revolucije po njima je "osvajanje demokratije".

U Kritici Gotskog programa Marks kaže da država u socijalizmu postaje sluga društva, a Lenjin kaže da je država "naoružani narod".

U Građanskom ratu u Francuskoj Marks analizira iskustvo Pariske komune iz 1871. i ocjenjuje da je to bila diktatura proletarijata.

Njemu nije smetalo što je Komuna uvela radničko samoupravljanje i poštovala različita,pa i suprotna politička mišljenja.

Treba napomenuti da su u Pariskoj komuni radnici upravljali fabrikama, a da su postojali brojni politički klubovi (začeci partija),od kojih marksisti čak nisu ni bili u većini.

Svega toga nije bilo u SSSR-u i njegovim satelitima u istočnoj Evropi i Aziji.

Da nije bilo prvog svjetskog rata,ne bi bilo ni oktobarske revolucije.

Ona je izbila u zemlji zaostaloj u svakom pogledu,sa ogromnom većinom nepismenog stanovništva koje je o socijalizmu znalo vrlo malo,sa boljševičkom partijom u ilegali,bez ikakvog sindikalnog pokreta.

To nisu uslovi iz kojih niče revolucija.

Sovjetski sistem je u zemlje istočnog bloka donesen na bajonetima Crvene armije i poslije podjele interesnih sfera između Staljina i Čerčila.

Zajedno sa trupama Crvene armije u te zemlje su došli lideri komunističkih partija,dugogodišnji emigranti u Moskvi.

Mnogi od njih su partijske organizacije u svojim zemljama morali stvarati od početka, na ledini.

Imali su ovi sistemi i neke elemente socijalizma.

Bili su to planska privreda,besplatno liječenje i školovanje,socijalna sigurnost i još neki.

Zahvaljujući tim elementima su mogli biti postignuti dobri rezultati u razvoju ekonomije i podizanju životnog standarda.

Treba biti objektivan,pa priznati da je SSSR postigao značajne rezultate u oblasti ekonomije,kulture,socijalne zaštite,zdravlja,nauke i drugdje.

Dok je ruska aristokratija bila sposobna samo za organizovanje raskošnih balova i upražnjavanje raskalašnog života,dotle je sovjetska birokratija, na osnovu nacionalizovane ekonomije i planskog upravljanja,uspjela izvući zemlju iz privredne zaostalosti i kulturne i socijalne bijede.

Uloženi su veliki (ponekad i neopravdani) napori u stvaranju moćne armije,koja je izdržala ubjedljivo najveći pritisak Hitlerovih trupa,zatim u izgradnji desetina hiljada škola,univerziteta,bolnica, odmarališta i fabrika.

Ipak,ne treba pretjerivati sa zaključcima.

I u Švedskoj je postignut značajan napredak u poboljšanju životnog standarda,pa ipak socijal-demokrati nisu,kroz svoj koncept "demokratskog socijalizma",ukinuli kapitalizam.

Rašireno je uvjerenje da se postojanje socijalizma procjenjuje na osnovu visine životnog standarda.

Iako je visok standard nesumnjivo jedno od važnih obilježja socijalizma, on nije na prvom mjestu.

Osnovno je ko upravlja društvom,a u zemljama Istočnog bloka to nisu bili radnici,ni manje ni više nego na razvijenom Zapadu."

GORAN MARKOVIĆ

Slaven Mon Sep 15, 2008 4:33 am

"ANTI/ALTER GLOBALIZAM:SOCIJALIZAM IMBECILA"

"KOMUNISTI PREZIRU SKRIVANJE SVOJIH IDEJA I SVOJIH CILJEVA"

KARL MARKS I FRIDRIH ENGELS

"Koja je prava priroda globalnog kapitalizma za stotine miliona proletera/ki koji/e su,širom planete,od Rio de Žaneira do Šangaja,od Sijetla do Johanesburga,od Seula do Pariza,nezaposleni/e, rade i bore se?

Da li oni/e pate od diktature "finansija","loše strane kapitala"(berze itd.) kojoj suprotstavljamo "dobru stranu",industrijski ili mogući komercijalni kapital koji stvara radna mesta?

Zar kapitalistički odnosi ne konstituišu nedeljivu celinu?

Zar činjenica da izolovani deo postavljamo u centar kritike ne znači zauzimanje ultra-simplifikatorskih pozicija političke ekonomije?

Na ta pitanja anti/alter-globalisti daju mistifikujuće odgovore, koncentrišući kritku na jednu izolovanu formu kapitala,finansijski kapital, a sa ciljem zamućivanja kritike kapitala u celini.

"POSTAVLJANJE KRITIKE NA NOGE"

Za revolucionarne slobodarske komuniste/kinje – anarhiste/kinje – kritika kapitalizma je bazirana na uočavanju eksploatacije onih koji/e žive od svog rada od strane kapitala kao proizvođača viška vrednosti,a ne finansijskog kapitala koji sebe valorizuje na osnovu kamata i drugih finansijskih nadoknada na društveni višak vrednostI.

Stoga,logično za one koji su opsednuti borbom protiv "finansija",borbom sa ovom "dijaboličkom" sferom mora početi uništenjem industrijskog kapitala;ali činjenica je da većina anti/alter-globalista brani proizvodnju artikala(kada nisu "multi-nacionalni" i kada su,po mogućstvu,stvoreni u okviru nacionalne industrije i/ili u umetničkim radionicama,zadrugama-kooperativama itd.)

Parlamentarna levica i fašisti su uvek bili majstori kada na red dođu bukački napadi na raznolike strukture kapitala.

U Francuskoj je tokom perioda Narodnog fronta "levica" pokušala da bes proletarijata usmeri na "200 porodica"(objašnjavajući da problem u Francuskoj predstavlja samo 200 najbogatijih porodica).

Nakon 1960. državni komunisti su se specializovali u odbrani sitnih trgovaca i gazdi protiv "velikih monopola kapitala".

Fašisti su sa svoje strane,30 godina XX veka napadali "anonimne" i "lutajuće" finansije i javnost okretali anti-semitizmu.

Socijalizam imbecila tog vremena.

Anti/alter-globalistički pokret ne predstavlja raskid sa ovim veselim tradicijama.

Ali, ko su anti/alter-globalisti?

To su oni,od velikih socijal-demokratskih i staljinističkih partija,do različitih oblika "levičara",koji su tokom nekoliko prošlih godina zauzeli novi borbeni položaj:anti/alter-globalizam.

Ovaj pokret ima svoje heroje,klovna Hose Bovea,i maskiranog socijalistu Markosa;svoju štampu Le Mond Diplomatique;svoja sveta mesta,Porto Alegre,San Hoze u Čijapasu;svoje ekonomiste,Tobina;svoje velike prethodnike,Kejnsa;svoje "neverovatne" uspehe,Sijetl,Nica,Davos;svoj novogovor,"neo-liberalizam","socijalni forum","participatorni budžet","građanska ekonomija";svoje velike satane,"STO","Svetsku banku" i "MMF".

Ukratko,svu neophodnu ideološku opremu potrebnu za mobilizovanja bataljona "važne kritičke svesti".

Ideologija anti/alter-globalizma sprema se da razobliči:

- Deo kapitala nazvan generičkim imenom "finansijska tržišta" koja su parazitska i zla;

- Pretvaranje u robu određenih "svetih" sektora produktivne aktivnosti:"kulture",poljoprivrede,vode...

Ali izbegava,na kraju,kritiku osnovnog razloga postojanja kapitalizma, najamne odnose i produktivnu potrošnju proizvoda radne snage;

- Prebacivanje proizvodnih postrojenja, od strane
čuvenih "multinacionalnih korporacija" u zemlje sa nižom cenom radne snage.

Rešenja koja nude anti/alter-globalisti su sledeća:

- Uvođenje "Tobin takse" (od 0,1%) na finansijkse transakcije,tzv. 0,1% socijalizam;

- Uvođenje novih carinskih regulativa da bi se zaštitila nacionalna proizvodnja;

- Učestvovanje građana u radu grada, npr. municipalno upravljanje Porto Alegrea

Iza ovog očigledno inovativnog i veoma pomodnog diskursa nalazimo najotrcaniju formu reformizma.

Šta je,zapravo,tužna pantomima Porto Alegrea ako ne "municipalni socijalizam" u novom odelu?

Šta je marš "EZLN-a" na Meksiko siti – organizovan zajednički od strane Meksičke države i Markosa – ako ne "moderna" primena starih socijal-demokratskih metoda sa početka XX veka,koja je objašnjavala da cilj proleterskog pokreta više nije nasilno preuzimanje političke moći,već je u pitanju postepen,mirni pohod?

Kako je moguće zamisliti borbu sa protivnikom bez razumevanja načina njegovog funkcionisanja i napadajući samo jedan aspekt njegove dominacije?

Kapital,sukobljavajući se sa proletarijatom,je dinamički nezavisna celina.

Globalni kapital protiv međunarodnog proletarijata

Nasuprot onoga što anti/alter-globalisti pričaju,globalizacija nije počela padom Berlinskog zida.

Od XVI veka,centralizacijom finansijskog i komercijalnog kapitala ogromne vrednosti,koja je omogućila brz razvoj industrijskog kapitala, socijalni odnosi bazirani na eksploataciji su se zaputili iz stare Evrope,ka Amerikama,da bi preplavili planetu.

Ovaj proces je opisan od strane Marksa i Engelsa u Komunističkom manifestu:

"Buržoazija je eksploatacijom svetskog tržišta dala kosmopolitski karakter proizvodnji i potrošnji svih zemalja. (...)

Uništene su prastare nacionalne industrije i uništavaju se svakodnevno još uvek.

Potiskuju ih nove industrije,koje po cenu života moraju uvoditi sve civilizovane nacije,industrije koje više ne prerađuju domaće sirovine već sirovine koje dolaze iz najudaljenijih oblasti,i čiji se fabrikati ne troše samo u zemlji,već u isto vreme i u svim delovima sveta. (...)

Na mesto stare lokalne i nacionalne samodovoljnosti i ograđenosti stupa svestrani saobraćaj,svestrana uzajamna zavisnost nacija."

Danas postoje dva odgovora na produbljujuću planetarnu dominaciju kapitala.

Prvi odgovor – reformističkog tipa – teži regulaciji cirkulacije vrednosti uspostavljajući pseudo-garancije (Tobin taksa,protekcionizam, obezbeđenije granice,lokalna demokratija itd.),protiv nekih njenih vidova.

Drugi odgovor – odgovor revolucionarnih anarhista/kinja – daleko od lamentiranja nad tzv. "globalizacijom",pozdravlja potencijal koji ona otkriva za borbu svetskog proletarijata i,nasuprot reakcionarnom povlačenju u naciju,radi na međunarodnom jedinstvu eksploatisanih za uništenje kapitalizma.

"NAPOMENA:"

Ovaj tekst,koji nam je poslao Ratibor Trivunac iz "PUD" "Dositej Obradović",prvobitno je štampan kao letak Anarho-sindikalističke inicijative.

Njegovim objavljivanjem redakcija "Komunista" nije imala nameru da dovede u pitanje neosporne doprinose antiglobalističkog pokreta u borbi protiv kapitalizma,već da ukaže na manjkavosti i nedoslednosti društvene alternative koju on nudi.

Po našem mišljenju:

"DRUGAČIJI SVET JE MOGUĆ I ZOVE SE KOMUNIZAM!"

http://www.freewebs.com/komunizem/

Slaven Mon Sep 15, 2008 4:33 am

"KINESKI KOMUNISTI I KINESKI KAPITALISTI"

"U Pekingu je od 8.do 14.studenog održan 16. kongres Komunističke partije Kine,političke stranke s najbrojnijim članstvom u svijetu (66 milijuna članova)a što je i razumljivo,jer djeluje kao vladajuæa stranka(ali ne i jedina stranka) u najmnogoljudnijoj zemlji svijeta (milijarda i 250 milijuna stanovnika).

Komunistička partija Kine osnovana je u Šangaju 1. jula 1921. godine. Trinaest komunista,predstavnika marksističkih grupa i kružoka koji su među kineskom inteligencijom u zemlji i inozemstvu nastali pod utjecajem Oktobarske revolucije u Rusiji,sastalo se da bi osnovalo partiju,koja će se boriti za pobjedu komunizma i u Kini i odlućilo da se partija organizira po lenjinskim načelima.

Prisustvovali su i predstavnici Kominterne,Rus Borodin i Indijac Roj.

Među delegatima se nalazio i Mao Zedong,tada pomoćni bibliotekar u knjižnici Pekinškog sveučilišta,koji je za sobom imao izvjesna revolucionarna iskustva i godine individualnog studiranja marksizma

I u inozemstvu tada počinju djelovati ogranci KP Kine,u onome u Njemačkoj se nalazi Chu De,o onome u Francuskoj Chu En Lai,Li Li San, Chen Ji.

Među izrekama Mao Zedong,koje su u vrijeme kineske kulturne revolucije,što ju je on pokrenuo pred kraj svog života,bile ukoričene u minijaturnu crvenu knjižicu,te,možda umnažane i u milijardu primjeraka, rasturane po cijelom svijetu,nalazila se i izreka:

"Dovoljna je jedna iskra pa da zapali cijelu stepu".

Od okupljanja prvih trinaest kineskih komunista u partiju,pa do pobjede revolucije u Kini koju su oni organizirali i predvodili proteklo je 29 godina.

Mao Zedongova Crvena armija sa četiri i po milijuna vojnika krenula je sa sjevera na jug Kine,da bi on u Pekingu 1. oktobra 1949.godine proglasio Narodnu Republiku Kinu,u kojoj je Komunistička partija Kine uzela vlast i zadržala je do danas.

Pokazalo se da je 1921.godine upaljena iskra koja je do 1949. godine zapalila cijelu stepu:komunističke ideje ovladale su golemom seljačkom zemljom,najvećom i najseljačkijom na globusu.

Od 1949.do svoje smrti 1976.godine Mao Zedong je bio na čelu Kine kao jedna vrsta mesije i ujedno kumira,koji je u sebi ujedinjavao mandarinsku mudrost i dogmatskog marksistu.

Provodio je politiku "velikog skoka",u kojoj se čelik pokušao proizvoditi i u seoskim dvorištima,te gotovo posvemašnje kolektivizacije života u narodnim komunama,a onda,strahujući od buržoaske restauracije i sumnjajući i u svoje bliske drugove u vrhu partije kao u eksponente te restauracije,inspirirao je i tzv.kulturnu revoluciju,u kojoj je njemu iza leđa,ali ne i bez njegove privole i podrške,Kinom bila zavladala "četveročlana banda",predvođena njegovom ženom.

Mao je otišao sa životne scene,te su u Kini uslijedili obračun sa "četveročlanom bandom" i određena demaoizacija,ali se do danas očuvao njegov kult i ritual pozivanja na njegove misli.

Kineski komunisti su u početku surađivali sa Koumintangom,strankom kineskih narodnjaka,koju je osnovao otac moderne Kine Sun Jat Sen,a tu je suradnju prekinuo Chang Kai Shek,kada je u Šangaju 1927.pobio 27 tisuća radnika.

Pa je Mao preuzeo kormilo KP Kine iz ruku "moskovskih đaka",koji su inzistirali na ustancima proleterijata u velikim gradovima,a u golemoj zemlji s golemom većinom siromašnog i gladnog,te nepismenog seljaštva.

Stvarao je sovjetske oblasti i crvene odrede na seoskim područjima,a od konačnog poraza komunisti i partizani spasili su se dugim maršem sa juga na sjever Kine 1934-1935. godine,besprimjerenim po naprezanjima i podvizima.

Japansko osvajanje Kine natjeralo je na novi savez Koumintanga i KP Kine,a bitke s Japancima praktično su vodile samo jedinice crvenih.

Nakon Drugog svjetskog rata Staljin je inzistirao na održanju sporazuma sa Chang Kai Shekom,ali Mao Zedonga nije htio poslušati.

U gotovo tridesetgodišnjoj borbi koju su komunisti u Kini vodili za društveni prevrat,te u prvom desetljeću nakon njihovog dolaska na vlast stradalo je mnogo njih,ali i mnogo onih koji su bili na drugoj, neprijateljskoj strani,ili su bili tretirani i kao klasni neprijatelji.

Pisci "Crne knjige komunizma",i sami ranije francuski komunisti, ustvrdili su,ali ne baš egzaktno,već iz razloga propagande,da je žrtava komunizma u cijelom svijetu tokom 20. stoljeća bilo 100 milijuna,a od toga u Kini - 60 milijuna.

Po svemu što o kineskoj novijoj povijesti znamo,to je svakako veoma preuveličana brojka,a moramo znati da se radi i o zemlji,u kojoj je veæ polovicom stoljeća živjelo više od 600 milijuna ljudi.

Ali,da je u Kini bilo i žrtava komunista,bilo ih je,kao što su i komunisti,nikako ne manje,bili žrtve svojih protivnika.

Bilo kako bilo,Kina je i u vrijeme Mao Zedonga učinila velike korake kada se radi o izlaženju tamošnjih ljudskih većina iz milenijske bijede i stanja masovnih umiranja od gladi,o industrijalizaciji,razvoju kulture i znanosti,o podizanju vojne moći i utjecaja Kine u međunarodnoj politici.

O ranijem razdoblju novije kineske povijesti autor je pisao u svojoj "Kronici kineske revolucije",časopis:

"Naše teme" br. 8-9/1967,str. 1661-1695,te u raspravi:

"Seljaštvo u kineskoj revoluciji i sadašnjosti",

napisanoj također 1967,a nadopunjenoj 1988. godine).

A nakon odlaska sa scene Mao Zedonga kormilo Kine preuzeo je i dvadesetak godina držao Deng Xiaoping,jedan od njegovih starih revolucionarnih drugova,koji je,također uz Maoovo znanje,bio posve degradiran i ponižavan u vrijeme kulturne revolucije.

On je proklamirao "četiri modernizacije" u Kini i ujedno objasnio da mu nije važno da li je mačka crna ili bijela već je važno da miševe lovi.

Mao Zedong je tvrdio da će klasna borba trajati još deset tisuća godina,pa prema tome do tada neće biti ni komunističkog društva,Deng Hsiao Ping je bježao od ideologizacije ciljeva,premda je budno pazio da u Kini ne dođe do meteža i ugrožavanja sistema,što se pokazalo i u njegovom naređenju da vojska rastjera,pa i pobije nezadovoljnike i demonstrante na pekinškom Tian-an-menu 1989.godine.

Pod paskom Deng Xiaopinga ključne pozicije u Kini su još za njegova života zaposjeli ljudi,koji su se sada,a zbog poodmakle dobi, dragovoljno povukli sa tih položaja,a što se počelo ostvarivati na 16. kongresu KP Kine.

A što se u Kini događalo nakon suzbijanja nemira na Tiananmenu 1989 (koji mjesec prije pada berlinskog zida)?

Prvo,Kina se razvijala najbrže u svijetu.

I u ovoj,2002.godini stopa rasta bruto proizvoda u Kini bit će veća od 7 posto,a tolika je bila i u proteklih šest godina.

To je rezultat visoke stope investicija - u prvih devet mjeseci 2002. godine one su porasle za 21,8 posto.

Izvoz je u prvih devet ovogodišnjih mjeseci bio veći za 19,4 posto,a izvoz za 17,2 posto.

Strana ulaganja su pak za 22,6 posto veća.

No,cijene su pale za 0,8 posto.

Kina je otvorila vrata stranom kapitalu on je u nju dosad ušao u ukupnom iznosu od preko 400 milijardi američkih dolara.

Kina je veoma povećala svoju vanjsku trgovinu,koja je već premašila 600 milijardi dolara godišnje,s tim što zemlja u razmjeni sa svijetom ima suficit od 60 milijardi dolara.

Kina,koja je u doba Mao Zedonga težila da sve bude u državnom vlasništvu ili u rukama narodnih komuna,dopustila je pojavu domaćih kapitalista,te u njoj već izrađa sve brojnija i moćnija kapitalistička klasa.

1998.godine u Kini je bilo 90 tisuća registriranih privatnih poduzeća, a krajem 2001.godine bilo ih je već 2 milijuna i 300 tisuća.

Američki časopis "Forbess" je donio popis 100 najbogatijih Kineza,a među njima je i jedan od delegata na 16. kongresu KP Kine,56.godišnji She Werong,vlasnik čeličane u Šangaju,čija se imovina procjenjuje na 150 milijuna dolara!

Slicno bi se i desilo s Jugom da nije bilo rata zato što je čovjek još uvijek pohlepno,egoistično i licemjerno biće :badgrin:

Procjenjuje se da privatni sektor već ostvaruje polovicu kineskog bruto proizvoda.

On je koncentriran u primorskim gradovima,u kojima su iznikli neboderi i poslovna zdanja nalik onima u gradovima Amerike i Evrope.

Što se mijenja,može se vidjeti i na primjeru najvećeg kineskog grada, 17-milijunskog Šangaja.

U njemu je ovog mjeseca otvoren najveći šoping-centar u Aziji na 240.000 kvadratnih metara,otvoreno je i zatvoreno skijalište na 100.000 kvadratnih metara.

Porast industrijske proizvodnje u prvih devet mjeseci 2002.godine u tom gradu iznosi 14 posto.

Za kinesko tržište bore se sve najrazvijenije zemlje u svijetu.

Kina je krajem prošle godine primljena u Svjetsku trgovinsku organizaciju.

Da svijet sve više respektira Kinu,vidi se i po tome da joj je povjerena i olimpijada 2008. godine.

No,Kinu još mnogi kritiziraju zbog gaženja ljudskih prava,a osobito zbog Tibeta,te i relativno brojnih smrtnih kazni i egzekucija (oko 2.500 godišnje).

Dok se manjina naglo bogati,velika većina je još siromašna,a sve više suočena i sa besposlicom.

Raste korupcija,a nepotizam ionako ima tradicionalne korijene.

Državna poduzeća se zatvaraju zbog nerentabilnosti.

Broj tih poduzeća pao je sa 102.300 u 1989.godini na 42.900 u julu 2002.godine

Zbog zatvaranja državnih poduzeća milijuni ljudi ostaju bez posla,zbog čega izbijaju protesti i nemiri.

U protekle četiri godine broj zaposlenih u državnim poduzećima smanjio se za 34 milijuna ili za 30 posto.

Nisu zadovoljni ni seljaci,a njih je u Kini još najmanje 800 milijuna.

Jer,tuže se na previsoka davanja državi,te na korumpiranost lokalnih vlasti.

Kako piše britanski "The Economic",u Kini se brzo formira srednja klasa.

Oni s visokim primanjima sada čine 15 posto zaposlenog stanovništva, odnosno to je 110 milijuna ljudi,a za tri godine moglo bi ih biti i 200 milijuna.

Pretplatnika na mobitele u Kini sada je 190 milijuna,a korisnika Interneta 46 milijuna.

Kapitalisti u Kini nisu više klasni neprijatelji,

već ljudi koji se također primaju u Komunističku partiju Kine.

Među 2.114 delegata na 16.kongresu bila su i najmanje četiri kapitalista s "Forbessove" liste 100 najbogatijih Kineza.

Podnoseći referat na 16. kongresu,Jiang Zemin,Šangajac koga je Deng Xiaoping prije 13 godina instalirao na čelo partije i države,naglasio je da su poduzetnici i zaposleni u privatnom sektoru "također prijatelji kineskog socijalizma" i da im treba omogućiti pristupanje Komunistièkoj partiji,a čija se uloga vladajuće partije ne smije dovoditi u pitanje.

Na Zapadu se neki ne mogu načuditi:

u Kini grade socijalizam sve više se oslanjajući na kapitaliste i na ulogu tržišta,a ostaju na jednopartijskoj vladavini.

Jiang Zemin je izričito odbacio zapadnu višestranačku demokraciju,i još jednom citirao Mao Zedongove riječi o
"Cvjetanju sto cvjetova i natjecanju sto škola mišljenja",
pozivajući i na iskorjenjivanje "kultove zla"(što se odnosi na zabranjenu sektu Falun Gong).

16. kongres je inače zatvoren intoniranjem Internacionale.

Slaven Mon Sep 15, 2008 4:34 am

KOJE LICEMJERSTVO,IMAJUĆI U VIDU SVE MALO PRIJE REČENO

U završnoj riječi dosadašnji vođa partije Jiang Zemin je rekao,kako će njegove odluke:

"Ohrabriti cijelu partiju i kineske ljude svih etničkih skupina da idu ukorak s vremenom,da kroče nove putove u pionirskom duhu i nastave s povjerenjem promicati velike ciljeve socijalizma s kineskim odlikama".

U svakom slučaju, Kina više nije zemlja čistunstva i jednakosti u siromaštvu.

Poslušala je Deng Xiaopinga,kada je još pred dvadesetak godina najavio raskid s ortodoksnim marksističkim shvaćanjima porukom:

"Dobro je bogatiti se".

DA,AL NE NA TUĐI RAČUN

I doista,oni koji među Kinezima znaju kako se obogatiti danas se bogate.

A bogati su,dakako,u svakom društvu manjina,
pa tako i u kineskom.

Komunistička partija Kine,čiji je član otprilike svaki trinaesti punoljetni stanovnik Kine(svi građani Kine su Kinezi,ali oko 150 milijuna nisu Kinezi u etničkom smislu),još uvijek funkcionira kao disciplinirana organizacija,koja ima poslušne transmisije(organizacije sindikata,omladine,žena),a i članstvo prihvaća i provodi direktive vodstva.

Za članove i kandidate za članove Centralnog komiteta KP Kine 16. kongres je izabrao 356 muškaraca i žena,i starih i mladih,ali nitko nije stariji od 70 godina,petina je mlađa od 50,a njih 180 su novi članovi i kandidati.

U Politbiro CK izabran je 22 čovjek,a u Stalni komitet Politbiroa 9.

Stalni komitet je najuži vrh koji vlada Kinom.

Do 16.kongresa imao je sedam članova i samo je jedan bio mlađi od 70 godina.

Kinom su sve do smrti Deng Xiaopinga upravljali sve stariji ljudi, učesnici slavnog dugog marša iz 1934-35. godine,,koji su tada bili golobradi mladići,

KOJI SU U:KRVI,ZNOJU I SUZAMA RUŠILI SOTONSKI KAPITALIZAM ZA USPOSTAVU LJUDSKOG SOCIJALIZMA I KOJI NISU IZDALI TE TEKOVINE ZA RAZLIKU OD NJIHOVE DJECE I POTOMAKA :POHLEPNIH,EGOISTIČNIH I GRAMZIVIH KOJI SU SVE TO DOBILI NA GOTOVS PA NISU ZNALI CIJENITI TO KAKO TREBA ITE SU TO UPROPASTILI SVOJIM (NE)ČINJENJEM

OVO VRIJEDI I ZA JUGOSLAVENSKE I OSTALE MLAĐE "KOMUNISTE" KOJI NISU SUDJELOVALI NI U KAKVIM RATOVIMA

da bi se onda smjenjivali(jer,neki su umirali,a neki uklanjani)u kineskom vijeću staraca,kakav je do ovog 16.kongresa bio Stalni komitet Politbiroa CK KP Kine.

Ovaj puta izvršeno je određeno pomlađivanje.

Svi stariji od 70 godina svojom su voljom i dogovorno napustili to tijelo,i u nj su izabrani mlađi.

Za generalnog sekretara Centralnog komiteta KP Kine,pa prema tome i na čelo Politbiroa i Stalnog komiteta Politbiroa izabran je 59-godišnji Hu Jintao,koji je dosad bio potpredsjednik,a jedini mlađi u najužem vrhu.

Uz njega,u deveteročlano vodstvo izabrani su mahom inženjeri po struci, a to je i Hu,stari od 58 do 67 godina.

Drugi čovjek KP Kine postao je Wu Banggno,61-godišnjak,inženjer radio-elektronike.

Iz vrha partije odstupili su dosadašnji generalni sekretar i ujedno predsjednik države Jiang Zemin,76-godišnjak,predsjednik parlamenta Li Peng i premijer Zhu Pongji,74-godišnjaci.

Očekuje se da će na proljeće ta trojica napustiti i svoje dužnosti u državi,s tim što će čovjek broj jedan Jiang Zemin ostati predsjednik Centralne vojne komisije,zapravo vrhovni zapovjednik vojske.

A vojska je u Kini,uz partiju,po prirodi stvari najorganiziranija,ali i najmoćnija snaga.

Mao je govorio da bi "bez narodne vojske narod ostao bez ičga",ali i da "partija zapovijeda pušci i pušci se nikada ne smije dopustiti da ona zapovijeda partiji".

Sada se,izgleda,ide na daljnju modernizaciju i smanjenje vojske,a možda i na njezino pretvaranje iz vojske partije u vojsku države.

Uz to,i vojska je već pomlađena,otišli su iz nje maršali i generali-metuzalemi.

U novije vrijeme su povodi za modernizaciju vojske poslužili kriza oko Tajvana 1996. godine i NATO-ovo bombardiranje SR Jugoslavije 1999. godine,kada je "slučajno" pogođena i zgrada kineske ambasade u Beogradu.

Pribjeglo se pojačanoj kupovini modernog oružja od Rusije i ubrzanom razvoju vojne industrije.

Na vojsku i naoružanje sada se troši 20 milijardi dolara godišnje, prema službenim izvorima.

No,možda su ti izdaci stvarno i dva do tri puta veći,a rastu za 17 posto godišnje.

Vlada geslo:

manje vojske,više raketa.

Na obali nasuprot Tajvana već je raspoređeno oko 350 raketa srednjeg dometa s konvencionalnim bojevim glavama,a kroz koju godinu bit će ih 600.

Kina raspolaže i sa interkontinentalnim balističkim raketama,s nuklearnim bojevim glavama,od kojih oko 20 može letjeti i do SAD.

Kina je jedinstvena na globusu po tome što razvija privatno poduzetništvo,a u okviru državnog planiranja i što svoje kapitaliste već tretira kao "treću snagu" u komunističkoj partiji;uz radnike i seljake.

Ujedno zadržava vlast jedne političke partije.

A nesumnjivo izrasta u sve veću silu,koja bi već polovicom ovog stoljeća mogla igrati ulogu nove,druge supersile,uz sada jedinu supersilu,SAD.

Kako će se stvari u Kini dalje razvijati,teško je predvidjeti.

Kineski ekonomist Hu Xingdon,koji radi u jednom institutu u Pekingu, poruèuje putem svog sitea na Internetu da "Kina još nije savladala najteže prepreke",da će "stvarni nemiri tek izbiti" i da je Tianmenn 1989. godine bio tek predigra.

Radi li se o zlogukom proroku među kineskim disidentima,čiji broj nije nezanemariv?"

STIPE ŠUVAR

Kina je utoliko bila bolja i pametnija od licemjernih i kretenskih južnih Slavena što se nije cijepala,a predviđam da će postati nova imperijalističko-kapitalistička sila koja će ili/i zamijeniti ili/ poraziti SAD u tom pogledu !

Slaven Mon Sep 15, 2008 4:34 am

"ČINJENICE O GLADI I SIROMAŠTVU"

"Kritičari marksizma rado ističu "činjenicu" da se svet u kome živimo drastično razlikuje od Evrope XIX veka,odnosno da je kapitalizam za poslednjih sto pedeset godina postao "humaniji" i "bolji".

Naučni socijalizam je po njima,prevaziđeno učenje,jer sve probleme kojima se on bavi kapitalizam je već uspeo da reši ili je bar na dobrom putu da to učini.

Međutim,istina je sasvim drugačija:

Engels bi danas svakako priznao da se stanje u Engleskoj popravilo od 1845,kada je napisao svoje čuveno delo "Položaj radničke klase u Engleskoj",ali samo zbog toga što je klasna podela preneta na globalni nivo,tako da sada potlačeni i bedni većinom žive u nerazvijenim zemljama ili u posebnim getima(kao što je slučaj u Americi), daleko od pogleda samozadovoljnih Evropejaca.

Socijalni mir i blagostanje i dalje su privilegija jedne uske manjine,što se može videti i po podacima organizacije "World Hunger Year",koji su zasnovani na zvaničnim izveštajima američke vlade i UN.

"SJEDINJENE AMERIČKE DRŽAVE"

Trideset i tri miliona Amerikanaca,uključujući 13 miliona dece,živi u domaćinstvima koja trpe glad ili im preti opasnost od gladi.

To predstavlja svako deseto domaćinstvo u Sjedinjenim Državama(10 procenata).[1]

3.10% američkih domaćinstava gladuje.

Njihovi članovi često preskaču obroke ili nedovoljno jedu,ponekad provode čitav dan bez hrane.

Skoro 8.5 miliona ljudi,uključujući 2.9 miliona dece živi u ovakvim porodicama.[1]

7.30% američkih domaćinstava je na granici gladi:u njima su obroci nižeg kvaliteta ili su prisiljena da se obrate za pomoć u hrani zato što nisu u stanju da sebi priušte namirnice koje su im neophodne.

24.7 miliona ljudi,uključujući 9.9 miliona dece,živi u ovakvim porodicama. [1]

Prema nedavno objavljenoj studiji,predškolska i školska deca koja trpe veliku glad u većem stepenu pate od hroničnih bolesti,nervoze,depresije i problema u ponašanju nego deca koja ne gladaju.[2]

"GLAD U SVETU"

Više od 840 miliona ljudi u svetu je neuhranjeno - od tog broja 799 miliona živi u zemaljama u razvoju.

Među njima je više od 153 miliona dece mlađe od 5 godina.[3]

Svake godine zbog gladi umre 6 miliona dece mlađe od 5 godina.[3]

Od 6.2 milijarde ljudi u današnjem svetu,1.2 milijarde živi od zarade koja je manja od $1.00 dnevno.[4]

Godišnja zarada 1% najbogatijih ljudi na svetu jednaka je zaradi 57% najsiromašnijih. [4]

5% najbogatijih ljudi na svetu ima prihod koji je 114 puta veći nego prihod 5% najsiromašnijih.[4]

Broj ljudi koji živi od dnevne zarade manje od $1.00 pao je u poslednjih deset godina sa 29 na 23%,ali to zapravo prikriva značajne regionalne razlike.[5]

Neuhranjenost može ozbiljno da ugrozi intelektualni razvoj deteta.

Deca koja su ometena u razvoju zbog neuhranjenosti pokazuju znatno slabije rezultate na testovima iz matematike i jezika nego dobro hranjena deca.[6]

Doslovno svaka zemlja u svetu ima potencijal da obezbedi dovoljno hrane sopstvenim snagama.

Organizacija za "Hranu i Poljoprivredu"("FAO")pri Ujedinjenim Nacijama utvrdila je da dnevna potreba svakog čoveka za hranom iznosi 2350 kalorija.

Na svetskom nivou dnevno se proizvede 2805 kalorija po čoveku.[7]

Pedeset četiri zemlje ne ispunjavaju taj zahtev;one ne proizvode dovoljno hrane da bi prehranile svoje stanovništvo,niti mogu da priušte uvoz neophodnih namirnica kako bi popunile manjak.

Većina ovih zemalja pripada subsaharskoj Africi.[8]

"ZDRAVLJE"

U zemljama u razvoju 91 dete na svakih hiljadu umre pre svog petog rođendana.

Poređenja radi,u Sjedinjenim Državama osmoro dece od 1000 umre ne napunivši pet godina.[9]

Svakog dana u zemljama u razvoju više od 30 000 dece umre od bolesti koje su se većinom mogle sprečiti ili izlečiti,kao što su dijareja,akutne infekcije respiratornih organa,boginje ili malarija.

Ove bolesti su daleko više smrtonosne za decu koja su izgladnela ili neuhranjena.[4]

Svake godine umre 12 miliona ljudi zbog nestašice vode,uključujući 3 miliona dece zbog bolesti izazvanih neispravnom vodom.

Pristup čistoj vodi nema 1.10 milijarda ljudi;2.40 milijarde žive bez prihvatljivih higijenskih uslova,a 4 milijarde bez kanalizacije.[10]

Zaključno sa 2000. godinom 22 miliona ljudi umrlo je od AIDS-a,zbog čega je 13 miliona dece ostalo bilo bez majke bilo bez oba roditelja.[4]

40 miliona ljudi boluje od AIDS-a;od toga:90% u zemljama u razvoju,a 75% u subsaharskoj Africi;2.9 miliona obolelih je ispod 14 godina."[4]

IZVORI:

1."ERS" "Food Assistance and Nutrition Research Report No.("FANRR")21","United States Department of Agriculture",March 2002.

2."Pediatrics",Vol.110 No.4,October 2002

3."State of Food Insecurity in the World 2002".
"Food and Agriculture Organization of the United Nations".

4."Human Development Report 2002","Deepening Democracy in a Fragmented World","United Nations Development Programme".

5."Secretary-General Warns World Falling Short of Millennium Summit Commitments","Press Release from UN Secretary-General Kofi Annan",October 1, 2002.

6."State of the World's Children 1998"."UNICEF".

7."FAO database;numbers for the year 2000".

8."Mapping of the Food Supply Gap 1998".
"Food and Agriculture Organization of the United Nations".

9."State of the World's Children 2002:Goal 6"."UNICEF".

10."Statements of World Bank Vice President of Environment and Socially Sustainable Development Network in Op-Ed piece."

Slaven Mon Sep 15, 2008 4:35 am

"OSAMDESET SEDAM GODINA OD OKTOBARSKE REVOLUCIJE"

"Čini se da je u Trećem mileniju ova Revolucija,koja je potresla svet,potpuno zaboravljena,prenebregnuta.

Ipak – to je tek privid,jedan od onih lažnih privida i neistinitih slika sveta,na kojima se zasniva suvremeni život.

Već je kazano da tako zvane blagodati moderniteta i suvremene civilizacije uživa svega jedna četvrtina stanovnika zemljine kugle, ostalima ne samo da su nedostupna čuda i blagodati telematike i satelitskih komunikacija,već nemaju dovoljno ne samo hrane i lijekova, već ni vode,one pitke i nezagađene.

S druge strane društvo obilja stalno nameće nove potrebe i uspostavlja i širi granice "diktature tržišta" u ime slobode ...naravno,kapitala i onih koji njime upravljaju,ali to se ne govori gomili,masi,jer nije uputno.

Na "evropski raj" navaljuju na sve moguće načine oni iz zemalja "trećeg svijeta",sa juga i sa istoka, z zemalja opustošenih ratovima,nerodicom, glađu,sušom,bolestima.

Evropa na njih šalje oružnike,žandare,vraća ih natrag avionima, brodovima,zadržava ih u logorima,koji imaju mnogo zajedničkog s onim iz razdoblja nacifašizma,ali o tome se izbjegava govoriti.

Televizijskim ekipama snimanje lica bez dokumenata dopušta se samo u sasvim izuzetnim prilikama.

A sama bogata Evropa puna je sirotinje,koja jedva spaja kraj s krajem i često ne zna kako će doći do kraja mjeseca,ali o tim "tričavim brigama" svakidašnjice mediji gotovo nikad ne govore.

Slika svijeta što je oni daju je zasladena melasa u kojoj neočiti mladići i djevojke plešu,pjevaju,ljube se,putuju,uživaju u glupim igrama i šturom pogađanju činjenica,a malo kad i samo ovlaš govori se o nesrećama što su negdje zadesile nekog i to zbog zlih ljudi i terorista.

Nakon napornog radnog dana sretan stanovnik Ujedinjene Evrope,koja eto broji 400 miliona duša,anesteziran je slikama sa TV aparata nepostojećeg raja i zadovoljno odlazi u krevet,pošto mu je mišljenje formirano od strane televizijskih novinara,koji čitaju vijesti.

Mnogo kanala,mnogo jezika,ali vijesti kao ni stanovišta,suštinski se malo razlikuju.

Da su ga bezobzirno slagali i da živi u svijetu u kojem uporno pale i potpaljuju ratove,koji su edemska forma III svjetskog rata,to dobronamjerni evropski žitelj ne sluti ili ne želi da sluti.

Ukoliko i ima takvih strepnji utapa ih u alkoholu,ukoliko je star ili u treštavoj muzici disko-kluba,ukoliko je mlad i u drugim zadovoljstvima i samozadovoljstvima,koje mu sugeriraju mediji.

Jer kad to radi Clinton,zašto ne bi i običan smrtnik?

Zalagati se za radikalnu promjenu društva,za revoucionarne ideje,više nije u modi.

Nije ni politički korektno,tvrde Amerikanci.

Marksizam se pokazao "lažnom naukom" i neostvarljivim putem,koji je samo uzrokovao velike nesreće i patnje,a komunisti su obrukani kao robovi i zaljubljenici neostvarivih ideja,koje su se kao sistem pokazale neefikasnim i nasilničkim.

A da li je baš tako?

Te "ljevičarske ideje",velike ideje jednakosti,bratstva i solidarnosti ljudi, rodilo je XIX stoljeće,nadograđujući se na vaspostavljene temelje u XVIII vijeku,nastojeći da izmijeni neizrecivu bijedu,koju je rađalo industrijsko društvo u nastajanju.

To isto XIX stoljeće rodilo je i ideju nacionalne države – države građanskog društva u prvom redu – koliko i ideju socijalne pravde i socijalizma,koja je najjasnije razrađena u djelima Marxa i Engelsa.

XX stoljeće, nazvano još "skraćenim ili kratkim,znači kusim stoljećem" nije rodilo više nikakvu veliku ideju,ali je dovelo do krvavih katastrofa u sukobu ovih dviju velikih ideja,djece prethodnog stoljeća.

Nikad ljudi nisu napravili jedni drugima toliko zločina,štete i zla kao u XX stoljeću.

Međutim,okriviti za to revolucionarne ideje XIX stoljeća ne samo da je nepravedno,već i glupo i neumjesno,jer nipošto nije kriv učitelj,ukoliko je šegrt bio neumješan i nesposoban.

Lav Tolstoj je osamdesetih godina XIX stoljeća pisao:

"Šta su revolucionari?

To su ljudi koji mrze postojeći društveni sistem,smatraju ga lošim i izgradili su principe budućeg društvenog poretka koji će biti bolji.

Ubijajući ih,likvidirajući ih ,ne može se boriti protiv njih.

Nije bitan njihov broj,već su bitne njihove ideje...
Njihov ideal je opšte blagostanje, jedanakost, sloboda"(V.B.Šklovski "Lav Tolstoj",Minerva,II tom,str 203).

Te ideje,revolucionarne ideje,nisu zatrte,eto ni u Trećem mileniju,iako je broj onih,koji se za njih bore neznatan.

Zašto?

Jer je velika Oktobarska revolucija godine 1990. doživjela epohalni poraz, jer je tako zvani "realni socijalizam" srušen i u svijetu je ljevica pretrpjela nepopravljivu i nepredvidivu katastrofu.

Ipak,1990.nije se dogodilo ništa novo.

Bio je to proces koji je trajao godinama.

Da su u Sovjetskom Savezu balzamirali odnosno izdali revoluciju,napisao je ranih tridesetih godina još Trocki.

Za Staljinove svinjarije znalo se odavno,a da zemlje tako zvanog "sovjetskog bloka" ne izgledaju baš privlačno poznato je bilo i malom djetetu.

Ono što se nije znalo jeste kako izgleda "divota kapitalizma".

Nije se znalo,iako se moglo naslutiti,da nastaju velike tragedije,kad propadnu velike ideje.

Nije se znalo,iako se moglo naslutiti,šta će se dogoditi,kad pobjesni i izađe iz svog prirodnog korita kapitalistička ideologija neoliberizma i samostalno se uputi svijetom,pa liši cijelu jednu generaciju nade u siguro radno mjesto,u penziju,u zdravstveno osuguranje,u sutrašnjicu i u sigurno parče hljeba.

Jer danas imaš i zarađuješ,a sutra si već propao,bez novaca,niko i ništa.

Danas si možda radnik,možda namještenik ili vlasnik blistavog butika ili čak poduzetnik.

Ali igra je oštra,konkurencija nemilosrdna,ako nisi bio dovoljno sretan ili vješt ili na vrijeme uspio da ostvariš neku nečuvenu dobit izmjestivši proizvodnju u neku od "đubretarskih zemalja" bivšeg istočnog bloka,od kojih je sad većina postala dijelom Evropske zajednice i Nato pakta i u kojima je radna snaga skoro badava i da tako smanjiš troškove i još dođeš do nekog povoljnog zajma Evropske zajednice,sutra si propao, nezaposlen,niko i ništa,marginalizirani potukač,prosjak i nesretnik,koji nikom ne treba,jer svima je dosta vlastitih problema i briga.

Eto u takvom stanju ljudi i svijeta treba ponovo porazmisliti o Oktobarskoj revoluciji,koja je,htjeli mi to ili ne,neizmjerno utjecala na živote miliona ljudi,davala nadu ugnjetenima,obespravljenima,poniženima i uvređenima i isto tako neizmjerno plašila one,koji izrabljuju,ugnjetavaju,pljačkaju i ubijaju na sve moguće načine ljude nemoćne i bez zaštite,slabe i siromašne,a takvih je i danas i jučer,velika većina svijeta.

Eto u tome,u toj velikoj nadi,u veličini te borbe,koja daje smisao ljudskom životu i uzdiže ga nad besmislenim bitisanjem u smrdljivim malograđanskim rupama,bio je i jeste i ostaće smisao Oktobarske revolucije,revolucije koja je osvijetlila novom zorom jedno stoljeće nečuvene okrutnosti i pokolja i dotad nikad viđenih svjetskih ratova sa vrtoglavim brojem žrava i razaranja.

Lenjinova parola s kojom je Oktobarska revolucija (25. oktobra, odnosno 7. novembra po novom kalendaru) pobijedila bila je:

"Kruh i mir!"

Eto,upravo za to,za hljeb i mir,i danas manifestiraju i nose crvene zastave i zastave mira svih duginih boja po svim prestolnicama Evrope i svijeta.

I danas – 86 godina poslije – čovječanstvo nema ni kruha ni mira.

Svijet je pored svih uvjeravanja u suprotno ogrezao u ratovima i u tjeskobi.

Upravo se sada vode dva velika imperijalistička rata:

terorizam je poslužio kao izgovor za najočitiju i najbeskrupolozniju agresiju na Irak,a istovremeno i Francuska vodi na Obali slonovače imperijalistički rat i to znate za što?

Za slatki užitak – za čokoladu – odnosno kakao.

Iako se ta zemlja naziva Obalom slonovače,jadni slonovi tu ništa ne ulaze,već kakaovac i njegova cijena,koja zanima čitavo svjetsko tržište, a francuski vojnici pucaju u gomile crnaca,kako je naglasio Chirac,sa mandatom Ujedinjenih nacija.

A pored toga u Africi se vode još mnogi ratovi o kojima svjetska javnost malo i gotovo ništa ne zna,jer to su nezanimljivi ratovi protiv onih ubogih, crnih,neukih i bolesnih,koji se oružjem protive što ih se pljačka i oduzima ono što im je majka priroda dala...

Ta oni ionako ne znaju šta će s tim i samo to upropaštavaju,a mi s našim tehnologijama stvaramo od toga dobra,koja uživaju svi – tumače ideolozi i pobornici društva obilja i diktature slobodnog tržišta.

Jeste,ta su dobra na korist i uživanje svih,koji mogu da ih kupe.

Onaj ko se ne ubraja u tu kategoriju,suvišan je na svijetu i nije ni važno, ukoliko ga eliminiraju... nebeskom vatrom.

Vjerojatno "crveni mornari",mornari boljševici,ni sam Antonov Ovsejenko, vojnik mršavog inteligentnog lica s naočarama,koji je s Trockim operativno organizirao zauzimanje Zimskog dvrorca i straže na Nevi putem vojno-revolucionarnog komiteta,nisu ni slutili domet Revolucije,čiji su sami bili tvorci.

Značenje riječi Oktobar prevazišlo je njihove slutnje i nade,jer je Oktobarska revolucija za svijet bila mnogo više no što su sebi mogli da predstave njeni skromni tvorci.

Ne mari što je bilo nepotrebne grubosti, to Johna Reeda u Gatčini umalo nisu streljali,što su neki vojnici na brzinu u Zimskom dvorcu smotali neke kašike,pa su poslije morali da ih vrate.

Ne mari što su isprljali ćilime i pocijepali zavjese.

Oni su skinuli obrazinu,zderali zastor laži i ugnjetavanja s velike zemlje carskog samodržavlja,nasilja i zatucanosti i pokazali svim bijednicima svijeta da je to moguće učiniti.

U tome je vječna veličina Oktobaske revolucije.

Širom svijeta sirotinja se dizala i tražila svoje pravo,pravo na ono što joj je oduzeto,oteto,opljačkano,a što je podnosila,mirno,poput marve, stoljećima.

Sad više nije bilo tako.

I nikada više neće biti tako,ma koliko bio glasan gazdin glas,a nečujan, tih i piskutav glas onih,koji se protive,koji se bune,koji govore ljudima istinu.

I nije važno što je Antonov-Ovsejenko nestao u Staljinovim čistkama,što su ubili Trockog ili što je Lenjin prerano umro i napravio više od jedne greške.

Put je pokazan.

A sad je pokazana i scena,šta biva kad konačno poraze revolucionarnu misao.

To je gospodo film koji upravo gledamo.

Film koji se zove Falujja,Kosovo,Afganistan,Genova ili kako vam drago.

To su scene filma,koji se upravo daje.

Trebalo bi biti svakome jasno,da je ovakav svijet ogavan.

A ipak nije.

Bar nas tako uvjeravaju mediji.

Uvjerili su ih da revolucije ne uspjevaju i da je Oktobarska revolucija proizvela samo gadosti.

Oktobra i marksizma prve su se odrekle najveće i najjače komunističke partije Zapada(Italije,Francuske,Španije)ne dozvoljavjući više ni da se spomene njeno ime(pošto su i same sebe preimenovale),kao što prije jednako ostrvljeno nisu dopuštale ni najmanju kritiku ili sumnju u ideje marksizma.

Ali ljudsku je misao nemoguće oktroirati,sapeti,ma koliko se trudili.

Pa ma da su komunisti ili istinski ljevičari ostali u neznatnoj manjini,ne znači još da nisu u pravu.

Mnogo puta mase u historiji nisu bile u pravu.

Nije bilo u pravu ni opće rašireno javno mnjenje ni ono što se smatralo "normalnim" ili politički korektnim gotovo kroz čitavo proteklo stoljeće ni na Zapadu i na Istoku.

Šta znači normalan – upitao se Tolstoj?

Normalan je onaj,koji je najbolje i najpotpunije usvojio opći zbir predrasuda jednog vremena,odnosno jedne epohe.

Kad to vrijeme prođe te se predrasude,odnosno uobičajeno (javno) mnjenje čine besmislenim.

Oni koji se bore za istinsku slobodu ljudi,za drugačije odnose među ludima,za pravičnost i dostojanstvo svih,treba da pamte duže i vide dalje od običnog, normalnog svijeta.

Prigovor Oktobarskoj revoluciji, da je bila krvava i da je porodila društvo neslobode i proizvodno neefikasno - ne stoji.

Sama Oktobarska revolucija,bar u Petrogradu,prošla je gotovo bez žrtava.

Sloboda kapitalističkog društva jeste sloboda samo na papiru,samo na riječima i oni,koji su doživjeli tragediju građanskog rata,pogubnost sa smetlišta istorije pokupljnih ideja "zemlje i tla" i njihovu visoku ubilačku sposobnost u primitivnoj politici etničkih mržnji,podsticanih od zapadnih tutora,oni, koji su doživjeli katastrofu raspada zemlje,gubitak radnog mjesta ili "božansku vatru,koja sve prži" odnosno američke bombe,u to ne bi smjeli sumnjati.

Zablude i greške društava proizišlih iz pobjede Oktobarske revolucije hiljadu puta su predočene,pobrojene,uveličane,o njima se stalno govori, piše,raspravlja.

Ideologija oslobođenja svaki se dan izjednačava sa ideologijom nacizma i fašizma,a zaboravljaju se i namjerno prenebegavaju ratni užasi,koje su nacifašisti počinili kao i ogromna stradanja ljudi,koja su nacističke ideje prouzročile.

Zaboraljaju se svakidašnja stradanja u svim razvijenim i nerazvijenim krajevima svijeta,
koje svaki dan čini kapitalistički poredak.

Zaboravljaju se ratovi,propadanje i uništavanje prirode i satiranje ljudi, smeće se s uma dječji rad,prostitucija i iskorištavanje djece,robovski rad u nelegalnim fabrikama na Zapadu i grozni uvjeti rada i proizvodnje u zemljama trećeg svijeta.

Zaboravlja se da primjerice u Italiji,visoko razvijenoj evropskoj industrijskoj zemlji,svaki dan na radnom mjestu pogiba četvero ljudi.

Samo ta statistika je porazna,a da se ne navode statistike koliko djece na svijetu umire od gladi svake minute ili koliko ljudi svakog časka stradava od malarije,boleština ili nestašice vode.

Koliko je djece pobijeno u ratovima,koji su vođeni nakon vajne 1990?

Koliko je ljudi unesrećeno,primorano da živi u izbjeglištvu ili poginulo kao žrtva agresija ili osveta za nedozvoljene agresije i uplitanja u poslove tuđih zemalja?

Tu statistiku nikad ne prezentiraju mediji, ako je ona dobro poznata u Ujedinjenim Nacijama.

Šta dakle da se radi?

Ono što i uvijek – da se pokušava neprestano i stalno iznova promijeniti društvene odnose.

Jer zar su konsruktori prvih letilica,ma da su se sve srušile i ma da je bilo mnogo žrtava,odustali od toga da ponovo i opet ponovo pokušaju sagraditi spravu,koja će letjeti i nebom nositi ljude."

JASNA TKALEC

Slaven Mon Sep 15, 2008 4:35 am

"WORLD WIDE GRID I KOMUNIZAM"

"UVOD"

"Na ovom mjestu bih rado prodiskutovao o temi koju izbjegavaju mnogi malograđani,a koja je decenijama okupirala veoma cijenjene evropske intelektualce i mislioce - o marksističkoj viziji budućnosti.

"KARL MARX"

Karl Marx je bio veliki vizionar.

Ne samo da je njegova ideja snažno uticala na zbivanja u skoro dva stoljeća,ona je još uvijek aktuelna.

U posljednje vrijeme se govori o globalizaciji,novim tehnologijama.

Ljudi se pitaju kuda ide ovaj svijet.

Više niko ne vjeruje da će se ovakav društveni poredak moći održati i mnogi se pitaju da li je kraj kapitalistiČkog poretka mnogo bliži nego što to možemo i očekivati.

I kakav će biti poredak novog globalnog društva.

Da li upravo kao ono društvo o kom je Karl Marx pisao još prije skoro 200 godina?

"GLOBALIZACIJA KAO EVOLUCIJA U KOMUNIZAM"

Da li je globalizacija u stvari evolucija kapitalističkog društvenog sistema u komunistički,onako kako ga je zamislio Karl Marks?

Zamislite sljedeću situaciju:virtuelna banka u kojoj svi korisnici plaćaju mjesečnu članarinu i svi su povezani na jedinstvenu mrežu.

Novac možeš podići po potrebi tako što ćeš samo zatražiti koliko ti treba,a sistem će od drugih posuđivati samo višak koji ostali korisnici trenutno ne koriste.

Time bi se optimirala upotreba novca,a banke bi živjele od pretplate korisnika.

"INTERNET"

Sve ukazuje na to da se kapitalističko društvo transforimiše u jednu sasvim drugu globalnu društvenu formu.

Internet je tek početak i zasnovan je na komunističkom principu.

Pa čak i na početku možemo vidjeti da znanje i inforimacije postaju dostupne svima koji su dio sistema, znači mreže.

Grid-Copmuting je drugi korak ka konačnoj globalizaciji ekonomije i društva.

"GRID-COMPUTING"

Grid je sistem zasnovan na nevjerovatno jednostavnom principu da svaki komjuter u mreži radi viškom svoga kapaciteta za druge,znači za cjelinu.

To je upravo komunistički princip.

Na taj način nastaje planetarni superkomjuter čije sposobnosti u ovom trenutku niko ne može ni zamisliti.

Čak ni oni koji stvaraju taj sistem nisu sposobni to zamisliti.

Dovoljno je da u mreži od milijardu povezanih komjutera svaki radi djelićem svoje snage za nekog drugog.

Sudeći po intenzitetu radova na GRID-COMPUTING sistemu,za nekoliko godina(a mozda čak i ranije)ćemo imati i drugi tehnološki preduslov za komunizam.

Ne Matrix nego "GRID"!

"VIRTUELNI KAPITAL"

Pošto se i sam kapital virtuelizira i koncetriše u virtuelnu planetarnu banku,realno je očekivati da će se cio kreditni planetarni sitem zasnivati na istom principu.

Ako si dio "GRID-a",interneta i ekonomskog sitema,tada ćeš plaćati mjesečno na neki način usluge svojoj banci(možda preko telefonskog računa ili kreditne kartice)i moći ćeš da koristiš virtuelni novac po potrebi.

Potrebe će biti određene uslovima ili još bolje rečeno raspoloživim globalnim resursima.

"ZAKLJUČAK"

Internet je očigledno tak prva faza ka potpunoj tehnološkoj virtuelizacije svijeta.

Ne samo što su informacije postale dostupne svima koji su dio sistema,to će za godinu-dvije postati "GRID",virtuelni mega komjuter koji će biti sastavljen od mreže funkcionalno povezanih stotina miliona,pa čak i milijardi,komjutera,a cio sistem će biti potpuno automatizovan i autonoman.

Svako od priključenih korisnika će pojačavati zajednički sistem koji će se ponašati kao centralni mega-komjuter milionima puta jači od najbržeg sadašnjeg super-komjutera i svako od korisnika će po potrebi moći koristiti taj zajednički virtuelni računar.

Pošto će se proizvodjna i onako automatizirati i robotizirati,šta je ostalo ljudima nego da koriste sistem po potrebi.

Mi sada veoma jasno možemo vidjeti kako zaista izgleda komunizam i način kako se do njege dolazi.

Globalizacija i virtuelizacija novca je sljedeći korak.

Tako će se informacije,komjputerska snaga,električna energija kao zajedničko bogatstvo koristiti po potrebi kao što se sada umivamo i tuširamo po potrebi.

Globalizacije je proces koji ne može zaustaviti ni jedan predsjednik,pa čak ni američke imperije.

U posljednje vrijeme se govori o interesnim zonama,evropsko-američkim podjelama,a u stvarnosti i EU kao i USA(ili još tačnije - njihove administracije)štite interese globalnog kapitala koje je na veoma apsurdan način centraliziran globalnom decentralizacijom i virtuelizacijom o kojoj sam gore već pokušao skrojiti neki sistematski uvid.

Moguće je da trenutni američki predsjednik ne vidi sve posljedice globalizacije,
ali je sasvim sigurno da će u narednim decenijama raspodjela moći,a vjerovatno i cio demokratki sistem svijeta izgedati sasvim drugačije.

Razgradnja ovoga demokratskog izbornog sistema jeste posljedica globalizacije,a možda će njen cilj biti naddržavni i nadnacionalni komunistički sistem globalnog sela u kom će svako imati svoje interese i svoje nove rizike."

MARINKO STEVANOVIĆ - PULSAR

Slaven Mon Sep 15, 2008 4:36 am

"HRABRO,SOLIDARNO,SLOBODNO DO KOMUNIZMA"

"Radništvo će biti prisiljeno da se ponovo bori.

Najveći izraz te borbe će biti prava komunistička avangarda koja će predstavljati celokupan radnički pokret i njegove interese,a biti jaka da poveže to dvoje.

Organizovanje idejno-teorijskog rada,kao jedno od rešenja krize komunističkog pokreta,ne znači da želimo nauku da potčinjavamo interesima Partije,već naprotiv,želimo da kao marksistička Partija, definišemo naš program i organizujemo praktično političko delovanje koje će biti zasnovano na objektivnim naučnim saznanjima koja su oslobođena dogmi i pseudonaučnih konstrukcija.

Mi iz ove krize nećemo izaći ako u potpunosti ne shvatimo taj proces i ako ne dođe do ponovnog revolucionarnog rađanja marksizma,koji je jedina politička teorija na osnovu koje komunistički pokret ponovo može da postane snažan faktor na našoj,ali i na stranoj političkoj sceni.

Kad ovo govorimo imamo u vidu marksizam kao nedogmatski i otvoreni sistem borbe radničke klase i kao sredstvo koje može da predvodi tu klasu na svestan i aktivan način,do ispunjenja njene istorijske misije.

Pridobijanje što većeg broja mladih za komunističku ideju,jedno je od krucijalnih pitanja koje nam se nameće.

Poznato je da je snaga svakog pokreta ili partije u direktnoj srazmeri sa podrškom koju taj pokret ili partija dobija od mlade generacije.

Takođe je,opšte poznato,da su mladi,po pravilu,nosioci progresivnih ideja, ali nažalost i da su veoma podložni raznim vrstama manipulacije u šta smo se uverili u neposrednoj prošlosti i sadašnjosti

Zato komunisti moraju pomoći mladima da shvate u čemu je suštinska zabluda onih koji nasedaju separatističkim i nacionalističkim konceptima društvenih odnosa zasnovanih na nacionalnoj isključivosti,eksploataciji koja vodi ka raslojavanju na bogate i siromašne i bujanju svih drugih oblika nejednakosti i nepravdi u društvu.

Zato naš pristup treba da bude osavremenjen i oslobođen svih dogmi iz prošlosti,bez nametanja stvavova mladim ljudima ili sputavanje njihove inicijative.

Prošlost treba štititi od obe krajnosti,jedne koja je tretira mitski i druge koja je tretira potcenjivački.

Pozitivne vrednosti treba afirmisati,a negativne odbaciti.

U odnosu prema pozitivnim treba izbeći glorifikaciju,naročito kada su u pitanju ličnosti,a u odnosu prema negativnim treba izbeći podrugljivost i malograđanštinu,a i svaku drugu osvetoljubivost.

Komunisti se zalažu za objektivno i dostojanstveno mesto NOB-a i socijalističke revolucije u istoriji naših naroda i istovremeno će se boriti protiv njihove diskrimincije.

Uprkos svim teškoćama i propustima do kojih je došlo u socijalističkom razvoju jugoslovenskog društva,smatramo da ideja socijalizma,kao pravednog društva i mnoge druge tekovine do kojih je Jugoslavija u socijalizmu dostigla - u ekonomskom i kulturnom razvoju u emancipaciji društva i čoveka- predstavljaju osnovu za dalji progresivan razvoj društva.

Transformacija privrede treba da je utemeljena na konceptu slobodne privrede gde je tržište primarni(ali ne i jedini)regulator formiranja cena, faktora proizvodnje i finalnih proizvoda u bilo kom sektoru proizvodnje,sa ravnopravnim statusom svih oblika svojine,koji će svoju konkurentnost verifikovati na slobodnom tržištu,slobodom preduzetništva i slobodom organizovanja privrednih subjekata.

Imajući u vidu da je u nas do 1990-tih godina dominantan oblik svojine bio kolektivna svojina,komunisti treba da se zalažu da se procesi transformacije u svim sektorima privrede ostvaruju planski,organizovano bez stihije i prebrzo,to jest nužno je ovim procesima pristupiti sa maksimalnim poštovanjem principa postupnosti i promišljenim argumentovanim predlogom reda prioriteta.

Transformacija privrede u skladu sa našim vizijama omogućilo bi besplatno školovanje i lečenje,socijalnu pravdu,omogućilo bi druge jednakosti i solidarnosti među ljudima,zaustavili bi smo migraciju naučnog i stručnog kadra,pre svega većim ulaganjem u nauku i višim vrednovanjem naučnog i stručnog rada,unapredio bi se obrazovni sistem i kulturni,zabavni i sportski život.

Odlučnost u borbi za vlast ne stiče se spontano kao da je to prost rezultat inteziviranja klasne borbe.

Sasvim suprotno od toga,to je kvalitativni skok same klasne borbe,a preduslov za klasnu borbu je klasna svest,volja,koncentrisana snaga i organizacija,drugim rečima,revolucionarna komunistička partija.

Radništvo mora sebi da nađe revolucionarno rukovodstvo,da bi postao klasa i na kraju bude svestan svoje istorijske misije.

Veoma je važno postojanje jake komunističke partije,čija snaga neće zavisiti samo od njene političke teorije i strategije,već i od njene taktike i metode,kao i od efikasnosti njene organizacije.

Naša borba i akcija mora biti vezana za najvažnija životna pitanja radnih slojeva društva.

Uz strateške i dugoročne ciljeve,komunisti moraju svoje delovanje vezivati za tekuća egzistencijalna pitanja građana u svakoj radnoj i društvenoj sredini."

MIROSLAV DROBAC

Slaven Mon Sep 15, 2008 4:36 am

"KOMUNISTIČKA OMLADINA - SVET SLOBODNIH"

"Omladina koja je veći deo svog života,živela u razaranjima,sankcijama,ubistvima,pretnjama,zadojena nacionalizmom,secesionizmom,šovinizmom,ne može biti omladina koja će menjati sadašnje stanje stvari.

A i ako bude menjala,menjaće ga na gore,jer sve prethodne stvari koje su navedene su negativne, z kojih mogu proisteći samo negativna energija,mržnja i novi ratovi!

Citirajući Lenjina,gde kaže:

"Da bi čovečanstvo dostiglo komunizam,jedan od najbitnijih preduslova za to je,da najmanje tri generacije odrastaju,saznaju i žive u socijalizmu."

Socijalizam kao jedan od stepenika u izgradnji komunizma,socijalizam sistem oslobođen od kapitalizma,eksploatisanja,ratova,gladi, siromaštva,... znači samo pod tim uslovima je moguć komunizam.

Mi smo već na prvom koraku pali,SFR Jugoslavija je iznedrila jednu generaciju ljudi u slobodi,na drugom koraku se "saplela i pala"!

Samo od napredne omladine,zavisi koliko će ta generacija da "leži na zemlji i bude gažena" od strane imperijalizma,tj.Novog Svetskog Poretka.

Komunistička omladina mora da nađe izlaz iz ove situacije,to je veoma teško,ali naravno izvodljivo.

Veoma je teško naći pravog saveznika u današnjem svetu.

A istorija nas je naučila da nijedan rat nije dobijen bez saveznika.

Komunistička omladina treba da nađe saveznika u svetu u kojem je komunistički pokret totalno unazađen i stavljen na marginu svih političkih i socijalnih događaja.

Moramo se priključiti akcijama "Svetskog antiglobalističkog pokreta",ali gde ćemo sačuvati naš identitet i našu misao.

Komunistička omladina mora da nađe modus kojim će isplivati na površinu i ponovo vratiti zdrav um omladini u današnjim uslovima rada,učenja, življenja,...

Taj modus svakako nije jugonostajgija,to svakako nije prosjačenje,to svakako nije sektaštvo i demagogija.

Taj modus je sve suprotno od toga!

Jugoslovenska ideja je prelepa ideja,ideja budućnosti,koja verovatno nekom nije odgovarala,jer je bila daleko ispred svog vremena,ali kapitalistima nije bila potrebna jaka,nezavisna,suverena i socijalistička država u "srcu" Evrope,zato je i uništena.

Ne vredi beskonačno "plakati nad posmrtnim sandukom","sanduk treba zakopati" i nastaviti svojim,drugim putem!

Svakako,nezaboravljajući iskustva i ideje koje su ostale iza nas.

Prosjačiti,ići od vrata do vrata i moljakati,plakati nad sudbinom,tražiti saveznika tamo gde ga nema,nije rešenje.

Treba zasući rukave i raditi,raditi dok god se ne utru "asfaltni putevu" ka komunizmu!

Treba se osloboditi dogme.

Tako je i drug Marks,pre oko 130 godina sam sebe ispravljao i prilagođavao svoju nauku trenutnom stanju stvari,gde u delu "Građanski rat u Francuskoj" prepravlja svoju misao napisanu u "Komunističkom manifestu",o preuzimanju države u ruke radnika.

Ispravka je napisana u razmaku od nepunih 25 godina.

Marksizam je takva teorija da traži da se konstantno bogati novim iskustvima i novim trendovma.

Tako je drug Lenjin svojim "Aprilskim tezama" inovirao marksizam,tako je drug Tito "Pokretom nesvrstanih" dao doprinos marksističkom internacionalizmu,tako je drug Če svojim principom gerilskog ratovanja dao doprinos revolucionarnom duhu marksizma tako je i nedavno, prethodno rukovodstvo KP Kine svojim zaokretom u ekonomskoj politici dalo novi oblik marksizma u sadašnjem svetu,a oportunisti su uvek vukli nazad i od jedne takve ideje pravili dogmu.

Ovo su samo neki u nizu primera marksističkih teoretičara i revolucionara, koji su svoja dela preuređivali i približavali ih širokim masama.

Što znači da ne smemo slepo da pratimo stvari i dela koja su napisana pre 150,100,50,pa i pre 20 godina,jer kao što vidimo i osećamo Svet se menja iz godine u godinu.

Našu politiku treba prilagođavati trenutnim relacijama u političkoj, ekonomskoj i socijalnoj sceni u Svetu i kod nas.

Šta bi ostalo od naše revolucije,od marksizma,...

Marksistička teorija bi pretrpela veliki gubitak,proleterijat bi izgubio,dobili bi samo neprijatelji proleterijata.

Naravno moramo zadržati naše revolucionarne ideje o državi,kapitalu, višku vrednosti,internacionalizmu,odnosu prema ratu,odnosu prema radniku i seljaku,...

Moramo biti uporni i izdržljivi,jer komunistička ideja je nesalomiva,a Partija mora biti jaka kao "granitna stena",mora biti partija pravednih, partija slobodnih,partija ravnopravnih,partija za 21. vek,partija za vreme koje dolazi!"

MIROSLAV DROBAC

Slaven Mon Sep 15, 2008 4:37 am

"NEPREPOZNATLJIVA POTREBA"

"Stvari se mijenjaju.

Rijeka života teče.

Prije petnaest godina niko živ nije htio čuti za komuniste.

Svi su im držali posmrtno slovo i oštrili kolac,starajući se da se taj mrtvac ne povampiri.

Život se poigrao sa liturzima.

Komunizam se vraća na društvenu scenu,polako,nesigurnim korakom, poput čovjeka koji je,izložen teškim udarcima,u nekom skrivenom kutu lizao rane i prikupljao snagu za nove okršaje.

I konačno se pojavio,još uvijek ne sasvim svjež,često bez sasvim jasne predstave o onome što mu se i zašto desilo.

Život se igra i sa ljudima – njima je komunizam potreban,mnogi to sad i vide i priznaju,ali nemaju snage da ga aktivnom borbom prizovu.

No,i to je neki napredak.

Do prije nekoliko godina ste strašno rizikovali da vam neko razbije glavu ili zarije nož ako javno hvalite komunizam.

Sad vas zbog toga počinju poštovati,čak i potajno pomagati.

Šta zaključiti iz ovoga?

Antikomunisti malo brinu zbog toga.

Oni su pragmatični i boje se opasnosti tek kad im se ukaže u svoj svojoj veličini.

Zato oni,u samozadovoljstvu liberalske močvare ustrojene krajem XX vijeka,nisu kadri dati bilo kakav suvisao odgovor.

Poslednji trzaji samrtnika,tako će reći oni za komunizam.

Da li je zaista to u pitanju,ili možda njihova ideološka zaslijepljenost i opijenost pobjedom?

I kakva je,doista,ta njihova pobjeda?

Nakon što su eliminisali svog suparnika(koji nije neprijatelj,jer je između njih bilo dosta sličnosti),kojeg su često pogrešno nazivali komunizmom ili socijalizmom,navalili su se na pleća najamnih radnika takvom snagom da je nestala svaka privlačnost njihovog modela društvenog uređenja.

Neoliberalni kapitalizam se ne održava toliko zahvaljujući svojim pobjedama,koliko malodušnošću ugnjetenih,njihovim strahom i fascinacijom globalnom pobjedom koju je kapitalizam odnio nad sovjetskom imperijom.

Ako stvari već stoje tako,postavlja se pitanje alternative.

Kao što francuska revolucija nije ostvarila proklamovane ciljeve(sloboda, bratstvo,jednakost),tako to nije učinila ni oktobarska revolucija.

Boljševici su bili isuviše realistični,pa su shvatili da ne mogu ostvariti mnogo od svog programa.

Oktobarska revolucija je bila socijalistička po svom htijenju,ali ne i po onome što je postigla.

Socijalistički potencijal je ostao u oblacima ideologije,dok je političkom zemljom hodao staljinistički birokratizam.

Veliki ideali pravde,slobode,bratstva i jednakosti nisu ostvareni,ali ne zato što uopšte ne mogu biti ostvareni,već zato što nije bilo ni osnovnih povoljnih uslova za to.

Rusija ni po kom osnovu nije bila zrela za socijalističku revoluciju.

Ona je imala malobrojno radništvo,sa malo borbenih iskustava,sa viškom seljaštva,primitivizma i nepismenosti.

Da nije bilo prvog svjetskog rata,ne bi bilo ni Crvenog Oktobra.

Dakle,na jednoj strani imamo potrebu za velikim idealima,a na drugoj društvo koje je suprotno tim principima i koje očito ne funkcioniše tako dobro kako se čini na prvi pogled.

Ne treba zaboraviti da je kapitalizam svjetski sistem i da se njegovi dometi i priroda ne mogu posmatrati iz ugla dvadesetak najrazvijenijih zemalja svijeta.

One su uvezane u sistem svjetskog tržišta,uslovljavaju njegove bitne odlike i bez njega ne bi bile to što jesu.

Alternativa je još uvijek ono što je bila prije više od sto godina,jer je i kapitalizam onaj od prije sto godina.

Istina,on se nešto modifikovao i uljudio,a i alternativa je stekla dragocjena iskustva,naročito u XX vijeku.

Sad samo treba izvući pouke.

To je baš najteži dio posla,jer ih je dosta koji su nezadovoljni postojećim, ali su vezani za staro.

Staro se,pak,neće vratiti,i to ne prosto zato što se ono nikad ne vraća, već zato što nije sasvim valjalo i što je u nekim stvarima značilo civilizacijski nazadak.

Ako je komunistička alternativa danas svedena na sektu,ima više razloga za to.

Jedan od njih je nesumnjivo i taj što komunisti sami sebe zatvaraju u zidove svojih kancelarija,što se kriju i uporno,kao kakvi fanatici, ponavljaju stare fraze o preživljenom i proživljenom.

Ko se još ne sjeća "Balkanskog špijuna" i glavnog junaka koji u svemu i svakome vidi špijune i neprijatelje.

Svi su krivi osim nas.

Radili smo dobro,ali smo se onda malo umorili.

Pridrijemali smo, a neprijatelji su se uvukli u naše redove.

Bili smo isuviše demokratični,a oni su to zloupotrebili.

Potcijenili smo značaj ideološkog uzdizanja,a neprijatelj je uporno širio svoju ideologiju.

Dakle,tako se analiziraju uzroci kraha,tako se vrški samokritika.

Priča prilično bljutava,plitka,skuvana još u kuhinjama paranoičnih kominternovskih činovnika.

U bloku od toliko "socijalističkih" zemalja,na čelu sa "velikim" Sovjetskim Savezom i njegovim moćnim "KGB-om",zavladala neka bolest spavanja (valjda su Amerikanci ubacili neki novi virus).

I tako,dok su naši spavali,kapitalisti su vrijedno radili.

Ti stari komunisti nas uvjeravaju da će u budućnosti biti budni,samo ako im se ponovo ukaže povjerenje.

Valjda će uzimati pilule.

Evo,dakle,ne prepoznaje se potreba da se bude politički ozbiljan.

O neprepoznavanju potrebe korektnog teorijskog obrazloženja uzroka kraha da se i ne govori.

Šta će nam teorija kad imamo ideologiju.

A sad smo pronašli i lijek.

Treba biti budan.

Bar pilula ima u izobilju.

Kad već nismo griješili,rezonuju oni,znači da je naš sistem bio dobar, upravo savršen.

Zaključak je jasan:

nema se šta u njemu mijenjati.

Eventualno,manje spavanja i više ideologije.

Nevolja je što tako ne misli dobar dio naroda.

A kako mislite bez njega vraćati taj vaš sistem?

I pored nekih prednosti i dobrih rješenja(socijalna prava,brz ekonomski razvoj,barem u prvim fazama,uspon kulture,doduše pod paskom zvanične ideologije)pamte se i ruski tenkovi gdje im nije mjesto,logori,zidovi, partijska svemoć i još koješta što više niko ne želi.

Ako se insistira na tome,samome sebi se osigurava mjesto u muzeju ideoloških starina.

Komunizam ne želi i ne smije krenuti u taj muzej zajedno sa ovim doktrinarima i dogmatima.

On mora krenuti u život i osloboditi se starih okova.

Dogmatičari još nisu dovoljno oslabili,ali je važno da se ne stvaraju novi.

Ovi stari izumiru,pa će staljinizam umrijeti ne samo društveno,već i bukvalno,fiziološki.

Njegovu sudbinu će imati i drugi dogmatski oblici.

Neprepoznatljiva potreba će konačno postati prepoznatljiva,ali ne od strane tih dogmata,već od strane novih snaga koje sobom ne vuku teret prošlosti.

Popijmo po jednu u to ime."

GORAN MARKOVIĆ

Slaven Mon Sep 15, 2008 4:37 am

"NEOPHODNA SOLIDARNOST I SARADNJA RADNIČKIH I KOMUNISTIČKIH PARTIJA"

"Radničke i komunističke partije svaka za sebe,ali i međusobno,imaju određena iskustva iz oblasti međunarodne ili regionalne saradnje.

Moj je utisak,ne kažem znanje punog kapaciteta,da je sadašnja saradnja i solidarnost kompartija i radničkih partija u svetu nedovoljna,a rekao bih i nekoordinisana,spontana i nesistematska.

To nije slučaj sa partijama kapitalističke revandikacije u zemljama koje su gradile socijalizam,a pogotovu u zemljama Zapada.

Pored toga,ako se ima u vidu da se često drže sastanci grupe G-7,plus ova ili ona zemlja,zatim sistematske konsultacije,koordinacija i saradnja zemalja NATO pakta,onda je sve jasnije da se tim formama obezbeđuju ne samo zajednički interes i ciljevi,nego i koordinacija akcija.

Kako je to u funkciji mega-kapitala i njegovih vlasnika,jasno je da su na drugoj strani nosioci rada i vlasnici radne snage različitih položaja, kvalifikacija i pozicija.

Ako se tome doda i nametanje socijaldemokratske formule o pomirenju rada i kapitala,pacifikacija klasne funkcije sindikata,entropija njegove energije u praznim pregovorima sa vlasnicima kapitala ili njegovim funkcionerima,postaje jasnije da akteri međunarodnog kapitala održavaju ravnotežu sistema,kao i amortizaciju klasnih sukoba u funkciji stabilnosti kapitalističke dominacije.

Neka negativna iskustva koordinacije u radničkom i komunističkom pokretu ne treba da dekuražiraju ni radnike,a još manje komuniste i njihove partije.

Ovo utoliko više što su se kako uslovi tako i načini klasne borbe bitno promenili.

Otuda se koordinacija,solidarnost,različiti oblici saradnje radničkih i komunističkih partija mogu pokazati ne samo plodotvornim za borbu protiv kapitala i eksploatacije,nego i u pogledu teorijske artikulacije date stvarnosti u strategijskim i taktičkim sadržajima i dimenzijama.

1.KOORDINACIJA CILJEVA

Valja napraviti takve informativne veze,da ne kažem sisteme,među radničkim i komunističkim partijama da se dobiju saznanja o ciljevima i programskim orijentacijama pojedinih radničkih i komunističkih partija.

Time bi se dobila široka lepeza sličnosti i razlika – istorijskih,sistemskih, rečju socioloških uslova klasne borbe pojedinih partija protiv kapitala i njegovih personifikacija u savremenim društvima,ali i u društvu na globalnom planu.

Tako se mogu dobiti dragocena saznanja o geostrategijskim ciljevima pojedinih mega-kapitala i njihovih personificiranih struktura i funkcionera, što,naravno,može imati ogroman teorijski značaj za komunističke i radničke partije ne samo u sagledavanju budućnosti odnosa klasnih i političkih snaga,nego pre svega u razradi sopstvenih,ali i zajedničkih strategija u borbi protiv dominacije i ciljeva moćnih geostrateških sila kapitala.

Na prvi pogled su ta saznanja posredna(preko ciljeva RP i KP),ali zato njih valja analitički komponovati sa ciljevima spoljnih politika vlasnika kapitala i tako bi se dobila kompleksna, da ne kažem kompletna,slika strategije kapitala.

Bez tog saznanja,svaka pojedinačna radnička partija,ili pak partija komunista,delovaće entropično na međunarodnom planu,ali i u okviru nacionalnih granica.

Koordinacija ciljeva u prvoj fazi putem upoznavanja,tj. znanja o tim ciljevima,omogućila bi da se u narednim fazama iznađu forme i sadržaji inventivnijih očekivanih efekata.

Iz te saradnje se mogu rađati nove ideje,nova artikulacija strategijskih programa borbe svetskog radničkog i komunističkog pokreta u sadašnjim uslovima,bogatiti iskustvo same nacionalne parije,bilo radničke ili komunističke.

U pronalaženju sličnosti ili istovetnosti ciljeva stiču se mogućnosti tešnje povezanosti akcija radničkih i komunističkih partija,Ali pak pojedinih njihovih organizacijskih oblika i formi.

2.KOORDINACIJA AKCIJA

Koordinacija akcija je razvijenija faza u saradnji radničkih i komunističkih partija.

U ovoj fazi radi se o konkretnim akterima,te o konkretnim radnim, socijalnim i međunarodnim situacijama kad partije radničke i komunističke provinijencije ujedinjuju svoje energije u borbi za radnička prava ili za ostvarivanje određenih ciljeva radničko-komunističke borbe.

Za takvu koordinaciju neophodan je informacioni sistem ili dogovor o njemu,a izgleda da je INTERNET "bogom dani" za takvu koordinaciju,što, naravno,tek treba analizirati i proučiti.

Putem koordinacije akcija stvaraju se neki bitni preduslovi za organizacioni razvoj radničkih i komunističkih partija.

Mi ne sporimo našu radničku i komunističku tradiciju,kao i neke oblike tradicije na međunarodnom planu,ali valja istaći da su problemi razvoja radničkih partija i kompartija danas vrlo složeni i višeznačni,pogotovu ako se imaju u vidu uslovi njihovog delovanja u nacionalnim okvirima,te robusnost i moć međunarodnog kapitala,kao i raznih nevladinih organizacija u svojstvu funkcionera politike i interesa mega-kapitala i pojedinih moćnika kapitala.

Zato su važna iskustva iz razvoja,koja se,naravno,ne reduciraju samo na strukturalne elemente,nego dosežu sve moguće i stvarne aspekte organizovanog delovanja radničkih partija i kompartija danas.

Klasični modeli – DA, ali se sa njima ne završava istorija koja traje i postavlja nove izazove,a samim tim i zadatke.

Koordinacija akcija ima mogućnost da eksponira veću moć i uticaj na javno mnenje u nacionalnim,ali i u međunarodnim okvirima,što može da donese neposredni efekak za pojedine RP i KP,ali i za pokret u širem smislu.

Čini mi se da RP,kao i KP nisu dovoljno teorijski osvetlile odnos

POKRET-PARTIJA,POKRET-ORGANIZACIJA ILI NJENI OBLICI I FORME

Nije prilika da ovaj problem detaljnije obrazlažemo,ali nam se sada čini da bi on mogao biti predmet jednog međunarodnog savetovanja.

Isto tako koordinacija-akcija podrazumeva koordinaciju ekonomskih interesa na obostranu korist.

Ovde nije reč o finansiranju pojedinih nacionalnih partija iz nekog centra, nego o ekonomskim interesima onih ekonomskih subjekata koji pripadaju RP ili KP,koje su savremeni kapitalisti doveli na rub bede i oduzeli im svaku imovinu i svaku ekonomsku osnovu za delovanje.

3.INSTITUCIJE

Za verovati je,što znači da tvrdnja nije apsolutna,da mnoge RP i KP strepe od "komande" nekog novog centra

(KOMINTERNE,INTERNACIONALE,INFORMACINOG BIROA I SL

Te strepnje valja odbaciti,ili prevazilaziti stvarnim demokratskim odnosima u saradnji koja će imati demokratske tipove subordinacije koji proističu iz radničke i komunističke solidarnosti i koji nisu opterećeni oblicima otuđenog organizacijskog autoriteta,ili "funkcijom komandne pozicije"neke od RP ili KP.

Sve to znači da na demokratskim osnovama valja problem institucionalizacije saradnje,koordinacije i solidarnosti razraditi i usavršavati,a istoriju uzimati u obzir i kao osnovu,ali i kao opomenu.

Predlažemo da o ovim pitanima otvorimo diskusiju na našim sajtovima i da tražimo najbolja rešenja koja nam pružaju data istorijska situacija i moderna tehnologija."

U BEOGRADU,

12.VII.2004.

PROF.DR.DRAGOMIR DRAŠKOVIĆ

Slaven Mon Sep 15, 2008 4:38 am

"IDEOLOGIJA I SVEST KOMUNISTA DANAS" - KAO REZULTAT DUBOKE SPOZNAJE STVARNOSTI I RESURSA SAVREMENOG SVIJETA"

"Samo se prostota i glupost zadovoljavaju svegda pri starinskom ostati" (Dositej)

Antikomunistička histerija i praksa mogle su imati uspeha ne samo zasnovane na sili,nego i zbog nesposobnosti komunista i njihovih organizacija da proniknu u zakonitosti razvoja savremenog sveta.

Nije dilema u tome da li,ili ne ostati na marksističkoj tradiciji.

Dilema je izgleda,što jedan deo komunista misli da je sa Marksom, Engelsom i Lenjinom marksitičko razumavanje društva završeno i savršeno.

Tako se pokazalo da buržoasko,ili preciznije neoliberalističko razumevanja savremenog sveta nije superiorno po sistemu vrednosti - ideologiji,jer ne rešava problem čoveka i njegovu emancipaciju,ali se pokazalo veštijim u nametanju pitanja zemljama u kojima se vršila socijalistička vlast ovakvog ili onakvog kvaliteta.

Radnici brodogradilišta "Lenjin" u Gdanjsku,ne samo da su bili akciono jezgro SOLIDARNOSTI,nego su bili i odlučni borci protiv birokratije.

Uprkos svemu,rezultat njihove akcije bio je u korist dolazećih vlasnika kapitala,a oni su izbačeni na ulicu.

Isto tako radnički Kragujevac je donedavno imao vlast SPO-a.

Da su radnici glasali protiv te vlasti,verovatno bi "Zastava" danas bila u nešto drukčijoj situaciji.

Mogli bi ređati još mnogo primera pristajanja radnika i nameštenika na postojeće odnose koji su gotovo potpuno zamaglili njihovu perspektivu života.

Radnici i nameštenici na primerima o kojima govorimo,videlo se,nisu imali političkog subjekta,partiju,organizaciju ili pokret koji bi bili u stanju da objasne suštinu klasnog sukoba u našem vremenu i to ne samo u ideološkoj ravni,nego u ravni odnosa faktora razvoja i njihovog socijalnog obličja.

To je,izgleda,samo drugi izraz stereotipa svesti kod pojedinih komunističkih organizacija,partija,ili njihovih frakcija.

Bilo je dovoljno razloga da se u dokumentima partije Jugoslovenskih komunista polazi od markstičke tradicije,ali i od marksizma kao otvorenog sistema razumevanja sveta,istorije i ljudskog mišljenja.

Ako se zna da K. Marks nije znao za sijalicu,onda je logično da je njegova misao na određen način bila uslovljena i stepenom razvoja proizvodnih snaga uz svu njegovu genijalnost.

Čak ni akteri marksizma kao otvorenog sistema još uvek nisu detaljno osvetlili raspad sistema vrednosti socijalističkih društva,pa tako ni našeg društva koje je razvijalo samoupravljanje.

Kako se moglo desiti da više od deceniju i po,pedesitih i šezdesetih godina prošlog (XX) veka,stopa razvoja naših privrednih potencijala bude između 8-10%,a da se posle velikog entuzijazma proizvođača dođe u ekonomsku krizu,pa u raspad sistema.

To traži odgovor i na pitanje:

da li su svi motivacioni faktori društvene svojine nad sredstvima za proizvodnju bili adekvatno razvijeni,ili uopšte da li se o njima teorijski i operacionalno mislilo?!

Da li je istina da je privatna svojina pokazala superiornost u pogledu motiva proizvodnje u odnosu na društvene oblike svojine?

Upozorovamo na misao Dositeja na početku ovog teksta.

Radi se o tome da se objašnjenje sveta i istorije misli iz vremena u kome živimo i na tim osnovama gradi strategija i taktika klasne borbe.

Taj pojam je čak i zaboravljen,iako samo Evropa ima preko 24 miliona nezaposlenih,a naša zemlja oko 2.000.000 nezaposlenih,ili nedovoljno produk tivno zaposlenih.

Gruba je revandikacija ekonomskog liberalizma koji se u nas javlja u vidu tranzicije,što je drugi izraz za uspostavljanje kapitalizma.

Takav društveni odnos čini da u paramparčad uništi sve rezultate klasne borbe radnika,a radničke sindikate i druge političke subjekte učini svojom funkcijom.

Tako se moglo desiti da su radnički sindikati svojom praksom i realnom borbom reducirani na uvrijerizam - golo preživljavanje od danas do sutra bez razvijene i teorijski utemeljene strategije klasne borbe.

Tu borbu je zamenila formula klasnog mira kao pretpostavka rešavanja ne samo socijalnih konflikata,nego i odnosa faktora proizvodnje i razvoja.

Socijaldemokratske partije kao funkcioneri kapitala i njegovih vlasnika tzv. socijalnim programima u tranziciji amortizuju snagu klasnog naboja i "drže stanje socijalne ravnoteže" kao pretpostavku razvoja kapitalizma i mirne otimačine stvorenih vrednosti nekoliko generacija radnika i drugih stvaralaca vrednosti.

Stoga je potrebno prepoznati temelje manipulacije sa svetom rada, odnosno,sa širokim krugom eksploatisanih aktera proizvodnje i društvenih odnosa.

Ako plediramo za novu svest to znači da se na temeljima marksističke analize stvarnosti u kojoj živimo konstituišu pretpostavke razvoja teorije, ili teorijskih pretpostavki savremene klasne borbe koja treba da prevlada prekid te borbe i da se razvija na novim osnovama.

II.

Ne treba dokazivati da je aktuelnim akterima rada,a to su brojni socio-profesionalni slojevi i grupe,potrebna politička partija.

Primera radi,kad je Marks inicirao Savez komunista,on ga je teorijski koncipirao u vremenu tadašnjeg razvoja kapitalističkih odnosa i njihove stvarnosti.

Svet novih tehnologija,informatičkih,organizacijskih,proizvodnih, upravljačkih i menadžerskih,pokriva široka i složena polja aktera rada različitog stepena složenosti.

To će reći da savremena podela rada i njeni zakoni utiču na formiranje savremene strukture društva koja na određen način izražava svu složenost ne samo tehnologija nego i samog modernog načina proizvodnje.

U tom načinu proizvodnje moderna partija sa komunističkim predznakom valja da traži oslone tačke svoje ideologije kao sistema vrednosti aktera rada koji su izloženi eksploataciji.

Šta se može pokazati?

a)da je svest o eksplotaciji pojednih,socio-profesionalnih grupa i slojeva različita,

b)da datost svog radnog položaja različito doživljavaju,

c)da tako strukturirana,da ne kažemo rascepkana,svest aktera rada odgvovara vlasnicima kapitala i njihovim funcionerima različitog profila - od političkog do profesionalno-menadžerskog.

Zato je neophodno da komunistička organizacija u svojim redovima formira svest sa dve neophodne dimenzije:

a) vest o stvarnosti rada i položaju njegovih aktera u uslovima modernih proizvodnih snaga i načina proizvodnje,

i

b)da tu svest "unosi" među aktere rada.

Tako se može očekivati da partija poveže rascepkanu svest aktera rada, da ti akteri budući da su nosioci modernog načina proizvodnje "dobiju" i modernu svest o tom načinu proizvodnje,te tako,naravno,organizovani u partiju emancipatorskog karaktera predstavljaju novi levi pokret - pokret ljudske emancipacije koji u istorijskom toku dovodi u pitanje i oblike političkog organizovanja koje poznaje građansko društvo pa i društvo prelaznog perioda.

III.

Širenje socijalne osnove komunističke organizacije zahteva promene u svim oblicima organizovanja aktera rada.

Komunistička organizacija,ili partija samo je jedan oblik političkog organizovanja radništva i drugih radnih slojeva - aktera rada,o čemu je već ukazano u Komunističkom manifestu,ali u datom istorijskom kontekstu novog načina proizvodnje dolazi se do novog odnosa pokreta i organizacije,ili pokreta i partije.

Taj novi kvalitet je sadržan u činjenici što razuđen demokratski pokret blokira svaki oblik birokratizacije partije ili organizacije u širem smislu, tj.u svim njenim pojavnim oblicima u delatnosti aktera rada.

Ako se,čak i letimično,realno ocenjuje politički uticaj i objektivna snaga oblika partijskog organizovanja ljudi u partijama sa komunističkim predznakom,a ima ih u našem društvu pet-šest,videće se da je taj uticaj ne samo mali,nego neplodotvoran.

To je pre svega zato što se dijalektičke kategorije stvarnog i mogućeg ne misle u trendu novog načina proizvodnje i mogućnosti borbe za emancipaciju.

Tome valja dodati stereotipe stare svesti koja se kreće od bivšeg ideopoklonstva vođstvu do aktuelnog kritičkog odnosa prema vođstvu u datim uslovima rada bez obzira na spoznaju teških uslova i realne ograničenosti emancipatorskog delovanja komunista u sadašnjosti libernog - divljeg kapitalizma.

Pri tome,naravno,ne treba gubiti s uma da jeantikomunistička histerija,nekad najjača od bivših komunista,ostavila trag u svesti ljudi,nekad strah,a nekad potiranje "bivših" vrednosti iz više složenih razloga.

Ako apelujemo za potrebu novog kvaliteta svesti to je samo drugi izraz da ona treba da se konstituiše na temelju svestrane analize stvarnosti rada i položaja svih aktera rada u datim istorijskim oklnostima.

Stoga kriza,zastoji,napuštanje sistema vrednosti tradicionalnog nasleđa KPJ i SKJ,faktički stvara kumulaciju saznanja,ali i socijalnih snaga koje će napraviti nove prodore,naći nove veze,inicirati nove akcije protiv kapitalističkih odnosa u današnjim obrisima i pojavnim oblicima.

To se dešava u svetskim razmerama jer kapital nema društvenog smisla,ako se ne rađa ona socijalna snaga koja ga dovodi u pitanje i koja pokazuje da je moguć drugi način proizvodnje u kojima akteri rada neće biti eksploatisani,ili će se organizovati u partiju koja će biti svestan nosilac borbe protiv takvih odnosa koji su historijski u uslovima modernih proizvodnih snaga.

Zato ideja emacipacije ljudi,slobode stvaralaštva i rada,kao i slobode rada,odnosno njegovog oslobađanja jeste i ostaje jedna od najvećih i najhumanijih ideja dvadest i prvog veka.

BEOGRAD,MAJA2004.

PROF.DR.DRAGOMIR DRAŠKOVIĆ

Slaven Mon Sep 15, 2008 4:38 am

"VETAR SA HIMALAJA"

"Postoji jedna,i to je jedina prava vrsta internacionalizma,a ona je – raditi svim srcem na razvoju revolucionarnih pokreta i revolucionarne borbe u sopstvenoj zemlji i podržavati (propagandnim radom,simpatijama i materijalnom pomoću)ovu borbu u svakoj zemlji bez izuzetka.(Lenjin)

Kada su maoisti 1996.godine počeli pobunu u Nepalu,to je bila nevidljiva revolucija.

Nepal do tada nije bio poprište političkih borbi koje su prelazile njegove granice i punile stupce svetske štampe.

To je bila zemlja poznata po šerpasima i Mont Everestu,skrajnuta od pogleda javnosti,bliska samo alpinistima.

Zbog toga je ta pobuna,koja je ubrzo poprimila karakteristike opštenarodne borbe,do dana današnjeg ostala na marginama interesovanja svetske javnosti.

Ipak,glavni razlog "nevidljivosti" nepalske revolucije jeste siromaštvo, zaostalost i položaj ove države.

Tačnije rečeno,Nepal nije bio atraktivan za imperijaliste,i on sam je bio na margini,kao izgubljen u vremenu između feudalizma i savremenog doba, između neba i zemlje,između Indije i Kine.

Ova zemlja je nezavisnost stekla još 1768. godine(dakle daleko pre Indije!)pod vođstvom Pritvi Narajan Šaha,i u političkom pogledu tu se ništa bitnije nije menjalo sve do 1951.godine kada je tadašnji kralj ukinuo praksu naslednog premijera i stvorio vladu kancelarskog tipa.

Sledeća promena se dešava 1990.godine kada uvode višepartijski sistem.

Na izborima komunisti dobijaju,za neke,neočekivano veliku podršku i postaju najbrojnija partija u parlamentu.

U pitanju je partija koja se zove Komunistička partija Nepala(ujedinjena marksističko-lenjinistička)i monarhija je u krizi.

Nemogućnost novouvedenog sistema da uopšte funkcioniše uzrokuje oružanu pobunu koju predvodi Komunistička partija Nepala (maoistička).

Na početku pobune ona je od strane "velike" Komunističke partije,koja je u parlamentu,bila ignorisana.

Ali,maoisti su dobro procenili situaciju i pravilno postavili ciljeve i taktiku.

Stvorena je Narodnooslobodilačka armija koja postaje nosilac ove borbe.

U toj,prvoj fazi oružane borbe,iako su početni uspesi bili neporecivi,još uvek nije bilo sasvim jasno kakav će tok ona dalje imati,prvenstveno zbog toga što je još uvek postojala nada da će to novo čudo,Ustav i parlament,sačuvati kraljevinu.

Ali,ništa od toga nije funkcionisalo.

Nepalski parlament se ispostavio kao mrtvorođenče – od marta 1999. godine nijednom se nije sastao.

Srednji vek se konačno raspada i u Nepalu!

Nepalske mase ne žele više da čekaju da se oslobode surovog kastinskog sistema i feudalne zaostalosti.

Kao što to obično biva,lomovi su počeli da se ređaju jedan za drugim.

Godine 2001.krunski princ Dipendra je,navodno zbog ljubavnih jada, automatskom puškom masakrirao dobar deo kraljevske porodice, računajući i samog kralja Birendru.

Na kraju diže ruku i na sebe,i dok se u bolnici bori za život,biva proglašen za kralja. Dipendra ubrzo umire i na presto stupa njegov stric Đanendra, sadašnji kralj.

Izlaz pokušavaju da nađu u novim izborima,ali je maoistička moć narasla (u skladu da maoističkom parolom da politička moć izvire iz puščanih cevi!) i izbori propadaju.

Kralj smenjuje dotadašnjeg premijera zbog nemogućnosti da organizuje izbore i postavlja novog koji i ne pokušava da ih organizuje.

Za sve to vreme revolucionarni pokret jača

U ovoj zemlji koja ima 26 miliona stanovnika,od kojih je više od polovine nepismeno i živi ispod granice siromaštva,Narodnooslobodilačka armija drži više od 80 odsto teritorije.

Uz sebe imaju narodne mase,a protiv sebe demoralisanu plaćeničku vojsku i policiju.

Ipak,taj pokret ne ostaje izolovan.

Indija,koju sa Nepalom vezuju kulturološke i etničke sličnosti,ali i ona jedna noga u srednjem veku,prva oseća uticaj ovih procesa.

Indijski ekspanzionisti,koji grade atomske bombe dok desetine miliona ljudi u toj zemlji umire od gladi pokazuju veliku nervozu.

Oni za sada igraju ulogu imperijalističkog agenta u ovoj krizi.

Pored ove agenture i sami Amerikanci počinju sve više oružja da šalju uzdrmanom Đanendri.

Ipak,za sada su svi ti napori bezuspešni,a po svemu sudeći – i zakasneli.

Nepal je,kako sada stvari stoje,mesto prve revolucije u ovom veku.

Svoju moć u punoj meri revolucionarne snage su pokazale u aprilu ove godine.

Narodnooslobodilačka armija i Ujedinjena revolucionarna narodna veća (nova,revolucionarna vlast!) su pozvali na generalni štrajk 6,7. i 8.aprila pod parolom:

"Napred na veliki put stvaranja republike,sa ciljem da stvore masovni pokret protiv autokratske monarhije koji bi ujedinio sve parlamentarne i neparlamentarne demokratske snage na zajedničkoj republikanskoj platformi.

Glavne tačke te platforme su odbacivanje kompradorske monarhije, raspuštanje plaćeničke armije,prava na samoopredeljenje potlačenim narodima i regionima,davanje osnovnih prava ženama i dalitima,agrarna reforma,priznavanje prava na obrazovanje,lečenje i zapošljavanje za osnovna prava.

Čitava zemlja je stala.

Poruka je jasna:

Đanendrina klika nije poželjna.

Zbog narasle moći revolucionara umešao se i Kofi Anan,predloživši da se kriza reši pregovorima svih političkih partija.

Komandant Narodnooslobodilačke armije,drug Pračanda je podržao ovu inicijativu,pokazujući volju za mirnim rešenjem krize.

Ali,kao što ni do sada stvari nisu zavisile samo od jedne strane,tako ne zavise ni sada.

Ipak,za proteklih osam godina revolucionarne borbe stvoreno je mnogo novih kadrova koji su se iskalili kao revolucionari u najtežim uslovima i ostvarili neočekivano veliki uspeh.

Takav pokret,sa takvim kadrovima teško može da bude pobeđen.

On je sada postao glavni nosilac borbe naroda južne Azije i uzor za revolucionarne pokrete tih zemalja.

Plamen je predat,a svetlo slobode počinje da se pomalja iza Himalaja."

Slaven Mon Sep 15, 2008 4:38 am

"SAVEZ KOMUNISTA SJEDINJENIH AMERIČKIH DRŽAVA"

"Početkom aprila delegacija Saveza komunista Sjedinjenih Država (The Communist League of the United States) posetiće Srbiju.

Ovom prilikom predstavljamo njihovu programsku platformu koju smo dobili od druga Boba Rossija iz Oregona.

1."Savez komunista Sjedinjenih Država"("SKSD") je socijalistička organizacija radničke klase otvorena za sve one koji su spremni da učestvuju u njenom radu,podržavaju njene osnovne principe i plaćaju članarinu.

2."SKSD" nastoji da ujedini sve revolucionarne socijaliste i da s njima sarađuje odlučno za dobrobit društva u kome žive,kroz uvođenje novih revolucionarnih ideja u izgradnji permanentne stalne komunističke organizacije.

"SKSD" na ovim osnovama prihvata sve stranke levice,radničku klasu kao celinu,progresivne nacionalne pokrete kao svoje drugove.

3."SKSD" podržava svaku klasnu,nacionalnu,rasnu i etničku borbu za slobodu i nezavisnost i ne prihvata nikakve međusobne sukobe iz gore navedenih organizacija i pokreta.

"SKSD" specijalno podržava proleterske i socijalističke tendencije koje prirodno nastaju u akcijama gore navedenih pokreta i želi da nauči od njih za svoj praktičan rad.

"SKSD" izraz "klasa" tumači kao primarnu društvenu odrednicu koja konzistentno biva redefinisana shodno kretanjima u kapitalizmu i otporima radnika u takvom društvu.

"Klasa" se ne definiše kao statistički podatak već kao kompleks odnosa snage,kulture,religije,rase,uzraslog doba,pola,etnosa i drugih individualnih osobenosti.

Izraz "radnička klasa" je neprecizna formulacija koju su u tzv."klasnom društvu" označili kao "prodavca" svoje radne snage.

Međutim,izraz "proleteri" precizno označava identitet onih koji žele da ostvare svoje političke,ekonomske i društvene zahteve u kapitalističkom društvu - prava koja su im osporavana.

4."SKSD" zastupa stav da sve promene u društvu nastaju u samom jezgru toga društva a ne kao promene koje nastaju na njegovoj periferiji.

5.Sve revolucionarne pojave u jednom društvu nastaju uslovljene dijalektičkim odnosima tih pojava.

Ovi odnosi predstavljaju embrionalnu bazu svake socijalne akcije da bi se suštinski razumele i izrazile namere zapostavljenih i drugih koji zaostaju u takvom društvu.

Mi zamišljamo da socijalizam postaje u suštini kao kolektivni zahtev i potreba svih zapostavljenih i ugroženih u jednom društvu.

Za razrešenje potreba svih pripadnika jednog društva potrebna je,pre svega,kolektivizacija sredstava za proizvodnju uz neophodnu kontrolu preko legalno izabranih organa.

Ali,to ne znači da treba ukinuti privatnu inicijativu i slobodno tržište niti uvoditi politički konformizam.

Obzirom da je svako društvo fluidno i mnoge pojave nastaju spontano, potrebno je,koliko god je moguće,omogućiti razvoj i delatnost onima kojima je to neophodno.

Pri tome imati u vidu da je osnovni zahtev socijalizma neprikosnoven,a to su:

odnos prema proizvodnji i raspodela dobara.

Sve druge osobenosti kulturne,verske,istorijske i druge mogu se tolerisati,ukoliko ne zadiru u osnovne principe socijalističkog poimanja društva.

6."SKSD" zastupa mišljenje da sve organizacije revolucionarne, reformističke,demokratske,kulturne i sve druge koje teže uspostavljanju oslobođenja od ekonomskog i drugog ugrožavanja,moraju imati poreklo u samom društvu i obavezno biti pod nadzorom tog društva,kako bi se zaštitili interesi i dostignuća tog društva.

7."SKSD" ne prihvata grupe koje zagovaraju sve oblike anahrone socijalizmu kao:

anarhistički stav prema socijalizmu,liberalizam koji vodi u konfrontacije, anarhizam u svim varijantama,kao i sve pokrete koji vode u negiranje istorijskog materijalizma.

Takođe je neprihvatljiv avangardizam,pogotovo pokret koji nije vezan za oslobođenje radničke klase,socijaldemokratija koja nastoji da preuzme rukovodeći položaj u radničkoj klasi,a takođe i levičarstvo koje vodi u izolaciju.

8.Sindikalizam nije nastao da bi radničku klasu uveo u proletersku akciju za konačno oslobođenje od kapitalističke represije.

Njegova uloga je bila i ostaje u pragmatičnom odnosu radnika i njihovih poslodavaca.

Većina sindikata reaguje pozitivno u nastojanjima radničke klase u borbi za njihova prava.

Tzv."borbeni sindikati" daju jake impulse radničkoj klasi za ostvarenje svojih zahteva,za razliku od tzv."miroljubivih sindikata",koji takođe imaju svoj doprinos u podršci radničkoj klasi.

Borbeni sindikati mogu dati snažne i ugledne rukovodioce koji uspešno rukovode ostvarenjem istorijskih proleterskih zahteva za slobodu i život dostojan čoveka.

Revolucionarni pokret u SAD ne može biti uspešan bez saradnje s borbenim radničkim sindikatima.

Pri tome će se imati u vidu da autonomija svakog borbenog sindikata mora biti ispoštovana.

U socijalističkom društvu ovaj princip takođe mora biti ispoštovan u skladu s opštim dostignućima izgradnje socijalizma.

9.Vodeće revolucionarne političke,ekonomske,kulturne i druge društvene formacije mogu opstati samo ako imaju ideološki čisto opredeljeno rukovodstvo,uz neprestano jačanje i izgradnju borbene baze na svim nivoima društva.

I to ne treba nikako zapostavljati u nastojanju da se preuzme vlast.

"SKSD" zagovara društvo zasnovano na direktnoj kontroli proizvodnje, raspodele dobara i većinsko učestvovanje u administrativnim organima vlasti (slično onima u Španiji i Jugoslaviji).

Istovremeno mislimo da nije produktivno odmah nastojati da sve bude u svemu savršeno i suviše detaljno.

Prvi i najvažniji zadatak je da socijalizam preuzme vlast tj. kontrolu proizvodnje i da ne bude više ugnjetenih.

Kako će socijalizam osvojiti vlast i postati dominatna rukovodeća sila u takvom društvu,zavisiće od ideološke i borbene gotovosti dominatnih političkih organizacija toga momenta,koje će to moći da učine.

Proletarijat i svi ugnjeteni ljudi u svetu represivnog kapitalizma odlučiće sami na svim stepenima svoje ugroženosti,kao i stanja istorijsko-društvenih činjenica,momenat za početak ostvarenja svojih ciljeva, koristeći pri tome svoje sopstvene snage i sredstva kojima budu tada raspolagali.

10."SKSD" prihvata sva pozitivna dostignuća kapitalističkog sveta koja mogu biti korišćena u daljem razvoju novog društva.

11."SKSD" podržava revolucionarna bazična dostignuća u Jugoslaviji i SSSR,ali se kritički odnosi prema nesvrstanosti kao protivteži američke imperijalne globalizacije.

12.Mi odobravamo dokazanu praksu i ostvarenja u socijalističkom društvu kako je tumačeno u "KPSS" i "KPJ".

Mi smo saglasni da je za ostvarenje socijalizma neophodna upotreba snage,štrajkova,radnih protesta,ali u izvesnim istorijskim situacijama ne treba insistirati i može se privremeno odustati od ovih sredstava.

Sve debate oko lenjinizma,staljinizma,maoizma,trockizma,kao i debate o anarhizmu,sindikalizmu,feminizmu,pravima homoseksualaca suštinski su završene i nema novih momenata.

13.Verovanje u Boga je lična stvar svakog pojedinca da veruje ili ne,ali istovremeno to nije tabu tema i otvorenost po tom pitanju i dalje postoji u razmeni mišljenja."

PREVOD:

Z.MIRKOVIĆ

Lune Sun Feb 05, 2017 8:55 pm

WWW.NARODNI-FRONT.ORG.RS affraid

Valter Tue May 07, 2019 8:54 pm

https://www.youtube.com/watch?v=29jTEENa7ZI

Valter Tue May 07, 2019 8:54 pm

www.youtube.com/watch?v=QKPMKW0pYlA

Valter Tue May 07, 2019 8:55 pm

https://www.youtube.com/watch?v=HNpobRd_Iv0

Valter Tue May 07, 2019 8:56 pm

https://www.youtube.com/watch?v=D9-btl5MaWQ

Valter Tue May 07, 2019 8:57 pm

https://www.youtube.com/watch?v=MzHBPN1zAio

Valter Tue May 07, 2019 9:00 pm

https://www.youtube.com/watch?v=DDAcuOVyj5Q

Valter Tue May 07, 2019 9:01 pm

https://www.youtube.com/watch?v=AELNavMMmkw

Valter Tue May 07, 2019 9:02 pm

Slaven Wed Jul 24, 2019 1:04 pm

Ne boje li se vladajući socijalizma koji je nastao kao produkt antifašističke borbe?

Da bi odgovorili na to pitanje pogledajmo malo trendove koji se paralelno odvijaju u svim zemljama koje su u proteklih trideset godina doživjele tranziciju. Simultano, ono što se odvija danas u Hrvatskoj, odvija se i u Poljskoj. U dlaku isto. Poljski mediji uz spregu politike, zabranili su sva socijalistička obilježja, a zemlju je zahvatilo radikalno desno divljanje. Korporacije koje plasiraju svoje proizvode (u tranzicijske zemlje najčešće lošije kvalitete), upravo na tim tržištima, kakvo je i ono hrvatsko, aktivno podupiru vladavinu desnice. Socijalistička obilježja trn su u oku od Istambula do Vladivostoka korporativnom kapitalizmu koji je kao svog jedinog i stvarnog neprijatelja označio – socijalizam. Ali socijalizam koji se u paketu sa komunizmom nastoji izopćiti iz kolektivne svijesti. U svim zemljama o kojima govorimo radikalnu ulogu u tom procesu ima kler, kojeg je, gle vraga, upravo socijalizam označio kao parazitski dio kapitalističkih interesa još u prošlom stoljeću, ili ukratko, opijumom za narod.

Što dakle, ako odbijemo prihvatiti ulogu pasivnih promatrača u toj igri, koristeći se zdravim razumom, našim političarima na vlasti dakle zapravo smeta? Komunizam koji je kao relikt prošlosti davno zakopan i njime bi se trebali baviti isključivo povjesničari, ili zapravo socijalizam, bolje rečeno, društveno samoupravljanje? Odgovor treba potražiti baš u tom dijelu socijalizma, u društvenom poretku u kojem su ljudi nekoć upravljali samima sobom!

Društveno samoupravljanje bilo je jedini i održivi način postojanja socijalističke demokracije.

Demokracije? Pitat ćete se sada već dobro ispranih mozgova i davno potisnuta sjećanja. Da, upravo demokracije, i nju je često u svojim govorima isticao upravo Josip Broz – Tito. Broz, trn u oku korporativno – izdajničkog – divljeg kapitalizma. Socijalizam je bio takav društveni poredak u kojem su ljudi upravljali sami sobom. Sami sobom? Da, samima sobom i svojim sudbinama, svojim radom.

https://www.tacno.net/kolumna/antun-vrdoljak-nasa-slika-i-prilika/

Sponsored content

KOMUNIZAM I SOCIJALIZAM

KOMUNIZAM I SOCIJALIZAM

"SOCIJALIZAM-DUH PROŠLOSTI?-VLAST KVARI?-AP.VL.KV.APSOL

"ANTI/ALTER GLOBALIZAM:SOCIJALIZAM IMBECILA"

"KINESKI KOMUNISTI I KINESKI KAPITALISTI"

II dio

"ČINJENICE O GLADI I SIROMAŠTVU"

"OSAMDESET SEDAM GODINA OD OKTOBARSKE REVOLUCIJE"

"WORLD WIDE GRID I KOMUNIZAM"

"HRABRO,SOLIDARNO,SLOBODNO DO KOMUNIZMA"

"KOMUNISTIČKA OMLADINA - SVET SLOBODNIH"

"NEPREPOZNATLJIVA POTREBA"

"NEOPHODNA SOLIDARNOST I SARADNJA RADNIČ. I KOMUNI. PAR

"IDEOLOGIJA I SVEST KOMUNISTA DANAS"

"VETAR SA HIMALAJA"

"SAVEZ KOMUNISTA SJEDINJENIH AMERIČKIH DRŽAVA

.

Re: KOMUNIZAM I SOCIJALIZAM

Re: KOMUNIZAM I SOCIJALIZAM

Re: KOMUNIZAM I SOCIJALIZAM

Re: KOMUNIZAM I SOCIJALIZAM

Re: KOMUNIZAM I SOCIJALIZAM

Re: KOMUNIZAM I SOCIJALIZAM

Re: KOMUNIZAM I SOCIJALIZAM

Re: KOMUNIZAM I SOCIJALIZAM

Re: KOMUNIZAM I SOCIJALIZAM

Re: KOMUNIZAM I SOCIJALIZAM

Mon	Tue	Wed	Thu	Fri	Sat	Sun
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30