OVAKO JE BILO

Ako dobro pogledate,vidite da je ovo godina 1967.
Drugi svetski rat je zavrsen 1945.
To znaci da je Jugoslavija imala tv aparate vec nakon 25 god.
Naravno da nisu imali svi.
Ipak je to dokaz napredka drzave koja je bila jako ostecena u ratu.
To se mora postovati.
To je samo jedan deo napredka zemlje.
Ima jos vise dokaza.
Potrazite i sami i uvericete se da sam u pravu.

Valter

Ovo je deset godina kasnije. 1986 god.

Trazite vise dokaza napredka?
Trazite i sami i videcete da sam u pravu.
Zajedno smo jaci.
Lepse je i biti u drustvu prijatelja,a mi smo bili prijatelji.

Valter

"Nivo inteligencije" druze Samoupravljac.

Primetio sam da u vecini zemalja koje imaju dobar standard omladina smatra da ce to tako vecito biti.

Mi najbolje znamo da to nije tako.

Samo niko nece da nas cuje.

Na zalost ce zato istorija i dalje da se ponavlja.

Sve do onoga dana (a mozda i nikada) kada ljudi shvate ko je sustinski neprijatelj drustva u celini.

To su na prvom mestu "unutrasnji" neprijatelji,pa tek tada dolaze "spoljni " neprijatelji drustva.

Kada jos i dan danas ima onih koji svoje nacionalisticke parole isticu i pri tome su ubedjeni da cine nesto dobro svojoj domovini,se jasno moze reci da "oni" jos uvek neshvataju u kom "grmu" lezi "zec".

Svi ljudi koji imaju ukljucen mozak,vec odavno znaju da je glavni problem kapitalisticka politika,koja cedi radnicku klasu.

Nacionalisti su samo "orudje" za "ciscenje" terena u rukama kapitalizma.

Onaj ko do sada nije to shvatio,je "malo" cinio da se njegov licni nivo inteligencije popne na visi nivo.

Da ni ne spominjem one,koji i danas smatraju da je politika "sila boga nemoli" ispravan put do demokratije u zemlji.

Radnik koji podrzava kapitalisticki sistem,bi trebalo posebno da se zamisli i priupita sta je sa njegovim nivoom inteligencije," da nije negde pogresno skrenuo".

U svakom sluacju ce svi imati ono zasta su (ili nisu,jer nisu izasli) glasali.


Valter

PARTIZANSKI PRVOBORAC, SUDIONIK BITAKA NA SUTJESCI I NERETVI, KRITIČKI SE OSVRĆE NA NAŠU NOVIJU POVIJEST I ONE KOJI FALSIFICIRAJU ISTINU O NOB-u
Lovre Reić: Splićani su pozvali Europu da se bori protiv fašista
Odred koji su 7. 5. 1941. formirali u Splitu splitski komunisti, nije bio partizanski, nego udarni odred, a kasnije je od tih ljudi nastao Prvi partizanski odred.

To je vrijeme kad su Hitler i Staljin saveznici, ne napadaju se, i sad će nama reći neki da

Lovre Reić ima devedeset godina, no da mu osobni dokumenti ne svjedoče tako, nitko ne bi povjerovao da je zakoračio u deseto desetljeće života. Našli smo ga na Mejama, pod Marjanom, gdje okopava vrt i podučava mlađe radovima na zemlji.

Splitski prvoborac ne samo da je fizički vitalan pa obavlja sve poslove kao da mu je četrdeset, nego je i društveno aktivan: nema dana da se šjor Lovre ne javi u medijima s nekom opaskom glede aktualnih pitanja, napose onih koji se tiču naše novije povijesti ili NOB-a. Jedan je od trojice - četvorice Splićana koji su u Drugom svjetskom ratu sudjelovali od prvih dana pa je zahvalan sugovornik kao svjedok vremena u kojem se krojila nova politička i vojna karta svijeta. Kad sam ja išao u školu, učili smo o ustanku u Srbu, onda smo devedesetih saznali za Prvi sisački odred, da bih kasnije od Vas čuo da je u Splitu, na Svetoga Duju 1941. godine, formirana udarna grupa komunista koji će krenuti u borbu protiv fašizma. Tko je, dakle, u Hrvatskoj prvi ustao na borbu protiv okupatora?

- Odred koji su 7. 5. 1941. formirali u Splitu splitski komunisti, nije bio partizanski, nego udarni odred, a kasnije je od tih ljudi nastao Prvi partizanski odred. To je vrijeme kad su Hitler i Staljin saveznici, ne napadaju se, a sad će nama reći neki da ne bi bilo NOB-a da nismo dobili poticaj izvani, od SSSR-a i Crvene armije, a mi smo se odlučili tući s fašistima i nacistima prije njih; mi smo pokazali Europi da se spremamo na otpor.

Tek je 22. 6. 1941. napadnut SSSR, a mi se na Svetoga Duju već zaklinjemo na borbu. I ja sam htio biti član udarnog odreda, ali mi stariji nisu dali. Rekli su mi da sam pekar, da ću im osiguravati kruh, tako da sam još neko vrijeme ostao u Splitu, dok nisam pobjegao u partizane. Što se tiče ustanka, to je sve jasno: četvrti srpnja 1941. politbiro CK SKH donio je odluku da se ide na ustanak i oružanu borbu protiv okupatora i njegovih slugu, i taj je datum povijesno ispravan.

A jesu li Splićani prvi zaratili s fašistima? Spominjalo se da su napali Talijane u Velom Varošu odmah nakon formiranja udarnog odreda?

- Prvi splitski udarni odred koji su osnovali pokrajinski komitet i Vicko Krstulović, brojio je 63 člana. Tada se, na Svetoga Duju, položila i zakletva, a budući da je okupator počeo obavljati svoju službu u Splitu, ilegalci se u gradu više nisu mogli lako skrivati, pa je donesena odluka da se podijele u tri udarne grupe: udarna grupa Manuš Dobri, udarna grupa Lučac i udarna grupa Varoš. I oni su se borili protiv neprijatelja u Splitu ilegalnim akcijama, kao što je bombaški napad na vojnu glazbu...

Kad smo kod tog napada, često se zna čuti primjedba da su ilegalci bombom napali glazbenike.

- To je bio jedan vrlo prikladan cilj jer je ta glazba manifestirala fašizam, stalno isticala da je Split zapravo Spalato...
pred slikom svog vrhovnog komandanta...
A, onda ste vi udarili na simbole tog fašizma?

- Naravno, jer su fašisti inzistirali da Splićani pozdravljaju tu glazbu. Morao si stati mirno, ako ne - ispljuskali bi te. To je na kraju svima dosadilo i dogodio se napad. Naposljetku, oni su bili vojna glazba, mislim, šestog armijskoga korpusa, dakle, nisu bili civili, i bili su naoružani. Tako je i Prva dalmatinska brigada imala klišku glazbu, a Drugoj dalmatinskoj svirali su Žrnovčani. To je vojska, nisu to civili. To je bio udar splitskih ilegalaca na fašizam i njegove simbole.

Komunistička partija pozvala je narod na ustanak protiv okupatora i organizirala ga. Vi ste cijeli rat proveli u borbi. Koliko je u NOB-u sudjelovalo članova Partije, a koliko drugih koji nisu pripadali Savezu komunista Jugoslavije?

- Prema dokumentima, u početku ustanka bilo je oko 150 komunista, ali bilo nas je puno skojevaca. Kasnije, kad su se formirale dalmatinske brigade, pa krajiške, kad se uzme sve skupa - komunisti, skojevci, politički aktivisti - odnos je bio trideset posto komunista i sedamdeset posto ostalih. Ali, kad je trebalo potegnuti, kad je bilo najgore, kad se nije imalo oružja, hrane, kad se nije spavalo - uvijek su komunisti bili u prvim redovima. Zadnji na kazanu, prvi u borbi! Tako je to bilo za primjer drugima.

Veljko Bulajić izjavio je nedavno da je izbjegao režirati ‘Sutjesku’ jer su od njega tražili da tu bitku prikaže kao pobjedu, a zapravo se radilo o porazu partizana. Vi ste bili na Sutjesci...

- Ja sam odmah reagirao u ‘Slobodnoj’ na to. To je jedan materijalni sukob između Vrdoljaka i Bulajića, a obojica su materijalisti, osobito Vrdoljak. E, sad, Bulajić veli da nije režirao “Sutjesku” jer su htjeli da od poraza napravi pobjedu. A njemački generali koji su vodili tu ofenzivu, rekli su doslovno da su partizani pregazili 369. legionarsku i 18. njemačku diviziju, i da više nisu uopće mogli uspostaviti frontu. Ako to Nijemci kažu, onda tu nije potreban nikakav komentar.

Zašto na Sutjesci nije bilo četnika?

- Zato što su Nijemci, u pripremi ofenzive, uhitili sve njihove vojvode po istočnoj Bosni, Sandžaku i Crnoj Gori. Tada su srpski živalj na tom području angažirali kao svoje nosače, kao logistiku, ili su ih koristili kao živi štit. Četnici koji su bili naoružani, izbjegavali su Nijemce, čak su se javljali i nama, ali čim su se Nijemci povukli, ako su naišli na kojeg partizana, bilo zdravog i ranjenog - ubili su ga. Među ostalima, ubili su pjesnika Ivana Gorana Kovačića i Veselina Maslešu, kao i bolesne od tifusa. Četnici su kasnije pokupili sve oružje od mrtvih i ranjenih Nijemaca i partizana.
na dan oslobođenja grada Korčule...
U ratu se neprijatelji gledaju preko nišane, strasti su snažne, no jeste li ikad osjetili kod neprijatelja neku ljudsku gestu, neki čin koji je bio plemenit?

- Ja nisam. Iz Splita sam pobjegao u šoku: moja je kompletna familija bila uništena, pohapšena... Ja sam gledao s krova dok su moje batinali, tukli... pa nakon toga bježim u partizane. Toliko sam bio ozlojeđen što sam se rastao s obitelji na takav način, da su meni svi Nijemci, četnici, ustaše, domobrani, bijeli, žuti... svi su mi bili isti - neprijatelji! Cijelo vrijeme rata nosio sam u duši to što je moja obitelj doživjela. Neprijatelj je bio neprijatelj: on puca u mene, ja u njega...

Pravi ste Splićanin. Kad čitam neke publiciste koji nisu dobro gledali na novu jugoslavensku vlast, poput Bogdana Radice, često se ističe da su u Splitu, nakon dolaska partizana, stradali i neki nevini građani iz starih gradskih obitelji koji nisu imali veze s okupatorom?

- Ja ne znam da je itko išta takvo doživio. Znam za neke koji su strijeljani jer su špijunirali za neprijatelja, ili za neke koji su suđeni. Kad su Talijani došli u Split, bilo je onih koji su prokazivali antifašiste, koji su im pomagali.

Često se čuju primjedbe da se nitko s partizanske strane ne želi ispričati za zločine koji su počinjeni na Bleiburgu?

- Bleiburg je samo posljedica, a uzrok se stvorio odmah nakon uspostave NDH, kad su počeli masovni pokolji Srba, Židova, Roma, Hrvata neistomišljenika, komunista... Hitler Paveliću, po nekim povjesničarima, nije bio ni do koljena! On je bio najveći vojno-politički adut nacista na jugoistoku Europe, a iza sebe je ostavio 700.000 žrtava koje se mogu pobrojati imenom i prezimenom, a žrtava je više od milijun.

No, Bleiburg se ipak nije smio dogoditi?

- U završnim operacijama za oslobađanje zemlje, imali smo frontu prema Istri i Trstu te frontu prema Austriji kojim su se povlačile njemačke snage i domaći izdajnici. Mi smo bili obavezni prema narodu svoje zemlje da je oslobodimo, a ustaše su često u tim borbama koristili civile kao živi štit. Ja sam oslobađao Gospić koji je bio ustaško uporište, i sva sela okolo bila su ustaška. To je kraj ustaša koji su s Pavelićem bili u Italiji. I u tim borbama, ne da ni jednomu civilu nije pala dlaka s glave, nego se čak nije čulo ni ružne riječi, psovke.

Sjećam se jedne učiteljice čiji je mladić bio ustaški natporučnik i pobjegao je pred naš dolazak u Gospić. Razgovarali smo s njom o tomu sasvim normalno, pitali je je li bio krvnik? Ona nam je odgovorila da ga je voljela, i da on nije nikoga ubio, a mi smo joj rekli da se onda ničega nije trebao plašiti. Partizani nisu radili ništa što nisu radili i saveznici u Normandiji ili drugdje. To su bile oslobodilačke akcije.

i na balkonu svoga stana na Mejama

Mislite da nije bilo nevinih koji su u tom metežu izgubili glavu?

- Pazite, u Lici, na području Gospića gdje je moja jedinica sudjelovala u oslobađanju, toga sigurno nije bilo. Ja ne mogu vjerovati da je toga bilo igdje, kad znam kako se postupalo s partizanima koji bi ukrali jednu šljivu, jabuku, kukuruz... Strijeljalo se za najmanji prijestup, pa kako onda da takvi borci dignu ruku na ženu, dijete, civila?!

Nakon što su se devedesetih rušili spomenici antifašistima i mijenjalo se povijest, danas u društvu ipak vlada neka druga klima. Što se promijenilo u odnosu prema antifašistima?

- Ništa! Ono što nam se od boračkih mirovina uzelo, nije vraćeno, a što je od spomenika porušeno, nije podignuto. Ja imam 4800 kuna mirovine, a oni koji su moga čina, a došli su iz Latinske Amerike za vrijeme ovoga rata, imaju devet ili deset tisuća kuna. U Sloveniji je odnos prema borcima puno bolji. Njihova prava u odnosu na Titovo razdoblje nisu smanjenja.

Kako gledate na Vrdoljakov dokumentarac o Titu?

- Nikako! To je jedan falisfikat od početka do kraja, samo s jednim ciljem - da se poveća konto. Tamo nema nikakvih dokumentarnih priloga, osim Bulajićevih razgovora s Titom, nego gledamo nekakve statiste kako simuliraju strijeljanja. Znate u čemu je razlika između Tita i Pavelića?

Tito svoje ranjenike i vojsku na Sutjesci nije ostavio ni onda kad je bio ranjen, a Pavelić je pet dana prije svoje vojske pobjegao pred partizanima s golemim blagom. Kažu, Tito je živio raskošno, a pitam vas što je on to ostavio svojoj djeci? Vinograde u Zagorju čiji je vlasnik bio njegov otac! Usporedite to s Tuđmanovom obitelji i onime što im je on ostavio iza svoje smrti pa će vam sve biti jasno!

SAŠA LJUBIČIĆ
SNIMIO: JOŠKO ŠUPIĆ / CROPIX