U AMERICI " NISTA NOVO"

http://www.vijesti.me/svijet/nakon-torture-cia-mozak-nije-isti-811383



Valter

http://matrixworldhr.com/2015/05/05/americka-uloga-u-raspadu-jugoslavije-i-nastanak-drzava-s-grckim-sindromom/

Američka uloga u raspadu Jugoslavije i nastanak država s “grčkim sindromom”
Autor: Ljubica Šaran
Matrix World

Sve države nastale raspadom Jugoslavije su prošle kroz traumatična iskustva koja graniče s ludilom, dok onemoćala masa nekadašnjih naroda i narodnosti SFRJ tek počinje prihvaćati činjenicu da “manje nije više,” te da od boljeg života u ograničenim nacionalno nabijenim državicama nema prostora za ostvarivanje prosperiteta i ekonomske stabilnosti. Ovaj tekst nije lamentacija državi „Od Vardara pa do Triglava“ već pregled činjeničnih stanja od kojih mnogi žele pobjeći.
Povijest, htjeli mi to ili ne pišu pobjednici, zbog takvoga stanja ljudska bića izvan vladajuće piramide rijetko ili gotovo nikad imaju znanja o tome što se događalo u njihovoj prošlosti, a s time su onemogućeni učiti iz grešaka u prošlosti i naravno zbog takve masovne eutanazije nisu u stanju stvarati bolju i pošteniju budućnost. Rekli bismo da mi konstantno prolazimo kroz određene vremenske petlje koje nas vrte u začaranom krugu.
Jedan zli začarani povijesni krug je povezan za Jugoslaviju tijekom Drugog svjetskog rata, koji se pak nadovezuje na „slijepu ulicu“ Europe nakon završetka istoga i koji, za nas, kulminira s propašću zajedničke države južnih Slavena.
Da bismo bili svjesni onoga što nam se danas događa, moramo prihvatiti određene činjenice.
Krenimo redom.
Izgubljena povijest Drugog svjetskog rata
Narodi i narodnosti kraljevine Jugoslavije su otvoreno pokazali bunt nakon pristupanja iste Trojnom paktu 25.03.1941. Samo u Beogradu je 27.03.1941. na ulice izašlo na desetke tisuća ljudi uzvikujući:

„Bolje rat nego pakt, bolje grob nego rob.“

Prosvjedi u Beogradu nakon pristupa Jugoslavije trojnom paktu Njemačke, Japana i Italije.

Adolf Hitler bijesan izdajom nesuđenih saveznika, naređuje “blitzkrieg” na Jugoslaviju, 05.04.1941. napadom Njemačkih snaga na vojni garnizon u Đerdapu, počinje krvavi rat na našim prostorima.

• Dan nakon toga, Luftwafe bombardira Beograd.
  
• Već 10.05.1941. njemačke snage ulaze u Zagreb, a Slavko Kvaternik proglašava Nezavisnu Državu Hrvatsku.
  
• Pet dana nakon toga talijanske oružane snage započinju vojni pohod na Dalmaciju, Gorske kotare i priobalje.
  
• Kapitulacija jugoslavenskih oružanih snaga je objavljena 17.04.1941.
  
• Već 22.06.1941. pokraj Siska u šumi Brezovica se osniva prvi Sisački partizanski odred u kojemu se nalaze ljudi različitih političkih i religijskih uvjerenja, sa željom izbacivanja nacista i fašista iz njihove zemlje.
  
• Početkom srpnja 1941. u Beogradu vodstvo Komunističke Partije Jugoslavije donosi odluku o pokretanju općeg ustanka protiv Nijemaca i njihovih domaćih i stranih saveznika.
  
• Već 07.07.1941. počinje organizirani ustanak u Srbiji, šest dana nakon toga počinje ustanak u Crnoj Gori, a 22.07. počinje ustanak u Sloveniji dok se ustanak u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj organizirano usvaja na dan 27.07.1941.
  
• Sredinom listopada iste godine počinje organizirani ustanak u Makedoniji.
  

Masakr u Kragujevcu je jedan od najgorih prikaza nacističke brutalnosti, među 5000 nevinih ljudi se nalaze i đaci  petog razreda koje su starije osobe pokušale sakriti svojim tijelima. Svi preživjeli su naknadno dokrajčeni metkom u glavu.

• Zbog žestine otpora u Srbiji, Nijemci organiziraju masakr u Kragujevcu 21. listopada. Taj užasni čin je u narodima Jugoslavije stvorio još veći otpor prema nacistima i fašistima te se 21.12.1941. u Rudom formira Prva proleterska brigada Narodno oslobodilačke vojske Jugoslavije.
  

Zbog izuzetnog vojnog otpora na području Jugoslavije Adolf Hitler je prisiljen dodijeliti velike vojne snage teritoriji bivše Jugoslavije:
44 pješačke divizije, tri gorske divizije, osam vojno lovačkih zrakoplovnih divizija, jednu konjičku diviziju, dvije motorizirane divizije, osam oklopnih divizija, jednu specijalnu diviziju „Brandemburg,“ te je morao oformiti brojne specijalne mješovite divizije poput, 13. SS oružane brdske divizije Handžar u čijem sastavu su uglavnom bili muslimani iz BiH, 7. SS dobrovoljačke gorske divizije Prinz Eugen u kojoj su uglavnom bili volksdeutscheri – etnički Nijemci iz Hrvatske, Rumunjske, Srbije i Madžarske i 21. SS oružane gorske divizije Skenderbeg koja je bila sastavljena od njemačkih časnika i dočasnika te albanskih novaka s područja Kosova i Albanije.

Veliki jeruzalemski muftija u počasnom mimohodu SS divizije Handžar.
Protiv vlastita naroda su se borili i vojnici ustaške vojnice, lokalne verzije SS vojske. Po njemačkom izvješću puštenog u javnost 26.05.1943. NDH je imala 30 ustaških jedinica od kojih je najozloglašenija bila Crna legija pod zapovjedništvom Jure Francetiće i Rafaela Bomana, sličnu strategiju i zloglasnost je imala i ustaška obrambena brigada pod zapovjedništvom Vjekoslava Maksa Luburića, njena primarna zadaća je bila organizacija čuvanja u logorima, te sistematsko mučenje i ubijanje svih onih koji se nisu uklapali u kvislinšku Hrvatsku u logoru Jasenovac.

Pripadnici zloglasne crne legije snimljeni u vojarni Koševo u Sarajevu 1942.
Zbog sve većeg partizanskog otpora Nijemci stvaraju politiku “spaljene zemlje” te dogovaraju priznanje između NDH i četnika te se krajem 1941. potpisuje ugovor između Mihajlovićevog četničkog vojvode Ilije Trifunovića Birčanina, Steva Rađenovića iz Like i Dobroslava Jevđovića o suradnji s Nijemcima i Italijanima. Početkom veljače 1942. Četničke snage pod kontrolom Italije imaju oko 20 tisuća boraca.

• NDH, 19.06.1942., uspijeva odbiti dogovor s dijelom četnika o suradnji protiv partizana, te stvara odsjek za suradnju s četnicima.
  
• Iako su četnici imali izrazito anti-hrvatsko i anti-muslimansko djelovanje, podijeljeni su u razne frakcije, od toga u Srbiji djeluju četnici Koste Pećanca, te Ravnogorski pokret ili Jugoslavenska vojska u otažbini – četnici Dragoljuba Draže Mihajlovića.
  
• U NDH-a su aktivni četnici popa Momčila Đijića – Dinarska divizija i četnici Radovana Abramovića Raše, dok se u Sloveniji stvaraju slovenski četnici ili bela garda.
  
• U Crnoj Gori su oformljeni četnici Pavla Đurišića.
  

Zajednička pijanka četnika, ustaša i domobrana. Je li nam teško prihvatiti istinu kako su ustaše i četnici bili saveznici u borbi protiv partizana i antifašista?
Iako je u početku bilo suradnje između četnika i partizana u Srbiji, Nijemci već krajem 1941. osiguravaju dogovor o suradnji s četnicima Draže Mihajlovića i Koste Pećanca. Draža Mihajlović je u partizanima vidio takmace za vlast te je suradnja s Nijemcima omogućila brži pad Užičke republike – partizanske enklave točnije oslobođene teritorije koja je nastala 28.07.1941., a propala je nizom krvavih ofanziva 01.12.1941. Nakon toga partizani se prebacuju u Bosnu i Hercegovinu te se od tuda polako šire prema Dalmaciji i Visu.
Tito i Moša Pijade snimljeni u Jajcu pred drugo zasjedanje AVNOJ-a.

• Na dane 26. i 27. studenoga 1942. održava se prvo zasjedanje Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije – AVNOJ-a.
  
• Dana: 25. i 26. 1943. NOO za istru i Pazin donosi odluku o pripajanju Istre, Rijeke, Zadra i otoka matici zemlji Hrvatskoj.
  
• Dana 29.11.1943. održano je drugo zasjedanje AVNOJ-a koji postaje dan nastanka nove Jugoslavije.
  
• Dana 08.05.1944., na zasjedanju ZAVNOH-a, se formira Federalna država Hrvatska.
  
• Dana 16.06.1944. potpisan sporazum Tito – Šubašić s kojim se stvara vlada od političara koji nisu kompromitirani suradnjom s nacistima i fašistima.
  
• Dana 20.10.1944. snage NOVJ-a oslobađaju Beograd uz manju pomoć Sovjeta.
  
• Dana 07.03.1945. Josip Broz Tito je imenovan premijerom Jugoslavije.
  
• Dana 25.05.1945. predajom ustaško-domobranskog garnizona u Odžaku prestaje otpor osovinskih snaga na teritoriji Jugoslavije.
  
• Zemlje saveznice zvanično priznaju FNRJ kao sebi ravnu te joj omogućavaju materijalnu pomoć u izgradnji. Jugoslavija zvanično dobiva antifašistički status.
  
• 10.02.1947. potpisan Pariški mirovni ugovor s kojim je Jugoslavija odbila područja na istočnoj obali Jadrana.
  

Zaboravljena povijest nakon Drugog svjetskog rata
Nakon Drugog svjetskog rata, Europa se brzo počinje dijeliti na „demokratske zemlje“ na Zapadu te “crvenu opasnost” na Istoku. Europa je postala podijeljena između dva bloka koji se s vremenom kristaliziraju, na jednoj strani s članicama NATO-a i zemalja Europske zajednice koje su uglavnom poštivale smjernice Sjedinjenih Američkih država te su se povinovali američkim nacionalnim interesima, te na drugoj strani sa zemljama iza „željezne zavjese“ članicama Varšavskog ugovora koje su slušale komande koje dolaze iz Moskve.

Hladnoratovska podjela.
Ta podjela se u povijesnim knjigama opisuje kao sraz između demokracija i komunističke diktature koja u svojim okovima drži narode koji žude za samostalnošću.
Iako ne možemo osporiti zločine koje je počinio Staljin protiv vlastita naroda desetljeća democida i pretvaranje ljudi Varšavskog bloka u robove podčinjene komunističkoj eliti, ne smijemo zaboraviti crne operacije na području Europe s kojima je SAD htjela stvoriti val mržnje prema SSSR-u kako bi se stvorio zapadni blok. Takva politika je SAD-u omogućila kontrolu NATO-a i basnoslovno bogaćenje vojno-obavještajnog kompleksa, čija su oružja i tehnologije kupovale članice Sjeverno atlantskog saveza.

Dok se u velikom dijelu zemalja svijeta, sotonizirao istočni blok dotle su se zemlje članice NATO-a idealizirale te su desetljećima slovile kao države u kojima teče „med i mlijeko“ dok su građanske slobode proglašavane činjenicom koja se ne može osporiti.

Američka antikomunistička propaganda.
Unatoč tome sve je više pokazatelja kako je bilo riječ o običnoj propagandi, dovoljno je da se sjetimo da su američki bijelci na jugu SAD-a sve do sredine 60-tih godina XX. vijeka vodili politiku nalik na Apartheid, te da su brojni Afroamerikanci završili živi na lomači, zadnje takvo „učenje pameti“ je učinjeno 1962. bez ikakve osude međunarodne zajednice i bez sankcija Vijeća sigurnosti.

Prikaz koji ledi krv u žilama, na slici vidite mučenog i iskasapljenog afroamerikanca kojeg drže dva mladića bijelca u državi Alabama 1962. Ovakve slike su se mogle vidjeti sve do početka 1970. godine.
Velika Britanija je također provodila svoju rasnu i religijsku segregaciju, dok je malo tko uviđao kako jedna parlamentarna monarhija u kojoj pedofili i političari plave krvi mogu sustavno silovati djecu te čak i osnovati udruženja za obranu seksa s istima, takve stravične činjenice nemaju nikakve veze s demokracijom.

Europa nakon 1945. je bila savršeno tlo za svekolike obavještajne operacije, kako kroz tajne organizacije unutar NATO-a, tako kroz uglavnom američke crne operacije o kojima se dan danas malo zna i još manje raspravlja. Takve institucije su sustavno uništavale demokratske slobode, a u nakoliko navrata su stvoreni dobro organizirani lovovi na „crvene vještice,“ poput rada McCarthyhevog odbora koji je u stvari potpirivao strah od crvenih te je u svakom američkom građaninu vidio potencijalnog agenta crvene bande. Na žalost senator McCarthy je omogućio stvaranje operacija koje se danas nazivaju pod skupnim imenom „Red scare“ čiji su pogubni tragovi u američkom društvu mogu pratiti od 1947. do 1957. O ovoj temi možete više saznati u knjizi Alberta Frieda pod naslovom „McCarthysm, The Great American Red Scare: A Documentary History.“

Operacija Gladio je s vremenom iz Itallije prenešena u druge zemlje Europe, na slici vidite ubijene grčke komuniste na koje su pucali tajni CIA-ini agenti, kasnije je stvorena fama kako su nedjelo počinili ekstremisti.
Na tlu Europe je najbolje poznata operacija Gladio, s kojom se navodno trebala osigurati otpor komunističkom osvajanju i eventualni oružani otpor u slučaju da SSSR uspije zauzeti cijelu Europu, no na žalost ova luđačka operacija je prerasla u niz organizacija i tajnih odbora koje su se bavile organiziranjem raznoraznih terorističkih napada na tlu starog kontinenta. Zahvaljujući takvom planiranju, omogućavan je polet unutar namjerno stvorenih fašistoidnih i nacističkih ćelija naročito na tlu Italije, no CIA kao vrhovni planer je uspjela stvoriti brojna žarišta na tlu Francuske, Belgije i Njemačke.
O tome možete saznati više iz knjige Richarda Cottrella „Gladio – NATO Dagger at the Heart of Europe te knjizi „NATO Secret Armies: Operation GLADIO and Terrorism in Western Europe – Contemporary Security Studies“ koju je opisao Daniele Gesner u knjizi Paula L. Williamsa „Operation Gladio: The Unholy Alliance between the Vatican, the CIA and the Mafia.“
Između ta dva snažna bloka se nalazila Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija koja je unatoč svome socijalističkom predznaku jasno dala do znanja kako se ne slaže sa Staljinovom politikom niti kapitalističkim uređenjima Zapada. Pa ipak Jugoslavija je uspješno proklamirala svoju neutralnost koja je kulminirala stvaranjem pokreta nesvrstanih čije osnivanje je dijelila s Egiptom i Indijom.
Vrhovništvo SFRJ je bilo svjesno Staljinovih očiglednih karakteropatskih osobina te je mobiliziralo cijelu državu u otporu koji je danas poznat kao rezolucija Informbiroa. Zapravo Josif Visarionovič Staljin je pod svaku želju želio uništiti i smijeniti Tita kako bi kaznio njegov „otpadnički komunistički režim.“ Kap koja je prelila Staljinovu „čašu“ je bila Titova odluka o slanju 10.000 dobrovoljaca komunistima Grčke za vrijeme građanskog rata koji je trajao od 1946. do 1949.
Staljin je Titu poslao prijeteće pismo te je Jugoslaviju izbacio iz Informbiroa, dok su se iz zemalja pod okriljem SSSR-a terminirali Titove pristaše. Najviše ih je nastradalo u Madžarskoj. CIA je krajem 1950. procjenila kako bi se JNA mogla uspješno suprotstaviti vojskama Madžarske i Rumunjske te da bi uz gubitak teritorije prkosni narod Jugoslavije ponovno krenuo u partizanski rat koji Varšavski blok nije mogao dobiti. Zbog toga je SAD odlučila pomoći Jugoslaviji koja je dobila pola milijarde vojne pomoći.

Odnosi između SFRJ i SSSR su se normalizirali tek sastancima Tita i Khrushcheva, na slici vidite njih dvoje na zasjedanju skupštine UN-a.
U lipnju 1951. general Koča Popović je otputovao u Washington na vojne dogovore, a nedugo nakon toga je vojna zajednica NATO-a počela tretirati SFRJ kao „pouzdanu vojnu obranu od SSSR-a.“
U veljači 1951. vojni vrh Velike Britanije je izvjestio kako se napad SSSR-a na Jugoslaviju postati uvod za novi globalni rat, te su saveznici počeli razmatrati planove za korištenje nuklearnog oružja.
No srećom po nas Tito je se počeo okretati diplomaciji i jačanjem vezama s drugim neblokovskim državama, a SAD je intervencijom u Koreji zabrinula Staljina jer se počeo pitati što li su u stanju zapadnjaci učiniti u ime odmazde ako vojno napadne Jugoslaviju.
Nevjerojatna diplomatska sposobnost Tita i njegove vlade je Jugoslaviji otvorila tržišta s kojom se mogla pohvaliti malo koja zemlja, a sve do njena raspada je održavala status neutralne države koja je dobivala pomoć od jednog i od drugog bloka.
Krvavi raspad
Ako mislite da se Jugoslavija raspala zbog svoje ekonomske nemoći, prezaduženosti i zbog želje nacionalnih entiteta za samostalnošću, tada vas moramo razočarati.

U odličnom dokumentarcu kanadskog autora Borisa Malagurskog možete naći iznimne informacije kako su velike sile na čelu sa SAD-om potpirivale nacionalnu mržnju, stvaranje političara ekstremista i na kakav su način s bezočnom propagandom, novčanim sredstvima i otvorenim upravljanjem događajima u i oko Jugoslavije stvorili malene i nesposobno države kako bi njihovi žitelji postali moderni robovi uz svekoliko pljačkanje prirodnih resursa i uništavanje privrede.
Iako današnja povijest krivi Miloševića za propast bivše države, nedavno su na vidjelo izašle informacije i brojna dokumentacija s kojom se pokazuje kako je Njemačka tajna služba davne 1979., oformila tim tajnih agenata u Zagrebu s misijom potpore političarima koji će promovirati etničku mržnju u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i koja će dovesti do razaranja Jugoslavije. Nijemci su ovaj plan načinili u suradnji s tajnim službama SAD-a jer je bilo znakovito kako se malene etničke države lako mogu kontrolirati uz stvaranje velike dobiti za SAD i Njemačku.
Nevjerojatno je kako je još za vrijeme administracije Ronalda Reagana stvoren plan za uništavanje slobodne tržišne ekonomije neovisne Jugoslavije, taj plan je uredno dokumentiran pod nazivom: Direktiva nacionalne sigurnosti broj 133.

Sve te firme su propale zahvaljujući svesrdnoj pomoći predatora iz svjetske patokracije, no većina operacija je vođena u SAD-u.
Amerika je čak stvorila i pandan CIA-u u obliku NED-a, (Nacionalne neoprofitne organizacije za promoviranje demokracije), koja je potkupljivala i manipulirala s jugoslavenskim novinarima, opozicijskim političarima, bankarima, privatnicima, javnim ljudima i svima onima koje je novac mogao kupiti, a sve s namjerom kako bi uništili želju građanstva za održavanjem zajedničke države te kako bi prvo ostvarili ekonomski kaos, a nakon toga politički kaos. Otprilike iste godine kada je NED počeo djelovati na području Jugoslavije, sredinom 1984. počinju i prve ekonomske nestašice i inflacijska kriza.
Ne tako davne 1992. bavarski ministar unutrašnjih poslova je izjavio slijedeće:

„Helmut Kohlu je pošlo za rukom ono što ni Adolf Hitler nije mogao obistiniti.“

Zapravo na Maastrichtskom samitu 1991. kancelar Helmut Kohl se sam zalagao za razbijanje Jugoslavije, tako što će se priznati samostalnost Hrvatske i Slovenije, unatoč važećem jugoslavenskom ustavu i internacionalnom priznavanju te države.
Nakon toga je Velika Britanija pristala stati na stranu Nijemaca, dok je Washington neko vrijeme služio kao navodni mirotvorac, no uskoro je pokazao svoje pravo lice tvrdeći kako je Jugoslavija „previše orijentirana na lijevo.“
Europski izaslanik za BiH lord Owen je u svojim memoarima zapisao slijedeće:

„Duboko poštujem SAD, no od 1992. do 1995. Amerika je vodila i osmislila takvu politiku koja je omogućila bespotrebno krvoproliće i još nepotrebnije produljavanje rata u Bosni i Hercegovini.“

Amerikanci su uspješno održali pritisak na Aliju Izetbegovića onemogućavajući ga u potpisivanju mirovnih planova koje je predložila EU, tvrdeći kako će američke snage osigurati pobjedu Bošnjaka u ratu i povećanje teritorije pod bošnjačkom upravom.
Na takav način su Amerikanci omogućili marginaliziranje utjecaja vlada u Berlinu i Londonu, diobu i slabljenje članica EU-a, ustanovili su NATO kao glavnog europskog policajca, umanjili su utjecaj Rusije na Balkanu, te su od mogućeg mirotvorca Rusiju pretvorili u novu prijetnju, također su u potpunosti smanjili utjecaj ruske flote na Mediteranu. Srbiju su prisilili na približavanje europskim integracijama i NATO savezu, i na koncu su sebe proglasili kao neprikosnovenog vojnog i diplomatskog stratega čije nacionalne interese moraju svi slušati.
Za vrijeme parade u oči praznika rada, građani Sankt Petersburga su jasno dali do znanja da im je poznato tko stoji iza uništavanja Jugoslavije i drugih zemlja koje se nisu uklapale u politiku SAD-a.

Na morbidan način, rat za raspad Jugoslavije je značio rat protiv Europe i otvaranje Pandorine kutije s kojom se počelo razmatrati širenje “jugoslavenskog sindroma” na Rusiju.
Iako je plan dijelom uspio u Čečeniji, Ukrajini, Abhaziji, Nagorno Karabahku i Gruziji, Vladimir Vladimirovič Putin je predvidio scenarij te se uspješno othrvao destruktivnoj politici neo-konzervativaca iz Washingtona naglašavajući slijedeće:

„Hitler je želio uništiti Rusiju, svi znaju kako je ta priča završila. Mračne sile bi vrlo rado aplicirale scenarij iz Jugoslavije kako bi uništile Rusiju. To su pokušali puno puta, no nisu uspjele. Mi im nismo dozvolili da nas unište. Amerika ne želi takmace u političkom primatu u svijetu, oni smatraju kako im je Rusija ekonomska i politička prijetnja jer žele ostati i biti jedina super-moć na planeti. SAD na sve moguće načine želi umanjiti ulogu Rusije, kako na globalnom tako na političkom planu. Slučaj Krim je iskorišten kako bi se Rusija pretvorila u neprijatelja, da Obama nije iskoristio Krim za takvu propagandu, smislio bi nešto drugo.“

S druge strane raspad Jugoslavije možemo zahvaliti Svjetskoj banci i Međunarodnom monetarnom fondu koji su ondašnjem liberalnom premijeru Anti Markoviću 1989. nametnuli drakonske uvjete kreditiranja i bankarskih restrikcija, na koncu je Marković morao moljakati pomoć od Busha starijega, koji je stvorio pritisak na Kongres kako bi se onemogućila bilo kakva pomoć Jugoslaviji uz uvjet da republike mogu dobiti pomoć SAD-a, Međunarodnog monetarnog fonda i IMF-a samo ako se odluče na samostalnost. Kongres je takvu odluku gotovo jednoglasno prihvatio. Zahvaljujući odlukama Svjetske banke u samo jednoj godini je u Jugoslaviji bez posla ostalo preko 525 tisuća ljudi, nezaposlenost je porasla na preko 20%, te je naređeno da se unište dva od svaka tri stalna radnja mjesta.

Kada bi se ukupni dug SFRJ prebacio u današnje eure zajedno s kamatama od 1990. do danas, tada bi zaduženje izgledalo ovako.
Ondašnjoj saveznoj vladi je zabranjeno kreditiranje na ime „prevelikog međunarodnog zaduženja Jugoslavije.“ Da podsjetimo, dvije godine prije raspada Jugoslavije, država je bila zadužena za 13,5 milijardi dolara. 2009. godine su sljedbenice SFRJ-a bile zadužene 184 milijarde dolara, dok je za samo jednu godinu dug narastao za gotovo 20 milijardi, no još uvijek nam financijske institucije ne govore kako smo prezaduženi.
Ne smijemo zaboraviti da su obje spomenute bankarske institucije pod većinskim vlasništvom najvećih američkih bankara i investicijskih kompanija, te da se su zbog te neravnoteže nedavno Kina, Rusija i Indija stvorile AIIB.

Michael Parenti je nedavno objavio tekst koji je jako dobro objasnio što je Jugoslavija bila onda i što su danas malene državice nastale njenim raspadom:

„Od 1960. do 1980. Jugoslavija je imala jedan od najvećih postotaka rasta gospodarstva u svijetu, pristojan životni standard, besplatnu medicinsku i zdravstvenu skrb, besplatno školstvo i osiguran posao, obavezni plaćeni godišnji odmor i pismenost koja je prelazila 90%, prosječnu životnu dob od 72 godine i socijalnu stabilnost.
Jugoslavija je bila multinacionalna i multireligijska mješavina u kojoj se nije davao primat niti jednoj strani. Bila je dobro transportno povezana, a njen važan geostrateški položaj je mnogima bio trn u oku. Jugoslavija je imala snažnu socijalnu politiku i radničko samoupravljanje koje nije mogao nauditi niti jedan strani privatni bankar ili investitor. Gotovo sve vlasništvo je bilo u rukama naroda, iako su se poticala mala privatna poduzeća i obrti. To je bila država koju kapitalistički svijet nije mogao olako tolerirati. Jugoslaviji se dozvolilo da postoji jer je služila kao stanoviti štit od Varšavskog pakta, kada je nestala prijetnja iza “željezne zavjese”, Jugoslavija je postala smetnja koja je morala nestati.
Raspad i mutilacija Jugoslavije je inicirana i osmišljena od strane Sjedinjenih Američkih Država i njenih zapadnjačkih saveznika. Ta država je bila jedina zemlja koja nije željela olako odustati od socijalističkog režima te se na njoj nije mogao izvršiti ruski model tajkunizacije i gangsterizacije društva.
Jugoslaveni su bili ponosni na ekonomski napredak nakon Drugog svjetskog rata, te su uz socijalističke norme implementirali elemente slobodnog tržišta i otvorenost granica za turiste koji su osiguravali stalni priljev deviza.
Raspadom Varšavskog pakta SAD je stvorila cilj s kojim je Jugoslaviju trebala pretvoriti u zemlju trećeg svijeta kako bi omogućila povećanje socijalnih nemira i porast nacionalne mržnje.
Američki nalogodavci su se pobrinuli da zemlje koje su nastale na zgarištu Jugoslavije postanu ekonomski ovisne i slabašne državice s kojima će se lako upravljati uz pomoć raznoraznih međunarodnih organizacija.”

Amerikanci su uspjeli čak dobiti i dio Jugoslavije za sebe, nedavno je New York Times objavio kako je Kosovo „pravedni ratni plijen“ američke vojske, uzimajući u obzir koliko je Kosovo bogato plemenitim metalima i rudnim bogatstvima, tada druga najveća američka vojna baza u Europi (Camp Bondsteel) dobiva sasvim drugo značenje.

Američka uloga u raspadu Jugoslavije nije u domeni teorija zavjere, već je uloga ove zemlje u istome jako dobro dokumentirana.“
Crna stvarnost
Prosječan građanin, na području bivše Jugoslavije, se može sa sjetom sjećati radničkih prava koja smo uživali prije 1990. godine. Zaduženost država nastalih raspadom Jugoslavije je mahnita i nenormalna, i nema tendencije za njeno smanjivanje. Gotovo sve države nastale raspadom SFRJ nalikuju na države slučajeve koje se polako približavaju “ciparskom” i “grčkom sindromu”.
Uz uništenje automobilske, vojne, poljoprivredne, bravarske, brodograditeljske, zrakoplovne, istraživačke, metalurške, rudarske, energetske, transportne i drvne industrije koja je u Jugoslaviji napredovala, malene nacionalne države sljednice nemaju snage niti mogućnosti da postanu proizvođači, već ostajemo kolonije stranih vlasnika koje s nama barataju na besramne načine uz prodaju skupih uvoznih artikala i dozvolu za izvoz ponekog jeftinog poluproizvoda ili pak još jeftinijih osnovnih materijala.

Srpska stvarnost – sve je više ljudi koji prekopavaju kontejnere za smeće kako bi našli nešto za jelo.
S nesposobnim i kradljivim političarima te s neuspješnom ekonomskom politikom stalnog zaduživanja i alarmantnog pada standarda, gubimo mlade stručnjake, a stanje je najgore u Srbiji i Hrvatskoj koje još uvijek proizvode veliki dio visoko školovane mladeži. Pored devastirajućih čimbenika, sve države nastale na zgarištu Jugoslavije boluju od „bijele kuge,“ te natalitet uglavnom pada 25 godina za redom.

Hrvatska crna stvarnost, sve je više ljudi koji prebiru po kontejnerima kako bi se prehranili.
Jugoslavija je jedna od prvih žrtava globalizacije točnije amerikanizacije i generalna proba za sve ono što se događalo u svijetu nakon 1991.
Unatoč pokušajima da se mržnja među bivšim republikama i pokrajinama Jugoslavije održi kako bi se lakše manipulirali s nacionalnim entitetima, počele su se događati i stvari koje se ne sviđaju svima. Tijekom velikih poplava na području Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine, nekada krvavi protivnici su se međusobno pomagali. Ponovno se pojačava međusobni izvoz-uvoz te se otvaraju predstavništva tvrtki iz država koje su donedavno ratovale.
Možda ipak ima nade za nas sve, kada shvatimo da si jedino možemo sami pomoći, te da nam „mirotvorci“ s puškama u rukama nikada neće željeti dobro čak i kada obećavaju med i mlijeko.
Zapad na čelu sa Sjedinjenim Američkim Državama nas želi naučiti sve o demokraciji (patokraciji) iako je dovoljno reći kako je Dubrovačka Republika još 1642. godine zabranila ropstvo i trgovanje robljem, Amerika kao država tada nije niti postojala. U što se mi tada moramo ugledati, u democid nad 200 milijuna Indijanaca koje su ubili i potamanili bjelački doseljenici, u bezobzirnu trgovinu i iskorištavanje crnih robova, s čim se obogatio i prvi američki predsjednik George Washington, ili bi se trebali ugledati u američku rasnu segregaciju i današnji predatorski kapitalizam?
Ovakvu povijest nećete naći u školskim knjigama koje uče naša djeca, no svakako možete provjeriti podatke i odlučiti želite li živjeti u mržnji prema nekada bratskim narodima ili ćete progledati i vidjeti tko nas je doveo do kreditno-dužničkog ropstva te ako ovako nastavimo niti neće biti naših etničkih državica jer će nas bijela kuga i pad standarda povući za sobom u grob.
Neznanje nikada nikome nije donijelo ništa dobra, no ako želimo možemo se sami educirati.
Znanje štiti. Ako ne od ničega, tada barem štiti od počinjenja istih grešaka koje smo već nekoliko puta proživljavali u našoj krvavoj i ne tako slavnoj prošlosti.

http://www.dnevno.hr/planet-x/veliko-razotkrivanje-masonerije-milijuni-ljudi-pogledali-su-ove-masonske-rituale-koji-su-procurili-iz-samog-vrha-video-864573


Ukljucite svoj mozak i shvaticete sve.



Valter

http://www.index.hr/vijesti/clanak/nobelovac-obama-je-mogao-srusiti-asada-ali-je-radije-pustio-siriju-da-gori/911797.aspx

PET dugih godina pobunjeni Sirijci - civili, aktivisti, borci, opozicijski političari - uzalud mole pomoć međunarodne zajednice. Uzalud traže prekidanje opsada pod kojima režim drži više od milijun ljudi, polako ih izgladnjujući do smrti. Uzalud traže humanitarne koridore i dopremanje pomoći. Uzalud traže no-fly zonu koja bi prizemljila ili uništila režimske avione i helikoptere i zaustavila njihovo bjesomučno bombardiranje civila. Svaku takvu rezoluciju u Vijeću sigurnosti UN-a Rusija je blokirala. Na kraju je i onima koji su odavno proglasili režim Bašara Asada nelegitimnim postalo lakše praviti se da Sirijci ne postoje. Onda je i to postalo nemoguće, kad je izbjeglički val koji je rat proizveo došao pred naša vrata.

Začudo, oštre osude američkog državnog tajnika Johna Kerrya i mirovni pregovori pod vodstvom UN-ovog veleposlanika Staffana de Misture nisu zaustavile rat. Svako primirje na koje je pristao, tiranin Asad je skoro istog časa prekršio. Kad je režim okružio glavno pobunjeničko uporište, istočni dio najvećeg sirijskog grada Alepa, svijet se praktički pomirio s njegovim padom koji bi zasigurno nadmašio užase Sarajeva i Srebrenice - ako već nije. Ali Sirijci se nisu pomirili.

Tiranin koji je pretvorio zemlju u ratni pakao

Stanovnici slobodnog Alepa, najvećeg i najstrarijeg sirijskog grada (u kojem i dalje živi oko 300 tisuća ljudi), odbili su čekati da umru od gladi ili da ih "oslobodioci" zatrpaju pod ruševinama. Odbili su i njihove "humanitarne koridore" po kojima pljušte barel-bombe i snajperski meci. Kad su izgubili svaku nadu da će ih netko izvana spasiti, improvizirali su vlastitu, do-it- yourself no-fly zonu - paleći gume diljem grada. Dimna zavjesa dala im je kakvu-takvu zaštitu od režimske i ruske avijacije i šansu pobunjenicima za jedan posljednji, očajnički proboj. I nasuprot svim izgledima, unatoč ogromnom nesrazmjeru u ljudstvu i naoružanju, uspjeli su probiti opsadu i povezati se sa svojim suborcima iz zaleđa grada. Što god mislili o pobunjenicima, njihova je pobjeda u vojnom smislu bila ništa manje nego herojska. Asad i njegovi mentori i saveznici Putin, ajatolah Hamenei i vođa Hezbolaha Hasan Nasralah podcijenili su njihov moral i borbenost. Već pet godina ih ne uspijevaju slomiti, unatoč svemu što su sručili na njih i civile na oslobođenom teritoriju: kazetne bombe, termitne bombe, bojne otrove – one iste kojih su se navodno riješili.

Ali čije su to snage zapravo? Tzv. Sirijska arapska vojska (SAA) u potpunom je rasulu. Ogromni gubici, masovna dezerterstva i bijeg potencijalnih novaka iz zemlje ostavili su je bez ljudstva. Umjesto njih, za Asada se bore šijitske paravojne jedinice - sirijske, iračke, libanonske, afganistanske, a sve pod vodstvom Iranske revolucionarne garde i uz rusku zračnu podršku. Svoj režimskoj propagandi unatoč, starnje na terenu sve govori - Sirijci se ne žele boriti za Asada. Ne žele biti krvnici ni topovsko meso za tiranina koji im je pretvorio zemlju u ratni pakao.

Za razliku od ove međunarodne fašističke koalicije, pobunjenici su, ne računajući ISIS, u pravilu lokalni stanovnici - čak i pripadnici zloglasne al-Nusre, koja je sad oportunistički promijenila ime i odvojila se (formalno) od al-Kaide. Da, većina današnjih postrojbi je islamistička, ali ne zato što su svi protivnici Asada fanatici i "glavosječe". Umjerene frakcije poput Slobodne vojske Sirije (FSA), koja je predvodila opoziciju na početku rata, desetkovane su u borbi na dvije fronte, protiv režima s jedne i Islamske države s druge strane. Pomoć Amerike i njenih saveznika u naoružanju i financijama bila im je jedva dovoljna da prežive, ne i da ostvare prevagu na terenu. Kako kaže sirijski aktivist Rami Džarah: "To je razlog zašto FSA nije bila uspješna. Zemlje koju su im obećale oružje nisu ga isporučile. Potpuno su preuveličale svoju podršku."

Obama je mogao srušiti Asada, ali je radije pustio Siriju da gori

Savez s bolje naoružanom al-Nusrom, Ahrar al-Šamom i drugim džihadistima za njih je bilo pitanje preživljavanja. Velik broj boraca FSA, demoraliziran i nadjačan na bojištu, položio je oružje i izbjegao iz zemlje. Neki su se pridružili ekstremističkim frakcijama koje su im, zahvaljujući svojim turskim i arapskim sponzorima, mogle ponuditi redovitu plaću dovoljnu da uzdržavaju obitelji. Možemo ih osuđivati zbog toga, ali pitanje je kako bi postupili na njihovom mjestu.

Na početku bitke za Alep, svijet je opravdano zgrozila snimka smaknuća zarobljenog dječaka koju su izvršili pripadnici pobunjeničke postrojbe Nour al-din al-Zenki. Imamo razloga biti skeptični i na obećanje vodstva postrojbe da će kazniti počinioce. Još gore, ova je postrojba jedna od onih koje su dobile američko naoružanje. No ta je pomoć prekinuta je još prošle godine, nakon prvih vijesti o njihovim ratnim zločinima. Oni koji tvrde da SAD iz svojih interesa namjerno naoružavaju ekstremiste u Siriji, moraju objasniti – zbog čega se onda zamaraju s provjerom i selekcijom boraca s kojima surađuju?

Zašto jednostavno ne šalju oružje svakom tko se bori protiv Asada, kao to rade Turska, Saudijska Arabija i Katar? Zbog čega su opskrba i financiranje umjerenih pobunjenika tako slabi i neredoviti da ovi gube rat koji su već zamalo dobili? Zbog čega Pentagon kao uvjet za njihovu obuku i podršku inzistira da se bore protiv ISIS-a, ne protiv režima? Zbog čega odbijaju dati zračnu podršku FSA, a istu pružaju pretežno kurdskim Sirijskim demokratskim snagama (SDF) - istima onima koji sada ratuju i protiv pobunjenika, u de facto savezu s režimom? Sve ove činjenice direktno pobijaju teoriju o američkom rušenju Asada. Obama je mogao srušiti Asada, ali je radije pustio Siriju da gori. I još ima obraza žaliti se da je zbog Sirije dobio sijede! No krajnje je licemjerno govoriti o barbarizmu a zaboraviti na ona režimska, daleko brojnija zvjerstva.

Zvao se Hamza al-Kateb. Imao je 13 godina.

Prije pet godina, smrt jednog drugog dječaka postala je simbol revolucije. Nakon što ga je režim uhitio na mirnom prosvjedu i mjesec dana držao u jednom od svojih brojni kampova za mučenje, ostavio je njegovo iznakaženo tijelo pred vratima roditeljske kuće. Zvao se Hamza al-Kateb. Imao je 13 godina. Jedan drugi sirijski heroj, kodnog imena Cezar, radio je kao vojni fotograf. Godinama je skupljao fotografije nasmrt mučenih i izgladnjelih tijela, koje je uz ogroman rizik uspio iznijeti iz zemlje. Te su fotografije dokaz za do 11 tisuća likvidacija političkih zatvorenika. A pravi je broj mnogo veći. Sirijska mreža za ljudska prava dokumentirala je 117 tisuća zatočenih, od kojih su mnogi doživjeli istu sudbinu.

Ali činjenice su za propagandu nebitne. Osovina Sirija-Iran- Rusija i njihovi kvaziljevičarski apologeti na Zapadu drže se svog narativa pod svaku cijenu. Amerika i njeni saveznici toliko su svemoćni da su nekako natjerali Sirijce na revoluciju. Natjerali su ih da se suprotstave režimskim tenkovima i odredima smrti. Natjerali su Asada da razori vlastitu zemlju, pobije stotine tisuća civila i potjera milijune u izbjeglištvo. Sirija je prije rata bila napredna i slobodna, iako je po izvještaju ugledne Freedom House 2011. bila među deset najneslobodnijih država svijeta, u društvu sa Saudijskom Arabijom i Sjevernom Korejom.

Amerika je "stvorila" al-Kaidu i ISIS, iako je upravo Asad masovno pustio džihadiste iz zatvora na početku rata, kako bi neutralizirao umjerenu oporbu. Asad je jedina brana protiv stranih (sunitskih) džihadista, iako upravo strani (šijitski) džihadisti popunjavaju redove "njegove" vojske. Amerika namjerno "štedi" ISIS kao neprijatelja svog neprijatelja - iako se Washington, po svemu sudeći, najviše boji pada režima prije nego ISIS bude uništen i baš zato odbija podržati antirežimsku opoziciju. Gotovo sve što "antiimperijalistički" komentatori tvrde o ovom ratu beznadno je pogrešno. Da se radi samo o povijesnoj, akademskoj debati, njihova zadrtost i neinformiranost bila bi smiješna. Ali kad takva komedija zabune čini svijet pasivnim pred genocidom, postaje tragična i sramotna.

Asad možda jest genocidni sadist, ali nije budala

Čim se Rusija direktno uključila u rat na strani režima, Putinovi su obožavatalji već likovali da su ISIS-u odbrojani dani. Skoro godinu dana kasnije, kalifat ne da nije uništen, već je pokazao da nijedna zemlja nije sigurna od njegovog terora. Jasno je da ni Rusija ni SAD ne mogu uništiti ISIS iz zraka, bez pouzdanih snaga na terenu. U Iraku su to iračka vojska, kurdske Pešmerge i šijitske milicije. Ali u Siriji to ne može biti režim. Naime, Putinu i Asadu ISIS nikad nije bio prioritet. Palmiru je možda oslobodio režim, ali pala je u ruke ISIS-a upravo zato što se režim za to vrijeme obračunavao s pobunjenicima na drugom kraju zemlje. Asad možda jest genocidni sadist, ali nije budala. Znao je da je ISIS adut koji mu osigurava status "manjeg zla" i podršku međunarodne zajednice - pod uvjetom da iskorijeni svaku prihvatljivu opoziciju. Zamalo je i uspio. U bitci za Alep, njegova sa svih strana skrpana vojska jednostavno se raspala. Vrijeme je da prihvati da ne može dobiti rat u kojem narod nije na njegovoj strani. Neće mu pomoći ni mobilizacija maloljetnika, zatvorenika i državnih službenika. Neće mu pomoći ni konstantno bombardiranje bolnica.

Najviše čemu se može nadati je dogovor o smjeni vlasti i "egzil" u Rusiji, u nekoj Putinovoj dači. Iako, ono što zaista zaslužuje je optuženička klupa u Haagu. Možda se i to čudo dogodi. Lekcija koju bi Amerika i Zapad, od Obame do njegovih lijevih kritačara, morali usvojiti je ta da su terorizam i tiranija na Bliskom istoku u simbiozi. Prvo je nemoguće suzbiti bez da se dokrajči drugo. Svi ti "sekularni" diktatori koji su navodno kontrolirali islamski fundamentalizam, sponzorirali su ga i poticali kad im je bio u interesu. Moamer Gadafi je to radio. Sadam Husein je to radio - prethodnica al-Kaide u Iraku uživala je njegovu zaštitu prije invazije na Irak. Asad je to radio - Sirija je bila logistička baza za džihadiste koji su se išli boriti protiv američkih okupacijskih snaga u Iraku.

Ideja da je Asad faktor stabilnosti u zemlji ili regiji kosi se s zdravim razumom. ISIS i al-Nusra neće nestati dok on ne padne režim. Nitko ne može biti zadovoljan što su al-Nusra i srodne frakcije postale sastavni dio antirežimske opozicije, i što su pomogli stanovnicima slobodnog Alepa više nego sve svjetske sile i međunarodne institucije. No takav ishod prije svega ide nobelovcu Obami na dušu. Njegova kukavička politika nemiješanja učinila je SAD marginalnim akterom i ostavila okrvavljenu Siriju kao rusko geopolitičko igralište i plodno tlo za islamističku radikalizaciju. Pa ipak, glavnina boraca u proboju Alepa, prema svjedočenju sirijskog novinara Hadija al Abdulaha, iz redova je FSA. Abdulah je izvještavao iz grada za vrijeme same bitke, iako je niti dva mjeseca ranije jedva preživio eksploziju koja ga je vezala za invalidska kolica.

Heroji Sirije

Neki će reći da je i on terorist - kao i suradnici Sirijske mreže za ljudska prava, koja izvještava o ratnim zločinima svih strana. Kao i članovi stotina lokalnih vijeća koja direktno demokratskim principom upravljaju oslobođenim teritorijem. Kao i spasioci, tzv. Bijeli šljemovi, koji svakodnevno izvlače unesrećene iz ruševina. Kao i liječnici koji isto tako riskiraju život u nemogućim uvjetima da bi spasili one koje mogu.

Sve ove heroje svijet ignorira i demonizira na vlastitu sramotu. Jednako bi strašno bilo da njihovu revoluciju ubije islamistička tiranija ili ona sekularna.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala