ZNAČAJNA I INTERESANTNA KNJIŽEVNA DELA

Mnoga knjizevna dela su inspirirala i rezisere da naprave film,zato smatram da bi trebalo da ih cuvamo od zaborava.

Pisite o knjizevnim delima u ovoj temi.

Valter

http://www.xxzmagazin.com/konstanta-antifasizma

Piše: Danilo Lučić
“Tamo, u tadašnjim dramatičnim okolnostima u Francuskoj, postajem komunista, opredeljujem se za akciju u predvečerje Drugog svetskog rata, doživljavajući sve očiglednije nadiranje fašizma kao izazov na koji nema drugog odgovora: moramo se tući. Nema više smisla da piskaram nekakve polurazumljive pesme, moram da se pokrenem”

Sudbino, posvećujem ti pustolovinu svojih prstiju!

K.P.

Jesen je 1972. godine i pred kabinetom Josipa Broza u Belom dvoru gorostasna figura Staneta Dolanca, poslednjeg demijurga SFRJ, države čija se dezintegracija već tada oseća kao leš u plitkom grobu, istupa pred mršavog i sitnog čoveka koji je već zagazio u svoju starost, umoran od ujdurme i besprizornosti koja se čini sa zemljom za koju je ratovao i koju je stvarao. Dolanc, visoki funkcioner Centralog komiteta SKJ, lutkar obuzet perfidnim zaplitanjem konaca oko Titovih ruku koje sve nerazboritije povlače poluge vlasti, dakle taj i takav Dolanc iskoračuje i izgovara nešto kao bilo bi zgodno da i ja prisustvujem tom razgovoru…

A pred kime on to izgovara? Pred ilegalcem koga je kraljevska policija između dva svetska rata redovno hapsila, vezivala za noge da visi naglavce i tukla po tabanima dok ne pomodre? Pred oficirom koji u krvničkoj januarskoj zimi planine Igman na minus 32 stepena gleda kako njegovim srećnijim saborcima mraz otkida ručne i nožne prste, a one manje srećne pretvara u led? Pred komandantom koji leta 1943. na Sutjesci stavlja svu svoju hrabrost, strategijski talenat i komandni integritet na najstroži test, svoju vojničku i partijsku karijeru (bez koje je već jednom ostao) na kocku, a glave svojih boraca u torbu i organizuje probijanje neprijateljskog obruča, bez odobrenja Vrhovnog štaba? Pred načelnikom Generalštaba JNA koji tokom Rezolucije Informbiroa provodi besane noći, puši preko četrdeset cigareta dnevno, dok piše renegatski odgovor razjarenom Staljinu, a istovremeno razmišlja gde da prebaci Generalštab i kako da rasporedi vojsku pred sovjetskim tenkovima? Taj kome je takva posesivna i nametljiva sugestija upućena odgovara onako kako je celog života odgovarao, otresito, lakonski, neustrašivo: „Ne, baš to bi bilo nezgodno!“

Ratni drugovi: Josip Broz i Koča Popović

Ratni drugovi: Josip Broz i Koča Popović

Photo: wikimedia.org/

* * *

Dana 20. oktobra ove godine navršiće se tačno četvrt veka od smrti Konstantina Koče Popovića, jednog od najvećih…

Oh, zar se zaista mora još jednom panegiričkom okoštalošću otvoriti neki bezlični uvod? Raskinimo s tim i umesto tih frazeoloških fanfara udubimo se u Kočin život i delo, da vidimo kako nam ono danas može pomoći.

Kada čitate Kočine političke stavove i misli kojima osvetljava suton ideoloških vračeva SFRJ, stiče se utisak da se dve sintagme javljaju upadljivo češće od drugih: boljševički dogmatizam i demokratska evolucija. U prvoj su oličene razrušene Kočine nade da će sa istom najviše partijsko rukovodstvo raskrstiti posle ‘48, pa posle pada Rankovića ‘66, ali nekoliko srdačnih rukovanja i klimoglava sa Hruščovim i Brežnjevim vratilo je sentimentalnog Tita u srdačni sovjetski zagrljaj. Rigidni jednopartijski monopolisti ni ne pomišljaju da promene svoju ideološku liniju; i u procesima čistke srpskih liberala i u gušenju hrvatskog MASPOK-a, koji istini za volju imaju drugačije ideološke predznake (liberalni spram nacionalističkog). Uskovido razrešenje ova dva procesa, bez ikakvih naknadnih promišljanja njihove simptomatike, predstavlja amputaciju potencijala ove druge Kočine sintagme, u kojoj on vidi, nadam se da nećemo mnogo pogrešiti ako kažemo, sledeću revolucionarnu fazu “realnog socijalizma”. Pošto se to, kao što znamo, nikad nije dogodilo, Koča odlučuje da se te 1972. zauvek oprosti od svog vrhovog komandanta. Zakoračivši u njegov kabinet sa neumoljivom odlukom da se povuče sa pozicije člana Predsedništva CK SKJ iskoračio je sa svih političkih funkcija i povukao se iz javnog i intelektualnog života. Nakon toga, sledi ona slavna anegdota iz 1973., o dolasku na proslavu tridesetogodišnjice bitke na Sutjesci bivšeg zapovednika Prve proleterske, u privatnom, rashodovanom Spačeku, koji kišovitu noć provodi u šatorima sa svojim bivšim saborcima, a ujutru odlazi pre fešte na kojoj je premijerno prikazana Bulajićeva “Sutjeska” u kojoj njega nema ni od korova.

Pre svega toga, srpski liberali podnose ostavke pred nadolazećom olujom čistki sa partijskog vrha. Koči je bilo jasno da će Marko Nikezić, Latinka Perović i Mirko Tepavac biti u političkom smislu obezglavljeni zbog pokušaja „da u okviru elastičnosti sistema s jedne strane menjaju te boljševičke navike, da smanjuju autokratsku birokratiju, da ne bude lična vlast mera svemu“1. U tome, čak i kad se ne slažu oko pojedinosti, imaju punu Kočinu podršku. Iz ugla ličnog morala i dostojanstva, povlačenje sa funkcije za njega nije imalo alternative:

Pristajanje na uslove koje diktira oligarhijski vrh značilo je prihvatanje najgoreg od svih mogućih poraza: odustajanje od uverenja, gaženje samog sebe. Jer, vi više nemate šta da kažete: samo je jedna (njegova) ocena „ispravna“. Očekuju se i prihvataju jedino pokorovanja.2

U Ujedinjenim nacijama: Koča Popović, šef diplomatije SFRJ

U Ujedinjenim nacijama: Koča Popović, šef diplomatije SFRJ

Photo: wikimedia.org/

On se takođe i tiho bunio protiv ceremonijalnosti i odsustva bilo kakve realne političke moći državnih funkcija na koje je kalkulantski postavljan. Najpre kao potpredsednik SFRJ, doveden tu verovatno da amortizuje potencijalno nezadovoljstvo srpskog partijskog rukovodstva zbog uklanjanja Rankovića, a zatim i kao član predsedništva CK SKJ. Međutim, nade u konačno otpočinjanje sa demokratskom evolucijom državnog i partijskog ustrojstva Koču još uvek nisu napuštale tokom famoznog Brionskog plenuma u leto 1966. On nije žalio Rankovića političara, za koga je smatrao da je „požrtvovani praktičar, a ne mislilac ili vizionar“ i „više sprovodnik i saučesnik nego kreator politike koja nije izbegavala ni surovost“3. Ali može se reći da jeste žalio Rankovića čoveka na čijem slučaju su se pokazala „ritualna, bezobzirna anatemisanja politički već osuđenog čoveka koji je, povrh svega, bio i fizički slomljen“4. Međutim, uprkos ovoj saosećajnosti, on hoće da vidi u ovom svrgavanju moćnog i autokratskog Rankovića mogućnost za konačni obračun sa dogmatikom centralizma i političko-državnom organizacijom koja sve više počinje da se temelji na jalovom birokratizmu.

Pre nego što je skrajnut na ove protokolarne položaje, Koča je bio na poziciji koja mu je omogućavala da pokaže najšire potencijale svog političkog i diplomatskog talenta. Sa mesta načelnika Generalštaba JNA, on dolazi na mesto državnog sekretara za inostrane poslove i pred taj se transfer u pojedinim političkim krugovima stavlja zabrinuto, verovatno i zavidno, pitanje “zar baš prvi oficir treba da postane i prvi diplomata?”5 Možda je partijsko rukovodstvo zaista želelo da pred svet isturi lepo lice francuskog đaka, predratnog nadrealiste, ratne legende, retorički spretnog poliglote… Međutim, iako odan komunista koji ne luta van direktiva, takođe je znao da bude i kočoperni, samoinicijativni intelektualac, kome je sam Tito na sastancima umeo da dobaci: “Dosta više tog tvog filozofiranja!” Kako god da je do toga došlo, tek sekretarijat spoljnih poslova, u periodu dok je bio na njegovom čelu (1953 – 1965), u potpunosti je transformisan, sa u praksi dokazanim načelima i principima koji će neretko Jugoslaviju vaditi iz problema. U spoljnim poslovima je pokazivao neverovatnu promućurnost, strpljivost za svaki vid psiholoških igara, elegantni i šarmantni sarkazam6, ali i čvrstinu i nepopustljivost pred političkim pritiscima, sovjetskim najčešće. Pokret nesvrstanih je možda najveće diplomatsko postignuće, Titove Jugoslavije uopšte. Koča je imao običaj da kaže da ako je on zaslužan za donošenje odluke o probijanju neprijateljskog obruča na Sutjesci, za efektnu realizaciju te odluke zaslužan je Danilo Lekić. Po toj analogiji reći ćemo – ako je Tito zaslužan za ideju o stvaranju pokreta nesvrstanih, za njeno ostvarenje zaslužne su Kočine diplomatske virtuoznosti.

Jubilej bitke: Mijalko Todorović, Koča Popović, Slobodan Penezić, Sutjeska, 1958

Jubilej bitke: Mijalko Todorović, Koča Popović, Slobodan Penezić, Sutjeska, 1958

Photo: Stevan Kragujević

Izvesno je da je diplomatski trening Koča sticao i dok je bio na čelu Generalštaba JNA, i to baš tokom Rezolucije Informbiroa. Posle rata, trebalo je brzo i funkcionalno organizovati celu narodnu vojsku, koja je, uzevši u obzir da je mlada i u kontinuiranim tenzijama i u posleratnom periodu (“Tršćanska kriza”), u izvesnom smislu i dalje bila amorfna i, što je podjednako strašno, slabo naoružana. U oktobru 1951, putujući incognito u navodnu posetu svom prijatelju Vladimiru Popoviću, tadašnjem ambasadoru Jugoslavije u SAD, Koča stiže u Vašington sa zadatkom da od Amerikanaca obezbedi pomoć u naoružanju, koja je možda jedina šansa za odbranu države od sve izvesnije sovjetske invazije. Tokom teških pregovora, svi, od šefa kontraobaveštajne službe SAD, preko direktora CIA, do generala iz Pentagona, žele da iskamče vitalne vojne informacije o JNA, kao i o situaciji na terenu. Te podatke Koča ni za živu glavu ne sme, niti ima i najmanju nameru, da oda. Dakle, treba tako vešto balansirati u pregovorima da Amerikanci ne dobiju ništa, a da daju naoružanje. Na kraju, naš prvi oficir se u zemlju vraća sa potpisanim Paktom o vojnoj pomoći SAD-a Jugoslaviji, koja podrazumeva slanje mlaznih lovaca, radara, helikoptera i tenkova u vrednosti od današnjih 50-tak milijardi dolara, što će konsekventno SFRJ postaviti na mesto četvrte vojne sile u Evropi.7 Praktično, Ameri su dali sve što su imali, osim atomske bombe, ističe Dušan Čkrebić.

Tokom samog rata, vojnička sudbina je po pravilu Koču bacala uvek tamo gde su se lomili ishodi ratovanja. Pred samu propast Užičke republike, Tito daje zadatak Koči da organizuje odbranu grada, što on usled malobrojnosti ljudstva i nikakvog naoružanja ne uspeva. Komandovao je partizanskim jedinicama tokom surovog Igmanskog marša. Sumanutom samouverenošću i riskantnom samoinicijativnošću, donosi pravovremenu odluku o probijaju neprijateljskog obruča na Sutjesci, čime je sudbina partizanskog pokreta otpora, uz nesamerljive gubitke8, spašena od propasti. Organizuje oslobađanje Livna, koje je dobilo svoje mesto u jugoslovenskim vojnim udžbenicima. Znalački raspored i manevrisanje 1. proleterskog korpusa pod komandom Koče Popovića dominiraju u osujećivanju vazdušnog desanta na Drvar u akciji “Konjički skok”. Odredi koji su pod njegovom komandom oslobađaju Zagreb. Rat završava kao general-lajtnant. Postaje živa legenda.

Ako pojednostavimo stvar do određene granice, kao vojni komandant Koča Popović je imao dva glavna načela ratovanja. Prvo je da nikada nije vršio napade ako nije siguran u uspeh i ako nije odlično pripremljen (ovo načelo rasvetljava prirodu njegove neme povučenosti i odbijanja da se meša ili komentariše društveno-političke prilike u poznoj SFRJ). Drugo je da nikada nije dozvoljavao da se uludo troše životi boraca. U njegovoj zaostavštini nađen je ovakav zapis: “Borci ginu za ideale ili po naređenju! I u jednom i u drugom slučaju imperativ komandanata je da čuvaju njihove glave.” Međutim, takođe je znao i da kočoperno oponira Vrhovnom štabu, da oštro kritikuje druge oficire, ali i da beskompromisno spočitava sebi propuste i greške.

Photo: wikimedia.org/

Pre nego što će ’37 krenuti u Španski građanski rat, Koča ima diplomu filozofije sa Sorbone i član je pariškog nadrealističkog kruga. Aktivno piše polemičke članke o društveno-političkim zbivanjima, prevodi sa francuskog (koji je naučio pre srpskog) i u svakom smislu je proaktivni subjekat umetničke i književne scene. Prva polovina tridesetih godina stoga je u intelektualnom smislu formativna za Koču Popovića. Svoju levičarsku inicijaciju prolazi u zapadnjačkoj kulturnoj sferi, gde mu je studijski kurikulum prepun mislilaca i ideja proteranih sa sovjetskog Istoka, gde su iskustvo i duhovne tekovine francuske revolucije apstraktni i nepoznati pojmovi.9 Stoga možemo reći da je njegov levičarski odgoj ideološki širok, a njegova revolucionarna potreba nadrealistički razbarušena.

I kada u tom periodu napada Crnjanskog, i kada napada Krležu tokom famoznog sukoba na književnoj levici, on im lucidnošću argumenata i dovitljivim miniranjem stavova u potpunosti parira. Za Crnjanskog, koji često preko svog časopisa Ideje propagira stavove poput “bogataška deca (…) nekažnjeno se u nas igraju ‘komunista’”, pa bolduje svoju posprdnu kovanicu komsalonac, Koča u tekstu Opšte lice ili karanfil bez pardona piše da je “ideolog našeg fašizma” i “neoriginalni presađivač inostranih fašističkih parola”10 a na osnovu sadržaja članaka koji (pro)pušta uređivačka politika Ideja. Kada na podsticaj Radovana Zogovića nastupa sa antikrležijanske pozicije, piše duhovit i eksplozivni, analitički esej Ratni ciljevi Dijalektičkog antibarbarusa. I na ovom mestu, bez ikakvog zazora i lažnog pijeteta, tvrdi da “lavina reči kojom, danas i ovde, Krleža obasipa neuki i ostali narod, nije ništa drugo, zaista, do gomila lažljivih, tandrčućih praznina i šupljih reči”11. Pritom, treba primetiti da u svakom od ovih napada/odbrana, koji su potkačili Isidoru Sekulić, Stanislava Vinavera i druge viđenije pisce, on džentlmenski po strani ostavlja njihove visoke književno-umetničke domete. Pored ovih polemičkih eseja, filmskih kritika, nadrealističkih pesama i pripovedaka, literarni masiv Koče Popovića nesumnjivo predstavlja Nacrt za jednu fenomenologiju iracionalnog, koji je u saradnji sa Markom Ristićem objavio 1931. godine, i koji je trebalo da bude štampan i predstavljen u Francuskoj. Ovaj filozoski traktat književna teoretičarka Biljana Andonovska smatra karakterističnim „za širu konglomeraciju idejno-filozofskih strujanja u Evropi s kojima je nadrealistička poetika mogla stupiti u relevantan i (ne)očekivan dijalog.“12

Photo: http://casopis.prosvjeta.net
Jedno od teorijskih čvorišta ovog filozofskog traktata jeste koncept paranojačkog delirijuma interpretacije kao specifičnog analitičkog aparata koji je “subverzivan mehanizam kojim se aktivno služi podsvesti, da bi, svojom sopstvenom snagom unela jednu korenitu zabunu u konstrukcije svesti i u odnose tih konstrukcija sa savešću”13. Po sudu priređivača Gojka Tešića ovo delo se po značaju nalazi u samom vrhu srpskog nadrealizma i ističe da njegov značaj nije samo programski, nego i konkretnije uvođenje marksističke misli u dotadašnji filozofski diskurs, kao i adekvatna posvećenost naučnim dometima (teorija relativiteta, psihoanaliza itd.).

Istini za volju, Koča kao da posprdno anulira svoj književno-filozofski angažman kada osvetljava atmosferu u kojoj kreće za Španiju: “Tamo, u tadašnjim dramatičnim okolnostima u Francuskoj, postajem komunista, opredeljujem se za akciju u predvečerje drugog svetskog rata, doživljavajući sve očiglednije nadiranje fašizma kao izazov na koji nema drugog odgovara: moramo se tući. (…) Nema više smisla da piskaram nekakve polurazumljive pesme, moram da se pokrenem.”14Pa ipak, daću sebi za pravo da samo na ovom mestu pozovem da se ne veruje rečima Koče Popovića. Jer onaj koji izjavi kako “poezija nije samo akt inspiracije, već isto toliko i akt opredeljenja”15, i od tog svog opredeljenja nikada ne odustane, i kada u nadrealizmu galami, i u ratu strada, i u miru ćuti, nikad iskreno ne odbacuje svoje pesme.

Dakle, danas, kada je stanje duha savremenog sveta opasno analizirati gubeći iz vida događaje iz Šarlotsvila, kada evropske granice liče na logoraške zidove opasane bodljikavim žicama, kada lepenizam osvaja 34 odsto glasova na predsedničkim izborima, kada se, jednoj za drugom, državama stežu davilice od kreditnih dugovanja, ko je dovoljno slep da ne vidi pomaljanje ružne, korporativne glave fašizma? Zatim, sa koje tačno pozicije i s kojom alternativom na umu kritikujemo pošast neoliberalizma i globalne razmere društveno-političkih mutacija koje ona izaziva, ako ne sa nekakve levičarske pozicije, koja dobronamerno konsultuje marksizam? Tu je, na koncu svega, to nasleđe Konstantina Popovića, buržujskog potomka koji je postao nadrealista, pa ratnik, pa državnik, pa ozlojeđeni, nemi vinovnik (okrivljujući ga, reći će neki i saučesnik) pervertacije ideala kojima je na raspolaganje stavio sve svoje fizičke, intelektualne i duhovne kapacitete. Četvrt veka nakon njegove smrti, dobronamernima je lako da uvide specifičnu, humanističku ideološku nijansu na kojoj Koča stoji između staljinističke dogmatizacije i evolutivne demokratizacije, između integriteta i slobodoumnosti intelektualaca i odanosti „vojnika revolucije“. I kao da sa te svoje izopšteničke, inokosne pozicije poručuje – skrajnuće je bilo fatalno, ali kurs je bio dobar.

***

1 Iz intervjua sa Dušanom Čkrebićem u nedeljniku „Vreme“: http://www.vreme.com/cms/view.php?id=1055287

2 Nenadović, Aleksandar (1989). Razgovori sa Kočom. Zagreb: Globus: 156.

3 Ibid. 142.

4 Ibid. 146.

5 Čkrebić, Dušan (2012). Koča Popović – duboka ljudska tajna. Beograd: Službeni glasnik: 180.

6 Na Kenedijevo pitanje: „Da li vi, kao komunista i marksista, imate rešenje za sva pitanja?“, Koča odgovara: „Kao i vi – kao katolik!“ Austrijskom ambasadoru pri UN kome su prilike u posleratnoj Jugoslaviji bile nepoznanica na pitanje „Da li u Jugoslaviji postoji opasnost od pobede komunista?“, odgovara „Nema, na vlasti su.“ Kada ga Čerčil u Londonu dočekuje u krevetu u spavaćoj sobi sa flašom viskija u ruci i jednim jedinim pitanjem: „Koliko Rusi imaju atomskih bombi?“, Koča, verovatno smrznuvši taj viski u Čerčilu, replicira: „Jednu više nego što vi mislite!“

7 Čkrebić, Dušan (2012). Koča Popović – duboka ljudska tajna. Beograd: Službeni glasnik: 180.

8 Većina partizanskih divizija imala je gubitke u ljudstvu od preko 30%, a 7. divizija je izgubila čak 52.96% boraca. (Izvor: https://sh.wikipedia.org/wiki/Bitka_na_Sutjesci)

9 Koča u poznim godina često pominje da ga je na unutrašnjem, ličnom planu, od boljševičkog dogmatizma spaslo upravo to što je nadrealista.

10 Popović, Koča (1985). Nadrealizam & Postnadrealizam. priredio Gojko Tešić. Beograd: Prosveta: 104 i 106.

11 IIbid: 146.

12 Andonovska, Biljana. Ko je Koča srpskog nadrealizma. http://www.republika.co.rs/556-557/22.html

13 Popović, Koča (1985). Nacrt za jednu fenomenologiju iracionalnog. priredio Gojko Tešić. Beograd: Prosveta: 38.

14 Nenadović, Aleksandar (1989). Razgovori sa Kočom. Zagreb: Globus: 13.

15 Popović, Koča (1985). Nadrealizam & Postnadrealizam. priredio Gojko Tešić. Beograd: Prosveta: 129.

*Tekst prenosimo sa sajta časopisa "Prosvjeta"

http://www.xxzmagazin.com/film-o-spomenicima-bivse-jugoslavije-u-europskom-parlamentu

Prenosi: XXZ magazin
Film "Neželjena baština" Irene Škorić govori o sudbini iznimno vrijednih spomenika posvećenih antifašističkoj borbi u Drugom svjetskom ratu kojih je, u razdoblju od 1945. do 1990. izgrađeno na tisuće po cijeloj bivšoj Jugoslaviji, a u Hrvatskoj ih je od devedesetih godina srušena i devastirana polovica, njih oko tri tisuće

Photo: Artizana film
Dugometražni dokumentarni film "Neželjena baština" redateljice i scenaristice Irene Škorić bit će, na poziv Europskog parlamenta, prikazan 5. prosinca u glavnoj zgradi u kojoj zasjedaju europski zastupnici u Bruxellesu, kao prvi hrvatski film kojemu je pripala ta čast, priopćio je Hrvatski audiovizualni centar (HAVC), a prenosi Hina.

Poziv za projekciju uputio je član Europskog parlamenta Josep-Maria Terricabras, dopredsjednik European Free Alliance/Group of the Greens u EP, a osobno će joj nazočiti redateljica Škorić, koja će predstaviti film, nakon kojega slijedi i debata o jačanju nacionalizma na prostoru Balkana.

Film "Neželjena baština" Irene Škorić govori o sudbini iznimno vrijednih spomenika posvećenih antifašističkoj borbi u Drugom svjetskom ratu kojih je, u razdoblju od 1945. do 1990. izgrađeno na tisuće po cijeloj bivšoj Jugoslaviji, a u Hrvatskoj ih je od devedesetih godina srušena i devastirana polovica, njih oko tri tisuće. Ti su spomenici bili, posebno neki vrlo visoke umjetničke vrijednosti, dio afirmacije antifašizma kroz obrazovni proces, političke skupove i turističke projekte.

O srušenim spomenicima vrhunskih umjetnika film Irene Škorić priča u konktekstu promijenjenih društvenih vrijednosti i novih političkih okolnosti koje su međunarodno priznata umjetnička djela učinila nepoželjnima i metom vandalskih rušilačkih napada.

Slikom i govorom svjedoka, eksperata, umjetnika i političara, pa i onih koji su građu spomenika prodavali kao sekundarnu sirovinu, film govori o sudbini umjetničkih djela pretvorenih u otpad, ali i o društvu koje se odreklo svoje povijesti i vrijedne umjetnosti.

Snimanje filma, koji je nastao u produkciji Artizana filma, potrajalo je nekoliko godina, a za kamerom su se izmjenjivali Branko Cahun, Darko Krakar i Robert Krivec. Montažer je Silvije Magdić a skladatelj Ivo Josipović.

Photo: Zagrebdox.net

Svjetsku premijeru "Neželjena baština" imala je na međunarodnom Sarajevo film festivalu 2016., a hrvatsku ove godine na ZagrebDoxu.

Film je dosad osvojio nagradu za najbolji dokumentarni film na 6. Balkan New Film Festivalu BaNeFF u Stockholmu, Nagradu za najbolji dokumentarni film na Ischia film festivalu u Italiji, posebno priznanje na Accolade global film festivalu u San Diegu, Nagradu za najbolju fotografiju na San Gio' Verona video festivalu u Veroni, Nagradu publike na Forteca International Film Festivalu u Perastu i Zlatnu nagradu za Najbolji film u kategoriji povijesne i arheološke tematike na WorldFestu u Houstonu.

"Neželjena baština" se ovog tjedna prikazuje se u Cannesu u službenoj konkurenciji međunarodnog festivala Mediterranean Film Festival Cannes, te na otvaranju sisačke Fibule, festivala dokumentarnog filma.

http://www.xxzmagazin.com/antifasist-sam-i-jedan-od-mnogih-koji-su-branili-hrvatsku

Antifašist sam i jedan od mnogih koji su branili Hrvatsku
Piše: Tomo Egredžija
Na Facebook stranici “Dosta je, ja se vas ne bojim” okupljaju se veterani Domovinskog rata koji se sa antifašističkih pozicija opiru rastućem ustaštvu i fašizaciji Hrvatske. Jedan od njih se obratio otvorenim pismom hrvatskoj javnosti, pokušavajući da pokaže da nisu branitelji samo oni koji se okupljaju pod šatorima, braneći svoje vlastite interese

Veteran Domovinskog rata i antifašista: Tomo Egredžija

Veteran Domovinskog rata i antifašista: Tomo Egredžija

Photo: Facebook
Bio sam pripadnik Specijalne policije i 1. gardijske brigade Tigrovi. Proveo sam 1901 dan u borbenom sektoru. Ranjen sam u Oluji. Odlikovan sam Redom Nikole Šubića Zrinskog i Redom Hrvatskog Trolista. Nositelj sam Spomenice domovinske zahvalnosti i Spomenice domovinskog rata. Dobio sam Spomen plaketu Vukovar ’91, iako je nisam zaslužio jer se nisam borio u Vukovaru već u Iloku. Dobio sam još hrpu pohvalnica, zahvalnica, čak i pištolj, ali mi je ipak najdraže priznanje od srpske starice iz Okučanskog Benkovca tijekom akcije Bljesak kada mi je rekla da sam najbolji vojnik koji je došao u njeno selo. U početku se bojala da ćemo je ubiti.

Sudionik sam Domovinskog rata od 11. ožujka 1991. godine pa sve do njegovog kraja. Borio sam se na ratištima od Iloka do Prevlake. Sudjelovao sam u akcijama Maslenica, Medački Džep, Bljesak i Oluja.

Ja nisam ni ustaša ni fašist. Antifašist sam i tek sam jedan od mnogih koji su branili Hrvatsku. Na ovaj moj istup ponukalo me sve ovo što se dešava u mojoj zemlji za koju sam se borio, a sad sam doživio da se sve te vrijednosti bacaju u blato. Uporno se bivši branitelji nastoje prikazati kao ustaše, nacionalisti, fašisti, a sve zahvaljujući braniteljskim udrugama kojima se ne zna ni broj te nekim bolesnim ambicijama čelnika tih braniteljskih udruga koji kroz njihovo djelovanje nastoje ostvariti svoje osobne interese. Nije njima stalo do digniteta Domovinskog rata i dostojanstva branitelja.

Pitam se kako je moguće da po našim gradovima marširaju ljudi koji otvoreno podržavaju fašizam i ustaški pokret? Oni su danas cijenjeni građani, biskupi ih blagoslivljaju i podržavaju kao jedine prave branitelje. Veliča se NDH, revitaliziraju se ustaški zločini, iskrivljuje povijest. Ljudska prava, zagarantirana Ustavom, na poštuju se već se gaze. O slobodi medija da i ne govorim. Gospodarski kriminal se ne sankcionira. ‘Branitelji’ prijete svojim sugrađanima dok vlast s odobravanjem gleda na sve to. Nekažnjeno se dižu spomen ploče s ustaškim pozdravom, prijeti se veteranima koji ne misle kao oni, a najveći poticaj dolazi od HDZ-a i Crkve.

Najdraže priznanje

Od svih odlikovanja i spomenica koje sam dobio, meni je najdraže priznanje jedne srpske starice iz Okučanskog Benkovca tijekom akcije Bljesak. Rekla mi je da sam najbolji vojnik koji je došao u njezino selo. Cijelu je noć stajala ispred kuće. Bojala se da ćemo ju ubiti ako uđe u kuću. Ujutro kad više nije mogla izdržati, na naš je nagovor je ušla unutra i kolega joj je napravio napitak sa C vitaminom. Baka se uplašila da ju želimo otrovati i uplašeno me pogledala. Pitala me hoću li ja prije nje probati taj napitak. Naravno da sam joj ispunio želju i onda je i ona popila.

Nadao sam se i želio da ćemo mi, hrvatski branitelji, dignuti svoj glas na nepravde u društvu i da ćemo i nakon rata braniti slabije

Zbog takvih trenutaka kada me je srpska starica pohvalila isplati se živjeti. Riječi te starice su bile iskrene i iz srca i zato mi je taj trenutak toliko važan. Slično sam doživio još jedanput prilikom pretresa terena poslije Oluje i smatram se sretnikom zbog toga.

Mislio sam da će poslije rata takve geste biti nešto najnormalnije. Mislio sam da moji sugrađani i suborci koji ne misle isto kao ovi bukači-branitelji, neće 2017. godine živjeti u strahu i dobro vagati svaku svoju riječ zbog svojih bivših suboraca. Sad kad je rat odavno završio, a mi, umjesto da živimo u Hrvatskoj o kojoj smo sanjali na bojištima i za koju smo bili spremni dati život, opet vodimo bitku za preživljavanje. Od obećane male Švicarske, mi smo postali siromašna, neperspektivna zemlja iz koje bježe svi koji mogu.

Nažalost, to većinu braniteljskih udruga ne zanima. Ne zanimaju njih veterani koji nemaju nikakva primanja, veterani koji nemaju posla, veterani koji nisu članovi nijedne braniteljske udruge pa im nisu u vidokrugu. Ne zanimaju njih niti njihovi sugrađani koji kopaju po kontejnerima za smeće. Njih zanima samo postotak. Bore se da neka mjesta (Vukovar, Udbina) dobiju status mjesta od posebnog pijeteta, a ne bore se da ta mjesta postanu mjesta prosperiteta.

Nadao sam se i želio da ćemo mi, hrvatski branitelji, dignuti svoj glas na nepravde u društvu i da ćemo i nakon rata braniti slabije. Da ćemo podržati radnike u njihovoj borbi za njihova prava i da ćemo svi zajedno graditi jednu lijepu i modernu, naprednu građansku Hrvatsku.

Mesto gde se Egredžija borio: Ilok, danas

Mesto gde se Egredžija borio: Ilok, danas

Photo: ilok.hr

Nažalost, to onima koji dižu šatore, spomen ploče s ustaškim pozdravom, veličaju jednu propalu zločinačku tvorevinu to nikad neće biti važno. Sada imaju dobro zaleđe i u novoj vladi i u Crkvi tako da ne znam gdje će to ludilo više stati. Znam da ima veterana koji dijele ove moje stavove, ali isto znam i da su uplašeni za sebe i svoje obitelji. To su oni veterani koji dijele sudbinu svojih sugrađana – rade i šute da bi preživjeli.

Ja ne mogu više šutjeti i zato putem ove Facebook stranice ‘Dosta je, ja se vas ne bojim’ želim progovoriti.

Želim da me puno ljudi čuje koji misle kao i ja. Siguran sam da puno veterana domovinskog rata može ispričati priču sličnu mojoj. Zato ih pozivam da se jave, da javno iznesu svoje stavove.

Nemojmo šutjeti i dopustiti šačici „glasnih“ da zgaze sve za što smo se u ratu časno borili. Dosta je bilo!

http://www.xxzmagazin.com/zasto-ostajem-u-hrvatskoj

Zašto ostajem u Hrvatskoj
Piše: Neda Janovski
Ostati ću i zbog moje mame koja je na današnjem Dinamovom stadionu početkom Drugog svjetskog rata, među prvima stala uz svoje gimnazijske kolege koje su ustaše odvajali samo zato jer su Srbi ili Židovi

Ovih dana sve češće čitam statuse ljudi koji se spremaju otići iz Hrvatske. Ja ću, naprotiv, ostati. Ostati ću upravo zbog onih koji sanjaju ponoviti Jasenovac i Staru Gradišku. Zbog tih obučenih u crno koji misle da je došlo njihovo vrijeme u kojem će likvidirati sve one koji misle različito.

Ostati ću zbog svih onih mladih ljudi koji su se na Trgu Republike suprotstavili šačici ljudi običenih u crno. Zbog svih onih mladih ljudi koji pale Trnjanske kresove i pjevaju Ay Carmela. Zbog svih onih mladih ljudi koji su se u Hrvatsku vratili sa prestižnih fakulteta. A mogli su ostati i živjeti bolje.

Ostati ću zbog svih onih mladih koji protestiraju na ulici. Zbog svih onih mladih koji su svoj aktivizam pretočili u borbu kroz političko djelovanje od mjesnih odbora do skupština.

Ostati ću i zbog moje mame koja je na današnjem Dinamovom stadionu početkom Drugog svjetskog rata, među prvima stala uz svoje gimnazijske kolege koje su ustaše odvajali samo zato jer su Srbi ili Židovi.

Ostati ću i zbog mnogih mojih prijatelja koji su 1991. otišli u rat, a neki se nisu vratili. Ostati ću i zbog svih onih cura i dečki na frontu koje sam upoznala noseći im potrepštine za život.

Ostati ću i zbog umrlih očiju mladog doktora koji je na frontu operirao ranjene branitelje, tri dana bez stanke. Ostati ću i zbog svih prognanih i raseljenih. Ostati ću zbog svih koji su danas obespravljeni samo zato jer su različiti.

Ostati ću i zbog mog sina koji ostaje i bori se. Bori se zajedno sa svojim prijateljima za bolje i pravednije društvo, za građansku Hrvatsku. U takve mlade imam vjeru i zbog takvih mladih ostajem.

I boriti ću se i dalje!

*Prenosimo sa prijateljskog portala Radio Gornji Grad