ZAKLJUCITE I SAMI

Valter (citat):

Sad vi razmislite,sta smo imali, a sta sada imamo?

Da imamo Sasu Avsenika, ali koje je raspolozenje medju nasim ljudima, a koje je bilo tada?

Sasvim sigurno nije istina da se ljudi  nisu voleli u jugoslaviji.  Zato vas sve pozivam da svi zajedno to i dokazemo. Druzite se i volite.

Drugarski pozdrav svim dobrim ljudima sirom naseg podrucija. Shvatite, sve je u nasim rukama. Mi smo u vecini.


Valter

https://www.portalnovosti.com/milovan-pisarri-ustaske-vlasti-imaju-punu-odgovornost-za-genocid

Milovan Pisarri: Ustaške vlasti imaju punu odgovornost za genocid

U NDH ustaške vlasti su autonomno i nezavisno od nacista planirale, organizovale i izvršile genocid nad Jevrejima, Romima i Srbima. Uspele su, nažalost, da unište preko 80 posto jevrejskog, a preko 90 posto romskog stanovništva. O razmerama genocida nad Srbima, danas intenzivno potiskivanog u Hrvatskoj, da ne govorimo
slika iz galerije

Kad se govori o zločinima genocida počinjenim na ovim prostorima, još uvijek se manje pažnje pridaje Romima koji su, što se Hrvatske tiče, tek odskora počeli obeležavati svoje stradanje. Zbog toga smo razgovarali s istoričarom Milovanom Pisarrijem koji preko deset godina živi i radi u Beogradu istražujući genocid koji su nad Romima, Jevrejima, Srbima… počinili okupatori i kvislinzi.

Obično se tvrdi da su nemačke snage naređivale, a kolaboracionističke izvršavale, što je samo delimično tačno. Nedić, Ljotić, Dinić i ostali imali su jasnu sliku o Srbiji nakon rata kao o nezavisnoj državi na periferiji nacističkog Rajha

Kakve su razmjere genocida nad Romima u okupiranoj Srbiji s jedne i u NDH s druge strane?

Politike prema Romima znatno su se razlikovale u raznim okupacionim zonama. Zavisile su od zvaničnih politika na snazi u zemljama koje su izvršile okupaciju: tako u Bugarskoj ili Albaniji pod italijanskom kontrolom nisu postojale posebne antiromske mere. Ni u jugoistočnoj Srbiji pod bugarskom okupacijom ili na Kosovu koje je pripojeno Albaniji Romi nisu bili mete genocidnih mera ili drastične diskriminacije. O onome što se desilo u Bačkoj pod Mađarima ne znamo mnogo, ali je logično pretpostaviti da se položaj Roma znatno pogoršao nakon nemačke invazije 1944., kada su izvršene i masovne deportacije bačkih Jevreja u Aušvic. Romi iz Srema su ubijeni 1942. godine u Jasenovcu, zajedno sa ostalim Romima iz NDH, dok je u Srbiji pod nemačkom okupacijom uvedeno antiromsko zakonodavstvo koje je bilo na snazi u Trećem Rajhu, a Romi su ubijani u masovnim streljanjima ili deportovani u logore, uglavnom Sajmište. Situacija je bila vrlo složena, a nacističke odluke su se često menjale: u julu 1941. antiromske mere su ograničene na one koji nisu mogli dokazati stalnu nastanjenost, pa je samim tim veliki broj Roma mogao da se spase uz odgovarajuće potvrde. Ako uzmemo u obzir evropski kontekst i procene o ukupnom broju ubijenih Roma, jasno je da je genocid u NDH postigao najradikalnije razmere: izveden je u roku od nekoliko meseci, a uništena je skoro celokupna romska populacija.

Ključna 1942.

Kakav je bio epilog ‘konačnog rešenja’ romskog i jevrejskog pitanja u Srbiji i u NDH?

U Srbiji pod nemačkom okupacijom ubijeno je nekoliko hiljada Roma. Tačan broj je veoma teško utvrditi zbog raznih razloga, jer su kolaboracionisti u određenim situacijama predavali Rome kao taoce za streljanje kako bi spasili Srbe, a četnici Draže Mihailovića ubijali su Rome u odmazdama protiv muslimanskog življa, protiv partizana ili kako bi upozorili lokalno srpsko stanovništvo o onom što bi moglo da se i njima desi ukoliko se utvrdi da pomažu partizanima. Za nemačkog okupatora ‘romsko pitanje’ bilo je rešeno 1942., kao i ‘jevrejsko pitanje’, s tim što su Romi de fakto, zbog odluke iz jula 1941., formalno postali Srbi i tretirani su kao takvi. Druga stvar je holokaust, odnosno stradanje Jevreja. Tu nemačke snage uz pomoć kolaboracionista nisu imale milosti – do maja 1942. godine pobile su preko 85 posto jevrejskog stanovništva, muškarce streljali, a žene i decu ubijali u gasnom kamionu. Lov na skrivene Jevreje trajaće i 1942. i 1943., a jevrejska imovina konfiskovana je i prodata. U NDH ustaške vlasti su autonomno i nezavisno od nacista planirale, organizovale i izvršile genocid nad Jevrejima, Romima i Srbima. Uspele su, nažalost, da unište preko 80 posto jevrejskog, a preko 90 posto romskog stanovništva u logorima smrti koje su same uspostavile ili kroz deportacije u Nemačku, što se tiče Jevreja. O razmerama genocida nad Srbima, danas intenzivno potiskivanog u Hrvatskoj, da ne govorimo: valja samo napomenuti da je prvi sistem logora smrti u Evropi uspostavljen upravo za Srbe i Jevreje od strane ustaških vlasti, u Gospiću, Jadovnu i na Pagu.

Protesti u Srbiji ne mogu da utiču na promenu dosadašnjeg toka revizionizma: nosioci protesta su ujedno i nosioci tog revizionizma, mislim prvenstveno na Demokratsku stranku pod čijom su vlašću donete sve najvažnije odluke o reviziji istorije

Kristijan Bernadak u svojoj knjizi ‘Zaboravljeni holokaust’ pominje da je genocid u NDH preživelo 500 od 28.500 Roma, dok je istoričar Danijel Vojak nedavno naveo podatke da je u NDH na području današnje Hrvatske živelo 15.000 Roma, od kojih je preživelo tek 405. Ako se želi ustanoviti prava istina, trebaju li se zločini proučavati ‘po republikama’ ili na celom jugoslovenskom prostoru?

Bernadak je bio francuski novinar koji je, moglo bi se reći, bio korak ispred svih što se tiče istraživanja vezanih uz strahote iz Drugog svetskog rata. Bavio se temama kojima se niko drugi nije bavio. Upravo zbog toga njegova knjiga o genocidu nad Romima, objavljena 1979. i prevedena na hrvatsko-srpski dve godine kasnije, predstavlja nezaobilazno delo za sve koji žele da se bave tom temom. On nije imao na raspolaganju druga istraživanja ni arhivsku građu, no njegova je zasluga da je bukvalno otvorio tu temu i pokušao da kvantifikuje razmere genocida u Evropi. Druga je perspektiva Danijela Vojaka koji je zapravo najvažniji stručnjak o genocidu nad Romima u NDH i čiji su radovi veoma cenjeni i na međunarodnom nivou: on je posvetio toj temi detaljna arhivska istraživanja, pronašao veoma važne dokumente i uspeo da vrlo precizno rekonstruiše ono što se desilo te 1942. godine. Ne bih rekao da se zločini trebaju proučavati po republikama, ali je iz današnje perspektive to možda dobar pristup jer nam dozvoljava da se bavimo suočavanjem s prošlošću i da utvrdimo što su pripadnici ‘naše’ nacionalne grupe uradili upravo u ime ‘naše nacije’.

Kolika je u genocidu nad Romima u Srbiji odgovornost predstavnika nemačkog okupatora oličenog npr. u Haraldu Turneru, a kolika kvislinških vlasti – Nedića, Ljotića, Tase Dinića, Dragomira Jovanovića…?

Obično se tvrdi da su nemačke snage naređivale, a kolaboracionističke izvršavale, što je samo delimično tačno. Postojala je hijerarhija: ubijanje Jevreja i Roma su naredile nemačke snage, upravo kao što su nemačke snage uvele strašne mere odmazde, sistem prinudnog rada, deportacije u Treći Rajh itd. Kolaboracionisti su im bili potrebni u Srbiji kao i u svim drugim okupiranim teritorijama po Evropi. Dakle, srpski kolaboracionisti imaju, baš kao i svi ostali kolaboracionisti, odgovornost prvenstveno što se tiče uspostavljanja nacističkog poretka u Evropi. Među kolaboracionistima postojali su oni koji su ideološki podržavali nacizam i tražili za svoju zemlju mesto u budućem nacističkom svetu, sigurni da će Nemačka pobediti. Nedić, Ljotić, Dinić i ostali imali su jasnu sliku o Srbiji nakon rata kao o nezavisnoj državi na periferiji nacističkog Rajha. Druga stvar je birokratski i policijski aparat koji se u Srbiji, kao i drugde, odmah stavio na raspolaganje okupatoru i to ne iz ideoloških razloga, jer su samo ‘nastavili da rade svoj posao’. U tom smislu izvršavali su i nova naređenja: hapsili Rome, popisivali Jevreje, učestvovali u konfiskaciji njihove imovine itd. I jedni i drugi su imali veliku odgovornost u ubijanju Jevreja i Roma. Drugačija je situacija u NDH: tu ustaše imaju svoju državu, a nemačke snage se veoma retko mešaju u odluke države koja je zvanično njihov saveznik. Samim tim ustaške vlasti imaju punu odgovornost u genocidu nad Jevrejima, Romima, Srbima.

Jesu li Romi na prostorima bivše Jugoslavije dobili ikakvu zadovoljštinu i odštetu za stradanja u Drugom svetskom ratu?

Nijedan Rom nije dobio nikakvu zadovoljštinu ili odštetu ni u Srbiji ni u drugim zemljama. Neki su početkom 2000-ih uspeli da dobiju nešto, ali preko programa plaćanja odštete vezano uz ratno zarobljeništvo i prinudni rad, a ne za genocid. Jugoslovenske su vlasti, tačnije Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, kao i narodni odbori (kasnije opštine), još 1945. utvrdile imena i prezimena žrtava, kao i iznos odštete koji njihove porodice treba da dobiju. Međutim, tada niko nije ništa dobio.

Prije pet godina napisali ste knjigu o genocidu nad Romima u Srbiji i naveli da javnost nije preterano zainteresovana za tu temu. Kako je danas?

Suštinski se ništa nije promenilo. Među istoričarima i dalje nema interesa za to: jedini izuzetak je Kristina Jorgić iz muzeja ‘21. oktobar’ u Kragujevcu, koja se bavila stradanjem Roma u tom gradu. U romskoj zajednici i dalje se organizuju komemoracije 16. decembra, na Dan sećanja na Rome stradale u Drugom svetskom ratu, ali ne postoji realan interes da se razvije program istraživanja i edukacije na tu temu. Prošle godine u Srbiji i Hrvatskoj pojavili su se priručnici za srednje škole o genocidu nad Romima i današnjem rasizmu: ja sam uredio publikaciju ‘Džanes ko sem? Da li znaš ko sam? Edukativni materijali o genocidu nad Romima u Drugom svetskom ratu i anticiganizmu u današnjoj Srbiji’, dok je kolega Vojak kourednik publikacije ‘Romi u Drugom svjetskom ratu u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, 1941.-1945.’ Obje je moguće naći u digitalnom formatu i slobodno preuzeti sa interneta.

Manipulacija prošlošću

Tokom 2016. organizirali ste izložbu ‘Oktobar 1941’ posvećenu holokaustu u Srbiji. Tada ste ukazivali na rastući revizionizam. Da li se nešto u međuvremenu promenilo?

I što se tiče revizionizma, situacija se nije preterano promenila. Od početka tzv. demokratskog perioda intenzivno se, kako u istoriografiji tako i u edukaciji i politici sećanja, radilo na izgradnji novog zvaničnog narativa o Drugom svetskom ratu. Trebalo je smisliti nešto što nema veze s komunizmom i socijalističkom Jugoslavijom, pa je četnički pokret Draže Mihailovića pretvoren u novog nosioca antifašističkih vrednosti Srbije. U tom procesu složili su se svi politički akteri izuzev socijalista (SPS), koji nisu pružili neki otpor. Ratni zločini, masakri, kolaboracija, kao i činjenica da sami četnici nisu za sebe koristili naziv ‘antifašisti’, potpuno je gurnuto pod tepih. Došli smo do pokušaja rehabilitacije Milana Nedića koja je na sreću, barem za sada, zaustavljena, ali u udžbenicima srednjih škola njegova rehabilitacija je de fakto već uspela. O njemu se govori kao o čoveku koji je morao da prihvati dužnost predsednika vlade iako nije hteo, koji je štitio svoj narod i koji je spasio desetine hiljada Srba izbeglica iz NDH. Sve to nije tačno, zapravo to su teze koje je Nedićeva propaganda širila tokom rata kroz novine, radio i govore. Današnju borbu protiv tog stanja vode uglavnom ‘autsajderi’, odnosno pripadnici civilnog društva, aktivisti, pojedinci. Iako i u akademskom svetu postoje mnogi koji se deklarativno protive revizionizmu, njihov glas se uglavnom ne čuje, oni ostaju sa strane. Protesti ne mogu da utiču na promenu dosadašnjeg toka revizionizma: nosioci protesta su ujedno i nosioci tog revizionizma, mislim prvenstveno na Demokratsku stranku pod čijom su vlašću donete sve najvažnije odluke o reviziji istorije.

Ovih dana održaće se komemoracije u Jasenovcu. Zašto Hrvati/Srbi moraju odlaziti na komemoracije žrtvama zločina počinjenih u njihovo ime?

Radi se o suočavanju s prošlošću: danas je i dalje užasno teško, a ne bi trebalo biti, tvrditi da su pripadnici ‘našeg’ naroda počinili strašne zločine nad ‘drugima’. Govorim o mehanizmu koji se svugde ponavlja na isti način. U Italiji i dalje ne postoji nikakva empatija prema hrvatskim i slovenačkim žrtvama fašističkog terora; u Belgiji i Velikoj Britaniji masovni i sistematski zločini, počinjeni tokom kolonijalne okupacije u Africi nad lokalnim stanovništvom, i dalje su pitanja s kojima se društva teško suočavaju. Primera kroz čitav 20. vek ima mnogo i na Balkanu. Najčešće su glavna prepreka u tom procesu zvanične politike sećanja, odnosno način na koji države odlučuju da se selektivno sećaju prošlosti. I tu je, naravno, najlakše optužiti druge, a ne preuzeti odgovornost. Zato je odlazak na komemoracije žrtvama zločina počinjenih u ‘naše’ ime ključna stvar za promenu situacije odozdo. I to je jedan od retkih načina promovisanja kulture mira, solidarnosti, pomirenja. Drugi način bi bio izlazak iz kapitalističkog uređenja društva, koje se hrani nacionalnim podelama, mržnjom, eksploatacijom čoveka nad čovekom i koje vrlo vešto manipuliše prošlošću kako bi postiglo svoje ciljeve, ali za to bi bila potrebna nova Komunistička partija i novi nadnacionalni program koji bi se temeljio na najlepšim civilizacijskim dostignućima: bratstvu i jedinstvu, jednakosti i solidarnosti.

Koliko zapravo nedostaju prava naučna istraživanja o Jasenovcu i drugim lokacijama?

Prava naučna istraživanja postoje, ima ih mnogo objavljenih i za vreme SFRJ i kasnije. Ovih dana održana je prezentacija knjige o Jasenovcu profesora Ive Goldštajna. Nažalost, cifre ne odgovaraju nikome: u Hrvatskoj jer govore o temi koja se strašno potiskuje, negira, briše, a u Srbiji jer uglavnom ne potvrđuju zvanične stavove o 700.000 ubijenih, iako je odavno dokazano da je ova cifra preterana. Ozbiljne naučne publikacije govore sa približnom tačnošću o onome što se dogodilo u Jasenovcu, a to ne može da odgovara političkim stranama, jer kad bi prihvatile rezultate do kojih je nauka došla, izgubile bi moć manipulacije s prošlošću i time veliki argument u manipulisanju narodom, odnosno biračkim telom. Nauka je odavno izgubila tu bitku, nalazi se u ćorsokaku i nema instrumente da se izbori za svoje mesto u javnosti. Kako može to da se promeni, opet je politička stvar i opet ima veze sa političkim poretkom u kojem živimo.

Slaven (citat):

Major Marquis Warrenprije 2 godine
Jugoslavija je najveca greska u srpskoj istoriji, nije mi jasno zasto vi Hrvati kukate, vi ste jos i dobro prosli. Trebali smo posle prvog svetskog rata da rasparcamo hrvatsku sa Italijanima i mirna backa.

Dejan Jurosevicprije 3 godine
jebote koje vaske ovi hrvati ,ne znam odakle nam pamet da sa njima krojimo drzavu ..osetio sam preko ekrana taj bezobrazluk i smrad .

Vely Bobprije 10 mjeseci
Pobuna Srba koji su izbačeni iz ustava hrvatske predstavlja agresiju Srbije ? Srba bez čijih predaka hrvatska danas ne bi postojala. Jer ne postoje ni AustroUgarska, gde opet hrvatska nije postojala, a ne postoji ni ndh gde Dalmacija nije postojala. Dobrovoljno se odrekli slobode u 12 veku. Hrvatska povijest = parada ponosa.

NIVO INTELIGENCIJE LJUDE VODI NAPRED ILI NAZAD.
Koju inteligenciju neko ima se po nacinu komentarisanja i komunikacije vidi. Zato necudi sto je ovako kod nas.

Nalazimo se u dvadeseti i prvom veku. Razmislite malo o tome.


Valter

https://www.express.hr/znanost/grenland-se-rekordno-otapa-odjednom-dvije-milijarde-tona-21862
Grenland se rekordno otapa, odjednom dvije milijarde tona
Piše Antonija Vrčić
Znakovi koje su znanstvenici primijetili pokazuju da je pred nama još jedna temperaturom rekordna godina

Više do 40 posto Greenlanda ostalo je bez leda, a procjenjuje se otopilo više do dvije milijarde tona leda.

Ovako velike količine leda koje su nestale tako rano na početku ljetne sezone, nisu baš uobičajena pojava. Sezona topljenja na Greenlandu traje od lipnja do kolovoza, a vrhunac je u srpnju. To zabilježeno topljenje "neobično je, no nije bez presedan", kako kaže Thomas Mote, sa Sveučilišta Georgia.

"Usporedivo je to s nekim vrhuncima koje smo mogli vidjeti u lipnju 2012. godine", govoreći o godini koja je postavila rekorde, a kako i ne bi, kad se tada po prvi put u povijesti, zabilježilo topljenje cijele ledene kape, piše CNN.

http://istinomprotivlazi.com/


Pogledajte i odlucite sami. Citajte i sirite svoje znannje.



Valter

http://balkans.aljazeera.net/vijesti/poslodavci-su-otjerali-radnike-u-inostranstvo-sada-nude-bolje-plate-ali-nemaju-kome
Poslodavci su otjerali radnike u inostranstvo: Sada nude bolje plate, ali nemaju kome
Poslodavci su radnike bahato iskorištavali, psovali ih i ucjenjivali, a sada im se vraća...
Piše:
Branimir Bradarić
Prije nekoliko godina, u vrijeme punog jeka svjetske ekonomske krize, u evidenciji Hrvatskog zavoda za zapošljavanje (HZZ) bilo je preko 200.000 nezaposlenih. Dobar dio radnika, barem onih u trgovačkom sektoru i raznim industrijama, primao je minimalne plaće. Posla nije bilo niti za lijeka pa su oni koji su radili i pod takvim uvjetima bili sretni što imaju posao. Mnogi kažu kako se tada nije živjelo nego se preživljavalo.

Danas, nekoliko godina kasnije, kada je riječ o broju nezaposlenih, situacija u Hrvatskoj promijenila se u cijelosti. Evidencija HZZ-a kaže kako je u Hrvatskoj trenutno nezaposleno oko 111.000 osoba, a u isto vrijeme plaće su porasle u svim gospodarskim djelatnostima. Gospodarstvo raste tako da se bilježi i sve veća potraga za radnicima kojih trenutno jednostavno nema.

Ne pomaže niti činjenica što su poslodavci spremni dati još veće plaće, bolje uvjete rada, regrese, božićnice i još mnogo toga što je prije nekoliko godina bilo nezamislivo. Drugim riječima mnogi od poslodavaca sada nude sve ono što im još samo prije nekoliko godina nije padalo na pamet.

Situacija je postala više nego alarmantna i to prije svega u turizmu i graditeljstvu. Vlasnici građevinskih tvrtki prinuđeni su odbijati poslove jer nemaju koga poslati na gradilište. Još je možda teže u turizmu odakle turistički djelatnici prosto vrište i traže pomoć ukazujući da cijela turistička sezona dolazi u pitanje.

Nedostaju kuhari, konobari, sobarice. Sve je otišlo toliko daleko da su neki ugostiteljski objekti ostali zatvoreni jer nije imao tko raditi. Nedostaje liječnika, medicinskih sestara, vodoinstalatera, auto mehaničara. Nedostaje radnika svih mogućih profesija.

„Ovo što danas imamo u Hrvatskoj rezultat je (ne)rada proteklih godina i činjenice da se nije sustavno razmišljalo unaprijed. Trenutno imamo problem s nedostatkom broja radnika ali će narednih godina, ako se nešto ne napravi hitno, situacija biti još gora što će dovesti do ekonomskog stagniranja Hrvatske u svakom pogledu“, kaže hrvatski ekonomista i profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu koji je i bivši ministar u Vladi RH.
'Zlatno' vrijeme radnika

Pojašnjava kako su godinama u Hrvatskoj osnovni problem, kada je riječ o radnicima, bile male plaće s kojima se nije moglo normalno živjeti i plaćati sve što se plaćati mora.

Ljudima se nije isplatilo raditi za takve plaće pa je postojala visoka nezaposlenost. To je i bilo „zlatno“ vrijeme za poslodavce koji su radnike mogli ucjenjivati jer uvijek je postojao netko tko bi radio za takvu plaću i pod takvim uvjetima. Sada, kako kaže Jurčić, sve se promijenilo i sada su radnici ti čije je „zlatno“ vrijeme došlo. Sada su oni ti koji mogu ucjenjivati i tražiti još veće plaće i bolje uvjete rada jer će uvijek netko to platiti.

Jurčić dodaje kako u prilog radnicima ide i činjenica što je Hrvatska od 1. srpnja 2013. godine punopravna članica EU-a tako da je građanima omogućeno slobodno kretanje širom zapadne Europe. Upravo je ta činjenica i dovela do pravog egzodusa građana Hrvatske u proteklih nekoliko godina. Procjenjuje se kako je Hrvatsku napustilo oko 300.000 građana koji su otišli u zemlje zapadne Europe raditi ali i nastaviti dalji život.

"Htjeli mi to priznati ili ne ali to je naša realnost. U Hrvatskoj je od 1991. godine ugašeno na desetine tisuća radnih mjesta dok u isto vrijeme politika nije stvorila uvjete za pokretanje nekih novih industrija. Do prije nekoliko godina Hrvatskoj je nedostajalo 200.000 radnih mjesta, a sada nam nedostaje 100.000 radnika. Od 1991. svih ovih godina izostaje sustavno razmišljanje unaprijed nego se radi na način da vatrogasno gasimo požare. I danas također, iako bilježimo rast BDP-a i broj zaposlenih, ne radi se planski i sustavno razmišljajući o vremenu od pet ili 10 godina unaprijed što je velika greška", ističe Jurčić.

Govoreći o posljedicama kaže kako će situacija iz godine u godinu biti sve teža jer će nedostajati radnika svih profila. Plastično govoreći Jurčić kaže kako sada nema električara, mehaničara, vodoinstalatera i drugih zanimanja koji radi toga svoje usluge mogu osjetno više naplaćivati. Na taj način visoko školovane osobe, inženjeri, liječnici i drugi, imati će sve skuplji život i samim tim će sve manje zarađivati i u konačnici nekvalitetnije živjeti. Posljedica svega biti će da će i oni, koji su nositelji razvoja države, odlučiti napustiti Hrvatsku. U isto vrijeme događat će se, a kako kaže Jurčić tome već i sada svjedočimo, da poslodavci neće otvarati nove kafiće, restorane, hotele, tvornice jer neće imati koga zaposliti.
Nedostaju radnici svih profila

„To je jedan prirodan tijek stvari u ovim sadašnjim uvjetima. Neophodno je, ali što prije, ustrojiti pravilnu strukturu zaposlenosti ali i da konačno na državnoj razini odlučimo što zapravo želimo. Siguran sam kako bi barem polovica građana Hrvatske, koji su proteklih godina otišli raditi u inozemstvo, ostali ovdje da su imali bolje plaće. Nisu i sada imamo što imamo što imamo, a sve što im mi nismo dali osigurano im je u Njemačkoj, Irskoj, Austriji…“, rekao je Jurčić.

Direktor Županijske komore Vukovar, Hrvatske gospodarske komore, Ivan Marjanović kaže kako zapravo nekakve točne brojke koliko radnika trenutno u Hrvatskoj nedostaje zapravo nema.

„Ne postoji takva brojka ali svi znamo da nam, zapravo, nedostaju radnici svih profila. To se trenutno posebno osjeti u turizmu, jer je turistička sezona već krenula, ali i graditeljstvu. Samo oni u ovom trenutku mogu zaposliti barem 10.000 radnika kojih nema, a bojim se kako ih uskoro neće niti biti“, kaže Marjanović.

Ukazuje i na strukturu nezaposlenih u Hrvatskoj koja je sve samo ne povoljna. Naime, u proteklih nekoliko godina iz Hrvatske je odselilo najvećim dijelom radno sposobno stanovništvo i mladi. Drugim riječima, na evidenciji HZZ-a su vrlo često osobe koje, iz nekog razloga, ne mogu ili ne žele raditi. Toga su postali svjesni brojni poslodavci koji su već počeli uvoziti radnike. Trenutno su najtraženiji radnici s područja bivše države, prije svega oni iz BiH, Srbije i Makedonije, ali ima i slučajeva da su neke tvrtke zapošljavale i radnike iz Ukrajine. Iz HGK-a ukazuju kako se i tu pojavljuje problem jer je i taj 'bazen', radi migracija, gotovo presušio tako da je i u tim državama postalo sve teže pronaći radnike.

„Oni im daju plaću kao domaćim radnicima ali moraju i da im osiguraju smještaj, pa i hranu. Sve u zavisnosti od dogovora. Stoga su im ti radnici zapravo skuplji nego što su domaći ali nemaju druge mogućnosti. Ili će nekako pronaći radnike ili neće moći obaviti posao pa im i samo poslovanje tvrtke dolazi u pitanje“, kaže Marjanović.
'Poslodavci su krivi'

S nedostatkom radnika se u vukovarskoj tvornici obuće Borovo suočavaju već nekoliko godina. U srednjim školama u Vukovaru nema škole koja bi školovala gumare ili obućare. Stoga su u tvornici prinuđeni snalaziti se kako znaju i umiju.

„Sve je teže pronaći radnike s tim da više niti razmišljamo kako ćemo pronaći one koji znaju raditi. Sada zapošljavamo sve, a mi na sebe preuzimamo obvezu da ih naučimo da rade. Nemamo drugoga izlaza. Problem nam je i kada ih naučimo da su mnogi od njih odlučili otići raditi negdje dalje ili su pak odselili. Kako ćemo i što ćemo dalje - ne znam“, kaže predsjednica Uprave Borova Gordana Odor.

Na problem nedostatka radnika danima su ukazivali i iz Hrvatske udruge poslodavaca (HUP) i Hrvatske udruge turizma (HUT) koji su od Vlade RH tražili da se hitno donese povećanje kvota za uvoz radnika. Poslije prvih lutanja i nesnalaženja Vlada je povećala kvotu dozvola za zapošljavanje stranaca za kalendarsku 2019. godinu u turizmu i građevinarstvu. Tako će prema odluci Vlade za dvije tisuće radnika biti povećane kvote za turizam i ugostiteljstvo te za tisuću radnika za građevinarstvo. Dodatne kvote od po tisuću radnika mogu se koristiti pod uvjetom da u evidenciji Hrvatskog zavoda za zapošljavanje nema raspoloživih radnika traženih zanimanjima.

"Za sve to što se događa, poslodavci su sami krivi. Godinama sam išao na sezonu na Jadran pri čemu su se poslodavci najčešće ponašali prema nama nekorektno pa i nečovječno. Radili smo i po 15 sati dnevno u komadu, spavali u šupama, a o odnosu prema nama, psovkama i slično da i ne govorim. Nisi imao kome da se žališ, a ako i jesi ništa se nije popravilo nego si morao ići tražiti drugo radno mjesto. Sada više ne moramo sve to trpjeti jer možemo u države EU-a tražiti posao i biti bolje plaćeni nego ovdje. Oni sada nude sve što nisu prije nudili i znatno veće plaće ali mislim da je kasno. Zapravo, sami su krivi za to što ne mogu si pronaći radnike", kaže nam Igor S. koji poslije više godina rada na Jadranskom moru posao pronašao u Njemačkoj gdje planira i ostati živjeti.

Izvor: Al Jazeera