"KUD PLOVI OVAJ BROD?"

www.tacno.net/beograd/bih-na-89-mjestu-po-korumpiranosti-korupcija-i-populizam-prijete-i-eu

BiH na 89. mjestu po korumpiranosti, korupcija i populizam prijete i EU

Najkorumpiranije zemlje Zapadnog Balkana, prema prema istraživanju Transparency Internationala (TI) su Albanija, Makedonija, pa Kosovo koje se nalaze na 99., odnosno 93. mjestu po indeksu korupcije, slijede BiH i Srbija na 89., odnosno 87. mjestu, dok je Crna Gora na 67., a Hrvatska na 60. mjestu.

TI je objavio godišnji izvještaj o Indeksu percepcije korupcije (CPI) u svijetu za 2018. godinu, koji mjeri nivo korupcije u javnom sektoru u 180 zemalja i teritorija širom svijeta. Indeks je kreiran na osnovu 13 istraživanja u poslovnom sektoru, te stručnih procjena, prenosi Radio Slobodna Evropa.

Poseban naglasak u ovogodišnjem istraživanju TI je stavljen na vezu između korupcije i krize demokratije te rasta desničarskih i populističkih tendencija, naročito unutar Evropske unije (EU) i ostalim zapadnim demokratijama.

Kako su naveli, ovogodišnji indeks donosi već poznatu sliku stvari – više od dvije trećine zemalja ima indeks koji ukazuje na nedovoljno efikasnu borbu protiv korupcije. No, objavljeni izvještaj procjenjuje da je najviše zabrinjava to što većina zemalja nije napravila nikakav ili jako mali napredak u oblasti iskorjenjivanja korupcije te ocjenjuje da je samo 20 zemalja napravilo značajan pomak u ovom smislu.

​Zemlje regiona su analizirane u sklopu istočne Evrope i centralne Azije. Zapadni Balkan ima drugi po redu najlošiji rezultat u indeksu. Skoro svaka zemlja pravila je vrlo ograničen napredak u borbi protiv korupcije. Manjak političke volje, oslabljene institucije i ograničenost političkih prava kreirali su atmosferu u kojoj korupcija cvjeta, a postoji jako malo volje za borbu protiv ove pošasti.

Crna Gora među boljima u regionu, ali evidentno zarobljena država

Kako navodi TI, samo tri zemlje iz regiona Istočne Evrope i Centralne Azije imaju skor iznad prosječnog, Gruzija koja se nalazi nalazi na 41., Crna Gora na 67., i Bjelorusija na 70. mjestu. U kombinaciji sa nedostatkom političke volje za borbu protiv korupcije u javnom sektoru, države oba regiona podrivaju politička prava svojih građana.

Crna Gora je u odnosu na prošlu godinu pala za jedan procenat i na djelu je, kako se ocjenjuje, stagnacija. Uprkos napredovanju u evropskim integracijima, država još uvijek treba značajno da popravi vladavinu prava. Naglašava se zabrinutost u vezi sa finansiranjem političkih partija kao i finansiranjem izbora što baca sjenku na izborne rezultate.

U atmosferi u kojoj ista politička stranka dominira više od dvije decenije, efekat zarobljne države evidentan je u Crnoj Gori, navodi TI. I pored ovih izazova, saradnik ove međunarodne organizacije za borbu protiv korupcije u Crnoj Gori, nevladina organizacija (NVO) MANS, ostaje snažan zagovornik jačanja vladavine prava i popravljanja slobodnog pristupa informacijama.

Srbija je nazadovala za dva poena u odnosu na prošlu godinu i ukoliko vlada nastavi sa trendom podrivanja tijela i institucija koje su odgovorne za održavanje vladavine prava, pad se može nastaviti.

U 2018. uprkos protivljenju NVO i profesionalnih asocijacija te drugih, vlada Srbije je nastavila sa pritiskom za povećavanje uticaja nad pravosuđem. Istovremeno vlada radi na redukovanju javnog pristupa informacijama tako što su kompanije u vlasništvu države izuzeli sa spiska dostupnog javnosti. U isto vrijeme dok vlada tvrdi da podržava slobodu medija, novinarska udruženja imaju poteškoća u uključivanju u izradi nove Medijske strategije Srbije.

Situacija u BiH zabrinjavajuća

Među zemljama kandidatima za EU i potencijalnim kandidatima, od onih koji imaju pristupne pregovore, njih četiri od sedam bilježe manje padove u stepenu percepcije korupcije od prošle godine. Uprkos jasnom evropskom uslovu o smanjenju korupcije, mnoge vlade nijesu uspjele da pokažu posvećnost demokratiji i vladavini zakona.

I Kosovo je u odnosu na prethodnu godinu opalo za dva poena. Neke od najvećih antikorupcijskih izazova na Kosovu predstavljaju nedovoljna transparentnost, slabe institucije i vladavina prava i nedovoljan prostor za građanski angažman.

Bosna i Hercegovina spada u red država za posmatranje u narednih nekoliko godina, a u toj grupi su još i Makedonija,Turska, Gruzija, Ukrajina i Jermenija. Od pomenutih samo Jermenija ima naznake pozitivnog trenda, zahvaljujući promjeni vlade.

Nedavni politički događaji u Bosni i Hercegovini su zabrinjavjući, navodi Transparency. Nakon oktobarskih izbora koji su otvorili pitanje malverzacija i loše administracije, javni tužilac u Banjaluci je odbacio pozive za sprovođenje istrage protiv Milorada Dodika, zbog nelegalnog pritiska na glasače tokom izborne kampanje.

Još skorije, vlasti u Banjaluci su napale mirne demonstrante, uhapsile i zatvorile opozicione lidere i aktiviste te zabranile javna okupljanja. Ovo je, prema ocjeni TI, jasan primjer korupcije u izbornoj kampanji koja je vodila do napada na demokratske institucije i druge učesnike. TI u BiH radi na unaprjeđenju transparentnosti i pozivanju na odgovornost za progon, kao i na nadzoru finansiranja političkih kampanja, te pomaganju građanima u prijavljivanju korupcije.

Dok je EU kandidatkinja Albanija u posljednjih pet godina bila napredovala za pet poena, u odnosu na 2017. ponovo je zabilježila pad za dva poena. Razlog zato može biti politički ćorskokak koji je blokirao nekoliko antikorupcijskih reformi. Sa novim procesom provjere u sudskom sistemu i antokorupcijskom institucionalnom okviru koji je skoro gotov, ostaje da se vidi hoće li Albanija popraviti skor ubuduće.

Naročito je, kod mnogih od svih ovih država izostalo otkrivanje dovoljno informacija o izbornim kampanjama i finansiranju političkih partija. Sa druge strane, te države djeluju protiv organizacija civilnog društva, vode istrage protiv novinara i političkih oponenata.

Kronizam, ugaoni kamen ruskog socijalnog i političkog procesa

Jedna od velikih prepreka u borbi protiv korupcije u Istočnoj Evropi i Centralnoj Aziji je zarobljena država, gdje su moćni pojednici ili grupe preuzele kontrolu nad donošenjem državnih odluka i koriste korupciju kao sredstvo zaobilaženja pravde.

Od Rusije do Azerbejdžana, Ukrajine i Uzbekistana, mnoge demokratske institucije i norme širom regiona trenutnu su pod prijetnjom. Vlade širom Istočne Evrope i Centralne Azije ne uspijevaju da sačuvaju mehanizme kontrole koji su temelji demokratije i instrument za kontrolu korupcije.

Rusija je na 138. mjestu i u odnosu na 2017. pala je za jedan poen ali to nije iznenađenje imajući u vidu generalni pad političkih i ljudskih prava jednako kao i nefikasan sistem provjere i kontrole. Vema nizak skor Rusije reflektovan je nedostatkom povjerenja među ekspertima i ljudima iz biznisa u sposobnost vlade da izvede održivu antikorupcijsku borbu.

Kronizam ostaje ugaoni kamen ruskog socijalnog i političkog procesa. Nezavisni mediji su rijetki baš kao i nazavisne NVO, koje su vrlo često zamijenjene sa organizacijama koje je kreirala i finansira vlada. Pravosudni sistem takođe je često pristrasan gdje sudovi presuđuju velike kazne nezavisnim akterima da bi ih držali na liniji vladine agende.

Potpisi na međunarodne sporazume, kao što su Konvencija o korupciji i njeno tijelo za monitoring Grupa država protiv korupcije (GRECO) koje su obje dio Savjeta Evrope, zajedno sa obavezivanjem na Antokorupcijskom summitu 2016. na borbu, prema ocjeni Transparencya stvaraju iluziju napretka u Rusiji, ali bez stvarnih rezultata.

Među zemljama regiona sa stepenom korupcije sličnim ili istim bivšem Jugoslovenskom prostoru su i članice EU – Bugarska, Grčka i Mađarska, koja je pala za osam poena u odnosu na prethodnih pet godina.

Sa prosječnim skorom 66 od 100, Zapadna Evropa i EU su znatno bolje u iskorjenjivanju korupcije nego ostali dijelovi svijeta, no iz TI navode da region, koji se ponosi time da ima jedan od najrobusnije integrisanih sistema na svijetu, mreža je u kojoj se djelimično prepliću nacionalni i EU nivo integriteta što predstavlja problem sam za sebe i još uvijek imaju dug put do potpune i efikasne borbe protiv korupcije.

Očekivano, zemlje sa najboljim rezultatima su zemlje zapadne Evrope, ali ipak niti jedna od njih nije dostigla savršenu ocjenu odnosno nultu korupciju.

Najbolje kotirana u Evropi je Danska, slijede je Novi Zeland, Finska, Singapur, Švedska i Švajcarska. Zemlje sa najgorim rezultatima su Somalija, koja se nalazi na posljednjem 180. mjestu, a odmah iznad nje su Sirija, Južni Sudan, Jemen i Sjeverna Koreja.

Najbolje rezultate imala je Zapadna Evropa, a najgore Subsaharska Afrika.

Među zemljama za koje TI smatra da su pod posebnim rizikom od ugrožavanja demokratije, a samim tim i u opasnosti od rasta korupcije, su Mađarska i Turska.

Takođe se navodi i podatak da je 40 posto populističkih lidera suočeno sa optužbama koje se tiču korupcije, ističući kao zemlje u kojima je ovo problematična pojava i SAD, Češka Republika, kao i Brazil koji bilježi rast desničarskog populizma dolaskom na vlast ekstremnog desničara i simpatizera diktatura Jaira Bolsonara.

“Korupcija nagriza demokratiju i proizvodi začarani krug u kojem se potkopavaju demokratske institucije, dok su slabije institucije sve manje u mogućnosti da kontrolišu korupciju. Mnoge demokratske institucije širom svijeta su u opasnosti, često zbog lidera sa autoritarnim i populističkim tendencijama. Moramo učiniti više, kako bi se sistemi provjere ojačali i kako bi se prava građana i građanki zaštitila”, rekla je Patricia Moreira, generalna direktorica TI.

Korupcija i kriza demokratije

Dok su zakonski okviri i demokratske institucije vitalne u mnogim Zapadnim i državama EU, još ima prostora za značajno napredovanje širom regiona.

EU je pripremila zakonski prijedlog koji će poboljšati zaštitu zviždača, koji prijavljuju korupciju, ali postoji veliki znak pitanja – hoće li biti saglasja u državama članicama da ikada bude pretočen u zakon, procjenjuje TI, koji smatra da bi trebalo sakupiti javnu podršku da bi ovaj važan prijedlog pojačao sposobnost građana da govore protiv korupcije.

Podsjeća se da su događaji od prošle godine otkrili koliko je korupcija žilava čak i Zapadnoj Evropi te kako su neke evropske demokratske institucije otkrile korupciju u svojim redovima.

Jedan nezavisan izvještaj Savjeta Evrope potvrdio je da su članovi Parlamentarne skupštine ove EU institucije bili među korisnicima takozvane Azerbejdžanske mašine za pranje para, šeme koja je predstavljala pokušaj vlasti Azerbejdžana da poprave sopstveni imidž na međunarodnoj sceni.

U posljednjih nekoliko godina u više država su na vlast isplivali politički lideri sa populističkim tendencijama, koji su radili na tome da kod građana izazovu strah od određenih ciljanih grupa. Naročito, u nekoliko država su sve snage upregnute na širenje antimigrantskog sentimenta da bi promovisali i opravdavali nedemokratske principe.

Takve grupe često koriste digitalne platforme, koje imaju nedostatak transparentnosti, a koje su otvorene za miješanje i zloupotrebe od strane stranih agenata da bi podrili demokratske izbore i procese. Posljedica toga je pad povjerenja građana u demokratiju širom Evrope.

Zapravo, prema pisanju The Guardiana, istraživanje pokazuje da svaki četvrti Evropljanin glasa za populiste i da su populističke partije više nego utrostručile svoje glasove u posljednje dvije decenije.

I u Mađarskoj i u Poljskoj populistička retorika često je korištena da bi se diskreditovalo javno propitivanje. U obje zemlje demokratske institucije i vrijednosti su pod rizikom, a vlade se u kontinuitetu miješaju i ugrožavaju nezavisnost medija i pravosudne sisteme.

Ima, navodi TI, više slučajeve u kojima se mediji u obje zemlje koriste da bi aktiviste i ljude sa nezavisnim mišljenjem označili kao državne neprijatelje, čime se produbljuju postojeće podjele među građanima i fokus javnosti pomjera sa političara.

Kao rezultat brige o sistematskim kršenjima vladavine prava i Mađarska i Poljska sada su subjekti procedura EU, koji bi im u konačnici mogle uskratiti pravo glasa unutar bloka.

Čak i najbolje kotirane zemlje kao što je Danska nijesu imune na korupciju. Iako Transparencyjev indeks korupcije pokazuje da je danski javni sektor jedan od najčišćih na svijetu, i u ovoj zemlji korucija još postoji, kao što je nedavno pokazao skandal u koji je umiješana i Danska banka. Konkretno, estonska podružnica Danske banke je koristila više od 30 različitih valuta da bi oprala 200 milijardi eura za skoro deceniju. Jedan od najozbiljnijih slučajeva transnacionalnog pranja novca je novac koji je iz Rusije stigao u EU kroz podružnice banaka na Baltiku, koristeći fiktivne kompanije registrovane u Velikoj Britaniji.

Istovremeno, posvećenost EU da promoviše ljudska prava i dobro upravljanje širom svijeta mogli bi pojačati interregionalne antikorupcijske napore. Tokom sastanka ministara vanjskih poslova u Briselu vlada Holandije je predložila da EU popravi svoj režim sankcija da bi omogućila targetirane sankcije za pojedince i entitete izvan EU, koji su umiješani u ozbiljne slučajeve korupcije i kršenja ljudskih prava.

Ovo bi, ukoliko se usvoji, bilo izuzetno dobrodošlo, navode u TI, ali upozoravaju da to ne bi smjelo evropski blok ometati od rješavanja problema kod kuće.

Poboljšanja

Sa bilježenjem stagnacije u cijelom regionu, u kojem se kod većine država primjećuje pomjeranje za jednu ili dvije pozicije, Velika Britanija bilježi značajan napredak.

Iako je Britanija pala za dva poena u odnosu na 2017., napredovala je za šest poena u odnosu na 2012.

U prošloj godini Britanija je imala nekoliko skandala u javnom sektoru u koje su bili uključeni i poslanici, koji su proglašeni krivim zbog korišćenja neprijavljenih odmora na račun stranih država, a tu je i pitanje porijekla novca korišćenog za finansiranje referenduma o Brexitu.

Pogoršanja

Mađarska (64) i Malta (51) su zabilježile najoštriji pad u posljednjih sedam godina, buduće da se korupcija pogoršala. Primjera radi, za objašnjenje situacije u Mađarskoj najočigledniji je primjer protjerivanje Fondacije za otvoreno društvo (Open Society Foundation) i Centralnoevropskog univerziteta (CEU) osnivača Georgea Sorosa, zahvaljujući spornom zakonu o nevladinim organizacijama. Uslijedile su sporne promjene u pravosudnom sistemu po kojem ministar pravde postavlja sudije u sudovima, koji imaju ingerenciju za slučajeve korupcije, a nedavno je izbio i skandal sa zloupotrebom novca iz EU fondova, koje mađarska policija tek treba da istraži.

Malta je nazadovala za šest mjesta u proteklih tri godine, a najpoznatiji slučaj je ubistvo novinarke Daphne Caruane Galizije, istraživačke novinarke, koja je ubijena dok je izvještavala o korupciji u najvišim državnim vrhovima.

Malta je umiješana i u skandal “Panamski dokumenti” te propasti Pilatus banke, kao i njihove šeme “zlatne vize”, kojima se državljanstvo Malte prodaje bogatim stranim investitorima.

U decembru 2018. godine Savjet Evrope je u svom izvještaju naveo da na Malti postoji ozbiljan problem sa vladavinom zakona.

Dok su Rumunija (61) i Bugarska (77) prethodno napravile određeni napredak, obje države su ponovo u padu sa ozbiljnim korupcijskim skandalima u Bugarskoj i antikorupcijskim protestima u Rumuniji. Obje zemlje su trenutno pod monitoringom Mehanizma za verifikaciju saradnje (CVM) EU kojim se provjerava da li su države uskladile svoje antikorupcijske i pravosudne reforme na koje su se obavezale članstvom u EU.

Poljska (36), koja je trenutno pod istragom EU zbog sistematskog kršenja vladavine prava je stagnirala. Tu je takođe značajan pritisak na slobodu medija u toj državi. Poljska vladajuća desničarska stranka je uplivom u pravosudni sistem, i pored svih kritika i upozorenja iz EU bloka, nastavlja sa urušavanjem sistema uzajamne kontrole različitih grana vlasti (checks and balances), koji su vitalni za demokratiju i u najboljem interesu javnosti.

Posmatrati sljedeće države

Osim navedenih članica EU, u ovogodišnjem izvještaju TI se ukazuje da Grčku (67), Češku Republiku (46), Austriju (14) i Italiju (53), tri posljednje zemlje zbog rasta populističkih lidera, treba pažljivo posmatrati.

I pored određenog napretka posljednjih godina, Češku Republiku u zadnje vrijeme potresa serija skandala koji daju potpuno drugačiju sliku na terenu.

Upravo je na osnovu prijave TI u Češkoj Republici premijer Andrej Babiš proglašen krivim za sukob interesa u vezi sa vlasništvom u medijskom holdingu. TI u ovoj zemlji podnio je prijavu protiv premijera Babiša i Evropskoj komisiji tražeći preispitivanje njegovih veza sa Agrofertom, češkom kompanijom koja se bavi poljoprivredom, izgradnjom, logistikom i drugim sektorima.

EP traži obustavu dotacija firmi češkog premijera

Babiš je jedini korisnik dva povjerenička fonda u čijem su 100 postotnom vlasništvu akcije Agroferta koji prima milione eura od EU podružnica svake godine.

Ovo pitanje, koje je pokrenuo upravo TI, trenutno je pod istragom Evropske komisije.

Grčka se trenutno suočava sa teškoćama oko primjene antimonopolske legislative i dva skandala, koja su vodila do toga, a u oba slučaja tragovi vode do vlade premijera Aleksisa Ciprasa, isti problem ima i Italija za koju se navodi da aktuelna politička kultura može da podrije antikorupcijske napore koje se ulažu u zemlji.

Postoje novi izazovi naročito u onim oblastima gdje se prepliću javni i privatni sektor, pogotovo zbog nedostatka zakona o lobiranju koji pogoduje korupciji.

klix.ba

www.express.hr/top-news/krvavi-raspad-jugoslavije-jos-nije-dovrsen-19713

"Krvavi raspad Jugoslavije još nije dovršen"
Piše Raif Okić
Promjene granica jako rijetko završe mirnim putem, ali svi se nadaju da će sada to ipak uspjeti

Ratove je puno lakše početi nego dovršiti, tvrdi autor Frank Jacobs na portalu Bigthink.com. Kao primjer on navodi ratove na području bivše Jugoslavije koje on smatra jednim dugim sukobom, a ne odvojenim ratovima s odvojenim ciljevima. "Prvi hitac ispaljen je 27. lipnja 1991. godine kada je časnik JNA pucao na slovenske prosvjednike. Kad se JNA povukla 7. srpnja, Slovenija je dobila svoju neovisnost", piše on.

U godinama nakon toga, u krvavim ratovima u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Kosovu ubijeni su deseci tisuća civila, a milijuni su protjerani iz svojih domova. Jacobs postavlja pitanje kada je ispaljen posljednji hitac ratova na području bivše Jugoslavije i uvjerava čitatelje da postoji realna mogućnost da se to još nije dogodilo te da ratovi još nisu završeni.
"Srbija je uspostavila diplomatske odnose sa svim ostalim bivšim republikama, ali Kosovo i dalje smatraju 'odbjeglom provincijom' uz popriličnu međunarodnu podršku. Ne samo rusku već i uz podršku država suočenih s vlastitim separatistima kao što je Španjolska ili Indija", piše Jacobs. Iako se sada gledaju preko nišana, Kosovo i Srbija imaju nekoliko zajedničkih ciljeva u budućnosti, a primarno je tu riječ o članstvu u Europskoj uniji. Srbija često gura rusku politiku, ali barem politička vrhuška uvijek govori da se želi pridružiti Uniji. Najveća prepreka srpskom članstvu u EU je Kosovo. "Čak i nakon kraja rata, manji okršaji između albanske većine i srpske manjine događaju se u Kosovu, ali i u pograničnim područjima sa srpske strane. Tenzije su, u najmanju ruku, skrivene ispod površine. Nije teško za zamisliti ponovni otvoreni rat", uvjeren je Jacobs. Prosvjed srpskih radikala protiv približavanja NATO-u Timothy Less Top News "Rat na Balkanu počet će u Srebrenici ili Mostaru" Posljednjih nekoliko mjeseci su odnosi Kosova i Srbije dramatično se pogoršali. Sjetimo se upada kosovskih specijalaca u hidroelektranu Gazivode, pa pretresi kuća srpskih policajaca, raspoređivanja srpske vojske uz granicu s Kosovom i kosovskog uvođenja carina na robu iz Srbije. Kad su s Kosova najavili osnivanje vlastite vojske, na reakcije iz Srbije nije se dugo čekalo, pa je tako prva reagirala premijerka Ana Brnabić, koja nije skrivala da je jedna od opcija o kojima Srbija razmatra i slanje svoje vojske na Kosovo. "Nadam se da nikada nećemo morati upotrijebiti svoju vojsku, ali, nažalost,mislim da je to u ovom trenutku jedna od opcija na stolu, jer ne možemo gledati novo etničko čišćenje i nove oluje iako (premijer Albanije) Edi Rama na njih poziva", rekla je Brnabić početkom prosinca prošle godine. Razmjena teritorija na Kosovu | Author: BBC BBC "Agonija smrti Jugoslavije završit će tek kad i ovaj tihi rat završi. Najbolji način, slažu se političari s obje strane, je da službene granice odražavaju etničke granice između Kosova i Srbije", tvrdi Jacobs. Predsjednici obiju država predložili su razmjenu teritorija gdje bi Mitrovica na sjeveru Kosova pripala Srbiji, a Preševo bi ušlo u sastav Srbije. Ovakvo rješenje preskače srpske općine malo dublje u Kosovu koje bi, prema svemu sudeći, ispale iz takvog dogovora što izaziva ogromnu nervozu među nekih 80.000 Srba u tim općinama.

Pročitajte više na: https://www.express.hr/top-news/krvavi-raspad-jugoslavije-jos-nije-dovrsen-19713 - www.express.hr

http://balkans.aljazeera.net/vijesti/ima-li-ko-da-brani-golemo-naslijede-titove-jugoslavije
Ima li ko da brani golemo naslijeđe Titove Jugoslavije?
Diktator Tito je za tri i po decenije napravio toliko da demokrate koji su ga naslijedili još nisu uspjeli sve to prodati i uništiti.
U Podgorici će, izgleda, gradske vlasti podići spomenik Josipu Brozu Titu. U vremenu revizionističkih orgija, jedan će jugoslovenski grad Titu ipak odati počast koju ovaj zaslužuje.

Na sastanku sa predstavnicima UBNOR-a i antifašista Podgorice to je saopštio gradonačelnik glavnog grada Crne Gore, Ivan Vuković.

Nakon prvih reakcija političkih partija, jasno je da u gradskom parlamentu postoji ubjedljiva većina koja podržava bronzanog Tita u Podgorici. Stav vladajuće koalicije saopštio je gradonačelnik, a ideju su podržale i Demokrate i SDP.

Protiv se izjasnio jedino predsjednik Opštinskog odbora Nove srpske demokratije Podgorica, odbornik Demokratskog fronta Radoš Zečević. Što je razumljivo. Jer Zečevićeva partija, koju predvodi četnički vojvoda Andrija Mandić, koga su, koliko do juče, rukama, nogama i stražnjicom na vlast gurali „građanski intelektualci“, „slobodni mediji“ i „građanske partije“ - za Dražu je.

U izjavi za portal CdM Zečević je saopštio „da je samo neka velika budala mogla predložiti da se podigne spomenik onome ko je tražio da Englezi bombarduju Podgoricu i Nikšić na Vaskrs 1944. godine“.

Zečević je dodao i to da je „još veća budala prije više godina predložila i da jedan bulevar u Podgorici nosi ime po Josipu Brozu, a pojedinci sličnog stepena inteligencije su jedan fudbalski klub u Podgorici nazvali po njemu”.

Zečevićev izliv mržnje prema Titu, a zapravo zapadnoj civilizaciji, emancipaciji i prosvjećenosti, nastavlja se optužbama da je Tito „u Prvom svjetskom ratu vješao nejač po Mačvi, ubijao građane Srbije i Crne Gore, zašta je dobio dva austrougarska odlikovanja“.

Po Zečeviću, „u Drugom svjetskom ratu, i malo nakon njega, do izražaja će doći Titova mržnja prema pravoslavnom biću našeg naroda. On je naredio ubistvo i masakr nad 10.000 Srba iz Crne Gore 1945. u Sloveniji nakon završetka Drugog svjetskog rata, ubio je mitropolita Joanikija Lipovca i 145 sveštenika Mitropolije crnogorsko-primorske...“

Stoga Zečević poručuje: “Dakle, spomenik Brozu ne treba da se postavi u Podgorici, neka ga stave u Zagrebu, u njegovu državu Hrvatsku čije je granice i državotvornost upravo on definisao (...) mi u Crnoj Gori i na drugim srpskim prostorima imamo dovoljno naših velikana kojima ovaj prononsirani ubica ne bi mogao ni cipele obrisati”.

Ovo četničko mlatinjanje je bijedna reciklaža slapova pljuvačke koje su po Titu, od kraja osamdesetih naovamo, izlile prvenstveno srpska i hrvatska takozvana štampa i takozvani intelektualci. I bošnjačka „nacionalno svjesna“ inteligencija dala je svoj doprinos blaćenju Tita, prema svojim potrebama, mogućnostima i merhametu.

Na vijest da će Bandić iz Zagreba ukloniti Trg maršala Tita, don Damir Stojić je napisao: „Neki kažu da je maršal Tito ipak dio naše povijesti i da je učinio neke pozitivne stvari pa zato ne smije pasti u zaborav. Državu za koju se borio - Jugoslavija - je propala i krvavo smo morali platiti svoj izlazak iz nje. Ideologija koja ga je nadahnula - komunizam - je propala i ostavila iza sebe brdo leševa, a mi još uvijek osjećamo gorak okusa tog otrova koji je naš narod 50 g. morao piti. Simbol pod kojem se borio - petokraka - je isti simbol pod kojim je napadnuta Hrvatska. Dakle, sve što je Tito ostvario završilo je na povijesnom smetlištu. Ali ipak ga ne smijemo zaboraviti. Zato predlažem da najveće odlagalište smeća u Zagrebu, Jakuševac, bude preimenovano po njemu: Odlagalište smeća maršala Tita“.

Prosto ne znaš gdje počinje Stojić a gdje nastavlja Zečević. Srpsko-hrvatsko bratstvo i jedinstvo manifestuje se još samo kada treba lagati o Titu. Što svjedoči o Titovoj veličini: čak i mrtav on je u stanju ujediniti Srbe i Hrvate.

Na zimu 2015. dobio sam fotografiju koja prikazuje Titov portret odložen kraj kontejnera, u blizini škole „Maršal Tito“ u Ulcinju.

O toj fotografiji pisao sam tek nakon što sam u hrvatskim medijima naišao na, pazite, ne desničarsku, nego ljevičarsku inicijativu da se tamošnja ljevica odrekne Tita.

Zašto bi se, svih mu bubnjeva Darkvuda i svih Sedam sekretara SKOJ-a, ljevica odrekla jednog od najvećih svojih sinova, mora da se pitate? Zato što je, tako je pisalo, Tito bio diktator i zločinac, a ljevica bi se trebala zalagati za demokratiju, ravnopravnost i slobodu. Titova politika, pročitao sam još, potpuno je nadiđena i neupotrebljiva, bez ičega konstruktivnog što bi pomoglo u odgovorima na probleme današnjice. Konačno, i to sam pročitao, sa Titom se ne može protiv fašizma.

Tada sam napisao kako mi se čini da bi se ljevica našla u nezavidnoj situaciji ako bi se odrekla svih onih velikih figura iz svoje prošlosti koje su antidemokratski djelovale ili govorile. Naročito ako se pod demokratijom podrazumijeva buržoaska demokratija – a kakva druga?, možete me s pravom upitati. Budući da su takvu demokratiju njih dvojica prezirali, a svijet od nje bili naumili očistiti diktaturom proletarijata, ljevica bi se tada morala odreći ne samo Tita, nego i Marksa i Lenjina.

Naravno, znam da je diktatura proletarijata trebala biti tek prelazna faza ka besklasnom društvu, nestanku države i istinskoj demokratiji, no to sa diktaturom proletarijata i dolazećom demokratijom u komunizmu podsjeća na vic koji govori o grupi brodolomnika koje more izbaci na malo pacifičko ostrvo. Tamo ih zarobe urođenici, koji ih stave pred izbor: smrt ili điđi-miđi.

Prvi od brodolomnika odabere điđi-miđi, računajući da je to ipak bolje od smrti. Ispostavi se da je điđi-miđi sofisticiran i dugotrajan sistem mučenja, na čijem kraju, dan ili dva kasnije, svakako čeka smrt. Brodolomnici su čitavu noć slušali krike mučenika. Kada su urođenici ujutro sljedećeg od njih stavili pred isti izbor, ovaj je bez razmišljanja uzviknuo: smrt! Smrt?, rekli su tada urođenici. Može, ali prvo malo điđi-miđi.

Komunistička demokratija? Može, ali prvo malo diktatura.

U vremenu i u zemljama koje Tita smatraju diktatorom, a Antu Pavelića i Dražu Mihailovića demokratama i borcima za evropske vrijednosti, nema druge nego reći: da, ako su Ante i Draža demokratija, ja sam za diktaturu.

Nego, da ne duljimo, da ono što imamo kažemo na način Monti Pajtona: šta je, uostalom, taj Tito, osim što je pobijedio u ratu sa fašizmom, ujedinio i izgradio zemlju, ljude obukao, nahranio, obrazovao ih, zaposlio, obezbijedio im besplatno zdravstvo i školstvo, pomogao emancipaciju žena, suzbijao nacionalnu i vjersku zatucanost, promovisao zajedništvo i prosvijećenost, industrijalizovao zemlju, modernizovao društvo, izgradio infrastrukturu, vodio briljantnu spoljnu politiku, vodio zemlju u kojoj je svaki od jugoslovenskih naroda dostigao svoj apsolutni istorijski vrhunac, ikada učinio za nas, pa da ga se ne odreknemo i njegov portret ne bacimo na smeće?

Diktator Tito je za tri i po decenije napravio toliko toga da demokrate koji su ga naslijedili ni za tri decenije nisu uspjeli sve to prodati i uništiti, uprkos ratovima koje su vodili i tranziciji koju do danas sprovode kao nastavak rata drugim sredstvima. Titova diktatura bila je prosvjetiteljski i emancipatorski projekt. Zato što je imao ozbiljne manjkavosti, taj je projekt propao.

Nasljeđe Titove Jugoslavije je golemo. Lešinari ga neprekidno raznose, a ima li koga da ga brani? Mnogo važnije od odbrane Titovog „lika i djela“, važnije od trgova i ulica sa njegovim imenom, važnije od Maršalovih spomenika, jeste odbrana ideje prosvjetiteljstva, emancipacije i egalitarnosti, koje Tito nije uspio do kraja sprovesti i učvrstiti.

Stoga za podgoričke vlasti imam sljedeću napomenu: da, odlično vam je to sa spomenikom. Ali ne zaboravite da bi Tito nacionalizovao fabrike i firme koje ste vi privatizovali, narodu podijelio stanove i zgradurine građevinskih tajkuna koje ste vi uzgojili, u zatvor strpao vaše „dobitnike tranzicije“ i organizovao prijeke sudove za one koji su među sobom podijelili ono što je on napravio da bude imovina građana.

Da, pravo je da Titu podignete spomenik. Kao što bi bilo pravo i da Podgorici vratite ime Titograd. Ali važnije od svega toga je odgovor na pitanje: šta u vašoj vladavini ima od Titovih, a šta od politike i vrijednosti njegovih neprijatelja?

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

http://balkans.aljazeera.net/vijesti/sta-nama-danas-znaci-titovo-ne-staljinu
Šta nama danas znači Titovo 'ne' Staljinu?
U svakoj državi, propalom političkom projektu, gradi se zaseban odnos prema ovom historijskom događaju.
Šta je nama, u postjugoslovenskim državama, od kojih svaka, sve do jedne, djeluje kao propali projekat, Titovo 'ne' Staljinu?

Odgovor, tek prividno, glasi: kako kome, kako kojoj državi u pokušaju.

U Bosni i Hercegovini ništa više ne znači ništa. Jer stanje u Bosni i Hercegovini izmiče racionalnoj analizi. Ta se država nalazi na mapama, ali je nije moguće kognitivno mapirati.

U Crnoj Gori, u kojoj je koliko juče Rusija pokušala izvesti smjenu vlasti, uz pomoć nasilja, dijela opozicije i dijela medija, na Titov se raskid sa Staljinom gleda sa simpatijama. Iako je najveći broj zatočenika na Golom Otoku bio upravo iz – Crne Gore. O tome je ugledni crnogorski istoričar Živko Andrijašević, gostujući u ovdašnjem najuticajnijem političkom talk-showu, „Živoj istini“ Darka Šukovića, praktično juče rekao ovo: "Tito je znao šta su Rusi. Broz je znao kako se čuva partija. Ne možete u partiji sprovoditi demokratiju u momentu kad je neprijatelj na granici… Nema nikakvog spora u vezi sa tim da neko pravda Goli otok, to je mrlja i Brozova i partije. Ali znate kako kažu da nije bilo Golog otoka čitava Jugoslavija bila bi Goli otok. Znači, Tito se "staljinističkim sredstvima" borio protiv onih koji su u Jugoslaviji bili osumnjičeni za sklonost Staljinu. U odnosu na sovjetske gulage Goli otok je bio ljetovalište".

Sa manjim varijacijama (ili bez njih), Andrijaševićeve su riječi i crnogorska državna istina o najčuvenijem “ne” naše istorije.

U Srbiji, pak – muk. Država se Srbija, još od vremena Miloševića, drži načela: s riječi na djela. Zapravo: s riječi na nedjela. Tako su – mukom – propraćena nedjela Srbije u Bosni i Hercegovini. S muka se prešlo na negiranje, a onda opet na muk. Kao da se ono o čemu se ćuti nije dogodilo. Rezultat toga je istraživanje javnog mnenja koje je nedavno u Tivtu naveo Tomislav Marković, po kojem zapanjujuće velik broj građana Srbije ne zna (?!) za srpsku opsadu Sarajeva u prošlom ratu. Odnosno, kako je to formulisao Marković: Kada u Srbiji javno govorite o opsadi Sarajeva, građani vas blijedo gledaju. O čemu ovaj čovjek priča? Jer, za nacističku opsadu Staljingrada smo čuli, ali za srpsku opsadu Sarajeva…

O danu kada je Jugoslavija Rusiji rekla “od…” danas se u Srbiji ćuti.

Dakako, ne ćuti sva Srbija.

Tako čitamo: “Istoričarka i bivša visoka funkcionerka u vreme SFR Jugoslavije Latinka Perović izjavila je da se danas u Srbiji ne govori o godišnjici Rezolucije Informbiroa i ocenila da to uopšte nije slučajno, pre svega zbog uloge koju Rusija ima u Srbiji…

Prema njenim rečima, 1948. godina je svedena samo na represiju na Golom otoku, a ne govori se o emancipatorskom procesu do kojeg je tada došlo i koji je tada otvoren na duži rok”.

Istoričar Milivoj Bešlin kaže: "Mi već tri veka možemo da pratimo imperijalne teritorijalne intencije Rusije prema Balkanu i to se nije promenilo ni danas", kazao je Bešlin.
Koškanja s okolnim narodima

Baš tako: to se nije promijenilo, ali u srpskoj vlasti nema više nikoga ko bi se, kao Tito onomad, suprotstavio volji Rusije. Vučićev domet su koškanja sa okolnim narodima i proizvodnja pseudomartirskog političkog diskursa čija komična patetika ne uspijeva zasjeniti njegovu zloslutnost.

Hrvatska je, pak, otišla toliko desno da se u diskursu vladajućih sve što ima veze sa Titom i partizanima relativizuje, bagatelizuje i negira, uključujući tu i fakat da bi, bez Tita i partizana, poveliki dio današnje Hrvatske danas bio dio Italije. Meni se očiglednim čini i ovo: da je Titovo “ne“ Staljinu za pripadnost Hrvatske „Europi i zapadu“ bilo važnije od faktičkog učlanjenja te države u EU. Zato što se Hrvatska (i ostatak Jugoslavije) nakon Titovog „ne“ doista okrenuo zapadu, dok se Hrvatska, nakon „da“ koje je dobila od EU, zapravo okrenula istoku Evrope, pa je danas ta država sličnija Mađarskoj ili Poljskoj nego zapadnoevropskim liberalnim demokratijama.

O spoljnopolitičkom zaokretu Jugoslavije 1948. piše i istoričar Boban Batrićević u izvrsnoj knjizi Bog našeg nacionalizma, objavljenoj ove godine.

Batrićević, koji se poziva i na rad Dragutina Papovića „Njegoš u socijalističkoj i nacionalnoj ideologiji1945–1989“, konstatuje kako je u Crnoj Gori baš 1948. proslavljan jubilej – 100 godina od Njegoševe smrti.: “Govoreći na proslavi o Njegoševu stavu prema Rusiji, Blažo Jovanović taj odnos slika u negativnom kontekstu – navodi da je stav ruske diplomatije uvijek bio utilitaran a pomoć Crnoj Gori uvijek odmjerena i u skladu s ruskim interesima. Za svaki primljeni rubalj iz Rusije, kaže Jovanović, slijedio je veliki prijekor. „Njegoševo raspoloženje zbog svega toga najbolje se vidi, između ostaloga, iz izjave date Matiji Banu, gdje se on žesti na takve ruske postupke. ‘Rusiju volim – kaže Njegoš – ali ne volim da mi se svakom prilikom daje osjećati cijena te pomoći. Ja gospodar Crne Gore pravi sam rob petrogradskih ćudi. To mi je već dodijalo, pa hoću taj jaram da zbacim’“.

Batrićević u Jovanovićevom govoru nalazi potvrdu jedne od svojih (uzgred, tačnih) teza: da je svaka crnogorska vlast nakon Njegoša utemeljenje svoje politike pokušavala pronaći u (zlo)upotrebi njegove književnosti.

Batrićević dalje piše: “Približavanje Jugoslavije SAD-u u toku raskola sa Staljinom i primanje vojne i materijalne pomoći sa zapada našlo je refleksije u izlaganju Blaža Jovanovića povodom Njegoša, nešto što je samo četiri godine ranije bilo nezamislivo – isticanje Njegoševe želje da pośeti Ameriku – Razočaran postupcima Rusije i sit njene ‘pomoći’, on se, kako je rekao drugom prilikom Matiji Banu, ozbiljno nosi mišlju ‘da se preveze preko Atlantika’ i da posjeti Ameriku, tada najnapredniju zemlju liberalne demokratije, jer ‘slobodnoj Crnoj Gori – kaže on Banu – priliči da samo od slobodne države kao što je Amerika prima pomoć, kad već ne može bez nje biti.’… Crnogorske prilike iz XIX vijeka predstavljane su kao trenutna stvarnost – što se može tumačiti u smislu – kad je veliki Njegoš mogao okrenuti leđa Rusiji, možemo i mi. Dakle, prošlost je ponovo prizivana do te mjere da će se raskol među komunistima upoređivati s događajem iz Gorskoga vijenca”.
Crnogorska vizura

Pomenuti Papović piše: "Predsjednik crnogorske vlade Blažo Jovanović je izjavio da je Njegoš bič za sve narodne izdajnike, i da je Njegoš uz KPJ dok ona vodi borbu za opstanak od agresivnih snaga velikoruskog šovinizma i sovjetske birokratije“.

Iz crnogorske vizure tog vremena, a crnogorska je vizura, jednako sada kao i onda, njegošocentrična, Tito je bio najbolji učenik najboljeg pjesnika među Petrovićima.

Titov raskid sa Staljinom je, zapravo, jedan od ključnih trenutaka ljevice XX vijeka. Jer Tito je stvorio lijevi projekat kojem se na dušu ne mogu staviti “zločini totalitarnih režima”, dakle sve ono što su zapadni ljevičarski intelektualci uzalud pokušavali braniti. Tito je bio alternativa, jednako ubistvenom kapitalističkom stroju kao i paranoičnom, mass murder komunizmu.

Prisjetite se ove scene: kako Donald Tramp brutalno ustranu gura crnogorskog premijera Duška Markovića. Sada se zapitajte: da li bi bilo kome na planeti palo na pamet da tako javno ponizi Tita?

U odgovoru na to pitanje leži ne samo mnogo toga, ili sve, što treba da znate o razlici između Tita i današnjih “lidera” naših zemalja, nego i o razlici između tih zemalja i one države.

Izvor: Al Jazeera

http://balkans.aljazeera.net/vijesti/sfrj-kao-kost-u-grlu-povampirenim-nacionalistima
SFRJ kao kost u grlu povampirenim nacionalistima
U Jugoslaviji nije bilo država i entiteta nastalih na genocidu, ratni zločinci nisu slavljeni kao heroji, nije bilo fašizacije društva, nije bilo masovne pljačke društvene imovine...
Piše:
Tomislav Marković
Nedavno je gradonačelnik Novog Sada Miloš Vučević izašao u javnost sa idejom da treba da se sruši Sportsko-poslovni centar "Vojvodina", poznatiji kao SPENS, da bi na tom mestu bila izgrađena manja sportska hala. Kad se struka pobunila, ne samo zato što je SPENS jedan od simbola Novog Sada, već i zato što je ovo remek-delo socijalističke arhitekture trenutno deo izložbe "Betonska utopija: Arhitektura u Jugoslaviji 1948-1980" u čuvenom Muzeju moderne umetnosti (MoMA) u Njujorku, Vučevićev komentar je bio jezgrovit.

"To da se neko hvali da Spens izlažu u muzeju u Njujorku kao primer socrealističke arhitekture mene nešto posebno ne čini ponosnim", izjavio je gradonačelnik vojvođanske prestonice i ostao živ.

Pa da, zašto bi neko bio ponosan na to što se spomenici arhitekture koje su gradili njegovi prethodnici izlažu u jednom od najvažnijih svetskih muzeja? Šta ima posebno u tome što o toj izložbi pišu svi vodeći svetski časopisi za arhitekturu, umetnost i dizajn kao o značajnom događaju? Jaka posla! Čim je to nastalo u socijalističkoj Jugoslaviji u kojoj su Srbi grcali pod onim zlim hrvatskim diktatorom, ne može to da valja, pa ga zato treba i srušiti.
Ta strašna Jugoslavija - prezadužena, a bez jogurta

Otprilike u isto vreme predsednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović u intervjuu za austrijski Kleine Zeitung požalila se na tešku torturu kroz koju su nesrećni Hrvati prolazili u SFRJ. Nisu smeli ni da kažu da su Hrvati, ako bi iskazali svoj nacionalni ponos završili bi u zatvoru, a Kolindi je teško palo odrastanje u komunizmu, pa je jedva čekala da izađe iz tog totalitarnog sistema.

Želela je da bude slobodna, da ima mogućnost da u prodavnici bira između raznih vrsta jogurta, i da ne mora vlastima da saopštava koliko će joj hleba trebati sledeće nedelje. Vaistinu, kakva strašna zemlja je bila ta SFRJ, čist horor, sreća da Kolinda više ne živi u takvoj bednoj, siromašnoj, totalitarnoj državi.

I u Srbiji se stalno slušaju slične priče. I ovde su komunistički zločinci na čelu sa srbožderom Titom sprečavali Srbe da ispolje svoja nacionalna osećanja, da budu ponosni zato što su Srbi, već su to morali decenijama da kriju, kako ne bi završili u ozloglašenim kazamatima. Zaista je bila strašna ta Jugoslavija, nisi smeo ni da kažeš da si Srbin, a kamoli da prikolješ nekog Bošnjaka, Albanca ili Hrvata.

Srećom, posle su došla srećnija vremena u kojima su narodi i narodnosti, oslobođeni pritiska totalitarne komunističke čizme, mogli da slobodno daju na volju svojim najnižim ubilačkim i pljačkaškim instinktima.

Krajem septembra mediji su nas obavestili i da nam se crno piše, jer su Titovi dugovi stigli na naplatu. Došlo vreme da se plati ceh udobnog i bezbrižnog života u socijalizmu, kažu mediji, te kredite su komunistički funkcioneri ionako uzimali samo da bi upropastili buduće generacije, svoju decu i unuke.

Pokret obnove Kraljevine Srbije (POKS) izašao je sa predlogom da ne treba da plaćaju svi građani, već oni koji su ih trošili.

"Logično je da kredit treba da vraćaju generacije koje su kako tvrde, imale 'lep i lagodan život' ne razmišljajući o tome ko će da plati cenu takvog njihovog života, a to mogu da budu samo njihova deca i unuci, što se danas i događa", mudro zbori Žika Gojković, poslanik POKS-a.
Kome je bilo najgore u SFRJ

To što je cela Jugoslavija bila manje zadužena nego što su to danas Srbija ili Hrvatska pojedinačno, izgleda da nikome ne smeta, pogotovo kad treba osuti drvlje i kamenje na zle komuniste koji su samo gledali kako da unište potomstvo. A teško da su oni koji su uzimali kredite, kao i čitav svet u to vreme, računali na to da će njihovi naslednici, umesto da razvijaju privredu i usput otplaćuju dugove, dohvatiti oružje i razvaliti Jugoslaviju. Ratovi devedesetih se retko pominju u ovim pričama o kreditima i zaduživanju, nekako se našim revizionistima i antikomunistima ne uklapaju u koncept po kom su za sva zla krivi isključivo Tito i SKJ.

Nacionalistima iz naših državica nije dovoljno što su ubili Jugoslaviju, što su je uništili u krvi i ognju, već je i tako mrtvu cipelare i satanizuju. Čega smo se sve naslušali u ovih 30 godina nacionalističke kontrarevolucije, kakvih je tu sve paranormalnih priča bilo o SFRJ, kakvih sve zlokobnih izmišljotina i zlonamernih difamacija počivše nam države – to ni u oveću biblioteku ne bi moglo da se smesti. Što je najgore, nove generacije odrastaju sa tim lažnim narativima o Jugoslaviji, u atmosferi u kojoj su reči "Jugosloven" i "jugonostalgičar" postale najgore psovke, u uverenju da je SFRJ bila tamnica naroda koji su u njoj više robijali nego živeli.

Grme nacionalističke vedete kako je jugoslovenstvo bilo najveća srpska zabluda, a hrvatski parnjaci im odgovaraju, kao eho, da je najveći diktator Josip Broz Tito zatrovao hrvatski narod idejom jugoslavenstva, pa nikako da se izleče od te opake, zarazne ideologije. A onda im mitropolit Amfilohije uzvraća lelekom da je brozomora bila nаjopаkija bolesti kojа je hаrаlа i još uvek hаrа Crnom Gorom. Takmičenje u popularnoj sportskoj disciplini "Kome je bilo najgore u SFRJ" i dalje ima neizvestan ishod. Kandidata je mnogo, svakome je njegova muka najteža, što je fiktivnija – to je veća.
Ulaganje u obrazovanje naroda

A kakva je zaista bila ta ozloglašena Jugoslavija? I kako to uopšte saznati? Da li treba verovati na reč onima čija sećanja na pokojnu državu nisu tako negativna? Da li se uopšte može verovati tim jugonostalgičarima i sličnim anacionalnim elementima koji sve čine samo da bi upropastili naše savršene nacionalne državice? Takvima ništa nije teško, pa čak ni da lažiraju svoje uspomene, samo da bi podrili ovo blagostanje u kom živimo otkad smo srušili bezbožni komunizam.

Bolje je ipak da se oslonimo na gole činjenice i verodostojne podatke. A njih možemo pronaći u raznim knjigama, recimo u knjizi Istorija Jugoslavije u 20. veku koju je napisala nemačka istoričarka Mari-Žanin Čalić, profesorka istorije Istočne i Jugoistočne Evrope na Univerzitetu "Ludvig Maksimilijan" u Minhenu.

"Nikada ranije država nije toliko ulagala u obrazovanje naroda kao posle 1945. Na prvom mestu bila je borba protiv nepismenosti na selu, zdravstveno prosvećivanje, uvođenje obaveznog osnovnog školovanja, kao i izgradnja narodnih univerziteta, biblioteka i kulturnih organizacija", piše Čalić. I to je vrlo brzo dalo rezultate. Krajem Drugog svetskog rata polovina stanovništva je bila nepismena, da bi taj broj do 1961. opao na manje od 20 posto. U Jugoslaviji je 1945. bilo samo tri univerziteta i dve visoke škole. Trideset godina kasnije bilo ih je 158.

Po broju studenata SFRJ je bila na četvrtom mestu u Evropi, iza Švedske, Holandije i SSSR-a. Između 1945. i 1960. broj visokoobrazovanih porastao je deset puta, na 500.000 ljudi. Zabeležen je podatak da je šezdesetih godina 381 državni muzej posetilo osam miliona Jugoslovena, a oko 4,3 miliona gledalaca je išlo u pozorište. O tiražima knjiga da i ne govorim, metodom slučajnog uzorka uzimam sa police par primeraka: izdanja iz edicije "Reč i misao" – 20.000 primeraka, poezija Zbignjeva Herberta – 10.000.
Mi nismo više ničiji siromašni rođaci

Da vidimo kako je tekao privredni razvoj u zemlji bez jogurta i sa ograničenom količinom hleba po ustima stanovnika. Između 1953. i 1960. industrijska proizvodnja rasla je u proseku za 13,83 posto godišnje. Tih osam godina SFRJ je držala svetski rekord, bila je čak i ispred Japana. Šezdesetih godina godišnji rast je iznosio 8,2 posto, što je za naše današnje državice nedostižni san. Industrijalizacija zaostale agrarne zemlje dovela je do velikih migracija stanovništva, do urbanizacije i rasta gradova. Između 1945. i 1970. iz sela u grad preselilo se oko 5,5 miliona stanovnika, od toga polovina tokom šezdesetih, čime je stanovništvo gradova udvostručeno.

Država je gradila desetine hiljada stanova godišnje, neprebrojne škole i obdaništa, bolnice, domove zdravlja, pruge i autoputeve, sve ono što je bilo neophodno za normalan život Jugoslovena. "Privredno čudo", kako kaže Čalić, nije dolazilo od kredita, već je "najveći deo kapitala stvoren unutar domaće privrede". Otuda i zaključak: "Nikada ranije država nije toliko ulagala u industriju, elektrifikaciju i infrastrukturu". Zanimljivo je videti podatak da je sedamdesetih godina, u vreme ozloglašenih zaduživanja, privredni rast iznosio osam posto godišnje, o čemu danas – u vreme mnogo većeg zaduživanja – naša politička rukovodstva ne mogu čak ni da sanjaju. Stvaranje Pokreta nesvrstanih donelo je Jugoslaviji, osim međunarodnog ugleda, i otvaranje vanevropskih tržišta, pa je izvoz industrije oružja, brodogradnje i građevinske industrije u zemlje Trećeg sveta donosio godišnje 1,5 milijardi dolara.

Šezdesetih godina Jugosloveni su imali više novca nego ikada ranije u svojoj istoriji, od doseljavanja Slovena na Balkan. Realni prihodi su između 1950. i 1965. porasli za 80 posto. Smanjivala se razlika između bogate Evrope i siromašne Jugoslavije, bruto društveni proizvod je u SR Nemačkoj, Engleskoj i Francuskoj 1955. godine bio 4-5 puta veći nego u Jugoslaviji, da bi već 1965. samo tri puta, a do kraja sedamdesetih je ta razlika još više smanjena. "To je bilo izuzetno značajno, kako praktično tako i psihološki: nije se više živelo u evropskom svratištu za siromašne". Ovo bi trebalo da pročitaju svi današnji lideri koji na sav glas trube o nacionalnom dostojanstvu, dok im većina stanovnika jedva sastavlja kraj s krajem. A mogli bi da se podsete i jedne rečenice Oskara Daviča iz tog doba: "Mi nismo više ničiji siromašni rođaci".
Modernizacija i emancipacija

"Privredno čudo, veće intelektualne slobode i međunarodna razmena omogućili su zadivljujući procvat umetnosti, kulture i potrošnje, i otvorili velikom delu stanovništva do tada nepojmljive životne mogućnosti", piše Mari-Žanin Čalić, i nastavlja: "Kritička samorefleksija, želja za promenom i ostvarenjem pretvorila se od elitne u masovnu pojavu". Došlo je do ogromnih promena i u tradicionalno zaparloženom seoskom životu: "Škole, zadruge, sportska društva, kulturne ustanove, administracija i zdravstvo prodrli su na selo, gde je nestala ranija društvenokulturna i ekonomska samodovoljnost". Radikalne društvene i ekonomske promene uticale su na promenu načina razmišljanja: "Jedna od najdalekosežnijih promena bila je to što su ljudi čak i u najvećim zabitima počeli kritički da sagledavaju svoje životne prilike. Teški uslovi i zaostalost nisu više prihvatani kao sudbina".

Emancipacija i oslobođenje žena možda je jedno od najvećih dostignuća socijalističke Jugoslavije. Ustav iz 1946. po prvi put je garantovao ravnopravnost polova. Obavezna osnovna škola važila je i za devojčice, a žene su najzad mogle da nasleđuju imovinu i da budu birane na političke funkcije. Pre Drugog svetskog rata čak dve trećine žena je bilo nepismeno, sada je taj procenat pao na jednu četvrtinu. Trećina studenata i zaposlenih sada su činile žene. Žene su po prvi put dobile pravo glasa i pravo da zarađuju jednako kao muškarci, patrijarhatu je zadan smrtni udarac. Liberalizovani su zakoni o porodici, pa su pravno izjednačena bračna i vanbračna deca, abortus je dozvoljen, a Ustavom iz 1974. planirano roditeljstvo je postalo zagarantovano ljudsko pravo. Opšti napredak odrazio se i na dužinu života, pa je prosečan životni vek sa 51 godine (1948) porastao na 70 godina (1981).
Neupokojeni duh socijalističke Jugoslavije

Modernizacija, industrijalizacija, urbanizacija, suzbijanje nacionalizma, ideologija bratstva i jedinstva, ograničavanje pogubnog verskog uticaja, velika socijalna prohodnost, emancipacija potlačenih slojeva, samoupravljanje, radnička odmarališta, kulturni procvat, prosvećivanje, obrazovanje, negovanje antifašističkih tradicija, nezapamćeni porast standarda i potrošnje, ostvarena radnička prava, ravnopravnost žena, osećanje sigurnosti, minijaturna stopa kriminala, osećanje pripadnosti svetu – samo su neka od dostignuća Titove Jugoslavije.

Mrzitelji Jugoslavije usredsrediće se, naravno, na ono čega u toj zemlji nije bilo, ali će zaboraviti mnogo toga da spomenu. Na primer, nije bilo država i entiteta nastalih na genocidu, ratni zločinci nisu slavljeni kao heroji, nije bilo fašizacije društva, nije bilo masovne pljačke društvene imovine, nije bilo prezira prema radnim ljudima, nije bilo neplaćenog prekovremenog rada, nije bilo najveće socijalne nejednakosti u Evropi, nije bilo obračuna mafijaških bandi po ulicama naših gradova, nije bilo sluganskog odnosa prema velikim silama, nije bilo stida zbog pobede u Drugom svetskom ratu, četnici i ustaše nisu bili patriote nego koljači, nije bilo spomenika masovnim ubicama, nije bilo sveprisutnog nacionalističkog ludila od kojeg ne može da se diše. I ništa od toga nam nije nedostajalo.

Mogu pomahnitali, besramni nacionalisti da ruže i blate Jugoslaviju koliko god hoće, mogu da lažu i izmišljaju do mile volje – to će uvek biti uzaludna rabota. SFRJ će im uvek biti kost u grlu, nastaviće da ih posećuje kao nečista savest i neupokojeni duh. Mogu naši nacionalistički lideri da nam obećavaju bolju budućnost, napredak i prosperitet do mile volje, svi znamo da je to gola laž. Jer na pitanje "Kada će nam biti bolje?" jedini tačan odgovor glasi: "Već nam je bilo bolje". Dok smo živeli u državi koju su nam povampireni nacionalisti razorili, opustošili i raskomadali, pokušavajući usput da nam zatru i svako sećanje na nju.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

http://balkans.aljazeera.net/blog/jugoslavijo-narod-te-slavio
Jugoslavijo, narod te slavio
Dvadesetak miliona duša zbratimljenog naroda, narodnosti i nacionalnih manjina i ono nešto malo izroda (rečeno nam je: šaka izdajnika) na Golom otoku slavilo je Dan Republike.
Piše:
Fadila Nura Haver
Crni petak, festival mahnite rasprodaje, u nekim je dijelovima SAD-a državni praznik. Kao vjerni pratilac Dana zahvalnosti, ove godine potrefio se 25. novembra, u danu koji je u nekim dijelovima Bosne i Hercegovine praznovan kao Dan državnosti. I tu prestaje svaka sličnost, a i ova bijaše slučajna i samo mjestimice podudarna.

U nekoj, ne tako davnoj prošlosti Black Friday po istoj se kalendarskoj koincidenciji trulom zapadu znao zbivati istovremeno kad i nama, u miloj nam SFR Jugoslaviji, presvijetli Dan Republike. Ovaj potonji slavio se na svakom pedlju državne teritorije: dvadesetak miliona duša zbratimljenog naroda, narodnosti i nacionalnih manjina i ono nešto malo izroda (rečeno nam je: šaka izdajnika) na Golom otoku i drugim neimenovanim ostrvima, koja su, iz naše ondašnje perspektive, percipirana kao Djevičanski otoci u nastajanju.

Ih, kakva su to slavlja bila! Ovisno o tome kojoj si narodnosnoj kategoriji pripadao, mogao si birati između nebrojenih sindikalnih turističkih aranžmana (na rate) gdje želiš praznovati Dan Republike; razumije se, u granicama vlastite države, a, po mogućnosti, izvan tvoje ti republike, sve u duhu patriotske krilatice "Upoznaj domovinu da bi je više volio". Ako si živio u Bosni, bijaše nedolično Domovinu slaviti u Jajcu. Tad je lokalpatriotizam bio okužen samoubilačkim socijalnim demonima kudikamo pogubnijim nego što su danas šovinizam, nacionalizam i fašizam u paketu.
Blagovanje Dana Republike

Nego, bratac moj, ima Domovina pregnuća i dostignuća socijalističkog radnog naroda da ti pamet stane. Šta kažeš, recimo, da te sindikalci usreće s punih pet dana razgledanja hidrocentrale Đerdap!? A bogme se ima šta gledati: za početak, ima jedna nezamislivo ogromna betonska brana. Divna je. A tek turbine, ne možeš se nagledati i nadiviti. A tek to naselje nekadašnjih neimara, zvano "Mala Jugoslavija", pa u njemu diskoteka s potocima pive, a na bini usred mraka... E ne sija petokraka, nego Leo Martin: "Put do slave i bogatstva, put do trona, oduvek je bio isti, od iskona. Put do pakla i ponora, put do sloma, oduvek je bio isti..."

Trećeg i četvrtog dana, nakon što ti se duša nasitila veličanstvenim betonom i željezom, i dan i noć padat će ledena kišurina kao da nisi u svojoj Domovini, a ti ćeš unezvijereno buljiti u mutno Dunavo k'o đavo u Dan sudnji, iz kojeg nema ni naprijed ni natrag. Uto će odnekle izbauljati i dan peti: pakuj prnje i uspomene na put do slave i bogatstva. Pred tobom je još samo put do pakla i ponora... I šest rata kredita za ovu neopisivu uživanciju, koju ćeš jednom, eto, možda godine 2016, djeci svoje djece prepričavati kao najljepše doba tvog života.

A takve priče "uvek se završe s nekom od naših pesama", ovih današnjih goropadnih: Kakav Crni petak i Žuta patka, i Dan primirja u Prvom svetskom ratu, Sretenje - Dan državnosti Srbije u znak "sećanja" na Prvi srpski ustanak, kao i na prvi srpski ustav iz 1835. godine (valjda kao demonstracija čuvenog "pogleda u budućnost", koji se danas nudi susjedima kao spasonosno rješenje problema iz ratne prošlosti); kakav Den za nezavisnota - osamostojuvanje na Makedonija od SFR Jugoslavija, Dan samostojnosti in enotnosti Slovenije, Dan neovisnosti Hrvatske plus Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, kakav Dan nezavisnosti Crne Gore i tome sličan, a opet ni nalik Dan nezavisnosti BiH! Sve to skupa, i još šire i još luđe, kad se pljusne na blagdanske kantare, ne može osoliti, a kamoli dometnuti biber po pilavu svenarodnom veselju iz vremena kad je Dan Republike blagovao ondašnji narod.
Luđački projekt

Činjenica da pet od šest samostalnih suverenih država nastalih disolucijom Jugoslavije (divne li floskule) slavi dan nezavisnosti, a samo jedna ne možda kazuje više od tisuću crnih petaka: zapadnjačkih, koji nikad ne padaju na onaj zloglasni 13. i ovih naših, koji nam nekakvom crnom magijom nabajani uredno sviću kao petak trinaesti, neovisno o tome koji je datum i dan u tjednu.

Na tom našem beskonačnom crnom petku i činjenici državne nezavisnosti u kodu "šest minus jedan" - gdje onaj Jedan ustrajno odbija da se osamostali u vlastitim međunarodno priznatim granicama - utemeljen je luđački projekt "Nikad mirna Bosna". Primijenjen na Bosnu i Hercegovinu, Kierkegaardov Pojam strepnje, u svjetlu konačnosti, polomio je zube na ovdašnjoj jedinoj preostaloj vjeri i uzdanju u sud Gospodara svih svjetova, na fatalizmu koji se, može biti, začeo u naredbi vrhunaravnog zločinitelja R. Mladića: "Velušiće tuci, Velušiće i Pofaliće tuci, tamo nema srpskoga življa mnogo... Direktnim pogocima držite pod vatrom Predsjedništvo i Skupštinu. Tucite polako, u intervalima... Idi na artiljerijsko osmatranje, da ne mogu da spavaju, da razvučemo pamet njihovu."

Kako tad, tako i dan-danas pamet nam razvlače nesmiljenom žestinom oni koji od nas drsko traže da sve sa svojom unedogled razvučenom pameću zaboravimo prošlost i okrenemo se budućnosti. Nečijoj interesnoj budućnosti, tamo daleko. Gdje cvjeta limun žut.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

https://www.tacno.net/graditelji-mira/amer-obradovic-etnicke-poglavice-upravljaju-a-mi-smo-samo-slucajni-prolaznici/
Amer Obradović: “Etničke poglavice upravljaju a mi smo samo slučajni prolaznici”
Predrag Blagovčanin
Autor Predrag Blagovčanin 24.5.2019. u 14:56
„Kad boraviš u ratu i u logoru shvatiš da je to neka potpuno paralelna stvarnost koja nema veze sa životom. Ludilo krene i veoma ga je teško zaustaviti jer nenormalne stvari postanu normalne. Ja sam bio dijete i nisam imao nikakve veze sa ratom međutim, očigledno je postojala mržnja jer ono što se dogodilo nije se moglo dogoditi bez mržnje. Isto kao što ja ne mogu da mrzim bez obzira šta mi neko uradio jer nisam formatiran da mrzim. Ali rat je ipak neprirodno stanje kad razmišljaš iz današnje perspektive. Tad se u čovjeku probudi najgore i najbolje i samo je pitanje šta će od toga preći tu tanku granicu.“

Sa samo sedamnaest godina Amer Obradović je uhapšen od strane pripadnika HVO-a a nakon toga zatvoren u logor smješten u nekadašnjoj Koštanoj bolnici u Stocu. Kako sam tvrdi, njegova priča ne razlikuje se mnogo od ispovijesti njegovih vršnjaka u Stocu „jer malo ko je neokrznut prošao u ovom gradu“.

Nisam želio da idem u školu Herceg Bosne

Obradović je imao šesnaest godina kada je počeo rat u Stocu i Dubravskoj visoravni. Živio je u mjestu Borojevići pet kilometara udaljenom od Stoca i pohađao prvi razred stolačke gimnazije.

„Prvo su srpski rezervisti okupirali Stolac, a nakon toga u junu 1992. godine očigledno su se dogovorili da granica bude ona Banovine Hrvatske te se rezervisti povlače tako da je onda HVO preuzeo kontrolu nad gradom. Ja sam išao u školu koja je bila potpuno okrenuta obrazovanju, za razliku od ovoga što danas imamo, to su bili vrhunski profesori i vrhunski pedagozi. Kako se zaratilo djeca koja su se zadesila u Stocu i Dubravskoj visoravni išli su u Čapljinu zbog neposrednog rata, a ja nisam želio da idem u školu Herceg Bosne. To je bilo jedno od prvih pitanja u logoru kad su me isljeđivali „Zašto nisi htio da ideš u školu“, a ja sam tada već imao neki otpor da je to nešto što ne želim da mi piše u biografiji. Ni u kojem smislu nisam želio da budem pripadnik nečega što je nacizam.“

Period od 1992. do 1993. godine Obradović provodi u naselju Borojevići koje je etnički pomješano. Naglašava da do 1993. nikakvih problema sa komšijama hrvatske nacionalnosti nije bilo.

„Odnos je bio sasvim korektan. Mi nismo imali nikakvih problema sa komšija niti oni s nama. Niko od moje porodice nije bio u nekoj zavadi, pogotovo ne nekoj nacionalističkoj. Njive su nam bile zajedničke, put je bio zajednički, ja sam se družio isto sa hrvatskom djecom kao i sa bošnjačkom. U ratu je krenula ta nacionalna priča i to preraste u kolektivno ludilo.“

Prema riječima Obradovića u početku rata suradnja Bošnjaka i Hrvata je bila korektna međutim sa dešavanjima u Vakufu i Bugojnu moglo se pretpostaviti šta će se dogoditi u Stocu.

„U početku je bilo neke saradnje između Bošnjaka i Hrvata, tačnije dok se sa Srbima ne raščisti, a kasnije je došao period da se raščisti s nama. Kada su počeli sa „čišćenjem terena“ i hapšenjem Bošnjaka ja sam sa rođacima pobjegao u šumu. Nas je nekoliko bilo u toj jednoj od grupa koje su se krile u šumi. Sreća pa je bilo ljeto pa smo imali voće i povrće pa smo se od toga hranili. U tom skrivanju proveo sam mjesec dana. I na kraju pošto u mom selu žive Bošnjaci i Hrvati, komšije su vidjeli da nas četvorice nema bojeći se valjda za svoje kuće ili za svoje porodice oni su pozvali naše majke da nas zovu da se vratimo kući i da se predamo.“

Čovjek koji me zna čitav život me ispitivao, a poznanik spasio

Nakon poziva majki da se predaju, Amera Obradovića sa rođacima hapse pripadnici HVO-a i odvode u sjedište vojne policije u Koštanoj bolnici u Stocu.

„Kako su ljudi privođeni na ispitivanje Koštana je postala isljednički logor. Mene su 23. jula uhvatili, a logor je postao operativan početkom jula. Čim su nas doveli počelo je udaranje i prebijanje. Mene su prozvali na ispitivanje oko 1 sat iza ponoći. Tad me ispitivao jedan komšija koji je blizu mene živio. Donijeli su nekakav čekić da me udaraju po glavi i neku injekciju navodno kao neki serum istine sa ciljem da im ja kažem gdje se kriju druge grupe i gdje se krije oružje. Moj otac nije imao nikakvu pušku. I u tom ludilu jedan čovjek koji je bio u vojnoj policiji, a čija se sestra udala u moje selo i koji me je površno poznavao za razliku od komšije koji me je ispitivao, valjda je vidio da će me ubiti pa je došao i izvukao me kao da sa njim nešto radim u kuhinji. Tako me je spasio.“

Sticajem okolnosti Amerov otac, Ramo Obradović imao je autolakirersku radnju tako da je Amer poznavao većinu pripadnika vojne policije koji su maltretirali zatvorenike u Koštanoj bolnici. Dragana Krešića koji danas živi u Njemačkoj, a koji se sumnjiči za premlaćivanje i ubistvo Suada Obradovića, Amer je upoznao prije rata.

„Otac je lakirao aute tako da smo mi poznavali dosta ljudi, a i mene su pozvali tako da poslije toga nisam imao nekih problema. Al’ ja sam bio u mučilištu i ti ne možeš biti imun tu. Poznavao sam jednog od najgorih ljudi koji je sijao strah i trepet, Dragana Krešića. Imao je nekog golfa i ja sam ocu pomagao kad mu je farbao auto i valjda me zbog toga nije dirao. Ja recimo dođem i pitam njega da donesem vode i on kaže hajde. Neko drugi dođe isto pita i dobije batina. Tako da sam ja koristio tu neku hajmo reći „prođu“ kod tih ljudi i onda kad na primjer trebam čistiti kuhinju ukradem keks ili nešto da dam tim ljudima. Najveća blagodet je bila da ti neko donese obloga jer nije bilo nikakve medicinske pomoći osim hladne vode i krpe. Znao sam i Migu koji kad je udarao Amera Đulića mene je zaobišao jer me valjda poznavao.“

Obradović je u Koštanoj bolnici bio do početka oktobra 1993. godine kada ga nakon hapšenja druge grupe koja se krila u šumama prebacuju u civilni zatvor smješten u današnjim prostorijama stolačkog MUP-a. Iz civilnog zatvora izlazi zahvaljujući jednom Hrvatu kojem je Amerova sestra platila 4.500 maraka da ga izvuče iz zatvora.

„Kada je uhvaćena ova grupa od 20 momaka koji su se krili, nas su prebacili u civilni zatvor da ne svjedočimo kako prebijaju ove. U tom periodu ja nemam informacija šta mi je sa porodicom. Ne znam gdje mi je otac i majka, dvije sestre su prije rata otišle u Švicarsku. Tu sam čekao neko garantno pismo da se evakuišem. Tada dolazi jedan Hrvat kojem je moja sestra platila 4.500 maraka da me izvuče. On je napravio nekakve papire, mene puste iz logora, dođemo u Metković i vrate me sa granice. Nakon toga me pošalju 7 dana u samicu u Čapljinu. Sredinom oktobra opet me taj čovjek izvuče i nekako me prebaci do Splita odakle idem u Zagreb. U Zagrebu je bio Smajo koji je bio sa mnom u logoru, a kojeg je brat izvukao i tu smo se krili dok nismo pasoš izganjali.“

Obradović ističe da je boravak u Zagrebu bio traumatičan jer se dva mjeseca krio kako ga hrvatska policija ne bi uhapsila i deportovala nazad u BIH. Prema njegovim riječima odlazak pred ambasadu BIH je bio najriskantniji.

„Tu smo bili dva mjeseca i tu je grozno bilo jer smo se krili obzirom da su kupili ljude. Veliki je rizik bio otići pred ambasadu. Jednom tako u redu za ambasadu neki čovjek proziva mene “Ko je ovde Amer Obradović?“ Mislim javit ću se pa šta god bude. Taj čovjek reče „Ja sam Kudra, jesi li ti Ramin sin? Jel’ ti stari lakirer? Kažem jeste, a on kaže „Znam ja Ramu, on je dobar čovjek hajde uđi.“ I taj čovjek mi da pasoš.“

Iz pakla sam došao u raj, a onda sam se vratio

Nakon što je dobio pasoš po Amera Obradovića dolazi sestra i tetak. Plan je bio da preko Slovenije, Italije ilegalno uđe u Švicarsku.

„Sestra sa tetkom je došla po mene i onda smo vozom krenuli u Sloveniju ali ja nisam imao vizu tako da, kad je graničar prišao, mi smo se dogovorili da sestra kaže da sam poludio u ratu. Dok ona to govori ja se vrtim u krug pred tim čovjekom i on me pusti da uđem u Sloveniju. U Italiju sam ušao bez problema jer nije trebala viza, a u Švicarsku sam ušao ilegalno. Na prelazu Como-Chiasso sestra i tetak su normalno prešli, a ja sam izašao i prošao kroz carinsku zonu gdje su šleperi i kamioni. Ja gledam u centru te zone je neka kućica i carinik u kućici gleda televiziju. Ja njega vidim, a on mene ne vidi i ja lagano prođem kraj kamiona, a tetak mi rekao čim vidiš drugu ogradu to je Švicarska. Kad sam vidio tu ogradu ja sam preletio kraj tog graničara. Kako sam trčao ne bi me ni Bolt uhvatio.“

Sa dolaskom u Švicarsku Amer preko Crvenog krsta uspostavlja kontakt sa majkom i ocem koji je bio u logoru Gabela i Vitina, a koji je kasnije razmijenjen.

„Sa roditeljima se prvi put čujem preko Crvenog krsta. Iz pakla u kojem sam bio dolazim u raj. U internat u Švicarskim Alpama u koji su išla djeca direktora Swissair-a. Ja sam se integrirao u društvo ali nisam želio da budem neko ko je je napustio mjesto na kojem su živjeli moji preci stotinama godina. To je nešto što je presudilo. To ti niko ne može oduzeti ni HVO, ni politika niti bilo šta. Kad gledaš Stolac to su slične priče. Nije moja nešto drugačija od iskustva mojih vršnjaka. Vrlo rijetki su ljudi koji su ostali neokržnjeni. I svi su se vratili jer je potreba da tu ljudi žive jača i od nacionalizma i od HDZ-a.“

Nakon završetka srednje škole u Švicarskoj Amer Obradović se vraća u BIH. Počinje studirati u Sarajevu, a 1998. godine sa roditeljima koji su živjeli kao izbjeglice u Blagaju vraća se u svoju porodičnu kuću koja je nekoliko dana prije njihovog povratka minirana. Kako navodi strukture HDZ-a učinile su sve kako bi onemogućile povratak Bošnjaka u Stolac.

„Početkom aprila 1998. godine nam miniraju kuću i razruše je do temelja. U našoj kući je živjela neka hrvatska porodica. Kad smo se trebali vratiti političke strukture HDZ-a su nam minirale kuću. Prvo smo osposobili garažu gdje smo bili godinu dana dok nismo renovirali kuću. Mislim da je HDZ u tom svom nacionalističkom ludilu nanio najviše štete Bošnjacima ali je uveliko unazadio i Hrvate. Paradoks je da je više komšija Hrvata napustilo Stolac nego Bošnjaka. Uništili su firme i perspektivu svima, misleći da se ljudi neće vratiti ali su usput uništili i perspektivu Hrvatima.“

Stolac je grad u kojem zločinci slobodno hodaju, grad u kojem se danas 2019. godine djeca u školama dijele po osnovu nacionalne pripadnosti. Amer Obradović smatra da se ta sumorna realnost može promijeniti.

„Ja sam bio puno optimističniji dok sam bio mlađi. Budućnost koju smo mi zamišljali prije dvadeset godina je bila mnogo bolja nego danas, a ratne rane su bile još svježe. Danas mi se čini da se bilo kakva promjena ne nazire. Nažalost, etničke poglavice upravljaju a mi smo samo slučajni prolaznici. Međutim, ljudi ovdje žive stoljećima i to je nemoguće uništiti. U konačnici i Bosna i Hercegovina je takva. Da nije, davno bi nestala. Kad posmatraš ovu državu skoro da nema ni jedan razlog da postoji, a postoji zbog ljudi koji je drže živom. Ako postoji rješenje za Stolac postoji i za BIH. Pokazali smo da je rat pobjediv. Izgulili smo u ratu ali pobijedili u miru ali ukoliko želimo da Stolac ima budućnost mora se promijeniti obrazovanje, zdravstvo, mora doći autoput i to je život, a to Stolac ne može sam i za to se treba boriti. Ne može se odustati i naša djeca moraju shvatiti da je ogromna šteta da se stoljeća utkana u ovu zemlju prospu zbog etničkih podjela.“

http://istinomprotivlazi.com/novosti/1448-vukovar-i-pozdrav-za-dom-spremni-zadnji-bastion-koji-politicko-mafijaska-yu-elita-mora-srusiti-kako-bi-uspostavili-novu-inacicu-jugoslavije


Razmislite dobro. Za to ste glasali i borili se, ili?

Imali smo, a sta sad imamo?