TITOVO NASLJEĐE

Najzalosnije je medjutim to,da ce kada dodje "sudnji dan"  svi politicari reci :

"Narod je to hteo" i EU i NATO"  ...........

A "Ovce" neka i dalje  bleje  u vetar (ili na vetar) kako vam drago.

Postovani druze Slaven,

dobro razumem tvoju ljutnju na titove  "naslednike",samo tako jednostavno bas nije sve.

Da ti "naslednici" nisu imali one koji su ih pratili i podrzavali,sasvim sigurno u svom planu nebi mogli uspeti.

Uvek postoji jedna "grupa" ljudi koja je protiv,samo se u slucaju "naslednika" desilo nesto drugo.

Po meni se tu slobodno moze sa jedne strane govoriti o "bahatoj i neodgovornoj deci" koja su osetila "sjaj " kapitalizma ali nisu bila svesna njegovih posledica.

Tu mi pade na pamet ona prica o "Vratima " koja se nesmeju otvoriti.

Sve sto se zabrani,kopa odredjene ljude (decu=naslednike) da bas to ucine.

Svako zasto ima svoje zato.

Nedovoljno se obracalo paznje onome sto se stalno (mozda previse) ponavljalo u skolama:

"Kapitalisticki sistem iskoristava i upropastava radnicku klasu".

Za veliki broj nasih ljudi je to bilo "komunisticko lupetanje" da se ljudi uplase.

Danas svi oni koji imaju ukljucen mozak,znaju,sve je bila istina,sto nem je govoreno u skolama,ali "mi" to tada (kad nam je govoreno) nismo hteli da verujemo.

Mozda se premalo ulazilo u detalje problematike,neznam,znam samo jedno,sve dok se ne osvesti velika vecina nasih gradjana cemo trpeti zbog nepromisljenosti onih koji su nasledili druga Tita.

Valter

POGLED IZ CAVTATA-TITOVO NESREĆNO NASLEĐE


Izuzetnim tajmingom,hrabrošću i veštinom,Josip Broz Tito stvorio je jedan veštački svet u jednoj veštačkoj zemlji zvanoj Jugoslavija.

Njegov smeli raskid s Moskvom 1948. omogućio mu je da između dve supersile ureže specijalnu nišu za sebe i svoju zemlju.

Duže od tri decenije mogao je da igra za ili protiv jedne ili druge, dobijajući pomoć i podršku obe i upravljajući svojim unutrašnjim poslovima bez ikakvog spoljnog nadzora.

Jedan rezultat toga bio je da je u poređenju s ostatkom Centralne i Istočne Evrope iza "gvozdene zavese" Jugoslavija izgledala kao raj.

Doslovno svako je mogao slobodno da putuje bilo kuda širom sveta;svako je imao radno mesto koje nije zahtevalo mnogo truda;a plate su bile dovoljne da omoguće sve veću količinu potrošačkih dobara (opet u poređenju sa zemljama Varšavskog pakta).

I danas iznenađuje koliko se mnogo ljudi širom bivše Jugoslavije seća ovih dana kao "zlatne ere".

Takođe je zanimljivo da su Jugosloveni radije gledali na Istok i razmišljali koliko je njima bolje nego što su gledali na Zapad i videli koliko zaostaju.

Ekonomski sistem koji je Tito uspostavio odražavao je njegovu komunističku ideologiju.

On je imao ozbiljne mane,što će biti kasnije opisano,ali je u to određeno vreme i u tom prostoru funkcionisao prilično dobro.

To je bilo moguće zahvaljujući gastarbajterima koji su slali novac iz Zapadne Evrope;prihodu od turizma;zaradama građevinskih kompanija koje su radile u zemljama trećeg sveta;finansijskim kreditima Zapada;zatvorenom unutrašnjem tržištu;i obimnim barter trgovinskim aranžmanima sa Sovjetskim Savezom koji su Jugoslaviji omogućavali da prodaje drugorazredne proizvode za naftu i druge resurse.

Ovaj sistem nije mogao da preživi transformaciju koja se dogodila u ostatku sveta nakon pada Sovjetskog Saveza,kraj specijalnog statusa Jugoslavije i,ono što je veoma važno,sopstvene ozbiljne nedostatke.

Neki nedostaci bili su slični iskustvima u drugim komunističkim zemljama.

Preduzeća su imala daleko više zaposlenih nego što je potrebno kako bi se održala "puna zaposlenost" u zemlji.

Često su bila podizana na potpuno nelogičnim,ekonomski neisplativim lokacijama da bi se zadovoljili politički ciljevi - da u svakoj republici postoji čeličana ili da se osigura da izvesni regioni imaju dovoljno mogućnosti za zapošljavanje.

Država je nacionalizovala i konfiskovala ogromnu imovinu.

Narod su redovno učili da je "kapitalizam" zlo i da su "vlasnici" koji zapošljavaju ljude u stvari živeli na račun rada drugih.

Osim u veoma ograničenim i propisanim slučajevima (porodično vođeni pansioni ili restorani,na primer),privatno preduzetništvo bilo je zabranjeno.

Bile su zabranjene i strane investicije.

Tito je,međutim,u komunistički prilaz uneo svoj jedinstveni dodatak kroz razvoj koncepta "samoupravljanja".

U idealnom smislu,to je značilo da su radnici preduzeća bili njegovi "vlasnici" i odlučivali o svemu u vezi s rukovođenjem i raspoređivanjem resursa.

Oni su kolektivno birali sopstveni menadžment,koji je za uzvrat njima polagao račune.

Problem je u tome što su,za razliku od zemalja Varšavskog pakta,koje su imale mnogo gore ekonomske uslove,mnogi Jugosloveni zaista verovali u sopstveni sistem.

Radnici i dan-danas veruju da imaju više prava i privilegija u svojim kompanijama nego njihovi parnjaci u drugim zemljama.

Oni nisu shvatili ni procenili činjenicu da je jugoslovenska ekonomija bila "kuća od karata" osuđena na propast i da su svi postignuti uspesi bili posledica jedinstvenog položaja Jugoslavije u jedinstvenom vremenu.

Verovanje u ovaj defektni,netržišni sistem sa svim njegovim socijalističkim aspektima,uz izazove demontaže infrastrukture i drugih delova sistema, upravo jeste ono što predstavlja Titovo nesrećno nasleđe ostavljeno zemljama bivše Jugoslavije.

Sve vlade u svim zemljama bivše Jugoslavije moraju da vode dnevnu bitku s ovim nasleđem.

I dan-danas u preduzećima širom regiona ima previše zaposlenih i svaki pokušaj da se smanji njihov broj i dalje predstavlja političko samoubistvo.

Rukovodstva društvenih ili državnih preduzeća plaše se da će izgubiti vlast i privilegije i stoga namerno blokiraju pokušaje da se ta preduzeća privatizuju.

U tome često imaju podršku radnika,čak i ako kompanija stalno gubi novac i nije sposobna da plaća svoje zaposlene.

Kompanije koje bi u normalnim prilikama odavno bankrotirale i bile zatvorene ostaju na površini zahvaljujući vladinim subvencijama i neplaćanju dugova.

Strane kompanije koje uspeju da kupe privatizovane firme gotovo uvek se suočavaju sa značajnim radničkim nemirima i opstrukcijom, zasnovanim velikim delom na vrednosnom sistemu usađenom tokom Titove ere.

Uporne sumnje ili predrasude protiv privatnog sektora znače da su, umesto suštinske podrške i ohrabrenja,male firme u ovom regionu daleko više izložene čestim posetama "finansijske policije".

Doslovce svaka vlada u regionu odbila je da se potpuno odrekne velike količine zemljišta,zgrada i drugih poseda što ih je tokom Titovih godina akumulirala država.

Ovo odražava ne samo trajnu privrženost fudamentalnim vrednostima socijalizma koje je postavio Tito već i praktičnu realnost da kontrola ove imovine otvara vrata mogućnostima za privilegije,političku korist i znatnu korupciju.

Kontrola snabdevanja električnom energijom koju,na primer,ima vlada Republike Srpske,omogućila je gramzivim zvaničnicima da velike količine struje prodaju na međunarodnom tržištu po nižim cenama,uz navodno odgovarajuće protivusluge.

Koliko je stanova koji pripadaju gradskim vlastima u zemljama u regionu dato besplatno ili budzašto za političke usluge ili plaćanje ispod stola?

Koliko je državnih firmi dato političkim ljubimcima ili tajkunima za daleko manje novca od njihove tržišne vrednosti?

Koliko vladinih zvaničnika besplatno letuje u "gostinskim kućama" što ih poseduju i održavaju vlade?

Koliko je državne zemlje dato ljudima s uticajem i novcem,dok obični ljudi čak nemaju priliku da znaju da je ta zemlja na raspolaganju?

Upravo zbog svih ovih pomenutih razloga,zemlje ovog regiona nalaze se gotovo na samom dnu evropskih zemalja na "Indeksu ekonomskih sloboda" Fondacije Heritidž za 2007.

Hrvatska se nalazi na 109. mestu u svetu;Bosna na 115,a Srbija čak nije ni rangirana.

Sveobuhvatni godišnji izveštaji svake vlade o imovini,akcijama i svemu što poseduju i iznos prihoda koje od toga ostvaruju otkrili bi mnogo toga.

Ni za šta od ovog nikom se ne polažu računi.

Svaka privatna firma koja investira u neki projekt mora tačno da pokaže šta je sve potrošila tokom godine i koliko je zaradila.

Zemlje u ovom regionu ne moraju da prave takve izveštaje i ne postoji javni uvid u njihovo delovanje.

Jedini razlog da takav naopaki sistem može opstati jeste to što javnost o njemu ne zna dovoljno,a oni koji znaju su još pod uticajem Titovog nasleđa.

Više od bilo čega drugog,ovo nasleđe odlaže ekonomski rast regiona,a time i njegovu političku stabilnost.


VILJEM MONTGOMERI


(Autor je bivsi americki ambasador u Beogradu)

Preneto sa intenet stranice konzulat SFRJ

www.konzulatsfrj.com

Valter

OTVORENO PISMO GOSPODINU VILIJEMU MONTGOMERIJU KAO REAGOVANJE NA TEKST

"Titovo nesrećno nasleđe" u broju od 26-27 maja 2007.g.

Poštovani gospodine Montgomeri,

Fenomenu "Tito",koji se i dalje izučava širom svijeta,ni Vi niste mogli odoljeti.

Ključ za razumijevanje Vašeg nezadovoljstva Titovim likom i djelom treba početi tražiti u Vašoj rečenici:

"Tito je više od tri decenije upravljao svojim unutrašnjim poslovima bez ikakvog spoljnog nadzora".

Navikli na drugačije odnose sa ovdašnjim vladarima poslije Tita, nehotično Titu i državi koju je vodio spočitavate ono što su Vaši nekadašnji šefovi poštovali,a današnji ne praštaju – nezavisnost u vođenju države i naroda.

Res publica znači stvar naroda,opšte dobro,državu.

Neprimjereno je nazivati jednu državu vještačkom,ako je ona nastala kao tekovina slavnog NOR-a i kao izraz težnji južnoslovenskih naroda za ujedinjenjem još od Njegoša,Štrosmajera,Radičevića,Mažuranića, Prešerna,…

U temelje nove Jugoslavije sazidano je 1.706.000 žrtava.

Ta "vještačka tvorevina" bila Vam je pouzdan saveznik u II svjetskom ratu,jedan od osnivača UN-a i svih drugih međunarodnih institucija,faktor stabilnosti u čitavom svijetu čiju je miroljubivu politiku slijedilo preko 2,5 milijarde ljudi sa svih kontinenata.

SFRJ je bila zemlja koja je jedina imala jednak pristup i istoku i zapadu, jedina koja je bila most između sukobljenih svjetova.

Jedina u koju se slobodno dolazilo i iz koje se išlo na sve četiri strane svijeta.

Zemlja prosperiteta,slobode,mira,jednakosti,ponosa,dostojanstva,najvećeg privrednog rasta,zemlja na koju se gledalo kao na uzor kome se treba prikloniti.

Imala je ona i brojnih mana,ali je trebalo dograđivati,a ne brutalno likvidirati.

I sami nemoćno zastajete pred objašnjenjem činjenice koja najbolje demantuje Vaše konstrukcije:

"I danas iznenađuje koliko se mnogo ljudi širom bivše Jugoslavije sjeća onih dana kao zlatne ere".

To iznenađuje samo one neupućene ili pak zlurade.

S obzirom na funkciju koju ste godinama obavljali i Vašu profesionalnu obavezu obavještenosti,teško da se Vaši kvazineutralni stavovi mogu pravdati naivnošću ili neupućenošću.

Prije će biti da je riječ o pokušaju umirivanja savjesti i skidanja odgovornosti sa sebe i administracije čije ste interese zastupali,za sopstveni doprinos krvavoj demontaži naše zemlje.

Nestanak Jugoslavije nije plod istorijske nužnosti ili ekonomske neminovnosti, već naprotiv - zlih namjera zbog kojih je u nekom od svjetskih centara moći osuđena na propast.

Jugoslavija je tako postala država sa unutrašnjim sagorijevanjem,ali je pogonsko gorivo dobijala iz vani,što je rezultiralo proširenjem raznih interesnih sfera na našu zemlju koju ste u vrijeme SFRJ mogli posmatrati samo iz satelita.

To je to naše nesrećno nasljeđe,a ne nostalgično sjećanje na jednu čudesnu zemlju pod imenom Jugoslavija!

Eliminacijom vodeće zemlje trećeg svijeta minimiziran je i uticaj pokreta nestvrstanih,što je stvorilo dodatni prostor pogubnoj globalizaciji svijeta.

Predsjednik Tito je prvi predsjednik neke zemlje kome je neki američki predsjednik ukazao čast da ga dočeka na aerodromu.

O tome senator Robert Kenedi kaže:

"Predsjednik Džon Kenedi je visoko cijenio predsjenika Tita i bio duboko privržen razvijanju prijateljstva između SAD i Jugoslavije.

Predsjednik Kenedi je imao veliko divljenje za sve ono što je predsjenik Tito učinio za Jugoslaviju.

Mada dvije zemlje imaju različite poglede i politiku,predsjednik Kenedi je priznavao da je jugoslovenski narod,pod rukovodstvom Tita,postigao veoma mnogo."

Ričardu Niksonu,predsjedniku SAD-a sa početka Vaše karijere,naviru sjećanja:

"Moja sjećanja me vode natrag,kada su u drugim prilikama u ovoj sali Bijele kuće veliki svjetski lideri sjedali u stolici na kojoj je on sada:

Vinston Čerčil,Šarl de Gol,Adenauer,Nehru.

Razmišljam o tim i drugim liderima i razmišljam,takođe,o jugoslovenskom predsjedniku Titu,našem večerašnjem uvaženom gostu.

Ljudi koje sam spomenuo bili su na čelu većih zemalja od Jugoslavije,i u pogledu teritorije,i po broju stanovnika,ali smatram da mogu bez bojazni da budem opovrgnut,reći da nijedan svjetski lider kome su u ovoj sali odate počasti nije lično sreo i poznavao,u svom svojstvu kao šef države ili vlade,više svjetskih lidera od jugoslovenskog predsjednika Tita.

To znači da onaj ko je toliko sretan da ima priliku da sa njim razgovara, razgovara sa nekim ko je toliko dobro,ako ne i bolje,informisan od bilo kojeg svjetskog lidera u cijelom svijetu.

To nam nešto govori i o čovjeku i o njegovoj zemlji."

Drugom prilikom predsjednik Nikson je istakao:

"Tito je lider koji ima svoju boju,smisao za humor i sjajno pamćenje;on je izvrstan sudija ljudskih karaktera i Tito se nas,Amerikanaca,ne boji!"

Možda je upravo u tome Vaš problem što se nikoga nismo bojali,dok današnjom međunarodnom scenom po pravilu dominira strah.

Generalna skupština UN je prvi i jedini put vanredno zasijedala povodom smrti jednog predsjednika upravo kada je umro predsjednik Tito.

Vaš tadašnji predsjednik Džimi Karter u nemogućnosti da lično prisustvuje Titovoj sahrani,tom "samitu čovječanstva",delegirao je svoju majku Lilijen,a on uputio telegram saučešća u kome navodi:

"Duboko sam ožalošćen viješću o smrti predsjednika Tita.

Smrću Josipa Broza Tita,izgubili smo poslednjeg velikog lidera drugog svjetskog rata i jednog od najhrabrijih državnika posleratnog perioda, koji je svijetu donio mnogo novoga.

Predsjednik Tito predvodio je uspješnu borbu za nezavisnost i jedinstvo Jugoslavije.

Svojim odlučnim zalaganjem za pravo svih nacija na nezavisnost,jednakost i nemješanje spolja, postao je primjer i inspiracija svijetu.

Kao jedan od prvih neimara nesvrstanog pokreta,takođe je dao doprinos zaštiti i odbrani interesa svijeta u razvoju.

Smrt predsednika Tita dolazi u posebno nemirno vrijeme u međunarodnim odnosima.

Možete računati na našu podršku kontinuiranom razvoju Jugoslavije,i unapređivanje mira i bezbjednosti u svijetu.

Sjedinjene Države će nastaviti da odlučno podržavaju nezavisnost, teritorijalni integritet i jedinstvo Jugoslavije,čijem je ugledu i uticaju predsjednik Tito toliko mnogo doprinio.

U svoje lično ime,i u ime američkog naroda izražavam Vam najiskrenije saučešće."

Patriotizam sopstvenih državljana koje SAD ponosno i bučno promovišu,kod drugih postaje problematična vrijednost.

"Problem je",kako kažete,"u tome što su mnogi Jugosloveni zaista vjerovali u sopstveni sistem".

Po Vama,nije trebalo da vjeruju u stvarnost u kojoj su živjeli i sami je kreirali,već u nečiji tuđi marketing,čime obiluje Vaš tekst.

Tako ste se na kraju demaskirali kao još jedan od prodavaca "američkog sna" na ovim prostorima,sna koji je za mnoge u svijetu postao noćna mora.

Lako je biti poslije boja general.

Sve i da ste oduvijek ovako mislili,te da Vaš tekst nije plod Vaše naknadne pameti,Vi ste se kao diplomata od karijere kretali u okvirima zvanične politike,znajući da je neuputno praviti se boljim poznavaocem prilika od svojih predsjednika.

Uostalom,nisu sve demokratije iste.

Sjetih se anegdote koju ste Vi lično ispričali:

-"Koja je najdemokratskija zemlja na svijetu?

- Amerika?

- Zašto?

- Zato što u njoj nema američke ambasade!"

Lijep je pogled iz Cavtata.

Ali mudri Iguman Stefan reče:

"Ko na brdu ak’ i malo stoji,više vidi no onaj pod brdom."

Zato se pridružujem oglasu Moma Kapora:

"Mijenjam buduće "blagostanje" za nekadašnju nadu".

S poštovanjem

Generalni konzul SFRJ

Marko Perković

Preneto sa internet stranice konzulat SFRJ

Valter

Prvotni članak je napisao bivši američki veleposlanik u Hrvatskoj,a sada redovni kolumnist "Slobodne" Dalmacije

Pročitavši taj članak i referiravši se na njegov naslov("Nesretna" Titova ostavština) došlo mi je u misao rečenica druga Žuti Brk(ako ga se tko sjeća od prije nekoliko godina )

"Tito je posijao sjeme" a ja bi nadodao ,bez obzira što nisu svi bili te sreće živjeti u "Titovom diznilendu" zvanom Socijalistička federativna republika Jugoslavija.

Sad je 5 ujutru kod nas u Beogradu,celu noc sedim i gledam filmove o JUGOSLAVIJI.

Rodjen sam 1989 godine,osamnaesta mi je godina,a mnogo puta sam slusao jednu bajku,prelepu.

Ona se zove JUGOSLAVIJA!

Odrastao sam u teskoj sredini,punoj nacionalista zeljnih krvi i ratova,ali se ne stidim da iskazem svoja osecanja,a to je zal za jednom zemljom,ciju lepotu,dobrotu i snagu nisam mogao da okusim,zal za JUGOSLAVIJOM!


Nacionalisti,pokrijte se usima,nemate pojma....

Jugoslaveni su u Titovo doba imali:poslove,stanove,vikendice,penzije,besplatno školstvo i zdravstvo,mir,sigurnost,pravdu,zaposlenje... i bili su netko i nešto jer su bili cijenjeni u cijelom svijetu ,a sada u ovim državicama:Hrvati,Srbi,Crnogorci,Makedonci,Bošnjaci,Slovenci... nemaju od toga ništa ,i nitko i ništa su u svijetu i svijet se sprda s njima/nama

Tito je jugoslavenskim radnicima dao dostojanstvo i alternativu,dok ostali radnici svijeta to nisu imali,pa su zato,po Amerima "sretni" jer ne znaju za ništa drugo osim za američku "sreću"

Južni Slaveni iliti Balkanci su sami po sebi prkosni (pogotovo Srbi ) narodi,a kad se k tome uzme u obzir da su ne tako davno,pod Titovom socijalističkom Jugoslavijom imali ekonomsku slobodu(političku doduše nisu imali ,imaju je sada ali se od nje ne jede ni pije ),a da uskoro kad ih "naši" političari uvuku u EU,pa ostanu i bez političke slobode ,e onda će se pobuniti ,i to znaju i EU i SAD birokrati i zato govore o "nesretnoj" Titovoj ostavštini jer znaju da se neće tako lako s Balkancima obračunati i uvesti ih u moderno roblje sve u skladu sa "novim svjetskim poretkom"

Nego,pojavio se je još jedan američki članak o SFRJ

CIA 1970. PREDVIDJELA RASPAD JUGOSLAVIJE


"Američka Središnja obaveštajna agencija (CIA) još krajem 1970. godine predvidjela je raspad bivše Jugoslavije,navodeći da su republike i pokrajine te države,opisane kao "svojevrsna izmošljotina 20. stoljeća",zapravo odvojene nacije različitih povijesti,etničkog i kulturnog sastava,javlja Tanjug,a na svojim internetskim stranicama prenosi beogradski Blic.

Zaključci CIA-e navedeni su u izvještaju napisanom 1970. godine koji je,prema američkom zakonu o dostupnosti informacija,od jučer dostupan širokoj javnosti,u sklopu cijelog niza dokumenta koji se odnose na razne sumnjive aktivnosti te agencije,ali i ozbiljne analize odnosa snaga u tadašnjem Sovjetskom Savezu,Kini ili bivšoj Jugoslaviji.

CIA 1960. godine unajmila mafijaše da otruju Castra.

- Glavno pitanje je opstanak federacije. (...)

Postoji ozbiljan potencijal za katastrofu - navodi se u izvještaju CIA-e, koji je potpisao šef službe za specijalna istraživanja Ford.

U izveštaju se,također,razmatraju moguće posljedice eventualnog odcjepljenja Hrvatske,vojne uprave pod kontrolom Srba i sovjetske intervencije koja bi,možda,slijedila takav razvoj događaja.

CIA je upozorila na ozbiljne razlike između Slovenije i Hrvatske,"katoličkih i najrazvijenijih" republika tadašnje federacije, označujući Zagreb kao "izvor konstantnih tenzija" u SFRJ.

Određujući odnos snaga među republikama,CIA je Bosnu i Hercegovinu i Grnu Goru stavila na stranu Srbije,dok se Hrvatima i Slovencima "približila" Makedonija.

Hrvati su, tako,opisani kao "militantni nacionalisti" od kojih se izdvajaju "kozmopolitski" Dalmatinci.

Navedeno je da kadar iz Hrvatske nije srazmjerno zastupljen u tijelima vlasti federacije,odnosno da su Hrvati činili 22 posto ukupnog broja stanovnika,ali i zauzimali svega 17 posto mjesta u državnoj upravi.

Srbima je,pak,sa 42% ukupnog broja stanovnika pripalo od 50 do 60 posto čelnih mjesta u administraciji,vojsci i raznim drugim službama.

U pregledu unutarnjih političkih odnosa,CIA navodi da je tadašnja popularna krilatica "dikatatura proleterijata" zapravo predstavljala samo vješto upakiran naziv za nedemokratsku vlast komunista nad nekomunistima ida je kompliciran koncept "samoupravljanja" od samog početka bio suočen s brojnim problemima.

Kako navodi Tanjug,glavne su zvijezde izvještaja CIA-e, u kojem su precrtani samo izvori informacija iz samog tadašnjeg državnog vrha,Josip Broz Tito,nekadašnji komunistički lider,a kasnije i disident Milovan Đilas,Titova desna ruka Edvard Kardelj,makedonski kadar Krste Crvenkovski,bosanski komunisti Cvijetin Mijatović i Branko Mikulić,Mika Tripalo iz Hrvatske,ali i dvojica pisaca."

Amerikanci očito imaju problema sa brkanjem padeža.

Kako je netko i komentirao,nije se radilo o predviđanju,nego o organiziranju i planiranju koju su poticali "naši" političari motivirani američkim dolarima ,a sproveli putem huškačkih medija izmanipulirani i,sad se to vidi,nasamareni "obični ljudi".

Iz članka je vidljivo zašto je to napravljeno-

RADNIČKO SAMOUPRAVLJANJE

,(nije se uzalud govorilo da je SFRJ "trn u oku" nekima ) koje navodno nije funkcioniralo i da je navodno komplicirano(u biti,za priglupe Amere jest ),a koje bi,da se je proširilo svijetom,ugrozilo opstanak američkog sistema u kojem "ovce" rade i grade,a "čobani" naređuju i žive od i na račun njihova rada

A,da ne govorimo o tome kako nam je Tito lijepo rekao da se ne može sreća jednih(buržuji) graditi na nesreći drugih(radnici)

Tja,nećemo valjda vjerovati doktorima licemjerstva -Amerikancima da nam je Tito time napunio glavu,ne nego ćemo sve što Ameri kažu slijepo (po)vjerovati.

Sve u svemu,prvotni cilj SAD-a nije bio raspad SSSR-a nego SFRJ-a i u to su oložili ogromne pare od kojih je jedan dio završio na računima "našeg" vojnog i političkog vrha koji su izdali i (ras)prodali zemlju,a narode međusobno zaratili i nahuškali jedni na druge.

Što se tiče priča o navodnoj "umjetnoj" tvorevini,i "različitim" narodima,dovoljno je pogledati te par execellance licemjere(hipokritike) Amere(dobro je Castro rekao za njih da uništavaju "demokratski" sve koji nisu kao oni ) čija je tvorevina "prirodna" ,da ne može bit "prirodnija" pravi pravcati paštroč i bućkuriš od države

Velikani naseg lepog plavog planeta,su ostavili nesto u nasledje onima iz njih.

Sprovodjenje "nasledstva" zavisi od onih,koji se u trenutku preuzimanja "nasledja" nalaze u poziciji da ga pretvaraju iz reci u dela.

Kada je nasa zemlja u pitanju,se slobodno moze reci da su se pogresni ljudi na pravome mestu nasli.

Sve ono sto je izgradjivano dugi niz godina je unisteno u tren,da uzald izgubljene zivote ni ne spominjemo.

Danas se drug Tito u nekim od novo (staro) nastalih drzava cak nesme ni spominjati.

Menjaju se nazivi ulica..........

To jasno pokazuje koliko se sadasnje vlasti boje tog imena,inace ga nebi skidali sa ulica.

Za odredjene ljude neigra nikakvu ulogu,sto se po celom svetu nalaze oznake mostova,ulica i objekata,sa nazivom Josip Broz Tito.

Sve napredne snage na teritoriji bivse SFRJ-e bi trebalo da se udruze i zastite delo i ime Josipa Broza.

Veliki broj politicara u svojim izlaganjima istice zalaganje za mlade i njihovu buducnost.

Dali je ovo,sto sada ceka mlade stvarno njihova buducnost?

Ako je buducnost mladih ono sto danas imamo,se ja borim za proslost u kojoj smo ziveli slobodno,ponosno i sretno,svi zajedno.

"Samo zajedno smo jaci!"

Valter

Procitajte ovaj link pa sami razmislite.

http://www.vestinet.rs/pogledi/tita-i-mene-stavili-su-u-kucni-pritvor-da-bi-razbili-jugoslaviju

Valter

Globusova novinarka Željka Godeč, istražujući zamršenu sudbinu velike materijalne ostavštine Josipa Broza Tita, koja je još 1984. proglašena državnom tajnom, te se do danas ne zna ni kolika joj je vrijednost ni komu zakonski pripada, dobila je uvid u intimne bilješke njegove udovice Jovanke nastale tri godine pošto je jugoslavenski predsjednik umro, piše Globus.
Dosad neviđene, čuvane u najvećoj tajnosti, one otkrivaju što je nekadašnja prva dama proživljavala od trenutka kad joj je rečeno da Tito umire do časa kad su je brutalno izbacili iz rezidencije te što se dogodilo s brojnim dragocjenostima predsjedničkoga para.
“Čula sam od jedne svoje ratne drugarice da je Tito napisao jednu oporuku i dao da se umnoži u osam primjeraka. Predao ju je drugu Kosti Nađu (generalu armije) kad je ovaj bio u Igalu zbog neke konferencije SUBNOR-a koja se tamo održavala. U tom dokumentu je Tito, pored ostalog, odredio da ja osobno vodim računa o svim stvarima koje poslije njega budu ostale jer ću ja to najbolje znati, umjeti i htjeti. Čula sam isto tako da je poslije toga došao Stane Dolanc (šef jugoslavenske tajne policije i član Predsjedništva SFRJ) kod Nađa i zaprijetio mu da slučajno ne izađe s tim dokumentom jer će se gadno provesti. Poznavajući Tita toliko godina, živeći s njim više od 35 godina, imajući u vidu naš brak i naše odnose sve do ovog strašnog i ponižavajućeg kraja, uvjerena sam da je Tito i ostavio takvu oporuku. Isto tako znajući Dolanca i njegovu ulogu u svim našim – i Titovim i mojim – mukama zadnjih godina, sklona sam da povjerujem da je i prijetio Nađu…”
Tako je u lipnju 1983. godine pisala Jovanka Broz povjerljivoj osobi čiji smo identitet, radi njezine sigurnosti, obećali zaštititi. Jovanka je molila za pomoć da se nakon trogodišnje agonije na dnevni red stavi pitanje njezine egzistencije i nasljedstva, a Globus je tu korespondenciju ekskluzivno dobio na uvid i tako rekonstuirao dio tog najdužeg i najzamršenijeg procesa u bivšoj Jugoslaviji koji svoj epilog još nije dobio.
Krnji popisi Ne samo da se problem nasljedstva Brozovih u 33 godine nije pomaknuo s mrtve točke nego je sasvim opravdana bojazan Titovih nasljednika da neće doživjeti satisfakciju jer je većina Titove vrijedne imovine – pokradena i nepovratno izgubljena.
Ili, kako to tvrdi, Titov unuk Joško Broz, sin Žarka Broza, nakon nebrojenih posjeta državnih komisija, u Užičkoj 15, nakon Titove smrti ostao je samo – krš i lom.
Joška Broz
U posljednje 33 godine popisi Titove imovine misteriozno su nestajali, baš kao i stvari i predmeti s njega. Jovanka je uporno odbijala potpisati dokumente o Titovoj imovini i svojem nasljedstvu.
Nije ih htjela potpisati zato što ih je smatrala krnjima. Ili zato što su je tjerali da se odrekne imovine. Odnosno, kako je zapisala, “nema stvari kojih treba biti u tim spiskovima. Oni meni uvijek zadrže 5-10 stvari. Obično, ne uvijek, to su stvari veće vrijednosti.
Kosta Nađ
Ili nitko ne zna gdje je to što ja tražim ili je opet neka njihova komisija zaključila da to uđe u muzejsku zbirku ili da su to kustosi rasporedili u prostorije dostupne publici”.
Oporuka s početka teksta nikad nije pronađena. Kao niti jedna druga. Tito je, formalno-pravno, umro bez oporuke. Kao predsjednik Jugoslavije u svojim je govorima znao reći kako će sve što ima ostaviti državi.
Stane Dolanc
“Da je Tito kad su mu amputirali nogu rekao – sve moje ostaje državi, to bi vrijedilo. Ali, Partija nije imala nikakvih dokaza za to.

To što je Tito pričao dok je bio u naponu snage, to se ne računa kao oporuka 15 godina poslije. I danas ima živih ljudi koji bi mogli posvjedočiti da je Tito govorio da su slike njegove, nije Tito bio nimalo naivan”, rezolutno Globusovim novinarima tumači Toma Fila, bivši odvjetnik Jovanke Broz.

Titov projekat Hrvatskoj donosi milione

Supertajni projekat "Neptun", sagrađen za upravljanje raketnim sistemom bivše JNA, Vlada Hrvatske će iskoristiti za biznis. U sklopu plana objedinjavanja mreže u javnim preduzećima iskoristiće se zaboravljeni vojni projekat, čija se mreža proteže od Briona do Prevlake
Josip Broz Tito

Titov supertajni projekat “Neptun”, sagrađen za upravljanje raketnim sistemom bivše JNA, iskoristiće hrvatska vlada za biznis, prenosi portal Jutarnji.hr.  Vlada Hrvatske će u sklopu plana objedinjavanja mreže u javnim preduzećima iskoristiti zaboravljeni vojni projekat, čija se mreža proteže od Briona do Prevlake.

Tako bi se omogućila široka primena širokopojasnog interneta u državi. Infrastruktura optičke mreže tako više ne bi bila samo u vlasništvu telekomunikacionih kompanija, nego i države.

U gradnji mreže koristilo bi se oko 3.000 kilometara postojeće mreže koja je u vlasništvu JANAF-a (Jadranski naftovod), HAC-a (Hrvatske autoceste), Hrvatskih železnica, Plinacroa, a sagrađena je uz trase auto-puta, naftovoda, gasovoda, železničkih pruga… Tako bi se potpuno pokrio kopneni deo Hrvatske.

Za povezivanje obale i ostrvskog dela Hrvatske iskoristili bi se kablovi, koje je od 1974. do 1990. godine ispod nivoa mora ostavila bivša JNA.

Kako piše “Jutarnji list”, reč je o supertajnom projektu “Neptun”, koji je pokrenut za upravljanje raketnim sistemima i centralizaciju komunikacija. Cevi su položene od Briona preko Prevlake, pa sve do Boke Kotorske i u njima je bakarna žica.

O samom projektu se malo zna jer je veliki deo dokumentacije uništen. Međutim, smatra se da su instalacije u dosta dobrom stanju.

Projektom “Neptun” povezani su vojni objekti od Briona do Prevlake, a od Zadra do Šibenika cev prolazi kopnom. Od Splita cevi ponovo ulaze u more, prolaze kroz brački kanal i idu preko Hvara, Korčule, Visa, Lastova, Pelješca do Cavtata i Prevlake .

- Podmorska infrastruktura idealna je za povezivanje jadranskih ostrva i dovođenje širokopojasnog interneta na ta područja, jer bez toga niko ne bi dovodio optički kabl, na primer, Vis ili Lastovo. To je jednostavno preskupo – tvrdi Darko Parić, pomoćnik ministra uprave i šef uprave za e-Hrvatsku .

Prema njegovim rečima, iz cevi treba izvući bakarne žice i staviti optički kabl, što danas nije teško izvodljivo.

Za tu infrastrukturu saznalo se pre mesec dana, kada je ministar odbrane Ante Kotromanović s tom informacijom došao u Vladu, i rekao da MORH to ustupa državi na korišćenje. Ministru je na to pažnju skrenula grupa inženjera.

Takva infrastruktura trebalo bi da posluži za povezivanje institucija državne uprave i javnih preduzeća, kao i za prenos podataka i telefoniji, pa bi Hrvatska umesto da plaća operaterima godišnje uštedela oko tri miliona evra.

Za te potrebe iskoristilo bi se samo oko 10 odsto kapaciteta mreže, a ostatak bi mogao da se iznajmljuje .

Darko Parić tvrdi da bi ovo mogla biti jedna od najvećih javnih investicija, i napominje da se po značenju taj proces može uporediti sa procesom elektrifikacije, koja se realizovala u prošlom veku.

Valter

Nisu svi zaboravili.






Valter

MOSKVA - Rusija se sprema za spektakularnu proslavu 70. godišnjice pobede u Velikom otadžbinskom ratu, kako Rusi vole da zovu Drugi svetski rat, i predsednik Vladimir Putin upozorio je danas na sastanku sa organizacionim komitetom te proslave da mnogi strani političari pokušavaju da preprave i falsifikuju istoriju Drugog svetskog rata da bi podrili autoritet Rusije u međunarodnoj areni.

Istoriju treba cuvati onakvu kakva je.
Istina nesme da se prekraja.
Ko prekraja,na kraju uvek izvuce "deblji" kraj.

Istorija mora uvek da se pise po istinitim dogadjajima.
Razvitak,napredak  i ponos jednog naroda se ogleda kroz istoriju.
Istorija je jedina (bi trebalo da je) koja stvarno prikazuje celu istinu.

Neka nove generacije izgradjuju svoju istoriju,ali neka nama puste nasu,onakvu kakva je stvarno bila.


Valter

Spekuliše se da je ruski lider, kao veliki poštovalac predsednika bivše SFRJ, odlučio da uloži u plovilo usidreno u luci hrvatskog grada Rijeke kako bi plovio po Jadranu

NISTA VISE NIJE KAO PRE.


Licno smatram da se delo i lik Josip-a  Broz-a Tita nikako nemoze usporedjivati sa bilo kojim drugim drzavnikom.

Posebno kada su  "komunisticke " drzave u pitanju.

Trebalo bi da je svima jasno da je kapitalistima najveca zelja da J.B. Tita okarakterisu kao "negativnu licnost".

Zato sto je on jedini uvek bio za radnicku klasu i obicne gradjane,a ne za profitere.

Sasvim je razumljivo da se pokusava prikazati kako Tito nije nista posebno ostvario.

Nikad pre se medjutim nije jasnije videlo kolika je razlika izmedju Tita i svih ostalih drzavnika.

Danas kada se globalizacija (kapitalisticki sistem) vrtoglavom brzinom siri po svetu se treba setiti reci koje je je drug Tito uvek svim gradjanima upucivao.

"Cuvajte bratstvo i jedinstvo kao zenicu oka svoga"

Neki (bar se nadam) tek danas shvataju velicinu reci upucenih gradjanima jugoslavije.

Razjedinjeni nismo niko i nista.

To je recenica koju je takodjer drug Tito vise puta ponavljao.

Dali je bio u pravi bi trebalo odavno vec da znate.

To su samo neki od bezbroj recenica koje je drug Tito uvek i na svakom mestu ponavljao.

Zbog koga je on to ponavljao?

Da bi on imao vise?

Ne,nego da mi imamo vise fabrika,vise plate.

Vise odmaralista na moru i vise drustvenih stanova.......

Ako dopustite da se po liku J.B. Tito i dalje pljuje,cete dopustiti da se i dalje pljuje po radnickoj klasi i svim postenim gradjanima.

Nemojte dopustiti da vas nekolicina ljudi i dalje "sisa" kao ovce.

Ukljucite svoj sopstevni mozak,i recite ono sto stvarno mislite o svemu.

Da,jos nesto. J.B. Titu to nece ni povecati ni umanjiti slavu,ali vama.


Valter

http://www.lordanzafranovic.com/hrv_tito.html


Općenito o seriji

Dokumentarna serija "Tito - posljednji svjedoci testamenta" redatelja Lordana Zafranovića je intimna priča posljednjih svjedoka Titovog testamenta o njihovom i Titovom životu, u 13 epizoda, svaka u trajanju po 56 minuta.

Serija je rađena intimistički, bazira se na ekskluzivnim pričama iz Titovog osobnog, političkog i državničkog života. Nema pretenziju da daje političku evaluaciju Tita ili povijesnih zbivanja u 20. stoljeću. Uz poznate povijesne događaje vezane za Tita, ona ima namjeru da Tita pokaže kao jednog ''običnog neobičnog čovjeka'', bez cenzure i bez ideološkog opredjeljenja.

U seriji se također ne zaobilaze izazovi vremena u kojem je Tito živio i njegovi odgovori na njih, upravo takvi kakvi su bili. U prvom planu ovog dokumentarnog serijala je Tito kao čovjek od ''krvi i mesa'', manje kao nesporni velikan i karizmatična svjetska ličnost 20.stoljeća.

Posljednji svjedoci Titove epohe i Titovog testamenta - najbliži članovi obitelji, žene, prijatelji i suradnici, ali i politički protivnici, ispričali su svoje priče iskreno i otvoreno, s vremenskom distancom, bez vela tajni, ideologije i mita, posredno – izgovarali su vlastite sudbine, a posebno doživljaje, događaje i iskustva iz života i rada s Titom. Oživljena sjećanja bude vrlo različite emocije iz njihovog i Titovog burnog privatnog i profesionalnog života. Otkrivaju se i neki novi, zanimljivi detalji s pozornice Titovog života u turbulentnom vremenu 20. stoljeća, čije su svjetske i domaće povijesne okolnosti nesumnjivo pridonijele formiranju originalne, osebujne i ponekad kontraverzne Titove ličnosti, ali i na koje je okolnosti on povratno izvršio snažan i vrlo često presudan utjecaj.

Povijesna je činjenica da je Tito jedini državnik i vojskovođa 20.stoljeća koji je pobijedio dva najzloglasnija svjetska totalitarna režima, naci-fašizam i staljinizam, a nakon toga osnovao treći svijet – pokret nesvrstanih.

Serija posebno ukazuje na ulogu Tita u nekim važnim, povijesno uvjetovanim događajima u Hrvatskoj: Bleiburg, Goli otok, Hrvatsko proljeće...

Iako pripadaju prošlosti, Josip Broz Tito i 20. stoljeće neosporno i danas idu zajedno i, ne bez razloga, još uvijek izazivaju znakovit interes domaće, ali i najšire svjetske javnosti.

http://www.jutarnji.hr/globus/Globus-kultura/cuvar-titovih-tajni-po-cijem-bi-zivotu-trebalo-snimiti-film-nevjerojatna-zivotna-prica-najveceg-titova-diplomata-koji-zapravo-nikad-nije-bio-komunist/5305499/


O VLADIMIRU VELEBITU U GLOBUSU
ČUVAR TITOVIH TAJNI PO ČIJEM BI ŽIVOTU TREBALO SNIMITI FILM Nevjerojatna životna priča najvećeg Titova diplomata koji zapravo nikad nije bio komunist

AUTOR:Zdravko Milinović


Najveće političke pobjede izvojevao je ne ispalivši ni metka. Izdanak je austrougarske generalske loze

Život Vladimira Velebita, diplomata i političara, velika je i, nažalost, još nesnim­ljena filmska priča. Prvi, i po mnogima, najveći Titov diplomat, partizanski general koji je izvojevao najveće diplomatske i političke pobjede ne ispalivši ni metka. Izdanak je austrougarske generalske loze koji je pukim stjecajem okolnosti završio među komunistima. Velebit je zagrebački pravoslavac koji se osjećao Srbinom mada porijeklo vuče iz obitelji u kojoj ima Hrvata, Nijemaca, Talijana... Imao je bočne familijarne veze s Pribićevićevim klanom, a kao mladić, pod očevim utjecajem, osjećao se austrijskim rojalistom.
Vezane vijesti

'Volio bih da cijela Vlada dođe na Interliber jer političari moraju shvatiti da ova naša država postoji zbog – hrvatskog jezika i kulture'

Memoari

Umro je u Zagrebu 2004. kao podupiratelj Šuvarova SRP-a iako nikada zapravo nije ni bio komunist. Umro je kao dobrostojeći umirovljenik s penzijom zarađenom u međunarodnim institucijama. Ovih dana, u izdanju Frakture, izašla je iz tiska dugo najavljivana knjiga njegovih memoara koju je uredio prof. dr. Tvrtko Jakovina. “Moj život” Vladimira Velebita je introspekcija i razotkrivanje vremena i čovjeka koji nikada nije doživio pravu društvenu satisfakciju. Posljednje godine proveo je u zemlji i gradu svoje mladosti koji su ga jednim dijelom zaboravili, a drugim ignorirali. A u tom odnosu više su izgubili i Zagreb i Hrvatska.
Zagreb, 241116. Novinarski dom, Perkovceva 2. Knjiga Moj zivot autora Vladimira Velebita predstavljena je u Novinarskom domu. O Velebitovoj memoarskoj knjizi govorili su Tvrtko Jakovina, Boris Raseta, Vesna Pusic, Janez Stanovnik i Seid Serdarevic.

Vladimir Velebit formalno nikada nije pripadao niti jednoj komunističkoj ćeliji. U KP primio ga je osobno Josip Broz Tito i odgovarao je samo njemu. Za generalnog sekretara KPJ Josipa Broza krajem tridesetih i početkom četrdesetih, prije rata, obavljao je posebne, tajne i najpovjerljivije poslove koje je mogao izvršiti zahvaljujući svojem porijeklu, obrazovanju i društvenom statusu. Mladi zagrebački odvjetnik, tada bez obiteljskih obaveza, bio je rođen za konspirativne zadatke. Iz tog specifičnog odnosa s Titom proizlazi i njegova kasnija politička sudbina. Bio je predodređen za najteže zadatke, ali nikada nije mogao biti ni blizu samoga vrha jugoslavenske duboko dog­matske boljševičke nomenklature. Uvijek je bio i ostao komunistički suputnik.

Napad na SSSR

Velebit je bio jedan od prvih koji je tadašnjem sovjetskom (Kominterninu) rezidentu u Zagrebu Josipu Kopiniču u proljeće 1941. najavio njemački napad na SSSR. Bio je prvi partizanski diplomat koji se susreo sa Churchillom.
Kao ambasador Jugoslavije u Londonu 1953. godine, sa suprugom Verom. Prije Londona bio je veleposlanik u Rimu

Kao jugoslavenski ambasador u Londonu doveo je Tita i proveo njegov brod “Galeb” kroz Temzu sve do britanske kraljice. Vodio je i uspješno završio pregovore s Italijom o Trstu i zapadnim granicama današnje Slovenije, pa i Hrvatske. On i Milovan Đilas bili su jedini visoki dužnosnici partizanskog pokreta koji su za vrijeme rata 1943. bili u Zagrebu i pregovarali s Nijemcima.

S Milovanom Đilasom i engleskim časnikom. S Đilasom je bio na pregovorima s Nijemcima 1943.

Imao je samo jedan, ali veliki problem. Nije bio po volji Rusa. Velebit misli da je svemu uzrok to što im nije želio odavati povjerljive informacije kad su to oni od njega zatražili 1944. Optuživali su ga da je engleski špijun i 1948., nakon Rezolucije Informbiroa, počinje njegov zastoj u diplomatskoj karijeri. Ni Tito ni Ranković nisu povjerovali u sovjetske optužbe, ali bilo je jednostavnije skloniti Velebita nego dokazivati njegovu nevinost. Kad je krajem 50-ih došlo do zatopljavanja jugoslavensko-sovjetskih odnosa, počelo je njegovo konačno micanje u stranu. Tito se pomirio s Hruščovom, a kasnije i sprijateljio s Brežnjevom. Za Vladimira Velebita više nije bilo mjesta na najznačajnijim diplomatskim funkcijama.

Brakovi i sekretarice

U svojim sjećanjima koja je sada priredio Tvrtko Jakovina, Velebit nam otkriva svoje sumnje i strahove koji su ga mučili kroz desetljeća. Bio je šokiran kad je Tito 1942. osobno naredio strijeljanje zarobljenih domobrana iz čistog bijesa i za osvetu zbog ubojstva Rade Končara. Bio je šokiran kad je čuo kako je Moša Pijade osobno šmajserom pokosio lažno optuženog partizana. Bio je osupnut odnosom Tita prema svojoj supruzi Herti Haas pošto je izbavljena iz Jasenovca. Nije podnosio ni njegovu vezu sa sekretaricom u Vrhovnom štabu Davorjankom Paunović. Napominje kako su i drugi partizanski i kasnije komunistički funkcionari razvrgavali svoje brakove zbog mlađih sekretarica. Velebit nije pripadao njima i zato nikada nije bio pozivan na sastanke komunističke partijske organizacije Vrhovnog štaba kojem je formacijski pripadao cijelo vrijeme rata.
Dug je popis ljudi s kojima se sukobljavao. Nije cijenio legendarnog partizanskog generala i ministra vanjskih poslova, nadrealističkog književnika Koču Popovića, nije vjerovao ruskom obavještajcu Kopiniču, a Vladimira Dedijera još je u ratu procijenio kao šarlatana i prevrtljivca. Duboko je bio alergičan na bahate neznalice i udbaše koji su raspoređivani u diplomatske misije.

Velebit u svojim sjećanjima demistificira i ljude i događaje. Priča o njegovoj ulozi u tzv. Martovskim pregovorima vođenim 1943. između Nijemaca i partizana zaslužuje ne samo knjigu nego i film. U trenutku kada su Tito i vođe partizanskog pokreta pomislili da se ne mogu spasiti od potpunog poraza i sloma, u jeku one velike bitke koju su poslijeratna jugoslavenska historiografija i kinematografija ovjekovječile kao bitku na Neretvi, počela je jedna opasna i tajna operacija. Tito je započeo pregovore s Nijemcima o separatnom miru.

“Poslije povlačenja iz Prozora, početkom ožujka 1943. pozvan sam jedne večeri u malu vodenicu koja je stajala na jednom potoku, koji je bio pritoka rječice Rame u uskoj dolini nedaleko sela Rame. U toj vodenici bio je štab druga Tita za vrijeme priprema za forsiranje Neretve. Ukoliko me ne vara sjećanje, u vodenici su bili drug Tito, drugovi Ranković, Đilas, Koča Popović i Velimir Terzić. Meni je priopćeno da se sljedećeg jutra priključim drugovima Đilasu i Koči Popoviću. Rečeno mi je da je naš zadatak da uspostavimo kontakt s njemačkim trupama koje su nadirale za nama iz pravca Bugojno – Prozor. Trebali smo povesti razgovore u cilju razmjene zarobljenika, u prvom redu zarobljenog njemačkog majora Streckera, da tražimo status zaraćene strane sa svim ratno-pravnim konzekvencama takvog statusa kao i da ishodimo usporavanje njemačkog napredovanja”, napisao je Vladimir Velebit još 1967. u Ženevi kao svoj izvještaj posebnoj istražnoj komisiji Centralnog komiteta SKJ. Taj izvještaj objavljen je u cijelosti u ovoj knjizi sjećanja.

Pregovori

Rezultati te partijske istrage nikada nisu objavljeni, Velebit nikada nije saznao ni tko je istragu pokrenuo, ali bilo mu je jasno da je riječ o krupnim događajima. Naime, Tito nikada nije želio priznati da je mimo znanja i volje Rusa i zapadnih saveznika pregovarao o separatnom miru s okupatorskim zemljama. Nije to ni smio priznati jer je prijetila opasnost da se to shvati kao izdaja antifašističke koalicije ali, što je još i gore, kao korak i politički potez vrlo sličan suradnji koju su tijekom rata s Nijemcima i Talijanima uspostavili četnici. A srpska nacionalistička opozicija samo je takav dokaz i čekala.

“Koliko sam razumio instrukcije, našim jedinicama stiješnjenim u dolini Neretve trebalo je nekoliko dana predaha...” piše dalje Velebit u svojem svjedočenju partijskim istražiteljima. “U svrhu zaustavljanja njemačkih nadiranja dobili smo zadatak da njemačkom komandantu izjavimo da u danoj situaciji ne smatramo Nijemce našim glavnim protivnicima, već četnike, i da smo spremni povesti pregovore s njima koji bi mogli dovesti do obustave borbenih akcija. Ja sam bio iznenađen tim zadatkom i primljenim direktivama, međutim, to rješenje Vrhovnog štaba shvatio sam kao ratno lukavstvo”, kaže Velebit.

Potom su Vladimir Velebit, Koča Popović i Milovan Đilas krenuli prema Prozoru i njemačkim položajima. Djeluje nevjerojatno da je Tito u tako rizičnu misiji poslao Koču Popovića, svog najpopularnijeg i najboljeg zapovjednika, komandanta elitne proleterske divizije, i Milovana Đilasa, najbližeg političkog suradnika, člana partijskog Politbiroa. Velebit je bio samo čovjek od povjerenja pogodan za takvu misiju jer je tečno govorio njemački jezik i već je obavljao tajne zadatke za Tita. Ipak, trojica poznatih partizanskih čelnika uzeli su u ruke bijelu zastavu i praktički se predali na milost i nemilost Nijemaca.

Boravak u Zagrebu

Slijedio je put prema Sarajevu. Nevjerojatno je da su Nijemci u jednom trenutku pustili Koču Popovića da se vrati k Titu i podnese izvještaj o pregovorima. U Zagreb su stigli Velebit i Đilas. Sada je već poznata legendarna priča kako je Velebit u Zagrebu posjetio svoje šokirane roditelje, kako je bio pod zaštitom Nijemaca a da ustaške vlasti za to nisu ni znale i kako je razgovarao s opunomoćenim njemačkim generalom u NDH Gleiseom von Horstenauom. Najviši njemački general u Zagrebu pitao ga je što bi partizani učinili kad bi se Englezi iskrcali na Jadran. Borili bi se i protiv njih, rekao mu je Velebit. To je bila muzika za njemačke uši.

Dok su Velebita ljudi prepoznavali na ulici i pozdravljali s: “Otkud vi, gospon doktor”, Đilas je, navodno, odlazio u zagrebačka kina i gledao filmove. Velebit je još nekoliko puta putovao u Zagreb, a u organizaciji Nijemaca obilazio je i partizanske odrede u zapadnoj Slavoniji i sjevernoj Bosni prenoseći naređenje o prestanku napada na željezničku prugu Zagreb – Beograd. To je, očito, Nijemcima bilo i najvažnije, pa je na kraju i došlo do razmjene jednog dijela zarobljenika. Među razmijenjenima je bila i tadašnja Titova supruga Herta Haas.

Nakon toga partizani su prešli na drugu stranu Neretve, razbili četnike, a samo nekoliko mjeseci poslije teško su stradali u bitkama oko rijeke Sutjeske. Velebit se vratio u pratnju Vrhovnog štaba i na obroncima Zelengore dobio zadatak da bude glavni pregovarač s britanskim i američkim vojnim misijama koje su počele stizati k Titu i partizanima.

Pred Amerikancima i Englezima nitko nije smio reći ni slova o trenutku Titove i partizanske slabosti i pregovorima koje su sami započeli misleći da im je kraj neizbježan. Šutnja se nastavila i poslije rata, Tito nikada nije želio govoriti o tome. Štoviše, govoreći pred svojim suborcima sa Sutjeske, nekoliko desetaka godina kasnije Tito je optužio svoje izaslanike da su bez njegovih ovlasti samostalno dogovarali separatni mir s Nijemcima. Praktički, optužio je Vladimira Velebita za ratnu izdaju. Velebit je tada već bio u jugoslavenskoj mirovini, ali je radio pri međunarodnim institucijama UN-a u Ženevi. Đilas je bio u unutrašnjoj političkoj emigraciji (dok nije bio u zatvoru), a Koča Popović je potpuno zašutio maknut s javne scene i u političkoj nemilosti.

Vladimir Velebit bio je strastveni lovac

Velebit u svojim sjećanjima detaljno, na desetke stranica, opisuje svoju strast prema lovu. Lovio je sve, od jarebica i tetrijeba do krupne divljači, od svoje mladosti do duboke starosti. Stječe se dojam da je samo zbog toga žalio za blagodatima diplomatskog života. A znao je, u društvu američkih diplomata, avionom iz Beograda odletjeti u Sloveniju samo zbog sezone lova na jarebice. Ipak, kao što kaže Tvrtko Jakovina u predgovoru ove knjige, “nitko Vladimira Velebita nije mogao optužiti za nešto nečasno, nelegalno i krivo”. Sumnje i dileme za koje piše da su mu se vrzmale po glavi decenijama mogu nam izgledati kao nak­nadna pamet. Ipak, ostaje zaključak Tvrtka Jakovine: “U Hrvatskoj u kojoj bi europske i liberalne vrijednosti, vrijednosti otvorenog društva, bile na cijeni, po Vladimiru Velebitu zvala bi se diplomatska akademija ili barem jedna od središnjih soba Ministarstva vanjskih i europskih poslova”, piše Jakovina u predgovoru ove knjige. “Po Vladimiru Velebitu trebalo bi nazvati neki od ‘think-tankova’ – kada bismo neke imali – koji analizira prilike u svijetu i odnose sa susjedima... U svakoj drukčijoj situaciji Velebit bi mogao biti poveznica između Hrvata i Srba u Hrvatskoj, ali i između Hrvatske i Srbije.”

Nažalost, kad bismo danas pitali nekog, pa i solidno obrazovanog Hrvata srednjih godina tko je bio Vladimir Velebit, dobili bismo sve samo ne točne odgovore.

Nastavak sledi...

ZAGREB - Memoarska knjiga "Moj život" Vladimira Velebita, političara i diplomata koji je tijekom 20. stoljeća sudjelovao u prijelomnim događajima ovdašnjih prostora, predstavljena je u četvrtak u Novinarskom domu.   Memoare je uredio povjesničar Tvrtko Jakovina, na temelju više od tisuću kartica koje je Velebit ispisao na pisaćem stroju, a na koje ga je upozorila Velebitova supruga Vera.   "Tekst smo prvo morali prenijeti u elektronski oblik, a onda smo mogli početi raditi na njemu kako bismo osuvremenili jezik i skratili ga za opise lova kojega je toliko volio i detaljno opisivao", rekao je Jakovina.    Pripremajući knjigu pročitao je niz Velebitovih intervjua koji, kako kaže, kao i njegovi memoari pokazuju da je bio konzistentan. "Ta knjiga puno govori o nama i tradiciji koju bi bilo dobro da imamo i da na njoj probamo graditi budućnost, a ne da se svih tradicija odričemo", ustvrdio je.   U tim autobiografskim zapisima, objavljenima dvanaest godina nakon Velebitove smrti, autor otvoreno piše o odrastanju, svojoj obitelji i školovanju, počecima u odvjetništvu.  

"Njegova je obiteljska priča gotovo identična mojoj, a njegovo djetinjstvo onom moga oca, kada je postojala građanska antipatija prema grandioznom, preuveličavanju, mistifikaciji", napomenula je saborska zastupnica Vesna Pusić. "Gotovo smo zaboravili da u tradiciji imamo normalnu građanštinu u najboljem smislu same tradicije", dodala je.   Memoare "Moj život" ocijenila je neizmjerno zanimljivom, uzbudljivom i napetom knjigom, dodajući kako ona govori o nama kroz optiku života Vladimira Velebita, koji ni o čemu nije pisao paušalno, već je sve problematizirao i upoznavao.   Velebit na više od 800 stranica opisuje i svoje približavanje lijevim idejama, radu u ilegali te zbližavanju s Josipom Brozom Titom, Ivom Lolom Ribarom, Milovanom Đilasom, odlazak u partizane, svoju ulogu u pregovorima s Nijemcima i spašavanju Herte Haas te osnivanje jugoslavenske diplomacije, uključivši i događaje iza kulisa.  Također govori o poslijeratnim usponima i padovima, druženju s Brozom, svojim veleposlaničkim mjestima u Rimu i Londonu i radu u organizacijama Ujedinjenih naroda.

Novinar Boris Rašeta smatra kako je riječ o "iznimno poštenoj verziji povijesti", u kojoj je autor uspio ono što je najteže u memoaristici - pisati iskreno, onako kako smatraš da treba pisati. "Broj stranica nikoga ne bi trebao preplašiti, a već se nakon prvih stotinjak stranica vidi da smo dobili prvorazredno memoarsko štivo", istaknuo je.   Po njegovim riječima, knjiga pokazuje koliko su Velebitova karijera i obiteljska pretpovijest bili fascinantni, no i kako je on bio vrlo skroman. "To za njega nije bila poza, nego izraz autentčnog životnog stava, bio je indolentan prema titulama i činovima", dodao je.   Seid Serdarević, glavni urednik izdavača Frakture, smatra kako ta knjiga nije samo važan dokument povjesničarima, nego i zanimljivo štivo za sve koji žele vidjeti koji su uzroci i posljedice vremena u kojemu živimo".

"To je prikaz 20. stoljeća iz vizure osobe koja je aktivno sudjelovala i promišljala ključne događaje  i jedna od najboljih knjiga u historiografiji koja je izašla ove godine", ustvrdio je.   S nekoliko anegdota svog se dugogodišnjeg prijatelja i kolege na promociji prisjetio slovenski političar i ekonomist Janez Stanovnik. (Hina)