OTPOR:GLOBALIZACIJI,IMPERIJALIZMU I KAPITALIZMU
2 posters
Stranica 1/1
OTPOR:GLOBALIZACIJI,IMPERIJALIZMU I KAPITALIZMU
Slaven Sun Sep 14, 2008 4:40 am
"O POTREBI STVARANJA ANTIFAŠISTIČKOG FRONTA"
"Iako su fašistički,rasistički,antisemitski i nacional-šovinistički ispadi u Srbiji sve češći,buržoaski režim se trudi da takve pojave minimizira smatrajući da priznavanje tako nečeg može da bude kočnica "ulasku u Evropu".
Naši buržoaski političari se teše činjenicom da je rasističkih i ksenofobičnih ispada još uvek mnogo više u Zapadnoj Evropi nego kod nas.
Što se naša zemlja bude više približavala tamnici naroda koja se naziva Evropska unija,fašističkih,antisemitskih i nacional-šovinističkih ispada će nažalost biti sve više iz prostog razloga što klica tog nacističkog zla leži u osnovi i protivrečnostima kapitalističkog sistema.
Vratimo se na aktuelnu situaciju kod nas kada je u pitanju ovaj problem koji prema buržoaskim glasnogovornicima u "ovom trenutku nije prevelik".
Svi smo svesni,gotovo svakodnevnih natpisa u dnevnoj štampi o rasističkim napadima,najčešće na Rome ali je bilo i slučajeva da budu napadnuti i stranci i pripadnici nacionalnih manjina.
Poznat je slučaj od prošle godine kada je banda naci-skinsa napala jednog Beograđanina noževima dok je pokušavao da od njih odbrani svoju crnoputu ženu.
Širom Srbije neretko se napadaju i Jevrejski verski objekti a ponekad su na meti i objekti drugih verskih zajednica.
Neonacistička formacija "Blood&Honour Serbia"(koja okuplja srpske naciskinse)se hvali da je svoj poslednji koncert,održan valjda u nekom vojvođanskom selu čak uspela i da prijavi policiji i da je svirka bila odobrena.
Ilustracije radi,treba reći da se na "B&H" koncertima zighajlira,skandira Hitleru a nacističke zastave su obavezna ikonografija.
Svakom iskrenom antifašisti je zaista čudno da neko može odobriti takav jedan koncert,
u zemlji u kojoj su pre šezdeset godina nacisti ubijali po sto naših građana za jednog ubijenog nacistu,ali se nažalost,ako je verovati hvalisanju pripadnika "B&H" po Internetu,to ipak desilo.
Inače skraćenica "B&H" je engleska verzija motoa zloglasnih esesovskih jedinica (na nemačkom skraćeno SS) koja je glasila "Krv i Čast".
Kao "šlag na tortu" dolazi podatak da je sve više inicijativa koje traže ukidanje abortusa a klero-fašistički krugovi iz dana u dan sve više dižu svoj glas,verovatno osokoljeni time što je buržoaska vlast svojevremeno dozvolila da se u zemlju vrate posmrtni ostaci vladike Nikolaja Velimirovića osvedočenog antisemite i pristalice teorije o "arijevskoj rasi",a koga je Crkva proglasila za sveca iz samo njenim velikodostojnicima znanih razloga.
Zbog čega je potrebno stvaranje odbrambenog fronta?
Ima više razloga a prioritetna su tri.
Prvi je taj da buržoaska država neće učiniti ništa na zaustavljanju fašističkih formacija pod firmom "slobode govora".
Nigde u "demokratskom svetu – svetu parlamentarne demokratije" ekstremno desničarske partije nisu zabranjene.
Zašto?
Možda zato što krupna buržozija sitnosopstveništvu sklon fašistički šljam čuva kao rezervni odred u slučaju stvaranja određenih uslova koji bi mogli dovesti do proleterske revolucije(tako nešto je već viđeno u Italiji 1922.i Nemačkoj 1933.godine).
Drugi razlog je taj što je borba protiv fašizma osnova borbe za ujedinjenje radničke klase i protiv deljenja proletera po rasnoj i nacionalnoj osnovi.
Treći razlog za stvaranje Antifašističkog fronta je taj što su revolucionarni levičari,prvenstveno komunisti,podjednako na udaru fašističkih jurišnih grupa kao i Romi,Jevreji,stranci i ostale ugrožene kategorije stanovništva.
"Antifašistički front"("AFF") bi trebalo da bude odbrambena organizacija koja bi se mogla adekvatno suprotstaviti fašističkom nasilju.
Takve formacije postoje svugde u svetu pa bi nešto slično trebalo organizovati i kod nas.
Predvodnici "AFF" bi trebalo da budu revolucionarni levičari,kod nas u Srbiji komunisti kao najorganizovaniji odred radničke klase,seljaštva i poštene inteligencije,koji mogu da osmisle i usmere aktivnosti ovakve jedne formacije.
Tu sektaštvu mesta nema i u "AFF" bi bilo prostora za pripadnike svih levičarskih partija i asocijacija.
Za sad je situacija kod nas na tom planu veoma loša jer svaka revolucionarna levičarska organizacija radi sama za sebe.
Sve prisutnije divljanje fašističkih uličnih hordi na ukazuje da treba ići putem akcionog jedinstva.
Jer ujedinjeni pobeđujemo a razjedinjeni propadamo!"
SPARTAK
"Iako su fašistički,rasistički,antisemitski i nacional-šovinistički ispadi u Srbiji sve češći,buržoaski režim se trudi da takve pojave minimizira smatrajući da priznavanje tako nečeg može da bude kočnica "ulasku u Evropu".
Naši buržoaski političari se teše činjenicom da je rasističkih i ksenofobičnih ispada još uvek mnogo više u Zapadnoj Evropi nego kod nas.
Što se naša zemlja bude više približavala tamnici naroda koja se naziva Evropska unija,fašističkih,antisemitskih i nacional-šovinističkih ispada će nažalost biti sve više iz prostog razloga što klica tog nacističkog zla leži u osnovi i protivrečnostima kapitalističkog sistema.
Vratimo se na aktuelnu situaciju kod nas kada je u pitanju ovaj problem koji prema buržoaskim glasnogovornicima u "ovom trenutku nije prevelik".
Svi smo svesni,gotovo svakodnevnih natpisa u dnevnoj štampi o rasističkim napadima,najčešće na Rome ali je bilo i slučajeva da budu napadnuti i stranci i pripadnici nacionalnih manjina.
Poznat je slučaj od prošle godine kada je banda naci-skinsa napala jednog Beograđanina noževima dok je pokušavao da od njih odbrani svoju crnoputu ženu.
Širom Srbije neretko se napadaju i Jevrejski verski objekti a ponekad su na meti i objekti drugih verskih zajednica.
Neonacistička formacija "Blood&Honour Serbia"(koja okuplja srpske naciskinse)se hvali da je svoj poslednji koncert,održan valjda u nekom vojvođanskom selu čak uspela i da prijavi policiji i da je svirka bila odobrena.
Ilustracije radi,treba reći da se na "B&H" koncertima zighajlira,skandira Hitleru a nacističke zastave su obavezna ikonografija.
Svakom iskrenom antifašisti je zaista čudno da neko može odobriti takav jedan koncert,
u zemlji u kojoj su pre šezdeset godina nacisti ubijali po sto naših građana za jednog ubijenog nacistu,ali se nažalost,ako je verovati hvalisanju pripadnika "B&H" po Internetu,to ipak desilo.
Inače skraćenica "B&H" je engleska verzija motoa zloglasnih esesovskih jedinica (na nemačkom skraćeno SS) koja je glasila "Krv i Čast".
Kao "šlag na tortu" dolazi podatak da je sve više inicijativa koje traže ukidanje abortusa a klero-fašistički krugovi iz dana u dan sve više dižu svoj glas,verovatno osokoljeni time što je buržoaska vlast svojevremeno dozvolila da se u zemlju vrate posmrtni ostaci vladike Nikolaja Velimirovića osvedočenog antisemite i pristalice teorije o "arijevskoj rasi",a koga je Crkva proglasila za sveca iz samo njenim velikodostojnicima znanih razloga.
Zbog čega je potrebno stvaranje odbrambenog fronta?
Ima više razloga a prioritetna su tri.
Prvi je taj da buržoaska država neće učiniti ništa na zaustavljanju fašističkih formacija pod firmom "slobode govora".
Nigde u "demokratskom svetu – svetu parlamentarne demokratije" ekstremno desničarske partije nisu zabranjene.
Zašto?
Možda zato što krupna buržozija sitnosopstveništvu sklon fašistički šljam čuva kao rezervni odred u slučaju stvaranja određenih uslova koji bi mogli dovesti do proleterske revolucije(tako nešto je već viđeno u Italiji 1922.i Nemačkoj 1933.godine).
Drugi razlog je taj što je borba protiv fašizma osnova borbe za ujedinjenje radničke klase i protiv deljenja proletera po rasnoj i nacionalnoj osnovi.
Treći razlog za stvaranje Antifašističkog fronta je taj što su revolucionarni levičari,prvenstveno komunisti,podjednako na udaru fašističkih jurišnih grupa kao i Romi,Jevreji,stranci i ostale ugrožene kategorije stanovništva.
"Antifašistički front"("AFF") bi trebalo da bude odbrambena organizacija koja bi se mogla adekvatno suprotstaviti fašističkom nasilju.
Takve formacije postoje svugde u svetu pa bi nešto slično trebalo organizovati i kod nas.
Predvodnici "AFF" bi trebalo da budu revolucionarni levičari,kod nas u Srbiji komunisti kao najorganizovaniji odred radničke klase,seljaštva i poštene inteligencije,koji mogu da osmisle i usmere aktivnosti ovakve jedne formacije.
Tu sektaštvu mesta nema i u "AFF" bi bilo prostora za pripadnike svih levičarskih partija i asocijacija.
Za sad je situacija kod nas na tom planu veoma loša jer svaka revolucionarna levičarska organizacija radi sama za sebe.
Sve prisutnije divljanje fašističkih uličnih hordi na ukazuje da treba ići putem akcionog jedinstva.
Jer ujedinjeni pobeđujemo a razjedinjeni propadamo!"
SPARTAK
Slaven- Broj postova : 6432
Location : Arkadija(mitološka zemlja sreće iz grčke mitologije)
Registration date : 2008-08-23 -
"DANAS I JUČER:"OSTAJEMO ANTIFAŠISTI!"
Slaven Sun Sep 14, 2008 4:41 am
"DANAS I JUČER:
"OSTAJEMO ANTIFAŠISTI!"
"Vrijednosti antifašističke borbe i partizanskog rata danas su potrebniji nego ikad" piše Giorgio Bocca u časopisu Ernesto.
Giorgio Bocca je poznati novinar, partizanski borac i antifašist Italije.
Danas kao star čovjek,on navodi:
"Gledajući današnju Italiju ne mogu,a da ne budem jako velik pesimist".
To isto možemo reći svi mi, iako i ne možemo gledati današnju Jugoslaviju,jer nje više nema,a ono što je nastalo umjesto nje,najbolje je i ne gledati.
Ipak,sada kad je sve prošlo i iza nas,treba kazati da su vrijednosti,ma da danas namerno pogažene,umanjene,ublaćene ili poreknute i smućene, vrijednosti koje je iznjedrila anftifašistička i partizanska borba na Balkanu kao i širom Evrope,jedine istinski nove vrednosti za afirmaciju kojih se treba boriti,jučer kao i danas.
Danas kao i sutra.
Bocca piše:
"Revizionizam je uvijek bio pretekst da se napada svaki istinski demokratski pokret,svaki napredni pokret i da se zadržava status quo".
U antifašističkoj borbi jugoslavenskih naroda prvi put se javila nova demokracija,prvi put se pokazalo,da oni koji imaju moć (i novac) nisu uvijek u pravu.
Prvi put u svojoj historiji ti su narodi,uz Tita,hodali uspravno.
Prvi put u historiji nisu puzali,nisu bili pretorijanci Evrope,niti borci na strani ovog ili onog velikog imperijalnog i imperijalističkog interesa.
Prvi put u historiji bili su svoji i bili su zajedno i zato su predstavljali neku snagu,zato su mogli kazati Staljinu ne i graditi socijalizam po vlastitoj mjeri i na vlastiti način.
Za jugoslavenske narode on je bio socijalizam sa ljudskim licem,možda isuviše ljudskim,jer su jugoslavenski narodi isuviše popuštali sebi i svojim slabostima,ali ovdje nećemo o tome.
Možda treba upravo 22.juna na dan napada na Sovjetski Savez,sjetiti se,da je ta zemlja,koje također više nema,dala svoj obol u rušenju nacifašizma,kao ni jedna druga zemlja na svijetu.
Za slom nacifašizma u tadašnjem Sovjetskom Savezu poginulo je više od 20 miliona ljudi.
Sovjetski izvori kažu 28 miliona iako su tu ubrojane i indirekne žrtve rata,žrtve fašističkog zločina i pustošenja.
Niko kao Sovjeti nije pravio od tijela vlastitih vojnika bedem,preko kojeg hitlerovci nisu mogli prijeći.
U porobljenoj i pregaženoj kraljevini Jugoslaviji digli su se u svim njenim dijelovima,pod vodstvom KP Jugoslavije,njeni najbolji sinovi,da dadu hrabar i neslomljiv otpor ogromno nadmoćnoj neprijateljskoj sili.
I danas,mnogo godina nakon nestanka i sloma socijalističke Jugoslavije, njen herojski otpor nacifašizmu izaziva još uvijek divljenje u Evropi.
Ali i mržnju.
Nije slučajno baš Njemačka bila jedan od autora munjevitog priznanja secesionističkih republika i u građanskom ratu,koji je slijedio nakon eksplozije zemlje,nije slučajno baš Njemačka stalno vatreno navijala za nekadašnje saveznike u novom,tobože demokratskom ruhu.
Uostalom,zašto i ne bi?
Svi oponenti socijalizma u tom su trenutku poželjeli naplatiti stare račune.
Koliko je to Njemačkoj uspjelo ostaje pitanje,jer je kapital,koji je poplavio secesionističke i nesecesionističke republike nekadašnje Jugoslavije,multinacionalan i teško ga je definirati samo njemačkim ili samo talijanskim.
Pristaše pak poraženih fašističkih ideologija ostvarili su vlastite ciljeve bolje nego u fašizmu.
Etnički su očistili svoje atare i ostali uglavnom nacionalno čisti.
To je urađeno u Hrvatskoj – Tuđman je pobio manje Srba od Pavelića,ali ih je istjerao više.
Isto je to učinjeno i po Bosni,iz Srpske su istjerani Muslimani i uglavnom Hrvati,iz Hercegovine Srbi i Muslimani itd.
Strane vojske,strani namjesnici i evropski nadglednici nadgledavaju i nadziru poslove bijednih i ludih balkanskih naroda,kojima,istini za volju,i nije više do međusobnog neprijateljstva i ratovanja.
Posvemašnja pauperizacija,strašno osiromašenje,materijalno i duhovno, depresija,nostalgija,kao i teška životna borba su na dnevnom redu za velike većine nekada bezbrižnih jugoslavenskih samoupravljača.
Ali ko ne zna sobom upravljati,njime će upravljati drugi - kaže stara mudrost.
Pa eto i upravljaju.
I dok mase,što su ostale bez zaposlenja,a često bez kuće,stana,roda i naroda,misle kako da spoje jutro s večeri i početak sa krajem mjeseca malobrojna se šačica gavana,ratnih profitera,gangstera i specijalista za bankovno razbojništvo i šverc neizmjerno bogati,privatizira,prodaje i preprodaje nekad javno i opće dobro.
I to još nije najgore zlo,piše talijanski novinar Enrico Vigna.
"Najgore je što ti ljudi ne odlučuju sami,kako će uređivati svoje poslove,kako birati parlament,kako urediti školstvo ili zdravstvo.
" O tome su u svim dijelovima bivše Jugoslavije već poodavna odlučili drugi.
Sada se samo njihove odluke manje ili više brzo ili manje ili više vjerno sprovode.
A to kako se sprovode ne garantira ništa onima koji nemaju i nisu,a daje sve mogućnosti onima koji imaju i jesu – šta?
Bogati,razumije se.
Jer siromaštvo je po novom kodeksu vrijednosti,sramota.
Što misle bijedne i često gladne i mizerijom pritisnute mase,to nikoga ne zanima,najmanje moćnike i nove gospodare svijeta.
Uostalom mase i nisu tu da misle,nego da slušaju i gledaju – koga?
Televiziju,razumije se,a ona im jasno govori,kako da glasaju,kako da misle i ko su gospodari svijetu,koji su,razumije se,"demokrati i slobodoljupci"...
I u ime te demokracije i slobode pušta se da svoje prljave neistine bljuju i četnici i ustaše i svi njihovi sinovi i unuci i njihova jednako nakazna i jednako lažljiva duhovna djeca i posinci.
Što se vidi i po mnogim forumima i na anketama kojim su zauzele te amoralne i životinjske kreature
A sve to u ime nacionalne ideje i ideje nacionalnog pomirenja.
"To su sramne stvari",
negoduje Giorgio Bocca, "i ostaće kao ljaga na javnosti i novinarima,što su to dopustili".
Naravno,Bocca govori o Italiji,ali vrijedi za sve jugoslavenske,a izgleda i evropske zemlje.
"To je napad na zdrav razum,ali i na uobičajen osjećaj pristojnosti,ovo što rade unuci nacifašista!" piše Bocca a i mi se s njim slažemo.
Ali teren je već odavno bio pripremljen za ovu navalu,a pripremili su ga, ajme,sami bivši komunistički rukovodioci,kojekakvim sumnjivim izjavama,kojima su ustvari navodili vodu na mlin nacifašista.
Danas,kad nas je ta voda potopila,možemo samo dodati,da još nismo zaboravili da plivamo i nemamo nikakve namjere dopustiti,da nas potope.
Uprkos mraka,uprkos nedaća,slobodarski se glas čuje na sve strane.
Onih koji nisu zaboravili borbu za istinu i slobodu,za istinsku slobodu naroda,a ne laži multinacionalnih kompanija i uživalaca bogatih prebendi,kojim su im stranci i vjerske organizacije platile poslušnost,još uvijek ima i u bivšoj Jugoslaviji i po Evropi,koliko god hoćeš.
Uostalom,na posljednjim izborima za Evropsku Zajednicu,komunisti su dobili u Italiji (podijeljeni u dvije partije) oko 10 % glasova,a prosječno u Evropi,oko 5%,što i nije tako malo.
U situaciji koja je objektivno teška to se mora cijeniti.
Pa iako je zbunjenost oko navodne demokracije i slobode i novih vrijednosti,koje bijedne balkanske narode uče strani tutori velika,doći će dan kad će se ćuti glas antifašista i istinski naprednih ljudi.
Jer,borba još uvijek traje.
A da završim,opet ću se poslužiti riječima Giorgia Bocce:
"Osudu nasilja od strane "Rifondazione comunista"smatram kolosalnom greškom.
Od kada postoji borba za vlast postoji i nasilje.
Kad su to u historiji duboke strukture vlasti promijenjene na miran način?
Nasilje je uvijek postojalo,ono je dio ljudske povijesti.
Kad ne bi bilo nasilja kroz hiljade godina gazde bi uvijek bile iste i niko im se ne bi protivio".
Ukoliko se složimo s elementarnom postavkom da onaj ko ima vlast ima i legalan aparat sile,što znači policiju i vojsku,onda da se vlast sruši,što treba činiti?
Snovi nisu dovoljni.
Ne slažem se se tezom o vječnom nenasilju.
Druga je stvar kazati da u ovoj situaciji ljevici najviše odgovara demokratska borba,jer u situaciji apsolutne nadmoći kapitala bolje je ne ulaziti u sukob u kojem bi se sigurno kapital pokazao nadmoćnim i pobijedio bi.
Ali ne može se isključiti silu kao sredstvo borbe i odbrane naroda tvrdi Bocca.
"Što se tiče mirenja sa fašističkim idejama s njima se nikada nećemo,ne želimo i ne možemo pomiriti,a sa fašistima i postfašistima kao ljudima, u civilnom ophođenju,pomirili smo smo se odmah pošto je rat završen" - piše Bocca.
A antifašisti jesmo i ostajemo,kažemo mi,jugoslavenski komunisti,bilo Jugoslavije ili ne,bilo te partije ili ne."
JASNA TKALEC
"OSTAJEMO ANTIFAŠISTI!"
"Vrijednosti antifašističke borbe i partizanskog rata danas su potrebniji nego ikad" piše Giorgio Bocca u časopisu Ernesto.
Giorgio Bocca je poznati novinar, partizanski borac i antifašist Italije.
Danas kao star čovjek,on navodi:
"Gledajući današnju Italiju ne mogu,a da ne budem jako velik pesimist".
To isto možemo reći svi mi, iako i ne možemo gledati današnju Jugoslaviju,jer nje više nema,a ono što je nastalo umjesto nje,najbolje je i ne gledati.
Ipak,sada kad je sve prošlo i iza nas,treba kazati da su vrijednosti,ma da danas namerno pogažene,umanjene,ublaćene ili poreknute i smućene, vrijednosti koje je iznjedrila anftifašistička i partizanska borba na Balkanu kao i širom Evrope,jedine istinski nove vrednosti za afirmaciju kojih se treba boriti,jučer kao i danas.
Danas kao i sutra.
Bocca piše:
"Revizionizam je uvijek bio pretekst da se napada svaki istinski demokratski pokret,svaki napredni pokret i da se zadržava status quo".
U antifašističkoj borbi jugoslavenskih naroda prvi put se javila nova demokracija,prvi put se pokazalo,da oni koji imaju moć (i novac) nisu uvijek u pravu.
Prvi put u svojoj historiji ti su narodi,uz Tita,hodali uspravno.
Prvi put u historiji nisu puzali,nisu bili pretorijanci Evrope,niti borci na strani ovog ili onog velikog imperijalnog i imperijalističkog interesa.
Prvi put u historiji bili su svoji i bili su zajedno i zato su predstavljali neku snagu,zato su mogli kazati Staljinu ne i graditi socijalizam po vlastitoj mjeri i na vlastiti način.
Za jugoslavenske narode on je bio socijalizam sa ljudskim licem,možda isuviše ljudskim,jer su jugoslavenski narodi isuviše popuštali sebi i svojim slabostima,ali ovdje nećemo o tome.
Možda treba upravo 22.juna na dan napada na Sovjetski Savez,sjetiti se,da je ta zemlja,koje također više nema,dala svoj obol u rušenju nacifašizma,kao ni jedna druga zemlja na svijetu.
Za slom nacifašizma u tadašnjem Sovjetskom Savezu poginulo je više od 20 miliona ljudi.
Sovjetski izvori kažu 28 miliona iako su tu ubrojane i indirekne žrtve rata,žrtve fašističkog zločina i pustošenja.
Niko kao Sovjeti nije pravio od tijela vlastitih vojnika bedem,preko kojeg hitlerovci nisu mogli prijeći.
U porobljenoj i pregaženoj kraljevini Jugoslaviji digli su se u svim njenim dijelovima,pod vodstvom KP Jugoslavije,njeni najbolji sinovi,da dadu hrabar i neslomljiv otpor ogromno nadmoćnoj neprijateljskoj sili.
I danas,mnogo godina nakon nestanka i sloma socijalističke Jugoslavije, njen herojski otpor nacifašizmu izaziva još uvijek divljenje u Evropi.
Ali i mržnju.
Nije slučajno baš Njemačka bila jedan od autora munjevitog priznanja secesionističkih republika i u građanskom ratu,koji je slijedio nakon eksplozije zemlje,nije slučajno baš Njemačka stalno vatreno navijala za nekadašnje saveznike u novom,tobože demokratskom ruhu.
Uostalom,zašto i ne bi?
Svi oponenti socijalizma u tom su trenutku poželjeli naplatiti stare račune.
Koliko je to Njemačkoj uspjelo ostaje pitanje,jer je kapital,koji je poplavio secesionističke i nesecesionističke republike nekadašnje Jugoslavije,multinacionalan i teško ga je definirati samo njemačkim ili samo talijanskim.
Pristaše pak poraženih fašističkih ideologija ostvarili su vlastite ciljeve bolje nego u fašizmu.
Etnički su očistili svoje atare i ostali uglavnom nacionalno čisti.
To je urađeno u Hrvatskoj – Tuđman je pobio manje Srba od Pavelića,ali ih je istjerao više.
Isto je to učinjeno i po Bosni,iz Srpske su istjerani Muslimani i uglavnom Hrvati,iz Hercegovine Srbi i Muslimani itd.
Strane vojske,strani namjesnici i evropski nadglednici nadgledavaju i nadziru poslove bijednih i ludih balkanskih naroda,kojima,istini za volju,i nije više do međusobnog neprijateljstva i ratovanja.
Posvemašnja pauperizacija,strašno osiromašenje,materijalno i duhovno, depresija,nostalgija,kao i teška životna borba su na dnevnom redu za velike većine nekada bezbrižnih jugoslavenskih samoupravljača.
Ali ko ne zna sobom upravljati,njime će upravljati drugi - kaže stara mudrost.
Pa eto i upravljaju.
I dok mase,što su ostale bez zaposlenja,a često bez kuće,stana,roda i naroda,misle kako da spoje jutro s večeri i početak sa krajem mjeseca malobrojna se šačica gavana,ratnih profitera,gangstera i specijalista za bankovno razbojništvo i šverc neizmjerno bogati,privatizira,prodaje i preprodaje nekad javno i opće dobro.
I to još nije najgore zlo,piše talijanski novinar Enrico Vigna.
"Najgore je što ti ljudi ne odlučuju sami,kako će uređivati svoje poslove,kako birati parlament,kako urediti školstvo ili zdravstvo.
" O tome su u svim dijelovima bivše Jugoslavije već poodavna odlučili drugi.
Sada se samo njihove odluke manje ili više brzo ili manje ili više vjerno sprovode.
A to kako se sprovode ne garantira ništa onima koji nemaju i nisu,a daje sve mogućnosti onima koji imaju i jesu – šta?
Bogati,razumije se.
Jer siromaštvo je po novom kodeksu vrijednosti,sramota.
Što misle bijedne i često gladne i mizerijom pritisnute mase,to nikoga ne zanima,najmanje moćnike i nove gospodare svijeta.
Uostalom mase i nisu tu da misle,nego da slušaju i gledaju – koga?
Televiziju,razumije se,a ona im jasno govori,kako da glasaju,kako da misle i ko su gospodari svijetu,koji su,razumije se,"demokrati i slobodoljupci"...
I u ime te demokracije i slobode pušta se da svoje prljave neistine bljuju i četnici i ustaše i svi njihovi sinovi i unuci i njihova jednako nakazna i jednako lažljiva duhovna djeca i posinci.
Što se vidi i po mnogim forumima i na anketama kojim su zauzele te amoralne i životinjske kreature
A sve to u ime nacionalne ideje i ideje nacionalnog pomirenja.
"To su sramne stvari",
negoduje Giorgio Bocca, "i ostaće kao ljaga na javnosti i novinarima,što su to dopustili".
Naravno,Bocca govori o Italiji,ali vrijedi za sve jugoslavenske,a izgleda i evropske zemlje.
"To je napad na zdrav razum,ali i na uobičajen osjećaj pristojnosti,ovo što rade unuci nacifašista!" piše Bocca a i mi se s njim slažemo.
Ali teren je već odavno bio pripremljen za ovu navalu,a pripremili su ga, ajme,sami bivši komunistički rukovodioci,kojekakvim sumnjivim izjavama,kojima su ustvari navodili vodu na mlin nacifašista.
Danas,kad nas je ta voda potopila,možemo samo dodati,da još nismo zaboravili da plivamo i nemamo nikakve namjere dopustiti,da nas potope.
Uprkos mraka,uprkos nedaća,slobodarski se glas čuje na sve strane.
Onih koji nisu zaboravili borbu za istinu i slobodu,za istinsku slobodu naroda,a ne laži multinacionalnih kompanija i uživalaca bogatih prebendi,kojim su im stranci i vjerske organizacije platile poslušnost,još uvijek ima i u bivšoj Jugoslaviji i po Evropi,koliko god hoćeš.
Uostalom,na posljednjim izborima za Evropsku Zajednicu,komunisti su dobili u Italiji (podijeljeni u dvije partije) oko 10 % glasova,a prosječno u Evropi,oko 5%,što i nije tako malo.
U situaciji koja je objektivno teška to se mora cijeniti.
Pa iako je zbunjenost oko navodne demokracije i slobode i novih vrijednosti,koje bijedne balkanske narode uče strani tutori velika,doći će dan kad će se ćuti glas antifašista i istinski naprednih ljudi.
Jer,borba još uvijek traje.
A da završim,opet ću se poslužiti riječima Giorgia Bocce:
"Osudu nasilja od strane "Rifondazione comunista"smatram kolosalnom greškom.
Od kada postoji borba za vlast postoji i nasilje.
Kad su to u historiji duboke strukture vlasti promijenjene na miran način?
Nasilje je uvijek postojalo,ono je dio ljudske povijesti.
Kad ne bi bilo nasilja kroz hiljade godina gazde bi uvijek bile iste i niko im se ne bi protivio".
Ukoliko se složimo s elementarnom postavkom da onaj ko ima vlast ima i legalan aparat sile,što znači policiju i vojsku,onda da se vlast sruši,što treba činiti?
Snovi nisu dovoljni.
Ne slažem se se tezom o vječnom nenasilju.
Druga je stvar kazati da u ovoj situaciji ljevici najviše odgovara demokratska borba,jer u situaciji apsolutne nadmoći kapitala bolje je ne ulaziti u sukob u kojem bi se sigurno kapital pokazao nadmoćnim i pobijedio bi.
Ali ne može se isključiti silu kao sredstvo borbe i odbrane naroda tvrdi Bocca.
"Što se tiče mirenja sa fašističkim idejama s njima se nikada nećemo,ne želimo i ne možemo pomiriti,a sa fašistima i postfašistima kao ljudima, u civilnom ophođenju,pomirili smo smo se odmah pošto je rat završen" - piše Bocca.
A antifašisti jesmo i ostajemo,kažemo mi,jugoslavenski komunisti,bilo Jugoslavije ili ne,bilo te partije ili ne."
JASNA TKALEC
Slaven- Broj postova : 6432
Location : Arkadija(mitološka zemlja sreće iz grčke mitologije)
Registration date : 2008-08-23 -
"DESTRUKTURIRANJE HISTORIJE"
Slaven Sun Sep 14, 2008 4:41 am
"DESTRUKTURIRANJE HISTORIJE"
"Danas kad je u modi destrukturacija svega i svačega stigli smo i do destrukturiranja historije.
Nakon destrukturiranja svih likovnih grana,nakon divljanja destrukturalističkih pravaca u arhitekturi i u modi,stigli smo logično do destrukturiranja povijesti.
Kao dostignuće nije ni nenadano ni nehotično:
historiijski događaji lišeni svog vremenskog konteksta vise sami u zrakopraznom prostoru i podmeću se sudu današnjice bez obzira na društveni kontekst i povijesne i opće okolnosti u kojima su se odigrali.
Naravno,to se sve čini namjerno,kako bi se skinule i posljednje zapreke i otvorili svi putevi neograničenih "sloboda" pretvaranja svega u tržište i svih u robu i roblje.
Destrukturiranje antifašističkog pokreta svuda u Evropi treba posmatrati u tom kontekstu.
Jasno,nije bez istog konteksta ni uspostavljanje desetog februara u Italiji kao dana sjećanja na žrtve titoizma i na etničko čišćenje Talijana sa područja Istre,Primorja i Dalmacije.
Tako se navode gole činjenice ili preuveličane brojke,kako bi se dokazalo da su antifašisti,slovenski i jugoslavenski,bili gori od fašista i nacista, kako su počinili neopisive zločine i progonili nevine i bespomoćne.
Zaista,viđeni u tom svijetlu,događaji ne mogu da ne pobuđuju gnušanje, ali oni su potpuno isčupani iz konteksta zbivanja i ne doprinose istini ni onda ukoliko navode tačne,a kamo li pretjerane ili iskrivljene podatke.
Tako se danas u Italiji barata cifrom do 300 hiljada prognanika sa druge obale Jadrana,a niko ne spominje cifru,koja je gotovo istovjetna,velikog broja boraca partizanskih brigada "Garibaldi",uključenih u NOB-u,ni kako se toliko talijanskih vojnika našlo nakon 8 septembra 1943.na Balkanu,ni zašto su se našli tamo ni kako su se uspjeli vratiti kućama i šta se s njima dodgađalo,ukoliko bi ostajali prepušteni na milost i nemilost Nijemaca, bez zaštite lokalnih antifašista i partizana.
Malo je poznata i činjenica,da je u času oslobođenja Beograda u redovima partizanske vojske bilo daleko više Talijana nego vojnika Crvene Armije!
Danas se prikazuje,kako partizanska vojska za četrdeset dana svoga boravka u Trstu nije ništa drugo ni radila nego divljački ubijala civile.
A to je samo jedan detalj ogromne lavine laži i neistina,koja se sa svih strana danas,nakon 60 punih godina,ruši na ostatke antifašizima na prostorima nekadašnje Jugoslavije,Balkana,Evrope i šire.
Ostaci onog što je stvorila antifšistička borba jugoslavenskih naroda,iako destrukturirani,još uvijek postoje i čine ovaj prostor,uprkos svemu, mogućim za neki život i egzistenciju.
Bez toga on bi bio totalno neprohodan za svako svijetlo misli i riječi razuma.
Stvaranje je velik posao i katakad umjetnički čin,razaranje je uvijek loš posao,ružan i suvišan trud,pa i kad mu se dadu lijepa ili ublažena imena kao destrukturiranje ili dekonstrukcija.
Stvoriti od balkanskih seljaka stvarnost i zemlju u kojoj se moglo pristojno i lijepo živjeti opaža se sada,kad nje više nema,da je bilo ne samo veliko historijsko djelo,nego stvaralački čin,koji je gotovo dosegnuo nemoguće.
Još mnogo vremena i borbe bit će potrebno da se stvore slični odnosi među ljudima na ovim prostorima i sličan život…
Da,behu ljudi u naše vreme
"Da,behu ljudi u naše vreme ne to što je današnje pleme;no teško ih zapade breme,ne vratiše se s bojnog polja,jer takva beše božja volja"
pisao je ruski pjesnik Ljermontov o Borodinskom boju.
Svaka starija generacija tako misli o mlađoj generaciji otkad je sveta i veka:
razmažen soj koji ne cijeni prošlost i ne poznaje historiju.
Vrijedi i za generacije koje nisu sudjelovale(participirale) u 2 svjetskom ratu(jer još nisu bile rođene
),jer da su sudjlelovale,nikada se ovako nezahvalno i izdajnički kao 1990-ih ne bi ponijele 
Tako su vjerovatno mislili i stari Grci i sve generacije,koje su došle nakon Termopilske bitke.
Srce staraca vrijeme steže gvozdenom šakom...
Međutim,memoriju ne treba upotrebljavati kao buzdovan,jer se kod mladih tako automatski izaziva antipatija.
"Mi,koji smo doživjeli povlačenje iz Rusije..."
pričala je ostarjela Napoleonova garda,mi koji smo bili u partizanima, govorili su nam stariji,mi što smo prali rublje još u lugu,mi koji smo sudjelovali u pobuni šezdesetosmaša itd. itd.
A sve se to radi i govori,da bi se naglasili teški uslovi života starije generacije i mala i velika junaštva prethodnih naraštaja u poređenju s vremenom u kojem raste mlado pokolenje mekušaca.
No,da li je to baš sve tako?
Mlada i najmlađa generacija,ukoliko se ne samoobrazuje,teško da može imati u glavi pravilno shvaćanje destrukturirane historije,jer u tom pogledu joj je ponuđena činija s papazjanijom,a ne historijska istina.
I za to ona nije kriva.
Jednostavno,teško se razabire među zločincima i svecima,budući da joj je svega toliko umjesnog i neumjesnog o svima i svemu bilo rečeno.
I to je,kako je kazano,učinjeno namjerno,kako bi se srušile i poslednje barijere novog cezarizma,nezaustavljivog marša beskrajnih sloboda,što ih nudi Zapad kao sistem i uz demokraciju bombi…
Isticati vrijednost prošlih generacija i njihovu prednost pred novima,ovakvim rečenicama dovodi samo do toga,da one starijima zalupe vrata pred nosom.
Uprkos svim pogodnostima i čudima tehnologije modernih vermena,mladi se ljudi nalaze pred velikim i katkad gotovo nepremostivim preprekama.
U svijetu koji je sve površniji,život im je sve teži i okrutniji,a žive sve nesređenije,sa sve manje sigurnosti i sa neophodnim imperativom,da se neprestano potvrđuju i samopotvrđuju,jer u društvu punom nesigurnosti, jedno je sigurno:
mora izgledati,da ste pobjednik i onda kad to niste.
Danas je,ne samo zbog telematike i svud prisutnih ekrana,mnogo važnije izgledati nego biti…
Mladim ljudima dakle nije lako.
Naše je vreme prohujalo s vihorom,njihovo tek dolazi i to uz ogromne teškoće…
A budućnost?
Budućnost,pisao je Marcel Proust,je uvijek plod truda i strasti manjine…
Nikada i niko neće doznati,kako su je skupo platili njeni neimari i kako im je bilo teško u času stvaranja.
Stvaralački je čin uvijek plod muke,trenutak bljeska u kojem se ljudsko spaja s apsolutnim.
A savršenom,apsolutnom teži svaki akt kreacije,od umjetnosti do stvaranja u svakoj drugoj domeni ljudskog bivstvovanja.
Kad taj stvaralački čin,plod muke i rada malobrojnih,postane svojina mnogih,svojina sviju,sam se čin u tome i iscrpljuje i nestaje...
Pošto je postao svojina masa,stvarački čin i njegovo ozračje umire sve do rađanja nove elite,koja će na nov način dati sve od sebe,pa i samog sebe,za novi oblik starih odnosno vječnih ideja.
I tako se on kao feniks neprekidno ponovo rađa iz pepela prošlosti.
Te jednostavne istine,kad se radi o destrukturiranju historije,ne treba zaboraviti.
Iako se čini,da se ljudi okupljaju oko novca i moći,što je nesumnjivo tako, ipak oni slijede zvjezdani put ideja,jer bez njih i nisu ljudi.
Starije su generacije na svoj način slijedile svoju ideju.
Nije jedino njihova krivica što su je putem izgubile,kao što nije krivica onih što su ostali na bojnom polju Borodina,što je Moskva bila predana, niti je krivica partizana,što danas destrukturiraju historiju i Titove heroje porede s fašističkim zločincima.
Jedna nova generacija imat će u zadatku,da vrati u strukturu,i da ponovo postigne harmoniju i istinu,sve ono što su nesretnoj historiji nasilno iščupali i namjerno fragmentirali.
"Doći će nova mladost,doneti nove dane i dovršiti naše pesme nedopevane"
pisao je pokojni Izet Sarajlić."
JASNA TKALEC
"Danas kad je u modi destrukturacija svega i svačega stigli smo i do destrukturiranja historije.
Nakon destrukturiranja svih likovnih grana,nakon divljanja destrukturalističkih pravaca u arhitekturi i u modi,stigli smo logično do destrukturiranja povijesti.
Kao dostignuće nije ni nenadano ni nehotično:
historiijski događaji lišeni svog vremenskog konteksta vise sami u zrakopraznom prostoru i podmeću se sudu današnjice bez obzira na društveni kontekst i povijesne i opće okolnosti u kojima su se odigrali.
Naravno,to se sve čini namjerno,kako bi se skinule i posljednje zapreke i otvorili svi putevi neograničenih "sloboda" pretvaranja svega u tržište i svih u robu i roblje.
Destrukturiranje antifašističkog pokreta svuda u Evropi treba posmatrati u tom kontekstu.
Jasno,nije bez istog konteksta ni uspostavljanje desetog februara u Italiji kao dana sjećanja na žrtve titoizma i na etničko čišćenje Talijana sa područja Istre,Primorja i Dalmacije.
Tako se navode gole činjenice ili preuveličane brojke,kako bi se dokazalo da su antifašisti,slovenski i jugoslavenski,bili gori od fašista i nacista, kako su počinili neopisive zločine i progonili nevine i bespomoćne.
Zaista,viđeni u tom svijetlu,događaji ne mogu da ne pobuđuju gnušanje, ali oni su potpuno isčupani iz konteksta zbivanja i ne doprinose istini ni onda ukoliko navode tačne,a kamo li pretjerane ili iskrivljene podatke.
Tako se danas u Italiji barata cifrom do 300 hiljada prognanika sa druge obale Jadrana,a niko ne spominje cifru,koja je gotovo istovjetna,velikog broja boraca partizanskih brigada "Garibaldi",uključenih u NOB-u,ni kako se toliko talijanskih vojnika našlo nakon 8 septembra 1943.na Balkanu,ni zašto su se našli tamo ni kako su se uspjeli vratiti kućama i šta se s njima dodgađalo,ukoliko bi ostajali prepušteni na milost i nemilost Nijemaca, bez zaštite lokalnih antifašista i partizana.
Malo je poznata i činjenica,da je u času oslobođenja Beograda u redovima partizanske vojske bilo daleko više Talijana nego vojnika Crvene Armije!
Danas se prikazuje,kako partizanska vojska za četrdeset dana svoga boravka u Trstu nije ništa drugo ni radila nego divljački ubijala civile.
A to je samo jedan detalj ogromne lavine laži i neistina,koja se sa svih strana danas,nakon 60 punih godina,ruši na ostatke antifašizima na prostorima nekadašnje Jugoslavije,Balkana,Evrope i šire.
Ostaci onog što je stvorila antifšistička borba jugoslavenskih naroda,iako destrukturirani,još uvijek postoje i čine ovaj prostor,uprkos svemu, mogućim za neki život i egzistenciju.
Bez toga on bi bio totalno neprohodan za svako svijetlo misli i riječi razuma.
Stvaranje je velik posao i katakad umjetnički čin,razaranje je uvijek loš posao,ružan i suvišan trud,pa i kad mu se dadu lijepa ili ublažena imena kao destrukturiranje ili dekonstrukcija.
Stvoriti od balkanskih seljaka stvarnost i zemlju u kojoj se moglo pristojno i lijepo živjeti opaža se sada,kad nje više nema,da je bilo ne samo veliko historijsko djelo,nego stvaralački čin,koji je gotovo dosegnuo nemoguće.
Još mnogo vremena i borbe bit će potrebno da se stvore slični odnosi među ljudima na ovim prostorima i sličan život…
Da,behu ljudi u naše vreme
"Da,behu ljudi u naše vreme ne to što je današnje pleme;no teško ih zapade breme,ne vratiše se s bojnog polja,jer takva beše božja volja"
pisao je ruski pjesnik Ljermontov o Borodinskom boju.
Svaka starija generacija tako misli o mlađoj generaciji otkad je sveta i veka:
razmažen soj koji ne cijeni prošlost i ne poznaje historiju.
Vrijedi i za generacije koje nisu sudjelovale(participirale) u 2 svjetskom ratu(jer još nisu bile rođene
),jer da su sudjlelovale,nikada se ovako nezahvalno i izdajnički kao 1990-ih ne bi ponijele Tako su vjerovatno mislili i stari Grci i sve generacije,koje su došle nakon Termopilske bitke.
Srce staraca vrijeme steže gvozdenom šakom...
Međutim,memoriju ne treba upotrebljavati kao buzdovan,jer se kod mladih tako automatski izaziva antipatija.
"Mi,koji smo doživjeli povlačenje iz Rusije..."
pričala je ostarjela Napoleonova garda,mi koji smo bili u partizanima, govorili su nam stariji,mi što smo prali rublje još u lugu,mi koji smo sudjelovali u pobuni šezdesetosmaša itd. itd.
A sve se to radi i govori,da bi se naglasili teški uslovi života starije generacije i mala i velika junaštva prethodnih naraštaja u poređenju s vremenom u kojem raste mlado pokolenje mekušaca.
No,da li je to baš sve tako?
Mlada i najmlađa generacija,ukoliko se ne samoobrazuje,teško da može imati u glavi pravilno shvaćanje destrukturirane historije,jer u tom pogledu joj je ponuđena činija s papazjanijom,a ne historijska istina.
I za to ona nije kriva.
Jednostavno,teško se razabire među zločincima i svecima,budući da joj je svega toliko umjesnog i neumjesnog o svima i svemu bilo rečeno.
I to je,kako je kazano,učinjeno namjerno,kako bi se srušile i poslednje barijere novog cezarizma,nezaustavljivog marša beskrajnih sloboda,što ih nudi Zapad kao sistem i uz demokraciju bombi…
Isticati vrijednost prošlih generacija i njihovu prednost pred novima,ovakvim rečenicama dovodi samo do toga,da one starijima zalupe vrata pred nosom.
Uprkos svim pogodnostima i čudima tehnologije modernih vermena,mladi se ljudi nalaze pred velikim i katkad gotovo nepremostivim preprekama.
U svijetu koji je sve površniji,život im je sve teži i okrutniji,a žive sve nesređenije,sa sve manje sigurnosti i sa neophodnim imperativom,da se neprestano potvrđuju i samopotvrđuju,jer u društvu punom nesigurnosti, jedno je sigurno:
mora izgledati,da ste pobjednik i onda kad to niste.
Danas je,ne samo zbog telematike i svud prisutnih ekrana,mnogo važnije izgledati nego biti…
Mladim ljudima dakle nije lako.
Naše je vreme prohujalo s vihorom,njihovo tek dolazi i to uz ogromne teškoće…
A budućnost?
Budućnost,pisao je Marcel Proust,je uvijek plod truda i strasti manjine…
Nikada i niko neće doznati,kako su je skupo platili njeni neimari i kako im je bilo teško u času stvaranja.
Stvaralački je čin uvijek plod muke,trenutak bljeska u kojem se ljudsko spaja s apsolutnim.
A savršenom,apsolutnom teži svaki akt kreacije,od umjetnosti do stvaranja u svakoj drugoj domeni ljudskog bivstvovanja.
Kad taj stvaralački čin,plod muke i rada malobrojnih,postane svojina mnogih,svojina sviju,sam se čin u tome i iscrpljuje i nestaje...
Pošto je postao svojina masa,stvarački čin i njegovo ozračje umire sve do rađanja nove elite,koja će na nov način dati sve od sebe,pa i samog sebe,za novi oblik starih odnosno vječnih ideja.
I tako se on kao feniks neprekidno ponovo rađa iz pepela prošlosti.
Te jednostavne istine,kad se radi o destrukturiranju historije,ne treba zaboraviti.
Iako se čini,da se ljudi okupljaju oko novca i moći,što je nesumnjivo tako, ipak oni slijede zvjezdani put ideja,jer bez njih i nisu ljudi.
Starije su generacije na svoj način slijedile svoju ideju.
Nije jedino njihova krivica što su je putem izgubile,kao što nije krivica onih što su ostali na bojnom polju Borodina,što je Moskva bila predana, niti je krivica partizana,što danas destrukturiraju historiju i Titove heroje porede s fašističkim zločincima.
Jedna nova generacija imat će u zadatku,da vrati u strukturu,i da ponovo postigne harmoniju i istinu,sve ono što su nesretnoj historiji nasilno iščupali i namjerno fragmentirali.
"Doći će nova mladost,doneti nove dane i dovršiti naše pesme nedopevane"
pisao je pokojni Izet Sarajlić."
JASNA TKALEC
Slaven- Broj postova : 6432
Location : Arkadija(mitološka zemlja sreće iz grčke mitologije)
Registration date : 2008-08-23 -
"KUBA KAO REVOLUCIONARNI PRIMER"
Slaven Sun Sep 14, 2008 4:41 am
"KUBA KAO REVOLUCIONARNI PRIMER"
"Već više od 40 godina,Kuba je meta upornih pokušaja od strane vlade S.A.D. da se otarasi revolucionarne vlade koja je došla na vlast u Januaru 1959.uz pomoć narodnog oružanog ustanka koji je zbacio Batistinu tiraniju,režim koji je godinama bio podržavan i zastićen od strane Vašingtona.
U avgustu 1991. kubanski ministar inostranih poslova-Rikardo Alarkon, tadašnji stalni predstavnik Havane u Ujedinjenim Nacijama,objasnio je američku agresivnu politiku koja je od početka istakla kao osnovni cilj:
"uspostavljanje političkog,ekonomskog i socijalnog poretka koji američke vlasti smatraju najpogodnijim".
Ova taktika je uključivala direktnu vojnu intervenciju,pretnju nuklearnim uništenjem,mnogobrojne sabotaže i pokušaje atentata kubanskih vodja.
Sve gore nabrojane metode su oficijalno priznate od strane mnogobrojnih američkih administracija i detaljno dokumentovane u arhivama kongresa.
Osnovni element ovog političkog kursa,održavanog više od četiri dekade, jeste ekonomska,finansijska i komercijalna blokada usmerena ka uništenju kubanske ekonomije.
Embargo je tako strog da uključuje totalnu zabranu nabavke hrane, lekova i opreme američkog porekla.
Zakon takodje sprečava američke gradjane koji žele da posete Kubu i na taj način uskraćuje njihova osnovna ustavna prava i slobode putovanja i kretanja.
Uprkos strogim protestima nekih američkih saveznika kao sto su: Kanada,Velika Britanija i Francuska,američka vlada je pokušala,kroz različite oblike prinude i ekonomske ucene,da naturi zakon embarga izvan svojih granica.
Kroz pravne začkoljice i mere tipa zabrane brodovima koji trguju sa Kubom da se usidre u tranzitnim američkim lukama,Vašington namerava da spreči svoje rivale da posluju na kubanskom trzistu koje je Američki biznis napustio.
Pitanje koje se nameće je zašto?
Zbog čega se već 40 godina održava ova politika represije koja nema paralelu u modernoj istoriji?
Čak je i embargo koji je nametnut revolucionarnoj Francuskoj posle zbacivanja feudalnog poretka 1789. od strane reakcionarnih kontinentalnih vlada predvodjenih britanskom krunom bio kraći od američke blokade nametnute u 20-tom veku malom susednom ostrvu.
"GOVORITI ISTINU"
U septembru 1960-te,kubanski predsednik Fidel Kastro obraćajuci se skupštini Ujedinjenih Nacija opisuje tadašnjeg kandidata za predsednika Amerike- Džona F. Kenedija kao "nepismenog i zatupljenog milionera" koji "ne razume da nije moguće sprovesti revoluciju uz otpor seljaštva (Kenedi je u kampanji tvrdio kako je revolucionarna vlada Kube krajnje nepopularna medju stanovništvom,pogotovo seljacima) Kastro zatim na brzinu dodaje kako ova izjava nikako ne implicira njegovu podršku kenedijevom protivniku u izbornoj trci - Ričardu Niksonu uz opšti smeh u sali Ujedinjenih Nacija.
Prekinut od strane presedavajućeg skupštine i upitan da se preispita da li je "pravo i pristojno" da se ispoljavaju takva mišljenja u sali,Kastro odgovara da je u potpunosti spreman da se pridržava debatnih konvencija U.N. -
"Nemam nameru da uvredim nikoga" - insistira Kastro.
"To je pitanje stila i,iznad svega,pitanje poverenja u ovaj skup".
Pojava i istupanja kubanskih prestavnika su oduvek bila obeležena pre svega odsustvom praznih diplomatskih floskula i dosadnih ritualnih izjava.
Ona su govorila istinu,ne u službi bogate i moćne manjine ovog sveta, već za većinu radnih ljudi kojima je "oteto pravo na život i dostojanstvo", braneći njihovo pravo na "pravednu borbu protiv tlačitelja".
"REVOLUCIJA"
Kastrovo obraćanje Ujedinjenim Nacijama 1960-te se podudarilo sa jednom od prelomnih tačaka kubanske revolucije.
Kao odgovor na ubrzanu američku vojnu,politicku i ekonomsku agresiju, praktično sve imperijalističke banke i industrija na Kubi,zajedno sa posedima kubanskih kapitalista,su nacionalizovani izmedju avgusta i oktobra te godine.
Dan za danom, desetine hiljada radnih ljudi Kube okupiralo je polja i fabrike i izašlo na ulice da se uvere da su svi od "AT&T" korporacije do "Standard Oil-a",od "United Fruit" kompanije do "Bacardi Rum" destilerije i "Havana Hiltona" -svi najomraženiji simboli eksploatacije i degradacije postali vlasnistvo kubanskog naroda.
Tranzicija ka planiranoj socijalističkoj ekonomiji je otpočela.
Kastro taj period objašnjava sledećim rečima:
" Poruke iz Stejt Departmenta počele su da zapljuskuju Kubu.
Nikada nas nisu pitali za naše probleme,čak ni da bi iskazali samilost ili zbog njihove odgovornosti u stvaranju ovih problema.
Nikada nas nisu pitali koliko je Kubanaca umrlo od gladi, oliko pati od tuberkuloze,koliko nas je nezaposleno.
Ne.
Da li su ikada iskazali solidarnost s obzirom na naše potrebe?
Nikad!
Svaka konverzacija koju smo imali sa vladom S.A.D. bila je koncentrisana oko telefonije i električne kompanije (američki monopoli koji su prvi došli pod udar agrarne reforme 1959.)
Pitanje koje su oni postavljali je kako ćemo im platiti.
Prirodno, prvo pitanje koje su trebali da nam postave nije "kako?" već "s' čim?"
Ovo je bila siromasna zemlja,sa vise od 600 000 nezaposlenih,sa ekstremno visokom stopom nepismenosti i zaraznih bolesti,čije su rezerve opljačkane,koja je doprinosila ekonomiji moćnog komšije do 1 milijarde dolara u deset godina.
Gde smo mi mogli da nadjemo sredstva da platimo zemlju zahvaćenu agrarnom reformom,po cenama koje su tražili?
Koje su bile želje američke vlade u skladu sa njihovim "ugroženim interesima" ?
Oni su tražili tri stvari:"brzu,efikasnu i pravednu isplatu"
Da li razumete ovaj jezik?
"Brzu,efikasnu i pravičnu isplatu".
To znaci,:
"Platite ovog momenta u dolarima,što god mi tražili!
Mi nismo bili 100% komunisti u to vreme,naša pojava je bila više blaga pink.
Mi nismo konfiskovali zemlju.
Mi smo jednostavno ponudili da je platimo za dvadeset godina uz godisnju kamatu od 4.5 posto."
Odluka koja je stajala pred revolucionarnom vladom u tom trenutku bila je ili da izdaju kubanski narod - napuštajuci agrarnu reformu ili da rizikuju vojnu agresiju moćnog severnog suseda.
"Što se tiče američkog predsednika,po njemu je naša odluka,naravno,izdaja kubanskog naroda",kaže Kastro.
No,on sigurno ne bi smatrao izdajom da je kubanska vlada bila odana stranim monopolima koji su eksploatisali Kubu."
Kubanci su stalno bili upozoravani od strane Vašingtona da će agrarna reforma uništiti zemlju i da Kuba nije sposobna da sama,bez pomoći američkih preduzeća proizvodi šećer (glavni izvozni produkt Kube),
"Da je revolucija uništila zemlju Amerika ne bi imala razloga da nas napada" - ističe Kastro.
"Ostavili bi nas na miru i američka vlada bi se prikazala kao časna i savesna dok bi mi uništili zemlju dokazujući tvrdnju imperijalista da je revolucije nemoguće napraviti zbog toga što revolucije uništavaju zemlje".
Istorija je dokazala da su se stvari odvijale obrnuto.
"Kuba nije uništila samu sebe i prema tome morala je biti uništena", objašnjava Kastro.
Tu leže koreni politike koju Vasington sprovodi već četrdeset godina.
Tadasnji americki državni sekretar Din Rask,izjavio je 1964-te kako Amerika gleda na kubanski režim kao na "privremen" i da ne može biti poboljšanja odnosa izmedju ove dve zemlje dok god Kuba predstavlja "pretnju sigurnosti na kontinentu".
"Ta pretnja se može zaustaviti samo zbacivanjem kastrovog režima od strane kubanskog naroda" - govorio je Rask.
No,kubanska revolucija mnogo manje "privremena" nego sto su Rask i njegovi saradnici ikada mogli da zamisle.
Ekstremna mržnja koju Vašington ispoljava prema Kubi utemeljena je u primeru koji je postavio kubanski narod kada se usudio da prkosi imperativima kapitala i umesto toga izvede socijalnu revoluciju i nesebično pomogne svima pod imperijalističkom vatrom - od Vijetnama do Paname,od Južne Afrike do Paname.
Upravo iz ovih razloga radni ljudi Kube se i dan danas kažnjavaju.
"INTERNACIONALNA SOLIDARNOST"
"Kada bi se totalna vrednost roba i sirovina koje napuštaju Latinsku Ameriku svake godine pretvorila u zlato,bila bi veća nego svo zlato koje su Španija i Portugal oteli tokom 300 godina" - Ernesto Če Gevara;Nju Jork 1964.
Odmah posle famoznog samita U.N. 1964-te u Nju Jorku gde je u trenutku dok je bio za govornicom na zgradu U.N. u srcu Nju Jorka ispaljena zolja, Gevara je proveo tri meseca u Africi,sastajući se sa liderima mnogih pokreta za nacionalno oslobodjenje i novih nezavisnih država.
Nedugo pošto se vratio na Kubu 1965-te,Gevara daje ostavku na sve partijske i državne funkcije i vraća se u Afriku da bi se borio na strani gerilskih snaga u Kongu koje su pokusavale da slome dominaciju imperijalističkih monopola nad izuzetnim prirodnim bogatstvima ove zemlje.
Izvlačeći pouke iz te neuspele epizode Če će kasnije osuditi ulogu snaga Ujedinjenih Nacija u Kongu i direktno stavlja krivicu na njih za ubistvo kongoanskog borca za nezavisnost - Patrisa Lumumbe.
On osudjuje masakre koji su počinjeni tamo od strane "zapadne civilizacije" u ime humanitarizma.
"Svi slobodni ljudi ovog sveta moraju biti spremni da osvete zločine počinjene u Kongu" - govorio je tada.
"I kada me u nekoj zemlji smrt bude iznenadila,neka bude dobrodošla: samo ako nas bojni poklič dodje do ušiju spremnih da ga čuju i prihvate, ako druge ruke budu spremne da preuzmu naše oružje."
Kubanska podrška širom sveta borbama za nacionalno oslobodjenje je jedna od glavnih odlika njene politike tokom ove četiri decenije.
Jula 1991 pred više desetina hiljada prisutnih ljudi predsednik Afričkog Nacionalnog Kongresa - Nelson Mandela je odao poštu kubanskoj revolucionarnoj pomoći afričkoj borbi za nezavisnost.
"Koja druga zemlja može da se podiči takvim primerom nesebičnosti koji je Kuba podarila u svojim odnosima sa afričkim kontinentom?" - pitao je Mandela.
Posebno ukazujući na petnaestogodišnju akciju više stotina hiljada kubanskih dobrovoljaca koji su pomagali Angoli da bi se odbranila od invazije armije juzno-afričkog aparthejda.
Mandela je takodje istakao pomoć koju je Afrički Nacionalni Kongres (organizacija koja je decenijama okupljala sve borce protiv rasističkog sistema apartheida u Juznoj Africi) dobio u opremi i obuci od Kube kada su sve ostale zapadne zemlje to odbile.
Kao što to primer Konga potvrdjuje Ujedinjene Nacije nikada ne koriste svoju ekonomsku i vojnu moć protiv interesa velikih imperijalističkih sila
Slično kao i Medjunarodni Monetarni Fond, Svetska Banka i druge institucije stvorene posle Drugog Svetskog Rata pod okriljem S.A.D.-a.
Kuba je uvek isticala da su ove institucije stvorene sa namerom da se osigura i stimuliše dalji razvoj svetskog kapitalističkog poretka.
Visoko na listi kubanskih prioriteta je i odbrana prava naroda u neposrednom okruženju Kube koji su najizloženiji ugnjetavanju od imperijalističkog severnog suseda.
Dolazeći na samit U.N. 1960-te u Nju Jork,suočeni sa neprijateljskim odnosom domaćina i maltretiranjem policije u nemogućnosti da odsednu u istom hotelu sa svim ostalim zvanicama u centru Nju Jorka,Kubanska delegacija demonstrativno napusta Menhetn i prihvata poziv upucen od strane "Harlemskog Odbora za Doček" - na čelu sa afro-američkim revolucionarnim vodjom Malkolm-X-om.
Harlem ih na opšte iznenadjenje korporativne štampe dočekuje kao heroje na ulicama.
U decembru 1964-te na sledećem zasedanju U.N. Če Gevara je prihvadio ponudu da poseti Harlem i govori zajedno sa Malcolm X-om na skupu Organizacije Afro-Američkog Jedinstva.
U poslednjem momentu,iz sigurnosnih razloga,je bio sprečen da govori na tom skupu,ali je poslao poruku koju je Malkolm lično pročitao prisutnima.
No,Če im nije ostao dužan,na zasedanju U.N. je rekao sledeće:
"Doći će vreme,kada će ovaj skup postati zreliji i zahtevati od vlade S.A.D-a garante za živote crnih i Latino Amerikanaca.
Oni koji ubijaju i diskriminišu sopstvene gradjane svakodnevno,zbog boje njihove kože;oni koji puštaju ubice crnih ljudi na slobodu,štite ih a sa druge strane kažnjavaju crno stanovništvo samo zbog toga što traze svoja legitimna prava kao ljudi - kako oni mogu za sebe da tvrde da su čuvari slobode i demokratije?"
Četiri meseca posle tog govora Harlem je eksplodirao.
To je bila samo prva od niza pobuna koje su se dešavale u američkim getoima tokom šezdesetih.
Čemu nas uči kubanska revolucija?
Da je revolucija moguća!
To je jednostavna istina koja je ujedno i kost u grlu svetskom imperijalizmu.
Čega se Vašington najviše plaši?
To nije kubanska revolucija,sama za sebe,već latino-američke revolucije, svetske revolucije.
Oni se plaše da će Kuba poslužiti kao primer,kao inspiracija,da će svi ugnjeteni narodi sveta zapleniti oružje od svojih tlačitelja i kao Kubanci, proglasiti sebe slobodnim.
"Ja nisam dosao ovde kao prorok revolucije.
Nisam došao ovde da zahtevam da se svet nasilno preobrazi.
Došao sam ovde da pričam o miru i kooperaciji izmedju naroda,ali došao sam i da upozorim da ako se trenutne nejednakosti i nepravde u svetu ne isprave - budućnost će biti apokaliptična" - Fidel Kastro."
"Već više od 40 godina,Kuba je meta upornih pokušaja od strane vlade S.A.D. da se otarasi revolucionarne vlade koja je došla na vlast u Januaru 1959.uz pomoć narodnog oružanog ustanka koji je zbacio Batistinu tiraniju,režim koji je godinama bio podržavan i zastićen od strane Vašingtona.
U avgustu 1991. kubanski ministar inostranih poslova-Rikardo Alarkon, tadašnji stalni predstavnik Havane u Ujedinjenim Nacijama,objasnio je američku agresivnu politiku koja je od početka istakla kao osnovni cilj:
"uspostavljanje političkog,ekonomskog i socijalnog poretka koji američke vlasti smatraju najpogodnijim".
Ova taktika je uključivala direktnu vojnu intervenciju,pretnju nuklearnim uništenjem,mnogobrojne sabotaže i pokušaje atentata kubanskih vodja.
Sve gore nabrojane metode su oficijalno priznate od strane mnogobrojnih američkih administracija i detaljno dokumentovane u arhivama kongresa.
Osnovni element ovog političkog kursa,održavanog više od četiri dekade, jeste ekonomska,finansijska i komercijalna blokada usmerena ka uništenju kubanske ekonomije.
Embargo je tako strog da uključuje totalnu zabranu nabavke hrane, lekova i opreme američkog porekla.
Zakon takodje sprečava američke gradjane koji žele da posete Kubu i na taj način uskraćuje njihova osnovna ustavna prava i slobode putovanja i kretanja.
Uprkos strogim protestima nekih američkih saveznika kao sto su: Kanada,Velika Britanija i Francuska,američka vlada je pokušala,kroz različite oblike prinude i ekonomske ucene,da naturi zakon embarga izvan svojih granica.
Kroz pravne začkoljice i mere tipa zabrane brodovima koji trguju sa Kubom da se usidre u tranzitnim američkim lukama,Vašington namerava da spreči svoje rivale da posluju na kubanskom trzistu koje je Američki biznis napustio.
Pitanje koje se nameće je zašto?
Zbog čega se već 40 godina održava ova politika represije koja nema paralelu u modernoj istoriji?
Čak je i embargo koji je nametnut revolucionarnoj Francuskoj posle zbacivanja feudalnog poretka 1789. od strane reakcionarnih kontinentalnih vlada predvodjenih britanskom krunom bio kraći od američke blokade nametnute u 20-tom veku malom susednom ostrvu.
"GOVORITI ISTINU"
U septembru 1960-te,kubanski predsednik Fidel Kastro obraćajuci se skupštini Ujedinjenih Nacija opisuje tadašnjeg kandidata za predsednika Amerike- Džona F. Kenedija kao "nepismenog i zatupljenog milionera" koji "ne razume da nije moguće sprovesti revoluciju uz otpor seljaštva (Kenedi je u kampanji tvrdio kako je revolucionarna vlada Kube krajnje nepopularna medju stanovništvom,pogotovo seljacima) Kastro zatim na brzinu dodaje kako ova izjava nikako ne implicira njegovu podršku kenedijevom protivniku u izbornoj trci - Ričardu Niksonu uz opšti smeh u sali Ujedinjenih Nacija.
Prekinut od strane presedavajućeg skupštine i upitan da se preispita da li je "pravo i pristojno" da se ispoljavaju takva mišljenja u sali,Kastro odgovara da je u potpunosti spreman da se pridržava debatnih konvencija U.N. -
"Nemam nameru da uvredim nikoga" - insistira Kastro.
"To je pitanje stila i,iznad svega,pitanje poverenja u ovaj skup".
Pojava i istupanja kubanskih prestavnika su oduvek bila obeležena pre svega odsustvom praznih diplomatskih floskula i dosadnih ritualnih izjava.
Ona su govorila istinu,ne u službi bogate i moćne manjine ovog sveta, već za većinu radnih ljudi kojima je "oteto pravo na život i dostojanstvo", braneći njihovo pravo na "pravednu borbu protiv tlačitelja".
"REVOLUCIJA"
Kastrovo obraćanje Ujedinjenim Nacijama 1960-te se podudarilo sa jednom od prelomnih tačaka kubanske revolucije.
Kao odgovor na ubrzanu američku vojnu,politicku i ekonomsku agresiju, praktično sve imperijalističke banke i industrija na Kubi,zajedno sa posedima kubanskih kapitalista,su nacionalizovani izmedju avgusta i oktobra te godine.
Dan za danom, desetine hiljada radnih ljudi Kube okupiralo je polja i fabrike i izašlo na ulice da se uvere da su svi od "AT&T" korporacije do "Standard Oil-a",od "United Fruit" kompanije do "Bacardi Rum" destilerije i "Havana Hiltona" -svi najomraženiji simboli eksploatacije i degradacije postali vlasnistvo kubanskog naroda.
Tranzicija ka planiranoj socijalističkoj ekonomiji je otpočela.
Kastro taj period objašnjava sledećim rečima:
" Poruke iz Stejt Departmenta počele su da zapljuskuju Kubu.
Nikada nas nisu pitali za naše probleme,čak ni da bi iskazali samilost ili zbog njihove odgovornosti u stvaranju ovih problema.
Nikada nas nisu pitali koliko je Kubanaca umrlo od gladi, oliko pati od tuberkuloze,koliko nas je nezaposleno.
Ne.
Da li su ikada iskazali solidarnost s obzirom na naše potrebe?
Nikad!
Svaka konverzacija koju smo imali sa vladom S.A.D. bila je koncentrisana oko telefonije i električne kompanije (američki monopoli koji su prvi došli pod udar agrarne reforme 1959.)
Pitanje koje su oni postavljali je kako ćemo im platiti.
Prirodno, prvo pitanje koje su trebali da nam postave nije "kako?" već "s' čim?"
Ovo je bila siromasna zemlja,sa vise od 600 000 nezaposlenih,sa ekstremno visokom stopom nepismenosti i zaraznih bolesti,čije su rezerve opljačkane,koja je doprinosila ekonomiji moćnog komšije do 1 milijarde dolara u deset godina.
Gde smo mi mogli da nadjemo sredstva da platimo zemlju zahvaćenu agrarnom reformom,po cenama koje su tražili?
Koje su bile želje američke vlade u skladu sa njihovim "ugroženim interesima" ?
Oni su tražili tri stvari:"brzu,efikasnu i pravednu isplatu"
Da li razumete ovaj jezik?
"Brzu,efikasnu i pravičnu isplatu".
To znaci,:
"Platite ovog momenta u dolarima,što god mi tražili!
Mi nismo bili 100% komunisti u to vreme,naša pojava je bila više blaga pink.
Mi nismo konfiskovali zemlju.
Mi smo jednostavno ponudili da je platimo za dvadeset godina uz godisnju kamatu od 4.5 posto."
Odluka koja je stajala pred revolucionarnom vladom u tom trenutku bila je ili da izdaju kubanski narod - napuštajuci agrarnu reformu ili da rizikuju vojnu agresiju moćnog severnog suseda.
"Što se tiče američkog predsednika,po njemu je naša odluka,naravno,izdaja kubanskog naroda",kaže Kastro.
No,on sigurno ne bi smatrao izdajom da je kubanska vlada bila odana stranim monopolima koji su eksploatisali Kubu."
Kubanci su stalno bili upozoravani od strane Vašingtona da će agrarna reforma uništiti zemlju i da Kuba nije sposobna da sama,bez pomoći američkih preduzeća proizvodi šećer (glavni izvozni produkt Kube),
"Da je revolucija uništila zemlju Amerika ne bi imala razloga da nas napada" - ističe Kastro.
"Ostavili bi nas na miru i američka vlada bi se prikazala kao časna i savesna dok bi mi uništili zemlju dokazujući tvrdnju imperijalista da je revolucije nemoguće napraviti zbog toga što revolucije uništavaju zemlje".
Istorija je dokazala da su se stvari odvijale obrnuto.
"Kuba nije uništila samu sebe i prema tome morala je biti uništena", objašnjava Kastro.
Tu leže koreni politike koju Vasington sprovodi već četrdeset godina.
Tadasnji americki državni sekretar Din Rask,izjavio je 1964-te kako Amerika gleda na kubanski režim kao na "privremen" i da ne može biti poboljšanja odnosa izmedju ove dve zemlje dok god Kuba predstavlja "pretnju sigurnosti na kontinentu".
"Ta pretnja se može zaustaviti samo zbacivanjem kastrovog režima od strane kubanskog naroda" - govorio je Rask.
No,kubanska revolucija mnogo manje "privremena" nego sto su Rask i njegovi saradnici ikada mogli da zamisle.
Ekstremna mržnja koju Vašington ispoljava prema Kubi utemeljena je u primeru koji je postavio kubanski narod kada se usudio da prkosi imperativima kapitala i umesto toga izvede socijalnu revoluciju i nesebično pomogne svima pod imperijalističkom vatrom - od Vijetnama do Paname,od Južne Afrike do Paname.
Upravo iz ovih razloga radni ljudi Kube se i dan danas kažnjavaju.
"INTERNACIONALNA SOLIDARNOST"
"Kada bi se totalna vrednost roba i sirovina koje napuštaju Latinsku Ameriku svake godine pretvorila u zlato,bila bi veća nego svo zlato koje su Španija i Portugal oteli tokom 300 godina" - Ernesto Če Gevara;Nju Jork 1964.
Odmah posle famoznog samita U.N. 1964-te u Nju Jorku gde je u trenutku dok je bio za govornicom na zgradu U.N. u srcu Nju Jorka ispaljena zolja, Gevara je proveo tri meseca u Africi,sastajući se sa liderima mnogih pokreta za nacionalno oslobodjenje i novih nezavisnih država.
Nedugo pošto se vratio na Kubu 1965-te,Gevara daje ostavku na sve partijske i državne funkcije i vraća se u Afriku da bi se borio na strani gerilskih snaga u Kongu koje su pokusavale da slome dominaciju imperijalističkih monopola nad izuzetnim prirodnim bogatstvima ove zemlje.
Izvlačeći pouke iz te neuspele epizode Če će kasnije osuditi ulogu snaga Ujedinjenih Nacija u Kongu i direktno stavlja krivicu na njih za ubistvo kongoanskog borca za nezavisnost - Patrisa Lumumbe.
On osudjuje masakre koji su počinjeni tamo od strane "zapadne civilizacije" u ime humanitarizma.
"Svi slobodni ljudi ovog sveta moraju biti spremni da osvete zločine počinjene u Kongu" - govorio je tada.
"I kada me u nekoj zemlji smrt bude iznenadila,neka bude dobrodošla: samo ako nas bojni poklič dodje do ušiju spremnih da ga čuju i prihvate, ako druge ruke budu spremne da preuzmu naše oružje."
Kubanska podrška širom sveta borbama za nacionalno oslobodjenje je jedna od glavnih odlika njene politike tokom ove četiri decenije.
Jula 1991 pred više desetina hiljada prisutnih ljudi predsednik Afričkog Nacionalnog Kongresa - Nelson Mandela je odao poštu kubanskoj revolucionarnoj pomoći afričkoj borbi za nezavisnost.
"Koja druga zemlja može da se podiči takvim primerom nesebičnosti koji je Kuba podarila u svojim odnosima sa afričkim kontinentom?" - pitao je Mandela.
Posebno ukazujući na petnaestogodišnju akciju više stotina hiljada kubanskih dobrovoljaca koji su pomagali Angoli da bi se odbranila od invazije armije juzno-afričkog aparthejda.
Mandela je takodje istakao pomoć koju je Afrički Nacionalni Kongres (organizacija koja je decenijama okupljala sve borce protiv rasističkog sistema apartheida u Juznoj Africi) dobio u opremi i obuci od Kube kada su sve ostale zapadne zemlje to odbile.
Kao što to primer Konga potvrdjuje Ujedinjene Nacije nikada ne koriste svoju ekonomsku i vojnu moć protiv interesa velikih imperijalističkih sila
Slično kao i Medjunarodni Monetarni Fond, Svetska Banka i druge institucije stvorene posle Drugog Svetskog Rata pod okriljem S.A.D.-a.
Kuba je uvek isticala da su ove institucije stvorene sa namerom da se osigura i stimuliše dalji razvoj svetskog kapitalističkog poretka.
Visoko na listi kubanskih prioriteta je i odbrana prava naroda u neposrednom okruženju Kube koji su najizloženiji ugnjetavanju od imperijalističkog severnog suseda.
Dolazeći na samit U.N. 1960-te u Nju Jork,suočeni sa neprijateljskim odnosom domaćina i maltretiranjem policije u nemogućnosti da odsednu u istom hotelu sa svim ostalim zvanicama u centru Nju Jorka,Kubanska delegacija demonstrativno napusta Menhetn i prihvata poziv upucen od strane "Harlemskog Odbora za Doček" - na čelu sa afro-američkim revolucionarnim vodjom Malkolm-X-om.
Harlem ih na opšte iznenadjenje korporativne štampe dočekuje kao heroje na ulicama.
U decembru 1964-te na sledećem zasedanju U.N. Če Gevara je prihvadio ponudu da poseti Harlem i govori zajedno sa Malcolm X-om na skupu Organizacije Afro-Američkog Jedinstva.
U poslednjem momentu,iz sigurnosnih razloga,je bio sprečen da govori na tom skupu,ali je poslao poruku koju je Malkolm lično pročitao prisutnima.
No,Če im nije ostao dužan,na zasedanju U.N. je rekao sledeće:
"Doći će vreme,kada će ovaj skup postati zreliji i zahtevati od vlade S.A.D-a garante za živote crnih i Latino Amerikanaca.
Oni koji ubijaju i diskriminišu sopstvene gradjane svakodnevno,zbog boje njihove kože;oni koji puštaju ubice crnih ljudi na slobodu,štite ih a sa druge strane kažnjavaju crno stanovništvo samo zbog toga što traze svoja legitimna prava kao ljudi - kako oni mogu za sebe da tvrde da su čuvari slobode i demokratije?"
Četiri meseca posle tog govora Harlem je eksplodirao.
To je bila samo prva od niza pobuna koje su se dešavale u američkim getoima tokom šezdesetih.
Čemu nas uči kubanska revolucija?
Da je revolucija moguća!
To je jednostavna istina koja je ujedno i kost u grlu svetskom imperijalizmu.
Čega se Vašington najviše plaši?
To nije kubanska revolucija,sama za sebe,već latino-američke revolucije, svetske revolucije.
Oni se plaše da će Kuba poslužiti kao primer,kao inspiracija,da će svi ugnjeteni narodi sveta zapleniti oružje od svojih tlačitelja i kao Kubanci, proglasiti sebe slobodnim.
"Ja nisam dosao ovde kao prorok revolucije.
Nisam došao ovde da zahtevam da se svet nasilno preobrazi.
Došao sam ovde da pričam o miru i kooperaciji izmedju naroda,ali došao sam i da upozorim da ako se trenutne nejednakosti i nepravde u svetu ne isprave - budućnost će biti apokaliptična" - Fidel Kastro."
Slaven- Broj postova : 6432
Location : Arkadija(mitološka zemlja sreće iz grčke mitologije)
Registration date : 2008-08-23 -
Re: OTPOR:GLOBALIZACIJI,IMPERIJALIZMU I KAPITALIZMU
Valter Sat May 21, 2016 12:36 pm
http://geopolitika.news/vijesti/svijet/opasnosti-su-suverene-drzave-clanice-ne-eu/
U opasnosti su suverene države članice, a ne EU!
Naslovnice europskih medija upadljivo su posljednjih tjedana preplavljene naslovima koji panično vrište kako je Europska unija rastrgana, napadnuta i pred samim slomom, a tekstovi morbidno opisuju apokaliptične scenarije raspada koji će tobože uslijediti zbog odbijanja dijela članica predvođenih Mađarskom i ostalim državama Višegradske skupine da se preko njihovog teritorija kreću imigrantske mase ili se na njemu u bilo kojem obliku zadržavaju, a najmanje po diktatu i kvotama kreiranim u bruxelleskim labirintima moći.
Istodobno i britanski premijer David Cameron opako histerizira zbog skorog britanskog referenduma o ostanku u EU, koji je usput rečeno sam izmislio i nametnuo svojim građanima, sada ne samo po europskim prijestolnicama nego i u dalekom Šangaju, gdje je sudionike sastanka G20 maltretirao pozivima na spas EU-a od samog sebe i svoje politike.
Pa, kada se i sam George Soros, veliki meštar svih prevrata, liberalnih revolucija razornog “arapskog proljeća“ i doslovno svih ratova za liberalnu hegemoniju koji se trenutno vode, oglasi pozivom na spas Europske unije koja je u „životnoj opasnosti„ i pritom za migracijsku krizu u kojoj su aktivno sudjelovale njegove organizacije „otvorenog društva“ okrivi rusku politiku, a njemačku kancelarku Angelu Merkel opiše kao osobu „koja je ispravno predvidjela da bi migracijska kriza mogla uništiti Europsku uniju“,onda postaje savršeno jasno da se iza medijskih napada panike, zbog tobožnjeg raspada EU-a, krije nešto iznimno zloslutno i opako.
Raspirivanje straha i – obračun
Povijesno iskustvo pokazuje da su stvari upravo suprotne od onoga kakvim ih prikazuje Soros koji je, primjerice, pokretanje islamističkih pobuna uz podršku njegove liberalne agenture poetski nazvanih „arapskim proljećem“, na CNN-u najavio riječima da će taj „val demokracije promijeniti krajobraz Bliskog istoka“. Međutim, nikakva demokracija tamo nije nakon pohoda njegovih istomišljenika osvanula, ništa osim smrti i razaranja.
Krajobraz se uistinu promijenio jer se pretvorio u veliko zgarište od Tunisa preko Jemena do Libanona. Možemo stoga biti sigurni da Europska unija i njena birokratska oligarhija pod kontrolom političkog kruga oko njemačke kancelarke Angele Merkel nisu pred raspadom i da se za nekog drugog priprema – veliko šamaranje.
Iza dimne zavjese raspirivanja straha od propasti EU-a i masovnog naricanja europske političke elite, priprema se obračun sa svim suverenistima, protivnicima masovnog naseljavanja izvaneuropskog stanovništva i zagovornicima nezavisnih nacionalnih politika država članica. Prema EU nomenkalaturi neprijatelja riječ je o hereticima iz redova nacionalista, euroskeptika, ksenofoba, neliberalnih demokrata ili čak fašista, uglavnom s istoka EU-a.
Da ne bi bilo zabune upravo tu riječ upotrebljava višegodišnji njemački ministar vanjskih poslova i vicekancelar Joschka Fischer već u naslovu autorskog članka u „Project Syndicateu“ od 28. prosinca 2015. – „The Fascizm of the Affluent“. Opisujući navodni uspon ksenofobnih nacionalističkih stranaka u zemljama članicama EU-a, posebno ističe francuski FN i Marine Le Pen, mađarskog premijera Viktora Orbana i poljsku vladajuću stranku Pravo i pravda na čelu s Jaroslawom Kaczynskim, koji se po njemu prirodno, osim u slučaju Poljske povezuju s autoritativnim ruskim režimom Vladimira Putina:
“Kod kuće, svijet bijelog čovjeka je ugrožen imigracijom, globalizacijom tržišta rada, rodnom ravnopravnošću i pravnom i socijalnom emancipacijom seksualnih manjina.Ukratko ta društva prolaze fundamentalni šok za tradicionalne uloge i obrasce ponašanja. Iz tih dubokih promjena nastala je potreba za jednostavnim rješenjima – gradnjom ograda i zidova… i jakih lidera. Nije slučajno da su novi europski nacionalisti u ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu vidjeli svjetionik nade. Naravno, Putin nema utjecaja u Poljskoj i baltičkim državama gdje se Rusija smatra prijetnjom nacionalnoj nezavisnosti. Drugdje u Europi, međutim, novi nacionalisti izgradili su čvrstu vezu s Putinovim antizapadnim djelovanjem i stvaranjem velike Rusije.“
Tako Fischer opisuje ono što smatra patologijom fašističke ugroze vladajućeg liberalnog poretka i Europske unije. Označavajući već u naslovu cijeli spektar protivnika ekstremno liberalne politike EU-a i nametanja novog naseljavanja europskih prostora fašistima, svjesno ih povezujući s paradigmom „bijelog čovjeka“, pripisao im je rasizam i na kraju udario temelje za politički, a tko zna možda i za sigurnosno-obavještajni i pravosudni obračun jednostavnim povezivanjem s ruskim predsjednikom Putinom i ruskom politikom.
Političke protivnike tako je u svega nekoliko rečenica uspio proglasiti fašistima, rasističkim braniteljima svijeta „bijelog čovjeka“ i ruskim agentima koji za račun ruske politike ruše Europsku uniju. Potrebno je ponovno naglasiti da je Fischer u toj svojoj kolumni koja podsjeća na nacrt kakve optužnice za veleizdaju, od europskih političara izrijekom prozvao mađarskog premijera Viktora Orbana i čelnicu francuskog FN-a, Marine Le Pen. Optužbi za suradnju s Rusima izvukao se jedino Jaroslaw Kaczynski zbog njegova poznatog stava o ruskoj politici.
Posebnu opasnost vidi u Marine Le Pen i njenom FN-u: „Uz novi nacionalizam koji prijeti europskim integracijama, Francuska drži ključ. Bez Francuske, Europa se ne može ni zamisliti, niti je to moguće, a pobjeda Le Pen na predsjedničkim izborima bila bi posmrtna zvonjava za EU (kao i katastrofa za zemlju i cijeli kontinent). Europa bi se povukla iz svjetske politike 21. stoljeća. To bi nezaustavljivo dovelo do kraja Zapada u geopolitičkom smislu – SAD bi se morao preorijentirati prema Pacifiku, a Europa bi postala privjesak Euroazije.“
U opasnosti su suverene države članice, a ne EU!
Naslovnice europskih medija upadljivo su posljednjih tjedana preplavljene naslovima koji panično vrište kako je Europska unija rastrgana, napadnuta i pred samim slomom, a tekstovi morbidno opisuju apokaliptične scenarije raspada koji će tobože uslijediti zbog odbijanja dijela članica predvođenih Mađarskom i ostalim državama Višegradske skupine da se preko njihovog teritorija kreću imigrantske mase ili se na njemu u bilo kojem obliku zadržavaju, a najmanje po diktatu i kvotama kreiranim u bruxelleskim labirintima moći.
Istodobno i britanski premijer David Cameron opako histerizira zbog skorog britanskog referenduma o ostanku u EU, koji je usput rečeno sam izmislio i nametnuo svojim građanima, sada ne samo po europskim prijestolnicama nego i u dalekom Šangaju, gdje je sudionike sastanka G20 maltretirao pozivima na spas EU-a od samog sebe i svoje politike.
Pa, kada se i sam George Soros, veliki meštar svih prevrata, liberalnih revolucija razornog “arapskog proljeća“ i doslovno svih ratova za liberalnu hegemoniju koji se trenutno vode, oglasi pozivom na spas Europske unije koja je u „životnoj opasnosti„ i pritom za migracijsku krizu u kojoj su aktivno sudjelovale njegove organizacije „otvorenog društva“ okrivi rusku politiku, a njemačku kancelarku Angelu Merkel opiše kao osobu „koja je ispravno predvidjela da bi migracijska kriza mogla uništiti Europsku uniju“,onda postaje savršeno jasno da se iza medijskih napada panike, zbog tobožnjeg raspada EU-a, krije nešto iznimno zloslutno i opako.
Raspirivanje straha i – obračun
Povijesno iskustvo pokazuje da su stvari upravo suprotne od onoga kakvim ih prikazuje Soros koji je, primjerice, pokretanje islamističkih pobuna uz podršku njegove liberalne agenture poetski nazvanih „arapskim proljećem“, na CNN-u najavio riječima da će taj „val demokracije promijeniti krajobraz Bliskog istoka“. Međutim, nikakva demokracija tamo nije nakon pohoda njegovih istomišljenika osvanula, ništa osim smrti i razaranja.
Krajobraz se uistinu promijenio jer se pretvorio u veliko zgarište od Tunisa preko Jemena do Libanona. Možemo stoga biti sigurni da Europska unija i njena birokratska oligarhija pod kontrolom političkog kruga oko njemačke kancelarke Angele Merkel nisu pred raspadom i da se za nekog drugog priprema – veliko šamaranje.
Iza dimne zavjese raspirivanja straha od propasti EU-a i masovnog naricanja europske političke elite, priprema se obračun sa svim suverenistima, protivnicima masovnog naseljavanja izvaneuropskog stanovništva i zagovornicima nezavisnih nacionalnih politika država članica. Prema EU nomenkalaturi neprijatelja riječ je o hereticima iz redova nacionalista, euroskeptika, ksenofoba, neliberalnih demokrata ili čak fašista, uglavnom s istoka EU-a.
Da ne bi bilo zabune upravo tu riječ upotrebljava višegodišnji njemački ministar vanjskih poslova i vicekancelar Joschka Fischer već u naslovu autorskog članka u „Project Syndicateu“ od 28. prosinca 2015. – „The Fascizm of the Affluent“. Opisujući navodni uspon ksenofobnih nacionalističkih stranaka u zemljama članicama EU-a, posebno ističe francuski FN i Marine Le Pen, mađarskog premijera Viktora Orbana i poljsku vladajuću stranku Pravo i pravda na čelu s Jaroslawom Kaczynskim, koji se po njemu prirodno, osim u slučaju Poljske povezuju s autoritativnim ruskim režimom Vladimira Putina:
“Kod kuće, svijet bijelog čovjeka je ugrožen imigracijom, globalizacijom tržišta rada, rodnom ravnopravnošću i pravnom i socijalnom emancipacijom seksualnih manjina.Ukratko ta društva prolaze fundamentalni šok za tradicionalne uloge i obrasce ponašanja. Iz tih dubokih promjena nastala je potreba za jednostavnim rješenjima – gradnjom ograda i zidova… i jakih lidera. Nije slučajno da su novi europski nacionalisti u ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu vidjeli svjetionik nade. Naravno, Putin nema utjecaja u Poljskoj i baltičkim državama gdje se Rusija smatra prijetnjom nacionalnoj nezavisnosti. Drugdje u Europi, međutim, novi nacionalisti izgradili su čvrstu vezu s Putinovim antizapadnim djelovanjem i stvaranjem velike Rusije.“
Tako Fischer opisuje ono što smatra patologijom fašističke ugroze vladajućeg liberalnog poretka i Europske unije. Označavajući već u naslovu cijeli spektar protivnika ekstremno liberalne politike EU-a i nametanja novog naseljavanja europskih prostora fašistima, svjesno ih povezujući s paradigmom „bijelog čovjeka“, pripisao im je rasizam i na kraju udario temelje za politički, a tko zna možda i za sigurnosno-obavještajni i pravosudni obračun jednostavnim povezivanjem s ruskim predsjednikom Putinom i ruskom politikom.
Političke protivnike tako je u svega nekoliko rečenica uspio proglasiti fašistima, rasističkim braniteljima svijeta „bijelog čovjeka“ i ruskim agentima koji za račun ruske politike ruše Europsku uniju. Potrebno je ponovno naglasiti da je Fischer u toj svojoj kolumni koja podsjeća na nacrt kakve optužnice za veleizdaju, od europskih političara izrijekom prozvao mađarskog premijera Viktora Orbana i čelnicu francuskog FN-a, Marine Le Pen. Optužbi za suradnju s Rusima izvukao se jedino Jaroslaw Kaczynski zbog njegova poznatog stava o ruskoj politici.
Posebnu opasnost vidi u Marine Le Pen i njenom FN-u: „Uz novi nacionalizam koji prijeti europskim integracijama, Francuska drži ključ. Bez Francuske, Europa se ne može ni zamisliti, niti je to moguće, a pobjeda Le Pen na predsjedničkim izborima bila bi posmrtna zvonjava za EU (kao i katastrofa za zemlju i cijeli kontinent). Europa bi se povukla iz svjetske politike 21. stoljeća. To bi nezaustavljivo dovelo do kraja Zapada u geopolitičkom smislu – SAD bi se morao preorijentirati prema Pacifiku, a Europa bi postala privjesak Euroazije.“
Valter- Admin
- Broj postova : 9623
Age : 72
Location : schweiz
Registration date : 2008-01-11 -
NASTAVAK
Valter Sat May 21, 2016 12:38 pm
http://geopolitika.news/vijesti/svijet/opasnosti-su-suverene-drzave-clanice-ne-eu/
Istodobno, američki Kongres zatražio je od generala Jamesa Clappera, čelnika američke obavještajne zajednice – (Director of National Intelligence – DNI) prikupljanje podataka o ruskom financiranju europskih političkih stranaka u proteklom desetljeću. Na meti američkih obavještajaca i tijela financijskog nadzora našle su se mahom desne političke stranke, prije svih FN, koji je prijašnjih godina uistinu podizao kredite u bankama koje su pod kontrolom ruskih oligarha.
Prema „Guardianu“, utemeljitelj FN-a Jean-Marie Le Pen podigao je kredit od 2 milijuna eura kod ciparske tvrtke Vernonsia Holdings, koja je u vlasnišrvu bivšeg operativca KGB-a iz doba hladnog rata Jurija Kudimova, a sporna je i realizacija kredita više od 9 milijuna eura kod jedne češko-ruske banke. Pod lupom su također politički kontakti i financijsko poslovanje Jobbika u Mađarskoj, Zlatne zore u Grčkoj i talijanske Sjeverne lige, sve redom ogrezle u euroskepticizmu i otporu centralističkim nasrtajima bruxelleske administracije pod direkcijom političkog kruga oko njemačke kancelarke Angele Merkel.
Ona je također zatražila od njemačkih sigurnosnih službi podatke o kontaktima njemačkih političkih stranaka i pokreta s ruskim političkim i financijskim predstavnicima. Pri daljnjem političkom usponu desnih i suverenističkih stranaka i nepovoljnom razvoju događaja za europski liberalni poredak, moguće utvrđivanje neposredenih ili posrednih veza tih političkih subjekata s ruskom stranom koje bi imale karakter kršenja zapadnih sankcija prema Rusiji, bio bi as u rukavu vladajuće politike.
Geopolitička koncepcija Angele Merkel
Postaje sve razvidnije da je imigrantsko nasilje nad europskim građanima u obliku nasilnog useljenja drugih naroda u europske države kao jeftine radne snage zapravo jedna od ključnih poluga opasne doktrine šoka primjenjene nad građanima EU-a.
Cilj serije šokova i kumuliranih stresova je promijeniti kulturološko i nacionalno lice Europe, a da bi se to postiglo, došlo je vrijeme političkog, a tko zna možda i sigurnosnog i pravosudnog otklanjanja svih protivnika takve agende.
Stranke i fizičke osobe kod kojih bi se utvrdili takvi kontakti bili bi stavljeni pod režim sankcija uključujući zamrzavanja imovine i vizna ograničenja. Poluslužbeni Deutsche Welle u maniri totalitarnih propagandista se pita: „Nisu li očita pretjerivanja oko događaja u novogodišnjoj noći u Kölnu pokušaj slabljenja pozicije savezne kancelarke? Htjeli bi znati stoji ili iza toga neka koncepcija?“
Dakako da iza svega što se događa na europskim prostorima stoji neka koncepcija i to geopolitička koncepcija njemačke kancelarke Angele Merkel, političke i gospodarske elite čije interese zastupa, bruxelleske oligarhije nad kojom je uspostavila nadzor i njenih angloameričkih i arapskih partnera.
Širenje straha i panike oko rapada EU-a zbog imigracijske navale i povezivanje raspada s ruskim utjecajem namijenjeno je slamanju otpora europske javnosti i priprema obračuna s unutarnjim neprijateljem, nacionalističkim suverenistima i njihovim nacionalnim državama u cilju stvaranja centralizirane Europske unije. Nije u opasnosti EU, nego suverene države članice.
Postaje sve razvidnije da je imigrantsko nasilje nad europskim građanima u obliku nasilnog useljenja drugih naroda u europske države kao jeftine radne snage zapravo jedna od ključnih poluga opasne doktrine šoka primjenjene nad građanima EU-a.
Cilj serije šokova i kumuliranih stresova je promijeniti kulturološko i nacionalno lice Europe, a da bi se to postiglo, došlo je vrijeme političkog, a tko zna možda i sigurnosnog i pravosudnog otklanjanja svih protivnika takve agende.
Konstrukcija je jednostavna. EU se raspada po crti migracijske krize jer ne postoji zajednička politika, a ona ne postoji jer se neki uporno, motivirani uskim nacionalnim interesima, opiru unaprijed stvorenom ali nikada objavljenom planu imigracije prema kojem se uspostavlja kontrolirani režim priljeva migracijske mase od granica EU-a prema državama primateljicama, prije svih Njemačkoj.
Tranzit bi se trebao odvijati preko država članica EU-a koje bi služile za prihvat i stacioniranje imigrantske mase iz koje bi njemački i poslodavci najbogatijih europskih država izdvajali podobnu radnu snagu, a ostatak ostavili na brigu tim tranzitnim, pomoćnim državama, koje bi za svoju ulogu bile financijski nagrađene. One bi pak, apsorbirale nepodobnu imigrantsku masu ili je nekako potisnule natrag prema Turskoj, koja bi također za ulogu ventila već sada trebala biti nagrađena s barem tri milijarde eura.
Dodjeljivanje takvih uloga državama saveznicima iz NATO-a i njihovo ponižavanje, tragična je geopolitička pogreška koja će zacijelo imati dugoročne posljedice, a izaziva i njihove snažne otpore, protivljenje njihovih građana i političkih stranaka.Taj otpor je po procjeni europske političke elite glavni razlog neuspjeha formuliranja zajedničke imigracijske politike, a on se pak javnosti panično predstavlja kao pokretač raspada EU-a, kojem uz to prijeti i Brexit, u stvarnosti također – prazna puška.
Da bi se protivnike nerazumnog novog naseljavanja iz kojeg korist namjerava izvući samo Njemačka i uski krug najbogatijih država politički porazilo, u nedostaku bilo kakvih racionalnih argumenata potrebno ih je povezati s nekim neprijateljskim, poganim elementom izvan EU-a koji je njima ovladao, a to je nitko drugi nego Rusija i Putin. Protivnici vladajuće politike imigracije i dodjeljenih uloga država kao sustava logora, kontrolnih punktova i tranzitnih ventila su dakle – ruski agenti.
Na vrhu te piramide pritiska nesumnjivo je politički i gospodarski sklop oko njemačke kancelarke i njenih angloameričkih mentora. Da nema govora o stvarnom strahu od raspada EU-a zbog imigrantskih nevolja, svjedoči nastavak upornog inzistiranja kancelarke Angele Merkel na nastavku imigracijskog procesa.
Dok se na prilazima Njemačkoj, policije nekih drugih država tuku sa sve agrasivnijim imigrantima koji su uostalom donedavno po pustinjama Bliskog istoka rezali ljudske vratove i dok članice EU-a međusobno zbog migranata na njihovim granicama povlače veleposlanike na konzultacije, kancelarka Angela Merkel na Međunarodno obrtničkom sajmu u Münchenu zahvaljuje bavarskim poslodavcima na pozitivnom stavu prema imigrantima:
“Želim zahvaliti svima Vama, poslovnim ljudima iz Bavarske. Dokazali ste da imate pozitivan i konstruktivan stav prema izbjeglicama koje ovdje dolaze, traže i dobivaju posao. Otvoreni smo i aktivni i tu je naša snaga.“
Uz nju je stajao kao simbol podrške sam vrh njemačkog gospodarstva – Ingo Kramer, predsjednik Udruge njemačkih polodavaca (BDA – Bundesvereinigung der Deutschen Arbeitgeberverbände), Ulrich Grillo, predsjednik Udruge njemačke industrije (BDI – Bundesverband der Deutschen Industrie) i Eric Schweitzer, predsjednik Njemačke gospodarske komore (DIHK – Deutsche Industrie – und Handelskammertag).
Glavni tajnik Središnjeg saveza njemačkog obrta (Der Zentralverband des Deutschen Handwerks e. V. – ZDH) ponosno je pred kancelarkom izjavio kako je “2015. godina bila jedna od najuspješnijih godina, ali je preduvjet za daljnji rast pronalaženje dovoljnog broja kvalificiranih radnika i vježbenika. ZDH će stoga ovoriti programe osposobljavanja izbjeglica, kako bi stekli potrebne kvalifikacije i radno iskustvo.“
‘Europa nije problem – Europa je rješenje’
Predsjednik Udruge njemačkih poslodavaca Ingo Kramer dodaje da „su u Njemačkoj na djelu ponovno populističke poruke koje ništa ne rješavaju, a ovo što mi radimo je pravi način“.
Eric Schweitzer, predsjednik Njemačke gospodarske komore siguran je „da ograničenja za izbjeglice kako ih neki provode ne bi trebala postojati, jer oni u tome ne mogu uspjeti. Granične kontrole unutar EU-a i zatvaranja granica izazvat će gubitak mnogih poslova i umanjiti blagostanje u Njemačkoj. Ako ne postoji europsko rješenje granica mi ćemo pretrpjeti štete.”
Predsjednik Udruge njemačke industrije Ulrich Grillo zaključuje: „Europa nije problem – Europa je rješenje.“
Problem su po svemu sudeći neliberalni nacionalistički divljaci iz nekih pokrajina naraslog europskog carstva koji odbijaju njegov globalni i kozmopolitski karakter i svoju podložnu i sporednu ulogu i time ugrožavaju blagostanje nametnutih hegemona. Kao onaj drski poljski ministar vanjskih poslova Witold Waszczykowski, koji je izrekao razarajuću rečenicu: “Europa biciklista i vegetarijanaca sa svojom naivnom kulturom političke korektnosti i liberalizma, predstavlja prijetnju, a ne uzor“.
S takvima se, makar ih morali proglasiti ruskim agentima, namjerava obračunati vladajuća europska politička i gospodarska oligarhija nakon pripreme javnosti širenjem histerije o njihovoj ugrozi za opstanak Europske unije.
U stvarnosti nije ugrožena Europska unija nego nacionalne države koje trebaju biti utopljene u njenom nadnacionalnom autoritetu.
Valter- Admin
- Broj postova : 9623
Age : 72
Location : schweiz
Registration date : 2008-01-11 -
Predavanje "Kada će kraj NATO inkviziciji?"... Miroljub Petrović
Slaven Sat Aug 01, 2020 10:41 am
Slaven: komentar modifikovan dana: Wed Jun 16, 2021 4:38 am; prepravljeno ukupno 1 puta
Slaven- Broj postova : 6432
Location : Arkadija(mitološka zemlja sreće iz grčke mitologije)
Registration date : 2008-08-23 -
MODRICA NA LEVOM OKU DEO JE RITUALA ILUMINATA! IMAJU JE PAPA,BUŠ, BRITANSKI PRINČEVI,GLUMCI..
Slaven Mon Aug 31, 2020 9:50 am
Slaven: komentar modifikovan dana: Wed Jun 16, 2021 4:37 am; prepravljeno ukupno 1 puta
Slaven- Broj postova : 6432
Location : Arkadija(mitološka zemlja sreće iz grčke mitologije)
Registration date : 2008-08-23 -
Slaven- Broj postova : 6432
Location : Arkadija(mitološka zemlja sreće iz grčke mitologije)
Registration date : 2008-08-23 -
Re: OTPOR:GLOBALIZACIJI,IMPERIJALIZMU I KAPITALIZMU
Slaven Wed Sep 08, 2021 12:52 pm
Globalni rat protiv terorizma koji predvode SAD ubio je skoro milion ljudi širom svijeta i koštao je više od 8 biliona dolara od svog početka prije dvije decenije.
Ove zapanjujuće brojke potiču iz značajnog izvještaja koji je u srijedu objavio projekat Costs of War Univerziteta Brown,istraživački napor da se dokumentuje ekonomski i ljudski uticaj vojnih operacija nakon 11. septembra.
Izvještaj – koji se bavi brojevima u ratovima koji su vođeni u Iraku,Siriji,Avganistanu,Pakistanu,Somaliji i drugim regionima u kojima su SAD vojno angažovane – posljednji je u nizu koji je objavio Projekat „Cost of War“.
Dosadašnje javno izvještavanje o posljedicama otvorenih američkih sukoba na Bliskom istoku, u centralnoj Aziji i Africi,koji se danas nazivaju „vječni ratovi“.
https://www.logicno.com/politika/tokom-dvije-decenije-globalni-rat-sad-protiv-terorizma-odneo-je-skoro-milion-zivota-i-kostao-8-biliona-dolara.html?fbclid=IwAR3kHHCXT5VZjA9Qx1Lx9XmKBti54GW5AT47_rYsnGy1yruMhdvHDHDdit8
Ove zapanjujuće brojke potiču iz značajnog izvještaja koji je u srijedu objavio projekat Costs of War Univerziteta Brown,istraživački napor da se dokumentuje ekonomski i ljudski uticaj vojnih operacija nakon 11. septembra.
Izvještaj – koji se bavi brojevima u ratovima koji su vođeni u Iraku,Siriji,Avganistanu,Pakistanu,Somaliji i drugim regionima u kojima su SAD vojno angažovane – posljednji je u nizu koji je objavio Projekat „Cost of War“.
Dosadašnje javno izvještavanje o posljedicama otvorenih američkih sukoba na Bliskom istoku, u centralnoj Aziji i Africi,koji se danas nazivaju „vječni ratovi“.
https://www.logicno.com/politika/tokom-dvije-decenije-globalni-rat-sad-protiv-terorizma-odneo-je-skoro-milion-zivota-i-kostao-8-biliona-dolara.html?fbclid=IwAR3kHHCXT5VZjA9Qx1Lx9XmKBti54GW5AT47_rYsnGy1yruMhdvHDHDdit8
Slaven- Broj postova : 6432
Location : Arkadija(mitološka zemlja sreće iz grčke mitologije)
Registration date : 2008-08-23 -
Stranica 1/1
Permissions in this forum:
Ne možete odgovoriti na teme ili komentare u ovom forumu
» DOKAZI, CEGA ....
» "KUD PLOVI OVAJ BROD?"
» DALI ZNATE ZA OVO?
» TKO SNOSI NAJVEĆU ODGOVORNOST?
» KRIVI SMO MI!
» ISTORIJA JUGOSLAVIJE
» GOVORI DRUGA TITA
» TEžINA LANACA(BORIS MALAGURSKI)