STA SAM VAM REKAO!

http://www.dnevno.hr/magazin/zanimljivosti/prvi-covjek-mercedesa-izbjeglice-ce-biti-pokretac-novog-njemackog-gospodarskog-cuda-832641



Procitajte,razmislite i zakljucite sami.

Jos jedna potvrda kapitalistickog ("demokratskog") sistema.

Zabole njih sta ce biti sa gradjanima ("mestanima= domorodcima").

Bitno je da se "RUBALJ" = DOLAR = EVRO okrece.

Sta ce se desiti sa gradjanima,to nije "njihovo pivo".

Niko se niti ne pita dali je sva ova situacija zbog nebrige (sistema) za gradjaninom,bas  takva kakva je.

Jer je nemoguce da demokratski sistem moze za nesto biti kriv.

Uvek su svi drugi sistemi (poneki i jesu) krivi za sve sto se danas dogadja.

Znaci.:" Nista nebrinite,dobro biti nece".

Ako se vi sami (gradjani) ne brinete o sebi, zasto bi se neko drugi o vama brinuo.

" Ko je to video"....

Razmislite malo o tome.

A i o svemu sto je predhodilo ovoj situaciji.

Dobra analiza svega,moze puno jasnoci da doprinese.

"Neka je moc (inteligencije)  sa vama".


Valter

http://www.kurir.rs/zabava/zena/poucna-prica-koja-je-zapalila-internet-ovo-je-razlika-izmedu-obicnih-gradana-i-ljudi-na-vlasti-clanak-2157589


POUČNA PRIČA KOJA JE ZAPALILA INTERNET: Ovo je razlika između običnih građana i ljudi na vlasti!


Priča koja kruži internetom na najbolji način će vam pokazati razliku između običnih ljudi i ljudi na pozicijama.

"Jednog dana jedan cvećar je došao u frizerski salon da se ošiša. Kada je došao red da plati, frizer mu je rekao: "Neću ti uzeti novac, ove nedelje radim iz hobija."

Cvećar mu se zahvalio i otišao. Sledećeg jutra, kada je frizer došao u svoj salon, ispred vrata je našao zahvalnicu i petnaest ruža.

Drugog dana, u radnju mu je ušao pekar i kada je trebalo da plati, frizer mu je rekao: "Neću ti uzeti novac, ove nedelje radim iz hobija".

Pekar je iz salona otišao presrećan. Ujutro, kada je frizer stigao na posao, na pragu je našao petnaest ukusnih krofni.

Treći dan, došao je senator. Kada je hteo da plati, frizer je i njemu rekao: "Neću ti uzeti novac, ove nedelje radim iz hobija."

Senator je sa oduševljenjem napustio salon. Kada je ujutro stigao na posao, frizer je ispred svog salona zatekao petnaest senatora, deset zamenika, gradonačelnika, njegovu suprugu i šestoro dece, nekoliko ministara i svi su čekali besplatno šišanje. Ovo je razlika izmedu "običnih" građana i ljudi na vlasti."

Pratite KURIR na VIBERU: http://chats.viber.com/kurir

Autor: EPK,Foto: Profimedia

Svima onima koji prate dogadjaje u svetu (i onima koji hoce da "vide") se polako jasno formira zakljucak svih dogadjaja.

Nije potrebno biti vidovit i shvatiti ko sve ove "supice i "proleca" (naravno uz "kratkovide" simpatizere) iz cele Evrope rezira i sprovodi.

Ostaje nam jedino da dokazemo da smo drugaciji od "kratkovidih" u ponasanju i idejama.


"SAMO ZAJEDNO SMO JACI".

Ko shvati shvati,ostali su i dalje "kratkovidi" i pored svih LED "zarulja" koje su "upaljene".

To nam dokazuje da samo "paljenjesvetla" nije dovoljno za uspeh i napredak.

Napredak se moze jedino (posebno danas) postici u zajednistvu.

Koje ce to zajednistvo biti odlucujemo svi mi.

Jer nivo inteligencije vodi ljude napred ili nazad.

Vi sad zakljucite i sami koji nivo inteligencije posedujete.



Valter

www.vice.com/rs/article/kzpvzx/smrt-jugoslavije-pocela-je-ubistvom-brane-milinovica-devetog-marta-1991-godine

Smrt Jugoslavije počela je ubistvom Brane Milinovića devetog marta 1991. godine
Život naglo postane nasilna i tragična stvar. Koja se okonča u sedamnaestoj godini. Na trotoaru. Metkom.

Svaku generaciju obeleži neki događaj koji stoji u svesti, podsvesti ili čemu god, svih onih koji su njeni „pripadnici“ - atentat na Đinđića, koncert Prodidžija u sred sankcija, prvi Egzit, bombardovanje - da se setim samo onih novijih, iz poslednjih dvadesetak godina. Moju generaciju obeležio je rat u Jugoslaviji koji je počeo u leto 1991. godine, i posle koga više ništa nije bilo isto, a rekao bih ni dobro. Ne samo nama, nego i svima koji su stigli iza nas, kao i onima koji su već bili tu.

U toj generaciji ima nas desetak koje je zauvek, pre leta te ogavne 91', kamiona i tenkova koji bukte u plamenovima na tada novim i uglađenim autoputevima Slovenije, obeležila jedna nasilna smrt, čija tamna senka eksplicitno iskoči svakog 9. marta da nam pomuti taj dan. Kakav god nam on bio u toj nekoj godini.

Nas desetak i dalje nosi u sebi ružan ožiljak - podsetnik na to kako smo izgubili naivnost i nevinost u samo jednom popodnevu, jednom pucnju, jednom samrtnom ropcu na trotoaru koji je trajao nekoliko minuta i okončao se izdahom na beogradskom asfaltu uprljanom krvlju, blatom, nekakvom vodurinom, garom i tragovima hiljada cipela, zaogrnut u dim i suzavac.

Ima nas desetak, kažem, u toj mojoj zbunjenoj generaciji koju je sistem prethodno zdušno i, čini mi se, čak iskreno uljuljkivao u neka uvrnuta utopistička verovanja. Od rođenja tamo negde kraja šezdesetih, početka sedamdesetih, ta verovanje usađivana su nam kroz školu, vaspitanje, filmove, čitav socijalni kontekst - život lep, stabilan, korektan, predvidiv i lako ostvariv, novac nije važan i meri samo kakav je ko čovek, bla, bla... Nas desetak, ponavljam, i dalje ne zaboravlja strašnu spoznaju da tako, u samo tom jednom danu, život naglo postane nasilna i tragična stvar. Koja se okonča u sedamnaestoj godini. Na trotoaru. Metkom.
Dzoni, autor i Brana, NBG, avgust 1990. Foto: privatna arhiva Nikole Senića

Ne srećem više većinu od te desetine, osim N. i dve M., pa ni sa njima ne pričam o tome, čak ni tog svakog devetog marta. Mi se razumemo u ćutnji o ličnim traumama, i ne pominjemo ih. Češće hoću da se sa nekim poznanicima sa kojima ne delim nikakvu uspomenu na 9. mart ispričam o onome čega se sećam. O tom jednom Iskustvu, o toj nekoj, kako vreme prolazi, sve setnijoj uspomeni. O sopstvenoj oduzetoj mladosti ogrubeloj u toploj prolećnoj večeri dok je spiker „Dnevnika“ profesionalno hladno čitao ime dečaka koji je tog dana poginuo u demonstracijama u centru Beograda.

Branivoja Brane Milinovića.

Smrt Jugoslavije počela je njegovom smrću. U Ulici Kneza Miloša, na tom umazanom i zauvek oskrnavljenom trotoaru.

Brane se sećam u nekoliko slika u kojima se pojavljuje. Mnogo više ga se sećam u slikama u kojima ga već nema: dvorišta kuće u Prokopu kroz koje prolaze mnogi ljudi; uplakane majke i sestre; slomljenih drugova i drugarica; zamrznutih neshvatljivim ledenim dahom smrti u detinjstvu; toplih martovskih večeri u kojim se ćuti i pije; dugog stajanja na ćošku kod „Londona“ gde je preminuo, dok prolaznici prilaze i nešto govore; sahrane; sveske sa stihovima koje je pisao i koje naglas čitamo na putu ka Novom Groblju gde će u zemlju spustiti kovčeg u kome smo tog proleća umrli svi mi.

Branina smrt od policijskog metka, u ulici Kneza Miloša tik ispod raskrsnice „London“, na nizbrdici sa desne strane, bila je prva u ratu koji će ubrzo odneti jednu zemlju, nekoliko naroda i stotine hiljada drugih života. Iako je u vreme kad je olovni projektil ispaljen iz službenog pištolja sa ćoška ulica Admirala Geprata i Kneza Miloša još uvek bio mir i Jugoslavija delovala samo kao zemlja u građanskoj krizi, Brana je nulta žrtva ludila koje će nas pokopati sve i, kao takav, simbol kolektivnog stradanja Zapadnog Balkana od 1991. do 1999. godine.

Iako su posle mnoge mladosti ginule na tim istim beogradskim ulicama, i ginu i danas, bukvalno dok ovo pišemo i čitamo, čineći nas beznadežno i bespovratno tolerantnim na smrt kao čin uništenja jednog ljudskog bića, Branina pogibija je bila iznad i izvan svega toga.

Smrt Jugoslavije počela je njegovom smrću. U Ulici Kneza Miloša, na tom umazanom i zauvek oskrnavljenom trotoaru.

Za ideale ginu budale. To je rekao, kaže mi Džoni dok se obojica ježimo.

Sećam ga se kako jedne večeri pred novu godinu 1990. godine sedimo u Mekdonaldsu na Banovom brdu, u Požeškoj, za jednim stolom u ćošku koji postoji i danas. Ne idem često na tu stranu ali sam nekoliko puta ušao u taj Mek od tada i uvek bih bacio pogled na taj sto. Uglavnom, nemam pojma kako smo se i zašto obreli tamo, pričali smo o nekim bendovima, toga se sećam, posle toga smo se obreli kod Džonija u „Stevana“ - naselju Stevan Filipović na Topčiderskom brdu prekoputa „Kuće cveća“. On je imao prvi CD i gomilu nekih indi-pop anderground izdanja pristiglih poštom iz Sarah records iz Engleske. To smo nešto vrteli, Brana i on su se drali i kao pevali opskurne stihove engleskih marginalaca o propalim ljubavima. Voleli su taj „brit“ fazon, imali su iste frizure na kojima bi im pozavideo i Šon Rajder iz Happy Mondays (zajednički idol u to vreme).

Sećam se i neke sumanute žurke na Novom Beogradu sa nekim Francuskinjama gde u nekom čudnom stanju vozim bicikl kroz stan i na šipci bajsa njega i Džonija. Te žurke u toploj letnoj večeri, tako daleko od našeg topčiderskobrdsko-senjačko-prokopskog „kraja“, na kojoj se mladalački glupiramo poneti svim i svačim i koju je, srećom, u vreme kad nije bilo mobilnih telefona i kada su fotoaparati bili glomazne i velike sprave samo za posvećene, kompletnu islikala Branina sestra Saška. Zahvaljujući njoj danas imamo neke vizuelne tragove na iščezla vremena, zauvek prevaziđene stilove i Njega koga više, od tada, već 27 godina, jednostavno – nema.
Brana i Džoni, NBG, avgust 1990. Foto: privatna kolekcija Nikole Senića

Sećam se i jednog razgovora sa Džonijem uveče 10. marta, u Braninom dvorištu, kada smo stali malo po strani od svih tih nebrojenih i neznanih ljudi koji su pristizali. Njih dvojica su 8. marta uveče bili na tom istom mestu. Džoni je kao iskusniji - bio je stariji tri godine, prezirao je i Vuka Draškovića i politiku i sva lokalna sranja koja nisu imala veze sa mančesterskom scenom, Šon Rajder frizurama, Sarah records, dobrim pivom i utakmicama „Partizana“ - kazao „koji ćeš bre sutra tamo?“. Na šta je Brana izgovorio jedan stih, iz neke daleko prozaičnije i vremenski udaljenije priče, iz pesme Riblje Čorbe „Na Zapadu ništa novo“: Za ideale ginu budale.

To je rekao, kaže mi Džoni dok se obojica ježimo.

Sećam se prvog plakata koji sam video zalepljenog na banderi negde na Senjaku. Na plakatu je bila zvezda petokraka okrenuta naopako i stajao je natpis „TV Bastilja“. Bio je to poziv na demonstracije u subotu 9. marta te sedmice - da se smene neki kreteni koji su sa ekrana trovali javnost. Znam da sam imao neku pomisao da će to da bude uzbudljivo. Početak marta te godine bio je sunčan i topao, bilo je lepo vreme, mirisalo je proleće u vazduhu. Onda je svanulo i to jutro kada je Studio B uz Vangelisovu muziku puštao prve snimke nasilja i tuča po ulicama, policije koja bije demonstratne, vodenih šmrkova, sopstvenog besa prema onome što se dešava, kordona u plavim uniformama koji je stajao na Mostarskoj petlji sprečavajući prolaz na Dedinje ali i odlazak u grad.

Sećam se razgovora telefonom sa Džonijem koji u jednom trenutku kaže, „Ne znam da li je Brana otišao, ložio se sinoć čitavo veče“. Prva vest da je poginuo jedan „milicioner“ - kako se nekad zvala policija - Nedeljko Kosović, eto i njemu sam grešnom ime zapamtio. Odmah zatim vest da je i jedan demonstrant poginuo. U tom trenutku ne znam i ne slutim, u gnevu sedim ispred televizora, ne radim ništa osim što telefoniram besomučno i čekam da se nešto, nemam pojma šta, desi.

I desilo se.

****

Devetog marta 2016. godine bio sam deo tima koji je upravljao opštinom Savski venac. Tadašnji predsednik opštine je Branu poznavao iz osnovne škole, a i drugi funkcioneri su bili tu, „iz kraja“. Imali smo želju da uradimo jednu korisnu stvar: da podnesemo zahtev nadležnoj komisiji koja odlučuje o imenima ulica u Beogradu da se jedan neugledni prolaz u Prokopu, na Maleškom brdu, zvanično ubeležen kao „IV prokopačko sokače“ nazove „ulica Branivoja Brane Milinovića“.

Pre nego što smo podneli zahtev otišli smo da obiđemo ulicu i da odamo počast. Nisam od 1991. godine nikada više ušao u „IV prokopačko sokače“ i čudno me je osećanje obuzelo tog jutra. Prolaz je bio mali, potpuno drugačiji od onoga kako ga pamtim. Branino dvorište izmenjeno u odnosu na moja sećanja, kuća je nekako manja i trošnija. Jedini koga sam u tom trenutku hteo da čujem bio je Džoni, ali sam znao da je rano da ga zovem, i nisam znao šta bih mu rekao.
Nova Godina 1991, naselje Stevan Filipović, Topčidersko brdo, Džoni i Brana i Šon Rajder frizure. Foto: privatna kolekcija Nikole Senića.

Novu godinu 1991. godine dočekali smo na terasi njegovog solitera derući se besomučno uz himnu naše izgubljene mladosti, pesmu „Fiesta“ irske grupe Pogues. Brana je između strofa još vikao i „Toni Kaskarino“. Nisam znao kako bi me kolege i jedna TV ekipa gledali ako bih počeo da u mobilni odjednom glasno pevam:

Come all you rambling boys of pleasure

https://www.tacno.net/kolumna/hrvatska-reinkarnira-bavarske-pivnice-iz-1930-ih-i-ulicne-naci-derneke/

Hrvatska reinkarnira bavarske pivnice iz 1930-ih i ulične naci-derneke
Marijan Vogrinec
Autor Marijan Vogrinec 1.7.2019. u 10:07
Odvratno rasističko ponašanje u Petruševcu prema socijalno ugroženim i društveno marginaliziranim Romima – začinjeno interventnom policijom i 10 uhićenih najradikalnijih prosvjednika – nešto će starije i obrazovaniji ljude podsjetiti na bavarske pivnice i ulične naci-derneke 1930-ih godina u osvit Trećeg Reicha, koja je patologija u konačnici zvjerski usmrtila više od 60 milijuna ljudi. „Svakodnevno svjedočimo pojavama porasta atmosfere nesnošljivosti, govora mržnje, netolerancije, nasilja te etnocentrizma u našem društvu“, priopćio je Savjet za nacionalne manjine RH. „Tome nažalost umnogome doprinose mediji koji u svojim programima u vrijednosnim raspravama daju veliki prostor upornim i ustrajnim promicateljima negiranja povijesnih činjenica iz naše dalje i bliže prošlosti u permanentnim pokušajima rehabilitacije NDH, negirajući njen zločinački i kvislinški karakter, čime provode beskrupulozni, neznanstveni povijesni revizionizam koji izravno šteti ugledu RH. Posebno zabrinjava porast javnih okupljanja i uličnih akcija kojima se poziva na progon određenih etničkih i ideoloških skupina (Srba, Roma, „komunjara/Jugoslavena/udbaša“, LGBTQI manjinaca…, op. a.) i oduzimanje njihovih Ustavnim zakonom i međunarodnim konvencijama zagarantiranih prava“

Marijan Vogrinec

Tek što se prividno stišao (!?) prljav rasistički eksces ekstremnog dijela žitelja međimurskog mjesta Pribislavca i razišlo tih tisuću ljutitih ksenofoba sa skupa u Čakovcu protiv „romskih kriminalaca i huligana“ iz obližnje favele – ksenofoba što godinama truju javni prostor protivljenjem tomu da im djeca sjede u istim razrednim odjelima s romskim vršnjacima – minuli je tjedan okončan još gorim rasističkim ispadom jednako zadrtih žitelja zagrebačkog prigradskog naselja Petruševca. Ovi su pak, ničim opravdanim izazvani, priredili bljutav performans masovne dreke, uvreda, prijetnji, psovkâ, gadljivih transparenata, otvorenih izljeva protumanjinske mržnje i ometanja javnog reda i mira, protiveći se useljenju desetak socijalno ugroženih romskih obitelji u praznu zgradu nerealiziranog tehnološkog parka u njihovu naselju. Zgrada je vlasništvo Grada Zagreba, otkupljena je javnim novcem, a gradonačelnik Milan Bandić nakanio je tim useljenjem omogućiti socijalno najugroženijim romskim obiteljima koliko-toliko pristojne životne uvjete. U neusporedivo pogodnijem stambenom prostoru od favelâ na kraju grada u kojima getoizirani Romi žive ispod svake razine ljudskog dostojanstva.

„E, nećeš, razbojniče!“ – maminjovski je smisao petruševačke poruke ne samo neostvarenom „gradonačelniku Hrvatske“ – koji će jamačno nazimu opet pokušati izboriti taj status – nego i svima službeno odgovornim i više no odlično plaćenim u vlasti za barem solidno stanje zdravlja ovog društva. Tima u HDZ-ovoj vladi koji, makar forme radi zbog civiliziranog svijeta, uvažavaju činjenicu da je tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena međunarodno priznata pod ključnim uvjetom: jamčiti u društvenoj praksi sva demokratska/ljudska prava svim manjinama. Baš svim, od etničkih do LGBTQI. I ta su prava oktroirana Ustavom RH, zakonima i propisima u čijoj su osnovi neospornih stečevina i načela najvažnijih međunarodnih akata. Glede i u svezi, je li, etničkih manjina, RH je i posebno osnažio te proklamacije u 45 članaka Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina (Hrvatski sabor 13. prosinca 2002.), gdje se vlastitim građanima i međunarodnoj zajednici „obvezuje na poštivanje i zaštitu prava nacionalnih manjina i drugih temeljnih prava i sloboda čovjeka i građanina, vladavine prava i svih ostalih najviših vrednota svog ustavnog i međunarodnoga pravnog poretka, svim svojim građanima“.

Zatajene međunarodne pljuske

Visokim i „čak višim stupnjem zaštite prava manjina u RH, nego u nekim drugim državama“ ovih se dana javno podičila novoizabrana glavna tajnica Vijeća Europe Marija Pejčinović-Burić (HDZ), ali je (ne)svjesno zatajila učestale međunarodne pljuske hrvatskim vladama zbog kardinalnih propusta na tom području i nepoštivanja međunarodnih obveza u tom području. Da ne povjeruješ, i američkog State Departmenta u godišnjim izvješćima o stanju ljudskih prava i vjerskim slobodama u svijetu ima Bijednu Našu na kritičkom radaru. Bijedna Naša osobito tolerira, neodgovarajuće sankcionira ili uopće ne sankcionira kršenja ljudskih prava i građanskih sloboda srpske i romske narodne manjine, pa LGBTQI zajednice, etc. Izbjeglice/migranti su posebno sramotna hrvatska priča nakon globalno svijetle epizode SDPove koalicijske vlade na odlasku ujesen 2015. Svjetski mediji su tada izvješćivali i donosili snimke kako hrvatski policajci nose na rukama izbjegličku/migrantsku malu djecu na tzv. balkanskoj ruti kroz RH „prema Njemačkoj“, a lokalno stanovništvo dijeli nesretnicima vodu, hranu, voće, odjevne predmete, etc. I domaći i strani su pak izvješćivali kako tek ustoličena u bivšoj Titovoj vili Zagorje predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović subverzivno trči u Budimpeštu osvjedočenom ksenofobu Viktoru Orbanu cinkariti vladu (Zorana Milanovića) vlastite države.

Ona bi žicom, pendrecima, dugim oružjem, suzavcem, izdrilanim policijskim mišićima i – zašto ne!? – vojskom na granicama na goloruk narod, kojem je SAD/NATO sa saveznicima, EU-zemljama tzv. prve brzine, vojno i ekonomski u interesu megakorporativnog kapitala razorio domovine, poubijao sunarodnjake, (o)pljačkao prirodne resurse, izumio terorizam kao osvetničku reakciju i već dignuo na izbjegličke/migrantske noge 71 milijun ljudi u svijetu (zadnje UN-ovo izvješće). Dolaskom HDZ-a na vlast u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj – najprije komedijašku anonimca iz kanadskog iseljeništva Tihomira Oreškovića, na daljinski upravljač neostvarenog „premijera“ Tomislava Karamarka, koja je u 146 dana „rada“ bespovratno profućkala Bijednoj Našoj cijelu 2016. godinu, pa „preporodnom“ zamjenom Andreja Plenkovića od jeseni te godine – počelo se ostvarivati sve zlo o kojemu Grabar-Kitarović i Orban nemaju ama baš ni jedno ozbiljnije nesuglasje. Izbjeglice/migranti, kojima uopće ne pada na pamet nastaniti se u Bijednoj Našoj, već je pretrčati čim prije i glavom bez obzira, postali su paradigma za istu ksenofobiju, rasizam i mržnju bez pokrića, kojima „uljuđena, pravna država Hrvatska“ tretira i svoje građane srpske, romske i LGBTQI manjine. Dapače, kerozin je to za odvratnom mentalitetu, kojem se urbi et orbi nazočilo u Pribislavcu, potom u Čakovcu, pa Petruševcu i na zagrebačkom Kvatriću. Gdje su i nedužni vozači bili blokirani ksenofobnim cirkusom ne bi li Bandića valjda primorali da socijalno ugrožene Rome useli u svoju obližnju dvoetažnu raskoš u Bužanovoj 4 umjesto među „čiste bijelce“ na gradskoj periferiji, u „njihovom“ Petruševcu.

Foto: Phralipen

Odvratno rasističko ponašanje u Petruševcu prema socijalno ugroženim i društveno isključenim Romima – začinjeno interventnom policijom i 10 uhićenih najradikalnijih prosvjednika – nešto će starije i obrazovaniji ljude podsjetiti na bavarske pivnice i ulične naci-derneke 1930-ih godina u osvit Trećeg Reicha, koja je patologija u konačnici zvjerski usmrtila više od 60 milijuna ljudi. Uključivo nekažnjen gotovo cijelo stoljeće američki ratni i zločin protiv čovječnosti dvjema atomskim bombama na civile u japanskim megapolisima Hirošimi i Nagasakiju, ali i britansko-američko dvodnevno zločinačko, vojno i moralno neopravdano razaranje Dresdena u Njemačkoj u kojem se te veljače 1945. zateklo oko 1,2 milijuna civila, ranjenika, ratnih zarobljenika, izbjeglica, etc. Više od 2000 bombardera danonoćno je istresalo smrtonosan teret na nebranjeni grad. Sva su tri „neprijateljska“ grada zvjerski uništena iz čiste obijesti ratnih vođa i demonstracije istog ludila – Drugi svjetski rat je praktično bio okončan pobjedom antinacifašističke koalicije i više nije bilo nikakvog opravdanja dodatno ubiti više stotina tisuća nemoćnih ljudi – što je od bavarskih pivnica i ekstremno nakon Kristalne noći vodilo tzv. konačnom rješenju.

Jedva pola milijuna domicilnih njemačkih Židova – koje naci-rasizam nije smatrao ljudskim bićima, kao ni Slavene, etc. i kao što dan-danas u Bijednoj Našoj ista bolest iz istih razloga anatemizira Srbe, Rome i ne baš javno opet Židove – osuđeno je na smrt zbog suludog „krimena“ da samim svojim postojanjem zagađuju „svetu Germaniju“ i otimaju kruh „čistokrvnim Nijemcima“. Fetva je Hitlerovim terorističkim pohodima proširena na sve Židove u Europi – u Holokaustu ih je ubijeno više od šest milijuna – budući da je Nietzscheovom Übermenschu „trebao“ čist, arijevski Lebensraum, a taj je podrazumijevao nestanak Židova i Slavene kao „gnojivo na njemačkim njivama“.

Klinom na klin

E sad, jesmo li malo zafitiljili glede i u svezi bavarskih pivnica i njemačkih rasističkih/protužidovskih naci-derneka 1930-ih godina u usporedbi s ovim što u Bijednoj Našoj nije od jučer i što upravo eskalira simbolikom Pribislavca, Čakovca i Petruševca? „Poglavico, ne želimo živjeti u rezervatu“, „Gradonačelniče, nismo poginuli u ratu, poginut ćemo za naš Petruševec“, etc. bile su neke patole bunta na zagrebačkoj periferiji i na Kvatriću. „Moramo zaštititi sigurnost stanovnika Međimurske županije“, žustro je poručila načelnica Općine Pribislavec Višnja Ivačić, dodavši da „u Međimurju nema govora mržnje“. Orgabizator skupa u Čakovcu Alen Pancer: „Policija je stvorila ovaj problem, politika ga mora riješiti“. Sudrug mu u organizaciji, maturant (!?) Tin Hrgović: „Institucije moraju početi djelovati. Ne tražimo puno, samo svoje pravo na normalan život. Je li ljudsko pravo ubiti ženu koja ti svaki dan donosi i prodaje hranu? Ako su to ljudska prava, onda smo mi rasisti“. Drukčijim riječima, ali ista naci-poruka iz bavarskih pivnica, mrzilačka zbog navodne životne ugroze goleme većine od neznatne manjine. Tada više od 60 milijuna Nijemaca, je li, nije moglo disati od „terora“ pola milijuna domicilnih Židova, što je otprilike isti odnos ne samo Roma prema bjelačkoj“ Hrvatskoj nego i svih pripadnika svakovrsnih manjina prema domicilnim Hrvatima u RH.

Ako i jesmo malo zafitiljilik, držeći se one da i pretjerivanje jest ponekad klin za izbijanje klina, Savjet za nacionalne manjine RH, na čijem je čelu pripadnik njemačke manjine Aleksandar Tolnauer, priopćenjem je dao indikativan, racionalan i argumentiran odgovor, koji prepoznaje vampirski duh nacifašističkog/rasističkog mentaliteta bavarskih pivnica 1930-ih: „Svakodnevno svjedočimo pojavama porasta atmosfere nesnošljivosti, govora mržnje, netolerancije, nasilja te etnocentrizma u našem društvu. Tome nažalost umnogome doprinose mediji koji u svojim programima u vrijednosnim raspravama daju veliki prostor upornim i ustrajnim promicateljima negiranja povijesnih činjenica iz naše dalje i bliže prošlosti u permanentnim pokušajima rehabilitacije Nezavisne Države Hrvatske, negirajući njen zločinački i kvislinški karakter, čime provode beskrupulozni, neznanstveni povijesni revizionizam koji izravno šteti ugledu Republike Hrvatske. Posebno zabrinjava porast javnih okupljanja i uličnih akcija kojima se poziva na progon određenih etničkih i ideoloških skupina (Srba, Roma, „komunjara/Jugoslavena/udbaša“, LGBTQI manjinaca…, op. a.) i oduzimanje njihovih Ustavnim zakonom i međunarodnim konvencijama zagarantiranih prava“.

Savjet za nacionalne manjine RH poziva se na Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, Deklaraciju o nesnošljivosti i etnocentrizmu u RH (14. svibnja 2015.) i svoje priopćenje (24. veljače 2016.) o porastu atmosfere opće nesnošljivosti u hrvatskom društvu i pojavama etnocentrizma, ali i na međunarodne pravne stečevine u tom području te upozorava na „neprovođenje i neshvaćanje“ u RH „dostignutih demokratskih standarda u kojima vlada princip poštovanja slobode drugog i drugačijeg“ te „prava na mišljenje oslobođeno od ideološke i političke pristranosti, bez selektivne primjene dvostrukih standarda u ostvarivanju prava, a koja korespondiraju s civilizacijskim tekovinama europskog sustava vrijednost koje smo prihvatili kao članica Europske unije“. Savjet razumno primjećuje kako „manjinska i ljudska prava ne ovise prvenstveno o Ustavu, zakonima i deklaracijama, nego o moralnoj spremnosti i svjetonzoru zajednice u kojoj se trebaju ostvarivati. Ta spremnost i snaga zajednice za prihvaćanjem drugog i drugačijeg od izuzetne je važnosti jer povijesna iskustva govore kakve posljedice snose manjinske skupine, kao i cjelokupno društvo, kada ih se pokuša getoizirati, dehumanizirati te onda u tako stvorenoj društvenoj atmosferi eliminirati iz političkog, javnog, kulturnog i društvenog života“.

To se u Bijednoj Našoj sustavno čini prema drugima i drukčijim od 1990-ih godina, s punim znanjem najviših dužnosnika i institucija državne vlasti i njihovim kontraproduktivnim bagateliziranjem suštine problema. Puna je Hrvatska, je li, grafiterskih „ukrasa“ na fasada, prometnim znakovima, etc. tima „Mamiću cigane/Srbine/četniče“, „Kill Srbe“ (npr. u zagrebačkim Gajnicama), ustaškog ušatog U s križem među krakovima, stadionska skandiranja „Ubij, ubij, ubioj Srbina“ uobičajen su dio krvožednog rasističkog folklora za koji nitko ne odgovara, kao ni za ZDS i ustaški design šahovnice, grbova braniteljskih udruga, zastave HOS-a… Uza Srbe, Romi su na svaki način najisključenija socijalna skupina, izložena masovnim predrasudama, anatemi i pogrdama. Svojedobno se, a i danas u zabitim hrvatskim krajevima, plaši/lo malu djecu: „Ako ne budete dobri, ukrast će vas Cigani“. Romofobi dan-danas – u „nacionalno osviještenom“ hrvatskom narodu nakon tzv. državnog osamostaljenja vrijeđaju tu društveno getoiziranu/isključenu etničku manjinu pogrdnim nazivom Cigani, govore o njima kao lopovima, neradnicima, neukima, prljavim, neprilagođenim ljenčinama koji „samo štancaju djecu i bogatije od Hrvata žive od javnog novca, dječjih dodataka i socijalne pomoći“. I čim poštar donese državnu apanažu, Romi navodno banče u kafićima i spiskaju novac po kladionicama.

Apel za toleranciju

Kao da je to pravilo za cijelu populaciju i kao da Hrvati i ini građani to ne čine, koja javna objeda cilja i dio hrvatskih branitelja s prosječno boljim mirovinama/invalidninama od civilnih. Nijedan od romofobnih rasista ne znâ suvislo odgovoriti po čemu je teška uvreda nekom Hrvatu reći da je Ciganin ili Srbin. Makar i tako ozloglašenom pobjegu među svoje u Hercegovinu (BiH) Zdravku Mamića nadimkom Maminjo, razvikanom, je li, „gazdi hrvatskog nogometa“. Među Srbima i Romima ima nebrojeno puno poštenijih, vrjednijih, intelektualno/moralno časnijih ljudi od mnogih Hrvata, koji svojim likom/djelom nisu dostojni čistiti srpske/romske cipele. Milijun je i jedan primjer, gdje se i školovanije Rome ne želi zaposliti (slučaj deficitarnog radiologa u Zagrebu, konobara-sezonca u Šibeniku, etc.), uključiti kao ravnopravne u društvenu sredinu, zdravstveno zbrinuti i omogućiti školovanje do vrha obrazovne piramide, etc. Manjine su u RH marginalizirane skupine, remetilački faktor i nužno zlo i društvo se tako odnosi prema njima, iako to nitko otvoreno ne želi priznati.

Foto Romski Portal

„Stoga“, priopćuje Savjet za nacionalne manjine RH, „u cilju stvaranja pozitivne društvene klime, tolerancije i suživota, te principa integracije nacionalnih manjina u hrvatsko društvo s njihovim punim identitetom pozivamo hrvatsku političku, kulturnu i sveukupnu javnost da se zajednički najoštrije suprotstavimo diskriminaciji po nacionalnoj, vjerskoj, rodnoj, dobnoj i rasnoj osnovi, kao i diskriminaciji temeljem političkog ili drugog uvjerenja kako bismo stvorili pretpostavke za ostvarivanje jednakih mogućnosti i zaštite svih građana kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske.“ Ima li taj apel šanse? Nema. Kao što mudar pűk poslovično tvrdi da riba smrdi od glave, a čisti se od repa, nijedna vlast u Bijednoj Našoj u minulih tridesetak godina nije učinkovito mrdnula malim prstom radi suzbijanja u zametku svake pojave ustašluka, međunacionalne mržnje, rasizma i zadnje tri-četiri godine eskalirajuće protuizbjegličke/protumigrantske ksenofobije – tradicionalno izbjeglički, migrantski i raseljenički Hrvati dižu kuku i motiku protiv nesretnika iste povijesne sudbine!? – tako će i Ustav RH, Ustavni i ini zakoni, propisi, međunarodni akti, etc. u Bijednoj Našoj ostati mrtvo slovo na papiru.

Rasističke metastaze, je li, zahvatile su prevelik i predubok dio nacionalnog korpusa da bi više mogli pomoći poznati medikamenti, kemoterapija, sâm Svevišnji tko u njega vjeruje ili razvikani travari. Možebitno tek masovna antikancerogena lobotomija, ali za nju niti je tko s pozicije i moći spreman niti Bijedna Naša – takva kakva jest – raspolaže odgovarajućim alatima. Pa ćemo i ubuduće slušati „osude“ vladajućih s figom u džepu i čitati/slušati priopćenja vapijućih u pustinji hude hrvatske povijesne zbiljnosti. Sic transit.

Marijan Vogrinec
Autor Marijan Vogrinec 1.7.2019. u 10:07

https://www.tacno.net/kolumna/hrvatska-reinkarnira-bavarske-pivnice-iz-1930-ih-i-ulicne-naci-derneke/

Hrvatska reinkarnira bavarske pivnice iz 1930-ih i ulične naci-derneke
Marijan Vogrinec
Autor Marijan Vogrinec 1.7.2019. u 10:07
Odvratno rasističko ponašanje u Petruševcu prema socijalno ugroženim i društveno marginaliziranim Romima – začinjeno interventnom policijom i 10 uhićenih najradikalnijih prosvjednika – nešto će starije i obrazovaniji ljude podsjetiti na bavarske pivnice i ulične naci-derneke 1930-ih godina u osvit Trećeg Reicha, koja je patologija u konačnici zvjerski usmrtila više od 60 milijuna ljudi. „Svakodnevno svjedočimo pojavama porasta atmosfere nesnošljivosti, govora mržnje, netolerancije, nasilja te etnocentrizma u našem društvu“, priopćio je Savjet za nacionalne manjine RH. „Tome nažalost umnogome doprinose mediji koji u svojim programima u vrijednosnim raspravama daju veliki prostor upornim i ustrajnim promicateljima negiranja povijesnih činjenica iz naše dalje i bliže prošlosti u permanentnim pokušajima rehabilitacije NDH, negirajući njen zločinački i kvislinški karakter, čime provode beskrupulozni, neznanstveni povijesni revizionizam koji izravno šteti ugledu RH. Posebno zabrinjava porast javnih okupljanja i uličnih akcija kojima se poziva na progon određenih etničkih i ideoloških skupina (Srba, Roma, „komunjara/Jugoslavena/udbaša“, LGBTQI manjinaca…, op. a.) i oduzimanje njihovih Ustavnim zakonom i međunarodnim konvencijama zagarantiranih prava“

Marijan Vogrinec

Tek što se prividno stišao (!?) prljav rasistički eksces ekstremnog dijela žitelja međimurskog mjesta Pribislavca i razišlo tih tisuću ljutitih ksenofoba sa skupa u Čakovcu protiv „romskih kriminalaca i huligana“ iz obližnje favele – ksenofoba što godinama truju javni prostor protivljenjem tomu da im djeca sjede u istim razrednim odjelima s romskim vršnjacima – minuli je tjedan okončan još gorim rasističkim ispadom jednako zadrtih žitelja zagrebačkog prigradskog naselja Petruševca. Ovi su pak, ničim opravdanim izazvani, priredili bljutav performans masovne dreke, uvreda, prijetnji, psovkâ, gadljivih transparenata, otvorenih izljeva protumanjinske mržnje i ometanja javnog reda i mira, protiveći se useljenju desetak socijalno ugroženih romskih obitelji u praznu zgradu nerealiziranog tehnološkog parka u njihovu naselju. Zgrada je vlasništvo Grada Zagreba, otkupljena je javnim novcem, a gradonačelnik Milan Bandić nakanio je tim useljenjem omogućiti socijalno najugroženijim romskim obiteljima koliko-toliko pristojne životne uvjete. U neusporedivo pogodnijem stambenom prostoru od favelâ na kraju grada u kojima getoizirani Romi žive ispod svake razine ljudskog dostojanstva.

„E, nećeš, razbojniče!“ – maminjovski je smisao petruševačke poruke ne samo neostvarenom „gradonačelniku Hrvatske“ – koji će jamačno nazimu opet pokušati izboriti taj status – nego i svima službeno odgovornim i više no odlično plaćenim u vlasti za barem solidno stanje zdravlja ovog društva. Tima u HDZ-ovoj vladi koji, makar forme radi zbog civiliziranog svijeta, uvažavaju činjenicu da je tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena međunarodno priznata pod ključnim uvjetom: jamčiti u društvenoj praksi sva demokratska/ljudska prava svim manjinama. Baš svim, od etničkih do LGBTQI. I ta su prava oktroirana Ustavom RH, zakonima i propisima u čijoj su osnovi neospornih stečevina i načela najvažnijih međunarodnih akata. Glede i u svezi, je li, etničkih manjina, RH je i posebno osnažio te proklamacije u 45 članaka Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina (Hrvatski sabor 13. prosinca 2002.), gdje se vlastitim građanima i međunarodnoj zajednici „obvezuje na poštivanje i zaštitu prava nacionalnih manjina i drugih temeljnih prava i sloboda čovjeka i građanina, vladavine prava i svih ostalih najviših vrednota svog ustavnog i međunarodnoga pravnog poretka, svim svojim građanima“.

Zatajene međunarodne pljuske

Visokim i „čak višim stupnjem zaštite prava manjina u RH, nego u nekim drugim državama“ ovih se dana javno podičila novoizabrana glavna tajnica Vijeća Europe Marija Pejčinović-Burić (HDZ), ali je (ne)svjesno zatajila učestale međunarodne pljuske hrvatskim vladama zbog kardinalnih propusta na tom području i nepoštivanja međunarodnih obveza u tom području. Da ne povjeruješ, i američkog State Departmenta u godišnjim izvješćima o stanju ljudskih prava i vjerskim slobodama u svijetu ima Bijednu Našu na kritičkom radaru. Bijedna Naša osobito tolerira, neodgovarajuće sankcionira ili uopće ne sankcionira kršenja ljudskih prava i građanskih sloboda srpske i romske narodne manjine, pa LGBTQI zajednice, etc. Izbjeglice/migranti su posebno sramotna hrvatska priča nakon globalno svijetle epizode SDPove koalicijske vlade na odlasku ujesen 2015. Svjetski mediji su tada izvješćivali i donosili snimke kako hrvatski policajci nose na rukama izbjegličku/migrantsku malu djecu na tzv. balkanskoj ruti kroz RH „prema Njemačkoj“, a lokalno stanovništvo dijeli nesretnicima vodu, hranu, voće, odjevne predmete, etc. I domaći i strani su pak izvješćivali kako tek ustoličena u bivšoj Titovoj vili Zagorje predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović subverzivno trči u Budimpeštu osvjedočenom ksenofobu Viktoru Orbanu cinkariti vladu (Zorana Milanovića) vlastite države.

Ona bi žicom, pendrecima, dugim oružjem, suzavcem, izdrilanim policijskim mišićima i – zašto ne!? – vojskom na granicama na goloruk narod, kojem je SAD/NATO sa saveznicima, EU-zemljama tzv. prve brzine, vojno i ekonomski u interesu megakorporativnog kapitala razorio domovine, poubijao sunarodnjake, (o)pljačkao prirodne resurse, izumio terorizam kao osvetničku reakciju i već dignuo na izbjegličke/migrantske noge 71 milijun ljudi u svijetu (zadnje UN-ovo izvješće). Dolaskom HDZ-a na vlast u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj – najprije komedijašku anonimca iz kanadskog iseljeništva Tihomira Oreškovića, na daljinski upravljač neostvarenog „premijera“ Tomislava Karamarka, koja je u 146 dana „rada“ bespovratno profućkala Bijednoj Našoj cijelu 2016. godinu, pa „preporodnom“ zamjenom Andreja Plenkovića od jeseni te godine – počelo se ostvarivati sve zlo o kojemu Grabar-Kitarović i Orban nemaju ama baš ni jedno ozbiljnije nesuglasje. Izbjeglice/migranti, kojima uopće ne pada na pamet nastaniti se u Bijednoj Našoj, već je pretrčati čim prije i glavom bez obzira, postali su paradigma za istu ksenofobiju, rasizam i mržnju bez pokrića, kojima „uljuđena, pravna država Hrvatska“ tretira i svoje građane srpske, romske i LGBTQI manjine. Dapače, kerozin je to za odvratnom mentalitetu, kojem se urbi et orbi nazočilo u Pribislavcu, potom u Čakovcu, pa Petruševcu i na zagrebačkom Kvatriću. Gdje su i nedužni vozači bili blokirani ksenofobnim cirkusom ne bi li Bandića valjda primorali da socijalno ugrožene Rome useli u svoju obližnju dvoetažnu raskoš u Bužanovoj 4 umjesto među „čiste bijelce“ na gradskoj periferiji, u „njihovom“ Petruševcu.

Foto: Phralipen

Odvratno rasističko ponašanje u Petruševcu prema socijalno ugroženim i društveno isključenim Romima – začinjeno interventnom policijom i 10 uhićenih najradikalnijih prosvjednika – nešto će starije i obrazovaniji ljude podsjetiti na bavarske pivnice i ulične naci-derneke 1930-ih godina u osvit Trećeg Reicha, koja je patologija u konačnici zvjerski usmrtila više od 60 milijuna ljudi. Uključivo nekažnjen gotovo cijelo stoljeće američki ratni i zločin protiv čovječnosti dvjema atomskim bombama na civile u japanskim megapolisima Hirošimi i Nagasakiju, ali i britansko-američko dvodnevno zločinačko, vojno i moralno neopravdano razaranje Dresdena u Njemačkoj u kojem se te veljače 1945. zateklo oko 1,2 milijuna civila, ranjenika, ratnih zarobljenika, izbjeglica, etc. Više od 2000 bombardera danonoćno je istresalo smrtonosan teret na nebranjeni grad. Sva su tri „neprijateljska“ grada zvjerski uništena iz čiste obijesti ratnih vođa i demonstracije istog ludila – Drugi svjetski rat je praktično bio okončan pobjedom antinacifašističke koalicije i više nije bilo nikakvog opravdanja dodatno ubiti više stotina tisuća nemoćnih ljudi – što je od bavarskih pivnica i ekstremno nakon Kristalne noći vodilo tzv. konačnom rješenju.

Jedva pola milijuna domicilnih njemačkih Židova – koje naci-rasizam nije smatrao ljudskim bićima, kao ni Slavene, etc. i kao što dan-danas u Bijednoj Našoj ista bolest iz istih razloga anatemizira Srbe, Rome i ne baš javno opet Židove – osuđeno je na smrt zbog suludog „krimena“ da samim svojim postojanjem zagađuju „svetu Germaniju“ i otimaju kruh „čistokrvnim Nijemcima“. Fetva je Hitlerovim terorističkim pohodima proširena na sve Židove u Europi – u Holokaustu ih je ubijeno više od šest milijuna – budući da je Nietzscheovom Übermenschu „trebao“ čist, arijevski Lebensraum, a taj je podrazumijevao nestanak Židova i Slavene kao „gnojivo na njemačkim njivama“.

Klinom na klin

E sad, jesmo li malo zafitiljili glede i u svezi bavarskih pivnica i njemačkih rasističkih/protužidovskih naci-derneka 1930-ih godina u usporedbi s ovim što u Bijednoj Našoj nije od jučer i što upravo eskalira simbolikom Pribislavca, Čakovca i Petruševca? „Poglavico, ne želimo živjeti u rezervatu“, „Gradonačelniče, nismo poginuli u ratu, poginut ćemo za naš Petruševec“, etc. bile su neke patole bunta na zagrebačkoj periferiji i na Kvatriću. „Moramo zaštititi sigurnost stanovnika Međimurske županije“, žustro je poručila načelnica Općine Pribislavec Višnja Ivačić, dodavši da „u Međimurju nema govora mržnje“. Orgabizator skupa u Čakovcu Alen Pancer: „Policija je stvorila ovaj problem, politika ga mora riješiti“. Sudrug mu u organizaciji, maturant (!?) Tin Hrgović: „Institucije moraju početi djelovati. Ne tražimo puno, samo svoje pravo na normalan život. Je li ljudsko pravo ubiti ženu koja ti svaki dan donosi i prodaje hranu? Ako su to ljudska prava, onda smo mi rasisti“. Drukčijim riječima, ali ista naci-poruka iz bavarskih pivnica, mrzilačka zbog navodne životne ugroze goleme većine od neznatne manjine. Tada više od 60 milijuna Nijemaca, je li, nije moglo disati od „terora“ pola milijuna domicilnih Židova, što je otprilike isti odnos ne samo Roma prema bjelačkoj“ Hrvatskoj nego i svih pripadnika svakovrsnih manjina prema domicilnim Hrvatima u RH.

Ako i jesmo malo zafitiljilik, držeći se one da i pretjerivanje jest ponekad klin za izbijanje klina, Savjet za nacionalne manjine RH, na čijem je čelu pripadnik njemačke manjine Aleksandar Tolnauer, priopćenjem je dao indikativan, racionalan i argumentiran odgovor, koji prepoznaje vampirski duh nacifašističkog/rasističkog mentaliteta bavarskih pivnica 1930-ih: „Svakodnevno svjedočimo pojavama porasta atmosfere nesnošljivosti, govora mržnje, netolerancije, nasilja te etnocentrizma u našem društvu. Tome nažalost umnogome doprinose mediji koji u svojim programima u vrijednosnim raspravama daju veliki prostor upornim i ustrajnim promicateljima negiranja povijesnih činjenica iz naše dalje i bliže prošlosti u permanentnim pokušajima rehabilitacije Nezavisne Države Hrvatske, negirajući njen zločinački i kvislinški karakter, čime provode beskrupulozni, neznanstveni povijesni revizionizam koji izravno šteti ugledu Republike Hrvatske. Posebno zabrinjava porast javnih okupljanja i uličnih akcija kojima se poziva na progon određenih etničkih i ideoloških skupina (Srba, Roma, „komunjara/Jugoslavena/udbaša“, LGBTQI manjinaca…, op. a.) i oduzimanje njihovih Ustavnim zakonom i međunarodnim konvencijama zagarantiranih prava“.

Savjet za nacionalne manjine RH poziva se na Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, Deklaraciju o nesnošljivosti i etnocentrizmu u RH (14. svibnja 2015.) i svoje priopćenje (24. veljače 2016.) o porastu atmosfere opće nesnošljivosti u hrvatskom društvu i pojavama etnocentrizma, ali i na međunarodne pravne stečevine u tom području te upozorava na „neprovođenje i neshvaćanje“ u RH „dostignutih demokratskih standarda u kojima vlada princip poštovanja slobode drugog i drugačijeg“ te „prava na mišljenje oslobođeno od ideološke i političke pristranosti, bez selektivne primjene dvostrukih standarda u ostvarivanju prava, a koja korespondiraju s civilizacijskim tekovinama europskog sustava vrijednost koje smo prihvatili kao članica Europske unije“. Savjet razumno primjećuje kako „manjinska i ljudska prava ne ovise prvenstveno o Ustavu, zakonima i deklaracijama, nego o moralnoj spremnosti i svjetonzoru zajednice u kojoj se trebaju ostvarivati. Ta spremnost i snaga zajednice za prihvaćanjem drugog i drugačijeg od izuzetne je važnosti jer povijesna iskustva govore kakve posljedice snose manjinske skupine, kao i cjelokupno društvo, kada ih se pokuša getoizirati, dehumanizirati te onda u tako stvorenoj društvenoj atmosferi eliminirati iz političkog, javnog, kulturnog i društvenog života“.

To se u Bijednoj Našoj sustavno čini prema drugima i drukčijim od 1990-ih godina, s punim znanjem najviših dužnosnika i institucija državne vlasti i njihovim kontraproduktivnim bagateliziranjem suštine problema. Puna je Hrvatska, je li, grafiterskih „ukrasa“ na fasada, prometnim znakovima, etc. tima „Mamiću cigane/Srbine/četniče“, „Kill Srbe“ (npr. u zagrebačkim Gajnicama), ustaškog ušatog U s križem među krakovima, stadionska skandiranja „Ubij, ubij, ubioj Srbina“ uobičajen su dio krvožednog rasističkog folklora za koji nitko ne odgovara, kao ni za ZDS i ustaški design šahovnice, grbova braniteljskih udruga, zastave HOS-a… Uza Srbe, Romi su na svaki način najisključenija socijalna skupina, izložena masovnim predrasudama, anatemi i pogrdama. Svojedobno se, a i danas u zabitim hrvatskim krajevima, plaši/lo malu djecu: „Ako ne budete dobri, ukrast će vas Cigani“. Romofobi dan-danas – u „nacionalno osviještenom“ hrvatskom narodu nakon tzv. državnog osamostaljenja vrijeđaju tu društveno getoiziranu/isključenu etničku manjinu pogrdnim nazivom Cigani, govore o njima kao lopovima, neradnicima, neukima, prljavim, neprilagođenim ljenčinama koji „samo štancaju djecu i bogatije od Hrvata žive od javnog novca, dječjih dodataka i socijalne pomoći“. I čim poštar donese državnu apanažu, Romi navodno banče u kafićima i spiskaju novac po kladionicama.

Apel za toleranciju

Kao da je to pravilo za cijelu populaciju i kao da Hrvati i ini građani to ne čine, koja javna objeda cilja i dio hrvatskih branitelja s prosječno boljim mirovinama/invalidninama od civilnih. Nijedan od romofobnih rasista ne znâ suvislo odgovoriti po čemu je teška uvreda nekom Hrvatu reći da je Ciganin ili Srbin. Makar i tako ozloglašenom pobjegu među svoje u Hercegovinu (BiH) Zdravku Mamića nadimkom Maminjo, razvikanom, je li, „gazdi hrvatskog nogometa“. Među Srbima i Romima ima nebrojeno puno poštenijih, vrjednijih, intelektualno/moralno časnijih ljudi od mnogih Hrvata, koji svojim likom/djelom nisu dostojni čistiti srpske/romske cipele. Milijun je i jedan primjer, gdje se i školovanije Rome ne želi zaposliti (slučaj deficitarnog radiologa u Zagrebu, konobara-sezonca u Šibeniku, etc.), uključiti kao ravnopravne u društvenu sredinu, zdravstveno zbrinuti i omogućiti školovanje do vrha obrazovne piramide, etc. Manjine su u RH marginalizirane skupine, remetilački faktor i nužno zlo i društvo se tako odnosi prema njima, iako to nitko otvoreno ne želi priznati.


Marijan Vogrinec
Autor Marijan Vogrinec 1.7.2019. u 10:07

https://www.slobodnadalmacija.hr/novosti/crna-kronika/clanak/id/600921/losi-momci-s-balkana-ovladali-tehnologijom-albanci-srbi-i-hrvati-osmislili-super-brzu-dostavu-droge-do-kokaina-lakse-nego-do-pizze-u-zagrebu-se-posmrce-63-kg-godisnje

http://www.emcdda.europa.eu/system/files/publications/8585/20181816_TDAT18001HRN_PDF.pdf

https://www.nezavisne.com/novosti/ex-yu/Balkanski-dileri-smislili-aplikaciju-za-prodaju-droge/536474

https://www.nezavisne.com/novosti/ex-yu/Balkanski-dileri-smislili-aplikaciju-za-prodaju-droge/536474

Evo ti radnicka klaso, sta je od tvoje drzave nastalo. Zato sto niste znali cuvali, najvrednije na svetu.


A to je tek pocetak. Sta ce slediti nezelim ni spominjati.


" CUVAJTE BRATSTVO I JEDINSTVO KAO ZENICU OKA SVOGA" ste izsmejali. Sada se vise necete smejati. Ni vi ni vasa deca.


Valter

Slaven (citat):http://www.novi-svjetski-poredak.com/2019/09/28/iza-kulisa-ipak-je-odluceno-dolazi-do-zamjene-stanovnistva-evo-sto-sve-ne-znate-o-tome/

A ceo svet sve vise propada
Zna se. Ko veruje ce postati svetac. Pa samo verujte........


Valter

Nisam iznenađen ko je izvršio puč....

BOLIVIJA NAKON MORALESA POSTAJE SAVEZNIK SAD-A U LATINSKOJ AMERICI: Cijeli proces vodi nova ministrica vanjskih poslova Karen Longarić, istaknuta članica hrvatske zajednice u La Pazu