JER STE VI TO TRAZILI?!

Dali ste vi to trazili ili niste,to vise nije ni bitno.

Bitno je da ste dobili.


http://www.vecernji.hr/hrvatska/ivica-klasnic-odraduje-12-satne-smjene-portira-sest-mjeseci-bez-place-1019626


U Metalingu su od prošlog ponedjeljka sva 142 radnika u štrajku jer nisu primili plaće dva,tri i više mjeseci.

A posla imaju, radili su,kažu,sve vrijeme.

Procitajte i ono ispod Teksta (na linku).

To "ste" dobili.

Hotele za radnike su vam uzeli.

"Jer ste vi to trazili".  

Cestitam.

Dobili ste sto ste trazili.


To se u "jednoj drugoj drzavi " nebi dogodili.

Bar ne bez posledica.

Ali "tu istu drzavu "svi danas "pljuju.  

Valter

http://www.dnevno.hr/vijesti/svijet/alarmantno-stvara-se-europska-vojska-koja-ce-dokrajciti-suverenitet-svih-zemelja-europe-869195


Razmislite dobro.


Valter

Mozda ste ovo trazili,a mozda i nieste?

Probudite se vec jednom.

"Oni sto najsladje govore" ce vam doci glave.

Zato ukljucite svoj mozak i sami se pravilno informisite.


http://www.vecernji.hr/gospodarstvo/porezna-uprava-place-ne-isplacuje-7300-poslodavaca-s-25-tisuca-zaposlenih-1047011


Plaće ne isplaćuje 7.300 poslodavaca s 25 tisuća zaposlenih


Porezna uprava ujedno poziva sve radnike koji ne primaju plaću ili nisu primili zaostale plaće, a čiji poslodavac se ne nalazi na objavljenom popisu da to prijave na besplatni broj telefona 0800 49 49


Plaće u Hrvatskoj ne isplaćuje ukupno 7.300 poslodavaca, koji zapošljavaju 25.010 radnika, pokazuju najnoviji, ažurirani podaci Porezne uprave koji se odnose na neisplatitelje plaća za razdoblje obračuna od siječnja do listopada ove godine.

Statistički pregled poreznih obveznika, poslodavaca koji prema dostupnim podacima ne isplaćuju plaće, pokazuje da plaće ne isplaćuju 6.072 pravne osobe s 21.439 zaposlenih te 1.228 fizičkih osoba s 3.571 radnikom.

Ti su podaci formirani na temelju dostavljenih obrazaca JOPPD u kojima su poslodavci iskazali neisplatu plaće i naknadnu isplatu zaostale plaće i to za obračunsko razdoblje od siječnja do listopada 2015. godine (kriterij tri mjeseca uzastopno) te za obračunsko razdoblje od svibnja do listopada (kriterij tri mjeseca u vremenskom razdoblju od šest mjeseci), objašnjavaju iz Porezne uprave koja je najnoviji popis početkom tjedna objavila na svojim mrežnim stranicama.

Pritom napominju kako popis ne sadrži podatke o poreznim obveznicima koji nisu dostavili obrazac JOPPD, kao ni o onima koji su prikazali neisplatu plaće ali ne tri mjeseca uzastopno ili tri mjeseca u vremenskom razdoblju od zadnjih šest mjeseci za 2015. godinu.

Također na popisu nisu poslodavci koji su prikazali isplate plaća u tekućoj godini, iskazanih na obrascu JOPPD, ali nisu isplatili plaće za razdoblja prije 1. siječnja 2014. i to iz razloga što za razdoblja prije uvođenja obrasca JOPPD Porezna uprava nema analitičkih podataka o isplati plaće već ima samo podatke o obvezama javnih davanja po osnovi plaće. Popis ne sadrži podatke o poreznim obveznicima koji nisu isplatili plaće, ali su prikazali isplatu plaće te su se zadužili za javna davanja kao da su isplatili plaću.

Porezna uprava ujedno poziva sve radnike koji ne primaju plaću ili nisu primili zaostale plaće, a čiji poslodavac se ne nalazi na objavljenom popisu da to prijave na besplatni broj telefona 0800 49 49. Na osnovi prijave izvršiti će se dodatni nadzor i analiza podataka te će se formirati posebna lista takvih poslodavaca.

Isto tako iz Porezne uprave pozivaju radnike da prijave i sve ostale činjenice za koje smatraju da nisu ispravno iskazane.  Objava popisa poslodavaca koji svojim radnicima ne isplaćuju plaće omogućena je Zakonom o porezu na dohodak. Tim je zakonom propisano da Porezna uprava, temeljem prikupljenih podataka na obrascu JOPPD, može na svojim mrežnim stranicama objaviti popis poreznih obveznika/poslodavaca koji ne isplaćuju plaću svojim radnicima, odnosno koji su na dostavljenim obrascima tri mjeseca uzastopno ili tri mjeseca u vremenskom razdoblju od šest mjeseci iskazali samo obračun doprinosa bez isplate plaće.

Iz Porezne uprave napominju kako popisi poreznih obveznika koji prema dostupnim podacima ne isplaćuju plaće, koji se objavljuju na njihovim internet stranicama, nisu usporedivi iz razloga što se kod svake nove objave popisa povećava broj razdoblja za koje se podaci iskazuju.

Prvi popis neisplatitelja plaća Porezna je uprava objavila sredinom srpnja prošle godine i na njemu je tada bilo 7.038 poslodavaca.  Na popisu objavljenom sredinom studenoga, koji se odnosio na razdoblje obračuna od siječnja do rujna ove godine, bilo su ukupno 7.383 poslodavca, s 24.774 zaposlena.


To je samo jedan od primera,zasto vam se stalno baca " pesak u oci" i izvlace podatci iz "naftalina".

Da vas "skrenu" sa pravih tema.

Sa onih tema koje vam "kuvaju" svako dnevno.

Informisite se i shvaticete u "kom grmu lezi zec".

Ako niste u stanju da shvatite sta je sustina,bolje cutite.

Kapitalisticki "demokratski " sistem je sistem protiv interesa radnicke klase.

TO JE SUSTINA SVEGA.



Valter

http://www.dnevno.hr/novac/royal-bank-scotland-upozorava-kataklizma-dolazi-2016-godine-880668


Prodajte SVE!
Royal Bank of Scotland upozorava – kataklizma dolazi 2016. godine

Autor: V. P.
Utorak, 12. Siječanj 2016. u 18:30

RBS savjetuje svojim klijentima da prodaju sve što imaju, osim visokokvalitetnih obveznica.


Strašni potresi na burzama koje pokušavaju intervencijama kontrolirati vlade i središnje banke obilježile su početak 2016. godine. Najnovije priopćenje koje oslikava ozbiljnost u kojoj se nalazi globalno gospodarstvo i prenapeto financijsko tržište koje prijeti urušavanjem dolazi iz Royal Bank of Scotland, ravno iz pera direktora kreditnog odjela Andrewa Robertsa koji upozorava da je izlaz iz prenapučene sobe kroz uska vrata nemoguć za svakoga, te da ne gube niti trenutka. Roberts savjetuje klijentima da prodaju sve osim visokokvalitetnih obveznica.

”Godina kataklizme” je pred nama. Nafta u oštrom padu, potresi ponajviše na kineskim burzama, globalna trgovina u značajnom padu, Baltic Dry Indeks na najnižoj razini u povijesti, porast duga od čak 20 tisuća milijardi dolara od 2008. godine do danas, loša bilanca korporativnih kredita, deflacija… hridi su prema kojima hrlimo.

Morgan Stanley i Goldman Sachs predviđaju pad cijene nafte čak do 20 dolara za barel, a RBS je još pesimističniji: smatraju da će nafta, ako padne ispod 30 dolara za barel, nastaviti padati sve do 16 dolara za barel!

”Investitori bi se trebali bojati”, naglašava Roberts.

Da se investitori zaista i boje, pokazuje slavni indeks straha i pohlepe koji CNN Money redovito objavljuje, i koji se trenutno nalazi u području ”ekstremnog straha”.

Svijet je nedvojbeno ušao u recesiju. RBS uspoređuje trenutnu situaciju s onom koja je vladala neposredno prije propasti Lehman Brothersa i prsnuća nekretninskog balona koji je gurnuo čitav svijet u financijsku krizu 2008. godine. Tada su situaciju spasila tržišta u razvoju, međutim danas se i ona bore s krizom, a neki od najvećih među njima, poput Brazila, već se nalaze u dubokoj recesiji, tako da od njih nema pomoći. Niti Kina ne može puno napraviti, osim ako ne devalvira yuan za najmanje 20%, što je malo izgledno budući da su u stabiliziranje svojeg financijskog tržišta i yuana prošle godine uložili fantastičnih 500 milijardi dolara, a samo u prvom tjednu ove godine dodatnih 30 milijardi dolara.

Podaci s njihovih burzi i ostali ekonomski pokazatelji govore kako se investitori povlače s kineskog tržišta, a s njima se povlači i njihov novac. Samo posljednjeg mjeseca 2015. godine, iz Kine je ”pobjeglo” čak 170 milijardi dolara.

Pred nama su zanimljiva vremena. Politikom nultih pa čak i negativnih kamatnih stopa koje su posljednjih godina primjenjivale najznačajnije središnje banke svijeta, samo je odgođen neminovan raspad tržišta i sada se te mjere koje su opisivane kao ”nuklearne opcije” u kontekstu monetarne politike, vraćaju kao bumerang – ali veći i opasniji negoli je bio 2008. godine, s potencijalom da učini daleko veću štetu nego ikada ranije u povijesti.

Autor: V. P.
Utorak, 12. Siječanj 2016. u 18:30



To je ono sto gradjane interesuje.

Ne kopanje po "naftalinu".

Recite mi ko je kriv zbog ove situacije?

" Crveni"? Ili neko "drugi"?

Koliko godina u Evropi imamo "demokratiju" ?

Koliko smo napredovali (stvarno) kada je zivot u pitanju?

Kada cete vec jednom da skinete " sarene" naocare i pogledate istini u oci.

Kada?

Ovo sto se dogadja ni jedan radnik nikada nije zeleo.

Pa ipak se stalno sve vise "dogadja".

Kako je to moguce u "demokratiji" ?

Mozda je ta "demokratija" samo " Fata Morgana",koja radnicku klasu i sve postene gradjane ("OVCE") umiruje sa raznim reklamama i "verama" da bi kapitalisti mogli da im (kao i do sada) mirno "oderu kozu" i govore im da samo crsto veruju u boga.

On ce sve (lose) vratiti zlim ljudima (milo za drago).

"Ljubi bliznjeg svoga". ???????

LIPSI MAGARCE DO ZELENE TRAVE!

To je "demokratija".

"Zavesa" iza koje se spretno sakrivaju oni koji svakodnevno radnickoj klasi= gradjanima,zadaju smrtonosne udarce.

Da sve bude jos bolje su svi ili najveci broj tih kapitalista veliki pobornici vere.

Dali vam je jasno zasto?

Ili ste i dalje "OVCA" i to ogromna.

Ukljucite svoj mozak i shvatite da je sve ono sto se na nasoj teritoriji dogodili upravo bilo pod rezijiom " demokratije=kapitalistickig " sistema.

Ko je shvatio,je shvatio.

Ko nije i nece

Nezaboravite jedno.

Zivot je kratak,jaaaaaaako kratak.

Dali stvarno zelite celo vreme ziveti kao "OVCA" ?


Valter

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/nestaju-nacionalna-obiljezja-s-dokumenata-zelite-da-se-vrate-potpisite-ovdje-914419


PETICIJA
NESTAJU NACIONALNA OBILJEŽJA S DOKUMENATA! Želite da se vrate? Potpišite ovdje!

Autor: S. Vučković
Ponedjeljak, 18. Travanj 2016. u 15:18

"U međuvremenu obrisaše nam grb sa prometne i vozačke, a sada i sa zdravstvenih iskaznica! Pa tko je taj kome toliko smeta hrvatski nacionalni identitet u… Hrvatskoj?! Gospodo ne izazivajte bijes naroda", stoji u priopćenju Zorice Gregurić.

Dodvoravajući se velikima i moćnima, pristajemo na mnogo toga. Većinom to javno u naše ime čine političari i oni koji su izabrani da služe narodu, a izabrani su zbog svojih obećanja danih prije izbora. Meni osobno dana je riječ svetinja, kako moja drugome tako i tuđa meni. Kada se netko odrekne i pogazi svoja obećanja te koristi svoju poziciju kako bi u ime naroda govorio ono što narod rezolutno odbija, onda ih moramo podsjetiti kako smo mi „mali“ kada nas se prevari puno jači od tih „velikih“ koji misle kako mogu raditi što ih je volja i ne odgovarati – narodu.

Začuđuje ta potreba obračunavanja sa nacionalnim simbolima, sa hrvatskim identitetom. Kada nas nisu uspjeli uvjeriti kako nacionalno nije „in“ pokušali su drugim metodama kojih se ne bi posramio niti Tito, niti Staljin, (Hitler ovoj dvojici nije dorastao do skočnog zgloba barem po broju nevino pobijenih žrtava, o progonima, prisilnom radu i oduzimanju imovine neću niti govoriti). I tako najprije pokušaše nam djecu anacionalizirati raznoraznim odgojima, modulima koji nemaju korijene u tradiciji hrvatskog društva, pa nasilnom ćirilizacijom, u kojoj iako konzumiraju bezbroj prava iznad standarda zajamčenih u Europi pokušaše ovladati Hrvatima, no opet ne uspješe. Tuđe poštujemo ali svoje ne damo, toga smo se mi Hrvati uvijek držali. Pokušaše nam skinuti grb sa registarskih pločica, eto Europa zahtijeva moraju se micati nacionalna obilježja, ne uklapamo se u opću sliku. Vješto upakirane laži brzo su razotkrivene i hrvatski grb ipak ostaje. A tko se izborio za njega? Upravo mali čovjek, onaj kojega ovi „veliki“ svaki dan uvjeravaju kako je nemoćan i ne treba ništa ni pokušavati učiniti, jer neće uspjeti. Opet vrlo vješto plasirana laž, jer ako ništa ne možemo zašto bi nam se svakih nekoliko godina dodvoravali u predizbornim kampanjama, spuštali se među nas male ljude i tražili naš glas koji im je jako važan i dragocjen? U međuvremenu obrisaše nam grb sa prometne i vozačke, a sada i sa zdravstvenih iskaznica! Pa tko je taj kome toliko smeta hrvatski nacionalni identitet u… Hrvatskoj?! Gospodo ne izazivajte bijes naroda. Ne petljate nam po našim hrvatskim obilježjima, ne poigravajte se sa našim pozdravima, mnogi su pokušali odnaroditi Hrvate, kada im nije uspjelo izvršili su genocid, ali mi smo se ipak održali, preživjeli i tu smo u inat vama.

Vratite nam naša hrvatska obilježja, jer ako ih ne vratite vratiti ćemo mi vas tamo gdje vam je mjesto. Ne bojimo se niti vas niti velikih sila, niti Europe. Onako kako smo ušli u Europu možemo i izaći iz Europe.

Naši dokumenti moraju sadržavati hrvatska nacionalna obilježja. Ne kradite nam vidljivi identitet, jer ono što nosimo u sebi nikada nam nećete moći ukrasti. Neki su pokušali iščupati ga iz nas silom, ali nisu uspjeli. Previše je hrvatske krvi kroz stoljeća proliveno da bi mi sada olako pristali na ovakav način istrebljenja. Zar doista mislite kako ne prepoznajemo provedbu SANU-a? Previše je hrvatske krvi proliveno u stvaranju i obrani ove hrvatske države, zar mislite kako ćemo olako prijeći preko toga? Naše majke, naši očevi, naša braća i sestre, naša djeca ostavila su nam u zalog ovu prekrasnu Domovinu, zadužili su nas svojim životima da ju čuvamo i očuvamo onakvom za kakvu su pali – hrvatskom, i vi ćete to poštovati, a mi mali ćemo osigurati da to i poštujete.

http://www.peticija24.com/vratite_hrvatska_obiljeja_na_zdravstvene_iskaznice


"Zeleli smo" u EU.

Sada "smo" u EU.

A u EU se zna ko odredjuje pravac kretanja.

Nezelim da se ponavljam,jer ocito da "neki" ni sada jos nisu ukapirali pravila "igre" u EU= " DEMOKRACIJI".

Promene,kao i odluke se donose u Briselu,a sprovode se po drzavama u sastavu EU.

Sasvim normalan postupak.

Pa sta mislite,da su oni to napravili da im "MI" odredjujemo pravac "kretanja"?

To sigurno ne.

Nezelim sad da spominjem sta smo imali.

Sta smo i danas mogli imati.

A sta "kratkovidi" i dalje tvrde.

Stvarno zalosno, sta "kratkovidost" od coveka moze da napravi.

A posledice se vide vise nego jasno.


Valter

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/bravo-ivana-petrovic-na-nacionalnoj-televiziji-uzdize-se-novi-svjetski-poredak-940938


BRAVO! IVANA PETROVIĆ NA NACIONALNOJ TELEVIZIJI: Uzdiže se Novi svjetski poredak!

Autor: Z. K.
Subota, 23. Srpanj 2016. u 11:39

To se traži - istina!

Jako je malo novinara koji misle svojom glavom i što je najbolje od svega usude se reći istinu onakva kakva ona zaista je. Jedna od njih je i Ivana Petrović, novinarka Nove TV koja je u petak na ovoj nacionalnoj televiziji, kao urednica vanjske politike komentirala napad u Münchenu. Rekla je puno toga važnog no srž stvari koje morate znati skriva se u ovome:

‘Raste osjećaj nesigurnosti. Iako očekujete da se to više neće dogoditi, ljudi se osjećaju nesigurno imam osjećaj kao da su geopolitika i interesi u potpunosti odvojeni od građana Europske unije. Kao da se grade neki sigurnosni sustavi koji nemaju veze sa sigurnosti građana već s nekim drugim interesima. Potpuno je jasno da se gradi neki novi svjetski poredak dok se stari još nije urušio. Ljudi imaju osjećaj nepovjerenja prema svojim sustavima sigurnosti’

Tim riječima ova je novinarka rekla sve! Interesi i geopolitika su zaista skriveni od intersa građana. Kako i ne bi bili kada se sve odluke za milijune ljudi donose u mračnim sobičcima podzemlja, na tajnim sastancima ‘elite’ koja radi našeg dobra skriva – ugovoreno!

I da podiže se Novi svjetski poredak, točno onaj koji je najavljen stotinama godina unazad i Bogu hvala što bar Petrović vidi da to nije teorija zavjere ni neka ‘izmišljotina’ paranoičnih teoretičara, već istina koja je sada, vidljiva i golim okom!

Pazite ljudi kome dajete svoj glas, jer podanici Novog svjetskog poretka su gotovo svi u politici krenuvši od predsjednice, koja očarana novim poretkom kojeg su joj u Trilaterali prodali kao ‘spas’ i sama svoj narod pretvara u kolonijalnu silu nečijih interesa, daleko od volje svojih građana! To je ta piramida na čijem vrhu čak ona ni ne sjedi, već oni kojima ova dama služi u vjeri da joj novi svijet kojeg joj lažno podvaljuju elite može činiti dobro, iako su plodovi njihove vladavine smrt, smrt i smrt.


Sad "saberite" sve sto smo pisali u proslosti i usporedite sa onim sto vam sada nude.

Ako i tada budete rekli da je "ovo" bolje,ce biti kako ste trazili.

Ako pak mislite drugacije,ukljucite mozak.

"VI" donosite odluku za buduce generacije.

Ako su vas ugurali u ovo,nemojte i vi vasu decu ugurivati.

Ukljucite mozak i shvaticete sta treba da radite.


Valter

http://www.24sata.hr/news/od-kucice-do-dvorca-gdje-su-odrasli-hrvatski-tajkuni-85001


http://www.braniteljski-portal.hr/Novosti/HRVATSKA/Na-koji-su-nacin-hrvatski-tajkuni-stekli-prvi-milijun-eura-dok-su-branitelji-ginuli-i-sanjali-Hrvatsku


Ako ovo nije dovoljno,ima jos.


http://www.vecernji.hr/tag/tajkuni-6481

Dali je to dovoljno da shvatite istinu?

Pitanje je samo ko zeli pravu istinu.

Koji je sistem u interesu pucanstva?

Koja je prava istina?

Ja znam.

Znate li i vi?



Valter

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/utorak-stecaj-torpeda-bio-je-smisljena-velika-pljacka-kao-ostali-stecajevi-u-hrvatskoj-945115


Stečaj ‘Torpeda’ bio je smišljena velika pljačka, kao i ostali stečajevi u Hrvatskoj!


Autor: Damir Kramarić/7 Dnevno/ 4. kolovoza 2016.
Utorak, 09. Kolovoz 2016. u 20:03

„Kada su vidjeli da su raskrinkani, jednostavno su prekinuli stečaj, a Torpedo brisali iz registra, iako sudski postupci još nisu završili. To je bio lanac pljački u koji su svi umiješani: od ljudi iz MORH- i DORH-a, sudaca, stečajnih upravitelja...“, ističe Radovan Smokvina, aktivist riječkog „Pokreta otpora“

Priča o dugogodišnjem sustavnom uništavanju i pljački Hrvatske, svojevrsnom genocidu zbog kojeg nitko nikada nije odgovaro, mogla bi se odlično ilustrirati jednim jedinim primjerom: pričom o uništavanju i pljački riječkog Torpeda, slavne tvrtke koja je danas trebala imati više od 150 godina postojanja, no koja je nakon dugogodišnje stečajne agonije nedavno izbrisana iz sudskog registra.

Zadnji neobični događaj u procesu likvidacije Torpeda – tvrtke za koju dobri poznavatelji prilika tvrde da nije ni trebala ići u stečaj – dogodio se 16. lipnja 2016., kada je donesena odluka o prekidu parničnih postupaka, koji su se trebali nastaviti i nakon zaključenja stečajnog postupka, sa stečajnom masom, odnosno imovinom Torpeda, budući da je ona postojala u trenutku zaključenja stečajnog postupka.

Zašto je postupak onda prekinut? Po svemu sudeći zato jer je Radovan Smokvina, riječki aktivist te član „Pokreta otpora“, poremetio planove onima koji su htjeli doći do izmišljenih potraživanja i jer je, izgleda, razotkrio i spriječio završnu veliku pljačku onoga što je preostalo od te nekada velike tvrtke.

Sluteći da se radi o kriminalu, a ne utemeljenim potraživanjima, Smokvina je na ispitnom ročištu od 22. rujna 2011. na Trgovačkom sudu u Rijeci kao jedan od vjerovnika Torpeda osporio sva ostala potraživanja, koja je prije toga priznala stečajna upraviteljica Vesna Stančić. I dogodilo se „čudo“.

”Tada su ulovljeni s prstima u pekmezu. Jer od 52 vjerovnika, čija potraživanja je priznala stečajna upraviteljica Vesna Pindulić (kasnije Stančić), i koji su trebali dijeliti 82 milijuna kuna, tužilo me samo njih petero. Od tih pet, jedan je MORH, koji potražuje oko 23 milijuna kuna. Kada sam kontaktirao s MORH-om, odgovoreno mi je da oni ne znaju ništa o tome! Da nije bilo intervencije, oni bi presudili u korist MORH-a, isplatili novac na neki privremeni konto i podijelili ga između sebe. Ostali su odustali, što znači da su bili lažni vjerovnici! Svi ti koji su odustali, neće dobiti ni kune, a dijelili bi novac da nisam osporio potraživanja! To je bio vrlo riskantan potez. Svi su me vjerovnici, kojima sam osporio potraživanje, trebali tužiti i tada bih mogao završiti na prosjačkom štapu. No, budući da sam znao da je riječ o muljaži, odnosno fiktivnim dugovanjima, odlučio sam osporiti sve tražbine. Tako sam im pomrsio račune i spriječio pljačku”, pojašnjava ing. Radovan Smokvina.

Dodaje da je pravomoćno na Trgovačkom sudu u Rijeci dokazao da je i Republika Hrvatska, odnosno DORH u ime MORH-a, potraživala nepostojeće iznose duga, koje je priznala stečajna upraviteljica!

”ŽDO je u ime MORH-a tražio od Torpeda u tri odvojena dijela oko 23 milijuna kuna, s tim da u MORH-u niti ne znaju za ta navodna potraživanja! Pravomoćno smo, na sudu, osporili potraživanja u vrijednosti od oko 11 milijuna kuna, dok smo za preostali dio još u sudskom sporu. To znači da smo dokazali da taj dug ne postoji, odnosno da su pojedinci novac od Torpeda htjeli uzeti za sebe i podijeliti. No, kada su vidjeli da su raskrinkani, jednostavno su prekinuli stečaj, a Torpedo brisali iz registra, iako sudski postupci još nisu završili. To je bio lanac pljački u koji su svi umiješani: od ljudi iz MORH- i DORH-a, sudaca, stečajnih upravitelja! Da nisam osporio fiktivna potraživanja, sada bi dijelili milijune! Ovako, svi se boje komplikacija, pa slučaj žele što prije zapečatiti. Otvoreno im pišem o tome, nazivam ih kriminalcima i zločincima, svaki spis naslovljavam s ‘GUKOK’, što znači ‘Genocidno umreženi kolektivno organizirani kriminalci’, no nitko ne reagira, iako na taj način pišem i stečajnoj upraviteljici Vesni Stančić, stečajnoj sutkinji Ljiljani Ugrin, državnim odvjetnicima i TS-u. To njihovo pristajanje na uvrede puno toga otkriva“, primjećuje Smokvina te dodaje da je bit cijele priče – dogovor oko još jedne velike pljačke.

„Stečaj Torpeda, kao i većina drugih stečajnih postupaka, je ne samo razbojništvo i krađa. To je i veleizdaja“, zaključuje švicarsko-hrvatski poduzetnik te aktivist riječkog „Pokreta otpora“, koji već godinama kroz aktivizam te istraživanje brojnih malverzacija nastoji uvjeriti javnost da je su stečajevi i predstečajne nagodbe osmišljeni kao nastavak pljačke koja je započela pretvorbom i privatizacijom.

Istražujući godinama malverzacije kroz stečajeve, Smokvina je, čini se, postao pravi ekspert za tu problematiku. Njegovi govor, odnosno konkretni primjeri izneseni na okruglom stolu o razmjerima šteta od stečajeva, održan 6. listopada 2014., završio je i u knjizi „Stečajna mafija“, autora Darka Petričića.

Državni odvjetnici prikrivaju kriminal u stečajnim postupcima

„Mogu reći da su stečajevi i gori od privatizacije, jer su u pretvorbi i privatizaciji barem postojali neki kontrolni mehanizmi. Kod stečajeva, masa novca koja se okreće je veća od vrijednosti koja se pojavila u privatizaciji, a alarmantna je činjenica da u tim postupcima ne postoji nikakva financijska kontrola. Apsolutno ništa! Jedan stečajni sudac može bilo koga od vas, uz stečajnog upravitelja, preko noći napraviti milijunašem. Dovoljno je poznavati stečajnog suca koji će napisati da ste kupili neku nekretninu ili česticu te da ste spomenute nekretnine platili. S tim ‘papirom’ odlazite u gruntovnicu i upisujete se kao vlasnik. Tu potvrdu će vam napisati prijatelj sudac, iako u džepu za to vrijeme niste imali ni lipe. Upisom u gruntovnicu postajete vlasnikom nekretnine ili zemljišta koje vrijedi, primjerice, četiri milijuna eura. S tim ‘papirom’ iz gruntovnice, odlazite u banku i dobivate kredit od, recimo, tri milijuna eura. Tada odlazite kod stečajnog suca i potpisujete kupoprodajni ugovor izravnom pogodbom, da kupujete ‘svoju’ nekretninu za npr. 800.000 eura. Ovakvom transakcijom vi postajete milijunaš. Vjerujte mi, ovakve malverzacije nitko ne kontrolira. Možete deset puta napisati pismo stečajnom upravitelju, stečajnoj sutkinji ili bilo kome u DORH-u i upozoriti ih na ove malverzacije, ali sve će proći bez ikakvog efekta. Nikada nećete dobiti odgovor, jer je takav dogovor. Ovakvu stečajnu praksu nazivam genocidom.

Svi stečajni postupci, što se tiče Rijeke, su nevjerojatan kriminal, stoga što se oni ne mogu kontrolirati. U nijednom stečajnom postupku se ne mogu dobiti bankovni izvodi na kojima bi se vidjele uplate, isplate i salda, je se oni ne mogu krivotvoriti. U tom slučaju bi se točno moglo vidjeti što je pronevjereno i koliko je puta naplaćena neka tražbina. Stečajevi su organizirana pljačka, a organizatori te pljačke su DORH i nadležni suci. Osim što ništa ne rade, glavni državni odvjetnik i županijski državni odvjetnici prikrivaju kriminal u stečajnim postupcima“, ističe Smokvina u svjedočenju objavljenom u knjizi „Stečajna mafija“.

Njegove tvrdnje u vezi malverzacija oko Torpeda dodatno je pojasnila zagrebačka odvjetnica Roberta Gottwald, koja je zastupala Smokvinu u sporovima vezanima uz tu tvrtku.

„Pitam se zašto je stečajna upraviteljica Vesna Stančić priznala tolika potraživanja, premda smo poslije dokazali da su neutemeljena, u sporovima koje je pokrenuo DORH u ime RH, protiv Torpeda. Netko je to trebao provjeriti. Radi se, u najmanju ruku, o loše obavljenom poslu. Torpedo je, po svemu sudeći, umjetno bačen u stečaj. Imao je toliko imovine, bio jaka firma, moglo ga se sanirati… No, otvoren je stečaj, nakon čega je teško utvrditi tko, što i zbog čega. Zbog primjene starog Stečajnog zakona nisu uopće imali Skupštinu vjerovnika, teško je doći do informacija o kolanju novca, pogotovo sada nakon zaključenja stečajnog postupka. I revizija Torpeda utvrdila je manjkavosti u vrijeme pretvorbe i privatizacije. Puno državnog novca je uloženo u sanaciju poduzeća, no umjesto oporavka, 2000. godine po drugi puta je pokrenut stečajni postupak. Stečaj je zaključen 2013., premda još nije došlo do isplate vjerovnika trećeg isplatnog reda i premda stečajna masa, odnosno imovina Torpeda, još uvijek postoji. Sada su prekinuti i parnični postupci koji su bili u tijeku u trenutku zaključenja stečajnog postupka, iako je na završnom stečajnom ročištu odlučeno da će se preostala stečajna masa rezervirati do okončanja parničnih postupaka koji su u tijeku. Sve je to vrlo čudno”, naglašava i odvjetnica Roberta Gottwald. Pokazuje i presude TS-a u Rijeci po kojima se odbija tužbeni zahtjev MORH-a od Torpeda u iznosu od 6, 537 milijuna kuna u jednom, te potraživanje u iznosu od 4,173 milijuna kuna u drugom sporu, ali i rješenje sutkinje Tamare Jugo Smoljanović o prekidu postupka radi utvrđenja postojanja tražbine u iznosu od 15,4 milijuna kuna jer je tuženik (Torpedo – kojega u sporu protiv RH zastupa Radovan Smokvina) kao pravna osoba prestao postojati.

Uništenje svih osnivača Riječke banke!

I Ivica Lukić, bivši dugogodišnji radnik Torpeda te sudionik u parničnim postupcima protiv Torpeda, tvrdi da je stečaj Torpeda umjetno izazvan, da su tvrku namjerno uništili, kao i četrdesetak ostalih poduzeća osnivača Riječke banke.

Ništa tu nije slučajno, uvjeren je Lukić.

„Matešina vlada odobrila je sanaciju tvrtke, no jedan od direktora Torpeda podnio je prijedlog za stečaj?! Imali smo četiri direktora i oni su isisali novac i zalihe. Po reviziji Šime Krasić, oko 40 milijuna tadašnjih maraka je nestalo iz Torpeda. Novac namijenjen za sanaciju tvrtke, misteriozno je nestao. Baš u to vrijeme (u drugoj polovici 1998.), odnosno nakon što je na račun Torpeda trebao sjesti veliki iznos novca od državne sanacije i kredit PBZ-a, nismo dobili 22 plaće. Odobreni novac nikada nije ni stigao u Torpedo. Netko ga je ukrao“, tvrdi Ivica Lukić.

Napominje potom da je Grad Rijeka, podizanjem komunalne naknade u enormne visine, planski uništio tvrtku Torpedo!

„Potraživali su čak 12,5 milijuna kuna od Torpeda na temelju komunalne naknade! Uništili su tvrtku jer je, prema njihovu planu, sve osnivače Riječke banke trebalo baciti u stečaj, kako bi tu banku kasnije mogli preuzeti. Torpedo je, osim toga, u industrijskoj zoni imao oko 30.000 kvadrata zemljišta, no to nisu priznali. Godinama sam istraživao tu temu. Zato danas odgovorno tvrdim da je riječ o organiziranoj pljački u kojoj su sudjelovali i DORH i policija i TS“, napominje Ivica Lukić, koji je trideset godina radio u Torpedu te iznutra svjedočio kriminalu.

Ne treba ni napominjati da su Smokvina i bivši djelatnici Torpeda, zbog svega navedenog, do sada podnijeli brojne kaznene prijave USKOK-u i DORH-u, u vezi s ovdje opisanim malverzacijama.

Što je učinjeno po tom pitanju, provjerili smo na TS-u u Rijeci, te u DORH-u, odnosno ŽDO-u u Rijeci. I uvjerili se da nadležne institucije jednostavno ne pronalaze, ili ne žele pronaći, sve ono na što upozoravaju Smokvina, Lukić i mnogi drugi.

„Je li DORH istražio brojna nezakonita postupanja tijekom stečajnog postupka Torpeda d.d. Rijeka, a na temelju više kaznenih prijava koja su podnijeli bivši zaposlenici Torpeda?

Je li istražena činjenica da je stečajna upraviteljica Vesna Pindulić – Stančić priznala brojna potraživanja koja su kasnije osporena (pravomoćno – Radovan Smokvina u ime Torpeda osporio potraživanja MORH-a, te druga potraživanja na ročištu od 22. rujna 2011.)? Je li tu riječ o smišljenoj pljački, koju je na ispitnom ročištu od 22. rujna 2011. na TS-u u Rijeci osujetio u dobroj mjeri gospodin Smokvina osporivši sve tražbine koje je priznala stečajna upraviteljica Vesna Pindulić – Stančić?”, upitali smo ŽDO u Rijeci.

„Vezano za Vaš upit dostavljen 22. srpnja 2016. navodimo da je Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta, kao stvarno nadležan s obzirom na svojstvo prijavljenih osoba, postupajući po kaznenim prijavama bivših zaposlenika Torpedo d. d. Rijeka donio rješenje o odbačaju navedenih kaznenih prijava, koje rješenje je dostavljeno podnositeljima kaznenih prijava. U obrazloženju predmetnog rješenja o odbačaju dati su razlozi donošenja takve državnoodvjetničke odluke, a isto tako podnositeljima je sukladno odredbi članka 55. Zakona o kaznenom postupku data uputa o mogućnosti nastavljanja kaznenog progona.

Nastavno na sljedeće točke iz Vašeg upita izvješćujem Vas da Državno odvjetništvo nije u mogućnosti davati mišljenja niti komentirati postupke pred sudom, tim više što iz Vašeg upita je razvidno da tražite komentar tijeka stečajnog postupka otvorenog nad stečajnim dužnikom Torpedo d. d. Rijeka. Stečajnim postupkom sukladno odredbama Stečajnog zakona upravlja stečajni sudac, u ovom slučaju Trgovačkog suda u Rijeci kao prvostupanjskog suda, a zakonitost donašanja odluka tijekom ovog postupka osigurana je kroz žalbeni postupak u kojem odlučuje Visoki trgovački sud u Zagrebu“, stoji u odgovoru kojeg je potpisao Darko Karlović, zamjenik županijske državne odvjetnice u Rijeci.

Sličan upit poslali smo i TS-u u Rijeci, odnosno sutkinji Liljani Ugrin. „Zašto je stečaj Torpeda završen kada potraživanja nisu riješena, a stečajna masa je ostala? Što je s potraživanjima Torpeda, odnosno gospodina Radovana Smokvine koji je zastupao Torpedo, prema Republici Hrvatskoj (Smokvina je pravomoćno dobio spor, a nije se naplatio)? Zašto je taj slučaj i parnično prekinut, a vjerovnici se nisu naplatili, iako vrijednost u stečajnoj masi postoji, iako su dobili pravomoćno sud protiv MORH-a kojega je zastupao ŽDO iz Rijeke?

Kako je moguće da je stečajna upraviteljica Vesna Pindulić – Stančić priznala brojna neutemeljena potraživanja koja su kasnije osporena (pravomoćno – Smokvina u ime Torpeda osporio potraživanja MORH-a, osporio i sva druga potraživanja na ročištu od 22. rujna 2011.)? Je li tu riječ o smišljenoj pljački, koju je na ispitnom ročištu od 22. rujna 2011. osujetio u dobroj mjeri gospodin Radovan Smokvina osporivši sve tražbine koje je priznala stečajna upraviteljica Vesna Pindulić – Stančić? Činjenica je da je većina vjerovnika potom odustala od tužbi te su tako priznali da su potraživanja bila lažna, te da je Smokvina u sudskim postupcima uspio osporiti i druge tražbine (MORH-a, odnosno RH)?“, upitali smo stečajnu sutkinju Ljiljanu Ugrin.

Očitovanje stečajne sutkinje Ugrin

Njezin vrlo opširan odgovor prenosimo uz neznatno kraćenje: „Stečajni postupak na dužikom Torpedo d.d. u stečaju Rijeka zaključen je ovosudskim rješenjem pod posl. Br. St-90/00-1181 od 31. srpnja 2014. budući su za to bili ostvareni zakonom propisani uvjeti.

Tijekom postupka imovina dužnika je unovčena, namireni su troškovi stečajnog postupka (uključujući i cca 17 milijuna radnicima), sve dospjele obveze stečajne mase, razlučni vjerovnici iznosom od 8.932.807,98 kuna, te djelomičnim diobama namirene su uvrđene tražbine vjerovnika prvog višeg isplatnog reda (tražbine po osnovi poreza, te ostale tražbine koje čine prihod državnog proračuna, te jedinica lokalne samouprave i uprave, tražbine fondova koje se na temelju zakona obvezno izdvajaju iz prihoda, odnosno iz plaća zaposlenika dužnika, nastale do dana otvaranja stečajnog postupka) u punom iznosu od 38.085.567,54 kn, te sve utvrđene tražbine drugog višeg isplatnog reda (tražbine zaposlenika u stečajnom postupku utvrđene Zakonom o radu) u iznosu od 41.959.650,99 kuna, time da su rezervirana sredstva za sporove koji su u tijeku.

Parnični postupci koji su bili u tijeku nisu zapreka da se stečajni postupak zaključi

Tijekom stečajnog postupka stečajni vjerovnik Ivica Lukić iz Rijeke na osnovu odredbe članka 78.a Stečajnog zakona otuđio je Radovanu Smokvini iz Ičića svoju utvrđenu tražbinu drugog višeg isplatnog reda za iznos od 1.000 kuna. Predmetna tražbina je stečajnom vjerovniku Radovanu Smokvini namirena u punom iznosu.

Uvidom u upisnik P utvrdila sam da presuda donesena u parničnom postupku koji se vodio pred ovim sudom pod posl. Br. P-293/2012 u pravnoj stvari tužitelja RH, MORH-a zastupanog po ŽDO-u u Rijeci protiv tuženika Torpedo d.d. u stečaju kojeg zastupa Radovan Smokvina nije pravomoćna, pa stoga još uvijek nije razvidno je li vođenje parnice bilo korisno za masu.

Kako presuda donijeta u tom parničnom postupku dana 12. lipnja 2014. nije pravomoćna, to tužitelj nije ni mogao namiriti dosuđene troškove od osobe koja zastupa tuženika.

Rješenje o zaključenju stečajnog postupka nad dužnikom Torpedo d.d. je javno objavljeno u Narodnim novinama i na oglasnoj ploči suda. Stečajni vjerovnici nisu izjavili žalbu na rješenje o zaključenju stečajnog postupka, pa je po pravomoćnosti tog rješenja dužnik brisan iz sudskog registra.

Zakonom o parničnom postupku propisano je da se parnični postupak prekida kad stranka koja je pravna osoba prestane postojati, ali je isto tako propisano i kada se taj postupak može nastaviti.

U odnosu na posljednji upit napominjem da je Stečajnim zakonom propisano da sve tražbine koje stečajni upravitelj prizna može osporiti koji od vjerovnika, time da stranke protiv rješenja suda o utvrđenim odnosno osporenim tražbinama mogu izjaviti i žalbu.

Posebno je za napomenuti da se u konkretnom slučaju radi o tražbinama trećeg višeg isplatnog reda. Tijekom stečajnog postupka nije bilo novčanih sredstava za namirenje tražbina tog reda, a hoće li se stačajni postupak nastaviti radi naknade diobe ovisi o parničnim postupcima koji su još uvijek u tijeku“, stoji u odgovoru sutkinje Ljiljane Ugrin.

Stečajna upraviteljica odustala od izjave!

O cijelom slučaju razgovarali smo i sa stečajnom upraviteljicom Vesnom Stančić (ranije Pindulić), no gospođa Stančić nije, na kraju, dopustila da njezine izjave objavimo! Premda smo razgovarali najmanje petnaestak minuta i premda nam je pokušala pojasniti kako cijeli slučaj nije jednostavan, na kraju je odlučila uskratiti bilo kakvu izjavu za medije. Prvo je upitala može li vidjeti što ćemo objaviti, a kada smo smo joj, po svim profesionalnim pravilima, ponudili da autorizira svoje riječi…, odlučila je da ipak neće dati izjavu! Napomenula je da je razgovarala samo neformalno te da ju nipošto ne citiramo?!

‘Organizatori pljačke sami se razotkrili’

Kao odlična ilustracija brojnih mutnih radnji u stečajnom postupku Torpeda, najbolje, po svemu sudeći, može poslužiti dio iz “Odgovora na tužbu“ Radovana Smokvine u kojem on ističe da su organizatori pljačke bili toliko sigurni u sebe, da nisu pazili na brojne traljavo odrađene detalje, detalje koji su kasnije i te kako kompromitirali cijeli postupak.

„Isti broj tražbine sud koristi za različite sume i za različite subjekte, pa je time otkriven taj naivni stečajni kriminal kojega podupire ŽDO i to upravo zaslugom svojeg neškolovanog kadra, čime je potkrijepljena i ova tužba. Visoki trgovački sud iz Zagreba se ponaša pasivno, iako su dovoljno informirani. Predsjednik VTS-a Mario Vukelić samo šalje niz dopisa Trgovačkom sudu u Rijeci, predsjedniku Miljenku Kurobasi…, ali predsjednik TS-a u Rijeci ne odgovara predsjedniku VTS-a iz Zagreba, a VTS opet ne reagira na nečinjenje, što je kazneno djelo.

Tuženik zato zahtijeva od TS-a u Rijeci da podnese kaznenu prijavu protiv ŽDO-a po službenoj dužnosti zbog lažnog prijavljivanje tražbina temeljem čl. 283 KZ RH. Tuženik zahtijeva od predmetne sutkinje TS-a u Rijeci Tamare Jugo da pokrene kazneni postupak protiv svih navedenih počinitelja kaznenih djela u ovom predmetu…, jer je upoznata i zna da postoje kaznena djela, a ako to ne učini onda sutkinja čini kazneno djelo nečinjenja…, jer time pruža pomoć počiniteljima, a ujedno čini kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti…, tim više što su počinitelji kaznenih djela aktivni djelatnici pravosuđa (suci i DORH) kao i stečajni upravitelj koji je isto pod zakletvom”, napisao je Smokvina u Odgovoru na tužbu radi utvrđenja tražbine u stečaju Torpeda d.d. od 9. kolovoza 2012. godine.

http://www.dnevno.hr/novac/objavljeni-podaci-place-u-hrvatskoj-ne-isplacuje-2595-poslodavaca-948936


BOLJA SITUACIJA NEGO PROŠLE GODINE
OBJAVLJENI PODACI: plaće u Hrvatskoj ne isplaćuje 2595 poslodavaca

Autor: I.G.
Srijeda, 24. Kolovoz 2016. u 11:02

Bez plaće je 7038 radnika.

Prema podacima Porezne uprave Ministarstva financija, plaće u Hrvatskoj ne isplaćuje 2595 poslodavaca koji zapošljavaju 7038 radnika. Među tim poslodavcima su 2243 pravne osobe (s 6131 radnikom) i 352 fizičke osobe kod kojih radi 907 radnika.

Veliko je to smanjenje u usporedbi s krajem 2015. godine kada plaću nije isplatilo 7300 poslodavaca koji zapošljavaju ukupno 25.010 radnika. Tada je bila riječ o 6072 pravne osobe s 21.439 radnika i 1228 fizičkih osoba s 3571 radnikom.

Prvi popis neisplatitelja plaća objavljen je sredinom srpnja prošle godine i na njemu je tada bilo 7038 poslodavaca.

http://www.dnevno.hr/vijesti/svijet/gubite-se-ne-vracajte-se-nemate-sto-traziti-ovdje-grad-u-engleskoj-etnicki-ociscen-od-bijelaca-969484#axzz4P2vmOCtM

‘Gubite se i ne vraćajte se, nemate što tražiti ovdje’: grad u Engleskoj etnički očišćen od bijelaca

Autor: Marcel Holjevac
Petak, 04. Studeni 2016. u 12:44

U Savile Townu u Yorkshieru čak i prodavačica sladoleda nosi burku. U tom gradu je preostalo - 48 bijelih Engleza. Slovima: četrdeset i osam. A i oni se pakiraju, jer im susjedi jasno daju do znanja da ih više ne misle tolerirati.

Ako dođete u Savile Town, osjećat ćete se kao u kakvom provincijskom gradiću u ruralnim dijelovima Afganistana. Osim arhitekture, tu više nema tragova engleske prisutnosti. Savile je, po zadnjem popisu stanovništva iz 2011, etnički najčišći grad Engleske, možda i Europe. Bijelih Engleza je tada preostalo tek nešto preko 1%: 99% stanovnika su bili muslimani azijskog porijekla. Točnije, bilo ih je 48 od ukupno 4.033. Danas, pet godina kasnije, ih je još i manje, a do idućeg popisa 2021., gotovo sigurno, neće preostati niti jedan. Borba protiv rasizma u Engleskoj je, očito, usmjerena protiv krive strane.

Nitko na ulici ne govori engleski, niti ga uopće znaju. Naročito žene: većinom nose burke, a one koje ih ne nose, nose marame. Većina ih, kaže novinarka Daily Maila koja je nedavno posjetila taj grad, ne želi imati kontakta ni s jednom osobom koja nije iz njene kulture, i nije muslimanske vjere. I gotovo sve su doputovale u Englesku da bi se udale za “britance” koji su imigrirali iz južne Azije. Njihove slobode su strogo ograničene, i britanski zakoni koji štite prava žena tu ne važe. One podižu djecu, kuhaju za obitelj, a izlaze iz kuća tek rijetko, uglavnom tek u lokalnu džamiju koja organizira druženja samo za žene – bilo kakav kontakt s muškarcima koji nisu članovi obitelji im je zabranjen, no to je život kakav one prihvaćaju i nikakav drugi, kako stoje stvari, niti ne žele prihvatiti. Džamijom upravlja Deobandis, islamska sekta koja brani sljedbenicima bilo kakvo miješanje s kršćanima, Židovima, i Hindusima – kamoli ateistima.

Njihovi preci su došli u Savile town kao jeftina radna snaga u lokalnim tvornicama tekstila po kojima je Yorkshire bio poznat. Oni su kupili vlastite kuće, i potom počeli otvarati u njima dućane koji su prodavali burke, ćilime za molitvu, i parfeme bez alkohola, koje im vjera brani. Uskoro su sagradili i džamiju za 4.000 ljudi. A nešto kasnije su u mjestu ustanovili i šerijatski sud, koji po kratkom postupku provodi striktne islamske zakone. Taj sud je kritiziran nedavno u Gornjem domu britanskog parlamenta, zbog diskriminacije spram žena pri razvodima, ali islamski sudovi imaju veliku potporu regresivnih liberala u Engleskoj koji u toj civilizacijskoj regresiji, koja bi ih inače zgrozila, vide multikulturalnost, pa su takve sudove često podržavali i britanski nadbiskupi.

Sue Reid, koja je posjetila taj grad kako bi napisala reportažu o njemu, kaže (i potvrđuje fotografijom) kako čak i žena koja prodaje sladoled iz kamioneta nosi burku, čak i sred ljeta, a u gradu pored pokretne sladoledarnice imaju i pokretnog mesara koji ide okolo po kućama i kolje, naravno striktno halal, janjce i kozliće. Dječaci se uglavnom školuju u džamiji, gdje uče Kuran napamet: djevojčica, kaže Reid, nema na povratku iz medrese – one se, očito, ne školuju. A svaka djevojčica koju je srela, kaže Reid, čak i one od šest godina koje su se igrale u parku, je bila umotana u hidžab, od vrata do cipela.

Osam od nekadašnjih devet pubova u mjestu je zatvoreno, jer nitko ne pije alkohol. Frizerski salon je davno zatvoren, kao i zapadnjački dućani s namirnicama i odjećom. Suočeni sa svim tim, bijelci su počeli odlaziti. Prvo polako, a zatim kao lavina. Jednostavno su iselili. Uskoro, nekoć idilični gradić u Yorkshireu je postao džihadističko leglo, i počeo živjeti svojim životom, posve izoliran od Engleske koja ga okružuje. U međuvremenu je dao i nekoliko istaknutih bombaša – samoubojica, koji su poginuli boreći se za ISIL u Siriji. A Mohammed Sidique Khan, vođa bombaških napada na London 7. srpnja 2005. je također rođen i odrastao u blizini. On je, prije odlaska u glavni grad gdje je zajedno sa svojim suradnicima pobio 52 ljudi u eksplozijama u autobusima i podzemnoj željeznici, pozdravio svoju trudnu ženu na terasi vlastite kuće u susjednom mjestu.

Pored Sue Reid, o Savile Townu je ranije ove godine pisao i Owen Bennett-Jones, koji je do nedavno bio BBC-jev korespondent za Pakistan. On je prvi pisao o utjecaju Deobandi pokreta na muslimansku populaciju u mjestu. On je za Radio 4  intervjuirao i muftiju Mohammeda Pandora, gradskog dužnosnika i glasnogovornika mjesne džamije, koji je 1964. došao u Englesku kao imigrant s djecom i obitelji. On također živi u okolici mjesta, i iako kaže da je britanski musliman, nije dozvolio Bennett-Jonesu da se upozna s njegovom suprugom kad ga je ovaj posjetio u njihovoj kući, ali joj je dozvolio da spremi čaj za njega i Jonesa. Pandor kaže da je njegova žena pokrivena burkom cijelo vrijeme, a dozvoljava joj da podigne veo samo i jedino kad na aerodromu daje putovnicu. Oni kod kuće ne gledaju televiziju, i ne slušaju muziku, jer Pandor kaže da je svaka muzika neislamska.

A iako je “savjetnik za religiju” na čak dva britanska sveučilišta  — Bradford i Huddersfield — rekao je za BBC kako muslimani – samo muškarci, jasno – smiju pristupiti visokom obrazovanju samo kako bi molili i učili, a nipošto kako bi “gledali žene”. “Ako Muhamed to nije radio, onda ni mi to nećemo raditi”, rekao je za BBC, i dodao kako su Deobandi pokret koji “vraća Islam korijenima” i kako oni žele živjeti na jednak način na koji je prorok živio u 14. stoljeću. Dakle, bez novotarija koje su došle kasnije. Ako mislite da je to neka mala sekta koja živi u srednjem vijeku – Deobandi vode čak 1.600 registriranih džamija u Ujedinjenom kraljevstvu, i obučavaju 80% svih islamskih klerika u Britaniji. A klerici imaju nemjerljiv utjecaj na muslimane u toj zemlji. A njih ima 2,7 milijuna, odnosno nešto preko 5% engleske populacije. U Londonu, po popisu iz 2011., bilo ih je nešto preko 12,5%, s tim da im broj nezadrživo raste. Broj od 5% u općoj populaciji 2011. ne treba zavaravati – među mlađima od 5 godina ima čak 10% muslimana, a slično je i s britanskom populacijom od 5-10 godina. Uz imigraciju i više nego dvostruku stopu rađanja, Britanija će do sredine stoljeća, možda i prije, biti većinski muslimanska.

Stoga i nije neko iznenađenje da su bijelci u Savile townu zastrašeni i da bježe. Lorraine Matthews, jedna od rijetkih preostalih, rekla je za Daily Mail: “Noću ne izlazim iz kuće, jer je opasno za one koji nisu muslimani. Nije razumno za ženu ovdje da izlazi iz kuće nakon mraka. Dečki se skupljaju na uglovima, i žene ih se boje, jer oni ne poštuju bijele žene”. O čemu Lorraine govori, uskoro je spoznala i novinarka: kad je krenula prema džamiji, s prozora kuća su je gledale začuđene žene u burkama kojima je bilo nevjerojatno vidjeti nepokrivenu ženu na ulici, kao da se ne radi o središtu Engleske. Kad je zapitala visokog mladića s islamskom kapicom u bijeloj odjeći gdje se nalazi ulaz u džamiju, on je pljunuo na nju i izderao se: “Gubi se, nemaš što tražiti ovdje. I ne vraćaj se.”

Što ju je dovelo da zaključka da, ma kako to bilo teško za probaviti britanskim liberalima, muslimani ovdje ne žele nikakvu multikulturalnost. Oni žele živjeti samo sa svojima. Zato je pritisak velik na rijetke preostale bijelce da isele. Nekima su i pokucali na vrata potpuni stranci u islamskoj odjeći, s hrpom gotovine u plastičnim vrećicama, i zatražili da im prodaju kuće. 76-godišnja Jean Wood, religiozna starica rođena u mjestu, je jedna od njih. Njena djeca je mole da napusti grad i ode negdje gdje će uživati u mirovin s ljudima poput nje. Ona to ne želi: ovdje je rođena, i ne želi seliti pod pritiskom. Novinarki je ispričala, u svojoj kući na periferiji Savile Towna, kako se to desilo samo dan nakon što joj je umro suprug. “Nije prošlo ni 24 sata otkad je umro, kad je susjed musliman gurno ceduljicu kroz otvor za poštu, na kojoj je pisalo da želi kupiti kuću. Živjela sam ovdje cijeli život. Bila sam u žalosti, a na ceduljici nije bilo nikakve sućuti, ničeg. No skupila sam snagu, nazvala sam broj koji je bio na papiriću i rekla da kuća nije na prodaju, niti će ikad za mog života to biti”.

No, muftija Pandor kaže da se takve stvari ne događaju. On je za Radio 4 rekao je “white flight”, bijeg bijelaca, posljedica njihovog rasizma. “Tko bi kupio kuću neposredno do moje?”, pita Pandor. “Sigurno to neće napraviti nekakav bijelac. Pa ju je kupio moj ujak. I što se onda dogodilo? Tip na drugoj strani ulice je rekao “Kvragu i ovo, ja odlazim – i otišao je”.

A Savile Town je ovog proljeća doživio najveći skup u svojoj povijesti. U njega se slilo čak 20.000 ljudi kako bi prisustvovali pogrebu Hafiza Patela, jednog od najeminentnijih britanskih klerika, koji je držao džamiju u okrugu Dewsbury u koji spada i Savile town i koji je umro u 92. godini.

Dali je to buducnost koju nam nudi EU?

Razmislite,koji sistem je stvarno u vasem interesu.

Ako se sada ne "probudite",cete u buducnosti imati velike "radosti" .

I nemojte mi govoriti:"Ja i tako nemugu nista promenuti".

To vise "ne pali" nigde.

Samo "OVCE" nevide sta se "kombinuje u EU".

Svi ostali to dobro znaju. Pa zasto se dopusta da se sve ovo (oko nas ) i dalje dogadja?

Neko ima profit,od svega.


Valter

http://www.vecernji.hr/hrvatska/iz-petrinje-u-inozemstvo-odlaze-cijele-obitelji-moja-djeca-ovdje-nemaju-buducnost-1149072

Deutsche Welle
Iz Petrinje u inozemstvo odlaze cijele obitelji: "Moja djeca ovdje nemaju budućnost"

Iz Hrvatske u inozemstvo ne odlaze samo mladi i sposobni samci, nego i obitelji s djecom. Njima odlazak još teže pada, ali drugog izlaza ne vide. Tako Hrvatska ostaje i bez tih novih generacija. Evo priče iz Petrinje.


„Posljednje dvije godine u prvi razred upisujemo oko 20 djece manje", kaže Ankica Krnjajić Magdić, ravnateljica OŠ Mate Lovraka iz Petrinje. To je puno za jednu školu koju pohađa 410 učenika. „Neki odlaze u druge škole radi produženog boravka koji mi nemamo, ali kad pošaljemo poziv onim roditeljima koji se nisu odazvali na testiranje, od rođaka ili susjeda dobijemo povratnu informaciju da ih je barem 10 ili 12 odselilo u neku stranu državu“, priča ravnateljica i precizira: „Što se naše matične i područne škole konkretno tiče, zadnjih godinu i pol odselilo je desetero naših učenika od prvog do osmog razreda."

Slična iskustva imaju i druge osnovne škole u Petrinji, a Ankica Krnjajić Magdić dodaje da je taj trend iseljavanja izraženiji i u ostalim manjim gradovima kao što je npr. Hrvatska Kostajnica. „Zbog sve većeg iseljavanja i smanjivanja broja učenika u školama, mnogi učitelji strahuju za svoja radna mjesta“, priznaje ravnateljica OŠ Mate Lovraka.

Razlog tog trenda je u prvom redu nezaposlenost, ističe ona i objašnjava: „To su mahom djeca iz obitelji s dvoje, troje i više djece gdje su majke uglavnom nezaposlene, a očevi su radili ovdje „na crno“ na građevini dok se gradilo, jer je država dodjeljivala materijale za kuće, tako da je bilo dosta posla u građevini. Kada je gradnja stala, onda su mahom prvo otišli očevi, a zatim su povukli i ostatak obitelji." Ona kaže da ljudi uglavnom sele u Njemačku, a nešto manje u Švedsku i Irsku. I ističe kako je zanimljivo da unatoč tome u njihovoj školi i dalje nema velikog interesa za učenje njemačkog jezika: „Djeca većinom uče engleski, oko 90 posto njih, ali kad dođe do iseljavanja, onda se uglavnom odlazi na njemačko govorno područje.“

Za blagdane pun grad automobila iz Njemačke

I tako je u Petrinji ne samo djece, nego i odraslih sve manje. Ovaj grad na ušću rječice Petrinjčice u Kupu smješten je u Sisačko-moslavačkoj županiji. Teško je stradao u prošlom ratu. Nakon petogodišnje okupacije, Petrinja je oslobođena 6. kolovoza 1995. u vojno-redarstvenoj operaciji Oluja. Osloboditelje je dočekala strašna slika, grad je dobrim dijelom bio pretvoren u ruševine. Na žalost, do danas se nije potpuno oporavio. Puno toga je obnovljeno, ali u gradu je još uvijek dosta oštećenih zgrada. No najveći je problem što je posla premalo.

Već je zbog prošlog rata broj stanovnika pao za oko 35 posto u odnosu na 1991. godinu. A sudeći prema svjedočenju stanovnika o odlasku trbuhom za kruhom, taj bi se trend na idućem popisu stanovništva mogao nastaviti. „Lokalni mediji su nedavno objavili kako iz Petrinje puno ljudi nedjeljom odlazi autobusom za Njemačku i taj je autobus poprilično pun“, izvještava ravnateljica OŠ Mate Lovraka i precizira: „Oni koji rade u blizini granice češće dolaze kući. Ljudi koje smo donedavno viđali po gradu odjednom nestanu, a onda se pojave u vrijeme blagdana kao što je bio slučaj prošle godine za Uskrs i Božić. Tih dana Petrinja je vrvjela automobilima s njemačkim registracijskim oznakama."

Pomoć putem Facebooka

Među onima koji su bolju budućnost potražili u inozemstvu je odnedavno i obitelj Marine Graho Popović. Ova 32-godišnjakinja od početka godine živi sa suprugom i tri kćerke u jednom mjestu u okolici Münchena. Najprije je prošle godine u Njemačku otišao suprug. Marina priča: „To je ispalo slučajno. Ja sam razgovarala sa svojom kumom koja živi u Münchenu i koja je otišla godinu, dvije ranije. Ona je rekla da zna jednog poslodavca koji govori hrvatski i dala mi broj telefona. Moj muž je nazvao i već u roku od pet dana bio u Njemačkoj i radio.“

Njen suprug Ljubomir u Petrinji je imao svoju automehaničarsku radionicu, no posao nije išao pa je zatvorio. „Bilo je previše davanja za državu, a premalo posla. A i ono što se napravilo bilo je vrlo teško naplatiti“, objašnjava Marina. Priznaje da je suprugu na početku bilo jako teško snaći se, no u međuvremenu je uspio naći bolji posao, a obitelj je imala sreće i pri pronalaženju stana s prihvatljivom stanarinom. I novi posao suprugu i povoljan stan za obitelj Marina je uspjela naći upravo putem Facebooka, gdje postoji grupa 'Hrvati u Münchenu'.

„Neki u Njemačkoj po godinu i pol, dvije traže stan, pogotovo ovdje u Münchenu. Ima stanova, ali su cijene takve da bi cijelu muževu plaću morali dati za stanarinu. Kada sam se obratila agenciji za nekretnine, rekli su da suprug mora imati tako veliku plaću o kojoj možemo samo sanjati, da bi našli stan za peteročlanu obitelj. Ali ja sam stalno visila na tom Facebooku. Svi su komentirali da su stanovi skupi, a onda se javio jedan gospodin koji je rekao da treba ići u okolicu Münchena i da on plaća stan s režijama 1.000 eura. I da 1. siječnja seli iz stana. Muž je nazvao tog čovjeka i rekao mu da ne mora ni vidjeti stan, nego da ga odmah uzima.“

Govoreći o razlozima za odlazak u Njemačku Marina ističe kako je jasno da joj se nije išlo u inozemstvo i da joj je bilo teško ostaviti rodbinu i prijatelje. No na taj korak su se ona i suprug odlučili zbog djece. „Vidjela sam da je, što vrijeme dalje odmiče, situacija sve gora. Imam troje djece. Kad sagledam situaciju, ja mogu ovako preživljavati od danas do sutra. Ali moja djeca u Petrinji nemaju nikakve perspektive. Posla ima sve manje. Ovdje u Njemačkoj se mogu nadati boljoj budućnosti, a tamo u Hrvatskoj više ne", kaže Marina.

Razmišljali su i o odlasku u neku drugu zemlju, recimo Irsku, jer oboje govore engleski, a ne njemački. No Njemačka im se učinila pogodnijom jer je bliža Hrvatskoj. Odlazak je najteže pao 12-godišnjoj kćerki koja je krenula u peti razred. Marina priča: „Starija kćerka nikako nije prihvaćala odlazak. Plakala je dan i noć, osuđivala nas je. A onda, nakon tjedan dana škole u Njemačkoj, sasvim druga priča. Tu su ju jako dobro prihvatili.“ Marina uočava i zanimljive razlike između njemačke i hrvatske škole: „Znate, kod nas su škole kao modne piste, i to bez obzira na neimaštinu. A ovdje sam naišla na nevjerojatnu opuštenost i ležernost. Recimo, za nošenje po školi u Hrvatskoj su se obvezno kupovale markirane tenisice, a ovdje djeca hodaju u šlapama."

Oduševljena je i načinom na koji su djeca u školi prihvatila njezine djevojčice: „Jedan dječak iz susjedstva je ponudio da moja kćer ide s njim u školu i iz škole, jer se prvih dana izgubila. I sad idu svako jutro zajedno u školu, jedan pored drugog, smješkaju se, ali ne pričaju jer se ne razumiju.“

Srednja kćerka pohađa drugi razred osnovne škole, a najmlađa je upravo krenula u vrtić. Kako Marina kaže, „nakon dva dana privikavanja mamu više nije trebala“. Curica je počela učiti i njemački, a na tečaj jezika uskoro kreće i Marina. A onda će što prije potražiti posao, svejedno kakav, no najdraže bi joj, naravno, bilo raditi u svojoj struci kao frizerka.

Samo oni ljudi koji "drugacije" misle menjaju svet.

Kada samo bolje razmislim imam utisak da danas "SVI" misle kao "JEDAN" jer se niko ne krece i pravom smeru.

Svi samo "prate" ono sto je sada.

A svi znaju,da to sto je sada,nevodi u pravom smeru.

Postavlja se pitanje.

"KO" je tu "LUD"?

Dali su i ovoga puta "OVCE" krive za sve.

Ili je ipak neko drugi?

Samo se okrenite oko sebe i pogledajte sta su tajkuni na nasem prostoru sebi obezbedili.

Sta ima radnicka klasa.

Ta ista koja i daje glasa za "DEMOKRACIJU".

KADA CETE SE,VEC JEDNOM PROBUDITI?

Pocnite se boriti za svoja prava.

Dokazi postoje da je moguce izboriti se.

Samo treba naravno imati "M...a" pa poceti.

Posebno treba imati "SNAGE" i priznati da je sve do sada,bila velika "NEISTINA",servirana od "ONIH" onim "DRUGIMA".

Tako se "NASI" tajkuni i dalje "NAMA" smeju u ilice i sve cu bogatiji,dok samo mi (radnicka klasa) sve siromasniji.

Ko sad tu koga.......?

KADA CETE SE,VEC JEDNOM PROBUDITI?

Razmislite.


Valter

http://www.index.hr/vijesti/clanak/sluzbene-brojke-iz-siromasnih-dijelova-hrvatske-ljudi-bjeze-glavom-bez-obzira/1008182.aspx


SLUŽBENE BROJKE Iz siromašnih dijelova Hrvatske ljudi bježe glavom bez obzira
Piše: Nenad Jarić Dauenhauer


U novim tablicama problem je izražen u obliku statistika koje predstavljaju pad broja učenika. Veći dio smanjenja broja učenika nedvojbeno se može povezati s iseljavanjem ljudi, odnosno s odlaskom njihovih roditelja ''trbuhom za kruhom''.

Naime, prema tabelama koje je objavio DZS, broj učenika u cijeloj Hrvatskoj od 2011. do 2016. smanjio se za oko 22.500 s 340.000 na 317.600, odnosno za 6,6 %. Taj pad je nešto malo oslabio u posljednje dvije godine analize. Naime, od 2014. do 2016. broj učenika smanjio se s 321.500 na 317.600, što je pad od oko 1,2 %.

Pritom treba istaknuti da je pad broja učenika očekivano najveći u krajevima koji imaju slabu gospodarsku perspektivu. Primjerice, listu predvode Brodsko-posavska, Vukovarsko-srijemska i Požeško-slavonska županija, sve tri s postocima pada broja učenika koji su veći od 16 %. Na sličan način redaju se drugi besperspektivni krajevi Hrvatske. Situacija je najmanje dramatična redom u Varaždinskoj, Međimurskoj, Zagrebačkoj, Zadarskoj i Dubrovačko-neretvanskoj županiji, koje sve imaju pad manji od 6 %.

Pozitivan trend povećanja broja učenika bilježe samo dva najprosperitetnija dijela Hrvatske - Grad Zagreb i Istarska županija. Iz toga se može zaključiti da imamo pad nataliteta i iseljavanje prema bogatijim područjima, uglavnom inozemstvu, no djelomično i Zagrebu i Istri.



Povećanje broja nastavnika

U objavljenim statistikama zanimljivo je uočiti da istovremeno s padom broja učenika i unatoč njemu, raste broj nastavnika. Pad njihova broja bilježe samo četiri županije - Sisačko-moslavačka, Krapinsko-zagorska, Međimurska i Primorsko-goranska. No čak i u njima pad broja nastavnika ne slijedi onaj u broju učenika - uglavnom je desetak puta sporiji.

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
Najveći porast broja nastavnika bilježi se u Zadarskoj (8,1 %) i Dubrovačko-neretvanskoj županiji (6,4 %).

Poseban fenomen je Vukovarsko-srijemska županija u kojoj je broj nastavnika porastao za 3,1 % iako je broj učenika pao za 17,2 %.

Ako pogledamo trenutačnu situaciju u Hrvatskoj, ispada da na jednog nastavnika dolazi oko 9,7 učenika. U tom smislu možemo se uspoređivati sa zemljama s vrhunskim školskim sustavima, kao što je primjerice Island, koji ima odnos 1:10 i ima vrlo visoke standarde obrazovanja i pismenosti.

AUTOBUSI ZA NJEMAČKU PUNI Ovako izgleda Plenkovićev rast zaposlenosti

STIGLI NOVI PODACI Svi bježe iz Hrvatske, naši političari uspješno tjeraju ljude

Švicarski list o zastrašujućim razmjerima iseljavanja iz Slavonije: "To je potpuni egzodus"

SLAVONIJA NA RASPRODAJI Kuće jeftinije od starog auta

Usporedba s Estonijom

U tablicama i brojkama koje je objavio DZS za nas također može biti zanimljiva usporedba s tranzicijskom Estonijom, zemljom s 1,3 milijuna stanovnika koja ima izuzetno kvalitetan obrazovni sustav i vrlo dinamičnu, suvremenu ekonomiju s otvorenim tržištem i brzim rastom.

BDP po glavi stanovnika u Estoniji je 1996. godine bio 34,8 % prosjeka 15 najrazvijenijih zemalja EU-a, a već 2007. čak 65 %. On je trenutačno na oko 30 tisuća dolara po glavi stanovnika. Prosječna mjesečna neto plaća u Estoniji u 2016. godini bila je 988 USD mjesečno, po čemu je nadišla Hrvatsku u kojoj je iznosila 909 USD.

U toj zemlji omjer nastavnika i učenika 2013. bio je 1:11,5, dakle nešto slabiji nego u Hrvatskoj. Ipak, postignuća u osnovnom i srednjoškolskom obrazovanju su joj među najvišima u EU-u, dok su hrvatska ispod prosjeka. Primjerice, Estonija je 2015. na PISA testiranju imala rezultat od 534 boda, što je bio treći najviši nakon Singapura i Japana, dok je Hrvatska imala 475, što je ispod prosjeka OECD-a koji je iznosio 493.

Radi boljeg razumijevanja razlika, nije na odmet istaknuti nekoliko stvari. Kao prvo, Estonija je njegovala pismenost i obrazovanje još u 17. stoljeću. Kao drugo, s reformom školstva krenula je još 1987. Treće i možda najvažnije jest to da je veliku kurikularnu reformu provela još 1996. i to uz pomoć savjetnika iz Finske.

Za kraj istaknimo da Estonija, baš kao i Hrvatska, ima problema s povećanjem ugleda i atraktivnosti nastavničke profesije. To se posebno osjeća u manjku kvalitetnih nastavnika u području STEM-a. U nastojanju da riješi ovaj problem, Estonija je nedavno odlučila povećati plaće nastavnika i osnažiti pristup razvoja profesionalnih karijera na temelju kompetencija. Minimalne plaće nastavnika u Estoniji do 2017. narasle su od 812 eura 2012. na 1211 eura 2017. Prosječna plaća nastavnika u Estoniji je oko 1200 eura, dok je u Hrvatskoj oko 750 eura.

http://www.index.hr/vijesti/clanak/autobusi-za-njemacku-puni-ovako-izgleda-plenkovicev-rast-zaposlenosti-nikad-se-necemo-vratiti/994786.aspx


http://www.index.hr/vijesti/clanak/stigli-novi-podaci-svi-bjeze-iz-hrvatske-nasi-politicari-uspjesno-tjeraju-ljude/980660.aspx


http://www.index.hr/vijesti/clanak/svicarski-list-o-zastrasujucim-razmjerima-iseljavanja-iz-slavonije-to-je-potpuni-egzodus/994509.aspx

http://www.index.hr/vijesti/clanak/slavonija-na-rasprodaji-kuce-jeftinije-od-starog-auta/950477.aspx



Dali je potrebno jos nesto pisati u vezi ovoga? NE


Mislim da je sve jasno.


Valter

http://100posto.hr/news/na-islandu-je-postalo-ilegalno-davati-muskarcima-vece-place-nego-zenama


Pioniri u borbi za ravnopravnost spolova Na Islandu je postalo ilegalno davati muškarcima veće plaće nego ženama
Na Islandu je postalo ilegalno davati muškarcima veće plaće nego ženama

Zakon koji je 1. siječnja stupio na snagu najavljen je lani na Dan žena, i prvi je takve vrste u svijetu

Na Islandu je 1. siječnja na snagu stupio zakon koji propisuje da je ilegalno plaćati muškarce više nego žene, po čemu je ta zemlja prva u svijetu.

Zakon propisuje da tvrtke s 25 i više zaposlenih moraju imati certifikate islandske vlade kako zadovoljavaju pravilo o jednakosti plaća za muškarce i žene, u protivnom će plaćati visoke kazne. Takve certifikate morat će nabavljati svake tri godine.

"Radi se o mehanizmu koji će osigurati da muškarci i žene budu jednako plaćeni za iste poslove", izjavila je za Al Jazeeru Dagny Osk Aradottir Pind, članica odbora Islandske udruge za prava žena dodajući kako zakonski okvir za ravnopravnost u plaćama na Islandu postoji već desetljećima, ali muškarci su svejedno dobivali više novca za iste poslove.

Zakon koji je u ponedjeljak stupio na snagu najavljen je lani na Dan žena, i prvi je takve vrste u svijetu. Island je država koju Svjetski ekonomski forum već devetu godinu za redom proglašava vodećom u borbi za ravnopravnost spolova, a vlada je obećala iskorijeniti nejednakost u plaćama do 2022. godine.

U tamošnjem parlamentu je 50 posto žena, a novi zakon su podržali i vladajući i opozicija.

[url=/www.vecernji.hr/premium/dijana-jurasic-iseljavanje-proracun-povlastene-mirovine-djeca-1205448]/www.vecernji.hr/premium/dijana-jurasic-iseljavanje-proracun-povlastene-mirovine-djeca-1205448[/url]

Kolumnu piše
Dijana Jurasić

Koja to Vlada u zemlji staraca uzima djeci i daje bogatima
Nakon ovakvog proračuna, prosječni građani nastavit će životariti kao i dosad

Ako niste povlašteni umirovljenik, vrhunski sportaš, ako niste dio političke elite ili imućna manjina, možete samo očekivati da ćete nastaviti životariti kao i dosad. Vlada koja je imala priliku napraviti obećani zaokret digla je ruke od državničkih poteza, od demografske obnove i ravnomjernog razvoja zemlje, od zaustavljanja iseljavanja mladih, a time i boljeg života za sve građane. Zdravko Marić Ljubica 
Gatarić Smanji li Marić viškom od poreza javni dug, manevar će uspjeti Država koja izumire, a djeci i mladima daje mrvice busajući se u prsa tek kozmetičkim povećanjem roditeljskih naknada, dok istodobno smanjuje u proračunu ukupan iznos za dječji doplatak, nema šanse dići se i sustići Češku, Slovačku, Poljsku, Sloveniju, a kamoli Irsku. Ma kako god bila dobra i sljedeća turistička sezona. Hrvatska je po izdvajanjima za djecu i obitelj od 155 eura po stanovniku godišnje na začelju EU s Rumunjskom i Bugarskom, a EU u prosjeku za obiteljske i dječje naknade izdvaja 651 euro po stanovniku. Ova Vlada najavila je za 2018. ili najkasnije 2019. uvođenje doplatka za svu djecu kao u nizu zemlja EU i ne samo da ništa od toga nego planira sljedećih godina izdvajati manje novca za doplatak, računajući da će djece biti sve manje. Ali zato se država brine za povlaštene umirovljenike kojima su mirovine povećane 10%, vrhunske sportaše i njihova postignuća jer im je povećala iznos za nagrade, kao i za mirovine i beneficije političke elite koje se ne smiju dirati. Vlada se brine i za sigurnost jer je proračun MORH-a opet povećan, sad za 430 milijuna kuna. Samo i prazan prostor ove zemlje sigurnosni je problem. Ali koga briga za Slavoniju, Liku, Dalmatinsku zagoru i ravnomjeran razvoj zemlje jer u proračunu za to nema značajnih sredstava. Koga briga za mlade, za obične umirovljenike kojima će mirovine biti mizerno povećane, za dugove u zdravstvu koje će i dalje plaćati sirotinja od svojih plaća pa onda čekati na pretrage godinu dana i dodatno pušači kroz poskupljenje cigareta jer se rizično ponašaju. Da se tako sankcionira rizično ponašanje političara, gdje bi ova zemlja bila.

Pročitajte više na: https://www.vecernji.hr/premium/dijana-jurasic-iseljavanje-proracun-povlastene-mirovine-djeca-1205448 - www.vecernji.hr

Mozemo mi okretati koliko hocemo. Uvek ispada da je TITO bio u pravu.

http://www.tacno.net/nasigradovi/esej-o-jugoslovenskom-socijalizmu-politikologa-miroslava-samardzica/

Esej o Jugoslovenskom socijalizmu politikologa Miroslava Samardžića
Miroslav Samardžić
Autor Miroslav Samardžić 21.11.2017. u 13:18

foto: AFP

Desimir Tošić pisao je: “Jugoslavija je bila velika ideja, ali smo mi bili mali.“

Zajednička država južnoslovenskih naroda trajala je nešto više od sedamdeset godina. Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca stvorena je posle Prvog svetskog rata ne zbog težnje malih balkanskih naroda da imaju zajedničku državu, nego zbog geopolitičkih interesa velikih sila. Versajski poredak imao je dva glavna cilja: da obuzda Nemačku i boljševizam. Miroslav Krleža ujedinjenje je okarakterisao kao dinastički udar počinjen: „U momemtu objektivne revolucionarne situacije po svim dunavskim zemljama, kada se stihija demoralizirane carske soldateske valjala kućama, potpuno zrela za akciju lenjinskog stila… “.

Monarhistička diktatura i konzervativna pobednička srpska vojska bili su jedini garanat očuvanja vlasničkih odnosa na većem delu Balkana i bili su jedini kadri da spreče socijalne nemire.

Kraljevina SHS (docnije Jugoslavija), organizovana je kao centralizovna država, bez uvažavanja nacionalih posebnosti nesprskih naroda. Kruti monarhistički centralizam onemogućio je funkcioinisanje te države, centrifugalni pritisci, naročito iz Hrvatske, permantno su destabilizovali vladajući režim. U socio-ekonomskom pogledu prva Jugoslavija je bila krajnje konzervativna, osnovna funkcija države bila je da sačuva postojeći periferni kapitalistički poredak. Opasnost od, u početku snažne Komunističke partije Jugoslavije, terorom je brzo uklonjena, ali hrvatsko pitanje nije rešeno. Antonio Gramši u „Zatvorskim sveskama“ je primetio da novostvorena država nije učinila ništa na socijalnoj emancipaciji seljaštva, pa su hrvatski seljaci prihvatili hrvatski nacionalizam i Rimokatoličku crkvu kao svoje političke zastupnike.

Problem prve Jugoslavije nije bio samo nedemokratski režim, u jednom periodu to je bila prava diktatura, nego i neuspesi u ekonomskom razvoju. Privredni razvoj je bio veoma skroman, nije bilo značajnih modernizacijskih pomaka. Kraljevina Jugoslavija je bila periferna, zaostala, nedemokratska država sa pretežno tradicionalnim društvom u kome je postojalo endemsko siromaštvo. Treba, ipak, istaći da međunarodne okolnosti nisu išle na ruku novoj državi. Period između dva svetska rata obeležile su ekonomska krize i pojava fašizma, što sve nije otvaralo razvojne perspektive siromašnih zemalja.

Prvu Jugoslaviju dokrajčio je Hitlerov napad 1941. godine. Usledili su stravičan ustaški genocid i nemački nacistički teror, ali i veličanstvena narodno-oslobodilačka borba pod vođstvom Komunističke partije Jugoslavije. Jugoslovenski antifašizam borio se ne samo za socijalno oslobađanje i protiv kapitalizma, nego i za nacionalnu ravnopravnost. Takav karakter NOB-a omogućio je obnovu Jugoslavije posle završetka Drugog svetskog rata. Mari-Žanin Čalić piše da su ratne strahote uzdrmale socijalni poredak, identitete, uloge i hijerarhije, dotadašnje vrednosti i moralne kategorije.

Nova država nastala je u promenjenim međunarodnim okolnostima koje su otvarale više prostora za ekonomski i društveni razvoj zaostale evropske periferije. Kapitalistička hegemonija na svetskom planu bila je ozbiljno uzdrmana trijumfom SSSR-a u ratu protiv nacističke Nemačke, a posle pobede kineske revolucije, svetski komunistički pokret prerastao je u ozbiljnu silu. Geopolitički poredak je radikalno promenjen, nastale su nove prostorne matrice, u kojima je za podređene narode bilo više mogućnosti za autonomni razvoj. Prema Mari-Žanin Čalić, ciljevi novog sistema u Jugoslaviji bili su puna zaposlenost i blagostanje bez pratećih negativnih pojava karakterističnih za kapitalizam. Trebalo je razbiti začarani krug privredne i političke zavisnosti od stranih sila i izgraditi pravedno društvo.

Socijalistička Jugoslavija postigla je velike rezultate u modernizaciji, industrijalizaciji, prosvećivanju stanovništa, podizanju životnog standarda i socijalnih prava. Branko Horvat navodio je da je u periodu 1952. do 1968. godine, društveni proizvod povećan za tri i po puta. Mali balkanski narodi, Hrvati, Slovenci, Makedonci, dobili su svoje političke jedinice, socijalističke republike. Darko Suvin primećuje da je posle 1945. godine prosvetiteljstvo po prvi put bilo na vlasti na Balkanu.

U kratkom pregledu ekonomske istorije SFRJ pokušaću da pokažem kako je dinamičan ekonomski razvoj bio praćen brojnim problemima, nedoumicama i pogrešnim odlukama. Analizu sam sačinio na osnovu rezulata istraživanja naročito stranih autora, poput Bendžamina Varda, Jaroslava Vaneka, Svetozara Pejovića, Harolda Lidala, Suzan Vudvort, Džejmsa Dorna, Soul Estrina, Jože Mencingera, Bogdana Denića i drugih.

U istoriji socijalističke Jugoslavije postojalo je nekoliko perioda, smenilo se nekoliko ekonomskih sistema u kojima je postojalo državno ili društveno vlasništo, ali je koordinacija privrednih subjekata vršena različito. U prvom, od oslobođenja do 1952. godine, primenjivan je klasični koncept planske privrede. Neverovatno brzo, za samo dve godine, dostignut je predratni nivo privrednog razvoja.

Posle sukoba sa Staljinom 1948. godine, počinje proces traženja novog koncepta razvoja. Od 1952. do 1962. godine prosečna godišnja stopa privrednog rasta bila je 8,2%, a industrijske proizvodnje 12,2%. Taj period Jože Mencinger nazvao je administrativni tržišni socijalizam, to je bilo vreme najdinamičnijeg ekonomskog razvoja.

Početkom šezdesetih godina počinje ciklus privrednih reformi kojima je ustanovljen sistem koji neki autori nazivaju socijalistička tržišna privreda, on traje do 1973. godine. Ekonomski pokazatelji bili su lošiji nego u prethodnom periodu. Prosečna godišnja stopa privrednog rasta od 1963. do 1973. godine bila je 6,5%, a industrijske proizvodnje 8,6%.

Poslednji period počinje 1973. godine, a trajao je do kraja osamdesetih, a nazvan je dogovorna ekonomija. Prosečna godišnja stopa privrednog rasta od 1974. do 1988. godine iznosila je 3,3%, (od 1980-1988 svega 0,6%), industrijska proizvodnja rasla je po stopi od 5%, a od 1980. do 1988. godine – 2,4%. Napuštanje ovog modela počelo je 1983. godine, od tada su vođene beskrajne i neuspešne rasprave o promeni privrednog uređenja do kojeg nije došlo, jer je sistem bio potpuno blokiran i nesposoban da se menja.

Pojedina razdoblja nije moguće tačno datirati, budući da su promene bile uglavnom postepene, radilo se o procesima koji su trajali više godina. Navedeni pokazatelji privrednog razvoja preuzeti su od Mencingera.

Posle 1952. godine, vertikalno komandno planiranje zamenjeno je direktnim horizontalnim odnosima relativno autonomnih preduzeća, preko regulisanog tržišta sa društvenom svojinom. Država je imala punu kontrolu nad investicijama, investicioni fondovi distribuirani su prema preferencijama planera, a ne prema visini ostvarenog profita. U periodu administrativne tržišne privrede preduzeća nisu samostalno odlučivala o distribuciji dohotka i proširenoj reprodukciji. Najveći izvor kapitala poticao je iz transfera iz agrarnog u industrijski sektor.

Mikroekonomske odluke donosila su samoupravna preduzeća čije su aktivnosti koordinirane na tržištu. Plan je počivao više na manipulaciji podsticajima nego na komandi. Tokom prve dve decenije socijalističke Jugoslavije, ističe Darko Suvin, vladajuća klasa bila je ujedinjena u istorijski blok sa fizičkim radnicima i većinom srednjih klasa u zajedničkom nastojanju da se ostvari brz društveni razvoj. Ne treba, ipak, izgubiti iz vida da je privredni razvoj intenzivniji na početku razvojnog ciklusa, stope rasta su veće kada je polazna osnova manja. Takođe, posle sukoba sa SSSR-om, Jugoslavija je dobijala znatnu finansijsku i drugu pomoć sa Zapada.

Ranih šezdesetih počelo je napuštanje ovog sistema, ne zbog loših performansi već zbog nezadovoljstva raznih grupa u jugoslovenskom društvu, koje su očekivale da će im alternativni sistem doneti više koristi. Protiv koncepta administrativne tržišne privrede naročito su bili razvijeniji regioni, posebno Slovenija i Hrvatska, neki političari iz nerazvijenih regiona koji su se bojali srpske političke dominacije, preduzeća koja su bila u privilegovanom položaju kao i intelektualci koji su se zalagali za veći uticaj tržišta. Ova grupacija nazvana je koalicija za decentralizaciju. Za očuvanje sistema zalagali su se nerazvijeniji regioni, radnici u manje profitabilnim preduzećima i stariji partijski kadrovi, oni su činili koaliciju za centralizaciju.

Tržišne reforme puni zamah dobijaju 1965. godine. Alokacija investicija je decentralizovana, od državnih investicionih fondova na banke u društvenom vlasništvu koje su kontrolisali njihovi osnivači. Samoupravna preduzeća, takođe u društvenoj svojini, samostalno su raspolagala dohotkom, postala su autonomni privredni akteri, čija je efikasnost procenjivana na osnovu tržišnog uspeha. Uloga države u ekonomiji je značajno redukovana, izvršen je prenos ekonomskih ovlašćenja sa federalnog nivoa na republike.

Milica Uvalić navodi da je Titova strategija bila da poveća autonomiju u ekonomskoj oblasti kako bi se uspostavio kontrabalans sa zahtevima pojedinih republika za većom političkom samostalnošću. Ova strategija nije donela rezultate, što zbog lošeg koncepta ekonomskih reformi, što zbog objektivnih uslova.

Ubrzo posle početka primene tržišnih reformskih mera privredni pokazatelji počeli su da opadaju, pojavila se velika nezaposlenost, stotine hiljada radnika bilo je prinuđeno da ode na rad u inostranstvo. Reforme iz 1965. godine počivale su više na neoliberalnom modelu, po kome je tržište najefikasniji mehanizam za koordinaciju podele rada, a ne na kenzijanskom konceptu, koji zahteva jaku ekonomsku intervenciju države i koji je u to vreme na Zapadu bio dominantan. U kapitalističkim zapadnim državama tada je postojalo centralno planiranje, posebno u oblasti budžetske, fiskalne i monetrane kontrole. Možda nije slučajno što je 1971. godine u Beogradu boravio jedan od najpoznatijih protagonista neoliberalizma Milton Fridman, koji je, možda, uticao na neke kreatore jugoslovenske ekonomske politike. Darko Suvin se pita da li je nagodba jugoslovenskih komunista sa Zapadom bila faustovska.

Sukobi interesa između razvijenih i manje razvijenih regiona su se povećavali, socijalna nejednakost je rasla. U Beogradu su juna 1968. godine izbile studentske demonstracije, a osnovna parola je bila „Dole crvena buržoazija“.

Centralno planiranje bilo je gotovo ukinuto, eliminacija skoro svih formi makroekonomske politike uzrokovala je da je tržište bilo neregulisano, slobodno ne samo za konkurenciju nego i za monopole. Ovaj sistem više je odgovarao zapadnim republikama, Sloveniji i Hrvatskoj.

Poljski ekonomista Mihal Kalecki, inače jedan od najznačajinh levih mislilaca u XX veku, još sredinom pedesetih upozoravao je da socijalistička tržišna privreda ima iste nedostatke kao i kapitalistička. Tržišna privreda ima tendenciju da stvara monopole i oligopole, ne počiva na konkurenciji, za uspeh preduzeća najvažnija je moć koju ono ima na tržištu. Džozef Stiglic u knjizi Venjenje socijalizma iz 1994. godine ističe da je osnovni problem teorije u tržišnom socijalizmu to što polazi od pretpostavke da tržište savršeno funkcioniše. Ne samo marksisti, nego i kejnzijanski ekonomisti ukazuju da je tržište nestabilan mehanizam, da je to organizovani, a ne spontani poredak, koji nije u stanju sam sebe da uspostavlja i reguliše. Na tzv. slobodnom tržištu ekonomska ravnoteža je samo slučajna, tvrdio je Karl Marks. Kalecki je takođe upozoravao da su socijalističke privrede razvojne privrede i da se njihova efikasnost ne može ocenjivati na osnovu ekonomskih kriterijuma koji postoje u razvijenim kapitalističkim zemljama. U jugoslovenskoj tržišnoj privredi nisu postojali institucionalni mehanizmi za ispravljanje neuspeha tržišta, a Kardelj je stalno izjednačavao makroekonomske mere savezne vlade sa centralizmom i birokratizmom.

Dok su radikalni svetski levičari optuživali Savez komunista da je odustao od socijalizma i da prelazi na kapitalističke proizvodne odnose, liberalni kritičari koncepta socijalističke tržišne privrede isticali su da tržište može efikasno da funkcioniše samo ukoliko ne postoje ograničenja u vlasništvu nad kapitalom i njegovom mobilnošću. Nekompletne tržišne reforme, samo sa tržištem proizvoda i usluga, bez tržišta rada i kapitala, nisu omogućavale potpuni prelazak sa birokratskog na tržišni model privređivanja, te tako nije u potpunosti rešen problem neefikasnosti planske ekonomije. Nije bilo slobodnog ulaska i izlaska sa tržišta, bankrota, niti podsticaja da se otvaraju nova preduzeća. Tržište rada nije se uklapalo u samoupravni koncept koji je počivao na udruživanju rada, a ne na najamnim odnosima. U SFRJ je postojala ograničena pokretljivost kapitala i rada preko republičkih granica i slaba interrepublička integracija preduzeća koja su, uglavnom, poslovala na svojoj teritoriji. Društveno vlasništvo nije omogućavalo formiranje efikasnog tržišta kapitala, mešavina tržišta i društvenog vlasništva bila je neefikasna.

U periodu posle 1965. godine, preduzeća nisu plaćala naknadu za korišćenje društvenog kapitala, što je favorizovalo radnike koji su radili u kapitalno intenzivnim firmama, koje su uglavnom bile koncentrisane u zapadnim republikama, što je predstavljalo međunacionalni problem i razbijalo jedinstvo radničke klase.

Sistem uspostavljen reformama iz šezdesetih napušten je u prvoj polovini sedamdesetih.Tada počinje najgori period u privrednom razvoju SFRJ, koji je predstavljao uvod u raspad države početkom devedesetih.

Koncept dogovorne ekonomije počivao je na ideji da privreda može da funkcioniše na osnovu dobrovoljnih dogovora svih zainteresovanih učesnika, kooperacija je trebalo da zameni konkurenciju. To je bio period u kome nije bilo ni tržišta, ni plana, pojavila se hronična inflacija kao singnal slabosti ekonomskog sistema. Odlike dogovorne ekonomije bile su: nedostatak ekonomske koordinacije, neefikasnost preduzeća, opadanje produktivnosti rada, finansijske discipline i efikasne upotrebe kapitala. Izvršena je institucionalna politizacija ekonomije, što je uzrokovalo kolaps privrede. Odsustvo makroekonomske politike dovelo je do potpunog prestanka centralnog uticaja na ekonomiju.

Ustavom iz 1974. godine i Zakonom o udruženom radu iz 1976. godine razbijena su preduzeća, izvršena je njihova konfederalizacija. Navodno, bilo je važnije da se stvore organizacione pretpostavke za funkcionisanje samoupravljanja, nego da preduzeća posluju na principima ekonomske efikasnosti.

Savezna vlada osamdesetih izgubila je makroekonomsku kontrolu, razbijeno je jedinstveno jugoslovensko tržište, samoupravni sporazumi i društveni dogovori potisnuli su tržišne mehanizme. U sistemu je postojalo na desetine hiljada različitih jedinica, samoupravnih i državnih, koje su stvarale pravne propise koji su međusobno bili u koliziji, i koje niko nije poštovao. Što je država korumpiranija, to u njoj ima više zakona, tvrdio je Tacit.

Stanje se dodatno pogoršalo krajem sedamdesetih, zbog izbijanja dužničke krize. Ranijih godina SFRJ se olako zaduživala na međunarodnom finansijskom tržištu. Kada su u SAD-u 1979. godine drastično podignute kamatne stope, sve prezadužene države našle su se u problemima, jer je veliki deo dohotka odlazio na otplatu stranih kredita. Dodatna teškoća je bilo to što je savezna vlast izgubila kontrolu nad zaduživanjem, republike su uzimale samostalno kredite od svetskih banaka. Politikolog Jovo Mirić primetio je da su tako federalne jedinice potpala pod kontrolu svojih poverilaca, stranih banaka. SFRJ je 1981. godine faktički bankrotirala.

Sistem dogovorne ekonomije onemogućavao je privredu da uhvati korak sa tada nastupajućom tehnološkom revolucijom u svetu. Mari-Žanin Čalić tvrdi da SFRJ, kao i druge socijalističke zemlje nije bila dovoljno fleksibilna da savlada globalne izazove transformacije dvadesetog veka, tj. da izvrši strukturnu promenu ka društvu informacija i komunikacija i novih tehnologija.

Osnovni podsticaj za ustavne reforme krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih bilo je nastojanje SKJ da očuva monopol vlasti. Nijedna reformska mera nije imala izgleda na uspeh ukoliko je ugrožavala ovaj monopol.

Dogovorna ekonomija nastala je kao kompromis između pristalica tržišne privrede i centralističkog upravljanja, izgovor je bio da su reforme neophodne zbog boljeg funkcionisanja samoupravljanja. Ovakav sistem zahtevao je veliki transfer ovlašćenja sa federacije na republike i pokrajine. Još početkom šezdesetih Edvard Kardelj govorio je da se narodi nisu ujedinili zbog Jugoslavije, nego zbog socijalizma. Radilo se o komplikovanom sistemu neprimenljivih pravila.

Početkom sedamdesetih SKJ i druge institucije izgubile su sposobnost da upravljaju društvenim razvojem. Osim fonda za razvoj nerazvijenih nije bilo drugih redistributivnih mehanizama na nivou federacije. Republičke oligarhije na zapadu SFRJ usmeravale su se ka izolovanom razvoju.

U ustavnom kompromisu iz 1974. godine nisu samo zapadne republike dobijale. Ukidanje privredne reforme iz 1965. godine išlo je na ruku i manje razvijenim republikama i konzervativnom delu rukovodstva Srbije, koje se oslobodilo konkurencije tzv. liberala i privredne tehnostrukture. Zapadne republike dobile su veći stepen samostalnosti, federalna država je demontirana.

Samoupravljanje je bila prepoznatiljiva karakteristika jugoslovenskog socijalizma po kojoj se on razlikovao od drugih socijalsitičkih sistema, ali je bilo kritikovano i sa leva i sa desna. Radikalni levičari su tvrdili da nije bilo dovoljno samoupravljanja. Prema Darku Suvinu središnje pitanje bilo je da li će se industrijsko samoupravljanje odlučno nadgraditi, kako horizontalno, izvan industrije tako i vertikalno, do stvarnog središta vlasti u sveobuhvatnu plebejsku asocijativnu demokratiju. Ovaj autor tvrdi da je sredinom šezdesetih nastupio žestok otpor birokratije daljim eksperimentima sa neposrednom demokratijom, što ukazuje da su ciljevi vladajuće klase dostignuti na političkom nivou. Da bi se sprečile negativne posledice uvođenja tržišne privrede, bilo je neophodno da se dozvoli slobodno političko i sindikalno delovanje, koje bi pak ugrozilo partijski monopol. Nije postojala organizovana javna sfera koja bi vršila pritisak protiv strahota neregulisnog tržišta i arbitrarnih tendencija državnih institucija. Samoupravljanje nije vertikalno prošireno do saveznog nivoa moći, Jugoslavija se raspala zato što nije bilo direktne, asocijativne demokratije koja bi putem revolucionisanja ključnih odnosa omogućavala puno vertikalno udruživanje proizvođača. Nije postojala mogućnost otvorenog pritiska na ključne odluke iz redova još mlade i nerazvijene radničke klase. SKJ nije znao da posegne za masovnom energijom odozdo, razulareni konzumerizam bio je alternativa plebejskoj demokratiji. Suvin ističe da je samoupravljanje praktikovano samo unutar geta proizvodnih mikrostruktura uz monopol vlasti partije na širem planu. U Jugoslaviji nije postojalo integralno samoupravljanje kao organizaciono-politička, a ne samo ekonomistička proizvodna matrica. Atomatizovano samoupravljanje bio je ustupak radnim ljudima, kao nadoknada za njihovo političko razvlašćivanje. Prema Suvinu, politička emancipacija je neophodna u procesu prevladavanja klasnog društva.
Početkom pedesetih, Boris Kidrič zalagao se za uvođenje radničkh saveta po granama privrede za čitavu Jugoslaviju. U članku „Teze o ekonomici prelaznog perioda u našoj zemlji“ on je pisao: „Decentralizacija operative po državnoj liniji, bez jednovremenog centralističkog i demokratskog udruživanja radnih kolektiva, tj. neposrednih proizvođača, ne vodi napred, nego neizbežno vodi natrag u državni kapitalizam (u stvari, u nekoliko državnih kapitalizama, partikularistički prema celini, birokratsko-centralističkih nadole i prema radnim kolektivima).“ Kidrič je tačno predvideo pravce degeneracije jugoslovenske revolucije.

Liberalni kritičari jugoslovenskog sistema isticali su da radnici nisu bili vlasnici, pa ih nije interesovalo povećanje vrednosti firmi. Društvena svojina pretvorila je zaposlene u neku vrstu poverenika za upravljanje javnom imovinom, a da pri tom nisu plaćali nikakvu nadoknadu i slobodno su raspolagali dohotkom. Ovi autori su tvrdili da je narušeno horizontalno kretanje kapitala zbog straha od mogućeg osmostaljivanja dela preduzeća. Male proizvodne jedinice koje omogućavaju participativno upravljanje nisu ekonomski efikasne. Razlike u platama u SFRJ, čak i između preduzeća u istoj grani privrede, bile su znatno veće nego u kapitalističkim ekonomijama, zbog prepreka u mobilnosti faktora proizvodnje. Samoupravljanje je imalo negativan uticaj na razvoj tržišta kapitala i rada. U samoupravnim preduzećima nije postojao mehanizam koji bi mogao da ograničava zahteve za povećavanje plata, nije bio dobro rešen balans između kompetencija menadžera i zaposlenih.

Sidni Verba je tvrdio da je učestvovanje u samoupravljanju donosilo više koristi bolje stojećim slojevima u jugoslovenskom društvu. Što je bio viši socijalni status neke osobe, bila je i veća verovatnoća da će ona učestvovati u političkom životu, radnici nisu bili glavni akteri. Radnički saveti otvarali su više mogućnosti za tehnokratsku vrstu participacije, osnovanu na veštinama i ekspertizi. Ovi zaključci osporavaju tvrdnje da participativna demokratija otvara kanale za učestvovanje onih koji inače ne bi bili aktivni.

Samoupravljanje u Jugoslaviji je bilo obavezno, radnici su upravljali preduzećima, ali nisu mogli da ih osnivaju, izbor alternativnih institucionalnih formi nije bio moguć.

Liberalni kritičari su tvrdili da su veliki troškovi upravljanja u demokratskim preduzećima. U takvim firmama, radnici nastoje da dobit zadrže za sebe, a troškove da prebace na druge, a postoji i diletantizam u odlučivanju. U demokratskom preduzeću radnici nisu skloni riziku, menadžeri nastoje da donose odluke koje odgovaraju zaposlenima, više nego što vode računa o ekonomskim efektima. Samoupravljači nastoje da što veći deo dohodka prebace u plate, a troškove da prevale na buduće generacije, nisu zainteresovani za dugoročno investiranje zbog straha da će neko drugi imati koristi od akumulirane imovine.

Cena kapitala je bila potcenjena, cena rada precenjena. Firme su autonomno utvrđivale lične dohotke, postojao je faktički monopol na radno mesto. Samoupravljačima nije odgovaralo da se broj zaposlenih povećava, jer bi se tada dohodak delio na više radnika.

U Poljskoj je 1956. godine došlo do velikog talasa radničkog nezadovoljstva i spontanog nastanka radničkih saveta. Kalecki je podržao njihovo osnivanje, ali je i upozoravao da direktna radnička kontrola u preduzećima mora biti kombinovana sa centralnim planiranjem. On je isticao da u samoupravljanju postoji problem u usaglašavanju specifičnih, partikularnih interesa preduzeća sa društvenim interesima. Potrebni su socijalistička državna politika odozgo i socijalni pritisak odozdo. Kalecki je tvrdio da samoupravljanje može biti potencijalni kreator nezaposlenosti. Povećanje autonomije preduzeća i insistiranje na njihovoj efikasnosti ne mora nužno dovoditi do korisnih efekata za ekonomiju u celini. Ono što je korisno za preduzeće ne mora nužno značiti i povećanje makroekonomske efikasnosti.

Većina autora koji su se bavili ekonomskom istorijom SFRJ uočavaju da je sistem bolovao od preterane decentralizacije. Pitanje je šta je bio glavni motiv najvažnijeg teoretičara SKJ Edvarda Kardelja. Neki misle da je njegovo insistiranje na samoupravljanju u stvari bio samo izgovor za postizanje drugih ciljeva, pre svega slabljenja savezne države i povećavanje ovlašćenja republika i pokrajina.

Ni socijalsitička Jugoslavija nije uspela da pronađe institucionalni aranžman koji bi omogućio integrisanje izrazitih nacionalnih razlika u jednu političku strukturu. Stepen nacionalne, verske i jezičke fragmentiranosti u Jugoslaviji bio je znatno izraženiji nego u drugim evropskim etnički složenim državama. Problem je bio još komplikovaniji zbog toga što su se nacionalne razlike preklapale sa razlikama u ekonomskoj razvijenosti pojedinih regija. Da stvar bude još gora, te razlike vremenom su se povećavale, a ne smanjivale. Slovenija je 1955. godine bila pet puta razvijenija od Kosova, a 1988. godine čak sedam puta. U etnički homogenim državama neuporedivo je lakše ujednačavati razlike u regionalnoj ekonomskoj razvijenosti politikom redistribucije koju vrši država. Takve politike postoje i u kapitalsitičkim zemljama, a bile su izražene u sistemima sa socijalističkim planskim privredama. U etnički složenim državama transfer sredstava od razvijenih ka nerazvijenim otežan je ili gotovo potpuno onemogućen. Aktuelna situacija u Španiji to pokazuje. Katalonija čini 16% stanovništva Španije, a stvara 19% BDP-a, i to je jedan od glavnih generatora katalonskog separatizma. Katalonski nacionalisti stalno ističu da ih Madrid pljačka. Sličan je problem u Belgiji, gde se jedinstvena država već gotovo raspala. Bogatiji Flamanci netrpeljivi su prema danas manje bogatim Valoncima. Iako su razlike u razvijenosti u ovim državama neuporedivo manje nego što su bile u Jugoslaviji, unutrašnje nacionalne napetosti razaraju sistem. Ni bogate države, poput Belgije, Velike Britanije i Kanade, sa dugim demokratskim tradicijama, nisu uspele da pronađu uspešan model koji bi mogao da obezbedi koegzistenciju različitih nacija u istoj državi. Politikolog Arend Lajphart objavio je 1977. godine knjigu Demokratija u pluralnim društvima u kojoj je razvio teoriju o konsolidaciji. Ovaj autor, na više primera, pokušao je da dokaže kako postoje mehanizmi koji omogućavaju funkcionisanje demokratskih institucija u fragmentiranim društvima. Vreme mu nije dalo za pravo, skoro svi aranžmani koje je on navodio pokazali su se kao neuspešni.

Kriza Evropske unije je jedan od novijih primera. Stanovnci bogatih severnih država nisu protestovali kada su budžetska sredstva korišćena za saniranje velikih zapadnih banaka kojima je, zbog pogrešnih poslovnih odluka, pretio bankrot, ali do prave pojave rasizma došlo je kada je trebalo pomoći Grčkoj da prebrodi dužničku krizu.

Jugoslavija je bila organizovna i kao unitarna, periferno kapitalistička država i kao socijalsitička federacija, i na kraju, po Ustavu iz 1974. godine, kao složena država koja je više ličila na konfederaciju nego na federaciju. Nijedan od ovih modela nije mogao trajno da dovede do eliminisanja unutrašnjih nacionalih napetosti. U SFRJ doneta su faktički četiri ustava, ali nijedan nije dugo bio na snazi, sistem je bio u procesu permanentne transformacije.

Dok je vera stanovništva u socjalizam bila jaka, zajednička država bolje je funkcionisala. To potvrđuje da se državno jedinstvo u fragmentiranim društvima može održati samo ako postoje jake društvene prakse koje seku i prelaze nacionalne granice. Socijalstička ideologija i sistem imali su za cilj da ostvare socijalno i ekonomsko oslobođenje naroda, ciljevi nisu bili ekskluzivno nacionalni, nego univerzalni i zbog toga su imali integrativne efekte. Dok je međunarodni radnički pokret bio jak, a socijalizam bio ekonomski uspešan, etničke napetosti mogle su da budu balansirane postizanjem univerzalnih ciljeva. Kako je sistem postajao vremenom sve manje efikasan, kako je komunistički pokret u svetu postajao sve slabiji, tako su i nacionalističke alternative u SFRJ postajale sve atraktivnije.

Ustavne reforme koje su počele 1967. godine i koje su krunisane donošenjem Ustava iz 1974. godine stvorile su pretpostavke za raspad (razbijanje) zajedničke države. Najvažnija ovlašćenja preneta su na republike i pokrajine, savezna država bila je lišena osnovnih nadležnosti koje postoje u svakoj modernoj federaciji. Republike i pokrajine su postale polusuverene države, savezna država bila je potpuno blokirana čak i u vršenju onih ovlašćenja koja je imala po Ustavu, zato što je konsenzus bio način za donešenje odluka. Sistem u kome postoji osam veto igrača nije mogao da funkcioniše, konsenzus je faktički bio proširen na donošenje svih odluka, čak i u oblastima i u organima gde to samim Ustavom nije bilo predviđeno.

Ustav iz 1974. godine institucionalno je utvrdio konkurenciju sukoba između naroda i republika, a ne između ideoloških i političkih pravaca, konstatuje Mari-Žanin Čalić. Darko Suvin tvrdi da je sedamdesetih stvoreno osam birokratsko-tehnokratskih kasti koje nisu bile pod demokratskom kontrolom, koje su se oslanjale na nacionalizam, a Jugoslavija im više nije bila potrebna. Sistem je reprodukovao etničko raslojavanje, konkurenciju i sukobe, svi su tvrdili da su oštećeni.

Jugoslavija je bila razbijena u osam društava koja međusobno ne komuniciraju, obrazovni sistemi su favorizovali nacionalne identitete na uštrb jugoslovenskog, nisu postojali jugoslovenski radio i televizijski programi, iako je početkom osamdesetih godina u SFRJ živelo oko milion ljudi koji su se izjašnjavali kao Jugosloveni, oni nisu bili politički reprezentovani.

Jugoslavija nikad nije bila organizovana kao demokratska država. Politikolog Robert Dal pisao je da je u SFRJ postojala demokratija u preduzećima, ali nije u državi. Na Zapadu je postojala demokratija na političkom planu, ali ne i u preduzećima. Odavno je, međutim, uočeno da demokratija nije najbolja organizaciona forma za postizanje modernizacijskih učinaka. I na Zapadu kapitalizam je uspostavljen nedemokratskim putem. U prve dve decenije u SFRJ autoritarni sistem bio je ekonomski efikasan.

Pad Berlinskog zida, propast istočnoevropskog socijalizma i dramatična promena odnosa snaga između klasa na svetskom planu krajem dvadesetog veka odlučujuće su uticali na sudbinu druge Jugoslavije, ona je propala zajedno sa svetskim socijalizmom. Ali i brojne unutrašnje protivurečnosti doprinele su njenom neslavnom kraju.

Nestankom SSSR-a, Jugoslavija je izgubila međunarodno politički značaj. Tokom Hladnog rata ona je imala važnu ulogu zbog alternativnog koncepta socijalizma koji je nagrizao homogenost istočnoevropskog bloka okupljenog oko SSSR-a. Posle pada Berlinskog zida, Jugoslavija Zapadu više nije bila potrebna, a nije imala dovoljno unutrašnjih potencijala da se održi. Istorijska odgovornost Saveza komunista je u tome što povoljan međunarodni položaj SFRJ nije iskorišćen kako bi bio izgrađen sistem koji bi mogao da opstane i u promenjenim spoljnopolitičkim okolnostima. Nekad revolucionarna organizacija, SKJ, početkom sedamdesetih transformisan je u partiju srednjih slojeva, izgubio je kontakt sa radničkom klasom i postao klasična organizacija karijerista i profesionalnih lovaca na položaje koji nisu mnogo marili za ideologiju. Savez komunista pretvorio se u bezidejnu nomenklaturu, napustio je i socijalizam i Jugoslaviju.

Rezultate Jugoslavije treba ocenjivati uzimajući u obzir ono što se dogodilo posle njene propasti. Na Zapadnom Balkanu, kako se to danas kaže, stvoreno je više patuljastih država, međusobno netrpeljivih, koje su u procesima liberalne tranzicije u značajnoj meri demodernizovane. Izuzetak su Slovenija i delimično Hrvatska. Veći deo stanovništva na teritorije bivše SFRJ danas živi u siromaštvu, bez razvojnih perspektiva. Prosvetiteljstvo je zbačeno s vlasti, pobedili su balkanski nacionalizmi i neoliberalni koncept ekonomskog sistema. Prema Miloradu Ekmečiću nacije na Balkanu nastale su u devetnaestom veku, ne na osnovu jezičkih, nego verskih razlika, to su nacionalizmi sudnjeg dana, kod kojih je međusobna netrpeljivost najizraženija.

Desimir Tošić pisao je: “Jugoslavija je bila velika ideja, ali smo mi bili mali.“