BALKAN

www.express.hr/life/ameri-platili-da-tri-puta-probam-ubiti-krimosa-tita-19474]/www.express.hr/life/ameri-platili-da-tri-puta-probam-ubiti-krimosa-tita-19474

'Ameri platili da tri puta probam ubiti krimosa Tita'
Piše Express

Televizijski program "History" je Nikolu Kavaju označio kao trećeg na listi najuspješnijih terorista na cijelom svijetu

"Nikola Kavaja je Srbin iz Crne Gore, iz Riječke nahije, a rođen sam 1932. godine u Peći", govorio je za sebe najpoznatiji atentator na Tita.

Od 1957. godine do 1971. godine bio je, kako je sam tvrdio, regrutiran od strane Amerikanaca, i kaže da je bio spreman dati svoj život za borbu protiv komunizma. Bilo da je akcija bila u Jugoslaviji, na Kubi, ili u SSSR-u, on je bio uvijek spreman, priznao je u jednom intervjuu.

"Iza svake akcije bili su Amerikanci koji su nas podržavali. I u atentatima na Tita, ja sam tri puta pokušao atentat na Tita", tvrdi.

Završio je pilotsku akademiju, i bio aktivni pilot potporučnik početkom 50-ih. Pripadao je, kako je svjedočio, tajnoj organizaciji koja je bila sastavljena od oficirskog kadra JNA. Tu su bila 92 aktivna podoficira i oficira.
Josip Broz Tito
KI BI DA BI Top News
Da mogu, Srbi bi danas glasali za Tita, a ne za Vučića

A pokušaj atentata koji se pamti je svakako onaj sa otetim avionom. On je uspio unijeti dvije bombe na let New York-Chicago 20. lipnja 1979. godine, prijeteći da će avion dići u zrak!

Od američkih vlasti tražio je da iz zatvora bude oslobođen pop Stoiljko Kajević, njegov kolega i suborac. Namjera mu je bila da njih dvojica prelete ocean i da se obruše na sjedište SKJ u Beogradu.

Na aerodromu u Chicagu, Kavaja je oslobodio putnike i sve članove posade, osim pilota, kopilota i jednog detektiva. Kajević je, međutim, odbio da ga oslobode. Pilot ga je odvezao u Irsku, koja ga je izručila SAD-u, gdje je osuđen na 40 godina robije. U zatvoru je odležao 18 godina, od 1979. do 1997., kada je uvjetno pušten.

"Televizijski program "History" označio ga je kao trećeg na listi najuspješnijih terorista na cijelom svijetu", rekao je Kavaja.

Bio je i član Legije stranaca.

Za čovjeka čiju je glavu lovio nije imao niti jednu lijepu riječ.

"Tito nije bio naivan čovjek, on je bio kriminalac, zatvorenik. On se nije služio automobilima. On je prvi čovjek koji je koristio helikopter prilikom posjete Americi" rekao je.

Nikodije Mitrović iz Beograda, koji je u Titovoj Jugoslaviji bio uhićivan i kažnjavan zbog suradnje sa četnicima Draže Mihailovića , otkrio je zanimljive detalje o Kavaji.
Josip Broz Tito i Josif Visarionovič Staljin 1945.
Tako je počelo Life
Staljinov špijun Slovenac stavio je Tita na čelo partije

"Nikolu Kavaju, atentatora na Tita, osobno sam upoznao tek kad sam se vratio u Beograd, a dok je bio u zatvoru u Americi više puta smo razgovarali telefonski. Kavajin brat je imao sina koji je bio poručnik Jugoslavenske vojske i imao je stan u Novom Beogradu. Kada su Amerikanci pustili Nikolu Kavaju iz zatvora, pokušali su ga vratiti u Jugoslaviju. Odveli su ga u London i s lisicama na rukama htjeli uvesti u Jatov avion. Pilot cijele noći nije smio poletjeti, jer su mu u Beogradu rekli da ga ne smije primiti u avion. Kavaju su vratili u Ameriku ponovo u zatvor i poslije dva-tri mjeseca ponovo su pokušali vratiti ga u Jugoslaviju, odveli su ga u Atenu i obukli ga u odjeću stjuarda i tako je ušao u Beograd.

Pratila su ga dvojica američkih policajaca koji su porijeklom Srbi i odveli ga na adresu njegovog nećaka. On je prijavio da mu je došao stric i Nikola Kavaja je dvije-tri godine proveo u Beogradu. Svi su znali tko je on ali mu nisu dozvolili da legalizira svoj boravak, jer mu nisu dali osobnu iskaznicu. Više puta se pisalo o njemu, a bio je čak i na televiziji, no službeno nikad nije bio u Srbiji. On je išao u Sarajevo i dobio putovnicu od Radovana Karadžića kako bi mogao putovati u Zagreb i tamo podići mirovinu.

U američkim zatvorima ukoliko radiš, dobivaš plaću i on je skupio oko 40.000 dolara i to je bila ta mirovina koju su mu slali preko Zagreba, a ne preko Beograda. On je morao svakog mjeseca iz Bosne ići Zagreb podići novac. U to vrijeme u Beogradu je na vlasti bio Vuk Drašković i on mu je dao stan u Dušanovoj ulici.

Nikolu Kavaju su na kraju otrovali 2008. godine. Često je jeo u jednom beogradskom restoranu. Počeo je piti i svi su znali da on tijekom večere prilično popije. Taj put je popio dvije-tri čaše, to pričaju njegovi prijatelji, odjednom se počeo žaliti da mu nije dobro, da mu je muka. Kada su ga doveli kući, već u stanu se počeo hladiti i padati u šok. Bio je otrovan! Sigurno je konobar u njegovu rakiju ulio nešto. Njegova želja je uvijek bila da ga pokopaju na Lovćenu, on je Crnogorac iz Peći, i Vuk Drašković je sredio da ga mrtvačka kola odvezu na Lovćen i tamo je pokopan. To je platio Vuk Drašković", kaže Mitrović.

(Kurir)

Valter (citat):www.express.hr/life/ameri-platili-da-tri-puta-probam-ubiti-krimosa-tita-19474]/www.express.hr/life/ameri-platili-da-tri-puta-probam-ubiti-krimosa-tita-19474

'Ameri platili da tri puta probam ubiti krimosa Tita'
Piše Express

Televizijski program "History" je Nikolu Kavaju označio kao trećeg na listi najuspješnijih terorista na cijelom svijetu

"Nikola Kavaja je Srbin iz Crne Gore, iz Riječke nahije, a rođen sam 1932. godine u Peći", govorio je za sebe najpoznatiji atentator na Tita.

Od 1957. godine do 1971. godine bio je, kako je sam tvrdio, regrutiran od strane Amerikanaca, i kaže da je bio spreman dati svoj život za borbu protiv komunizma. Bilo da je akcija bila u Jugoslaviji, na Kubi, ili u SSSR-u, on je bio uvijek spreman, priznao je u jednom intervjuu.

"Iza svake akcije bili su Amerikanci koji su nas podržavali. I u atentatima na Tita, ja sam tri puta pokušao atentat na Tita", tvrdi.

Završio je pilotsku akademiju, i bio aktivni pilot potporučnik početkom 50-ih. Pripadao je, kako je svjedočio, tajnoj organizaciji koja je bila sastavljena od oficirskog kadra JNA. Tu su bila 92 aktivna podoficira i oficira.
Josip Broz Tito
KI BI DA BI Top News
Da mogu, Srbi bi danas glasali za Tita, a ne za Vučića

A pokušaj atentata koji se pamti je svakako onaj sa otetim avionom. On je uspio unijeti dvije bombe na let New York-Chicago 20. lipnja 1979. godine, prijeteći da će avion dići u zrak!

Od američkih vlasti tražio je da iz zatvora bude oslobođen pop Stoiljko Kajević, njegov kolega i suborac. Namjera mu je bila da njih dvojica prelete ocean i da se obruše na sjedište SKJ u Beogradu.

Na aerodromu u Chicagu, Kavaja je oslobodio putnike i sve članove posade, osim pilota, kopilota i jednog detektiva. Kajević je, međutim, odbio da ga oslobode. Pilot ga je odvezao u Irsku, koja ga je izručila SAD-u, gdje je osuđen na 40 godina robije. U zatvoru je odležao 18 godina, od 1979. do 1997., kada je uvjetno pušten.

"Televizijski program "History" označio ga je kao trećeg na listi najuspješnijih terorista na cijelom svijetu", rekao je Kavaja.

Bio je i član Legije stranaca.

Za čovjeka čiju je glavu lovio nije imao niti jednu lijepu riječ.

"Tito nije bio naivan čovjek, on je bio kriminalac, zatvorenik. On se nije služio automobilima. On je prvi čovjek koji je koristio helikopter prilikom posjete Americi" rekao je.

Nikodije Mitrović iz Beograda, koji je u Titovoj Jugoslaviji bio uhićivan i kažnjavan zbog suradnje sa četnicima Draže Mihailovića , otkrio je zanimljive detalje o Kavaji.
Josip Broz Tito i Josif Visarionovič Staljin 1945.
Tako je počelo Life
Staljinov špijun Slovenac stavio je Tita na čelo partije

"Nikolu Kavaju, atentatora na Tita, osobno sam upoznao tek kad sam se vratio u Beograd, a dok je bio u zatvoru u Americi više puta smo razgovarali telefonski. Kavajin brat je imao sina koji je bio poručnik Jugoslavenske vojske i imao je stan u Novom Beogradu. Kada su Amerikanci pustili Nikolu Kavaju iz zatvora, pokušali su ga vratiti u Jugoslaviju. Odveli su ga u London i s lisicama na rukama htjeli uvesti u Jatov avion. Pilot cijele noći nije smio poletjeti, jer su mu u Beogradu rekli da ga ne smije primiti u avion. Kavaju su vratili u Ameriku ponovo u zatvor i poslije dva-tri mjeseca ponovo su pokušali vratiti ga u Jugoslaviju, odveli su ga u Atenu i obukli ga u odjeću stjuarda i tako je ušao u Beograd.

Pratila su ga dvojica američkih policajaca koji su porijeklom Srbi i odveli ga na adresu njegovog nećaka. On je prijavio da mu je došao stric i Nikola Kavaja je dvije-tri godine proveo u Beogradu. Svi su znali tko je on ali mu nisu dozvolili da legalizira svoj boravak, jer mu nisu dali osobnu iskaznicu. Više puta se pisalo o njemu, a bio je čak i na televiziji, no službeno nikad nije bio u Srbiji. On je išao u Sarajevo i dobio putovnicu od Radovana Karadžića kako bi mogao putovati u Zagreb i tamo podići mirovinu.

U američkim zatvorima ukoliko radiš, dobivaš plaću i on je skupio oko 40.000 dolara i to je bila ta mirovina koju su mu slali preko Zagreba, a ne preko Beograda. On je morao svakog mjeseca iz Bosne ići Zagreb podići novac. U to vrijeme u Beogradu je na vlasti bio Vuk Drašković i on mu je dao stan u Dušanovoj ulici.

Nikolu Kavaju su na kraju otrovali 2008. godine. Često je jeo u jednom beogradskom restoranu. Počeo je piti i svi su znali da on tijekom večere prilično popije. Taj put je popio dvije-tri čaše, to pričaju njegovi prijatelji, odjednom se počeo žaliti da mu nije dobro, da mu je muka. Kada su ga doveli kući, već u stanu se počeo hladiti i padati u šok. Bio je otrovan! Sigurno je konobar u njegovu rakiju ulio nešto. Njegova želja je uvijek bila da ga pokopaju na Lovćenu, on je Crnogorac iz Peći, i Vuk Drašković je sredio da ga mrtvačka kola odvezu na Lovćen i tamo je pokopan. To je platio Vuk Drašković", kaže Mitrović.

(Kurir)

Postavlja se pitanje, dali je na ovaj clanak potreban komentar.

Posebno kada se zna, sta je radnicka klasa imali za vreme Tita a sta ima danas. Svakog dana se pitam, sta se to desava sa nasom radnickom klasom? Dali je moguce da je stvarno toliko neinteligentna i postuje ono sto nikada nije videla, a ono u cemu je zivela danas vecina pljuje. Neznam sta se desava, ali dbro nece zavrsiti za radnicku klasu. Niti za one koji se stalno zaklinju u nesto drugo.


Valter

http://balkans.aljazeera.net/vijesti/kako-je-ubijen-edin-salaharevic-najveca-nada-jugoslovenske-kosarke
Znate li da su 22 marta1992. godine juniori Sloboda-Dite osvojili titulu juniorskog prvaka Jugoslavije? Finalni turnir igrao se u Mejdanu, a Tuzlaci su u savladali ekipu Užica. Prije četvrt vijeka i još jednu godinu pride, baš ta Sloboda tuzlanska bila je posljednji juniorski košarkaški prvak one velike Jugoslavije. One Jugoslavije koja je jedina mogla stati uz bok NBA zvijezdama.

A, tim Slobode je do titule predvodio tandem plejmejker Damir Mulaomerović i krilni centar Edin Salaharević. Tuzlanski dječaci Mula i Edo. Mulaomerović je postigao 31 poen, Salaharević je imao double-double učinak od 22 poena i 14 skokova.
Priča iz snova

I ovdje počinje priča iz snova za Edina Salaharevića, po mišljenju svih jugoslovenskih košarkaških stručnjaka, najboljeg mladog krilnog centra "velike države". Mladić od 19 godina dobija poziv da se pridruži juniorskoj reprezentaciji Jugoslavije u Beogradu, da se pridruži Bodirogi, Tomaševiću, Klikovcu, Mulaomeroviću… da se pridruži reprezentaciji koja se pripremala za kvalifikacije za Evropsko prvenstvo u Poljskoj.

Previše je to događaja u tako kratkom vremenu za Edina. Osvojio je titulu prvaka države, a ni mjesec dana kasnije, već je u reprezentativnom dresu. U prvom timu. Jedan od najboljih, sa nekim od najboljih.

Čuli ste za Bodirogu, za Tomaševića, za sve zlatne jugoslovenske košarkaše. Pa kako onda niste čuli za najveći talenat od svih njih, za Edina Salaharevića? Vidite, u korijenu svake šutnje ovog svijeta leži nepatvoreno dobro, naivnost i iskonska ljudskost čovjekova. A, Edin je bio takav, dobar, neiskvaren i na stranu sav njegov uspjeh i predodređenost za status zvjezdani, on je bio prije svega dobro dijete svojih roditelja i svoje Vlasenice. Dijete koje je željelo podijeliti sreću trenutnu i nadolazeću sa svojim roditeljima, sa svojim bratom i na kraju sa svojom Vlasenicom.

Došao je u Vlasenicu da proslavi Bajram sa svojom porodicom...

"Bio je presretan. Pozvani su u juniorsku reprezentaciju bivše Jugoslavije", priča Nedim Salaharević, brat Edinov za Faktor.ba, pojašnjavajući da je voljeni brat Edo igrao za Slobodu i da je tada bio na posudbi u Boru. Edin Edo Salaharević. Zlatna Slobodina šestica. Bio je budućnost jugoslovenske košarke i igrač evropskog i svjetskog kalibra.
Početak pakla

Već tog aprila ‘92, podižu se barikade oko Vlasenice. Prema Zvorniku i prema Tuzli. Porodica Salaharević bezbroj puta pokušava izaći, ali uvijek sa istim odgovorom četnika, svi mogu, Edin ne može. Porodica se drži zajedno i odlučuje ostati zajedno. Ostaje ne znajući da je ovo samo uvertira u operu smrti, kojoj će trebati decenije da dosegne svoj krešendo.

A, onda sredinom aprila Vlasenicu okupira Novosadski i Užički korpus i počinje odistinski pakao. Svi Bošnjaci su u kućnom pritvoru. Sa njima i dijamant jugoslovenske košarke Edin Salaharević. On u jednom monentu od zlatnog dječaka postaje predmet iživljavanja lokalnih četnika.

Tu više nije pomogao ni uticaj Košarkaškog saveza Jugoslavije niti KK Crvene Zvezde, koji su svim mogućim i nemogućim vezama pokušali izvući Edu iz vlaseničkog pakla. Ne, bilo je još gore, još huđe i još luđe. Još zlobnije i podmuklije.

Kakvi ste vi to Srbi, kada se borite za jednog muslimana?

Branislav Drakulić, predsjednik suda u Vlasenici, osvrćući se na molbe Košarkaškog saveza izgovara monstruoznu rečenicu: “Kakvi ste vi Srbi kada se toliko borite za jednog muslimana”. Jedan sudija, dakle, postaje izopačeni mjerni kantar bolesnog nacionalizma koji prebacuje čak i Srbima, što se bore da spasu život "jednog muslimana". Zar "jedan musliman" treba uopšte da živi, misli se vajni sudija znakovitog prezimena Drakulić? Zar je musliman vrijedan bilo čega? I ne, nije to bilo dosta niti dovoljno.

"U jednom trenutku je pred mojom majkom sudija Drakulić kazao, nisam ja znao da mi imamo takvu zvjerku u ovom momentu ovdje” , priča Edinov brat Nedim za Faktor.ba.

Pa je Edin od bisera, od dijamant, postao prvo "musliman" bezvrijedni, a onda i zvjerka nad kojom, valjda treba iživiti su svoju nerealizovanost.
Što si igrao košarku, igrao si...

A, onda je došla konačna presuda:

"I kada bi svi izašli, ti nećeš izaći. Što si igrao košarku, igrao si", izgovarao je ratni zločinac Predrag Bastah, osuđen na 22 godine zatvora zbog zločina u Vlasenici. Salaharevići sve do septembra '92 provode vrijeme u kućnom pritvoru, izloženi svim mogućim oblicima torture, zlostavljanja i zastrašivanja. I ne, ni to nije bilo dovoljno.

U noći, između 11 i 12 septembra pola bošnjačke mahale je pobijeno, a druga polovina, među kojima su bili i Salaharevići, pod naletima četničkih kundaka, otjerana je u zloglasni logor Sušica.

Mezar Edina Salaharevića [Al Jazeera]

I tada je Nedim Salaharević posljednji put vidio brata Edina i oca. A, Nedim će rastanak ispred logora vječno pamtiti. U par rečenica, tako vidljivo, tako opipljivo, tako dirljivo predočena je posljednja slika najboljeg mladog košarkaša Jugoslavije.

– Ta slika mahanja ispred metalnih vrata ostat će vječno u mojim mislima. Na njemu je bio gornji dio trenerke Slobode, a donji dio, jedna plava trenerka, od Košarkaškog kluba Boksit iz Vlasenice, za kojeg je nekad igrao. I na nogama su mu bile bijele Nike patike. To je bio neki prvi primjerak Jordanki – navodi Nedim Salaharević, za Faktor.ba.
Najbolji mladi košarkaš Jugoslavije...

– Najbolji mladi košarkaš Jugoslavije Edin Salaharević je sa 19 godina, nakon mučenja, torture, prebijanja i svakovrsnog zlostavljanja, ubijen u logoru Sušica iste te godine.

– Najbolji mladi košarkaš je pronađen i identifikovan tek 2009. godine.

– Kosti najboljeg mladog košarkaša Jugoslavije, pronađene su u nekoliko odvojenih masovnih grobnica. Rasturene i izmiješane sa drugima.

– Najbolji mladi košarkaš Jugoslavije ukopan je na mezaru Rakita u Vlasenici.

– Kosti oca najboljeg mladog košarkaša Jugoslavije još nisu pronađene.

A, ko su na koncu ljudi, koji su odlučivali o sudbini između ostalog i najboljeg mladog košarkaša Jugoslavije?

Za monstruozne zločine nad vlaseničkim Bošnjacima do sada su odgovarali i osuđeni Dragan Nikolić – Jenki, Predrag Bastah – Car i Goran Višković – Vjetar. Mnogi drugi su na slobodi, među njima vjerovatno i ubica košarkaškog dragulja kakav je bio Edin Salaharević.

Između gore pobrojanih ratnih zločinaca i tzv. sudija bio je tu i izvjesni "Mićin odred" koji je odlučio, primjerice, da najbolji mladi jugoslovenski košarkaš Edin Salaharević ne može izaći iz Vlasenice autobusom za Kladanj. Taj "Mićin odred" je Edinu namjesto karte za Kladanj, slobodu i jugoslovensku reprezentaciju izdao tiket za logor i smrt. U jednom pravcu.

Pa, ko je taj famozni Mićo? E, taj famozni čovjek, vam je Miroslav - Mićo Kraljević, načelnik Opštine Vlasenica. I posve sigurno zna nešto o najvećem talentu jugoslovenske košarke, Edinu Salahareviću.

Prije četvrt vijeka i godinu kusur u tuzlanskom Mejdanu, rodila se legenda jugoslovenske košarke, koju su ironično ubili oni koji su se borili za tzv. kontinuitet i nastavak Jugoslavije. Danas bi vjerovatno pričali o NBA sjaju Edina, a ovako ne pričamo dovoljno niti o njegovom mezaru nasuprot uzvišenja Viselac u Vlasenici. Sramota je to do neba!

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

https://www.logicno.com/life-and-style/dobio-sam-mladan-poziv-za-armiju.html

Nakon ko zna koliko godina čuh pjesmu „Jesenje su kiše počele da liju, dobio sam mlađan poziv za armiju…“ Sjetih se vremena u kom sam i ja bio vojnik.

Tada su svi muški služili vojsku i odsluženje je bilo neka granica u životu koja je određivala mnogo toga. Recimo, smatralo se da treba prvo odslužiti vojsku pa se tek onda ženiti. Trebalo je prvo završiti školu, pa onda ići u vojsku. Vjerovalo se da mlad čovjek nakon vojske dodatno sazre.

Ja sam, inače, u sebi protiv vojske, protiv rata, ali opet svjestan sam i toga da se nekada ne može sam biti bez vojske, pogotovo ako je oni oko tebe imaju i kad imaju opasne namjere. Život me nekako uspio natjerati i da služim vojsku i još da nakon toga provedem neko vrijeme u vojničkim redovima. I dalje imam niz zamjerki na vojsku, ali sad bih se osvrnuo na neke pozitivne aspekte koje vojni rok ostavlja ljudima koji su, u moje vrijeme, davali godinu-dvije svog života ovoj obavezi.

Vojni rok je bio dio života koji je bio zajednički za cjelokupnu mušku populaciju i to je bila tema o kojoj su svi imali šta reći, o kojoj se uvijek moglo pričati tako da se nije moglo doći u situaciju da s nekime nemate o čemu razgovarati. Kad vas baš ništa drugo ne povezuje, tu su bile uspomene iz armije.

Armija je bila nova škola za sve. Jedno nepoznato iskustvo u kom su se svi učili novim pravilima i usputno međusobno upoznavali. Oni koji su dolazili iz visokih intelektualnih krugova, koji nikada do tada gotovo da nisu imali kontakta s polupismenim mladićima svoje generacije, odjednom bi spavali u krevetu kom mu je susjed neko ko gotovo da nije progovorio s čovjekom obrazovanijim od seoskog učitelja. Onaj intelektualac bi se čudio jednostavnosti svog susjeda, a ovaj širini intelektualčevog pogleda; oni bi na sasvim različit način iskazivali svoje misli, imali bi različite želje i polja zanimanja, ali bi upravo zato jedan drugoga obogaćivali, međusobno proširivali vidike. Jasnije bi vidjeli i jedan drugi svijet, pogledali na život i iz drugog ugla. Bolje bi se razumjeli, nekad čak i iskreno zbližili i zavoljeli, a nekada još jače shvatili razlike.

Vojska je za sve promjena i u načinu života, ritmu i odnosima među ljudima. Neki, koji su bili uvijek u centru pažnje, oko kojih se svijet vrtio, mamini i tatini sinovi, odjednom su postali samo prosječni, kao i svi ostali, i više je bilo nebitno ko su im roditelji, za sve su se morali izboriti svojim djelom, a ne porijeklom. Njima je obično vojska bila mučilište i ostajala im je u neugodnoj uspomeni. Neki su do vojske bili marginalizirani, nevažni, možda siromašni i čak zlostavljani, a sad su imali tretman kao da su isti kao i svi ostali. Hoće li biti i iznad prosjeka, zavisilo je samo od njih, a ne od njihovog jadnog porijekla. Njima je vojska bila jedno od najboljih razdoblja u životu. Oni koji su bili loše obučeni, sad su imali istu garderobu kao i svi ostali, a oni koji su se uvijek izdvajali dobrim oblačenjem, sad su bili samo prosječni.

Razne situacije dovode vojnike u prilike da se na nekim zadacima nađu s drugim vojnikom od kog očekuju veliku pomoć ili podršku, ili s onim od kog ne očekuju ništa dobro. Na nekoj noćnoj straži, na zajedničkom kopanju rova u kamenjaru, na boravku na kiši ili zimi ili ko zna gdje sve. Vojni rok je pun šansi na kojima se može provjeriti karakter ljudi. U ovim situacijama se uvjere kako ima onih koji su tako nesebični ili tako sebični, a često se desi da to bude suprotno od njihovih prethodnih očekivanja. Tako se nauče da budu oprezniji u donošenju olakih ocjena o ljudima, samo na temelju predrasuda ili instinkta.

U moje vrijeme su u armiju dolazili momci iz svih dijelova tadašnje Jugoslavije. Vod je bio kao jedna obitelj, spavali smo svi u jednoj spavaoni ili u nekoliko susjednih, ali po cijeli radni dan smo bili zajedno. Vidjeli bismo uživo i Makedonce, i Albance, i Slovence, i Crnogorce… Očigledno je bilo kako među svima ima i dobrih i loših ljudi, i obrazovanih i neobrazovanih, i lijepih i ružnih, a vlastito iskustvo je najbolje iskustvo. Nismo se više morali oslanjati na priče drugih o tome kakav je ko. Svi su muški, i oni koji nisu govorili jedan zajednički jezik, u tom ga periodu naučili i to im je omogućilo da se lakše sporazumiju, to im je obogatilo život. Znanja nikada ne može biti previše. I mi ostali smo naučili ponešto od jezika drugih – bar po nekoliko riječi mađarskog, albanskog, slovenačkog, makedonskog. Bar nekad u životu i toliko malo nam je dobro došlo.

Većina prijateljstava koja su nastala u armiji ostaju trajna i ne naruše ih ni najveća iskušenja. Tako su se rodila mnoga kumstva, brakovi između prijatelja iz vojske i sestre nekog drugara, zajednička ljetovanja, sastanci, poslovne veze.

U armiji i oni koji su navikli da sve bude po njihovom, da nikoga ne moraju slušati, shvate da može biti i drukčije i malo-pomalo naviknu se da postoji hijerarhija koja se mora poštovati. Shvate i da to ima i svoje dobre i loše strane, kao što je imalo i ono njihovo neslušanje nikoga. Disciplina kod njih stvori neke nove navike i novo razumijevanje u odnosima među ljudima.

Vojska je za mnoge bila i prava škola. Tamo su naučili biti vozači, pekari, mineri i tako dalje, i nakon odsluženja vojnog roka su od toga dobro živjeli. Recimo, pekar u mom selu nikad nije ni sanjao da će se time baviti cijeli ostatak života nakon vojske. Zanat je naučio kao vojnik i stvarno je bio pravi majstor svoga zanata. Pa evo, i ja ne bih mogao u srednjoj školi predavati i predmet Obrana i zaštita da nisam bio u Školi rezervnih oficira.

Sve u svemu, jedna dobra vojna organizacija ima i niz svojih dobrih odgojnih, obrazovnih i drugih strana. To je škola sa svojom jedinstvenom vrijednošću koja se jednostavno teško može nadomjestiti na druge načine. To je bilo veliko i važno iskustvo za svakog muškarca. Nažalost, mnoge armije svoju humanu i odgojnu funkciju svode na minimum i donose više štete nego koristi.