ŠTO ČINI ČOVJEKA ČOVJEKOM U DANAŠNJEM DRUŠTVU?

Skoro svakoga dana mi je sve losije kada pocnem da mislim na ono sto danas imamo i usporedim sa onim sto smo imali dok je bilo radnicko samoupravljanje.("Tama")

Nemogu da shvatim,kako moze jadan narod da bude toliko neinteligentan pa da sve ono sto je najvrednije proglasi nevrednim i nistavnim??

Svi oni koji znaju da smo za vreme radnickog smaoupravljanja imali mir radna mesta i dobre plate,se daans samo hvataju za glavu kada vide da se radnicka klasa otpusta mada firme prave dobiti od nekoliko miliona to u svetu i Evropi) a ni kod nas nije bolje,samo sto se nezna koje profite imaju prvatnici.

Menjaju se zakoni onako kako to privatnicima odgovara,a radnik ima sve manje sigurnosti.
Sada je recimo promenjen zakon o privremnom radu sa jedne (u Srbiji) na tri godine (juce na tv).
Sta to znaci?
Znaci da ce privatnici moci da otpuste radnika kada god hoće veme za godisnje odmore i nakon toga ga ponovo zaposle. Naravno ako jos hoce da ga zaposle.

Radnicka klasa se polako vraca u robovlasniki odnos.
To sve u dvadeset i prvom veku.
Zar je to napredak?
Zar je to bolje od onoga sto smo imali za vreme SFRJ
Ne,to je totalna kontra od onoga sto smo mi imali.
Sta to znaci?

To znaci da su kapitalisticke zemlje na celi sa SAD-a morale da uniste SFRJ da se nebi proculo po radnickoj klasi sveta da postoji zemlja u kojoj radnicka klasa odredjuje pravac kretanja u drustvu.

Tragedija koja je zadesila radnike je neopisiva!
Pored svega toga vecina i dalje cuti,zahvaljujuci kapitalistickim zemljama koje su zapocele verski rat sa kojim su definitivno unistile bratsvo i jedinstvo na ovm podrucijima.
Sve dok gradjani  bivse SFRJ budu slusali poltiku SAD-a ce se i dalje uglibljavati u "blato".
Tek kada budu ukljucili svoj sopstveni mozak ce shvatiti sta treba raditi.

Sloboda je jedina ispravna politika a ne ovisnost o drugima.
Onako kako nas je to naucio drug Josip Broz i svi oni koji su svoje zivote dali da mi zivimo u miru.
Sta to ucinise njihovi naslednici ????


Valter

Interesantno pitanje.

Sta danas cini coveka,covekom.

Dali je to filozofsko pitanje ili pitanje buducnosti coveka.

Licno smatram da je u svakom slucaju covek onaj ko zna da se prilagodi svojoj okolini a da pri tome zadrzi svoju licnost.

Sasvim sigurno to nije jednostavno.

Sta je uopste danas jendostavno.

Svakodnevni pritisak sa svih strana dovede coveka u mnoge veoma teske situacije.

Zato je neophodno svakodnevno raditi na jacanju svoje licnosti.

Prilagodjavanje okolini neznaci izdati sebe i svoje principe.

Mnogi ljudi su dugi niz godina radili na usavrsavanju svoje licnosti i borili se za ostvarenje svoga puta.

Kao sto se gradi jedna kuca od temelja tako se izgradjuje i covekova licnost.

Od temelja,se pocinje.

Ako je "temelj " stabilan,je i kuca stabilna.

Ako je "temelj " nestabilan ce i cela kuca biti nestabilna.

Zato svi oni koji zele nesto da postignu u zivotu treba da znaju,nista se ne postize preko noci.

Samo strpljenje i dugotrajno pripremanje mogu dovesti do zeljenog cilja.

Ko zeli da stigne do tog cilja,ce vec sada da pocne da se sprema za njega.

Svi ostali ce i tako da "slede" pravac kretanja.

Valter

http://matrixworldhr.com/2015/01/27/globalna-policijska-drzava-pod-krinkom-charlie-hebdoa/


Globalna policijska država pod krinkom Charlie Hebdoa
By Juba on 27/01/2015

Autor: Ljubica Šaran

Matrix World

Nakon raznoraznih mimohoda, majica, šalica, kapa, profila na društvenim mrežama i jumbo plakata diljem svijeta pod sloganom „Ja sam Charlie“ vrijeme je da se zapitamo; što se zaista događa, u što nas pretvara „lov na vještice“ i kako će svijet izgledati sutra nakon što patokracija odradi svoj dio posla zahvaljujući jednoj od najvećih namještaljki u novijoj povijesti?

Želite li otkriti važne detalje fenomena zvanog Charlie, molimo vas da pročitate naš tekst pod nazivom: Namještaljka Charlie – hoćemo li se uspjeti izvući iz pakla kojeg nam pripremaju psihopati?

Zašto ne učimo iz povijesti?

Ljubiteljima dobrih stripova i filmova nije promaklo remek djelo pod nazivom „O za osvetu“ (u originalu V for Vendetta). Ova bezvremenska distopijska priča u velikom omjeru podsjeća na najbolje Orwellove umotvorine. Svakom čitatelju od srca preporučamo da pažljivo pogleda spomenuti uradak, te da nakon gledanja pokuša pronaći paralele između današnje političke situacije i radnje filma.  S druge strane važno je naglasiti da je malo kome poznato kako film započinje s kratkim pregledom prve moderne false flag operacije poznate pod nazivom „The gunpowder plot“ ili „Gunpowder treason.“
1 ideja

Ispod ove maske se nalazi puno više od pukog mesa, ispod maske se krije ideja, a ideje gospodine Creedy, ne možete ubiti mecima.

Vi, tajanstveni osvetnik iz spomenutog filma nosi masku koja odaje počast Guyu Fawkesu, nesretniku umorenom 31.01.1606. u ime Britanske kraljevske krune, optuženome za smišljanje i izvedbu prvog čina modernog terorizma.

U odličnom tekstu koji je napisao Barrie Zwiker stoje brojne poveznice između slučaja Guya Fawkesa i nedavnih primjera državnog terorizma poput pada blizanaca u New Yorku, te načina na koji vladajući manipuliraju velikim dijelom populacije kako bi nametnuli rigorozne mjere kontrole uz obavezno krvoproliće i ubijanje grupacija koje optužuju za činjenje terorističkih napada. Guy Fawkes je poslužio za stvaranje Britanskog carstva te je omogućio kralju Jamesu (Jakovu) prvome da željeznom rukom vlada do kraja svog života, te da optuži sve katolike u svojoj zemlji za terorizam i izdaju krune.
Potpis Guya fawkesa nakon gotovo mejsec dana mučenja, predočava sav užas kojeg je ovaj nesretni čovjek morao preživjeti.

Potpis Guya Fawkesa nakon gotovo mjesec dana mučenja, predočava sav užas kojeg je ovaj nesretni čovjek morao preživjeti.

Fawkes je nakon gotovo mjesec dana životinjskog mučenja priznao stvari koje graniče s ludilom, da je sam uz šačicu katolika prenio preko dvije tone baruta u podrume Britanskog parlamenta, te da sve to uspio učiniti unatoč stalnoj prismotri tajne policije i brojnoj straži parlamenta. Mučitelji su ga čak prisilili da se potpiše s Guido Fawkes kako bi kralju Jamesu omogućili stvaranje dekreta i početka lova na katolike s navodom kako je Fawkes priznao povezanost s Rimom.

Jamesu prvom nije bilo dovoljno što je Fawkesa i trojicu njegovih navodnih drugova terorista pogubio vješanjem već je njihova tijela raščetvorio i poslao u „sva četiri dijela kraljevstva prema zemljopisnim stranama svijeta.“

Nakon krvavog pira, mučenja i ubijanja katolika diljem kraljevstva, nakon prisvajanja velikog bogatstva ostalog za mrtvim “teroristima,” kralj James je zapovjedio Londoncima da svakog petog studenog slave hvatanje državnih neprijatelja te da se uz veliku otvorenu vatru i vatromet raduju uspjehu krune.
Londonski Tower bridge za vrijeme vatrometa u čast smaknuća Guya Fawkesa. Kako je moguće da se takvo što slavi još uvijek?

Londonski Tower bridge za vrijeme vatrometa u čast smaknuća Guya Fawkesa. Kako je moguće da se takvo što slavi još uvijek? Vlasnik fotografije Alamy.

Tako je nastao praznik pod nazivom „Bonfire Night“ koji se dana danas slavi diljem Velike Britanije, te nekim dijelovima Commonwealtha poput Kanade i Južne Afrike.

Patokracija je od vremena kralja Jamesa prvog napredovala do te mjere, da false flag operacije napreduju u svojoj sofisticiranosti i sveobuhvatnosti, te umjesto lokalnog odjeka dobivaju globalni predznak pretvarajući društvo u logor u kojemu svi postaju potencijalni neprijatelji „krune.“


Blizanci kako Alfa i Charlie kao Omega globalne diktature

Naša stranica je s iznimnim zanimanjem pratila događaje od pada Blizanaca do danas, teško je gledati kako se svakodnevno uništavaju i sužavaju naša građanske slobode, kako se nadgleda promet robom i ljudima, kako Internet postaje mjesto u kojem su se razmahale tajne službe, a sve pod motom da nas se brani od terorista koji žele uništiti naša demokratska društva.

Unatoč pokušaju prezentiranja fraze „Ja sam Charlie“ kao slobodarske misli s kojom se svi možemo identificirati i dičiti, Charlie ne pokazuje samo kako su u Parizu prije nekog vremena umrli ljudi koji su radili za mali list koji je na „piku“ imao muslimane, već zapravo ta fraza pokazuje da svi mi možemo postati mete ne tamo nekih terorista, već terora vladajućih u sjeni. Dok ponavljamo ovu frazu, umiru dijelovi nas koji predstavljaju logične centre, racionalno rasuđivanje i parasimpatički nervni sustav.
Političari u svom vlastitom mimohodu pod nazivom "Ja sam Charlie" trenutak prije stvaranja nove vrste globalne policijske države, na koju smo pristali uz pomoć širenja straha.

Političari u svom vlastitom mimohodu pod nazivom “Ja sam Charlie” trenutak prije stvaranja nove vrste globalne policijske države, na koju smo pristali uz pomoć širenja straha.

Charlie je omogućio da se veliki broj zapadnjaka osjeća paranoidno, da živi u strahu od novih napada, no najgore je od svega da na ovakav način ti isti ljudi polako prihvaćaju sve veću stegu i drakonske zakone poput policajaca i vojske koja se u velikom broju do zuba naoružana šeće po ulicama, premeće po automobilima, legitimira po vlakovima i tako dalje.

Lov na vještice ne bi bio moguć bez stalnog osjećaja straha i umne paralize. Mučenje, ubijanje i zatvaranje ljudi se maskira u demokratske floskule, a praćenje, prisluškivanje i zatvaranje se pretvorilo u herojske akcije hrabrih čuvara demokracije.

Iracionalna mržnja je od slučaja Charlie dobila sasvim prihvatljivu krinku normalnosti, no mi bi se trebali zapitati nije li vrijeme da otkrijemo želimo li živjeti u strahu, a naročito ako taj strah stvaraju oni koje smo izabrali da nas štite i služe?

Neposredno nakon događaja u Parizu, počeli su se zatvarati ljudi koji su govorili o pravom licu Charliea, u SAD-u su novinari morali povući tekst iz medijski jakog i do sada neokaljanog International Business Timesa te se ispričati čitateljima kada su objavili kako iza nedavnih događaja stoji Izrael i MOSSAD kako bi se osvetio Francuskoj za priznanje Palestine.
Kakva sloboda govora i objavljivanja, ona više ne psotoji, mi smo još uvijek ispod radara jer smo premali i rijetko nas tko čita.

Kakva sloboda govora i objavljivanja, ona više ne postoji, mi smo još uvijek ispod radara jer smo premali i rijetko nas tko čita.

S druge strane Izrael sebi dozvoljava ono što zabranjuje drugima, na primjer počinje s progonom i zatvaranjem ljudi koji na društvenim mrežama objavljuju postove koji u sebi imaju kritiku Izraelu i njegovoj politici. Po Ženevskoj konvenciji i međunarodnom pravu niti jedna jedina vlada nema prava zatvarati ljude zbog ideja koje objave na svojim stranicama, glasilima ili pak na svojim profilima društvenih mreža, jedino se direktne fizičke ili psihičke prijetnje mogu sankcionirati.

Pa ipak, svjedoci smo sve manjih sloboda objavljivanja i sve većeg nadzora medija. U potpunom ludilu lova na vještice događaju se stvari od kojih se ledi krv u žilama, poput nedavnog slučaja u kojem je Izraelska vlada naredila uhićenje dvogodišnjeg Hamze Zeddana bez ikavog objašnjenja, što im je učinilo dvogodišnje dijete.
Zašto država Izrael želi uhititi ovog dvogodišnjeg dječaka?

Zašto država Izrael želi uhititi ovog dvogodišnjeg dječaka?

Vladavina psihopata je uzela toliko maha nakon događaja u Charlie Hebdou da nam ne preostaje ništa drugo već podsjetiti sve čitatelje što ova vrsta strahovlade zapravo znači. Obratite pažnju kako je vladavinu psihopata objasnio čuveni Andrzej M. Lobaczewski:

Patokracija je totalitarni oblik vladavine u kojoj se zlorabi apsolutna politička vladavina koju vodi psihopatska elita. Patokracija dolazi iz grčkog: pathos, što znači „osjećati“ i/ili „patiti“ i kratos što znači „vladati.“

Patokracija može imati mnoge oblike i može se ubaciti u bilo koji, naizgled, pravedan sustav ili ideologiju. Kao takav se može maskirati u privid demokracije ili teokracije kao i u mnogo otvorenije opresivne režime.

Karakteristike patokracije:

   Supresija individualizma i kreativnosti.
   Osiromašivanje umjetničkih vrednota.
   Osiromašivanje moralnih vrednota: socijalna struktura bazirana na samo-interesu i kultu ličnosti, a ne na altruizmu.
   Fanatična ideologija: često u korumpiranoj formi održivih vrijednosti „trojanske“ ideologije koja je postala perverzna patološka forma, ima malo sličnosti sa originalom.
   Netolerantnost i sumnjičavost prema svakome tko je drugačiji ili tko se ne slaže sa državom.
   Centralizirana kontrola.
   Korupcija.
   Tajne aktivnosti unutar vlade, i nadgledanje populacije u cijelosti. (Za razliku od zdravog društva koje ima transparentne procese vladanja i respekt prema privatnosti individualnih građana).
   Paranoidna i reakcionarska vlada.
   Prekomjerne, arbitrarne i nepoštene, nefleksibilne zakonske norme; moć odluka je reducirana/maknuta iz svakodnevnog života građana.
   Licemjeran stav koji demonstriraju akcije  vladajuće klase, prema idealima za koje tvrde da ih prate, a za koje se predstavljaju građanima da ih reprezentiraju.
   Kontrolirani mediji, njima dominira propaganda.
   Ekstremna nejednakost između najbogatijih i najsiromašnijih.
   Endemično korištenje korumpiranih psiholoških rezoniranja kao što je para-moralizam, konverzivno razmišljanje i dvosmislenost.
   Vladanje uz pomoć upotrebe sile ili uz pomoć zastrašivanja silom.
   Ljudi se smatraju „resursom“ da bi se iskorištavali (po tome imamo izraz „ljudski resursi“), umjesto vrednovanja svake individue po njegovim vrijednostima.
   Spiritualni život je ograničen na ne-fleksibilne indoktrinirane sheme. Svatko tko pokuša poći iza ovih granica se smatra heretikom ili luđakom, i zbog toga se klasificira kao opasan.
   Arbitrarna podjela populacije (po klasama, etničkom opredjeljenju, rođenju) što stvara konflikt među različitostima.
   Supresija slobode govora – javnih debata, demonstracija, protesta.
   Povreda osnovnih ljudskih prava, na primjer; restrikcija osnovnih životnih potrepština kao što su hrana, voda, stanište; zatvaranje bez suđenja; mučenje i zlostavljanje; robovski rad.

Charlie Hebdo je na neki način završio ono što je započeo napad na blizance Svjetskog trgovačkog centra u New Yorku 2001. No za razliku od Blizanaca koji su omogućili uništavanje i prisvajanje zemalja na tlu Azije i Afrike, Charlie je otvorio Pandorinu kutiju u našem vlastitim dvorištu, te je lov na vještice usadio u glavu svakog zapadnjaka.

Edmund Burke je više puta znao reći:

   „Sve što je potrebno da zlo zavlada svijetom je da dobri ljudi ne učine baš ništa. Prošlost bi trebala biti naša odskočna daska, a ne ležaljka. Loši zakoni su najgora vrsta tiranije.“

Vi sami odlučite koliko je Burke imao prava i hoćemo li mi dopustiti sebi da „činimo baš ništa“ te od povijesti ne učimo i hoćemo li dopustiti da nehumani i luđački zakoni od nas naprave žrtve i sudionike u zlu?

Izvor:

Namještaljka Charlie – hoćemo li se uspjeti izvući iz pakla kojeg nam pripremaju psihopati?

Deset najvećih problema s kojima se čovječanstvo trenutno suočava

RAT JE ORGANIZIRANO UBOJSTVO: 90% smrtno stradalih u ratnim sukobima su civili, moderne ratove uglavnom izazivao SAD

ŠOKANTNO: Policija i tajne služne ubacuju agente u prosvjede “Anonimusa”, hoće li 1% psihopata srušiti napore 99% svjetske populacije??!!

GUY FAWKES, THE GUNPOWDER PLOT, AND HOW FALSE FLAG OPERATIONS HAVE SHAPED HISTORY

Mossad Behind Charlie Hebdo Attack? International Business Times Retracts, Apologizes

Who Stands to Benefit From Terrorist Attacks in France?

Bonfire Night

Guy Fawkes

Palestine: Israel issues arrest warrant for 2-year-old Palestinian

ISRAEL TO ARREST ANYONE FOR POSTING CONTENT DEEMED ‘ANTI-ISRAEL’ ON FACEBOOK

http://matrixworldhr.com/2015/01/26/bezvremenska-poruka-tvorca-zvjezdanih-staza/



Bezvremenska poruka tvorca Zvjezdanih staza
By Juba on 26/01/2015

Autor: Ljubica Šaran

Matrix World

Gene Roddenberry je bio jedan od najpoznatijih modernih autora znanstveno fantastičnih dijela, a televizijski serijali pod originalnim imenom „Star Trek“ i dan danas glase kao remek djela sci-fija s visoko moralnim i humanim standardima koje do sada nitko nije uspio kopirati. Rodenberryevi uratci su imali snažan odjek na pop kulturu no autorove poruke svijetu danas postaju aktualnije nego li ikad. Pogledajte što je pokoljenjima ostavio najpoznatiji metafizičar hollywoodskim velikanima.

Život Eugena Wesleya Gena Roddenberryja je po mnogo čemu bio osebujan. Dijete Caroline i Edwarda Rodenberrya je od malena imalo veliko zanimanje za nebo, što je Geena na koncu dovelo do Zračnih snaga američke vojske. 1941. se pridružio borbenim misijama na Pacifičkoj fronti, a nakon rata i 89 opasnih zadataka je dobio medalju Srebreni križ za istaknuto letenje.
Malo poznata fotografija kapetana Američkog ratnog zrakoplovstva Eugena Wesleya Gena Roddenberryja.

Malo poznata fotografija kapetana Američkog ratnog zrakoplovstva Eugena Wesleya Gena Roddenberryja.

Po odlasku iz vojne službe Gene postaje komercijalni pilot za Pan Am, te nakon rušenja zrakoplova s kojim je upravljao, dobiva civilno priznanje za spas ljudi iz leta od Istambula za Karachi. 1949. postaje policijski službenik LAPD-a je na toj poziciji ostaje punih sedam godina.

Sredinom 1956. odlučuje se posvetiti spisateljskoj karijeri te u svojoj ostavci navodi slijedeće:

Smatram kako trenutačno ne mogu uzdržavati svoju obitelj uz očekivanu razinu policijske plaće, a na način koji smatramo potrebnim. Nakon provedenih nešto više od sedam godina na ovom poslu, tijekom kojih su primljeni samo pravedan tretman i ugodni uvjeti rada, ova odluka je donesena uz znatnu i iskrenu žalost.

Iako je Gene odrastao u obitelji koja je bila aktivna u južnjačkoj Baptističkoj crkvi, on je odustao od aktivnog vjerskog života smatrajući kako su religije glavni uzrok brojnih ratova i krvoprolića u nesretnoj ljudskoj povijesti. Gene je smatrao da se najbolje može identificirati kao humanist i agnostičkim ateistom.

Roddenberry je umro 24. listopada 1991. godine u dobi od punih 70 godina, dio njegova pepela je 1992. u svemir prenio Space Shuttle Colombia, a malena količina je stavljena u kapsulu koju je raketa Pegasus XL odnijela u svemir 2004. godine, no zbog kvara na samoj raketi ona je dezintegrirana u planetarnoj atmosferi zajedno s ostacima poznatog autora.

Gene je neslavno prošao sa svojim prvotnim pokušajima objavljivanja i ekraniziranja znanstveno fantastičnih uradaka, no najveći problem je stvorilo njegovo djelo o američkim marincima u kojemu se posebno dotakao rasizma u vojsci.
Kapetani uz različitih serijala Star Treka - Zvjezdanih Staza. S kojim se likom i serijalom možete najviše poistovjetiti?

Kapetani uz različitih serijala Star Treka – Zvjezdanih Staza. S kojim se likom i serijalom možete najviše poistovjetiti? Fotografija vlasništvo Star Treka.

Roddenberry ideju za Star Trek ili  Zvjezdane staze ostvaruje tek 1964., a prva televizijska epizoda je objavljena krajem 1966. godine, no nakon tri sezone se otkazuje jer je publika dala niske ocjene. 1975. Paramount daje zeleno svjetlo za novu ekranizaciju serijala, a ostalo je povijest.

Gene je unatoč svojim padovima i usponima, te mnogim kritikama ostao jedinstven autor koji je na svaki način želio pomiriti nepomirljive razlike među rasama, spolovima i političkim stavovima, kada je za glavnu kapetansku ulogu u Novoj generaciji odabrao ćelava glumca Patricka Stewarta, svi su ga uvjeravali kako će ljudi sigurno do 24. stoljeća izmisliti lijek za ćelavost, no Gene koji je smatrao da izgled nikako nije najvažniji je ostao nepokolebljiv tvrdeći:

„Do 24. stoljeća nikoga neće biti briga je li netko ćelav ili ne.“

No promislimo malo, što je to što famozni Star Trek čini tako posebnim? Najbolji odgovor na ovo pitanje dolazi od samog autora:

   „Smatram da je najčešće pitanje u vezi Zvjezdanih staza bilo – zašto je ova serija fenomen? No ja bih na to pitanje odgovorio protupitanjem – kako je jednostavna svemirska opera sa žmirkajućim svjetlima, plastičnim pištoljima te s goblinima šiljatih ušiju, mogla taknuti srca i umove milijuna ljudi koji su je digli na pijedestal kultnog ostvarenja?

   Očigledno dio odgovora se krije u činjenici da televizija ima ogromnu moć nad ljudima. Neki su smatrali da kopiranjem elementa iz Zvjezdanih staza mogu stvoriti još popularnije i isplatljivije proizvode, neki su pak smatrali da pažljivo proračunata serija može ljude dirnuti na sasvim drugačiji način, kako bi ostvarili sebične nakane i naume stvaranjem kultnih uradaka koji će im donijeti hrpu novca, bez obzira jesu li teme industrijske, korporacijske, političke ili pak vladine prirode.

   Ultimativna moć ovog svijeta je, kao što sami znate, jedna jednostavna stvar, a to je kontrola i manipulacija umovima ljudi.

   Srećom po nas, pokušaji manipulacije ljudskim umovima kroz Star Trek formulu je bila predodređena na propast, i reći ću vam zašto je to tako ako se malo strpite. Kao prvo želio bih napomenuti, da Zvjezdane staze nisu taknule ljudska srca zato što smo stvarali veličanstvenu i grandioznu literaturu koji smo pretočili u TV uratke. Star Trek nije niti djelo Shakespeara niti Ibsena. Kako bi se neka serija održala u eteru, svaki tjedan je na TV prijamnicima mora odgledati barem 18 milijuna gledatelja u SAD-u.

   Mitske ideje o stvaranju TV serija tvrde kako će ljudi pogledati neki uradak samo ako su zakovani s konstantnim elementima konflikata, intriga, akcija, avantura i zabave. Mi smo željeli prkositi tom mitu, zapravo radili smo dijametralno suprotnu stvar.
   Je li Geene Rodenberry sa svojim idejama iz domene znanstvene fantastike napravio pomak u OPD smjeru u ljudskim glavama?

   Je li Gene Rodenberry sa svojim idejama iz domene znanstvene fantastike napravio pomak u OPD smjeru u ljudskim glavama?

   Smatrali smo da ćemo stalnim ismijavanjem nacionalnih, rasnih i spolnih netrpeljivosti na planeti, zajedno s porukama iz pradavnih kavgi i ratova te različiti oblicima mržnje uspjeti natjerati ljude da se ostave svojih malenih zavada te da postoji nešto više u nama s čim bi se trebali zaokupiti ako želimo pomoći sebi i drugima u razvoju.

   Naša najveća želja je bila da potaknemo ljude da razmišljaju kako se svijet stalno nalazi u nekom obliku podjele, te da nam te iste podjele ne čine čast niti nam pomažu u bilo čemu.

   To je bila čarobna formula, magični dodatak koji su tražili gledatelji, dakle same Zvjezdane staze nisu ništa posebno, već ljudi koji su nas gledali. Publika je pravo blago našeg serijala. S druge strane TV ekrana nalazili su se inteligentni ljudi koji su prepoznavali naše ideje.

   Cijeli serijal je bio zamišljen kao pokušaj obraćanja ljudima cijele planete, mi smo željeli prenijeti ideju kako ćemo sa stjecanjem ozbiljnosti i prebolijevanja dječjih bolesti koje muče naša društva, naučiti ne samo tolerirati jedni druge, već naučiti da uživamo u različitostima ideja, formulacija i rasa s kojima se identificiramo.

   Mi smo željeli pokazati kako je najgora stvar koju možemo učiniti da nas se sve stjera u jedan kalup i da nas se oblikuje da na isti način mislimo i djelujemo kao jedan stroj. Ako nismo u stanju naučiti uživati u malenim razlikama, ako ne možemo vidjeti pozitivne efekte koje različitost stvara, ako ne možemo prihvatiti razlike na našem malenom planetu, tada ne zaslužujemo istraživati svemir i otkriti različite forme života koje zasigurno postoje u nepreglednim svemirskim prostranstvima.

   Smatram da su ljudi reagirali na tu poruku.

   Iako su studiji prije mnogo godina odustali od snimanja novih serijala Zvjezdanih staza, dan danas ljudi uživaju u starim epizodama i filmovima, bez obzira što je riječ o reprizama, poruka je još uvijek jednaka kao i prije.

   Ako takve nakane želite pripisati nekom određenom liku ili pak mistiku i Star Treku, tada ste promašili bit serijala, jer serijal nije važan, važni su ljudi koji ga gledaju i što nakon toga misle i rade.

   Ono što možemo zahvaliti Zvjezdanim stazama je da trenutačno na planeti žive milijuni žena i muškaraca koji imaju ogromnu glad za zajedništvom i ravnopravnošću, koji su zapravo spremni za 23. stoljeće, točnije imamo ljude koji su svjetlosne godine ispred bezveznih vlada kojima upravljaju predsjednici i premijeri bez vizije.“

Ova nevjerojatna poruka pokazuje kako se velike stvari mogu pronaći na sasvim neočekivanim mjestima. Možda će vas ovaj tekst nagnati na gledanje Geneove serije ili pak na čitanje serijala Najveća tajna koja otvara mogućnost samospoznaje i pozitivnih promjena u nama samima.

Kako god bilo završit ćemo ovaj uradak u Star Trek maniri s Vulkanskim pozdravom:

   „Živite dugo i napredujte.“

Izvor:

The Genius of Gene Roddenberry’s “Star Trek”

Star Trek – A Series That Will Never Die!

Wiki – Gene Roddenberry

Gene Roddenberry Quotes

Posebno bih vam izdvojio sledece:

"Mi smo željeli pokazati kako je najgora stvar koju možemo učiniti da nas se sve stjera u jedan kalup i da nas se oblikuje da na isti način mislimo i djelujemo kao jedan stroj.
Ako nismo u stanju naučiti uživati u malenim razlikama,ako ne možemo vidjeti pozitivne efekte koje različitost stvara,ako ne možemo prihvatiti razlike na našem malenom planetu,tada ne zaslužujemo istraživati svemir i otkriti različite forme života koje zasigurno postoje u nepreglednim svemirskim prostranstvima.

Smatram da su ljudi reagirali na tu poruku.

Iako su studiji prije mnogo godina odustali od snimanja novih serijala Zvjezdanih staza,dan danas ljudi uživaju u starim epizodama i filmovima,bez obzira što je riječ o reprizama,poruka je još uvijek jednaka kao i prije.

Ako takve nakane želite pripisati nekom određenom liku ili pak mistiku i Star Treku,tada ste promašili bit serijala,jer serijal nije važan,važni su ljudi koji ga gledaju i što nakon toga misle i rade.

Ono što možemo zahvaliti Zvjezdanim stazama je da trenutačno na planeti žive milijuni žena i muškaraca koji imaju ogromnu glad za zajedništvom i ravnopravnošću, koji su zapravo spremni za 23. stoljeće, točnije imamo ljude koji su svjetlosne godine ispred bezveznih vlada kojima upravljaju predsjednici i premijeri bez vizije.“


Ovo je u intervju izjavio Gene Roddenberry 1993god.

Procitajte jos jednom (zato sam ovo i izdvojio) i puno toga ce vam biti jasnije.

Valter

https://matrixworldhr.com/2012/11/01/iskljucite-se-televizija-vas-zaluduje-i-hipnotizira/

Razmislite dobro.

Svakako procitajte.


Valter

http://www.express.hr/artis/covjek-je-brutalan-slab-glup-i-takvog-ga-prikazujem-6436


STANLEY KUBRICK:
'Čovjek je brutalan, slab, glup i takvog ga prikazujem'
Autor: Živorad Tomić


Jedan od najboljih redatelja svih vremena snimio je samo 13 filmova

Imam ženu, troje djece, tri psa i sedam mačaka, rekao je Stanley Kubrick i dodao: “Nisam Franz Kafka, ne sjedim sam i ne patim”.

Tim je riječima redatelj “2001: Odiseje u svemiru”, rođen prije 88 godina, 26. srpnja 1928., pokušao uvjeriti znatiželjnike da nije ni pustinjak, ni čudak, ni mizantrop, a ni legenda o kojoj postoji mnogo neobičnih priča, poput one o tajnom snimanju spuštanja posade Apolla 11 na Mjesec 20. srpnja 1969., godinu dana i četiri mjeseca nakon premijere “Odiseje u svemiru”.

Kubricka je navodno angažirala američka vlada da u tajnom filmskom studiju režira spuštanje američke posade na Mjesec i te je snimke svijet ugledao kao autentičan živi prijenos. Kako ta “istina” ne bi izbila u javnost, CIA je godinama navodno ubijala sve svjedoke lažnog snimanja. Sve osim Kubricka kojega je, prestrašenog i tjeskobnog, puštala da živi u osami imanja Childwickbury u okrugu Hertfordshire, nedaleko od Londona.

Ni prestrašen ni tjeskoban, Kubrick je u stvari živio vrlo sretno sa ženom, djecom, psima i mačkama na starom plemićkom imanju iz 18. stoljeća, vodio aktivan društveni život s brojnim prijateljima, poput Stevena Spielberga, te radio na mnogim nerealiziranim projektima. Bojao se jedino leta avionom, pa je zato rijetko napuštao Englesku i svoj dom, putovao je jedino kopnom i morem te vjerojatno bio tjeskoban samo zbog starosti, citirajući omiljenu rečenicu Oscara Wildea: “Tragedija starosti nije u tome da je čovjek star, nego da je mlad”.

Umro je 1999. u 70. godini te je pokopan na imanju gdje je i živio, ispod svojeg omiljenog drveta.

Desetljeće i pol nakon smrti Kubrick je još jedan od službeno najboljih filmskih redatelja. Utjecao je na više filmaša nego bilo koji drugi redatelj, osim Johna Forda.

Od njega su učili Martin Scorsese, Steven Spielberg, George Lucas, James Cameron, Woody Allen, Terry Gilliam, braća Coen, Ridley Scott, Christopher Nolan, David Fincher, Guillermo del Toro, David Lynch, Lars von Trier, Tim Burton, Michal Mann, Gaspar Noe... Lista je beskrajna.

Za redatelja koji je snimio samo 13 filmova to je fascinantan podatak. Nije toliko popularan kod široke publike i nema mnogo kino hitova. Nakon pljačkaškog film noira “Ubojstvo” iz 1956., slijedili su “Staze slave” (1957.), “Spartak” (1960.), “Lolita” (1962.) te tri legendarna filma - “Dr. Strangelove” (1964.), “2001: Odiseja u svemiru” (1968.) i “Paklena naranča” (1972.). Od tada pa sve do smrti Kubrick realizira povijesni film “Barry Lyndon” (1975.), horor “Isijavanje” (1980.), ratni “Full Metal Jacket” (1987.) i dramu “Oči širom zatvorene” (1999.). Zašto je tako malo radio, iako je imao brojne započete projekte, od “Napoleona” pa do drame o Holokaustu “Arijevski dosje”?

Odgovor na to zagonetno pitanje, mnogo tajnovitije od glasina o njegovu navodnom pustinjaštvu i depresiji, vidljiv je iz Kubrickova opusa: po prirodi je bio znatiželjan, istraživač na svim razinama, od znanosti i umjetnosti pa do čisto filmskih tehničkih i estetskih mogućnosti. Svaki je njegov film prvo bio izazov za njega samoga. Bio je spoj ekskluzivnog intelektualca i majstorskog zabavljača koji je najsloženije ideje i teme nastojao dati publici na dojmljiv i zabavan način. Jedna od tema koje su ga opsjedale od “Ubojstva” pa do drame “Oči širom zatvorene” bila je urođena čovjekova sklonost zlu.

Rekao je: “Čovjek nije plemeniti divljak, on je prezrivi divljak. Iracionalan, brutalan, slab, glup, nesposoban da bude objektivan u bilo čemu što je povezano s njegovim interesom. Zanima me brutalna i nasilna čovjekova priroda zato što je to njegova prava slika. Svaki pokušaj stvaranja društvenih institucija zasnovanih na lažnoj slici čovjekove prirode osuđen je na propast”.

Kubrickov intelektualno argumentirani pesimizam u temelju je “Paklene naranče”, “Odiseje u svemiru” i svih njegovih savršeno napravljenih filmova o čovjekovoj nesavršenosti od početaka evolucije u doba majmuna pa do susreta s Bogom u svemirskom beskraju.

Ala je totalitarno. Pa ako je to to. Neka je za uvek.

Sve je teze (posebno) radnickoj klasi.

Postavlja se samo pitanje,zasto ta ista radnicka klasa i dalje cuti??

Dali to "DEMOKRATIJA"= cia nju blokira ili je nesto drugo u pianju?

No bez obzira sta u pitanju,ce biti potrebno odgovarajuce reagovati na sve to.

"OVCE" ce i dalje sve pustiti pri starom.

Videcemo ko u ovoj godini menja svoj stav.


Valter

www.jutarnji.hr/life/zivotne-price/hrvat-u-cetvrtom-ekonomski-najjacem-gradu-njemacke-godinu-dana-sam-ovdje-i-odusevljen-sam-poceo-sam-kao-konobar-a-onda-sam-presao-u-autoindustriju/6913770/



800 KM OD DOMOVINE
HRVAT U ČETVRTOM EKONOMSKI NAJJAČEM GRADU NJEMAČKE 'Godinu dana sam ovdje i oduševljen sam. Počeo sam kao konobar, a onda sam prešao u autoindustriju'

AUTOR:

Jutarnji.hr

OBJAVLJENO:

08.01.2018. u 18:47

Na nedavno objavljenoj listi ekonomski najuspješnijih gradova Njemačke četvrto mjesto zauzeo je grad Heilbronn.

A upravo u Heilbronnu živi i hrvatski iseljenik, 21-godišnji Marko koji je u Njemačkoj od 2015. godine.

Naime, nakon što je tri mjeseca proveo u Hamburgu, a potom i nešto više od godine dana u Berlinu, zbog male plaće i slabe ponude poslova odlučio se za selidbu na bogatiji jug, u Heilbronn. I nije požalio, kaže.

- Nakon Berlina otići u tako malen grad bilo je malo čudno. Ali sada sam godinu dana ovdje i oduševljen sam. Kad sam došao, radio sam kao konobar, a zatim sam pronašao tvrtku koja školuje aluminijske varioce za autoindustriju. Položio sam to i dobio posao u jednom većem njemačkom koncernu. Nakon osam mjeseci dobio sam ugovor direktno od njih - ispričao je za Marko za CroExpress.

Do kilometar i pol udaljenog posla uglavnom hoda, a kaže da sam posao nije naporan. Kako je objasnio, on ima svoje mjesto i kada preuzme smjenu i počne raditi, šefa ne vidi do kraja smjene.

- Atmosfera na poslu je opuštena, stresa ima jako rijetko - dodaje.

Kaže da se na život u gradu u kojem postoje i dva hrvatska kulturna kluba ne može požaliti.

- Heilbronn je grad u kojem su mogućnosti ogromne. Tu je i Audi, tvrtke kao Kolbenschmidt, ThyssenKrupp SE, Kauflandova centrala, Mercedes i Porsche su u relativnoj blizini - objasnio je i dodao kako se radi o gradu koji se razvija velikom brzinom.

http://www.xxzmagazin.com/nacionalisticki-pothvati-uvijek-su-najpogubniji-po-naciju-u-koju-se-zaklinju

Nacionalistički pothvati uvijek su najpogubniji po naciju u koju se zaklinju
Razgovarao: Tomislav Marković
Na moj svjetonazor presudno je utjecao strah koji sam osjetio 1990. i 1991. Strah i užas nad sudbinom svih ubijenih, opljačkanih, silovanih i prognanih, svih ljudi kojima su nacionalizam i nacionalistički ratovi uništili život, srušili kuće, raselili ih, ponizili... Nacionalistički poremećaj slamao je individualne sudbine a nigdje nikoga nije bilo da ih zaštiti. Kada neki kretenski režim zaprijeti vašoj svakodnevnici na bilo koji način – pozivom u vojsku, siromaštvom kroz razaranje ekonomije, nacionalnom kulturom koja nije ništa drugo nego strahotno intelektualno i moralno poniženje, ili, riječju, onim gestapovskim ili enkavedeovskim zvonom na vratima u gluho doba noći – onda ste u prilici doživjeti vlastitu egzistenciju u svoj njenoj ugroženoj i krhkoj punoći. Tada vam ne ostaje drugo nego da se u ime vlastitih kostiju, vlastitog mesa, vlastitog dostojanstva, opstanka, inata, odate beskompromisnom individualizmu i preziru prema svakoj, bilo kojoj društvenoj sili koja prijeti tim istim kostima i tom istom mesu. Osobito ako vam prijeti tako bijedna i maloumna društvena sila kakav je nacionalizam sa svojim glupavim državotvornim i teritorijalnim vizijama

Vuk Perišić rođen je u Rijeci 1962. godine, gde je završio Pravni fakultet. Od 1999. do 2007. radio je kao advokat, da bi potom razvio široku esejističku delatnost u brojnim medijima diljem regije. Eseje, kolumne i feljtone objavljivao je na e-novinama, Peščaniku, u "Novom magazinu", "Jutarnjem listu", "21. stoljeću", a od 2010. godine redovni je kolumnista T-portala. Pored pisanja za medije, bavi se i prevodilačkim radom, a među najvažnijim knjigama koje je preveo su "Treći Reich – Nova povijest" Michaela Burleigha i "1914.-1918., Povijest Prvog svjetskog rata" Davida Stevensona. Perišić je autor veoma bogate erudicije, poznavalac istorije, političke teorije, književnosti, filozofije, arhitekture i brojnih drugih disciplina – jednom rečju, polihistor.

Njegovi tekstovi otkrivaju mislioca živog, radoznalog uma koji nemilosrdno analizira različite aspekte naše propasti, uvek sa pozicije slobodnog pojedinca koji se opire svim pritiscima mase, kolektivizma i uvreženih stereotipa. Svejedno da li analizira fašizam, nacionalizam, raspad Jugoslavije, tzv. oslobodilačke ratove balkanskih naroda ili konzervativizam u kojem smo zaglavljeni – to uvek čini na inovativan način, a njegovi lucidni uvidi često na čitaoca deluju kao prava otkrovenja. U zagrebačkoj Frakturi objavio je knjigu eseja "Od Weimara do Vardara" koja nam je poslužila kao povod za ovaj razgovor.

*Da krenemo od naslova knjige. Weimar ste pretvorili u metaforu trajnog stanja u kojem živimo, jer ako se fašizam jednom dogodio, onda je moguće i njegovo ponavljanje. Mislite li da je fašizam već imao reprizu tokom raspada Jugoslavije?

Svojevrsna repriza se doista dogodila. Možda ne u onom potpunom obliku ili kroz rituale karakteristične za dvadesete i tridesete godine, ali jeste u mnogim vidovima. Premnoge su analogije i sličnosti između postjugoslavenskih nacionalističkih režima i međuratnog i ratnog nacizma i fašizma. One se prije svega ogledaju u bezakonju, pravnoj nesigurnosti i nasrtajima na ljudska prava, u kultu države, nacije i rata, u kulturnoj politici, u sveopćoj inverziji intelektualnih, moralnih, pa i estetskih vrijednosti, u državnom intervencionizmu u ekonomiji gdje se na ekonomiju gleda isključivo kao na izvor financiranja tih režima umjesto kao na društvenu sferu koja stvara materijalni boljitak čitavom društvu. Kada bi se netko prihvatio nezahvalnog posla da usporedi javni prostor i medije predratne Njemačke i Italije s Hrvatskom i Srbijom devedesetih naišao bi na isti mentalni obrazac, na istu vrst gluposti i psihološkog terora, na isti prezir prema civilizaciji. Konačno, i na ono najgore: na oduševljene gomile.

Dezerterstvo je jedina moralna reakcija na nacionalistički rat: Vuk Perišić

Dezerterstvo je jedina moralna reakcija na nacionalistički rat: Vuk Perišić

Photo: LA
*U eseju "Život je kabare" detaljno analizirate fašizam, pogotovo male fašiste, da biste na kraju zaključili da je naša želja da potpuno shvatimo fašizam opterećena "strepnjom da je neobjašnjiv, a vjerojatno i strahom od svega što bismo mogli saznati o ljudskom rodu kada bismo ga potpuno pojmili". Hajde da za trenutak ostavimo strah po strani i pogledamo kuda bi nas to odvelo. Ako milioni ljudi tako lako pristaju na fašizam, ako se očas posla odreknu razuma i slobode, ne treba li onda drugačije gledati na ljudsko biće, sa znatno više antropološkog pesimizma?

Antropološki pesimizam nije neka naročita nověna, niti originalan zaključak koji se nameće nakon promatranja ljudske historije, pa i ljudskog svakodnevnog ponašanja. Historija čovječanstva je historija trajne borbe između čovjekove sposobnosti za plemenite podvige i njegovih poriva da, lišen empatije ili čak s užitkom, drugima nanosi patnju. Antropološki pesimizam važna je sastavnica, na primjer, kršćanstva. Otud Istočni grijeh i stroga moralna pravila. I komunizam je antropološki pesimističan jer vjeruje samo u partiju, u avangardu. Jedina ideologija koja bez ostatka počiva na antropološkom optimizmu je nacionalizam, ali jasno, samo u okviru vlastite nacije. I sama demokracija se temelji na antropološkom pesimizmu jer polazi od pretpostavke da ljudi, osobito kad su na vlasti, postaju opasni. Otud izbori, otud trodioba vlasti, otud ono što Anglosaksonci nazivaju "check and balance", otud potreba za nezavisnim institucijama i budnom javnošću koja vlast promatra sumnjičavo i kritički. No, demokracija je krhka, ponajviše zato što ovisi o nedokučivim hirovima demosa.

*Stavljajući jugoslovenske nacionalizme i šovinističku mržnju u širi kontekst, došli ste do 1830. godine i osamostaljenja Grčke kao početne tačke ovog procesa. Da li bi se moglo reći da je težnja ka nesmetanom pomoru manjina bila jedan od glavnih motiva tzv. oslobodilačkih ratova na Balkanu?

Promatranje procesa osamostaljenja istočnoevropskih država kao emancipatorskog i oslobodilačkog procesa posljedica je nacionalističke indoktrinacije. Bio je to zapravo po život, zdravlje, pamet i dostojanstvo jedan neizrecivo opasan proces. Karakteristično je da su velike sile 1878. Srbiji, a 1991. Hrvatskoj uvjetovale međunarodno priznanje upravo poštivanjem manjina. Isto se dogodilo i 1919. u Versaillesu kada su u istočnoj Evropi nastale mnoge nove države. Međuratna Poljska, na primjer, bila je pakao za Nijemce, Židove, Ukrajince i Bjeloruse. Na djelu je jedna manijakalna, incestuozna potreba da isto ostane s istim u hermetički zatvorenom sistemu i da se iz tog sistema – konkretno: nacionalne države – eliminiraju svi drugi i drugačiji. To je mentalitet ulične bande koja iz svojih redova silom tjera svakoga tko se na bilo koji način ističe svojim individualnim identitetom. To je i mentalitet očajnika koji se izvan te bande osjeća izgubljenim. To je mentalitet porodice iz koje pater familias proganja i stigmatizira neposlušnike. To je jedan implozivan, samodovoljan, autističan poriv. Poriv strašniji i od samog fašizma koji je, za razliku od istočnoevropskih nacionalizama, sadržavao, koliko god to perverzno zvuči, određene – koliko god su bile nakazne – globalne i modernističke vizije.

*Kroz celu Vašu knjigu provlači se nit odbrane slobode pojedinca i njegove individualne sudbine. U Predgovoru kažete da čak i ako je to ideologem, onda je to "jedini ideologem koji misli, diše, sanja, hoda i osjeća". Koji su autori najviše uticali na formiranje Vašeg svetonazora? Možda Džon Stjuart Mil, Isaija Berlin, Džon Rouls…?

Isprva na to nije utjecao nijedan autor. Na moj svjetonazor presudno je utjecao strah koji sam osjetio 1990. i 1991. Strah i užas nad sudbinom svih ubijenih, opljačkanih, silovanih i prognanih, svih ljudi kojima su nacionalizam i nacionalistički ratovi uništili život, srušili kuće, raselili ih, ponizili... Nacionalistički poremećaj slamao je individualne sudbine a nigdje nikoga nije bilo da ih zaštiti. Kada neki kretenski režim zaprijeti vašoj svakodnevnici na bilo koji način – pozivom u vojsku, siromaštvom kroz razaranje ekonomije, nacionalnom kulturom koja nije ništa drugo nego strahotno intelektualno i moralno poniženje, ili, riječju, onim gestapovskim ili enkavedeovskim zvonom na vratima u gluho doba noći – onda ste u prilici doživjeti vlastitu egzistenciju u svoj njenoj ugroženoj i krhkoj punoći. Tada vam ne ostaje drugo nego da se u ime vlastitih kostiju, vlastitog mesa, vlastitog dostojanstva, opstanka, inata, odate beskompromisnom individualizmu i preziru prema svakoj, bilo kojoj društvenoj sili koja prijeti tim istim kostima i tom istom mesu. Osobito ako vam prijeti tako bijedna i maloumna društvena sila kakav je nacionalizam sa svojim glupavim državotvornim i teritorijalnim vizijama.

Je li nacionalistički kretenizam nametnut našim društvima, ili je taj kretenizam samo autentično tumačenje iskonskih težnji ovih tupih svjetina?

Nakon toga autori koje spominjete – a tu su u većoj ili manjoj mjeri Hayek, Tocqueville, Ayn Rand, napose Orwell i njegove zastrašujuće vizije, ali i plejada lijevih genija od Reicha, preko Fromma, do naše nesretne, kako bi Latinka Perović rekla, "neželjene elite" – postaju ništa drugo nego utjeha i utočište. Individualizam i liberalizam na jugoslavenskom prostoru nisu pitanje ove ili one salonske intelektualne sklonosti, ove ili one literature, nego imperativ očajnika, jedina moguća reakcija na ovu oluju kolektivizma. Ostavimo se velike literature. Dovoljan je mjuzikl "Kosa", gdje se kaže, slobodno prevodim, "imam ruke, imam noge, imam prste, jetru, krv, imam život i slobodu i ne dam ih nikome..." Nikome, ponajmanje nečem onako glupom i uvredljivom poput ideologije Tuđmana i Miloševića.

*Reklo bi se da živimo u vreme mitologizacije države i njenog nesputanog obožavanja kao kakvog kumira, u okviru jednog parareligijskog kulta. Država se prečesto doživljava kao ostvarenje hiljadugodišnjeg sna ili kao idol za kojeg se treba žrtvovati, kao božanstvo važnije od bilo kog pojedinca. U svojim tekstovima rušite te mitove i uporno svodite državu na realnu meru, a to je javni servis građana. Koliko su tvorevine nastale raspadom Jugoslavije daleko od države kao servisa i kako da se tome približe?

One su od toga beskrajno daleko. One su i nastale zato da bi bile idoli, fetiši, oltari, sasvim u skladu s načelima Giovannija Gentilea, Mussolinijevog teoretičara, koji je bez stida i krzmanja tvrdio "pojedinac je ništa, država je sve". Mnogi ljudi uživaju u ulozi žrtve. Žrtvujući se za neku državotvornu budalaštinu njihovi banalni životi dosežu privid smisla. Nemaju hrabrosti živjeti vlastiti život i za njega preuzeti odgovornost. Država na njih ima terapeutski učinak, premda je riječ o placebu. Na tragu naše rasprave o antropološkom pesimizmu moramo se upitati je li nacionalistički kretenizam nametnut našim društvima, ili je taj kretenizam samo autentično tumačenje iskonskih težnji ovih tupih svjetina? Hoće li se ikad ove države svesti na suštinu i svrhu moderne države, na samo jednu od mnogih javnih uslužnih djelatnosti? Bit će to spor, evolutivan proces. Ovisit će ponajprije od vanjskopolitičkih pritisaka i okolnosti. Vjerojatno je da ova generacija to neće doživjeti. Nacionalističko uništenje naših društava bilo je odveć temeljito. Duboko su zaorali.

U redakciji XXZ magazina: Tomislav Marković, Vuk Perišić i Petar Luković

U redakciji XXZ magazina: Tomislav Marković, Vuk Perišić i Petar Luković

Photo: Marko Matić

*Analizirajući odsustvo demokratske kontrole javnih finansija, došli ste na ideju o novom obliku građanske neposlušnosti koje ste nazvali "fiskalnim dezerterstvom". Da li biste mogli detaljnije da nam objasnite koncept ovog vida građanskog otpora pomahnitaloj državi?

Prije svega treba reći da je država u osnovi vrlo korisna i razumna ustanova. Zatvara kriminalce, uređuje sanitarne propise, provodi obavezno cijepljenje, uređuje sigurnost saobraćaja, stavlja građanima na raspolaganje sudove radi rješavanja imovinskih sporova i tako dalje. Sve to košta i sve to treba platiti. Međutim, otvoreno je pitanje radi li to država kako treba. Ako ne radi, ne zaslužuje prihode, nema fiskalni legitimitet, treba joj uskratiti novac kao i bilo kome tko ne radi svoj posao ili ga ne radi dobro. Država, pak, uzima pare unaprijed i ne odgovara za kvalitet usluga koje bi trebala pružiti zauzvrat. To nije samo postjugoslavenski nego i svjetski problem. Moderne države su do zastrašujućih razmjera razvile kontrolu nad novčanim tokovima. Kad kupujete paklo cigareta to država istoga trenutka zna i uzima svoj dio, svoj reket u obliku PDV-a. To je orwellijanska kontrola. Ona ne boli kao tortura koju je trpio Winston Smith, ali je jednako opasna. To je neka vrst postmodernog, bezbolnog totalitarizma, totalitarizma s ljudskim, fiskalnim likom. Sve veća količina novca pod kontrolom države jamči i sve veću moć političkih elita, ali i priliku da se taj novac ulaže u ispunjenje kratkoročnih i demagoških izbornih obećanja, opet na oduševljenje svjetine, a na štetu ekonomskog racionalizma. Ako se možemo složiti da je dezerterstvo jedina moralna reakcija na rat, napose nacionalistički rat, ako je dakle podastiranje vlastitog života i zdravlja na oltar neke države nešto što ne dolazi u obzir, zašto bismo državi davali novac e da bi ga potrošila na tko zna kakve gluposti?

*Na Vas levičari često gledaju, da se poslužim eufemizmom, sa rezervom. Međutim, u Vašoj knjizi može se pročitati i panegirik odluci Politbiroa KPJ o podizanju ustanka jula 1941. godine. Kažete da je to "najznačajniji pothvat koji je ikada pokrenut na jugoslavenskom prostoru", te da su "jugoslavenski komunisti težili uključivanju u svetske tokove". Da li je onda posleratni poluvekovni period bio samo mala pauza u sveopštoj provincijalizaciji ovih prostora, i pre i nakon socijalizma? Vidite li negde izlaz iz nacionalističkih perspektiva koje nas zatvaraju u, kako bi Krleža rekao, "svračji zakutak"?

Ljevičari su katkad skloni isključivostima koje gotovo da nalikuju na nacionalizam. No, to nije najvažniji segment vašeg pitanja. Antifašistički ustanak 1941. ne možemo promatrati kroz banalnu podjelu na Lijevo i Desno. On je bio nešto neusporedivo više od toga. Bio je čin kojim je ova mala i nesretna zemlja stala na stranu civilizacije, uključila se u njene glavne tokove i dala nesrazmjerno velik doprinos pobjedi nad nacizmom. Kasnije je njena borba protiv staljinizma također imala epohalni značaj. Uprkos užasnim manama, pa i zločinima, jugoslavenski komunisti su ovaj prostor i ove ljude izvukli iz tupe zaostalosti urbanizacijom, industrijalizacijom, golemim ulaganjima u infrastrukturu, školstvo i zdravstvo. Spasili su žene od patrijarhata, stvorili su građansku klasu, nakon početnog revolucionarnog totalitarizma uspostavili su pravnu sigurnost i – najvažnije – nitko nije morao strepiti za svoj život ili imovinu zbog svoje etničke pripadnosti, svakako ne nakon što su poslije 1945. Nijemci i Talijani doživjeli tragičnu sudbinu. Namjerno spominjem tu epizodu. Naime, nacionalistički potop koji nas je zapljusnuo 1987. odnosno 1990. onemogućio nam je kritičko preispitivanje režima Druge Jugoslavije. Suočeni smo s antikomunističkim i nacionalističkim revizionizmom koji je otišao u drugu krajnost, u falsifikat. Nadalje, u odnosu na aktualne režime ondašnji režim doima se u mnogočemu civiliziranijim. Danas smo primorani braniti ga od nacionalističke histerije što nam onemogućava da ga hladno analiziramo kao režim koji bi u normalnim okolnostima svakako zasluživao oštru kritiku. U ovim, pak, abnormalnim okolnostima za sada nam ne ostaje drugo nego da ga patimo kao civilizacijski zenit. Naša jedina nada su pozitivni svjetski trendovi koji bi ove beznačajne državice mogli povući sa sobom logikom evolutivnog progresa. Međutim, Evropa sve više nalikuje na nacionalističko razbojište i ponavlja obrasce koje su naši nacionalisti, poput kakve perverzne avangarde, uspostavili još krajem osamdesetih godina.

Slobodan Milošević je bio svoj na svome u srpskom nacionalizmu: Vuk Perišić

Slobodan Milošević je bio svoj na svome u srpskom nacionalizmu: Vuk Perišić

Photo: Marko Matić

*Slobodanu Miloševiću ste posvetili esej pod naslovom "Demon nacionalizma", gde se osvrćete i na rasprave o njegovom ideološkom usmerenju. Zašto je, po Vašem mišljenu, Milošević "kvintesencija nacionalizma, nacionalizam u ljudskom obliku"?

Psihološki i moralni profil Slobodana Miloševića bio je psihološki i moralni profil tipičnog nacionaliste. On je bio sâm sa sobom, svoj na svome u srpskom nacionalizmu. Nikome drugome izvan tog začaranog i zatvorenog nacionalističkog kruga nije se ni obraćao. Ignorirao je i Evropu i svijet i s tim autizmom je na koncu i zazvao bombardiranje Srbije. Njegov najveći uspjeh bila je konfuzija koju je stvorio. Percipirali su ga i kao Jugoslavena i spasitelja srpstva. I kao komunistu i kao reformatora. Bio je zapravo srpski separatist, srpska inačica Tuđmana. Znao je da je Jugoslavija sa srpskom hegemonijom nemoguća i odlučio se, zajedno sa srpskom nacionalističkom intelektualnom i političkom elitom za Srbiju izvan Jugoslavije, ali takvom koja će se pritom teritorijalno uvećati na račun Crne Gore, Hrvatske i BiH. Na tom projektu je dosljedno radio još od dolaska na vlast i u tome je i uspio: srušio je Jugoslaviju a srpski nacionalizam dokopao se polovice Bosne i Hercegovine. Jasno, projekt je bio sulud i uništio je napose Srbiju i Srbe. Nacionalistički pothvati uvijek su najpogubniji po naciju u koju se zaklinju.

*Obiman esej ste posvetili liku i delu velikog pisca Miroslava Krleže. Imam utisak da Krleža u kompoziciji knjige igra ulogu antipoda silnim zlim patuljcima kojima ste se bavili?

Nezavisno o Krležinoj književnoj veličini – on je jedno od velikih imena svjetske književnosti – njegovi moralni izbori su znakoviti. Što je mogao jedan književni genij, suočen s provincijalizmom zagrebačke i beogradske čaršije dvadesetih i tridesetih godina, s fašizmom u Evropi, s kapitalizmom u krizi, nego odabrati komunizam? Ta se opcija nametala sama po sebi kao moralni imperativ, usprkos staljinskim strahotama. Jednako tako bio je lojalan Titu uvidjevši da je Titov režim, kakav god bio, ponajmanje zlo u odnosu na prijeteće alternative. Ne zaboravimo da na jugoslavenskom prostoru praktično ne postoje niti su postojale građansko-liberalne alternative. Sve se u konačnici svodi na fašizam i antifašizam i ne ostaje nam drugo nego stati uz antifašiste, čak i ako su komunisti. To je bio i Krležin izbor, Krležina paradigma.

Sve se u konačnici svodi na fašizam i antifašizam i ne ostaje nam drugo nego stati uz antifašiste: Miroslav Krleža

Sve se u konačnici svodi na fašizam i antifašizam i ne ostaje nam drugo nego stati uz antifašiste: Miroslav Krleža

Photo: www.hr-eu.net

*Slično je i sa Antom Markovićem i Vladimirom Bakarićem, ali u oblasti politike. Čini se da u njima vidite alternativu dominantnom nacionalističkom modelu koji je prevladao. Mislite da to nije bilo nužno da se desi i da je sve moglo da bude drugačije?

Primjerima Bakarića i Markovića valjalo je pokazati da u hrvatskoj politici postoji i racionalna tradicija i da je pogrešno svoditi je na opsesivno-kompulzivnu državotvornost. Bakarić je vješto tragao za ravnotežom između partikularnih hrvatskih i općejugoslavenskih interesa. Upravo zato nisu ga voljeli ni hrvatski ni srpski nacionalisti. Marković je nudio viziju liberalne, građanske federacije, nešto što se činilo prirodnim nastavkom evolucije Druge Jugoslavije. Postojao je nemali politički i intelektualni potencijal za takav, racionalan ishod. Bitku su, međutim, kako to nerijetko biva, dobili loši momci, ali to nije bilo nužno. Nijedan ishod nije nužan. Svaku historijsku tragediju bilo je moguće izbjeći. Nije moralno pristati na historijski determinizam. Čovječanstvo ne može živjeti s mišlju da su, recimo, Drugi svjetski rat i Holokaust bili neminovni. Pomirimo li se s takvim neminovnostima odustali bismo od odgovornosti kao moralna bića.

*Da se pozabavimo malo i aktualijama. Kako gledate na konstantno prepucavanje Srbije i Hrvatske? Ima li kraja tom međusobnom bildovanju nacionalističkih mišića u provincijskoj teretani koje traje evo već decenijama?

Srbija i Hrvatska nemaju izbora nego imati loše odnose. Te države su i nastale na tezi da na mogu imati dobre odnose. Njegovanjem loših odnosa one njeguju razlog svojeg postojanja. Ima li smisla očekivati od srpskog i hrvatskog nacionalizma da odustanu od vlastite suštine?

www.tacno.net/novosti/spiegel-postoji-opasnost-za-balkan-i-zove-se-hdz/

Spiegel: Postoji opasnost za Balkan i zove se HDZ
G.D., R.I.
Autor G.D., R.I. 23.10.2018. u 18:41
NJEMAČKI Spiegel je objavio članak u kojem su žestoko kritizirali HDZ. Vladajuću stranku su izravno prozvali za ugrožavanje mira na Balkanu.

U tekstu pod nazivom “Opasnost za Balkan” list Spiegel piše: Europska pučka stranka, onaj građansko-konzervativni Klub poslanika u Europskom parlamentu kojem pripadaju i CDU/CSU, u svojim redovima ima grupu koja trenutno ugrožava mir na Balkanu. Hrvatska demokratska unija (HDZ), vladajuća stranka u Zagrebu, miješa se u politička događanja etnički raskomadane Bosne i Hercegovine.

Kako bi podržao bosanske Hrvate, HDZ sponzorira istoimenu stranku u susjednoj zemlji. On želi rezervirati dio BiH, tzv. treći entitet, za bosanske Hrvate rezervirati dio BiH. To jasno predstavlja kršenje Dejtonskog sporazuma, čiju provedbu nadgleda EU, piše Spiegel, a prenosi Deutsche Welle.

Spiegel: Plenković podržava radikalne nacionaliste u BiH

Političari HDZ-a BiH su u posljednjoj izbornoj kampanji masovno podgrijavali etničke napetosti. Više puta su postavljali zastave Herceg-Bosne, što je nedvosmislena provokacija, piše Spegel.

Kasnije, početkom listopada, nakon izbora za tročlano Predsjedništvo BiH, kada nije izabran kandidat HDZ-a, već predstavnik liberalnog Demokratskog fronta, koji igra na kartu razumijevanja, Zagreb ga je počeo politički demontirati. Ovi izbori nisu dobri za bosanske Hrvate, tvrdi premijer Plenković. On namjerava nastaviti podržavati smjer radikalnih nacionalista, zaključuje Spiegel u svom članku.

Podsjetimo, Plenković prošlog tjedna u važnom službenom posjetu Francuskoj gdje se sastao s francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom i na Sorbonnei održao predavanje o budućnosti EU, nije mogao prestati govoriti o Bosni i Hercegovini.

Plenković vrijeme s Macronom trošio na objašnjavanje situacije u BiH

O tome što se dogodilo na nedavnim izborima u susjednoj državi prvo je objašnjavao Macronu, pa studentima koji su došli na njegovo predavanje na Sorbonnei, a onda i novinarima.

“Nas najviše zabrinjava tema koja se odnosi na izbor hrvatskog člana predsjedništva. Izabran je Hrvat glasovima Bošnjaka i smatramo da je to izigravanje temeljnih načela, slova i duha Daytonskog sporazuma. Mislim da bi za BiH bilo dobro da se poštuje ono što je doista bilo dogovoreno i mišljeno i da je za budućnost ključno pronaći rješenje za izborni zakon koji bi omogućio legitimni izbor članova predsjedništva”, rekao je Plenković novinarima nakon sastanka s Macronom.

No kada je upitan o tome je li od francuskog predsjednika dobio konkretnu podršku, Plenković je odgovorio da je Macron ”pokazao razumijevanje”. U prijevodu: ništa.

Plenković dodatno šteti reputaciji Hrvatske

Premijer RH je tako dragocjeno vrijeme s francuskim predsjednikom potrošio na objašnjavanje situacije u BIH. Zbog Plenkovićevih istupa žestoko ga je prozvao još uvijek aktualni premijer BiH Denis Zvizdić koji je kazao da poziva Plenkovića da prestane igrati ulogu premijera BiH.

Pritom se sve to odvija unutar šireg konteksta percepcije Hrvatske kao ”problematičnog djeteta Europske unije”, kako nas argumentirano opisuju brojni europski mediji, no predsjednica, premijer i ministrica vanjskih poslova nisu upregnuli sve snage da poprave i promijene takve ocjene, nego se troše na problem jednog od tri konstitutivna naroda susjedne države.

Index.hr