KRIVI SMO MI!

http://www.index.hr/mobile/clanak.aspx?category=black&id=809151


Pogledajte i dajte svoje misljenje.


Valter

Da je sve ovo zbog Jugoslavije,bi se sada videlo poboljsanje.

Koliko ja vidim,nema poboljsanja stanja.

Samo suprotno.

U svim drzavama bivse SFRJ.

Prema tome nije kriva ni Jugoslavija ni Tito,vec §Ljudski faktor.

Nije bezveze ona stara izreka:"Nedaj boze da se Srbi sloze"

Ocito da je tacna.

Sada Srbi imaju svoju drzavu i sta se desava?

Isto kao i u svim drugim drzavama Evrope.

Severnjaci ne podnose juznjake i obrnuto.

Zasto je to tako?

Zato sto je covek (vecina) nesposoban da shvati,da je jedino ispravno voditi politiku:"Samo zajedno smo jaci".

Uzaludo je to.

No,bice onako kako biti mora.

Onaj ko nije sposoban da shvati da se mora saradjivati,ce na kraju biti sluga drugome u svojoj rodjenoj kuci.

Pa vi samo vodite i dalje politiku jaci pas....


Valter

Toliko vode je u proslosti proteklo i Dunavom i Savom.

Mi ni pedlja dalje  nismo stigli kada je napredak drustva u celini.

Sve je vise tajkuna,koji cede (po uzoru na "Eu demokraciju") radnicku klasu.

Inace nista novo na zapadu.

Zar to nije dovoljan dokaz nasoj nespremnosti da prihvatimo nesto inovativno.

Radje cemo traziti nekog imaginarnog krivca (najbolje mrtvog) i napadati njega umesto da uzmemo svoj zivot (konacno) u svoje ruke i krenemo (vec jednom) napred.

Koliko god da mi tesko pada,ocito da su zapadnjaci (na veliku zalost) bili u pravu.

Balkanci nemaju pojma o poslovanju.

Balkanci su neradnici.

Balkanci se izvlace gde god za to imaju mogucnosti.

A sta mi na to odgovaramo?

Nista.

I to malo privatnika (nasih) se ponasa kao da su veliki kapitalisti.

Umesto da kopiraju (kada vec imaju mogucnost) te zapadnjake da bi sutra sami osvojili trziste.

Uzmite primer Kine.

Od drzave,koja je sve i svasta kopirala i sama pravila je postala industriska sila u svetu.

Danas,mada mnogi jos uvek gundjaju,niko (skoro vise)ni ne spominje ono sto je bilo.

Da sam ja neko u drzavi,bih poslao sve strucnjake da obidju svet i pokupe sve pametne izume i ideje,koje mogu da se koriste i kod nas.

Medjutim,ko to cini?

Niko.

Jedno dobro koje sam mogao videti,je kruzni tok.

Najbolji pronalazak,po mom misljenju,kada je saobracaj u pitanju.

Jedino mi,izgleda nikako da izadjemo iz tog kruznog toka.


Valter

Valter (citat):Koliko god da mi tesko pada,ocito da su zapadnjaci (na veliku zalost) bili u pravu.

Balkanci nemaju pojma o poslovanju.

Balkanci su neradnici.

Balkanci se izvlace gde god za to imaju mogucnosti.

Slaven (citat):Pa i nije baš tako,podli zapadnjaci glupavim Balkancima i južnjacima  te istočnjacima općenito podvlaće perfidno tezu da su "lijeni" te divlji(a oni su daleko više),a često Balkanci i južnjaci te istočnjaci rade više i napornije od sjevernjaka za manje pare.

Zapadnjaci su prije istočnjake i južnjake tenkovima porobili(a nikad nisu platili ratnu odštetu ),a sada ih kamatare te reketare lihvarskim bankama,a domaći tajkuni kojima "zli komunizam" nije dao da ispoljavaju svoju tzv."kršćansku pohlepu i požudu" današnje radnike "cijede kao limun" u ime svog "boga novca" ,a da su pravi patrioti i vjernici,a ne lažni,bili bi im važniji živi ljudi od  duha i duše nego novca obične papirušine.

To je tacno.

Rade vise,ali u inozemstvu?

Kako je to moguce?

Zasto nemogu da rade i u svojoj zemlji vise?

Nece da rade za 400 evra u svojoj zemlji.

U inozemstvu rede za male pare,i time oduzimaju radnickoj klasi te zemlje (u inozemstvu) radno mesto i osnovu za zivot.

Na taj nacin podkopavaju sami sebe.

Dali bilo ko od tih radnika o tome razmislja?


Valter

Slaven (citat):

samoupravljac (citat):Ne vredi nam prepucavanje.

Bez ciste proslosti i cistih racuna nema nam ni buducnosti

Prestanimo stalno prekrajati i pronaliziti nekakva opravdanja

Naprotiv druže   ,konstruktivno raspravljamo i (samo)kritičko  promišljamo kako bi što više izjasnili sve moguće nedoumice kako bi se smanjio broj potencijalnih grešaka u budućnosti.

Prepucavanje tj.sijanje razdora to rade nacionalisti,a što je znakovito,ujedine se u momentu kad osjete nekog od nas jel smo im mi zajednički suparnici koji su spriječavali tzv."kršćansku" pohlepu preko tuđih leđa i požudu preko tuđih nesreća da ispoljavaju,zato su rušili socijalistički sistem kako bi dobili "demoNkraciju"(demokradiju) za njihovu malobrojnu korist,a na većinsku narodnu štetu,iako su im puna licemjerna i lažljiva usta lažne vjere i lažnog patriotizma,a puni džepovi opljačkanog novca "voljenog" naroda..

Druze Slaven,ja znam da je tebi prepucavanje kruh za dusu (tvoju) ali licno smatram da je dosta prepucavanja.

Ako do sada (dvadeset godina) nije bilo dovoljno,nece nikada ni biti.

Koliko sam ja zakljucio se (kada je politika u pitanju) na taj nacin prosipa pijesak u oci masi,da nevidi sve ono sto je danas lose uradjeno.

Kao sto sam vise puta naglasavao,vreme je da se izadje iz kruznog toka.

Mislim da smo mi svi (posebno ja) na forumima jasno shvatili puno i o nama samima.

Vreme je da okoncamo skolicu i krenemo u pravi zivot.

Jer,sve u zivotu ima svoje vreme.

Ako si shvatio u to vreme,je dobro.

Ako u to vreme nisi shvatio i odrastao,ostajes doveka u skolici.

Procitajte (svi) i donesite sami svoj zakljucak.

Valter

Mnogo postovani druze Slaven,

licno sam samo izneo svoje misljanje,kada je rasprava izmedju ljevice i desnice u pitanju.

Niukom slucaju nisam zelio sputavati zelju bilo koga da kontrira ili se raspravlja.

Svima onima kojima raspravljanje i nakon dvadeset godina cini jos uvek zadovoljstvo zelim uspeh u dalnjem raspravljanju.

Koliko sam naglasio, smatram da je dovoljno dvadeset godina. Bez obzira gde je ko bio. No, to neznaci da se svi ostali moraju moga misljanja drzati ili pridruzivati. Svako od nas ima pravo na svoje misljenje.

Valter

Slaven (citat):Što su drugovi "osjetljivi" ,smeta im verbalno "prepucavanje"(zapravo žustro raspravljanje koje i priliči ovom dijelu foruma koji se i zove BEZ DLAKE NA JEZIKU ) koje je sastavni dio života te živih bića te koje ma kako god zvučalo "nepristojno" doprinosi boljem ljudskom međusobnom razumijevanju i raščiščavanju nedoumica,ali zato

 

Koliko su rasprave doprinele boljem ljudskom suzivotu,neka svako od nasih posetilaca sam zakljuci.

Razciscavanje nedoumica je u nasim sredinama veoma dobro napredovalo.

To se moze i u svakodnevnom zivotu uociti.

Kada sve proanaliziram moram priznati,u pravu si druze Slaven.

Treba nastaviti raspravu i dalje u tom smeru.

Tako cemo uskoro imati savrsen suzivot u svim sredinama bivse SFRJ.

Valter

Samo oni ljudi koji drugacije misle menjaju svet.

Ocito da kod nas svi isto misle.

Nikom nepada na pamet da promeni bilo sta.

Zato i jeste ovako kako je.

Pa i ako neko misli da treba nesto da se promeni,to uvek treba neko drugi da uradi.

Danas je ocito da gradjani imaju onakui vlast,kakvu i zasluzuju.

Niko nista.

Nas niko ne slusa,jer mi smo i tako iz naftalina i znaci "nemamo pojma."

Jedino se nadam da ce ipak neko od narednih generacija procitati nasa iskustva i na osnovu njih krenuti ka boljem sutra.

Jedna lasta nikada nije ukazivala na letu,vise lasta da.

Vi citajte i donosite sami svoje zakljucke,i naravno na osnovu toga i ucinite nesto da se krene napred.

Napolje iz kruznog toka.

Valter

Taman sam mislio,dosta vise.

Kada ono .....

Postovane posetiteljke,postovani posetioci.

Znam da nije lako za nas`obicne`gradjane pohvatati ´konce` svega onoga sto se oko nas dogadja.

Nije nam lako samo,mada to mozda na prvi pogled neizgleda tako smo i mi odlucujuci `faktor` kada je buducnost nase domovine u pitanju.

Mozda neki od vas sada misle:`ma sta ja mogu uciniti` Nas i tako niko nista ne pita.

Ne zaboravite glasanje.

Ako gradjanin i ima utisak da ga niko nista ne pita,dan kada se ide na glasanje ( i zato treba ici ) je veoma bitan.

Zato vam ja preporucujem,idite na glasanje.

To je vasa mogucnost da pokazete,koliko svoju domovinu volite.

Valter

Nema te drzave koja moze da opstane,ako nema ljudi sa izgredjenom inteligencijom koji ce organizovati "zivot" te drzave.

Osim,ona zivi pod "okriljem" udruzenja nekoliko drzava,koja sa odredjenim zakonima i svakoj drugoj drzavi pomazu da se uklopi u okvire "samostalnih" drzava.

Time se uvecava moc osnivacica "udruzenja".

Zasto postoji udrzenje banaka?

Zato sto je vise banaka jace od jedne banke.

Dali je to jasno?

Slicno tome se razvija i udruzenje drzava.

Sto je vise,je i udruzenje tih drzava jace.

To je (verujem) svakom,ko ima malo mozga u glavi jasno.

Kako je novcanica i devizna rezerva osnova poslovanja drzave,je takodjer jasno da one drzave koje su novcano jake,mogu da budu sigurne da ce na trzistu imati "prednost" u odnosu na one drzave koje su sa deviznim rezervama slabe.

Kada se na novcanu snagu doda i verska "veza",bez koje odredjene grupe ljudi ne mogu "komunicirati" sa ostalima se snaga povecava.

Pokazalo se cak,da su ponekada neki verski obredi delotvorniji od bilo kog zakona.

Bez obzira sto su zakoni pisani od (vecinom) fakulteski obrazovanih ljudi,dok su verske knjige pisane i po nekoliko hiljada godina pre.

Te, jos neke cinjenice su pokazale da su "Cobanima" preko potrebne "ovcice".

Sto je vise onih koji veruju u sve sto im se pod plastom religiske "knjige" servira,utoliko vise napreduje "udruzenje" religiskih zajednica.

Okrenite se oko sebe,pogledajte tv emisije koje o tome govore.

Pri tome ukljucite i mozak.

Gledajte,prostudirajte i donesite sami svoj zakljucak.

Dali zelite i dalje biti "ovcica" ili cete progledati?

Sasvim je sigurno da jedna "ovcica" bolje zivi od onih "drugih".

Mada ni to vise nije,kao sto je nekad bilo.

Jer,nista vise nije kao pre.

U svakom slucaju ste vi sami,i samo vi sami zaduzeni za tu odluku.

Dali hocete i dalje plivati "niz vodu" ili zelite ziveti onako kako vama to odgovara?

To je sa puno "neravnina " povezano.

Na kraju se medjutim taj osecaj nemoze ni sa cime usporediti.

Osecaj slobode,nesvrstanosti i jedinstva sa mnogim ljudima koji isto misle ali ih do danas niste primetili jer ste bili okruzenim "bljeskom" svetla.

Razmislite,dok nauka osvaja svemir "neki " od nas jos uvek veruju u "svevisnjeg".

Zar nije vreme za promene u svom zivotu?


Valter

Citajuci neke komentare po internet listovima (oko 100) moram izraziti svoje zaljanje kada je u pitanju nivo inteligencije vecine onih koji su pisali komentare.

Neki izgleda jos ni dan danas nisu ukapirali da se u ovoj borbi za uklanjanje svih znakova "proslosti" samo baca "pesak" masi,a "ovcice" se koriste u "prvim" redovima da potvrde stavove onih koji zastupaju tu borbu za potpunu "demokratizaciju ".

U sustini je ovo sto se dogadja "rusenje" i posledenjeg uporista onih koji su za ravnopravnost i radnicku klasu.

Zasto se i danas vode te borbe?

Kada je vec "demokracija" pobedila?

Ista ta "demokracija" sada koristi "momenat" i vrsi inkviziciju svega onoga sto njoj nepase.

Kada to bude (uz pomoc "ovcica") zavrseno,ce radnicka klasa postati samo moderno roblje.

Da, znam ona je to vec postala.

Pa i pored toga "ovcice" i dalje nevide sustinu.

Prema tome,"sisaj" i dalje.

"Demokracija" koja je ustvari stit kapitalistickig sistema,je time unistila sve ono sto bi joj "jednoga dana" moglo biti "kamen" spoticanja.

I ovoga puta se pokazuje da je veoma bitno izgadjivati licnu svest.

Nedopustiti da razne "sarene" lazi pobede istinu.

Na zalost,moram priznati da polako gubim nadu u mladu (I PHON) generacije.

Verovao sam da su nasi mladi sposobni da vide razliku izmedju lazne  i prave srece.

Sve vise moram svoje misljenje (ako je suditi po komentarima na internetu) da korigujem.

Ta korekcija je nazalost u korist "Demokracije".

Ako je to ono sto vi stvarno zelite,cete (kao i svi ostali) svoje sadasnje odluke morati i da nosite sami.

"Demokracija" je sistem koji su stvorili Kapitalisti.

Prema tome,vi glasate sami protiv sebe.

Dali je moguce,da ste stvarno toliko neinteligentni?

AKo je to vasa zelja,cete to dobiti i to veoma brzo.

Samo nemojte tada (iznenadjeno) reci da vas nismo upozorili.

Bolje bi bilo (dok jos imate vremena) da ucite iz tudjih gresaka.

No,kao i uvek u zivotu.

Oni koji nece da cuju,ce morati da osete.

Citajte.

Informirajte se i donesite svoj zakljucak.

On ce biti odlucujuci za tok vaseg,a i zivota vasih nasednika.

Ako vec sebe "ne postujete",pokusajte to da ucinite u interesu onih koji dolaze posle vas.


Valter

To je nase ponasanje.

Kada se pogleda ono sto je uradjeno za deset godina nije ni cudo sto se ovo desilo.

Sada verovatno gospodin Gabric ceka da gradjani dodju i izvuku ga iz "blata".

Pogledajte samo dobro film.

U tom fimu se vidi sta je na polju (vlasnistvo gospodina Gabrica) za deset godina ucinjeno.

Postavljeno je nekoliko tabli sa slikama...

Zidovi nisu ni ofarbani.

Gospodin Gabric je svo vreme uzimao priloge od gradjana.

Izgleda da nas covek nije u stanju da se organizuje.

Mozda je vreme bilo prekratko da se shvati,ako se neradi (i to svi) nema ni prihoda.


Valter

http://www.portalnovosti.com/zbirokracija


Početna informacija, koju je uobličio Josip Manolić u tjedniku Nacional, glasila je da je Tomislav Karamarko, predsjednik HDZ-a i pretendent na mjesto premijera, koncem osamdesetih godina prošloga stoljeća djelovao kao konfident jugoslavenske Službe državne sigurnosti, a onda se na hrvatskoj medijskoj sceni munjevito proširila vijest o tome da se vijest o tome ne smije širiti.

Radilo se o doista respektabilnom postignuću. Da li je Karamarko u doba jezive komunističke strahovlade stvarno bio policijski doušnik postaje gotovo irelevantno u svjetlu činjenice da je distribuciju obavijesti o svojim mladalačkim aktivnostima uspio suzbiti klasičnim metodama tajnih službi. Ako je, prema optužbi, u mračnoj i autoritarnoj Jugoslaviji poslovima zaštite režima pridonosio na amaterskoj osnovi, tek je samostalna i demokratska Hrvatska omogućila punu profesionalizaciju i zanatsko brušenje talentiranog policijskog uma. Nacionalna država, kako god uzmeš, oslobađa ljudske potencijale.

Taj je tjedan informativne blokade podsjetio na mnoge slavne epizode hrvatskoga žurnalizma, recimo na one kada je Feral u devedesetima pisao o ratnim zločinima počinjenim s ‘naše strane’, dok je najveći dio ostalih medija to pratio dostojanstvenim mukom, ili kada je u dvijetisućitima otkrivao detalje o korupcijskim pothvatima Ive Sanadera, što je za domaće novinstvo postala relevantna građa nekoliko godina kasnije, po abdikaciji moćnika. Ima li u vidu takva iskustva, realniji bi se čitalac s priličnom sigurnošću mogao kladiti u to da je šef HDZ-a, aktualni progonitelj ‘crvenih vragova’, pod nekim egzotičnim kodnim imenom zbilja pridonosio stabilnosti diktature na koju danas, četvrt stoljeća nakon njena nestanka, juriša s glogovim kolcem u junačkoj desnici.

Manolić je dakle, referirajući se na ‘antikomunistički manifest’ novoga vođe nacionalnog pokreta, u intervjuu Nacionalu kazao sljedeće: ‘Da je Tuđman išao provoditi lustraciju, prvo bi se Karamarka morao riješiti, jer je Karamarko radio za Udbu krajem 80-ih.’ U istom je razgovoru to i precizirao: ‘Imao je neku vezu sa sitnim kriminalom, policija je došla do toga, pa je on, kako se ne bi kompromitirao pred roditeljima i pred svojim prijateljima na fakultetu, prihvatio suradnju. A oni su mu zauzvrat zakamuflirali te sitne veze s kriminalom.’

Tomislav Karamarko punih se tjedan dana nije oglašavao povodom optužbe, u HDZ-u su odbijali komunicirati s novinarima o toj temi, što nikako ne znači da je stranački pogon mirovao. Naprotiv, propagandni rad bio je učinkovitiji nego ikad, pa su, kao po komandi, protivno odavno usvojenim kanonima političkog senzacionalizma, gotovo svi vodeći mediji staloženo prešutjeli Manolićev neugodni iskaz. Godinama razvijani instinkti hrvatskih žurnalističkih trudbenika nepogrešivo su govorili tko u nadolazećim vremenima treba imati status zaštićene zvjerke. Priručni urednički alibi po svemu je sudeći bio krajnje jednostavan: vijest nije validna ukoliko se ne čuje i ‘druga strana’, a budući da se ‘druga strana’ odbija izjasniti – vijest ne postoji. Storniraj!

Tekst Borisa Pavelića, osnažen dodatnom izjavom Josipa Manolića, uklonjen je s portala Novog lista sat vremena po objavljivanju, a na novinskim stranicama nije ni osvanuo. Obavještajna služba Novosti dojavljuje da je slična sudbina zadesila i članak Marine Karlović Sabolić u Slobodnoj Dalmaciji. Cenzorska ekipa Večernjeg lista zaustavila je pak izvještaj što ga je sročila Iva Puljić Šego. Jutarnji list o Manolićevu istupu tjedan dana nije objavio ni riječi. Sočni skandal ignorirale su HRT i dvije vodeće komercijalne televizije… Nisu, doduše, izostali poneki komentari – plasirani u istim medijima koji su prethodno odbili objaviti vijest na koju se osvrti odnose – s tim da su na desnoj polovici igrališta, očekivano, inzistirali na Manolićevoj političkoj tendencioznosti, komesarskoj prošlosti i tvrdoglavoj navadi da se u devedeset i nekoj protivi odlasku s ovoga svijeta.

To je vrlo neobično, jer je po pitanju špiclova i hrvatske žbirokracije u širem smislu Josip Manolić itekako relevantan sugovornik, što zbog svoga ‘preddemokratskog’ života, kada je bio upravnik zatvorskog sustava i rukovodilac tajne službe, što zbog onog ‘demokratskog’, kada je kao najbliži Tuđmanov suradnik i predsjednik Vlade jednakim policijskim kadroviranjem gradio mrežu poretka koji će klasnu prisilu zamijeniti nacionalnom, a zadržati sličan intenzitet represije, te će najprije biti da je s takvim motivima i postavio Tomislava Karamarka za šefa svog kabineta. O tome je u zadnjem novinskom prodoru ostavio efektno svjedočanstvo: ‘Ja nisam nikad bio konfident ili doušnik, ja sam njima bio šef.’

Karamarko, s druge strane, nije nekakav nemoćni građanin što ga je mumija iz Nazorove ulice denuncirala iz čista hira, da bi onda vrijedilo povesti računa o njegovoj dragocjenoj privatnosti, već deklarirani politički siledžija čiji se naci-projekt temelji upravo na beskrupuloznim obračunima s ‘ostacima komunizma’. Zahvaljujući intervenciji nekadašnjega poslodavca, barjaktar hrvatske desnice zaokružio je svoju lustracijsku inicijativu poput zmije koja grize vlastiti rep. Bila je potrebna ogromna disciplina i žudnja za pokornošću da mediji skupno odustanu od glodanja takve poslastice, naime od mogućnosti da se dekonstrukcijom ‘antikomunističke’ histerije pokaže kako je Karamarkova lustracija tek operativna forma samoprezira. (Taj radni osjećaj, uzgred budi rečeno, masovna je pojava u HDZ-u: prvi čovjek partije, bez obzira na istinitost metuzalemove inkriminacije, samo je hodajući simbol udbaško-ustaškog saveza koji je prije četvrt stoljeća udarao temelje hrvatske državnosti.)

A onda se, poslije tjedan dana, Tomislav Karamarko oglasio intervjuom u Večernjem listu – istome glasilu koje je odbilo objaviti vijest o optužbi na njegov račun – i najavio tužbu protiv Manolića, tvrdeći da u eri tame nije bio suradnik političke policije, već njezina žrtva. Tek tada, nakon što je aspirant na dužnost premijera utvrdio svoju poziciju, medijska mašinerija stavljena je u puni pogon, priča se zavrtjela na ekranima, novinski naslovi su dreknuli, a akcent je, razumije se, stavljen na pobijanje difamacije. A ‘druga strana’? Besmrtnik, vitalniji nego ikad, hladno je uzvratio da se raduje sudskome procesu, gdje će svoje izjave obogatiti i pisanom dokumentacijom!

Karamarkov diskurs žrtve ovdje je zanimljiv zbog jednog drugog momenta. On je, naime, 2000. godine postavljen na čelo Ureda za nacionalnu sigurnost, vodeće hrvatske obavještajne službe, nakon što je ustanovljeno da je kroz prethodno desetljeće tajna policija prisluškivala i uhodila više od stotinu novinara, nezavisnih intelektualaca i aktivista za zaštitu ljudskih prava. Tada mu nije padalo na pamet poduhvatiti se lustracije ili pokrenuti kazneni progon onih što su zloupotrijebili državni aparat, naprotiv, na mjesto savjetnika postavio je Smiljana Reljića, čovjeka koji je potpisivao naloge za ‘operativnu obradu’ osoba što su bile obilježene kao ‘neprijatelji države’.

Zašto bi doušnička aktivnost za komunističku Udbu trebala izazivati veći zazor od bliske suradnje s političkim zločincem u ‘demokraciji’? Ili valja ići korak dalje: što će se događati sa sadržajima dosjea ‘obrađenih’ građana nakon što neoustaški entuzijast iznova preuzme kontrolu nad tim vrijednim resursom?

Budući da u njima nema demokratskih natruha, najmanje je tu važna snaga uvjerenja. Karamarka mnogo više zanima sama represija nego ideal u koji će ona biti upregnuta. Stoga u tekućem slučaju nije skandalozna činjenica da je današnji lovac na ‘crvene vragove’ nekoć možda bio Udbin konfident – jer se u zrelijim godinama bavio i prljavijim poslovima – već to što su mu, slijedeći nagone i cenzorske direktive, vodeći hrvatski mediji danima štitili čast i iskazali punu lojalnost, pokazujući brigu za zaštitu privatnosti kakvu nikada ne bi udijelili nekoj estradnoj zvijezdi, nogometašu ili novinaru, te se tako po tko zna koji put stavili u direktnu službu političke moći.

Kako svemu dođe kraj, jednom će valjda i medijski segment sigurnosnoga sustava ispustiti svoju poslušnu dušu. A kada se to dogodi, Josip Manolić će doći na sprovod.


Procitajte i donesite svoj zakljucak.


Valter

http://blog.vecernji.hr/jure-vujic/sto-bi-bilo-da-se-zvijezda-ukaze-na-poljudu-6801


Procitajte i donesite svoj zakljucak.

Dali vam je jasno,ili nije?


Valter

http://blog.vecernji.hr/jure-vujic/bilanca-titoizma-6571


Nakon uklanjanja Titove biste s Pantovčaka, kao simboličkoga čina, hrvatski se građani mogu zapitati hoće li se u Hrvatskoj provesti ne samo simbolička nego i stvarna detitoizacija umova, političke kulture i institucija, kao nužan korak ka zdravom suočavanju s prošlošću i daljoj demokratizaciji hrvatskog društva. Ironija je povijesti da se svaki put kada se otvori pitanje nasljeđa titoizma u Hrvatskoj razotkrivaju nova mjesta masovnih grobišta, žrtava partizanskih titoističkih postrojbi.

Tako je početkom ožujka, šest godina nakon ekshumacije prvih osamsto kostura iz masovne grobnice u napuštenu rudniku Huda jama kod Celja, povjesničar Jože Dežman istaknuo kako je vrijeme da se žrtve dostojno pokopaju, a mjesto obilježi jer sadašnje stanje ponižava žrtve. Uz potporu državnoga povjerenstva za ratna i poratna grobišta, koju je tada vodio Dežman, 3. ožujka 2009. iz masovne grobnice u napuštenu rudniku ugljena izvađeni su posmrtni ostaci žrtava likvidacije „neprijateljske vojske“, većinom Hrvata i političkih protivnika novoga režima.

U Hrvatskoj, nažalost, o tome se ne govori, pitanje tranzicijske pravde u suočavanju s komunističkom prošlošću nije institucionalizirano na državnoj razini, a nije načeto ni pitanje sjećanja na žrtve titoističke komunističke represije. No same povijesne činjenice ekspeditivnih smaknuća političkih neistomišljenika poništavaju sve spekulacije oko antifašističkog opravdavanja titoizma ili hipotetične dvojbe je li titoistički režim bio ideološki „dobronamjeran“ ili totalitaran.

Dok je većina postkomunističkih zemalja istočne Europe već odavno izglasala i provela lustraciju i suočila se s totalitarnom prošlošću, Hrvatska danas ostaje „zemlja-slučaj“ u kojoj je unatoč formalnoj demokratskoj preobrazbi moguće susresti anomalije, poput one da bivši pripadnici KOS-a ili Udbe, kao i bivši uglađeni profesori marksizma-lenjinizma, samoupravljačkog socijalizma, ili obrane i zaštite, zauzimaju visoke društvene i političke položaje u javnom životu.

Iako nisam povjesničar, poslužit ću se poznatom krilaticom Historia non facit saltus, što znači da povijest ne trpi nagle skokove, a time se želi reći da se nitko pri zdravom razumu ne može praviti kao da se ništa nije dogodilo na ovim prostorima od 1941. do 1990. i stavljati pod tepih sve tabuizirane teme komunističke prošlosti.

Naime, političko nasljeđe titoizma, utjelovljeno u jugoslavenskoj tvorevini, koja je završila, kako svi znamo, u ratu i lokvi krvi, u ropotarnici povijesti, ostaje i ostat će još živo u današnjim i budućim generacijama i imat će dugotrajne posljedice za hrvatsku društvo, unatoč tome što je danas Hrvatska članica EU-a. Titoizam opstaje ponajprije u društvenoj zbilji jer funkcionira kao mit, zasebna struktura imaginarnoga.

Iako titoistički režim odgovora svim politološkim kriterijima totalitarizma onako kako ih je iznijela Hannah Arendt (politički režim koji prihvaća isključivo prevlast jedne partije koja kontrolira državu što nastoji nadzirati društvo i pojedince u sveobuhvatnom smislu), činjenica je da je njegova dugogodišnja vladavina stvorila određenu političku kulturu u jugoslavenskom društvu putem političke i medijske indoktrinacije koje se psihosociološki tragovi poput „derivata“ održavaju u hrvatskom društvu, i to u obliku jugonostalgičarstva, dogmatskoga razmišljanja, uporabe metoda etiketiranja i prozivanja političkih neistomišljenika, autocenzure…

Proces saniranja totalitarnog jednoumlja još će dugo trajati i bit će vrlo težak. Zašto? Zato što Hrvatska još ne poštuje sukcesivne rezolucije Europskoga parlamenta EU-a koje nalažu i pozivaju sve postkomunističke zemlje da poduzmu sve potrebne mjere za suočavanje s komunističkom prošlošću i da provedu nužnu dekomunizaciju društva.

Te rezolucije bez iznimke osuđuju sve totalitarne komunističke sustave, a sve njih obilježavaju masovne povrede ljudskih prava, pojedinačna i masovna ubojstava i smaknuća, stradanja u koncentracijskim logorima, izgladnjivanja, deportacije, mučenja, prisilni rad i ostali oblici fizičkog terora. Rezolucija Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu od 2. travnja 2009. utvrđuje da ni jedno političko tijelo ili politička stranka nemaju monopol nad tumačenjem povijesti te poziva na specijalizirano znanstveno istraživanje povijesti totalitarizma i otkrivanje i osudu svih zločina koje su počinili komunistički totalitarni režimi. A sve u svrhu pomirbe, koju je moguće postići jedino priznavanjem odgovornosti za počinjene zločine i traženjem oprosta, kako bi se dogodio nužan moralni preporod.

Egzibicije u Kumrovcu

Sustavno ignoriranje rezolucija EU-a imat će dalekosežne posljedice u Hrvatskoj. Naime, sve postojeće zapreke za istinsku detitoizaciju društva usporavaju dalji proces demokratizacije u skladu s europskim kulturno-civilizacijskim standardima, a onemogućuju i društveno-političku pomirbu i stvaranje zreloga građanskog društva utemeljena na istini i pravdi. Svi mi zaboravljamo da je današnja sloboda govora u Hrvatskoj krvavo i skupo plaćena, stoga i ne smatram nikakvom hrabrošću što danas mogu govoriti o nasljeđu titoizma.

Moglo bi se reći da je takvo junačenje čak ispod časti jer se danas zbog slobodno izražene misli o Brozu neće, kao nekoć kad je na snazi bio verbalni delikt, otići na Goli otok niti će vas udbaški egzekutori tražiti širom planete. Isto tako, voljeti pa i štovati Titov lik i djelo, slaviti njegove rođendane, što se može vidjeti na smiješnima protupovijesnim egzibicijama u Kumrovcu, koliko god izgledalo  tragikomično i neumjesno, priznajem, moguće je – no povijesno je neoprostivo ne preispitati mitove na temelju kojih se godinama gradila popularnost i aura titoizma.

Osnovno pitanje za svakoga Hrvata i Hrvate kao kolektiv jest: kakav je bio društveno-politički učinak titoističkog režima (kao opća bilanca jedne vladavine)? Koja je njegova dobrobit za hrvatski narod? Partijski državni terorizam, sustavno kršenje ljudskih prava, sustavno kršenje nacionalnih prava i hrvatske samobitnosti u ime stvaranja nadnacionalne jugoslavenske nacije, masovne likvidacije, strahovlada i otimanje privatne imovine, progon crkve – to su realni politički rezultati titoizma.

Simbol SFRJ

Nasljeđe titoizma uvijek je aktualno ponajprije zbog toga što sve tajne toga totalitarnog režima još nisu rasvijetljene: niti su u Hrvatskoj otkopane masovne grobnice žrtava komunističkoga terora, niti su rasvijetljena udbaška ubojstva u svijetu i u političkoj emigraciji, niti su objavljena i procesuirana imena masovnih ubojica i doušnika. Paradoksalno je da s povijesnom distancom od dvadesetak godina titoizam još izaziva kontroverze, rasprave, fascinaciju, odbojnost, kao da još živi i funkcionira kao mit u našem društvu.

Odgovor na tu zagonetku krije se u tome što je današnje postmoderno društvo, društvo zabave, prisvojilo i banaliziralo djelo titoizma. Takvo patološko društveno stanje, dijelom i zbog hrvatskih političkih elita, glede odnosa prema Josipu Brozu proizlazi iz sustavne dugogodišnje mitologizacije njegova lika koja je onemogućavala objektivno i racionalno suočavanje s njegovom diktatorskom vladavinom, što bi jedino zaista moglo potaknuti nužnu intelektualnu i mentalnu detitoizaciju hrvatskoga naroda.

Josip Broz Tito ličnost je koja je zaista karizmom i djelovanjem obilježila 20. stoljeće na ovim prostorima, a i na međunarodnom planu. Tito je funkcionirao kao mitsko-iracionalni mehanizam, kao utjelovljenje simbola SFRJ, idealan „otac domovine“, „čuvar bratstva i jedinstva“, dok je na vanjskom planu bio šarmantni vođa nesvrstanih koji u bijelom odijelu puši cigare i otmjeno svira klavir. U proizvođenju kulta ličnosti trebamo se prisjetiti sveukupne mašinerije ritualizacije i ceremonijala odavanja počasti Titu: radnici bi mu se zavjetovali, sadili su se drvoredi, nosile štafete i skladale pjesme u njegovu čast, a na svaku obljetnicu njegove smrti oglasile bi se sirene i svi bi na trenutak stali.

Početkom devedesetih, s raspadom Jugoslavije i nastankom neovisne hrvatske države, događala se detabuizacija koja je narušavala stečeni ugled Josipa Broza jer se otkrivala istina o njegovu totalitarnom režimu, o Golom otoku i Bleiburškoj tragediji, ali ipak je Tito uspio očuvati svoje mjesto u panteonu „hrvatskih velikana“. Pozivanje na maršalov lik i djelo prisutno je i kod političkih elita u demokratskoj Hrvatskoj, gdje prevladava opravdani konsenzus oko tekovina antifašističke borbe, ali se čuju i hvalospjevne teze da je Tito tvorac Ustava iz 1974. bez kojeg navodno hrvatska država ne bi mogla biti proglašena.

Hvali se i njegovo vanjskopolitičko nasljeđe, koje treba uvažavati i kapitalizirati. Često se u hrvatskoj javnosti stigmatiziraju i osuđuju Miloševićevi ili Šešeljevi zločini nad hrvatskim narodom, dok se prešućuju i u ime antifašizma sustavno relativiziraju zločini počinjeni za vrijeme Titove vladavine. Usto, povijesna je činjenica uzročno-posljedična veza zločina iz 1945. i 1990, a ona se temelji na velikosrpskoj i unitarističkoj jugoslavenskoj politici koje je pokrovitelj i promotor bio Josip Broz Tito.

Trend trivijalizacije Titova lika i djela opasan je proces koji sustavno neutralizira i na kraju amnestira Titovo djelo te stvara pozitivnu percepciju u javnosti, iako je riječ o okrutnom diktatoru koji je proveo genocid nad hrvatskim narodom. Takvo veličanje diktatora u svim bi europskim zapadnim zemljama bilo progonjeno na temelju zakona koji osuđuju apologiju ratnih zločina ili apologiju zločina protiv čovječanstva. Nikome u Europi ne pada na pamet veličati maršala Pétaina, Hitlera ili diktatora Pinocheta, koji po broju počinjenih zločina može biti Titov osrednji učenik.

Istina je da je takva trivijalizacija Titova lika moguća zbog blagonaklonosti i simpatija koje on uživa u redovima salonske domaće ljevice te recikliranih marksista koji još brane mitove titoističkoga „trećeg puta“ i floskule o „socijalizmu s ljudskim likom“, a nazivaju političkim nekorektnim sve glasove koji se usuđuju izreći ijednu pozitivnu riječ za nekog „desnog“ diktatora.

Zanimljivo je i paradoksalno da se najveći pobornici brendiranja Titova lika i djela deklariraju kao pripadnici moderne „europeističke“ ili „liberalne“ socijaldemokracije, a ujedno promoviraju lik i djelo osobe koja je upravljala okrutnim totalitarnim režimom, što je zapravo shizofreno. Također, često se čuje u medijskom prostoru da je za vrijeme Tita „bilo dobro“ ili pak bolje negoli u današnjoj demokratskoj Hrvatskoj.

Valja reći u tom smjeru da takve pristrane floskule i ocjene ne mogu nikako biti temelj ozbiljne politološke ili povijesne rasprave oko bilance titoističke vladavine jer za vrijeme njegove vladavine, dok su neki živjeli dobro, bili štićenici, aparatčiki ili povlaštena kasta njegova režima, drugi su gladovali, šutjeli, bili zatvarani, zlostavljani ili ubijeni. Ozbiljna povijesna i politološka rasprava ne trpi subjektivizam i zahtijeva sveobuhvatni objektivni pristup.

Upravo zbog opasnosti takve trivijalizacije i stvaranja pozitivne percepcije Titova lika u mlađih naraštaja, nužno je provesti demitologizaciju mentalnog i politološkog titoizma još prisutnog u širokim slojevima hrvatskog društva, i to na znanstvenim, politološkim, povijesnim istraživanjima i činjenicama, kako bi se iznad svih površnih spekulacija i anegdota oko njegova lika objektivno prikazala bilanca njegove vladavine.

Naime, držim da, kao ni ostali diktatori, Tito nije smio mirno umrijeti kada mu je došao prirodni čas, jer je bio čovjek i državnik koji je utjelovio Jugoslaviju i poslao tisuću nevinih Hrvata u smrt i zatvor, a na kraju ostao nekažnjen i uz to obdaren aurom velikoga državnika. Zbog toga smatram da se treba otkloniti od površnih dnevnih i morbidnih pikanterija Titove sapunice, koju prate njegovi obožavatelji, jer držim da je posve irelevantno je li se stvarno zvao Broz ili Lebedev, je li podrijetlom Rus ili Hrvat, koju je vrst cigara pušio i koju vrstu konjaka pio.

Naprotiv, mislim da je nužno napraviti, bez resantimana, bez osvete i mržnje, bez obzira na sve rane i bol koju je prouzročio, hladnu procjenu i prikaz njegove totalitarne vladavine kao sastavni dio naše stvarnosti, kako bi se buduće generacije suočile i upoznale s golim činjenicama te kako bi se mogla graditi zdrava budućnost.

izvor: Vijenac 551

http://blog.vecernji.hr/jure-vujic/bilanca-titoizma-657


Detitoizacija kao znak zrelosti

Nakon uklanjanja Titove biste s Pantovčaka,kao simboličkoga čina,hrvatski se građani mogu zapitati hoće li se u Hrvatskoj provesti ne samo simbolička nego i stvarna detitoizacija umova,političke kulture i institucija,kao nužan korak ka zdravom suočavanju s prošlošću i daljoj demokratizaciji hrvatskog društva.

Ironija je povijesti da se svaki put kada se otvori pitanje nasljeđa titoizma u Hrvatskoj razotkrivaju nova mjesta masovnih grobišta,žrtava partizanskih titoističkih postrojbi.

Neznam zasto se pitam,dali je dobro sto zelim odgovoriti na ovaj clanak.

"Demokracija" se sve vise siri oko nas.

Bojim se da politicka sloboda nije bas tako velika kako se tvrdi.

No,bez obzira na sve je uvek u pitanju moral onih koji pisu clanke.

Licno se u potpunosti slazem da treba zdravo suocavanje sa prosloscu,ali ispravno a ne sa pozicije "jaci pas".

Ako zelimo stvarno da se suocimo sa zdravim razumom i prosloscu,to treba tako i uciniti.

Sa zdravim razumom.

Ako se govori o "zrtvama" partizanskih titoistickih postrojbi,se nesme zaboraviti da su te "zrtve" bile na strani Hitlera.

Dali je to tada bila borba za demokratizaciju je pitanje sad?

Mislim da je nepotrebano ovde objasnjavati sta su svi oni koji su se borili na strani hitlera cinili partizanskim titoistickim postrojbama.

Zelim pri tome naglasiti da je sigurno zalosno da se u svkom ratu dogodi puno nepravdi.

To osudjujem,bez obzira na cijoj su trani da zlodela ucinjena.


Valter

http://blog.vecernji.hr/jure-vujic/bilanca-titoizma-6571


U Hrvatskoj,nažalost,o tome se ne govori,pitanje tranzicijske pravde u suočavanju s komunističkom prošlošću nije institucionalizirano na državnoj razini,a nije načeto ni pitanje sjećanja na žrtve titoističke komunističke represije.

No same povijesne činjenice ekspeditivnih smaknuća političkih neistomišljenika poništavaju sve spekulacije oko antifašističkog opravdavanja titoizma ili hipotetične dvojbe je li titoistički režim bio ideološki „dobronamjeran“ ili totalitaran.

Ovde zelim istaci da se nikako nemoze (bilo bi nepravedno) stavljati pod istu "kapu" politicki sistem u SFRJ uz ostale Komunisticke siteme.

Posebno pri tome mislim na susedne drzave.

Ceska-Slovacka,Poljska Madjarska,Bugarska,Rumunija.

Dok su sve ove drzave bile pod "cizmom " SSSR-a je u Jugoslaviji bio na vlasti Socijalizam,a ne Komunizam kako neki tvrde.

To je velika razlika.

Postojala je Komunisticka Partija,to je tacno.

Samo sto je nacin rada u velikoj meri bio sasvim drugi u odnosu na komunisticke partije u drugim zemljama.

Ponavljam se ali moram ponovo istaci,zalosno je zbog zrtava kojih je bilo.

Zelim naglasiti da su sve te "zrtve" u ime "demokracije" podkopavale jedan sistem priznat u celome svetu.

Te "zrtve" su potkopavale radnicko samoupravljanje i borile se za uvodjenje sistema koji je osnovan da stiti tajkune.

Sve te "zrtve" su imale veliku pomoc iz SAD-a i zapade Evrope u potkopavanju socijalizma i radnickog samoupravljanja  u zelji da se uspostavi "demokracija" i otvori put za ono sto danas imamo.

Radnicka klasa i srednji stale je sve siromasniji, dok su takuni i "vezisti" sve bogatiji.

Kao sto sam rekao,treba krenuti u razjasnjavanje proslosti,a i sadasnjosti.

Koji je sistem bio bolji za sve ljude.

Ne samo za tajkune?

Mi znamo koji je bio za sve ljude.

Za sve ljude na celoj teritoriji bivse Jugoslavije.

Sta danas imamo od svega toga,zahvaljujuci "demokraciji".

Imamo to da sve vise ljudi svoj svakodnevni kruh trazi po kontejnerima ili radi u Kauflandu za 2500 kn.

Dali je to ono sto smo svi zelei?

Sasvim sigurno da nije.

Jugoslavija,a ni Titova bora se nije sastojala iz Blajburga.

To znaju svi oni koji su ziveli i voleli Jugoslaviju.


Valter

http://blog.vecernji.hr/jure-vujic/bilanca-titoizma-6571


Dok je većina postkomunističkih zemalja istočne Europe već odavno izglasala i provela lustraciju i suočila se s totalitarnom prošlošću,Hrvatska danas ostaje „zemlja-slučaj“ u kojoj je unatoč formalnoj demokratskoj preobrazbi moguće susresti anomalije, poput one da bivši pripadnici KOS-a ili Udbe,kao i bivši uglađeni profesori marksizma-lenjinizma, samoupravljačkog socijalizma,ili obrane i zaštite,zauzimaju visoke društvene i političke položaje u javnom životu.

Vecina ti postkomunistickih zemalja je bila pod "cizmom" SSSR-a.

Nije ni cudo sto su vec odavno sve preboleli.

Da je na nasim teritorijama "bol" jos uvek prisutan,pokazuje samo da nije sve istina sto "demokracija" pise o Socijalistickoj Jugoslaviji.

Velika vecina gradjana,pa tako i gradjana iz Hrvatske je volela tu i takvu Jugoslaviju.

A zasto?

Zato sto je to bila drzava sa radnickim samoupravljanjem.

Drzava koja je bila nesvrstana sa sistemom koji je bio podesen za radnicku klasu a ne za tajkune.

To sto ta ista radnicka klasa nije znala da ceni ono sto ima u "rukama" je drugo pitanje.

Osim toga su i rukovodeci "radnici" bili zaduzeni da rade u interesu preduzeca,a ne da se potajno (svesno ili nesvesno)bore protiv radnicke klase,a za "demokraciju".

Upravo ponasanje velike vecina vodece strukture u preduzecima nas je i dovelo u ovu sitiucaiju.

Kako se u SFRJ uvek govorilo: "Ljudski faktor" je kriv.

Zato nije lako preboleti radnciko samoupravljanje i prihvatiti "Demokraciju",bar za radnciku klasu.

Za "demokrate" to sasvim sigurno nije nikakav problem.


Valter