TITOVE (PO)GREŠKE
4 posters
Stranica 1/1
TITOVE (PO)GREŠKE
Nitko nije savršen ,pa ni naš voljeni drug Tito
Premda je jako mnogo učinio za naše narode i narodnosti ,ipak su mu se potkrale dvije (po)greške.
A)NEDOVOLJNO AFIRMIRANJE JUGOSLA(O)VESNKE NACIJE
B)GLAVNI GRAD BEOGRAD
ad a)
Većina ljudi svijeta,a pogotovo Balkanci,prvo gledaju sebe ,pa onda eventualno druge
U SFRJ je bila slobodna nacionalna pripadnost (premda je srpska bila favorizirana i podsticana u odnosu na hrvatsku,što je najočitije bilo u JNA ),ali se je nedovoljno afirmirala jugosla(o)venska :? za koju su se opredijeljivali samo neki iz tzv.miješanih brakova.
Trebalo ju je više podsticati,ali ne dekretom(ko npr.srpski kralj Karađorđević ) već administrativnim mjerama
Npr.trebalo se je nagraditi one "jugoviće" boljom plaćom(na što bi mnogi $itekako$ pristali) i poslom koji bi dobili,ako bi se službeno odrekli svoga srpstva ili hrvatstva u korist jugoslavenstva.
Tada bi Jugoslavena,vjerojatno po popisu bilo 25% ,a ne samo 5 %,pa bi možda nešto i uspjeli napraviti 1990-ih.
adb)
Nakon negativnog iskustva prve Jugoslavije u kojoj je imala dominaciju srpska buržoazija na čelu sa kraljem ,a u kojoj su:Makedonci,Crnogorci i Muslimani(Bošnjaci) bili smatrani Srbima ,trebalo je glavni grad premjestiti u BiH
I to prvenstveno zbog razloga što u toj republici uz Muslimane(Bošnjake) žive i dva najbrojnija naroda Jugoslavije o čijim odnosima ona i ovisi -Srbi i Hrvati
Tada ne bi bilo optužbi za strane Hrvata za iskorištavanje sa strane Srba,a niti obratno da je glavni grad bio Zagreb.
Ako kojim čudom ,budimo realni ,dođe do treće Jugoslavije,jedino prihvatljivo rješenje bi bilo da glavni grad bude iz Bosne i to po mogućnosti
SARAJEVO
,koje je u prošlom ratu pretrpjelo velika razaranja ,tri godine je bilo pod opsadom i razaranjem od strane bosanskih Srba sa okolnih planina bombardovano ,a usprkos tomu,stanovnici toga grada ne krive Tita i ne pljuju po njemu (kao Srbi i naročito Hrvati ) za sve što se dogodilo,već mu,štoviše,organiziraju njemu u čast Štafete mladosti ,a nedavno su se i javno pobunili kad su htjeli Titovu ulicu preimenovati u Alijinu.
Dal je toga bilo u Beogradu i Zagrebu koji nisu bili pod opsadom
Premda je jako mnogo učinio za naše narode i narodnosti ,ipak su mu se potkrale dvije (po)greške.
A)NEDOVOLJNO AFIRMIRANJE JUGOSLA(O)VESNKE NACIJE
B)GLAVNI GRAD BEOGRAD
ad a)
Većina ljudi svijeta,a pogotovo Balkanci,prvo gledaju sebe ,pa onda eventualno druge
U SFRJ je bila slobodna nacionalna pripadnost (premda je srpska bila favorizirana i podsticana u odnosu na hrvatsku,što je najočitije bilo u JNA ),ali se je nedovoljno afirmirala jugosla(o)venska :? za koju su se opredijeljivali samo neki iz tzv.miješanih brakova.
Trebalo ju je više podsticati,ali ne dekretom(ko npr.srpski kralj Karađorđević ) već administrativnim mjerama
Npr.trebalo se je nagraditi one "jugoviće" boljom plaćom(na što bi mnogi $itekako$ pristali) i poslom koji bi dobili,ako bi se službeno odrekli svoga srpstva ili hrvatstva u korist jugoslavenstva.
Tada bi Jugoslavena,vjerojatno po popisu bilo 25% ,a ne samo 5 %,pa bi možda nešto i uspjeli napraviti 1990-ih.
adb)
Nakon negativnog iskustva prve Jugoslavije u kojoj je imala dominaciju srpska buržoazija na čelu sa kraljem ,a u kojoj su:Makedonci,Crnogorci i Muslimani(Bošnjaci) bili smatrani Srbima ,trebalo je glavni grad premjestiti u BiH
I to prvenstveno zbog razloga što u toj republici uz Muslimane(Bošnjake) žive i dva najbrojnija naroda Jugoslavije o čijim odnosima ona i ovisi -Srbi i Hrvati
Tada ne bi bilo optužbi za strane Hrvata za iskorištavanje sa strane Srba,a niti obratno da je glavni grad bio Zagreb.
Ako kojim čudom ,budimo realni ,dođe do treće Jugoslavije,jedino prihvatljivo rješenje bi bilo da glavni grad bude iz Bosne i to po mogućnosti
SARAJEVO
,koje je u prošlom ratu pretrpjelo velika razaranja ,tri godine je bilo pod opsadom i razaranjem od strane bosanskih Srba sa okolnih planina bombardovano ,a usprkos tomu,stanovnici toga grada ne krive Tita i ne pljuju po njemu (kao Srbi i naročito Hrvati ) za sve što se dogodilo,već mu,štoviše,organiziraju njemu u čast Štafete mladosti ,a nedavno su se i javno pobunili kad su htjeli Titovu ulicu preimenovati u Alijinu.
Dal je toga bilo u Beogradu i Zagrebu koji nisu bili pod opsadom
Slaven: komentar modifikovan dana: Mon May 09, 2016 3:24 pm; prepravljeno ukupno 1 puta
Moj komentar...
Svakako da nije bitno koji je glavni grad i da li je bolje biti pripadnik veće nego manje nacije za visokosvjesne ljude (poput nas dvoje npr. ),ali budući da većina ljudi nije takva,nažalost ,takve stvari postaju jako bitne.
Dakle,za glavni grad,nakon svega što se je desilo ,ne može i ne smije biti niti jedan iz Srbije i Hrvatske,a niti bi većina jednih i drugih naroda pristala na to.
Može bit iz ostalih ex republika(Slovenija,Makedodija,Crna Gora),ali kako se prvu tretira kao prohrvatsku ,a ostale kao prosrpske ,jedino rješenje je da to bude u Bosni.
Bosna je ključ ,eventualne nove Jugoslavije
Propadne/Podijeli li (se) Bosna ,propala je Jugoslavija i ta za vazda.
Najviše simpatizera Juge i prije,ali i sada je tamo (ne zvaše je uzalud,"Juga u malom" jer je Bosna i zemljopisno i stvarno srce Jugoslavije i ne bijaše uzalud zastava SR BiH minijaturna zastva SFRJ ),tamo su se odvijale najteže i najveće bitke i u prvom i u drugom svjetskom ratu i u ratovima 1990-ih.
BiH mora opstati kao zajednička domovina:Bošnjaka,Srba i Hrvata i jedino ona može biti spona između ostalih ex republika.
A,što se tiče poticanja jugoslavenske nacije,budući da je većina ljudi(a posebno Balkanaca ) pohlepna i egoistična ,više bi Jugoslavena bilo da se je to $honoriralo$ ,nego da se je prepustilo stihiji.
Uostalom,evo npr. u distriktu Brčkom u BiH koji ima poseban status,plaće i mogućnosti zaposlenja su 3 i više puta veće nego u ostatku BiH,pa stoga tamo nema nikavih nacionalnih trzavica ,jer i jedni i drugi treći sanjaju u tome da dođu živjeti u Brčko(ne,zbog Brene )
Da,je naš drug Tito inteligentan čovjek bio ,to je već svima poodavno jasno
Ali,razlika između Tita i ostalih inteligentnih ljudi je ta što naš najdraži Josip Broz Tito nije tu svoju inteligenciju koristio za $osobne probitke$ ,kao velika većina ljudi prije njega i pogotovo poslije njega ,već je Tito tu svoju inteligenciju koristio na opću dobrobit svih ljudi
Sve sam više mišljenja i uvjerenja da je Josip Broz bio reinkarnacija Isusa Krista
Uostalom,Isus je živio 33,a Tito 88 godina,što je vrlo znakovito (pogotovo za one koji se razumiju u numerologiju )
Često se pitam:
"Što bi bilo da je Tito umro kasnije(ili rođen kasnije,te došao na vlast ranije kao Castro sa 30-ak,a ne 50-ak godina )
Usprkos karizmi i autoritetu koji je imao ,čak ne vjerujem da bi on,onako star,imao snage zaustaviti raju pomamljenu za kapitalističkim sjajem
Ali,barem bi spriječio krvavi raspad Juge.
No,razmišljanja u stilu:
"Što bi bilo kad bi bilo"
su bespredmetna.
Možda je bolje da je Titova era bila upamćena takva kakva je-bezbrižna i pravedna bez ikakvih primjesa ostalih stvari
Dakle,za glavni grad,nakon svega što se je desilo ,ne može i ne smije biti niti jedan iz Srbije i Hrvatske,a niti bi većina jednih i drugih naroda pristala na to.
Može bit iz ostalih ex republika(Slovenija,Makedodija,Crna Gora),ali kako se prvu tretira kao prohrvatsku ,a ostale kao prosrpske ,jedino rješenje je da to bude u Bosni.
Bosna je ključ ,eventualne nove Jugoslavije
Propadne/Podijeli li (se) Bosna ,propala je Jugoslavija i ta za vazda.
Najviše simpatizera Juge i prije,ali i sada je tamo (ne zvaše je uzalud,"Juga u malom" jer je Bosna i zemljopisno i stvarno srce Jugoslavije i ne bijaše uzalud zastava SR BiH minijaturna zastva SFRJ ),tamo su se odvijale najteže i najveće bitke i u prvom i u drugom svjetskom ratu i u ratovima 1990-ih.
BiH mora opstati kao zajednička domovina:Bošnjaka,Srba i Hrvata i jedino ona može biti spona između ostalih ex republika.
A,što se tiče poticanja jugoslavenske nacije,budući da je većina ljudi(a posebno Balkanaca ) pohlepna i egoistična ,više bi Jugoslavena bilo da se je to $honoriralo$ ,nego da se je prepustilo stihiji.
Uostalom,evo npr. u distriktu Brčkom u BiH koji ima poseban status,plaće i mogućnosti zaposlenja su 3 i više puta veće nego u ostatku BiH,pa stoga tamo nema nikavih nacionalnih trzavica ,jer i jedni i drugi treći sanjaju u tome da dođu živjeti u Brčko(ne,zbog Brene )
Da,je naš drug Tito inteligentan čovjek bio ,to je već svima poodavno jasno
Ali,razlika između Tita i ostalih inteligentnih ljudi je ta što naš najdraži Josip Broz Tito nije tu svoju inteligenciju koristio za $osobne probitke$ ,kao velika većina ljudi prije njega i pogotovo poslije njega ,već je Tito tu svoju inteligenciju koristio na opću dobrobit svih ljudi
Sve sam više mišljenja i uvjerenja da je Josip Broz bio reinkarnacija Isusa Krista
Uostalom,Isus je živio 33,a Tito 88 godina,što je vrlo znakovito (pogotovo za one koji se razumiju u numerologiju )
Često se pitam:
"Što bi bilo da je Tito umro kasnije(ili rođen kasnije,te došao na vlast ranije kao Castro sa 30-ak,a ne 50-ak godina )
Usprkos karizmi i autoritetu koji je imao ,čak ne vjerujem da bi on,onako star,imao snage zaustaviti raju pomamljenu za kapitalističkim sjajem
Ali,barem bi spriječio krvavi raspad Juge.
No,razmišljanja u stilu:
"Što bi bilo kad bi bilo"
su bespredmetna.
Možda je bolje da je Titova era bila upamćena takva kakva je-bezbrižna i pravedna bez ikakvih primjesa ostalih stvari
Jedina Titova pogreška!
Izgleda da je jedina Titova pogreška bila ta što nije ostavio nasljednika jer pučinu(narod) tj."ovce" ) samo tako možeš kontrolirati i držati na okupu ,jer u suprotnom radi protiv sebe.
Slaven: komentar modifikovan dana: Thu Sep 11, 2008 7:15 am; prepravljeno ukupno 1 puta
Titove KARDINALNE greške
Mislim da je Tito bio premekan.
Vrijeme je pokazalo da mu je bila greška što se 1966.odrekao bliskog suradnika Aleksandra Rankovića koji je,kao da je,predvidjeo buduće ponašanje kosovskih Albanaca koji bez obzira na sve pogodnosti koje su uživale u SFRJ,imali su neke druge ciljeve i planove koje danas 40-ak godina poslije izlaze na vidjelo.
Također,mislim da je Tito previše vjerovao sotonskom i licemjernom Zapadu i On i svi mi počevši od visokih funkcionera pa do tzv. običnih ljudi koji su mislili da se je Zapad smirio nakon dva svjetska krvoprolića ,a li očito se neće smirit dok jednom zasvagda ne bude uništen ,a ne da ga se pusti da vječito sprema klopke slobodoljubivim narodima diljem svijeta.
U tom kontekstu je velika greška bila fizičara,ali i akademika te književnika Ivana Supeka koji se je oštro suprostavio incijativi nekih visokopozicioniranh članova partije da Jugoslavija počme razvijati nuklearno oružje.
Bez obzira koliko SFRJ bila miroljubiva ,ona je imala i jaku vojnu silu koja je držala ove narode skupa u tzv."zlatnom kavezu" u miru i blagostanju i da smo imali nuklearno oružje,možda nas nikad ne bi huškali jedni protiv drugih,pa da ga upotrijebimo u predvorju Evrope.
Nedavno pogledah dokumentarac o smrti(bolje rečeno rušenju )Jugoslavije i pred sami raspad i rat generali JNA su upozorovali da će ako dođe do građanskog rata,ovdje biti uspostavljene marionetske državice kolonije Zapada,a narod će teško živit.
Nismo vjerovali i mnogi su smatrali izjave tipa:
"Neprijatelj,unutrašnji i vanjski nikad ne spava"
Paranoičnim(shizofrenim) i pretjeranim.
Vrijeme je pokazalo međutim da nije tako.
Vrijeme je pokazalo da mu je bila greška što se 1966.odrekao bliskog suradnika Aleksandra Rankovića koji je,kao da je,predvidjeo buduće ponašanje kosovskih Albanaca koji bez obzira na sve pogodnosti koje su uživale u SFRJ,imali su neke druge ciljeve i planove koje danas 40-ak godina poslije izlaze na vidjelo.
Također,mislim da je Tito previše vjerovao sotonskom i licemjernom Zapadu i On i svi mi počevši od visokih funkcionera pa do tzv. običnih ljudi koji su mislili da se je Zapad smirio nakon dva svjetska krvoprolića ,a li očito se neće smirit dok jednom zasvagda ne bude uništen ,a ne da ga se pusti da vječito sprema klopke slobodoljubivim narodima diljem svijeta.
U tom kontekstu je velika greška bila fizičara,ali i akademika te književnika Ivana Supeka koji se je oštro suprostavio incijativi nekih visokopozicioniranh članova partije da Jugoslavija počme razvijati nuklearno oružje.
Bez obzira koliko SFRJ bila miroljubiva ,ona je imala i jaku vojnu silu koja je držala ove narode skupa u tzv."zlatnom kavezu" u miru i blagostanju i da smo imali nuklearno oružje,možda nas nikad ne bi huškali jedni protiv drugih,pa da ga upotrijebimo u predvorju Evrope.
Nedavno pogledah dokumentarac o smrti(bolje rečeno rušenju )Jugoslavije i pred sami raspad i rat generali JNA su upozorovali da će ako dođe do građanskog rata,ovdje biti uspostavljene marionetske državice kolonije Zapada,a narod će teško živit.
Nismo vjerovali i mnogi su smatrali izjave tipa:
"Neprijatelj,unutrašnji i vanjski nikad ne spava"
Paranoičnim(shizofrenim) i pretjeranim.
Vrijeme je pokazalo međutim da nije tako.
Tito-naivac?
Anto (citat):Tito je pogrješio što nas nije 1972 uveo u onu prvu EU,kad su nas jos zvali.
Zvao nas je francuski predsjednik Popindu da uđemo u EU kao prva i jedina socijalistička država.
Život ide dalje ,tako je oduvijek bilo,"veća riba jede manju",eno u Istri izvisili talijansku zastavu uz poruku da će se vratiti oni(Talijani)u njihovu Istru i Dalmaciju.
Kad/Ako se raspadne EU,svaki susjed će ugrabit dio "kolača" razjedinjene Juge,a "Jugoslaveni" će se opet potući za ostatak(Bosnu),a "velike hrvatine i srbende" iz inozemstva će navijati iz sigurnosti i komfora Zapada.
A,tko je za to kriv
Licemjerni Hrvati koji neće Jugoslaviju nipošto iako im je ona i sudbina i interes i nužnost
Zbog tog licemjerstva Hrvata nema više ih u Bosni praktično već ih je ostalo samo u Hercegovini.(otišli "veliki domoljubi" u bijeli svijet,kao i iz Hrvatske nakon 1990-e )
Da su Hrvati,ti prokletnici i nezahvalnici prihvatili Jugu,ne bi ni pragmatični Slovenci izašli iz nje ne bi se Srbi počeli inatit i Bošnjake "lijepo" podsjećat tko su oni bili nekad davno prije i tjerat ih u vehabizam i sve bi bilo u redu.
Savezni premijer Ante Marković je mogao očuvati Jugoslaviju,no pučina je bila zasljepljena sjajem zapada i Dinastijama i Dalasima pa bi se i sama odrekla samoupravljanja i nesvrstanih,jedino je bio "problem" JNA.
Možda je Titova najveća greška bila ta što je kako je rekao Anto na "sloyu" odbio ulazak u EU 1972.
Vjerujem da je čovjek bio naivan jer je vjerovao u naše ljude i:zapad,Hrvate i Albance da su se promijenili na bolje.
Ne vjerujem da je Tito bio igrač NSP(NWO) kako tvrde neki.
Samoupravljanje,a pogotovo nesvrstani je rušilo sami temelj pljačkaškog Zapada,a kad tome pribrojimo JNA koja je smetala NATO jer se "ludi"(hrabri)Srbi nisu htjeli natozirati te Albance i Hrvate,ali i Slovence te velikoSrbe koji su htjeli svoje države,dolazimo do one rečenice Biljane Plavšić da su svi htjeli rasturit Jugoslaviju.
Držati 22 milijuna luđaka i psihopata na okupu je umijeće samo takvo kad se danas niti 2 000 ljudi na otoku ne može dogovoriti oko najbezazlenije stvari.
Ne slažem se sa ciničnim stavom Anti-Jenkjia da je sve to bila iluzija!
SFRJ je funkcionirala dok su na njoj bile:hrabre,altruistične,dosljedne,poštene generacije partizana ,a kad su došla njihova:nezahvalna,licemjerna,kukavna i egoistična "djeca socijalizma" sve je pošlo u "tri materine",a o Holivuđanima ,egoiziranim Amerikancima,sebičnima,divljima te glupima ne treba trošiti ni riječi!
Interesantno je kako licemjerni Zapadnjaci svaku zemlju koja je suverenistička i koja nije pod njihovom paskom(kontrolom-nadzorom) nazivaju:
"odmetničkom"(Iran),
"osovina zla"(Sjeverna Koreja u kojoj vlada NAVODNO "kanibalizam",Sirija),
"zaostalom"(Kuba,Laos,Vijetnam),
zemljama "opasnih namjera"(Venezuela,Bolivija,Ekvador)
"nedemokratskim"(Kina,Rusija)
Dobro je netko rekao za NATO vojsku da je vojska pedofila i pedera.
Ja na to kažem da je zato NATO mrzio OBITELJSKU:Jugoslaviju,Palestinu,Rusiju,zemlje:istočne Evope,Azije i Južne te srednje Amerike.
Kontroverze o Titu- sve moguće i nemoguće teorije zavjere...
JUGOpolutan (citat):Želio bih naglasiti kako se ja ne mogu odlučiti kakvo realno mišljenje imati o bivšoj državi,komunizmu i posebno jugoslovenskom vođi,'najvećem ikada rođenom sinu naših naroda'',jer postoji toliko nejasnoća i intrigantnih stavki o njemu da bi se i njegovom najvatrenijem (slijepom) fanu širile trepavice.
Ko mu je bio otac?
Zašto nije naložio oslobađanje Jasenovca?
Zašto poslije 2. Sv. rata nikada nije posjetio Jasenovac?
Da nije malo čudno to što je Srbima dao sve važnije ovlasti u SFRJ?
Zašto nije činio sitne ali važne postupke (strana investiranja itd.) kojima bi makar otežao potencijalno rušenje komunizma i socijalističke države?
Predlagali su mu,ali logične stvari uglavnom je odbacio.
Zato evo otvaram veliku temu gdje slobodno postavljajte raznorazne tekstove i (poželjno) vaša vlastita mišljenja.
Po nekima je bio poljski Židov,po nekima sovjetski agent jer je navodno pravi Broz poginuo u španjolskom građanskom ratu.
Bez obzira tko je bio,mislim da treba gledati na njegove rezultate(nesvrstani,samoupravljanje,mir među divljim Balkancima dugi ni z desetljeća dok je bio na vlasti što je naravno smetalo Zapadnjake pa su samo kovali i na kraju skovali kako da sruše SFRJ...),a ne na porijeklo.
Zašto nije posjetio Jasenovac
Pretpostavljam da ne "otvara stare rane" i potencijalni razdor među Hrvatima i Srbima,pa je zato kao papiga neprestano ponavljao da čuvamo bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka svoga.
Zašto je Srbima dao najviše funkcije u državi?
Možda zato što je to bio najbrojniji narod ili možda zato što je imao najviše povjerenja u njih(iako mu srpski nacionalisti negiraju to i kažu da je bio srbomrzac )
Zašto nije dozvolio strana ulaganja?(koja su vjerojatno iritirala zapadnjake koji svugdje hoće imati "svoje prste" tj.kontrolu )
Pa,vjerovao je vjerojatno u naše ljude da neće upropastiti sve što je krvavo postignuto,a vjerojatno je i vjerovao da se SSSR neće urušiti!
No,kako veli BiH glumac Emir Hadžihafizbegović:"Ljudi su kvarljiva roba"
Nije čudno što on to nije mogao/htio vidjeti jer su ipak njegove generacije bile kudikamo:moralnije,hrabrije,poštenije,altruističnije... nego ove današnje.
Bravar je bio bolj...
Hrvatski i srpski nacionalisti tvrde da je Tito bio igrač NSP(NWO)no,to su gluposti.
Samo da se analizira ona rečenica njegova
"Tuđe nećemo,a svoje ne damo"
u kontekstu današnje desuverenizacije država i njihova utapljanja u globalne imperije kao i bombardiranje "odmetničkih"(suverenih)država ja" ,bez obzira što ga je kineski čelnik Mao Ce Tung nazvao "trojanskim konjem" Zapada samo zato što je surađivao sa svima,dok su Kina i SAD uspostavili diplomatske odnose tek 1976.-e i priznale se međusobno nakon smrti spomenutog predsjednika Kine ,a lako je Kinezima bilo ne surađivati sa Zapadom,kad ne graniče s njim i ima ih 1,5 milijardi,a Juga je graničila sa zapadom i u njoj je bilo samo 22 milijuna "stanovnika"(stoke i licemjera )
A,gdje su još Njegove rečenice:
"Nijedna naša republika ne bi bila nitko i ništa da nismo svi zajedno"
"Neprijatelj nikad ne spava,Juga je trn u očima mnogima"
"Čuvajte brastvo i jedinstvo kao zjenicu oka svoga"
Prije je to bilo smiješno i paranoično izgledalo,a danas to nije slučaj...
Možda je Titova najveća NEsvjesna greška što 1972.nije poslušao Gyscarda Destaina,predsjednika Francuske da Juga uđe u EU.
Vjerojatno bi izbjegli ratove i mržnju,ali eto,Balkanci su spontani(emotivni) ,pa je ispalo kako je ispalo.
Miislio naivni Tito da nakon 2.sv.rata nećemo se "reprizirati" i da se neće SSSR raspasti,pa stoga nije želio i odbijao je direktne investicije Zapada u Jugu već da budemo "svoj na svome"(što je iritiralo Zapadnjake koji hoće sve imati pod nadzorom ),ali nisu djeca partizana,a pogotovo njihovi unuci,ni izbliza:moralni,čestiti,požrtovni ko Titove KPJ partizanske generacije ,taj "mali previd" nije Tile predvidio...
Dobro je prorekao Miroslav Krleža da će Tita u početku svi popljuvati,a kasnije mu se divit i žalit za njegovom tvorevinom SFRJ.
Samo da se analizira ona rečenica njegova
"Tuđe nećemo,a svoje ne damo"
u kontekstu današnje desuverenizacije država i njihova utapljanja u globalne imperije kao i bombardiranje "odmetničkih"(suverenih)država ja" ,bez obzira što ga je kineski čelnik Mao Ce Tung nazvao "trojanskim konjem" Zapada samo zato što je surađivao sa svima,dok su Kina i SAD uspostavili diplomatske odnose tek 1976.-e i priznale se međusobno nakon smrti spomenutog predsjednika Kine ,a lako je Kinezima bilo ne surađivati sa Zapadom,kad ne graniče s njim i ima ih 1,5 milijardi,a Juga je graničila sa zapadom i u njoj je bilo samo 22 milijuna "stanovnika"(stoke i licemjera )
A,gdje su još Njegove rečenice:
"Nijedna naša republika ne bi bila nitko i ništa da nismo svi zajedno"
"Neprijatelj nikad ne spava,Juga je trn u očima mnogima"
"Čuvajte brastvo i jedinstvo kao zjenicu oka svoga"
Prije je to bilo smiješno i paranoično izgledalo,a danas to nije slučaj...
Možda je Titova najveća NEsvjesna greška što 1972.nije poslušao Gyscarda Destaina,predsjednika Francuske da Juga uđe u EU.
Vjerojatno bi izbjegli ratove i mržnju,ali eto,Balkanci su spontani(emotivni) ,pa je ispalo kako je ispalo.
Miislio naivni Tito da nakon 2.sv.rata nećemo se "reprizirati" i da se neće SSSR raspasti,pa stoga nije želio i odbijao je direktne investicije Zapada u Jugu već da budemo "svoj na svome"(što je iritiralo Zapadnjake koji hoće sve imati pod nadzorom ),ali nisu djeca partizana,a pogotovo njihovi unuci,ni izbliza:moralni,čestiti,požrtovni ko Titove KPJ partizanske generacije ,taj "mali previd" nije Tile predvidio...
Dobro je prorekao Miroslav Krleža da će Tita u početku svi popljuvati,a kasnije mu se divit i žalit za njegovom tvorevinom SFRJ.
Pitanje
Dugo sam razmisljala o jednom razgovoru.
Vodila se rijec o sadasnjoj situaciji u nasim drzavama,posebno u BiH.
U tom razgovoru cula sam nesto i onda se zamislila. najveca Titova greska je sto je nije ukinuo republike i pokrajine.
Nisam mogla da nadjem odgovor na pitanje;
Da li bi se mogla formirati tako Jugoslavija i da li bi se raspala?
Ja mislim da se takva Jugoslavija ne bi mogla formirati,jer to ne bi dozvolile republike.
Vodila se rijec o sadasnjoj situaciji u nasim drzavama,posebno u BiH.
U tom razgovoru cula sam nesto i onda se zamislila. najveca Titova greska je sto je nije ukinuo republike i pokrajine.
Nisam mogla da nadjem odgovor na pitanje;
Da li bi se mogla formirati tako Jugoslavija i da li bi se raspala?
Ja mislim da se takva Jugoslavija ne bi mogla formirati,jer to ne bi dozvolile republike.
Komentar
rozalin1 (citat):Dugo sam razmisljala o jednom razgovoru.
Vodila se rijec o sadasnjoj situaciji u nasim drzavama,posebno u BiH.
U tom razgovoru cula sam nesto i onda se zamislila.najveca Titova greska je sto je nije ukinuo republike i pokrajine.
Nisam mogla da nadjem odgovor na pitanje;
Da li bi se mogla formirati tako Jugoslavija i da li bi se raspala?
Ja mislim da se takva Jugoslavija ne bi mogla formirati,jer to ne bi dozvolile republike.
Postovana drugarice Rozalin,
kao prvo je potrebno sagledati situaciju u kojoj se nalazila nasa zemlja pred,za vreme i nakon drugog svetskog rata.
I tada je bilo onih koji su vukli u "stranu" pa je trebalo pronaci resenje koje ce zadovoljiti sve.
Licno smatram da je onako kao je uradjeno bilo ispravno u datom momentu.
Mi jasno danas vidimo kuda ovo sve vodi.
Naravno pravo u propast,i dalje svi hoce u EU,sto za mene znaci da vecina ljudi nije u stanju da gleda bar malo u napred i da uci iz tudjih gresaka.
Svakog dana cujemo i Madjarske iz Rumunije kao iz svih ostalih zemalja da je lose i sve losije pa ipak se ide dalje u tom pravcu??
Samouprani sistem i samostalnost Jugoslavije je bio ispravan put,u to sam danas jos vise ubedjen.
Pitanje je,zasto nasi politicari nisu u stanju to da priznaju??
Ta tvrdogalovst i kratkovidost ce sve nas i nase naslednike kostai jako skupo.
Po sistemu:
"Veca riba jede manju" se sve nastavlja kao sto je i pre bilo,osim za vreme YU.
Zelim naglasiti da je sasvim jasno da je trebalo uvesti neke promene ( ka bolje ) a ne unistavati postojece i ici " napred".
Svaka nova generacija bi trebalo da vrsi nadgradju sistema a ne da ga unistava.
Sada imamo to sto imamo i siguran sam da neide na dobro.
Neide zato,sto niko nepita gradjane ( kao ni na zapadu) vec se gledaju samo interesi velikih,a sta je sa zivotom malih??
"Zavadi pa vladaj"
Znaci,svako je prepusten sam sebi.
Onako kako uspes da se izboris za svoju poziciju sam,tako ce ti i biti
Drustvo,zajednistvo,to danas strane reci.
Zalosno ali istinito.
Valter
Titova posljednja ispovijest
Titova ispovest...
Bio sam protiv ustava iz 1974!
* Znao sam da je sigurnosno stanje na Kosovu loše, ali nisam znao da
su i odnosi naših republika pali na tako niske grane - bio šokiran
Tito na sastanku u Karađorđevu
* Drugovi, moram reći, kad je u pitanju Kosovo da svi koji su glasali
za Ustav 1974. godine biti će krivi za sudbinu Jugoslavije!
Dvadeset godina posle smrti Josipa Broza Tita, istoričar Vjenceslav
Cenčić objavio je šokantnu knjigu "Titova poslednja ispovest", neku
vrstu Titovog političkog testamenta koji baca sasvim novu sliku na
"lik i delo" političara koji je ostavio neizbrisiv trag na političkoj
sceni druge Jugoslavije.
Knjiga je sastavljena od stenogramskih beležaka čuvenog Brozovog
govora u Karađorđevu u decembru 1979. godine i razgovora koje je vodio
sa Josipom Kopiničem, po mnogima najznačajnijim jugoslovenskim
obaveštajcem svih vremena.
Po osporavanju autentičnosti ova uzbudljiva knjiga i sama na neki
način deli sudbinu glavnog svedoka i aktera, hvaljenog, a onda i
neumereno osporavanog - Josipa Broza.
KARAĐORĐEVO, 21. XII 1979, 10 SATI
Drugovi,
prvo, čestitam vam Dan armije koji slavimo sutra.
Čestitajući vama,čestitke upućujem i svim pripadnicima naše armije.
No, drugovi ja s vama, mojim vojnim komandantima, želim da raspravim
neka aktuelna pitanja za budućnost naše armije, a i Jugoslavije.
Svi vi znate da sam ja star, da ću za par mjeseci, u maju iduće
godine, navršiti 88 godina, a znate i to da sam, posebno nakon Havane,
umoran i da mi se pogoršalo zdravlje i da ću morati u bolnicu.
To je i razlog da sam odlučio, da kao vaš vrhovni komandant, s vama,
mojim vojnim saradnicima raspravim neka pitanja, a u vezi su sa
stanjem u JNA, kao i o nekim političkim pitanjima koja su u vezi sa
zadacima koja naša armija ima po Ustavu.
Naime, ja sam prije Havane imao nekoliko višednevnih razgovora sa
mojim predratnim i ratnim saradnicima, koji su sada u penziji i od
njih sam dobio mnogo informacija o kojima želim da danas i sutra o
njima zajedno raspravimo, da zauzmemo jedinstven stav što činitida o
takvim informacijama ne raspravlja ulica, inostrana, a i naša štampa.
Ja ću poslije razgovora s vama imati razgovore s političkim vrhom
Jugoslavije, a tu su sada prisutni Vlado i Lazo u ime Predsjedništva
partije i SFRJ, a prisutan je i Kosta u ime boraca NOR.
Pitanja o kojima želim razgovarati s vama ima podosta, a među prvim je
da ja, kao vaš vrhovni komandant, budem informisan o stanju u JNA.
Od našeg vojnog vrha dobio sam, kao osnovu za ovaj razgovor, opširnu
pismenu informaciju, koju mi je dao general Ljubičić, a potpisali su
je i svi komandanti armijskih oblasti, kao i komandant JRM i JRV.
Šok bezbednosnim stanjem u zemlji
Čitajući tu informaciju bio sam šokiran iznesenim stajalištima o
sigurnosnoj situaciji u zemlji. Znao sam da je sigurnosno stanje na
Kosovu, a o tome ću govoriti opširnije kasnije, loše, ali nisam znao
da su i međurepublički odnosi pali na tako niske grane.
Srbija pati
Tako je, u toj informaciji iznesen i podatak da neki hrvatski kadrovi,
koji su i za vrijeme oslobodilačkog rata iskazivali takve
nacionalističke ambicije, sada u užem krugu istomišljenika, govore da
smo pogriješili što je i BiH stvorena kao republika, da ona pripada
Hrvatskoj kao i za vrijeme rata kad je bila pod NDH.
Osim toga, od drugova koji su bili kod mene prije Havane, čuo sam da i
u Sloveniji ne ide kako treba, a da u Srbiji "pate" što su pokrajine
dobile, po novom Ustavu, državni status.
To su pitanja o kojima želim govoriti s vama, a to tim prije što je
JNA, po Ustavu dobila zadatak da čuva integritet Jugoslavije, da bude
nositelj jedinstva u zemlji.
Ima i tu još nekih pitanja, kao što su ispravljanje nekih
historijskih, do sada objavljenih neistina, a koje su se i zbog
pojedinaca stavljale "pod tepih". No, idemo nekim redom.
Rekao sam već da je politička i sigurnosna situacija na Kosovu svakim
danom sve lošija.
Stvoren je neki jaz i netrpeljivost između kadrova
srpske i albanske nacionalnosti.
Kadrovi - Albanci iz Kosova misle, da ako su po Ustavu iz 1974. godine
dobili veća prva, pa dijelom i državnost, a ja napominjem da sam bio
protiv tog Ustava, da mogu samostalno obavljati i državničke
aktivnosti. Tako je nedopustivo da mogu mimo Republike Srbije, a i
Federacije, voditi državničke razgovore s Albanijom.
Tako su samoinicijativno, bez našeg znanja, dovodili iz Albanije
profesore da na fakultetima i školama predavaju historiju po albanskom
programu, da uče našu djecu i studente da je Kosovo sastavni dio
velike Skenderbegove Albanije, koja je privremeno pod Jugoslavijom.
Ili, mi malo znamo o aktivnosti albanske emigracije, a vidite drugovi,
ona ubire "danak" za školovanje Albanaca za komandire koji će
komandirati za često najavljivani "narodni ustanak" na Kosovu.
Bakali švercuje drogu
Imam podatak da njihovi obavještajci i viši oficiri iz "Sigurimija"
predavaju marksizam na Prištinskom univerzitetu, a dobio sam podatke
da neki, kao Bakali, Hodža i dr. imaju svoju "privatnu" obavještajnu
službu na području ne samo Srbije, već i drugih republika, a posebno
zbog šverca droge preko albanskih luka.
Naime,javna je tajna da pri albanskoj mornarici postoji poseban odred za šverc droge.
Sve se to dešavalo na Kosovu, pa su, poslije IV brionskog plenuma i
pada Rankovića, Službu bezbjednosti razbili i sada "caruje" ne samo
"Sigurimi", već i "privatne" obavještajne službe u toj pokrajini.
Zamislite svi ti koji sada viču: "Kosovo republika" i koji rukovode
takvom akcijom imali su pripremljene spiskove koje ljude iz Službe
bezbjednosti na Kosovu treba maknuti.
Obavještajna služba iz Tirane, "Sigurimi", po našim podacima, ima u
toj pokrajini preko hiljadu svojih ljudi, a oni su organizirali svoje
centre u Hrvatskoj i u Sloveniji, a nažalost i u Beogradu. Iako se sve
to radi tajno, ipak su neke njihove aktivnosti otkrivene.
Posebno me zabrinjava podrška separatizmu na Kosovu od nekih
rukovodećih ljudi u Sloveniji i Hrvatskoj.
Nije slučajno Kardelj još ranije upozorio kosovsko rukovodstvo da takvom politikom "siju vjetar,a žnjet će buru".
Odranije, a posebno od 1974. godine i donošenjem novog Ustava
pokrajine, a posebno na Kosovu, igraju se veliko državne politike.
Tako i na Kosovu, a i u Novom Sadu "državnici" kažu: "Mi nemamo
zajedničkih interesa u vanjskim i drugim državničkim problemima sa
Srbijom".
Čije su pokrajine?
A, čije su one pokrajine nego Republike Srbije?
S takvom politikom se pod hitno mora prekinuti.
Evo,da ne ponavljam na Kosovo su "uvozili"
profesore iz Tirane, koji su napravili historijski "lom" u Prištini, a
u vanjskoj politici tvrde:
"Mi smo pokrajina koja ima pravo
ratificirati međudržavne ugovore".
Tu "privilegiju" drugovi nema nitijedna republika u Jugoslaviji, a i u Prištini i Novom Sadu oni su sebi uzeli i to pravo koje ima samo Federacija.
Sjećam se, drugovi, zime 1968. godine kad su u Tetovu razbijene
demonstracije albanskih nacionalista, mnogi, pa i osuđeni, pobjegli su
na Kosovo, gdje su nesmetano nastavili školovanje ili dobili pravo, a
neki su dobili i odgovorna mjesta.
Pokrajinsko rukovodstvo albanskenacionalnosti tvrdilo nam je da bježe zbog "makedonskih šovinista" i
da im treba pomoći.
Pa i u Zagrebu i Ljubljani bilo je takvihrazmišljanja.
S druge strane, pridošlicama iz Albanije davali su
jugoslovensko državljanstvo s motivacijom da bježe iz Albanije zbog
terora.
Tko im je to omogućio?
Mi drugovi!
Nitko drugi.
Što smo
posijali to ćemo i žnjati.
A evo, poslije IV plenuma i pada Marka
(Aleksandra Rankovića) sa Kosova do sada se iselilo preko deset
hiljada Srba i Crnogoraca.
Kuće su im otkupili Albanci za "zelene"
dolare i to po povoljnim uvjetima.
Drugovi, moram reći, kad je u pitanju Kosovo da svi koji su glasali za
Ustav 1974. godine biti će krivi za sudbinu Jugoslavije.
Lolu izdao Andrija Hebrang
* Hebrangu i društvu u CKH smetao je Lola i kad su doznali kada leti
za Kairo, preko ustaškog agenta ubačenog u Glavni štab Hrvatske,
obavestili su Zagreb kada i sa kog našeg priručnog aerodroma poleće -
rekao je Tito
* Kako je Koča Popović pobegao sa Kadinjače
Nerazjašnjene smrti
Kako ćemo raščistiti slučaj pogibije Lole? Pa hapšenje i streljanje
Rade Končara, ubojstvo Marka Oreškovića i niz drugih nerazjašnjenih
historijskih poruka iz vremena rata? Znamo da je Lola poginuo izdajom,
ali mi do danas nismo za historiju rekli tko je bio organizator te
izdaje i koji joj je bio cilj.
Ima takvih primjera i iz drugih republika, pa smatram da bi bilo
vrijeme, jer godine prolaze, da još za našeg života te neraščišćene
dijelove naše historije ili potvrdimo ili objavimo istinu. Tako dalje,
zbog istine, ne možemo ići.
Važno pitanje je pogibija Ive Lole Ribara. Prije nego li odgovorim na
to pitanje, razjasnit ću još jednom priču kad je u pitanju Lola.
Naime, jednom prilikom kad smo razgovarali o Loli, Bevc (Edvard
Kradelj) me pitao:
"Da li je istina da se Lola bavio obaveštajnim radom u Vrhovnom štabu,
odnosno da se ponašao kao moj zamenik i da je imao vezu sa Moskvom?"
Otkuda je potekla ta priča?
Od onih koji su mu "skovali"zaveru i koji su krivi za njegovu smrt.
Hebrangu i društvu u CKH smetao je Lola i kad su doznali kada leti za
Kairo, preko ustaškog agenta, šifranta Čačića, ubačenog u Glavni štab
Hrvatske, obavestili su Zagreb kada i sa kog našeg priručnog aerodroma
poleće. Bila je to izdaja, pa i tu stvar moramo raščistiti.
Ivo Lola Ribar žrtva je Andrijine izdaje. Lola mu je smetao jer sam u
njega imao poverenja i odredio ga da nas zastupa kod saveznika, da se
bori za priznavanje AVNOJ kao legitimne vlasti u Jugoslaviji.
Bežanija Koče Popovića
Evo još jednog historijskog primjera, a vezan je za Koču Popovića,
proslavljenog komandanta Prve proleterske brigade. On se sa radničkim
bataljonom borio na Kadinjači.
Vidjevši, kao vojnik, da je otpor protiv nadmoćnog njemačkog napada
nemoguć, napustio je s još jednim drugom, ne mogu se sada sjetiti
njegova imena, Kadinjaču i sam krenuo prema Rogatici, gdje je bio
Vrhovni štab.
Prije toga, na formiranju I proleterske, ja sam Koču odredio za
njezina komandanta. On to nije znao.
Na putu za Rogaticu susreo se sa Lolom i Kopiničem, koje sam kao
članove Politbiroa CKJ za neoslobođene krajeve pozvao i oni su se
vraćali za Zagreb. Koča se dvoumio da li da ide u Rogaticu ili da se
priključi nekoj partizanskoj jedinici tog kraja.
Kad mu je i Lola, a posebno Valdes (Josip Kopinič), rekao da je
postavljen za komandanta tek osnovane partizanske brigade, odlučio je
doći u Rogaticu, gdje je preuzeo komandu brigade. On se bojao, zbog
napuštanja Kadinjače, da će biti streljan, a vidite da se stvar
odigrala drukčije.
Ko je šurovao sa Pavelićem?
Ili, još jedan primjer, kako smo historijski obmanjivali našu javnost.
Mi smo, zbog situacije u IV ofanzivi bili prisiljeni na pregovore s
Njemcima o razmjeni zarobljenika i to je u historiji registrirano kao
"Martovski pregovori".
U isto vrijeme, a bilo je to koncem januara 1943. godine, pojedinci iz
rukovodstva KPH, u jeku IV ofanzive, obmanjivanjem, pripovijedali su
da se CK KPJ odlučio ići u pregovore s Pavelićem o prekidu
neprijateljstva. To su pripovijedali oni koji su "šurovali" sa
Zagrebom i to treba jednom jasno reći.
Ti isti kadrovi, a o njima ću reći kasnije nešto više, mene su
optuživali da se na Sutjesci nije vodila borba za ranjenike, već da se
čekalo na engleskog oficira za vezu pri Vrhovnom štabu, što je notorna
laž.
Mladima, onima koji dolaze, treba reći istinu o svim historijskim
događajima, bez obzira o kojima je riječ, pa ako sam i ja u pitanju.
Bojimo se istine, ne svi, ali mnogi da.
Hrvatska do Zemuna!
Mene optužuju sada i zbog određivanja granica između republika, a
posebno moji Hrvati.
Kažu, Tito nam je uzeo "naše", a tražili su Hebrang i društvo da se
Hrvatska proteže do Zemuna.
Ja nisam određivao granicu, to je činila komisija, ali, iako to znaju,
i dalje sam Hebrangovim istomišljenicima na "nišanu".
Ne znam zašto? Njima nije dovoljno što su i Đilas i Vicko (Krstulović)
javno rekli da ja nisam imao nikakvog utjecaja na određivanje granica.
Slovenački jezik u vojsci
A, sada nešto što se tiče sadašnjeg stanja u JNA. General Dolničar, i
ne samo on, informirao me je da se i u Sloveniji pojavilo pitanje, za
sada srećom u užem krugu kadrova, da se i u toj republici uvede u JNA
vojna obuka i komanda na slovenačkom jeziku. Oni su sada aktuelizirali
ono što se u Hrvatskoj 1967. godine dogodilo s "Deklaracijom o
jeziku".
Nije bilo dovoljno što smo nakon donošenja novog Ustava, a i prije u
republikama uveli TO i naoružali je, već se sada hoće i želi, a takvih
tendencija ima i u drugim republikama, da im prepustimo nadzor i
komandu i nad vojnim sektorom.
To bi, ako bi išli po njihovim željama, uništilo našu Armiju. Ja
insistiram da JNA mora biti pod jedinstvenom komandom, a komandanti
vojnih oblasti dužni su kontrolirati i usklađivati aktivnosti TO. Tu
nema Boga da popustimo takvim željama, ni za milimetar.
Nismo slučajno zbog uvođenja TO izgubili Gošnjaka i još neke generale
koji se nisu slagali da se u Jugoslaviji organizira TO, po sadašnjem
principu, da na taj način imamo u Jugoslaviji dvije vojske - dvije
armije, jednu saveznu, a drugu republičku.
Sada imamo i republičkog i saveznog sekretara za narodnu odbranu.
Generalu LJubičiću dao sam nalog da me odmah, po završenom pregledu,
informira da li i u tom segmentu našeg vojnog sustava ima problema i
kako ih riješiti.
"Historijske neistine"
Historija ne smije biti opterećena neistinama ili poluistinama. Ne
možemo mi nikoga optuživati da je kriv za nešto ako je istina
drugačija od one za koju smo se do sada opredjelili.
Znam, reći ćete mi, teško je sada, toliko godina poslije rata
dokazivati pravu istinu, mnogi akteri tih događaja nisu živi, a
historičari će, na temelju dokumenata to kasnije sami ispraviti. Da,
to je lako reći.
Još danas nas ima dosta živih, pa je važno da i mi kažemo tko je u
pravu, a tko nije. Jer, evo samo jednog primjera, a tiče se mene, koji
ukazuje da sam ja u pravu što to forsiram.
U stranoj štampi, a i u nekim izdanjima historičara na Zapadu, ne znam
čijom "zaslugom" i mene su, a to je prava optužba, ugurali u spisak
onih koji su imali kontakte za vreme rata sa Pavelićem i sarađivali s
njim.
Naime, neki historičari naklonjeni Paveliću, a tvrdim da im se pamet
pomutila, moju navodnu "popustljivost" prema Hebrangu i neraščišćenost
svega što se zbivalo oko njega i zašto mu se nije sudilo, prikrpali su
i moje ime nekoj tezi da sam to činio da se ne bi otkrilo da sam i ja
bio u dosluhu sa Pavelićem i da sam za to odobravao Andriji sve što
radi.
Evo, tu je Bakarić, pa neka on kaže tko je inicirao i tražio da se
Andriji ne sudi, ja, naš Politbiro ili partijsko rukovodstvo CK
Hrvatske na čelu s njim.
Josip Broz razmisljao o naslednik
* Smetao sam Andriji Hebrangu da ostvari svoj stari plan da napravi
komunističku partiju NDH, hteo je da me likvidira, pa sam morao da
bežim u Beograd - ispričao je Tito
* Hebrang naručio Privremeni ustav Hrvatske
* Josip Broz želeo da ga neslede Mika Tripalo ili Rato Dugonjić
Slučaj Hebrang
Slučaj Andrije Hebranga ima širu pozadinu i mnogo se o tome piše na
Zapadu, a i u emigrantskim novinama. Što je Andrija radio u Zagrebu,
na robiji i poslije nje, kakav je imao stav prema ustanku u Hrvatskoj
i njegova suradnja sa ustaškim pokretom poznata je historičarima, a i
užem krugu našeg rukovodstva.
No, malo njih zna da sam ja, maja mjeseca 1941. godine sa Lorkovićem i
Budakom o stvaranju KP NDH i odvajanju od KPJ, morao bježati iz
Zagreba.
Da nije bilo dr Srećka Šilovića, Josipa Kopiniča i Mustafe Golubića,
koji su me na vrijeme obavjestili što mi se sprema u Zagrebu, ja bih
"zagnojio" u tom gradu.
Titov beg u Beograd
Morao sam bježati u Beograd. Naime, ja sam smetao Andriji da ostvari
svoj stari plan i odvoji KPH od KPJ. Za moju sreću "procurila" je
informacija da se sprema moja likvidacija.
Tu informaciju je kod dr Šilovića, velikog meštra masonske lože,
"izlajo" dr Budak mason, a i Kopinič i Golubić došli su do takvih
informacija, pa sam se na vrijeme "sklonio" u Beograd.
Mojim "bjegom" iz Zagreba propao je Hebrangov plan o stvaranju KP NDH,
jer sam ja u "Proleteru" napisao komentar: "Zašto smo još uvijek u
sastavu KPJ?" Sve ovo govorim pred krunskim svjedocima tih zbivanja,
Vladom i Kostom, i oni mogu posvjedočiti tu istinu.
Da smo 1948. godine, kad je Andrija uhapšen, sudili njemu, danas bi
njegov slučaj bio rešen, a zašto nismo, pitajte Bakarića.
Osim toga, kad već govorim o Andriji, dobro je tu nešto reći i o
drugim političkim potezima koje je, po nalogu "svojih" radio, a u vezi
su sa ustankom.
On, kao predsjednik Vojne komisije CK KPH, bio je protiv ustanka i za
pasivizaciju KPH. To je dokazana istina.
Svi oni koji su bili za ustanak, za njega su bili "izdajnici", a neki,
kao Marko Orešković, izgubili su glavu jer su protivno Andrijinim
nalozima, bez njegova odobrenja pošli i organizovali ustanak.
Takva konfuzna situacija u Hrvatskoj, a posebno u Zagrebu, poticala je
Andriju da sabotira i oslobađanje "kerestinečkih zatvorenika".
Zašto je Andrija, mimo znanja i Končara i CK menjao plan bijega
"Kerestinca" ne znam. Kasnije je Končara "uvalio" u tu igru, pa je i
njegov put u Split prokazao ustaškoj policiji.
"Privremeni ustav Hrvatske"
Mnogi su skloni, posebno u Hrvatskoj, braniti Andriju, tvrdeći da sam
ja taj koji je dao likvidirati Hebranga. Vjerujem da će i Vlado i
Kosta takve insinuacije, na moj račun, demantirati.
Vidite drugovi, svuda su historičari utvrdili da je po nalogu
Hebranga, maja mjeseca 1944. godine napisan "Privremeni ustav
Hrvatske" u kojem su autori, po njegovom inzistiranju, napisali i
djelove o višestranačju, o poštovanju privatnog vlasništva -
kapitaliste, o vjeronauku u školama, o obaveznom sklapanju braka u
crkvi. Kasnije sam dobio dokument da su autori bili Andrijini ljudi iz
HSS.
I još nešto, kad je u pitanju koncept takvog Ustava, istraživači su
dokazali da je u tom Ustavu naznačen i konfederalni status Hrvatske u
okviru Jugoslavije. Naime, zastupnici iz Hrvatske u AVNOJ morali su
dobiti verifikaciju za svoje istupe.
Ako bi ZAVNOH, po Andriji dao negativno mišljenje o istupima njihovih
zastupnika u AVNOJ, donete odluke AVNOJ ne bi se trebale provoditi u
Hrvatskoj. Što se sve zbivalo s Andrijom poslije rata, zna se i o tome
neću govoriti.
O cijelosti s akterima tih zbivanja i prije, za vrijeme rata i poslije
rata. Zašto to ističem? Radi toga da ne budete u zabludi da ćemo
zaboraviti i to objaviti. Ono, ako ne zbog historije, to zbog kadrova
koji nose našom krivicom "ljagu" krivca.
Udba u belom svetu
Kad sam već načeo temu da govorim i o aktivnostima emigrantskih, da li
četničkih ili ustaških organizacija, da nešto kažem i o terorističkim
aktivnostima emigracije na prostoru Jugoslavije.
Nakon Bugojna i ubačenih terorista koji su pokušali stvoriti pomutnju
u tom prostoru u BiH, a dijelom i u Hrvatskoj, odlučili smo da se više
angažiramo u sprečavanju upada emigrantskih terorista u našu zemlju.
Zašto? Odgovor je jednostavan.
Bolje da ih spriječimo kad se pripremaju za napade na njihovom
prostoru, nego da dozvolimo da stradaju naši građani u zemlji.
Sa ministarstvom SUP dogovorena je strategija takvih akcija i nadam se
da će takvih upada, kao na primjer "Bugojanske grupe" biti mnogo
manje, rekao bih nijedna.
Sada, kada smo detaljno analizirali "Bugojanski slučaj" utvrdili smo
da su svi iz te grupe imali naše originalne pasoše, a prema istrazi i
brojeve pasoša, a i serije, bili su u posjedu republičkog SUP u
Zagrebu.
Kako i tko ih je dao njima, nitko nije do sada, toliko godina istrage,
otkrio krivca. Bilo je nekoliko osumnjičenih pod istragom, a koliko
znam dokaza za krivnju nije bilo.
No, sada kad želimo i radimo, a u tome smo uspjeli da terorizam sa
našeg "praga" prenesemo na njihov "prag", sada nas optužuju za
likvidaciju emigranata, za "osvetu" i tome slično.
Ne želim polemizirati s njima tko je u krivu, a tko je u pravu, neka
prestanu planirati terorističku aktivnost, pa nećemo ni mi biti
"osvetnici" za takva njihova dijela.
Rekao sam generalu Herljeviću: "Nigdje prvi, a kad ste sigurni da
planiraju takve akcije, sprečite, da to osujetimo na vreme."
Pogrešan Ustav
Daljnji tok zbivanja u zemlji bio je usredotočen na donošenje novog
Ustava.
Ja sam bio za novi Ustav, ali ne ovakav kakav je donesen.
Bio sam protiv davanja državnosti pokrajinama i dijelovima Ustava koji
omogućuju republikama izdvajanje iz federacije bez dogovora s ostalim
republikama, odnosno referendumom cijele zemlje. I tada, a i sada vam
ponavljam da će to "zlo" od ovih ustavnih prava pokrajina razbiti
Jugoslaviju.
Pri donošenju Ustava rekao sam i Bevcu i Vladi, a i cijeloj ustavnoj
komisiji, da su me nadglasali oni i Kardeljevi istomišljenici, ali da
ću ih ja za 3 do 4 godine demantirati i dokazati da imam pravo. Da sam
imao pravo dokazuje i ovo stanje na Kosovu, ali i u cijeloj zemlji.
Ako vi, naša armija ne budete radili na koheziji jedinstva, poslije
mog "odlaska" sumnje će se moje i "zle" slutnje obistiniti.
Tito želeo Miku Tripala
Zašto vam to govorim? Moji su me drugovi suborci još šezdesetih
godina, odmah poslije Splita, a znajući za sukobe na vrhu, upitali da
li sam se odlučio za mog nasljednika.
Da odmah napomenem, niti jedan od njih, a bili su kod mene: Leskovšek,
Cazi, Gošnjak, Kopinič, Pucar i Veselinov nisu pretendirali na tom
mjestu.
Naime, bilo je znajući o kadrovima, pa su mi zamjerili da biram
kadrove po želji Steve ili Bevca, a da se manje konzultiram s njima, a
i drugim mojim suborcima.
Tada je od njih, mislim Luka, spomenuo da bi trebali školovati i
"odgajati" kadrove koji će posle nas voditi državu.
Tada je Cazi, onako iz "šale" rekao: "Pa druže Tito i Ti trebaš imati
svog nasljednika. Imamo dobrih mladih kadrova, pa ti biraj pravog".
Da Cazi je to rekao u šali, ali ja sam ga ozbiljno shvatio. Sutradan,
kad sam bio sam, razmišljao sam o tome i onako sam u sebi rekao: "Pa,
Stari, i ti si trebaš odrediti nasljednika".
Razmišljao sam i stavio na papir nekoliko mlađih, već iskusnih
rukovodilaca i odlučio sam se na njih dvoje Miku Tripala i Ratu
Dugonjića.
Pišući prisjetio sam se i na Ivu Lolu Ribara, jer sam uvijek u šali
govorio, a mislim da sam to rekao i Kopiniču, da će on biti moj
nasljednik.
Ta informacija "procurila" je za vreme rata, pa se Hebrang našao
pogođen da se Andrija odlučio na osvetu i organizirao je likvidacuju
Lole.
O mom nasljedniku nikom nisam govorio osim Jovanki, a ona je to, kako
mi je tvrdila, iz šale, rekla Stevi taj podatak odmah je "procurio" do
Vlade i Bevca i oni su oboje bili protiv Tripala, a za Dugonjića se
nisu izjašnjavali.
I Đilas je, prije par godina, u stranoj štampi objavio: "Tito je bio
svjestan da iza sebe ne ostavlja nasljednika".
Da imam namjeru za nasljednika odrediti Tripala, ta informacija došla
je i do Mike, ali se nije dao "isprovocirati" da zna taj podatak. no,
u dva navrata ja sam javno istupio, a u vezi je bilo s nasljedstvom.
Bila je 1964. godina kad je u našoj zemlji boravio Naser. Ja sam u
delegaciju odredio i Tripala. I dok je on čekao u salonu, on, ne
razmišljajući, sjeo je na stolicu određenu za mene.
Vidjevši da je učinio grešku skočio je sa stolice a ja sam, da ga
ohrabrim rekao: "Vidim nestrpljiv si, već bi zauzeo moje mjesto."
A drugi put, na proslavi Kardeljevog rođendana, Bevca mi je dobacio:
"Vidiš stari one mlade, kako su nestrpljivi. Htjeli bi preko reda da
dođu na naša mjesta." Time je Bevc dao Tripalu do znanja da sam se
odlučio na njega - svog nasljednika.
A, vjerujte drugovi tu je Vlado i on najbolje znade tko je Tripala
"odvukao" u vode nacionalista. Moje mjesto prepustit će onome tko će
se najviše boriti za jedinstvo i integritet Jugoslavije.
Ni praunuci neće oprostiti zaduživanje
* Nakon donošenja novog Ustava, republike su se uz saglasnost
Federacije za zadnjih godinu i par mjeseci zadužile preko deset
milijardi dolara, to je zlo i neoprostivo za zemlju - rekao je Tito
* Ja sam, kao predsjednik države, odbio da potpišem odobrenje o
zaduženju zemlje, a Bakarić je kao moj zamjenik to potpisao
Sudbina generala Gošnjaka
Vas kao vojnike vjerujem interesira i slučaj Ivana Gošnjaka i zašto je
on otišao. Duga je to priča, ali ona ima i početak i kraj.
Još u decembru 1966. godine kad je pao Ranković, u Bijeloj vili održan
je sastanak s vojnim vrhom, na kojem su generali Ivan Rukavina i
Bogdan Oreščanin inzistirali na reorganizaciji JNA i konceptu TO u
republikama.
Gošnjak je bio protiv, a podržavao ga je general Nenezić.
No "lavina", reorganizacije Armije je krenula. Rukavina i Oreščanin
imali su podršku Bakarića i Kardelja.
Osim toga, i Vlado je bio stalno u sukobu sa Gošnjakom od 1944. godine
i njegovim izborom za sekretara CKH. U drugim republikama Gošnjaka su
smatrali ruskim čovjekom, ali nikad nisu mogli dokazati da je
"rusofil".
U proljeće 1967. godine predlagali su Oreščanina za ministra. Ja nisam
pristao i Gošnjak je i dalje bio ministar.
Videći da nemam republičke podrške posebno Slovenije, Hrvatske i
Makedonije, ja sam odlučio da Ivan ide u penziju, posebno zbog
njegovog stava prema TO.
NJegovo mjesto dobio je Nikola LJubičić, iako je i sam Gošnjak
predlagao Oreščanina. Odmah po donošenju novog Ustava Gošnjak je i
službeno penzioniran.
Prištinski krovovi od srebra
Sada nešto o izdvajanjima za nerazvijene. Posebno pratim kako se troši
novac iz ovog fonda.
Dok neki domaćinski, kao u Srbiji i Makedoniji, paze ušto se troši
novac kojeg, moram reći, sve teže odvajaju republike u taj fond, na
Kosovu u Prištini, troši se kao da im je Bog poslao s neba.
Priština se popločuje mramorom, gradi se Sveučilište i zgrada
Biblioteke i na krovove tih zdanja, umjesto bakra ili drugog
materijala, koristi se za krovnu konstrukciju i srebro iz Trepče.
Nisam zadovoljan kako se u toj pokrajini troše novci iz tog fonda.
Znam trebaju Prištini i univerzitet i drugi kulturni objekti, ali
nismo toliko bogati da trgove popločujemo mramorom, a za krovni
materijal koristimo srebro.
Da ne duljim, ja sam predsjedniku SIV naložio da se osnuje jedna
stručna komisija koja će obići sve objekte u zemlji, koji se grade iz
fonda za nerazvijene i da im se podnese detaljni izveštaj o svim
nepravilnostima trošenja sredstava iz tog fonda.
Buka oko deviza
Na početku sam spomenuo i "Cesnu aferu" u Sloveniji. Da, bilo je to
prije jedanaest godina, ali njezini "obrisi" se i danas osjećaju.
Zašto to kažem?
I tada, kad je završena raspodela međunarodnog zajma za ceste,
slovenačka vlada na čijem je čelu bio Stane Kavčić optužila je SIV i
predsjednika vlade Mitju Ribičiča za diskriminaciju Slovenije.
Slovenija je tražila reviziju svojih materijalnih obaveza prema Federaciji.
Tražili su de fakto pad vlade i jačanje slovenačke državnosti, a na
taj način ugrožavana je bila monolitnost Jugoslavije.
Ni godinu dana poslije "Cesne afere", u Hrvatskoj je postavljeno
pitanje, o čemu sam već govorio, o raspolaganju s devizama, kapitala
Federacije ili kako je Bakarić nazvao takvu inicijativu novih reformi
"federiranje Federacije".
A, da bi smanjili tenziju na tu inicijativu "izmislili" su "slučaj
Žanko" koji je u "Borbi" pisao o rastućem nacionalizmu u Hrvatskoj.
Žankovi članci korišteni su za održavanje poznate Desete sjednice CK
SKH, a u stvari sve se to činilo da se takvi programi hrvatskog
rukovodstva za reformu, i bankovodnog i drugog privrednog sistema,
prihvate kao realnost.
I faktor u zemlji naglo je opadao, a emigrantski krugovi, potpomognuti
Zapadom, povećali su pritisak na zemlju.
Ja sam to tada nazvao: "Sumnjiv posao usmeren na rušenje ni manje ni
više nego kohezije i čvrstine jugoslovenskih naroda". S druge strane,
govorilo se da se u zemlji stvara podloga za paničan strah od same
upotrebe reči Hrvat ili Slovenac.
Da, a meni su govorili drugovi iz tih republika da podržavam takav
odnos prema njima, što nije bilo ni istina, a nisu ni imali podlogu za
takvu optužbu. Ja uvek tvrdim, a to ću ponoviti i danas, za rješavanje
svih tih problema treba svima nama više jedinstva i sloge, zajedništva
i razumjevanja.
Bakarić dopustio loše ugovore
A sada o jednoj temi o kojoj neki ne žele govoriti otvoreno.
Ne samo da se o njoj raspravlja, već ne žele ni da se utvrdi rasprava
o toj temi. Pitanje je zaduženje zemlje. Naime, nakon donošenja novog
Ustava republike imaju prava da se, uz suglasnost Federacije, i same
zadužuju.
Evo, opet će mi replicirati Vlado, republike su se za zadnjih godinu i
par mjeseci zadužile preko deset milijardi dolara, to je zlo i
neoprostivo za zemlju.
Ja sam, kao predsjednik države, odbio da potpišem odobrenje o
zaduženju zemlje, a Bakarić je kao moj zamjenik to potpisao.
Kad sam ga pitao, a on je tu: "Zašto je dozvolio da se država toliko
zadužuje, da mu ni praunuci neće oprostiti to zaduženje, jer se
kredite dizalo po kamatnoj kliznoj skali i to će se nama osvetiti kad
tad".
Znate što mi je odgovorio: "Pa to je po Ustavu. Ja nisam mogao odbiti
republikama, i tako u republikama rade što hoće." Da, tako mi je
odgovorio
A, što se sada događa? Sada dolaze meni i pitaju me kako će se ti
krediti vraćati. Mole da otvorimo sef "deviznih rezervi" i vraćamo
njihove dugove.
Ja sam pre godinu dana rekao, prilikom boravka u Sloveniji i
Hrvatskoj: "Pazite ušto ulažete devize, nemojte da Vas proklinju unuci
i praunuci". Meni su odgovorili da paze na svaki cent investicija.
Sami su hteli Obrovac
Pitao sam drugove u Zagrebu, a da li je rentabilna investicija i
Obrovac? Zašto sam ih pitao? Trebalo je u Obrovac investirati oko 170
miliona dolara.
Strani instituti dali su negativno mišljenje o isplativnosti te
investicije, pa i naš institut iz LJubljane.
Drugovi iz Hrvatske govorili su da su takva mišljenja data zbog
"ljubomore", da bi na kraju rekli: "Pa, ima dosta takve rudače u
Brazilu ili Kini, mi smo odlučili i Obrovac će se izgradit".
Sada imaju Obrovac, ali i tvornicu koja svaki dan proizvodi goleme
gubitke. Kako će to rješiti, ja ne znam.
Kad već govorim o zaduženjima spomenut ću i cifre naših dugova. Dok je
zemlja 1974. godine bila dužna nešto preko 4 milijarde i 600 miliona
dolara, sada kad Vam govorim, dužni smo nešto preko 16 milijardi
dolara.
Samo za kamate, zbog nepovoljnih kamata, sada godišnje moramo davati
2,5 milijardi dolara, što daleko nadmašuje naše ukupne prihode od
turizma. Da smo bolje gospodarili za te dvije milijarde dolara mogli
smo otvoriti 250 hiljada novih radnih mjesta.
Titova istina o Jasenovcu
* Mene optužuju da sam zabranio da se ide na oslobađanje logoraša koje
je tada čuvalo stotinjak ustaša - drugovi, taj Vickov predlog nije
došao do mene i ja se sada pitam gdje je završio
* Zbog Golog otoka nisam dobio ni Nobelovu nagradu za mir, iako je
više od stotinu državnika sveta to predlagalo
Logor smrti
Druga stvar, o kojoj želim govoriti je Jasenovac i zašto se do sada
nisam poklonio sjenama tog logora smrti. Da, to je istina i ja se te
istine sramim.
Pa, ni Stevo Krajačić nije to učinio iako je on 1945. bio u Jasenovcu,
ali po drugom zadatku.
No, prvo, a tu je Bakarić i on će vam moći dati odgovor, tko je u
ljetu 1943. zabranio da naše jedinice oslobode taj logor užasa.
Naime, mene optužuju da sam zabranio da se, na predlog Krstulovića
(Vicko) i uz pomoć dalmatinskih brigada ide na oslobađanje logoraša
koje je tada čuvalo stotinjak ustaša.
Drugovi, taj Vickov predlog nije došao do mene i ja se sada pitam gdje
je završio. Kažu historičari, u glavnom štabu Hrvatske i CKH.
Zašto su to oni stopirali zna odgovor Vlado, pa će vam on posle podne
dati odgovor. Istini za volju, ja sam nekoliko puta planirao ići u
Jasenovac, ali sam bio sprečen da idem. To me ne opravdava i odmah
posle pregleda i lečenja ići ću obaviti i tu obavezu.
Pa kad je bilo govora i o gradnji spomen kosturnice u Jasenovcu,
Hrvatska nije bila oduševljena gradnjom, pa je Gošnjak iz vojnog
budžeta dao novac za njegovu gradnju.
Druga stvar je pitanje, šta se sve poduzima u emigrantskim krugovima,
a tog su si posla dali i neki historičari iz Hrvatske, da se umanjuje
broj žrtava rata, a posebno kad je u pitanju Jasenovac.
Njemci i njihovi historičari priznaju cifre ubijenih u Jasenovcu i
Staroj Gradiški, a naši istraživači se boje priznati broj koliko je u
tom logoru strave ubijeno Židova, Srba, Roma, Hrvata, koji se nisu
slagali s Pavelićevom politikom.
Vidite, Međunarodni komitet Crvenog krsta u Ženevi ima nedodirnutu
dokumentaciju logora Jasenovac i Stare Gradiške.
Izvještaji fotodokumentacija iz Ženeve govore da je Pavelić još u toku
rata obmanjivao međunarodnu javnost o zločinima u tim logorima. Naši
historičari imaju sada priliku da se iskupe za dosadašnje propuste.
To ističem i zbog poluistina pa i falsifikata koja su dosad objavljena
o Jasenovcu, a to je najveće zlo za našu historiju, to se mora znati i
ispraviti.
Opet o Jasenovcu
Jučer sam vam rekao da sam sebe optužujem zašto do sada nisam bio u
tom logoru smrti i poklonio se sjenama ubijenih.
Sada sam se prisjetio i podatka da su i Hebrang (Andrija) i Krajačić
(Stevo) bili protiv obilježavanja Jasenovca. Pa istup Stevin prilikom
otkrivanja spomenika u Jasenovcu
Nije kao predsjednik Sabora došao na otvaranje, došao je u Lipik,
pijan, u lovačkoj uniformi i delegaciju Srbije izvređao, vičući im:
"Malo smo Vas potamanili". O tom skandalu poruku sam dobio od Pucara
(Đuro).
Bio sam, ne ljut, nego obezglavljen ovim Stevinim ispadom.
Puno puta se pitam zašto ne rasvetlimo ove Stevine nebuloze i
rasipništvo. Imam utisak da ga se u Hrvatskoj boje. Kad bih htio
reagirati, branila ga je Jovanka.
Bez Nobelove nagrade zbog Golog otoka
Pa i Goli otok je bio delo Steve. Naime, Stevo i kipar Augustinčić
(Antun) govorili su Kardelju da na Golom otoku ima dobrog mermera za
kiparstvo.
Kardelj je zdušno slušao tu priču, i kad je donesena odluka da svi
koji su se izjasnili za IB budu u jednoj kaznioni, na Kardeljev zahtev
prebačeni su na Goli otok.
Svi znamo šta se dešavalo na tom otoku strave. Ja zbog Golog otoka
nisam dobio ni Nobelovu nagradu za mir, iako je više od stotinu
državnika sveta to predlagalo.
Norveški kralj tražio je da se ispričam svetu zbog Golog otoka. Ja sam
rekao: "Ako se kome trebam ispričati onda su to oni koji su tamo došli
nevini. Ibeovcima se ne želim ispričati". Nobelovu nagradu nisam dobio
i nisam nikoga krivio za takvu odluku. Sam, sam si presudio.
Laži o vezi sa Pavelićem
Kad je u pitanju Pavelić, o tome sam govorio generalima, mnoge se
neistine spominju kad sam ja u pitanju. Tako se meni spočitava da sam
za vreme rata imao kontakte sa Pavelićem, da sam imao svoje,
"pregovarače" za te razgovore.
Tu se spominje i Pavelićeva kćerka Višnja, a najviše se tu pominje
HSS-ovci koji su se priklonili NOR-u.
Historičari su pomešali naše razgovore s Nemcima, koje je historija
prozvala "Martovski pregovori", a razgovarali smo o razmeni
zarobljenika, pa razgovore koje je dva dana prije zasedanja AVNOJ-a
Marijan Stilinović imao s nemačkim poslanikom u NDH-a o istoj temi.
Jedini razgovor koji se vodio s generalom fon Horstenauom i Andrijom
Hebrangom nije bio vezan za tu tematiku i ja još i danas ne znam o
čemu su njih dvoje razgovorali.
No, kako ću na kraju sutra govoriti i o Hebrangu ne želim sada i o
tome otvoriti raspravu.
I poslije rata nastavilo se pričati o mojoj vezi sa Pavelićem.
Tko je prenosio takve informacije. Tako, a tu je Bakarić pa neka
potvrdi ili ospori, on se dopisuje ili se dopisivao s B. Jeličem
ustaškim emigrantom koji živi u Berlinu.
Ja ga nisam i neću pitati koja je tema tih razgovora i pisanja. Bolje
da Vam on to, danas posle podne, sam kaže. I kod ustaša došlo je do
rascepa.
Tako su se Pavelić i Luburić "razišli", a Hrvatski narodni otpor
priklonio se Luburiću. I sada, kad je kod nas došlo do nacionalnog
previranja 1968. godine, HNO doživljava "zvezdane" trenutke.
U Hrvatskoj se našao letak u kojem se poziva, Hrvate na "sveopće
pomirenje" i predlažu da se Hrvatska odvoji od Jugoslavije. "Čak šta
više, u letku su napisana imena nove Hrvatske vlade".
Ja sam predsjednik republike, Pavelić potpredsjednik, a predsjednik
vlade bio bi B. Jelić, ministar vanjskih poslova Mika Tripalo, narodne
obrane Ivan Gošnjak, Krleža ministar pravde, a Bakarić, ne znam po
kojem kriteriju, ministar poljoprivrede. Evo vam drugovi šta se sve
kombinira u emigrantskim krugovima vani.
Pripreme za dan "D"
S druge strane, četnička emigracija i dalje traži od mene da
rehabilitiram Dražu Mihailovića jer su se njegovi četnici borili, kako
pišu "za domovinu". Sve je to politička igra za dan "D" kad ja otiđem.
Zapamtite to što sam vam sada rekao.
Ja se pitam, zašto se o tome ne govori, ne samo na vrhu države, već u
republikama? Imam osjećaj da se "mi" nekoga plašimo.
Da plašimo, i otvorimo temu razgovora, zašto se sada u emigrantskoj
štampi, pa i u našoj koju štampaju biskupije, puno piše o Stepincu,
napada se Blaževića da je Stepinca osudio nevinog i tome slično. Ja
sam generalima rekao kakav je njihov plan.
Oni žele rehabilitirati Stepinca, da bi preko njega rehabilitirali
katoličke svećenike koji su šurovali s ustašama.Mi posjedujemo masu
dokumenata da im odgovorimo i da javnost znade istinu.
Šutimo. Zašto?
Pa,Stepinac je već sredinom arpila 1941. godine izdao direktivu da
se, hrvatski katolički puk odazove, po njemu, na uzvišeni rad oko
očuvanja NDH-a. Poručio im je da sada ispune tu dužnost prema mladoj
NDH-a.
Kako je stradao Ranković
* Tito priznao Josipu Kopiniču da je svojevremeno Aleksandru Rankoviću
predlagao "fizičku likvidaciju" Edvarda Kardelja, ali da je ovaj bio
protiv
* Nameštaljku oko prisluškivanja Broza smislili Jovanka i Kardelj
Razgovori sa Kopiničem
Sva jugoslovenska javnost mislila je, a tako je javnosti i prikazano,
da je Goli otok našu sramotu, stvorio Marko (Aleksandar Ranković).
Ne, Vokšine (Josip Kopinič), Goli otok je stvorio Kardelj, predloživši
da se svi koji su se izjasnili za Rezoluciju izoliraju na jedno
ostrvo.
Pomoć u tome dali su mu Augustinčić i Stevo (Krajačić) koji su mu
pričali o Golom otoku i dobrom kamenu s kojim se služi Augustinčić pri
izradi skulptura.
I tako je na sastanku Politbiroa, kad se raspravlja o izolaciji
uhapšenih, Kardelj predložio Goli otok kao najbolje rješenje.
Ko su bili slovenački ibeovci
Kad govorim o Rezoluciji i tu su se odigravale čudnovate stvari.
Najviše ibeovaca bilo je u Crnoj Gori, BiH i u JRM, a najmanje u
Sloveniji.
I kad je Marko pitao Mitju Ribičiča: "Šta su svi Slovenci osudili
Rezoluciju i što tamo nema IB-ovaca?" Mitja mu je odgovorio da upravo
šalju, nešto preko stotinu i pedeset uhapšenika.
A zamisli, Vokšine, kad su te "uhapšene Slovence" doveli na Goli otok,
morali su proći "put sramote i izdaje".
S jedne i druge strane tog puta dočekivali bi ih već uhapšeni i tukli
remenjem i toljagama, a ovi "Slovenci" odgovorili bi im i vikali: "Ne
bijte nas čovječe".
Nisu to bili Slovenci, već Bosanci i Ličani koji su radili u Sloveniji.
Svoje su ibeovce proglasili ludim, posebno ako se radilo o školovanom
kadru. Tako je Edo "branio" Jugoslaviju i Partiju u Sloveniji.
Dva Bevcova lica
Tek poslije Splita, a i ranije, u "slučaju Đilas", pa 1968. i 1971.
godine osjetio sam tko je Bevc (Edvard Kardelj).
Tako u Đilasovoj aferi igra dvostruku ulogu. Jedno je govorio Đilasu,
a drugo meni. Kardeljeva indiskrecija bila je, barem za mene, dovoljan
razlog da posumnjam u Đilasa.
Pa, sam Đilas je priznao da je prije pisanja članaka imao poduži
razgovor s Kardeljem i da su i jedan i drugi kritikovali moj način
rada.
Naime, Đilas je Kardelja smatrao bliskim po stavovima i njegovom
pisanju članaka u "Borbi". Sve to mi je bilo dovoljno da izoliram
Đilasa prije Plenuma.
Bevc je bio lisac da zakuha kašu i da se povuče kad je kaša kuhana. Ja
sada, kada analiziram njegov rad, osjetim stalno njegovo oponiranje
mojih prijedloga. Nije on to direktno radio. Uvijek je podmetnuo u tom
oponiranju tuđa leđa.
Dobro se sjećam mog govora u Splitu 1962. godine. Prije toga imali smo
u martu sastanak Izvršnog komiteta i ja sam izložio teze o čemu mislim
govoriti u Splitu.
Nitko nije imao primjedbi jer je jugoslovenskom narodu trebalo reći
istinu što se zbiva u našem društvu.
O rasipništvu i lakom trošenju radničkih novaca, o pljačkama i
krađama, o svemu što je tištilo cijelu Jugoslaviju.
A Kardelj, poslije Splita, odlazi i drži govore političkim aktivima ne
samo u Sloveniji već i drugim republikama.
Tamo na vješt način oponira sve što sam ja govorio u Splitu! Zvao me
je Marko i pitao što je to? "Ti", rekao mi je Marko, "govoriš jedno, a
Bevc partijskim aktivima drugo". Bio je ljut na Kardelja.
Čak sam, što meni nije svojstveno, predložio Marku njegovu fizičku
likvidaciju. Marko nije prihvatio.
Rekao mi je: "Ako Stari, imaš nešto protiv Kardelja, pozovi Izvršni
komitet ili sazovi Plenum, pa da se već jednom raščiste ti odnosi,
između Tebe i Kardelja."
Kardeljevo ranjavanje u lovu, u Karađorđevu, pripisano je Marku iako
se dokazalo da je zrno ispaljeno iz Veselinove puške, udarilo u jedan
kamen, promijenilo pravac i ranilo Kardelja.
Ranković nije prisluškivao Tita
KOPINIČ: Čekaj, Stari. Ja bih prije tebe htio nešto reći o IV plenumu
i smenjivanja Rankovića.
Ne da bih optuživao Tebe, već da bi istina o tome bila kompletna. Jer
IV plenum su zakulisna akcija i Bevca i Stambolića (Petra) i Mrtvaca,
a protiv Marka!
Naime, taj Plenum uzburkao je jugoslovensku javnost objavljivanjem
optužbi protiv Marka i prisluškivanjem Tebe i drugih visokih
rukovodioca.
Mnogi su nakon Plenuma završili i u zatvorima jer se prisluškivanje
okvalificiralo kao izdaja. A vidiš, stari, niti je bilo
prisluškivanja, niti ga je organizirala DB i Marko!
Za to se pobrinula Jovanka i Kardelj jer je Jovanka, a o tome sam Te
informirao pismom, dala nalog iz kojih se sredstava trebaju kupiti
prislušni uređaji za Tvoju rezidenciju, a dr Vratuša za Kardelja. Sam
Kardelj organizirao je prisluškivanje Markovog kabineta.
I kad sam Te o tome informirao, pismo je u Beograd Tebi donijela Mala,
a onda si po hitnom postupku potpisao aboliciju i svi uhapšeni
puštenisu iz zatvora. To sam Ti htio reći ovom upadicom da ne bi
pričao o prisluškivanju.
A mogu Ti reći, rekao sam Ti to i na Brdu kod Kranja, da Ti je Marko
bio, od svih, najvjerniji "pas čuvar". Nikad Te nije iznevjerio! Ja
sam imao za sada samo toliko o prisluškivanju.
No, kad sam počeo upadicom, htio bih od Tebe čuti koja je uloga bila
Kardelja i Bakarića na IV plenumu, odnosno koja je bila uloga i jednog
i drugog kod optužbi protiv Marka?
To Te, Stari, pitam iz dva razloga. Naime, o tom si mi govorio da
Kardelj oponira Tebe i sve Tvoje prijedloge i odluke, a glavni suflant
bio mu je Bakarić, a donekle i Stambolić.
Taj nedovršeni učitelj, koji je sebe proglasio većim od Lenjina, bio
je u Tvojoj nemilosti sve do 1964. godine. Tako si Ti preko noći
okrenuo ploču i okomio se na Marka.
Naime, Marko je bio protiv ove Reforme, ili kako je Bakarić jednom
rekao "za stare metode rada u Partiji". A, Stari, bilo je suprotno.
Marko je doduše, i to s pravom, bio protiv Reforme, odnosno, da se ne
ide u novu Reformu po Kardeljevom i Bakarićevom konceptu.
I jedan i drugi smatrali su Rankovića za rukovodioca starih nazora, a
on je bio na Tvojoj liniji o kojoj si govorio u Splitu.
Borio se za postizanje štednje, poštenje i osuđivao sve što si i Ti
osudio u Splitu. To nije odgovaralo ni Bevcu ni Svilenom, pa su te na
fin način nahuškali protiv Marka.
Vidiš Stari, to je od 1962. godine, jer je Marko tražio da se
rukovodstvo striktno pridržava ne samo onoga što si Ti govorio u
Splitu već i pisma Izvršnog komiteta, pa i Odluka zatvorenog Plenuma
CK KPJ, na kojem su donijeti pravci što činiti protiv rasipništva,
gradnje vila, a da u isto vrijeme radnička klasa steže remen.
Za to se borio Marko! I vidiš Tvoja preorijentacija na Bevčevu i
Bakarićevu liniju podvojilo je rukovodstvo. Od 1962. osjeća se da u
vrhu Partije nema jedinstva! Da u rukovodstvu nema jedinstva.
Zašto si muslimane pretvorio u narod?
Oprosti Stari, ja sam iz jedne teme prešao na sasvim drugi sadržaj
razgovora. Ja sam bio ljut na Tebe, posebno zbog Tvoje netrpeljivosti
prema nekim zaslužnim kadrovima, a i zbog toga što si vjerovao sve što
bi Ti rekli Kardelj i Bakarić. Ali Ti sada sve opraštam.
O tome ćemo još govoriti jer ne bih htio otići odavde a da to ne
raščistimo do kraja. Ima toga podosta neraščišćenog i još nešto, a
nije vezano za tu temu. Naime, slučajno sam se sjetio jednog upita, a
vezan je za jedno goruće pitanje.
Na II zasjedanju AVNOJ-a imali smo grb sa pet baklji - pet naroda
Jugoslavije! Zašto si se dao nasanjkati Ediju, Bjediću, Mikuliću i
braći Dizdarević, pa si od vjere Muslimana 1967. u amandmanima na
Ustav, tu muslimansku vjeru pretvorio u narodnost?!
A sam si znao da u BiH žive Muslimani, katolici Hrvati, Srbi, a da su
Muslimani najbrojniji! Tu si učinio grešku i prema Hrvatima i Srbima.
I sam znaš da niti u jednoj zemlji, niti jedne države muslimanstvo se
nije pretvorilou narodnost! Imam osjećaj da će nam se kad-tad vratiti
- obiti o glavu kao bumerang! Oprosti na ovoj upadici, a razgovaramo o
IV plenumu i izboru kadrova.
Sa Markom izgubili najbolje kadrove
TITO: Znam to, ali Ti si me prekinuo kad sam htio dati neka
objašnjenja o IV plenumu. No, kad si Ti nabrojao one koji su su krivci
da je došlo do tog Plenuma onda si, možda namjerno zaboravio Stevu.
A on je od ove trojice najviše rovario protiv Marka, tvrdeći mi da me
on tjera u penziju, da želi moju stolicu i slično.
A znaš što su mi, ne samo Kardelj, Bakarić i Stambolić govorili:
"Druže Tito, Ti nisi još za penziju. Što ćemo mi ako Ti otiđeš? Ti si
potreban zemlji, nemoj još u penziju". Sada je meni jasno zašto su oni
to meni govorili.
Bojali su se da će i oni u penziju. A ja, da sam slušao tebe, i prije
toga Salaja, Cazija, Leskovšeka, Pucara i Gošnjaka, mogao sam danas
biti miran i mirno čekati smrt.
Sada to nisam i to je jedan od razloga zbog kojeg sam htio razgovarati
s Tobom. S pravom si bio ljut na mene. Četvrti plenum donio je još
goru političku situaciju u zemlji.
Kad mi je Mala donijela ono Tvoje pismo, jer Ti nisi htio doći zbog
Popovića koji mi je tada bio šef Kabineta, ja sam htio ići na novi
Plenum, ali su me od toga odgovarali Bevc, Mrtvac, Stambolić i još
neki drugi koji su tvrdili da je abolicijom stvar ispravljena. A nije
bila.
Marko se povukao, a nikada nije politički radio protiv mene. Štaviše
kad su neki kadrovi iz Srbije od njega tražili, odbio je takvu zamisao
da ide protiv mene, poduzimati bilo što. To mi je i dao do znanja u
jednom pismu. Marka smo izgubili, a uz njega i mnoge dobr
U krevetu sa obavestajkom
* Toliko godina spavati sa ženom, a ne znati da je obavještajac, teško
je shvatiti - rekao je Tito Kopiniču, pričajući o Jovanki
* Kad je Jovanka otišla s političke scene, ulogu da me kontrolišu
preuzeli su do smrti Kardelj, a kasnije Dolanc, LJubičić, Mikulić i
Bakarić
Jovanka preuzela Titove poslove
TITO: Mnogi su prije Tebe pitali što se to dogodilo između mene i
Jovanke. Priča ima puno, a ja ću ti reći istinu. Mislim da sam Ti
jučer pričao kako i zašto su me još 1973. Kardelj, Bakarić, Dolanc i
Stambolić naprosto izdvojili od mojih ratnih drugova, a moto svega bio
je: "Tito je star. Bolestan. Treba ga čuvati. Dok će biti Tita bit će
i Jugoslavije".
Pametna Jovanka osjetila je to, pa se ona počela baviti mojim
poslovima. Naprosto, pridružila se toj, kako su je zvali "Komisiji"
koja je odobravala tko će moći do mene i koga ću ja primiti.
Prije Tebe i drugih, o Jovanki me je pitao i Tempo, jer je htio znati
što se to dogodilo između mene i Jovanke. Rekao sam mu, kao i stranim
novinarima otprilike ovo:
"Moj Tempo, ja i Jovanka smo muž i žena. Kad dođem u Beograd ja idem u
Užičku gdje ona živi. Ja sam sa njom u normalnim odnosima. Ne idemo
zajedno u zvaničnim prilikama. Ona neće. Zašto neće? Sukobili smo se
zbog sljedećeg. Ona je stalno dobijala neka pisma sa terena u kojima
se ogovaraju moji suradnici i to me uznemirava. Ona traži da se ja
javno odvojim od pojedinih suradnika (Kardelja, Bakarića, Dolanca i
drugih), a ja se ne mogu odvojiti." To sam rekao Tempu, ali to nije
sve. To je manji deo istine. Tempo se zadovoljio odgovorom.
Dva puta kod mene bila je i Veda Zagorac. Jednom u Igalu i tu na
Vangi. Pričali smo o Jovanki i ona nas je htjela pomiriti. NJoj sam
rekao sve što ću reći i Tebi.
Rekao sam joj da joj svake Nove godine čestitam Novu godinu, na dan
našeg vjenčanja - šaljem buket ruža, a i za njezin rođendan. Ne mogu,
rekao sam Vedi odvojiti meso od kosti. Ona je meni na srcu.
Ja je volim, ali joj ne mogu oprostiti što mi je učinila. E, evo
Vokšine što je bilo. Mene je sram to i pričati. Moram Ti reći ne samo
što sam prevaren, već se osjećam kao čovjek koji je ponižen.
Vjeruj, živjeti toliko godina sa ženom koju sam volio i cijenio, a ona
je radila o mojoj glavi! Bila je moja žena, a preko Steve (Krajačića)
je radila za KGB!
Toliko godina spavati sa ženom, a ne znati da je obavještajac, teško
je shvatiti. (Dok je Tito to pričao suzile su mu oči.) Naprosto,
mješala se u moj posao i htjela biti iznad mene.
NJene svađe s Koliševskim, Mićunovićem pa i sa mnom, za vrijeme puta
po Africi, jedan je od primjera njezinog miješanja u moje državne
poslove. Ona je, Vokšine, prvo smjenjivala sve oko sebe, tko nije bio
sklon njoj i njezinim namjerama.
A zatim je organizirala sa Kardeljem, Bakarićem i Dolancom kontrolu
tko dolazi meni. Otvarala je i čitala moja pisma i određivala koja će
se pisma meni dati. Vidiš, kad sam samo dio toga ispričao Vedi, ona je
odustala da nas pomiri.
Kad je Jovanka otišla s političke scene, tu su ulogu preuzeli do smrti
Kardelj, a kasnije Dolanc, LJubičić, Mikulić i Bakarić. Umjesto
Jovanke, sada su me oni kontrolirali i otvarali moju poštu! Naprosto
sam bio manipuliran.
Jedina stvar koju se nisu usudili dirati bili su Nesvrstani i moj
odnos sa državnicima tih zemalja. Pa oni nisu bili ni da putujem u
Havanu! Predlagali su Bakarića ili Dolanca da predvodi delegaciju.
Odbio razvod iz ljubavi
Vokšine, budi sretan da imaš Malu. Ne samo dobru ženu, već Ti je
cijelog života bila i dobar suradnik. A, vidiš što je učinila moja
Jovanka?! Znam pitat ćeš me zašto se nisam rastao od nje? Naprosto,
što je još uvijek volim i ne mogu zamisliti da mi je to učinila
Kad je došlo do svađe, i Dolanc i Kardelj i Bakarić vršili su pritisak
na mene da se rastanem od Jovanke. Odgovorio sam im: "Nemojte to od
mene tražiti. Nemojte trgati meso od kosti na živom čovjeku. To boli".
Posebno uporan bio je Dolanc, a i LJubičić, ali ja nisam htio to
učiniti iako je Jovanka to zaslužila. A LJubičić je tražio i istragu
pa čak da i o tome raspravlja Predsjedništvo s mojim brakom?". Ako sam
izolirao Jovanku, ne moram biti izoliran i ja.
Manipulacije su rađene, rekao sam LJubičiću i to sada ne dozvoljavam!
Ne zbog javnosti, već zbog samog sebe.
Što će biti s Jovankom kad ja otiđem ne znam. Ali ovi joj neće
oprostiti kao ja. A, kad su odstranili Jovanku, radili su ono isto što
je i ona radila.
Otvarali su moju poštu i odlučivali koga ću ja primiti, a koga ne. To
Ti je, Vokšine, istina o Jovanki.
Pismo Herti da se vrati
KOPINIČ: Stari, prije nego si se odlučio ženiti s Jovankom, pričao mi
je Jakov Blažević, da je bila u planu da Ti bude supruga Zrinka Kunc,
a kasnije jedna Ličanka. A da Ti je Partija odredila Jovanku. S druge
strane, čuo sam da Ti je Jovanku namjestio Stevo. Htio bih čuti od
Tebe šta je istina.
TITO: Kad je umrla Davorjanka, ja sam napisao jedno pismo Herti da mi
se vrati. Ona je odbila iako imam sa njome sina Mišu-Aleksandra. Tada
mi je Augustinčić rekao da bi Zinka Kunc bila pogodna ličnost za brak.
Marko i drugovi odvratili su me. Ne znam zbog čega. Od dviju Ličanki,
rekli su da sam odabrao Jovanku. Kasnije sam doznao da je tu stvar
uređivao Stevo.
Trebala mu je. A prijedlog Đoke Jovanića, da se ženim sa Marom, otpao
je. Tu ima puno toga, ali, Vokšine, to su moje privatne stvari. To će
sa mnom u grob! Nije sve za javnost. Odlučio sam da je to najbolje.
Mnogi su pričali i pitali me nije li sprega Jovanić-Jovanka pripremala
neki "puč". O tome sam ja čuo od drugih i rekao sam im da ne pričaju
neprovjerene stvari.
Kasnije sam doznao da je tu stvar lansirao Stevo, stari svat na mom
vjenčanju. Izabrala ga je Jovanka. Kumovi su nam bili Gošnjak i
Ranković.
Istina u dnevniku
Kad sam Ti pričao o sukobima Jovanke sa Koliševskim i Mićunovićem,
zaboravio sam Ti reći koliko je bila drska rekavši im: kako ona sve
zna i da neće zaboraviti niti oprostiti nikom.
Inače, dok smo bili u Beogradu imala je svoju rezidenciju sa
specijalnim telefonom. Najčešće bi taj telefon koristila za razgovore
sa Stevom.
Taj kabinet, odnosno telefone - dva obična i jedan specijalni, dobila
je Jovanka 1951. godine. Već tada ona je radila po nečijem diktatu. To
sam doznao tek prije nekoliko godina.
Svi izvori govore po diktatu Steve. Kad sam Ti, Vokšine, rekao da je
ona radila za KGB nisam mislio na špijunažu i špijuna koga su Rusi
angažirali.
Ona je radila za Stevu! A Stevo je, ili kako su ga Sovjeti zvali
Stefan, njima davao što je htio.
Uglavnom se to radilo o kadrovima, državničkim poslovima. Tako su Rusi
mnogo toga znali o nama što ja ni u snu nisam mogao zamisliti.
No, sama će Jovanka kad tad reći "svoju" istinu i u njoj iznijeti
mnoge stvari iz života sa mnom. Ako bude iskrena, bit će to
interesantno štivo jer znam da piše svoj dnevnik ili bolje rečeno vodi
svoju dokumentaciju u koju ja nisam nikada dirao.Znala mi je reći: "To
će biti dobro za historiju". Evo, Vokšine, toliko o Jovanki. Ako se
još nečega sjetim, reći ću Ti.
Zašto Trst nije pripao Jugoslaviji
Kardelj mi je dao do znanja da Slovenci ne odobravaju taj dogovor.
"Mi", rekao mi je on "ostajemo bez mora, a to Sloveniji ne odgovara!
Osim toga, dosta Slovenaca ostaje van granice.
Ako Koruški Slovenci ostaju van Slovenije (jer nisam odobrio njegov
plan iz 1944. godine da ih oslobode) da neće dozvoliti da Slovenci iz
slovenskog Primorja budu izvan domovine. To je naš stav i od toga ne
odstupamo.
Da si nam odobrio oktobra mjeseca 1944. da zauzmemo, a tada smo to
mogli, Korušku Sloveniju i Trst sa Furlanijom, tog problema ne bi
bilo. To je sve što sada želim reći" - završio je Kardelj.
Druga je govorila Lidija Šentjurc, pa Kidrič. Svi su podržali Kardelja.
U toku razgovora došla mi je, Vokšine, misao: pa možda imaju pravo.
Predložio sam im da idemo na soluciju, koja se Čerčilu neće dopasti,
da Trst i slovensko Primorje damo Slovencima, a ostalo pripojimo
Hrvatskoj.
I to im se nije sviđalo, pa je Bevc rekao: "Znaš, Stari, da Slovenija
nema dovoljno hrane ni za sebe, a ne za još 500 hiljada Trščana s
okolicom! Nismo mi za tu soluciju".
To me je razljutilo pa sam Bevca pitao:
"Pa šta biste vi htjeli?" "Mi bismo htjeli" rekao je Kardelj "da se o
Trstu raspravlja poslije rata".
LJutito sam mu odgovorio: "Rekao si Edo, da vi nemate dovoljno hrane
ni za vas Slovence. Pa imamo mi Vojvodinu, Slavoniju i druga područja
koja će vas snabdjevati hranom. Nemoj da izigramo povjerenje Čerčila".
"Ne. Mi smo odlučili!
Ako budeš tvrdo stajao na svome stajalištu, da mi svoje jedinice
povučemo iz sastava JA i da puno ne razmišljamo o budućoj Jugoslaviji,
jer nam nijedan od prijedloga ne odgovara".
Onako u jadu-ljutnji, dodao je: "Trst ima preko 400.000 stanovnika, a
LJubljana preko 100 hiljada. Trst je industrijski razvijen, a što je
LJubljana prema njemu, malo veće selo! To bi kod nas stvorilo problem
i mi to ne želimo".
Bio sam protiv ustava iz 1974!
* Znao sam da je sigurnosno stanje na Kosovu loše, ali nisam znao da
su i odnosi naših republika pali na tako niske grane - bio šokiran
Tito na sastanku u Karađorđevu
* Drugovi, moram reći, kad je u pitanju Kosovo da svi koji su glasali
za Ustav 1974. godine biti će krivi za sudbinu Jugoslavije!
Dvadeset godina posle smrti Josipa Broza Tita, istoričar Vjenceslav
Cenčić objavio je šokantnu knjigu "Titova poslednja ispovest", neku
vrstu Titovog političkog testamenta koji baca sasvim novu sliku na
"lik i delo" političara koji je ostavio neizbrisiv trag na političkoj
sceni druge Jugoslavije.
Knjiga je sastavljena od stenogramskih beležaka čuvenog Brozovog
govora u Karađorđevu u decembru 1979. godine i razgovora koje je vodio
sa Josipom Kopiničem, po mnogima najznačajnijim jugoslovenskim
obaveštajcem svih vremena.
Po osporavanju autentičnosti ova uzbudljiva knjiga i sama na neki
način deli sudbinu glavnog svedoka i aktera, hvaljenog, a onda i
neumereno osporavanog - Josipa Broza.
KARAĐORĐEVO, 21. XII 1979, 10 SATI
Drugovi,
prvo, čestitam vam Dan armije koji slavimo sutra.
Čestitajući vama,čestitke upućujem i svim pripadnicima naše armije.
No, drugovi ja s vama, mojim vojnim komandantima, želim da raspravim
neka aktuelna pitanja za budućnost naše armije, a i Jugoslavije.
Svi vi znate da sam ja star, da ću za par mjeseci, u maju iduće
godine, navršiti 88 godina, a znate i to da sam, posebno nakon Havane,
umoran i da mi se pogoršalo zdravlje i da ću morati u bolnicu.
To je i razlog da sam odlučio, da kao vaš vrhovni komandant, s vama,
mojim vojnim saradnicima raspravim neka pitanja, a u vezi su sa
stanjem u JNA, kao i o nekim političkim pitanjima koja su u vezi sa
zadacima koja naša armija ima po Ustavu.
Naime, ja sam prije Havane imao nekoliko višednevnih razgovora sa
mojim predratnim i ratnim saradnicima, koji su sada u penziji i od
njih sam dobio mnogo informacija o kojima želim da danas i sutra o
njima zajedno raspravimo, da zauzmemo jedinstven stav što činitida o
takvim informacijama ne raspravlja ulica, inostrana, a i naša štampa.
Ja ću poslije razgovora s vama imati razgovore s političkim vrhom
Jugoslavije, a tu su sada prisutni Vlado i Lazo u ime Predsjedništva
partije i SFRJ, a prisutan je i Kosta u ime boraca NOR.
Pitanja o kojima želim razgovarati s vama ima podosta, a među prvim je
da ja, kao vaš vrhovni komandant, budem informisan o stanju u JNA.
Od našeg vojnog vrha dobio sam, kao osnovu za ovaj razgovor, opširnu
pismenu informaciju, koju mi je dao general Ljubičić, a potpisali su
je i svi komandanti armijskih oblasti, kao i komandant JRM i JRV.
Šok bezbednosnim stanjem u zemlji
Čitajući tu informaciju bio sam šokiran iznesenim stajalištima o
sigurnosnoj situaciji u zemlji. Znao sam da je sigurnosno stanje na
Kosovu, a o tome ću govoriti opširnije kasnije, loše, ali nisam znao
da su i međurepublički odnosi pali na tako niske grane.
Srbija pati
Tako je, u toj informaciji iznesen i podatak da neki hrvatski kadrovi,
koji su i za vrijeme oslobodilačkog rata iskazivali takve
nacionalističke ambicije, sada u užem krugu istomišljenika, govore da
smo pogriješili što je i BiH stvorena kao republika, da ona pripada
Hrvatskoj kao i za vrijeme rata kad je bila pod NDH.
Osim toga, od drugova koji su bili kod mene prije Havane, čuo sam da i
u Sloveniji ne ide kako treba, a da u Srbiji "pate" što su pokrajine
dobile, po novom Ustavu, državni status.
To su pitanja o kojima želim govoriti s vama, a to tim prije što je
JNA, po Ustavu dobila zadatak da čuva integritet Jugoslavije, da bude
nositelj jedinstva u zemlji.
Ima i tu još nekih pitanja, kao što su ispravljanje nekih
historijskih, do sada objavljenih neistina, a koje su se i zbog
pojedinaca stavljale "pod tepih". No, idemo nekim redom.
Rekao sam već da je politička i sigurnosna situacija na Kosovu svakim
danom sve lošija.
Stvoren je neki jaz i netrpeljivost između kadrova
srpske i albanske nacionalnosti.
Kadrovi - Albanci iz Kosova misle, da ako su po Ustavu iz 1974. godine
dobili veća prva, pa dijelom i državnost, a ja napominjem da sam bio
protiv tog Ustava, da mogu samostalno obavljati i državničke
aktivnosti. Tako je nedopustivo da mogu mimo Republike Srbije, a i
Federacije, voditi državničke razgovore s Albanijom.
Tako su samoinicijativno, bez našeg znanja, dovodili iz Albanije
profesore da na fakultetima i školama predavaju historiju po albanskom
programu, da uče našu djecu i studente da je Kosovo sastavni dio
velike Skenderbegove Albanije, koja je privremeno pod Jugoslavijom.
Ili, mi malo znamo o aktivnosti albanske emigracije, a vidite drugovi,
ona ubire "danak" za školovanje Albanaca za komandire koji će
komandirati za često najavljivani "narodni ustanak" na Kosovu.
Bakali švercuje drogu
Imam podatak da njihovi obavještajci i viši oficiri iz "Sigurimija"
predavaju marksizam na Prištinskom univerzitetu, a dobio sam podatke
da neki, kao Bakali, Hodža i dr. imaju svoju "privatnu" obavještajnu
službu na području ne samo Srbije, već i drugih republika, a posebno
zbog šverca droge preko albanskih luka.
Naime,javna je tajna da pri albanskoj mornarici postoji poseban odred za šverc droge.
Sve se to dešavalo na Kosovu, pa su, poslije IV brionskog plenuma i
pada Rankovića, Službu bezbjednosti razbili i sada "caruje" ne samo
"Sigurimi", već i "privatne" obavještajne službe u toj pokrajini.
Zamislite svi ti koji sada viču: "Kosovo republika" i koji rukovode
takvom akcijom imali su pripremljene spiskove koje ljude iz Službe
bezbjednosti na Kosovu treba maknuti.
Obavještajna služba iz Tirane, "Sigurimi", po našim podacima, ima u
toj pokrajini preko hiljadu svojih ljudi, a oni su organizirali svoje
centre u Hrvatskoj i u Sloveniji, a nažalost i u Beogradu. Iako se sve
to radi tajno, ipak su neke njihove aktivnosti otkrivene.
Posebno me zabrinjava podrška separatizmu na Kosovu od nekih
rukovodećih ljudi u Sloveniji i Hrvatskoj.
Nije slučajno Kardelj još ranije upozorio kosovsko rukovodstvo da takvom politikom "siju vjetar,a žnjet će buru".
Odranije, a posebno od 1974. godine i donošenjem novog Ustava
pokrajine, a posebno na Kosovu, igraju se veliko državne politike.
Tako i na Kosovu, a i u Novom Sadu "državnici" kažu: "Mi nemamo
zajedničkih interesa u vanjskim i drugim državničkim problemima sa
Srbijom".
Čije su pokrajine?
A, čije su one pokrajine nego Republike Srbije?
S takvom politikom se pod hitno mora prekinuti.
Evo,da ne ponavljam na Kosovo su "uvozili"
profesore iz Tirane, koji su napravili historijski "lom" u Prištini, a
u vanjskoj politici tvrde:
"Mi smo pokrajina koja ima pravo
ratificirati međudržavne ugovore".
Tu "privilegiju" drugovi nema nitijedna republika u Jugoslaviji, a i u Prištini i Novom Sadu oni su sebi uzeli i to pravo koje ima samo Federacija.
Sjećam se, drugovi, zime 1968. godine kad su u Tetovu razbijene
demonstracije albanskih nacionalista, mnogi, pa i osuđeni, pobjegli su
na Kosovo, gdje su nesmetano nastavili školovanje ili dobili pravo, a
neki su dobili i odgovorna mjesta.
Pokrajinsko rukovodstvo albanskenacionalnosti tvrdilo nam je da bježe zbog "makedonskih šovinista" i
da im treba pomoći.
Pa i u Zagrebu i Ljubljani bilo je takvihrazmišljanja.
S druge strane, pridošlicama iz Albanije davali su
jugoslovensko državljanstvo s motivacijom da bježe iz Albanije zbog
terora.
Tko im je to omogućio?
Mi drugovi!
Nitko drugi.
Što smo
posijali to ćemo i žnjati.
A evo, poslije IV plenuma i pada Marka
(Aleksandra Rankovića) sa Kosova do sada se iselilo preko deset
hiljada Srba i Crnogoraca.
Kuće su im otkupili Albanci za "zelene"
dolare i to po povoljnim uvjetima.
Drugovi, moram reći, kad je u pitanju Kosovo da svi koji su glasali za
Ustav 1974. godine biti će krivi za sudbinu Jugoslavije.
Lolu izdao Andrija Hebrang
* Hebrangu i društvu u CKH smetao je Lola i kad su doznali kada leti
za Kairo, preko ustaškog agenta ubačenog u Glavni štab Hrvatske,
obavestili su Zagreb kada i sa kog našeg priručnog aerodroma poleće -
rekao je Tito
* Kako je Koča Popović pobegao sa Kadinjače
Nerazjašnjene smrti
Kako ćemo raščistiti slučaj pogibije Lole? Pa hapšenje i streljanje
Rade Končara, ubojstvo Marka Oreškovića i niz drugih nerazjašnjenih
historijskih poruka iz vremena rata? Znamo da je Lola poginuo izdajom,
ali mi do danas nismo za historiju rekli tko je bio organizator te
izdaje i koji joj je bio cilj.
Ima takvih primjera i iz drugih republika, pa smatram da bi bilo
vrijeme, jer godine prolaze, da još za našeg života te neraščišćene
dijelove naše historije ili potvrdimo ili objavimo istinu. Tako dalje,
zbog istine, ne možemo ići.
Važno pitanje je pogibija Ive Lole Ribara. Prije nego li odgovorim na
to pitanje, razjasnit ću još jednom priču kad je u pitanju Lola.
Naime, jednom prilikom kad smo razgovarali o Loli, Bevc (Edvard
Kradelj) me pitao:
"Da li je istina da se Lola bavio obaveštajnim radom u Vrhovnom štabu,
odnosno da se ponašao kao moj zamenik i da je imao vezu sa Moskvom?"
Otkuda je potekla ta priča?
Od onih koji su mu "skovali"zaveru i koji su krivi za njegovu smrt.
Hebrangu i društvu u CKH smetao je Lola i kad su doznali kada leti za
Kairo, preko ustaškog agenta, šifranta Čačića, ubačenog u Glavni štab
Hrvatske, obavestili su Zagreb kada i sa kog našeg priručnog aerodroma
poleće. Bila je to izdaja, pa i tu stvar moramo raščistiti.
Ivo Lola Ribar žrtva je Andrijine izdaje. Lola mu je smetao jer sam u
njega imao poverenja i odredio ga da nas zastupa kod saveznika, da se
bori za priznavanje AVNOJ kao legitimne vlasti u Jugoslaviji.
Bežanija Koče Popovića
Evo još jednog historijskog primjera, a vezan je za Koču Popovića,
proslavljenog komandanta Prve proleterske brigade. On se sa radničkim
bataljonom borio na Kadinjači.
Vidjevši, kao vojnik, da je otpor protiv nadmoćnog njemačkog napada
nemoguć, napustio je s još jednim drugom, ne mogu se sada sjetiti
njegova imena, Kadinjaču i sam krenuo prema Rogatici, gdje je bio
Vrhovni štab.
Prije toga, na formiranju I proleterske, ja sam Koču odredio za
njezina komandanta. On to nije znao.
Na putu za Rogaticu susreo se sa Lolom i Kopiničem, koje sam kao
članove Politbiroa CKJ za neoslobođene krajeve pozvao i oni su se
vraćali za Zagreb. Koča se dvoumio da li da ide u Rogaticu ili da se
priključi nekoj partizanskoj jedinici tog kraja.
Kad mu je i Lola, a posebno Valdes (Josip Kopinič), rekao da je
postavljen za komandanta tek osnovane partizanske brigade, odlučio je
doći u Rogaticu, gdje je preuzeo komandu brigade. On se bojao, zbog
napuštanja Kadinjače, da će biti streljan, a vidite da se stvar
odigrala drukčije.
Ko je šurovao sa Pavelićem?
Ili, još jedan primjer, kako smo historijski obmanjivali našu javnost.
Mi smo, zbog situacije u IV ofanzivi bili prisiljeni na pregovore s
Njemcima o razmjeni zarobljenika i to je u historiji registrirano kao
"Martovski pregovori".
U isto vrijeme, a bilo je to koncem januara 1943. godine, pojedinci iz
rukovodstva KPH, u jeku IV ofanzive, obmanjivanjem, pripovijedali su
da se CK KPJ odlučio ići u pregovore s Pavelićem o prekidu
neprijateljstva. To su pripovijedali oni koji su "šurovali" sa
Zagrebom i to treba jednom jasno reći.
Ti isti kadrovi, a o njima ću reći kasnije nešto više, mene su
optuživali da se na Sutjesci nije vodila borba za ranjenike, već da se
čekalo na engleskog oficira za vezu pri Vrhovnom štabu, što je notorna
laž.
Mladima, onima koji dolaze, treba reći istinu o svim historijskim
događajima, bez obzira o kojima je riječ, pa ako sam i ja u pitanju.
Bojimo se istine, ne svi, ali mnogi da.
Hrvatska do Zemuna!
Mene optužuju sada i zbog određivanja granica između republika, a
posebno moji Hrvati.
Kažu, Tito nam je uzeo "naše", a tražili su Hebrang i društvo da se
Hrvatska proteže do Zemuna.
Ja nisam određivao granicu, to je činila komisija, ali, iako to znaju,
i dalje sam Hebrangovim istomišljenicima na "nišanu".
Ne znam zašto? Njima nije dovoljno što su i Đilas i Vicko (Krstulović)
javno rekli da ja nisam imao nikakvog utjecaja na određivanje granica.
Slovenački jezik u vojsci
A, sada nešto što se tiče sadašnjeg stanja u JNA. General Dolničar, i
ne samo on, informirao me je da se i u Sloveniji pojavilo pitanje, za
sada srećom u užem krugu kadrova, da se i u toj republici uvede u JNA
vojna obuka i komanda na slovenačkom jeziku. Oni su sada aktuelizirali
ono što se u Hrvatskoj 1967. godine dogodilo s "Deklaracijom o
jeziku".
Nije bilo dovoljno što smo nakon donošenja novog Ustava, a i prije u
republikama uveli TO i naoružali je, već se sada hoće i želi, a takvih
tendencija ima i u drugim republikama, da im prepustimo nadzor i
komandu i nad vojnim sektorom.
To bi, ako bi išli po njihovim željama, uništilo našu Armiju. Ja
insistiram da JNA mora biti pod jedinstvenom komandom, a komandanti
vojnih oblasti dužni su kontrolirati i usklađivati aktivnosti TO. Tu
nema Boga da popustimo takvim željama, ni za milimetar.
Nismo slučajno zbog uvođenja TO izgubili Gošnjaka i još neke generale
koji se nisu slagali da se u Jugoslaviji organizira TO, po sadašnjem
principu, da na taj način imamo u Jugoslaviji dvije vojske - dvije
armije, jednu saveznu, a drugu republičku.
Sada imamo i republičkog i saveznog sekretara za narodnu odbranu.
Generalu LJubičiću dao sam nalog da me odmah, po završenom pregledu,
informira da li i u tom segmentu našeg vojnog sustava ima problema i
kako ih riješiti.
"Historijske neistine"
Historija ne smije biti opterećena neistinama ili poluistinama. Ne
možemo mi nikoga optuživati da je kriv za nešto ako je istina
drugačija od one za koju smo se do sada opredjelili.
Znam, reći ćete mi, teško je sada, toliko godina poslije rata
dokazivati pravu istinu, mnogi akteri tih događaja nisu živi, a
historičari će, na temelju dokumenata to kasnije sami ispraviti. Da,
to je lako reći.
Još danas nas ima dosta živih, pa je važno da i mi kažemo tko je u
pravu, a tko nije. Jer, evo samo jednog primjera, a tiče se mene, koji
ukazuje da sam ja u pravu što to forsiram.
U stranoj štampi, a i u nekim izdanjima historičara na Zapadu, ne znam
čijom "zaslugom" i mene su, a to je prava optužba, ugurali u spisak
onih koji su imali kontakte za vreme rata sa Pavelićem i sarađivali s
njim.
Naime, neki historičari naklonjeni Paveliću, a tvrdim da im se pamet
pomutila, moju navodnu "popustljivost" prema Hebrangu i neraščišćenost
svega što se zbivalo oko njega i zašto mu se nije sudilo, prikrpali su
i moje ime nekoj tezi da sam to činio da se ne bi otkrilo da sam i ja
bio u dosluhu sa Pavelićem i da sam za to odobravao Andriji sve što
radi.
Evo, tu je Bakarić, pa neka on kaže tko je inicirao i tražio da se
Andriji ne sudi, ja, naš Politbiro ili partijsko rukovodstvo CK
Hrvatske na čelu s njim.
Josip Broz razmisljao o naslednik
* Smetao sam Andriji Hebrangu da ostvari svoj stari plan da napravi
komunističku partiju NDH, hteo je da me likvidira, pa sam morao da
bežim u Beograd - ispričao je Tito
* Hebrang naručio Privremeni ustav Hrvatske
* Josip Broz želeo da ga neslede Mika Tripalo ili Rato Dugonjić
Slučaj Hebrang
Slučaj Andrije Hebranga ima širu pozadinu i mnogo se o tome piše na
Zapadu, a i u emigrantskim novinama. Što je Andrija radio u Zagrebu,
na robiji i poslije nje, kakav je imao stav prema ustanku u Hrvatskoj
i njegova suradnja sa ustaškim pokretom poznata je historičarima, a i
užem krugu našeg rukovodstva.
No, malo njih zna da sam ja, maja mjeseca 1941. godine sa Lorkovićem i
Budakom o stvaranju KP NDH i odvajanju od KPJ, morao bježati iz
Zagreba.
Da nije bilo dr Srećka Šilovića, Josipa Kopiniča i Mustafe Golubića,
koji su me na vrijeme obavjestili što mi se sprema u Zagrebu, ja bih
"zagnojio" u tom gradu.
Titov beg u Beograd
Morao sam bježati u Beograd. Naime, ja sam smetao Andriji da ostvari
svoj stari plan i odvoji KPH od KPJ. Za moju sreću "procurila" je
informacija da se sprema moja likvidacija.
Tu informaciju je kod dr Šilovića, velikog meštra masonske lože,
"izlajo" dr Budak mason, a i Kopinič i Golubić došli su do takvih
informacija, pa sam se na vrijeme "sklonio" u Beograd.
Mojim "bjegom" iz Zagreba propao je Hebrangov plan o stvaranju KP NDH,
jer sam ja u "Proleteru" napisao komentar: "Zašto smo još uvijek u
sastavu KPJ?" Sve ovo govorim pred krunskim svjedocima tih zbivanja,
Vladom i Kostom, i oni mogu posvjedočiti tu istinu.
Da smo 1948. godine, kad je Andrija uhapšen, sudili njemu, danas bi
njegov slučaj bio rešen, a zašto nismo, pitajte Bakarića.
Osim toga, kad već govorim o Andriji, dobro je tu nešto reći i o
drugim političkim potezima koje je, po nalogu "svojih" radio, a u vezi
su sa ustankom.
On, kao predsjednik Vojne komisije CK KPH, bio je protiv ustanka i za
pasivizaciju KPH. To je dokazana istina.
Svi oni koji su bili za ustanak, za njega su bili "izdajnici", a neki,
kao Marko Orešković, izgubili su glavu jer su protivno Andrijinim
nalozima, bez njegova odobrenja pošli i organizovali ustanak.
Takva konfuzna situacija u Hrvatskoj, a posebno u Zagrebu, poticala je
Andriju da sabotira i oslobađanje "kerestinečkih zatvorenika".
Zašto je Andrija, mimo znanja i Končara i CK menjao plan bijega
"Kerestinca" ne znam. Kasnije je Končara "uvalio" u tu igru, pa je i
njegov put u Split prokazao ustaškoj policiji.
"Privremeni ustav Hrvatske"
Mnogi su skloni, posebno u Hrvatskoj, braniti Andriju, tvrdeći da sam
ja taj koji je dao likvidirati Hebranga. Vjerujem da će i Vlado i
Kosta takve insinuacije, na moj račun, demantirati.
Vidite drugovi, svuda su historičari utvrdili da je po nalogu
Hebranga, maja mjeseca 1944. godine napisan "Privremeni ustav
Hrvatske" u kojem su autori, po njegovom inzistiranju, napisali i
djelove o višestranačju, o poštovanju privatnog vlasništva -
kapitaliste, o vjeronauku u školama, o obaveznom sklapanju braka u
crkvi. Kasnije sam dobio dokument da su autori bili Andrijini ljudi iz
HSS.
I još nešto, kad je u pitanju koncept takvog Ustava, istraživači su
dokazali da je u tom Ustavu naznačen i konfederalni status Hrvatske u
okviru Jugoslavije. Naime, zastupnici iz Hrvatske u AVNOJ morali su
dobiti verifikaciju za svoje istupe.
Ako bi ZAVNOH, po Andriji dao negativno mišljenje o istupima njihovih
zastupnika u AVNOJ, donete odluke AVNOJ ne bi se trebale provoditi u
Hrvatskoj. Što se sve zbivalo s Andrijom poslije rata, zna se i o tome
neću govoriti.
O cijelosti s akterima tih zbivanja i prije, za vrijeme rata i poslije
rata. Zašto to ističem? Radi toga da ne budete u zabludi da ćemo
zaboraviti i to objaviti. Ono, ako ne zbog historije, to zbog kadrova
koji nose našom krivicom "ljagu" krivca.
Udba u belom svetu
Kad sam već načeo temu da govorim i o aktivnostima emigrantskih, da li
četničkih ili ustaških organizacija, da nešto kažem i o terorističkim
aktivnostima emigracije na prostoru Jugoslavije.
Nakon Bugojna i ubačenih terorista koji su pokušali stvoriti pomutnju
u tom prostoru u BiH, a dijelom i u Hrvatskoj, odlučili smo da se više
angažiramo u sprečavanju upada emigrantskih terorista u našu zemlju.
Zašto? Odgovor je jednostavan.
Bolje da ih spriječimo kad se pripremaju za napade na njihovom
prostoru, nego da dozvolimo da stradaju naši građani u zemlji.
Sa ministarstvom SUP dogovorena je strategija takvih akcija i nadam se
da će takvih upada, kao na primjer "Bugojanske grupe" biti mnogo
manje, rekao bih nijedna.
Sada, kada smo detaljno analizirali "Bugojanski slučaj" utvrdili smo
da su svi iz te grupe imali naše originalne pasoše, a prema istrazi i
brojeve pasoša, a i serije, bili su u posjedu republičkog SUP u
Zagrebu.
Kako i tko ih je dao njima, nitko nije do sada, toliko godina istrage,
otkrio krivca. Bilo je nekoliko osumnjičenih pod istragom, a koliko
znam dokaza za krivnju nije bilo.
No, sada kad želimo i radimo, a u tome smo uspjeli da terorizam sa
našeg "praga" prenesemo na njihov "prag", sada nas optužuju za
likvidaciju emigranata, za "osvetu" i tome slično.
Ne želim polemizirati s njima tko je u krivu, a tko je u pravu, neka
prestanu planirati terorističku aktivnost, pa nećemo ni mi biti
"osvetnici" za takva njihova dijela.
Rekao sam generalu Herljeviću: "Nigdje prvi, a kad ste sigurni da
planiraju takve akcije, sprečite, da to osujetimo na vreme."
Pogrešan Ustav
Daljnji tok zbivanja u zemlji bio je usredotočen na donošenje novog
Ustava.
Ja sam bio za novi Ustav, ali ne ovakav kakav je donesen.
Bio sam protiv davanja državnosti pokrajinama i dijelovima Ustava koji
omogućuju republikama izdvajanje iz federacije bez dogovora s ostalim
republikama, odnosno referendumom cijele zemlje. I tada, a i sada vam
ponavljam da će to "zlo" od ovih ustavnih prava pokrajina razbiti
Jugoslaviju.
Pri donošenju Ustava rekao sam i Bevcu i Vladi, a i cijeloj ustavnoj
komisiji, da su me nadglasali oni i Kardeljevi istomišljenici, ali da
ću ih ja za 3 do 4 godine demantirati i dokazati da imam pravo. Da sam
imao pravo dokazuje i ovo stanje na Kosovu, ali i u cijeloj zemlji.
Ako vi, naša armija ne budete radili na koheziji jedinstva, poslije
mog "odlaska" sumnje će se moje i "zle" slutnje obistiniti.
Tito želeo Miku Tripala
Zašto vam to govorim? Moji su me drugovi suborci još šezdesetih
godina, odmah poslije Splita, a znajući za sukobe na vrhu, upitali da
li sam se odlučio za mog nasljednika.
Da odmah napomenem, niti jedan od njih, a bili su kod mene: Leskovšek,
Cazi, Gošnjak, Kopinič, Pucar i Veselinov nisu pretendirali na tom
mjestu.
Naime, bilo je znajući o kadrovima, pa su mi zamjerili da biram
kadrove po želji Steve ili Bevca, a da se manje konzultiram s njima, a
i drugim mojim suborcima.
Tada je od njih, mislim Luka, spomenuo da bi trebali školovati i
"odgajati" kadrove koji će posle nas voditi državu.
Tada je Cazi, onako iz "šale" rekao: "Pa druže Tito i Ti trebaš imati
svog nasljednika. Imamo dobrih mladih kadrova, pa ti biraj pravog".
Da Cazi je to rekao u šali, ali ja sam ga ozbiljno shvatio. Sutradan,
kad sam bio sam, razmišljao sam o tome i onako sam u sebi rekao: "Pa,
Stari, i ti si trebaš odrediti nasljednika".
Razmišljao sam i stavio na papir nekoliko mlađih, već iskusnih
rukovodilaca i odlučio sam se na njih dvoje Miku Tripala i Ratu
Dugonjića.
Pišući prisjetio sam se i na Ivu Lolu Ribara, jer sam uvijek u šali
govorio, a mislim da sam to rekao i Kopiniču, da će on biti moj
nasljednik.
Ta informacija "procurila" je za vreme rata, pa se Hebrang našao
pogođen da se Andrija odlučio na osvetu i organizirao je likvidacuju
Lole.
O mom nasljedniku nikom nisam govorio osim Jovanki, a ona je to, kako
mi je tvrdila, iz šale, rekla Stevi taj podatak odmah je "procurio" do
Vlade i Bevca i oni su oboje bili protiv Tripala, a za Dugonjića se
nisu izjašnjavali.
I Đilas je, prije par godina, u stranoj štampi objavio: "Tito je bio
svjestan da iza sebe ne ostavlja nasljednika".
Da imam namjeru za nasljednika odrediti Tripala, ta informacija došla
je i do Mike, ali se nije dao "isprovocirati" da zna taj podatak. no,
u dva navrata ja sam javno istupio, a u vezi je bilo s nasljedstvom.
Bila je 1964. godina kad je u našoj zemlji boravio Naser. Ja sam u
delegaciju odredio i Tripala. I dok je on čekao u salonu, on, ne
razmišljajući, sjeo je na stolicu određenu za mene.
Vidjevši da je učinio grešku skočio je sa stolice a ja sam, da ga
ohrabrim rekao: "Vidim nestrpljiv si, već bi zauzeo moje mjesto."
A drugi put, na proslavi Kardeljevog rođendana, Bevca mi je dobacio:
"Vidiš stari one mlade, kako su nestrpljivi. Htjeli bi preko reda da
dođu na naša mjesta." Time je Bevc dao Tripalu do znanja da sam se
odlučio na njega - svog nasljednika.
A, vjerujte drugovi tu je Vlado i on najbolje znade tko je Tripala
"odvukao" u vode nacionalista. Moje mjesto prepustit će onome tko će
se najviše boriti za jedinstvo i integritet Jugoslavije.
Ni praunuci neće oprostiti zaduživanje
* Nakon donošenja novog Ustava, republike su se uz saglasnost
Federacije za zadnjih godinu i par mjeseci zadužile preko deset
milijardi dolara, to je zlo i neoprostivo za zemlju - rekao je Tito
* Ja sam, kao predsjednik države, odbio da potpišem odobrenje o
zaduženju zemlje, a Bakarić je kao moj zamjenik to potpisao
Sudbina generala Gošnjaka
Vas kao vojnike vjerujem interesira i slučaj Ivana Gošnjaka i zašto je
on otišao. Duga je to priča, ali ona ima i početak i kraj.
Još u decembru 1966. godine kad je pao Ranković, u Bijeloj vili održan
je sastanak s vojnim vrhom, na kojem su generali Ivan Rukavina i
Bogdan Oreščanin inzistirali na reorganizaciji JNA i konceptu TO u
republikama.
Gošnjak je bio protiv, a podržavao ga je general Nenezić.
No "lavina", reorganizacije Armije je krenula. Rukavina i Oreščanin
imali su podršku Bakarića i Kardelja.
Osim toga, i Vlado je bio stalno u sukobu sa Gošnjakom od 1944. godine
i njegovim izborom za sekretara CKH. U drugim republikama Gošnjaka su
smatrali ruskim čovjekom, ali nikad nisu mogli dokazati da je
"rusofil".
U proljeće 1967. godine predlagali su Oreščanina za ministra. Ja nisam
pristao i Gošnjak je i dalje bio ministar.
Videći da nemam republičke podrške posebno Slovenije, Hrvatske i
Makedonije, ja sam odlučio da Ivan ide u penziju, posebno zbog
njegovog stava prema TO.
NJegovo mjesto dobio je Nikola LJubičić, iako je i sam Gošnjak
predlagao Oreščanina. Odmah po donošenju novog Ustava Gošnjak je i
službeno penzioniran.
Prištinski krovovi od srebra
Sada nešto o izdvajanjima za nerazvijene. Posebno pratim kako se troši
novac iz ovog fonda.
Dok neki domaćinski, kao u Srbiji i Makedoniji, paze ušto se troši
novac kojeg, moram reći, sve teže odvajaju republike u taj fond, na
Kosovu u Prištini, troši se kao da im je Bog poslao s neba.
Priština se popločuje mramorom, gradi se Sveučilište i zgrada
Biblioteke i na krovove tih zdanja, umjesto bakra ili drugog
materijala, koristi se za krovnu konstrukciju i srebro iz Trepče.
Nisam zadovoljan kako se u toj pokrajini troše novci iz tog fonda.
Znam trebaju Prištini i univerzitet i drugi kulturni objekti, ali
nismo toliko bogati da trgove popločujemo mramorom, a za krovni
materijal koristimo srebro.
Da ne duljim, ja sam predsjedniku SIV naložio da se osnuje jedna
stručna komisija koja će obići sve objekte u zemlji, koji se grade iz
fonda za nerazvijene i da im se podnese detaljni izveštaj o svim
nepravilnostima trošenja sredstava iz tog fonda.
Buka oko deviza
Na početku sam spomenuo i "Cesnu aferu" u Sloveniji. Da, bilo je to
prije jedanaest godina, ali njezini "obrisi" se i danas osjećaju.
Zašto to kažem?
I tada, kad je završena raspodela međunarodnog zajma za ceste,
slovenačka vlada na čijem je čelu bio Stane Kavčić optužila je SIV i
predsjednika vlade Mitju Ribičiča za diskriminaciju Slovenije.
Slovenija je tražila reviziju svojih materijalnih obaveza prema Federaciji.
Tražili su de fakto pad vlade i jačanje slovenačke državnosti, a na
taj način ugrožavana je bila monolitnost Jugoslavije.
Ni godinu dana poslije "Cesne afere", u Hrvatskoj je postavljeno
pitanje, o čemu sam već govorio, o raspolaganju s devizama, kapitala
Federacije ili kako je Bakarić nazvao takvu inicijativu novih reformi
"federiranje Federacije".
A, da bi smanjili tenziju na tu inicijativu "izmislili" su "slučaj
Žanko" koji je u "Borbi" pisao o rastućem nacionalizmu u Hrvatskoj.
Žankovi članci korišteni su za održavanje poznate Desete sjednice CK
SKH, a u stvari sve se to činilo da se takvi programi hrvatskog
rukovodstva za reformu, i bankovodnog i drugog privrednog sistema,
prihvate kao realnost.
I faktor u zemlji naglo je opadao, a emigrantski krugovi, potpomognuti
Zapadom, povećali su pritisak na zemlju.
Ja sam to tada nazvao: "Sumnjiv posao usmeren na rušenje ni manje ni
više nego kohezije i čvrstine jugoslovenskih naroda". S druge strane,
govorilo se da se u zemlji stvara podloga za paničan strah od same
upotrebe reči Hrvat ili Slovenac.
Da, a meni su govorili drugovi iz tih republika da podržavam takav
odnos prema njima, što nije bilo ni istina, a nisu ni imali podlogu za
takvu optužbu. Ja uvek tvrdim, a to ću ponoviti i danas, za rješavanje
svih tih problema treba svima nama više jedinstva i sloge, zajedništva
i razumjevanja.
Bakarić dopustio loše ugovore
A sada o jednoj temi o kojoj neki ne žele govoriti otvoreno.
Ne samo da se o njoj raspravlja, već ne žele ni da se utvrdi rasprava
o toj temi. Pitanje je zaduženje zemlje. Naime, nakon donošenja novog
Ustava republike imaju prava da se, uz suglasnost Federacije, i same
zadužuju.
Evo, opet će mi replicirati Vlado, republike su se za zadnjih godinu i
par mjeseci zadužile preko deset milijardi dolara, to je zlo i
neoprostivo za zemlju.
Ja sam, kao predsjednik države, odbio da potpišem odobrenje o
zaduženju zemlje, a Bakarić je kao moj zamjenik to potpisao.
Kad sam ga pitao, a on je tu: "Zašto je dozvolio da se država toliko
zadužuje, da mu ni praunuci neće oprostiti to zaduženje, jer se
kredite dizalo po kamatnoj kliznoj skali i to će se nama osvetiti kad
tad".
Znate što mi je odgovorio: "Pa to je po Ustavu. Ja nisam mogao odbiti
republikama, i tako u republikama rade što hoće." Da, tako mi je
odgovorio
A, što se sada događa? Sada dolaze meni i pitaju me kako će se ti
krediti vraćati. Mole da otvorimo sef "deviznih rezervi" i vraćamo
njihove dugove.
Ja sam pre godinu dana rekao, prilikom boravka u Sloveniji i
Hrvatskoj: "Pazite ušto ulažete devize, nemojte da Vas proklinju unuci
i praunuci". Meni su odgovorili da paze na svaki cent investicija.
Sami su hteli Obrovac
Pitao sam drugove u Zagrebu, a da li je rentabilna investicija i
Obrovac? Zašto sam ih pitao? Trebalo je u Obrovac investirati oko 170
miliona dolara.
Strani instituti dali su negativno mišljenje o isplativnosti te
investicije, pa i naš institut iz LJubljane.
Drugovi iz Hrvatske govorili su da su takva mišljenja data zbog
"ljubomore", da bi na kraju rekli: "Pa, ima dosta takve rudače u
Brazilu ili Kini, mi smo odlučili i Obrovac će se izgradit".
Sada imaju Obrovac, ali i tvornicu koja svaki dan proizvodi goleme
gubitke. Kako će to rješiti, ja ne znam.
Kad već govorim o zaduženjima spomenut ću i cifre naših dugova. Dok je
zemlja 1974. godine bila dužna nešto preko 4 milijarde i 600 miliona
dolara, sada kad Vam govorim, dužni smo nešto preko 16 milijardi
dolara.
Samo za kamate, zbog nepovoljnih kamata, sada godišnje moramo davati
2,5 milijardi dolara, što daleko nadmašuje naše ukupne prihode od
turizma. Da smo bolje gospodarili za te dvije milijarde dolara mogli
smo otvoriti 250 hiljada novih radnih mjesta.
Titova istina o Jasenovcu
* Mene optužuju da sam zabranio da se ide na oslobađanje logoraša koje
je tada čuvalo stotinjak ustaša - drugovi, taj Vickov predlog nije
došao do mene i ja se sada pitam gdje je završio
* Zbog Golog otoka nisam dobio ni Nobelovu nagradu za mir, iako je
više od stotinu državnika sveta to predlagalo
Logor smrti
Druga stvar, o kojoj želim govoriti je Jasenovac i zašto se do sada
nisam poklonio sjenama tog logora smrti. Da, to je istina i ja se te
istine sramim.
Pa, ni Stevo Krajačić nije to učinio iako je on 1945. bio u Jasenovcu,
ali po drugom zadatku.
No, prvo, a tu je Bakarić i on će vam moći dati odgovor, tko je u
ljetu 1943. zabranio da naše jedinice oslobode taj logor užasa.
Naime, mene optužuju da sam zabranio da se, na predlog Krstulovića
(Vicko) i uz pomoć dalmatinskih brigada ide na oslobađanje logoraša
koje je tada čuvalo stotinjak ustaša.
Drugovi, taj Vickov predlog nije došao do mene i ja se sada pitam gdje
je završio. Kažu historičari, u glavnom štabu Hrvatske i CKH.
Zašto su to oni stopirali zna odgovor Vlado, pa će vam on posle podne
dati odgovor. Istini za volju, ja sam nekoliko puta planirao ići u
Jasenovac, ali sam bio sprečen da idem. To me ne opravdava i odmah
posle pregleda i lečenja ići ću obaviti i tu obavezu.
Pa kad je bilo govora i o gradnji spomen kosturnice u Jasenovcu,
Hrvatska nije bila oduševljena gradnjom, pa je Gošnjak iz vojnog
budžeta dao novac za njegovu gradnju.
Druga stvar je pitanje, šta se sve poduzima u emigrantskim krugovima,
a tog su si posla dali i neki historičari iz Hrvatske, da se umanjuje
broj žrtava rata, a posebno kad je u pitanju Jasenovac.
Njemci i njihovi historičari priznaju cifre ubijenih u Jasenovcu i
Staroj Gradiški, a naši istraživači se boje priznati broj koliko je u
tom logoru strave ubijeno Židova, Srba, Roma, Hrvata, koji se nisu
slagali s Pavelićevom politikom.
Vidite, Međunarodni komitet Crvenog krsta u Ženevi ima nedodirnutu
dokumentaciju logora Jasenovac i Stare Gradiške.
Izvještaji fotodokumentacija iz Ženeve govore da je Pavelić još u toku
rata obmanjivao međunarodnu javnost o zločinima u tim logorima. Naši
historičari imaju sada priliku da se iskupe za dosadašnje propuste.
To ističem i zbog poluistina pa i falsifikata koja su dosad objavljena
o Jasenovcu, a to je najveće zlo za našu historiju, to se mora znati i
ispraviti.
Opet o Jasenovcu
Jučer sam vam rekao da sam sebe optužujem zašto do sada nisam bio u
tom logoru smrti i poklonio se sjenama ubijenih.
Sada sam se prisjetio i podatka da su i Hebrang (Andrija) i Krajačić
(Stevo) bili protiv obilježavanja Jasenovca. Pa istup Stevin prilikom
otkrivanja spomenika u Jasenovcu
Nije kao predsjednik Sabora došao na otvaranje, došao je u Lipik,
pijan, u lovačkoj uniformi i delegaciju Srbije izvređao, vičući im:
"Malo smo Vas potamanili". O tom skandalu poruku sam dobio od Pucara
(Đuro).
Bio sam, ne ljut, nego obezglavljen ovim Stevinim ispadom.
Puno puta se pitam zašto ne rasvetlimo ove Stevine nebuloze i
rasipništvo. Imam utisak da ga se u Hrvatskoj boje. Kad bih htio
reagirati, branila ga je Jovanka.
Bez Nobelove nagrade zbog Golog otoka
Pa i Goli otok je bio delo Steve. Naime, Stevo i kipar Augustinčić
(Antun) govorili su Kardelju da na Golom otoku ima dobrog mermera za
kiparstvo.
Kardelj je zdušno slušao tu priču, i kad je donesena odluka da svi
koji su se izjasnili za IB budu u jednoj kaznioni, na Kardeljev zahtev
prebačeni su na Goli otok.
Svi znamo šta se dešavalo na tom otoku strave. Ja zbog Golog otoka
nisam dobio ni Nobelovu nagradu za mir, iako je više od stotinu
državnika sveta to predlagalo.
Norveški kralj tražio je da se ispričam svetu zbog Golog otoka. Ja sam
rekao: "Ako se kome trebam ispričati onda su to oni koji su tamo došli
nevini. Ibeovcima se ne želim ispričati". Nobelovu nagradu nisam dobio
i nisam nikoga krivio za takvu odluku. Sam, sam si presudio.
Laži o vezi sa Pavelićem
Kad je u pitanju Pavelić, o tome sam govorio generalima, mnoge se
neistine spominju kad sam ja u pitanju. Tako se meni spočitava da sam
za vreme rata imao kontakte sa Pavelićem, da sam imao svoje,
"pregovarače" za te razgovore.
Tu se spominje i Pavelićeva kćerka Višnja, a najviše se tu pominje
HSS-ovci koji su se priklonili NOR-u.
Historičari su pomešali naše razgovore s Nemcima, koje je historija
prozvala "Martovski pregovori", a razgovarali smo o razmeni
zarobljenika, pa razgovore koje je dva dana prije zasedanja AVNOJ-a
Marijan Stilinović imao s nemačkim poslanikom u NDH-a o istoj temi.
Jedini razgovor koji se vodio s generalom fon Horstenauom i Andrijom
Hebrangom nije bio vezan za tu tematiku i ja još i danas ne znam o
čemu su njih dvoje razgovorali.
No, kako ću na kraju sutra govoriti i o Hebrangu ne želim sada i o
tome otvoriti raspravu.
I poslije rata nastavilo se pričati o mojoj vezi sa Pavelićem.
Tko je prenosio takve informacije. Tako, a tu je Bakarić pa neka
potvrdi ili ospori, on se dopisuje ili se dopisivao s B. Jeličem
ustaškim emigrantom koji živi u Berlinu.
Ja ga nisam i neću pitati koja je tema tih razgovora i pisanja. Bolje
da Vam on to, danas posle podne, sam kaže. I kod ustaša došlo je do
rascepa.
Tako su se Pavelić i Luburić "razišli", a Hrvatski narodni otpor
priklonio se Luburiću. I sada, kad je kod nas došlo do nacionalnog
previranja 1968. godine, HNO doživljava "zvezdane" trenutke.
U Hrvatskoj se našao letak u kojem se poziva, Hrvate na "sveopće
pomirenje" i predlažu da se Hrvatska odvoji od Jugoslavije. "Čak šta
više, u letku su napisana imena nove Hrvatske vlade".
Ja sam predsjednik republike, Pavelić potpredsjednik, a predsjednik
vlade bio bi B. Jelić, ministar vanjskih poslova Mika Tripalo, narodne
obrane Ivan Gošnjak, Krleža ministar pravde, a Bakarić, ne znam po
kojem kriteriju, ministar poljoprivrede. Evo vam drugovi šta se sve
kombinira u emigrantskim krugovima vani.
Pripreme za dan "D"
S druge strane, četnička emigracija i dalje traži od mene da
rehabilitiram Dražu Mihailovića jer su se njegovi četnici borili, kako
pišu "za domovinu". Sve je to politička igra za dan "D" kad ja otiđem.
Zapamtite to što sam vam sada rekao.
Ja se pitam, zašto se o tome ne govori, ne samo na vrhu države, već u
republikama? Imam osjećaj da se "mi" nekoga plašimo.
Da plašimo, i otvorimo temu razgovora, zašto se sada u emigrantskoj
štampi, pa i u našoj koju štampaju biskupije, puno piše o Stepincu,
napada se Blaževića da je Stepinca osudio nevinog i tome slično. Ja
sam generalima rekao kakav je njihov plan.
Oni žele rehabilitirati Stepinca, da bi preko njega rehabilitirali
katoličke svećenike koji su šurovali s ustašama.Mi posjedujemo masu
dokumenata da im odgovorimo i da javnost znade istinu.
Šutimo. Zašto?
Pa,Stepinac je već sredinom arpila 1941. godine izdao direktivu da
se, hrvatski katolički puk odazove, po njemu, na uzvišeni rad oko
očuvanja NDH-a. Poručio im je da sada ispune tu dužnost prema mladoj
NDH-a.
Kako je stradao Ranković
* Tito priznao Josipu Kopiniču da je svojevremeno Aleksandru Rankoviću
predlagao "fizičku likvidaciju" Edvarda Kardelja, ali da je ovaj bio
protiv
* Nameštaljku oko prisluškivanja Broza smislili Jovanka i Kardelj
Razgovori sa Kopiničem
Sva jugoslovenska javnost mislila je, a tako je javnosti i prikazano,
da je Goli otok našu sramotu, stvorio Marko (Aleksandar Ranković).
Ne, Vokšine (Josip Kopinič), Goli otok je stvorio Kardelj, predloživši
da se svi koji su se izjasnili za Rezoluciju izoliraju na jedno
ostrvo.
Pomoć u tome dali su mu Augustinčić i Stevo (Krajačić) koji su mu
pričali o Golom otoku i dobrom kamenu s kojim se služi Augustinčić pri
izradi skulptura.
I tako je na sastanku Politbiroa, kad se raspravlja o izolaciji
uhapšenih, Kardelj predložio Goli otok kao najbolje rješenje.
Ko su bili slovenački ibeovci
Kad govorim o Rezoluciji i tu su se odigravale čudnovate stvari.
Najviše ibeovaca bilo je u Crnoj Gori, BiH i u JRM, a najmanje u
Sloveniji.
I kad je Marko pitao Mitju Ribičiča: "Šta su svi Slovenci osudili
Rezoluciju i što tamo nema IB-ovaca?" Mitja mu je odgovorio da upravo
šalju, nešto preko stotinu i pedeset uhapšenika.
A zamisli, Vokšine, kad su te "uhapšene Slovence" doveli na Goli otok,
morali su proći "put sramote i izdaje".
S jedne i druge strane tog puta dočekivali bi ih već uhapšeni i tukli
remenjem i toljagama, a ovi "Slovenci" odgovorili bi im i vikali: "Ne
bijte nas čovječe".
Nisu to bili Slovenci, već Bosanci i Ličani koji su radili u Sloveniji.
Svoje su ibeovce proglasili ludim, posebno ako se radilo o školovanom
kadru. Tako je Edo "branio" Jugoslaviju i Partiju u Sloveniji.
Dva Bevcova lica
Tek poslije Splita, a i ranije, u "slučaju Đilas", pa 1968. i 1971.
godine osjetio sam tko je Bevc (Edvard Kardelj).
Tako u Đilasovoj aferi igra dvostruku ulogu. Jedno je govorio Đilasu,
a drugo meni. Kardeljeva indiskrecija bila je, barem za mene, dovoljan
razlog da posumnjam u Đilasa.
Pa, sam Đilas je priznao da je prije pisanja članaka imao poduži
razgovor s Kardeljem i da su i jedan i drugi kritikovali moj način
rada.
Naime, Đilas je Kardelja smatrao bliskim po stavovima i njegovom
pisanju članaka u "Borbi". Sve to mi je bilo dovoljno da izoliram
Đilasa prije Plenuma.
Bevc je bio lisac da zakuha kašu i da se povuče kad je kaša kuhana. Ja
sada, kada analiziram njegov rad, osjetim stalno njegovo oponiranje
mojih prijedloga. Nije on to direktno radio. Uvijek je podmetnuo u tom
oponiranju tuđa leđa.
Dobro se sjećam mog govora u Splitu 1962. godine. Prije toga imali smo
u martu sastanak Izvršnog komiteta i ja sam izložio teze o čemu mislim
govoriti u Splitu.
Nitko nije imao primjedbi jer je jugoslovenskom narodu trebalo reći
istinu što se zbiva u našem društvu.
O rasipništvu i lakom trošenju radničkih novaca, o pljačkama i
krađama, o svemu što je tištilo cijelu Jugoslaviju.
A Kardelj, poslije Splita, odlazi i drži govore političkim aktivima ne
samo u Sloveniji već i drugim republikama.
Tamo na vješt način oponira sve što sam ja govorio u Splitu! Zvao me
je Marko i pitao što je to? "Ti", rekao mi je Marko, "govoriš jedno, a
Bevc partijskim aktivima drugo". Bio je ljut na Kardelja.
Čak sam, što meni nije svojstveno, predložio Marku njegovu fizičku
likvidaciju. Marko nije prihvatio.
Rekao mi je: "Ako Stari, imaš nešto protiv Kardelja, pozovi Izvršni
komitet ili sazovi Plenum, pa da se već jednom raščiste ti odnosi,
između Tebe i Kardelja."
Kardeljevo ranjavanje u lovu, u Karađorđevu, pripisano je Marku iako
se dokazalo da je zrno ispaljeno iz Veselinove puške, udarilo u jedan
kamen, promijenilo pravac i ranilo Kardelja.
Ranković nije prisluškivao Tita
KOPINIČ: Čekaj, Stari. Ja bih prije tebe htio nešto reći o IV plenumu
i smenjivanja Rankovića.
Ne da bih optuživao Tebe, već da bi istina o tome bila kompletna. Jer
IV plenum su zakulisna akcija i Bevca i Stambolića (Petra) i Mrtvaca,
a protiv Marka!
Naime, taj Plenum uzburkao je jugoslovensku javnost objavljivanjem
optužbi protiv Marka i prisluškivanjem Tebe i drugih visokih
rukovodioca.
Mnogi su nakon Plenuma završili i u zatvorima jer se prisluškivanje
okvalificiralo kao izdaja. A vidiš, stari, niti je bilo
prisluškivanja, niti ga je organizirala DB i Marko!
Za to se pobrinula Jovanka i Kardelj jer je Jovanka, a o tome sam Te
informirao pismom, dala nalog iz kojih se sredstava trebaju kupiti
prislušni uređaji za Tvoju rezidenciju, a dr Vratuša za Kardelja. Sam
Kardelj organizirao je prisluškivanje Markovog kabineta.
I kad sam Te o tome informirao, pismo je u Beograd Tebi donijela Mala,
a onda si po hitnom postupku potpisao aboliciju i svi uhapšeni
puštenisu iz zatvora. To sam Ti htio reći ovom upadicom da ne bi
pričao o prisluškivanju.
A mogu Ti reći, rekao sam Ti to i na Brdu kod Kranja, da Ti je Marko
bio, od svih, najvjerniji "pas čuvar". Nikad Te nije iznevjerio! Ja
sam imao za sada samo toliko o prisluškivanju.
No, kad sam počeo upadicom, htio bih od Tebe čuti koja je uloga bila
Kardelja i Bakarića na IV plenumu, odnosno koja je bila uloga i jednog
i drugog kod optužbi protiv Marka?
To Te, Stari, pitam iz dva razloga. Naime, o tom si mi govorio da
Kardelj oponira Tebe i sve Tvoje prijedloge i odluke, a glavni suflant
bio mu je Bakarić, a donekle i Stambolić.
Taj nedovršeni učitelj, koji je sebe proglasio većim od Lenjina, bio
je u Tvojoj nemilosti sve do 1964. godine. Tako si Ti preko noći
okrenuo ploču i okomio se na Marka.
Naime, Marko je bio protiv ove Reforme, ili kako je Bakarić jednom
rekao "za stare metode rada u Partiji". A, Stari, bilo je suprotno.
Marko je doduše, i to s pravom, bio protiv Reforme, odnosno, da se ne
ide u novu Reformu po Kardeljevom i Bakarićevom konceptu.
I jedan i drugi smatrali su Rankovića za rukovodioca starih nazora, a
on je bio na Tvojoj liniji o kojoj si govorio u Splitu.
Borio se za postizanje štednje, poštenje i osuđivao sve što si i Ti
osudio u Splitu. To nije odgovaralo ni Bevcu ni Svilenom, pa su te na
fin način nahuškali protiv Marka.
Vidiš Stari, to je od 1962. godine, jer je Marko tražio da se
rukovodstvo striktno pridržava ne samo onoga što si Ti govorio u
Splitu već i pisma Izvršnog komiteta, pa i Odluka zatvorenog Plenuma
CK KPJ, na kojem su donijeti pravci što činiti protiv rasipništva,
gradnje vila, a da u isto vrijeme radnička klasa steže remen.
Za to se borio Marko! I vidiš Tvoja preorijentacija na Bevčevu i
Bakarićevu liniju podvojilo je rukovodstvo. Od 1962. osjeća se da u
vrhu Partije nema jedinstva! Da u rukovodstvu nema jedinstva.
Zašto si muslimane pretvorio u narod?
Oprosti Stari, ja sam iz jedne teme prešao na sasvim drugi sadržaj
razgovora. Ja sam bio ljut na Tebe, posebno zbog Tvoje netrpeljivosti
prema nekim zaslužnim kadrovima, a i zbog toga što si vjerovao sve što
bi Ti rekli Kardelj i Bakarić. Ali Ti sada sve opraštam.
O tome ćemo još govoriti jer ne bih htio otići odavde a da to ne
raščistimo do kraja. Ima toga podosta neraščišćenog i još nešto, a
nije vezano za tu temu. Naime, slučajno sam se sjetio jednog upita, a
vezan je za jedno goruće pitanje.
Na II zasjedanju AVNOJ-a imali smo grb sa pet baklji - pet naroda
Jugoslavije! Zašto si se dao nasanjkati Ediju, Bjediću, Mikuliću i
braći Dizdarević, pa si od vjere Muslimana 1967. u amandmanima na
Ustav, tu muslimansku vjeru pretvorio u narodnost?!
A sam si znao da u BiH žive Muslimani, katolici Hrvati, Srbi, a da su
Muslimani najbrojniji! Tu si učinio grešku i prema Hrvatima i Srbima.
I sam znaš da niti u jednoj zemlji, niti jedne države muslimanstvo se
nije pretvorilou narodnost! Imam osjećaj da će nam se kad-tad vratiti
- obiti o glavu kao bumerang! Oprosti na ovoj upadici, a razgovaramo o
IV plenumu i izboru kadrova.
Sa Markom izgubili najbolje kadrove
TITO: Znam to, ali Ti si me prekinuo kad sam htio dati neka
objašnjenja o IV plenumu. No, kad si Ti nabrojao one koji su su krivci
da je došlo do tog Plenuma onda si, možda namjerno zaboravio Stevu.
A on je od ove trojice najviše rovario protiv Marka, tvrdeći mi da me
on tjera u penziju, da želi moju stolicu i slično.
A znaš što su mi, ne samo Kardelj, Bakarić i Stambolić govorili:
"Druže Tito, Ti nisi još za penziju. Što ćemo mi ako Ti otiđeš? Ti si
potreban zemlji, nemoj još u penziju". Sada je meni jasno zašto su oni
to meni govorili.
Bojali su se da će i oni u penziju. A ja, da sam slušao tebe, i prije
toga Salaja, Cazija, Leskovšeka, Pucara i Gošnjaka, mogao sam danas
biti miran i mirno čekati smrt.
Sada to nisam i to je jedan od razloga zbog kojeg sam htio razgovarati
s Tobom. S pravom si bio ljut na mene. Četvrti plenum donio je još
goru političku situaciju u zemlji.
Kad mi je Mala donijela ono Tvoje pismo, jer Ti nisi htio doći zbog
Popovića koji mi je tada bio šef Kabineta, ja sam htio ići na novi
Plenum, ali su me od toga odgovarali Bevc, Mrtvac, Stambolić i još
neki drugi koji su tvrdili da je abolicijom stvar ispravljena. A nije
bila.
Marko se povukao, a nikada nije politički radio protiv mene. Štaviše
kad su neki kadrovi iz Srbije od njega tražili, odbio je takvu zamisao
da ide protiv mene, poduzimati bilo što. To mi je i dao do znanja u
jednom pismu. Marka smo izgubili, a uz njega i mnoge dobr
U krevetu sa obavestajkom
* Toliko godina spavati sa ženom, a ne znati da je obavještajac, teško
je shvatiti - rekao je Tito Kopiniču, pričajući o Jovanki
* Kad je Jovanka otišla s političke scene, ulogu da me kontrolišu
preuzeli su do smrti Kardelj, a kasnije Dolanc, LJubičić, Mikulić i
Bakarić
Jovanka preuzela Titove poslove
TITO: Mnogi su prije Tebe pitali što se to dogodilo između mene i
Jovanke. Priča ima puno, a ja ću ti reći istinu. Mislim da sam Ti
jučer pričao kako i zašto su me još 1973. Kardelj, Bakarić, Dolanc i
Stambolić naprosto izdvojili od mojih ratnih drugova, a moto svega bio
je: "Tito je star. Bolestan. Treba ga čuvati. Dok će biti Tita bit će
i Jugoslavije".
Pametna Jovanka osjetila je to, pa se ona počela baviti mojim
poslovima. Naprosto, pridružila se toj, kako su je zvali "Komisiji"
koja je odobravala tko će moći do mene i koga ću ja primiti.
Prije Tebe i drugih, o Jovanki me je pitao i Tempo, jer je htio znati
što se to dogodilo između mene i Jovanke. Rekao sam mu, kao i stranim
novinarima otprilike ovo:
"Moj Tempo, ja i Jovanka smo muž i žena. Kad dođem u Beograd ja idem u
Užičku gdje ona živi. Ja sam sa njom u normalnim odnosima. Ne idemo
zajedno u zvaničnim prilikama. Ona neće. Zašto neće? Sukobili smo se
zbog sljedećeg. Ona je stalno dobijala neka pisma sa terena u kojima
se ogovaraju moji suradnici i to me uznemirava. Ona traži da se ja
javno odvojim od pojedinih suradnika (Kardelja, Bakarića, Dolanca i
drugih), a ja se ne mogu odvojiti." To sam rekao Tempu, ali to nije
sve. To je manji deo istine. Tempo se zadovoljio odgovorom.
Dva puta kod mene bila je i Veda Zagorac. Jednom u Igalu i tu na
Vangi. Pričali smo o Jovanki i ona nas je htjela pomiriti. NJoj sam
rekao sve što ću reći i Tebi.
Rekao sam joj da joj svake Nove godine čestitam Novu godinu, na dan
našeg vjenčanja - šaljem buket ruža, a i za njezin rođendan. Ne mogu,
rekao sam Vedi odvojiti meso od kosti. Ona je meni na srcu.
Ja je volim, ali joj ne mogu oprostiti što mi je učinila. E, evo
Vokšine što je bilo. Mene je sram to i pričati. Moram Ti reći ne samo
što sam prevaren, već se osjećam kao čovjek koji je ponižen.
Vjeruj, živjeti toliko godina sa ženom koju sam volio i cijenio, a ona
je radila o mojoj glavi! Bila je moja žena, a preko Steve (Krajačića)
je radila za KGB!
Toliko godina spavati sa ženom, a ne znati da je obavještajac, teško
je shvatiti. (Dok je Tito to pričao suzile su mu oči.) Naprosto,
mješala se u moj posao i htjela biti iznad mene.
NJene svađe s Koliševskim, Mićunovićem pa i sa mnom, za vrijeme puta
po Africi, jedan je od primjera njezinog miješanja u moje državne
poslove. Ona je, Vokšine, prvo smjenjivala sve oko sebe, tko nije bio
sklon njoj i njezinim namjerama.
A zatim je organizirala sa Kardeljem, Bakarićem i Dolancom kontrolu
tko dolazi meni. Otvarala je i čitala moja pisma i određivala koja će
se pisma meni dati. Vidiš, kad sam samo dio toga ispričao Vedi, ona je
odustala da nas pomiri.
Kad je Jovanka otišla s političke scene, tu su ulogu preuzeli do smrti
Kardelj, a kasnije Dolanc, LJubičić, Mikulić i Bakarić. Umjesto
Jovanke, sada su me oni kontrolirali i otvarali moju poštu! Naprosto
sam bio manipuliran.
Jedina stvar koju se nisu usudili dirati bili su Nesvrstani i moj
odnos sa državnicima tih zemalja. Pa oni nisu bili ni da putujem u
Havanu! Predlagali su Bakarića ili Dolanca da predvodi delegaciju.
Odbio razvod iz ljubavi
Vokšine, budi sretan da imaš Malu. Ne samo dobru ženu, već Ti je
cijelog života bila i dobar suradnik. A, vidiš što je učinila moja
Jovanka?! Znam pitat ćeš me zašto se nisam rastao od nje? Naprosto,
što je još uvijek volim i ne mogu zamisliti da mi je to učinila
Kad je došlo do svađe, i Dolanc i Kardelj i Bakarić vršili su pritisak
na mene da se rastanem od Jovanke. Odgovorio sam im: "Nemojte to od
mene tražiti. Nemojte trgati meso od kosti na živom čovjeku. To boli".
Posebno uporan bio je Dolanc, a i LJubičić, ali ja nisam htio to
učiniti iako je Jovanka to zaslužila. A LJubičić je tražio i istragu
pa čak da i o tome raspravlja Predsjedništvo s mojim brakom?". Ako sam
izolirao Jovanku, ne moram biti izoliran i ja.
Manipulacije su rađene, rekao sam LJubičiću i to sada ne dozvoljavam!
Ne zbog javnosti, već zbog samog sebe.
Što će biti s Jovankom kad ja otiđem ne znam. Ali ovi joj neće
oprostiti kao ja. A, kad su odstranili Jovanku, radili su ono isto što
je i ona radila.
Otvarali su moju poštu i odlučivali koga ću ja primiti, a koga ne. To
Ti je, Vokšine, istina o Jovanki.
Pismo Herti da se vrati
KOPINIČ: Stari, prije nego si se odlučio ženiti s Jovankom, pričao mi
je Jakov Blažević, da je bila u planu da Ti bude supruga Zrinka Kunc,
a kasnije jedna Ličanka. A da Ti je Partija odredila Jovanku. S druge
strane, čuo sam da Ti je Jovanku namjestio Stevo. Htio bih čuti od
Tebe šta je istina.
TITO: Kad je umrla Davorjanka, ja sam napisao jedno pismo Herti da mi
se vrati. Ona je odbila iako imam sa njome sina Mišu-Aleksandra. Tada
mi je Augustinčić rekao da bi Zinka Kunc bila pogodna ličnost za brak.
Marko i drugovi odvratili su me. Ne znam zbog čega. Od dviju Ličanki,
rekli su da sam odabrao Jovanku. Kasnije sam doznao da je tu stvar
uređivao Stevo.
Trebala mu je. A prijedlog Đoke Jovanića, da se ženim sa Marom, otpao
je. Tu ima puno toga, ali, Vokšine, to su moje privatne stvari. To će
sa mnom u grob! Nije sve za javnost. Odlučio sam da je to najbolje.
Mnogi su pričali i pitali me nije li sprega Jovanić-Jovanka pripremala
neki "puč". O tome sam ja čuo od drugih i rekao sam im da ne pričaju
neprovjerene stvari.
Kasnije sam doznao da je tu stvar lansirao Stevo, stari svat na mom
vjenčanju. Izabrala ga je Jovanka. Kumovi su nam bili Gošnjak i
Ranković.
Istina u dnevniku
Kad sam Ti pričao o sukobima Jovanke sa Koliševskim i Mićunovićem,
zaboravio sam Ti reći koliko je bila drska rekavši im: kako ona sve
zna i da neće zaboraviti niti oprostiti nikom.
Inače, dok smo bili u Beogradu imala je svoju rezidenciju sa
specijalnim telefonom. Najčešće bi taj telefon koristila za razgovore
sa Stevom.
Taj kabinet, odnosno telefone - dva obična i jedan specijalni, dobila
je Jovanka 1951. godine. Već tada ona je radila po nečijem diktatu. To
sam doznao tek prije nekoliko godina.
Svi izvori govore po diktatu Steve. Kad sam Ti, Vokšine, rekao da je
ona radila za KGB nisam mislio na špijunažu i špijuna koga su Rusi
angažirali.
Ona je radila za Stevu! A Stevo je, ili kako su ga Sovjeti zvali
Stefan, njima davao što je htio.
Uglavnom se to radilo o kadrovima, državničkim poslovima. Tako su Rusi
mnogo toga znali o nama što ja ni u snu nisam mogao zamisliti.
No, sama će Jovanka kad tad reći "svoju" istinu i u njoj iznijeti
mnoge stvari iz života sa mnom. Ako bude iskrena, bit će to
interesantno štivo jer znam da piše svoj dnevnik ili bolje rečeno vodi
svoju dokumentaciju u koju ja nisam nikada dirao.Znala mi je reći: "To
će biti dobro za historiju". Evo, Vokšine, toliko o Jovanki. Ako se
još nečega sjetim, reći ću Ti.
Zašto Trst nije pripao Jugoslaviji
Kardelj mi je dao do znanja da Slovenci ne odobravaju taj dogovor.
"Mi", rekao mi je on "ostajemo bez mora, a to Sloveniji ne odgovara!
Osim toga, dosta Slovenaca ostaje van granice.
Ako Koruški Slovenci ostaju van Slovenije (jer nisam odobrio njegov
plan iz 1944. godine da ih oslobode) da neće dozvoliti da Slovenci iz
slovenskog Primorja budu izvan domovine. To je naš stav i od toga ne
odstupamo.
Da si nam odobrio oktobra mjeseca 1944. da zauzmemo, a tada smo to
mogli, Korušku Sloveniju i Trst sa Furlanijom, tog problema ne bi
bilo. To je sve što sada želim reći" - završio je Kardelj.
Druga je govorila Lidija Šentjurc, pa Kidrič. Svi su podržali Kardelja.
U toku razgovora došla mi je, Vokšine, misao: pa možda imaju pravo.
Predložio sam im da idemo na soluciju, koja se Čerčilu neće dopasti,
da Trst i slovensko Primorje damo Slovencima, a ostalo pripojimo
Hrvatskoj.
I to im se nije sviđalo, pa je Bevc rekao: "Znaš, Stari, da Slovenija
nema dovoljno hrane ni za sebe, a ne za još 500 hiljada Trščana s
okolicom! Nismo mi za tu soluciju".
To me je razljutilo pa sam Bevca pitao:
"Pa šta biste vi htjeli?" "Mi bismo htjeli" rekao je Kardelj "da se o
Trstu raspravlja poslije rata".
LJutito sam mu odgovorio: "Rekao si Edo, da vi nemate dovoljno hrane
ni za vas Slovence. Pa imamo mi Vojvodinu, Slavoniju i druga područja
koja će vas snabdjevati hranom. Nemoj da izigramo povjerenje Čerčila".
"Ne. Mi smo odlučili!
Ako budeš tvrdo stajao na svome stajalištu, da mi svoje jedinice
povučemo iz sastava JA i da puno ne razmišljamo o budućoj Jugoslaviji,
jer nam nijedan od prijedloga ne odgovara".
Onako u jadu-ljutnji, dodao je: "Trst ima preko 400.000 stanovnika, a
LJubljana preko 100 hiljada. Trst je industrijski razvijen, a što je
LJubljana prema njemu, malo veće selo! To bi kod nas stvorilo problem
i mi to ne želimo".
Dogodilo se na danasnji dan
Joška Broz se seća da je sa dedom i Nikolom Ljubičićem stajao jedanput na terasi Kuće cveća, kada se gradila okrugla zgrada gde je Tito sahranjen. Tito je pitao: Šta ovo gradite? Rečeno mu je: Muzej. A on ponovio u šali: Mauzolej?! Hoću da ovde budem sahranjen, bez ikakvih obeležja - seća se Brozov unuk.
- On nije bio svestan da mu se bliži kraj. Druga operacija je trebalo da bude urađena ranije, možda bi i duže živeo. Međutim, kad mu je šef kabineta Badurina rekao jedanput: "Druže stari, i Ruzvelt je 20 godina živeo bez noge", on se brecnuo: "Ja sam na ovaj svet došao sa dve noge, i tako ću sa njega da odem!". Kategorički je rekao: "Ne dam nogu!". Jutro kad je deda umro, stigao sam iz ljubljanske bolnice. On duže vreme nije bio svestan, vegetirao je. Dan pre smrti, imao je neke grčeve kapaka, i onda smo rekli: "Eeee, nešto se dešava". Ipak je sutradan izdahnuo. Telo su stavili prvo u metalni kovčeg, pa u drugi kovčeg, na ruci mu je ostao brilijantski prsten. U jednom od poslednjih razgovora, dok je bio pri svesti, pitao sam ga: "Koja je tvoja najveća greška?" Rekao mi je: "Ustav iz 1974. godine". Nije ni hteo da ga potpiše, a ni da ga stopira, iako je bio svestan da je to početak razbijanja Jugoslavije - svedoči Joška Broz. Celu misteriju sa Titovom sahranom i tokom bolesti pripisuje njegovim bliskim saradnicima iz partije.
- Dok je bio u bolnici, strana štampa imala je sve informacije o toku bolesti jer je isti onaj Badurina svakodnevno, posle konzilijuma, detalje javljao svom sinu koji je bio novinar italijanskog dnevnika Korijere dela sera. Kada je Tito umro, pa do sada, napisano je bezbroj memoara u kojima su se pojavljivale najneverovatnije gluposti o dedi. Ja sam pitao neke od njih zašto su čekali 20 godina da to objave? Čekali su, izgleda, da umru i poslednji svedoci. Hoće da zarade pare i ništa drugo - zaključuje Titov unuk.
- On nije bio svestan da mu se bliži kraj. Druga operacija je trebalo da bude urađena ranije, možda bi i duže živeo. Međutim, kad mu je šef kabineta Badurina rekao jedanput: "Druže stari, i Ruzvelt je 20 godina živeo bez noge", on se brecnuo: "Ja sam na ovaj svet došao sa dve noge, i tako ću sa njega da odem!". Kategorički je rekao: "Ne dam nogu!". Jutro kad je deda umro, stigao sam iz ljubljanske bolnice. On duže vreme nije bio svestan, vegetirao je. Dan pre smrti, imao je neke grčeve kapaka, i onda smo rekli: "Eeee, nešto se dešava". Ipak je sutradan izdahnuo. Telo su stavili prvo u metalni kovčeg, pa u drugi kovčeg, na ruci mu je ostao brilijantski prsten. U jednom od poslednjih razgovora, dok je bio pri svesti, pitao sam ga: "Koja je tvoja najveća greška?" Rekao mi je: "Ustav iz 1974. godine". Nije ni hteo da ga potpiše, a ni da ga stopira, iako je bio svestan da je to početak razbijanja Jugoslavije - svedoči Joška Broz. Celu misteriju sa Titovom sahranom i tokom bolesti pripisuje njegovim bliskim saradnicima iz partije.
- Dok je bio u bolnici, strana štampa imala je sve informacije o toku bolesti jer je isti onaj Badurina svakodnevno, posle konzilijuma, detalje javljao svom sinu koji je bio novinar italijanskog dnevnika Korijere dela sera. Kada je Tito umro, pa do sada, napisano je bezbroj memoara u kojima su se pojavljivale najneverovatnije gluposti o dedi. Ja sam pitao neke od njih zašto su čekali 20 godina da to objave? Čekali su, izgleda, da umru i poslednji svedoci. Hoće da zarade pare i ništa drugo - zaključuje Titov unuk.
Lune- Broj postova : 430
Location : Beograd
Registration date : 2013-05-17
Ali, nije hteo na silu protiv volje Skupstine
Titov ekspoze o vanjskoj politici u Saveznoj skupštini, izvještava o "prelijetanju ... Kod Kranja prisilno spušten američki avion C-47 koji je navodno zalutao usled ..... 10 %, smanjen obavezni otkup žita, selektivno klanje stoke radi čuvanja krmiva. ..... o ekonomiji: uvoz raste, proizvodnja i izvoz opadaju, potrebne mere štednje...
Lune- Broj postova : 430
Location : Beograd
Registration date : 2013-05-17
Komentar
http://www.kurir.rs/zabava/pop-kultura/lazar-ristovski-mislim-da-ce-se-moj-josip-broz-tito-dopasti-njegovim-potomcima-clanak-1706753
Svi smi mi samo ljudi ovoga planeta.
Valter
Svi smi mi samo ljudi ovoga planeta.
Valter
Izjava!
Josip Broz :“Bio sam protiv ustava iz 1974. godine!
Bio sam protiv davanja državnosti pokrajinama i delovima Ustava koji omogućuju republikama izdvajanje iz federacije bez dogovora s ostalim republikama,odnosno referendumom cele zemlje.
I tada a i sada vam ponavljam da će to “zlo” od ovih ustavnih prava pokrajina razbiti Jugoslaviju.
Znao sam da je sigurnosno stanje na Kosovu loše,ali nisam znao da su i odnosi naših republika pali na tako niske grane."
Bio sam protiv davanja državnosti pokrajinama i delovima Ustava koji omogućuju republikama izdvajanje iz federacije bez dogovora s ostalim republikama,odnosno referendumom cele zemlje.
I tada a i sada vam ponavljam da će to “zlo” od ovih ustavnih prava pokrajina razbiti Jugoslaviju.
Znao sam da je sigurnosno stanje na Kosovu loše,ali nisam znao da su i odnosi naših republika pali na tako niske grane."
Lune- Broj postova : 430
Location : Beograd
Registration date : 2013-05-17
Zaključak
Lune (citat):Josip Broz :“Bio sam protiv ustava iz 1974. godine!
Bio sam protiv davanja državnosti pokrajinama i delovima Ustava koji omogućuju republikama izdvajanje iz federacije bez dogovora s ostalim republikama,odnosno referendumom cele zemlje.
I tada a i sada vam ponavljam da će to “zlo” od ovih ustavnih prava pokrajina razbiti Jugoslaviju.
Znao sam da je sigurnosno stanje na Kosovu loše,ali nisam znao da su i odnosi naših republika pali na tako niske grane."
Sve je to zato sto je unutar nase drzave bilo previse onih (kako rece gospodja Plavsic) koji su govorili o Jugoslaviji ali nisu hteli Jugoslaviju.
Samo neznam kada bi se danas napravila anketa sta bi ispalo?
Osim toga,ako to sve i nije rekao (jer nije bio)Tito,ko je onda kriv za sve ovo danas?
Svi oni "Fakultetski" obrazovani politicari,koji su dobijali plate od drzave (radnicke klase) da je brane od neprijatelja.
Dali su svi zakletvu svojoj domovini Jugoslaviji.
Ti politicari,koji su dosli posle Tita koga po nekima i nije bilo) su nas uvalili u najvecu tragediju u koju je ikada jedna drzava mogla (i radnicka klasa ) da bude uvaljena.
A " Ovce" i dalje samo bleje i bleje i bleje.
Izgleda da je stvarno istinita ona: "Svaki narod ima onakvu vladu,kakvu i zasluzuje".
Ko nezna da ceni svoju zemlju,postaje tudji sluga.
Valter
Komentar
Neki od kometara.
Svaka cast Telergrafu na ovom pojasnjenju!
Ustase,cetnici,fasisti i ostala gamad je dobila sto je zasluzila!
Zivio drug Tito,nas veliki HEROJ!
mrSale71 24.04.2015 - 21:00
Tito je bio poslednja pametna figura na ovim prostorima i znao je da opstanak te velike i moćne države zavisi samo od jedinstva njenih naroda!
Setite se kako su u njegovo vreme prolazili oni koji su samo šušnuli protiv Yu!
Albanci su počeli sa separatizmom nakon njegove smrti!
Da se to desilo za vreme Tita,sada bi se u Albaniji vijorila trobojka,jer je Tito imao plan da zauzme Otrantska vrata radi kontrole Jadrana!
Svi koji su živeli za vreme Tita neka se sete ekskurzija i šopinga po zapadnim državama i kako su ih stranci vukli u prodavnice!
Setite se i kako nas je Amerika molila da ne napadamo Italiju radi Trsta!
Sada Tita pljuju oni koji još uvek pljačkaju ono što je on stvorio!
Šta je Jovanka nasledila,a Mira još troši oteto iz usta naših unučića!
Svi koji su razbili Yu su bili Titovi zatvorenici!
Nikada više Tito!
RockyNewYork 24.04.2015 - 20:55
srpski komunisti djilas rankovic krcun su pobili vise srba nego nemci i italijani zajedno
RockyNewYork 24.04.2015 - 20:49
u sloveniji je ubijeno 10 000 srba nedicevci ljoticevci i cetnici i oko 2000 slovenackih domobrana dok su ustase presvukle u partizane tito je zlocinac
Marijana 24.04.2015 - 20:42
Pocnite razmisljti kao ljudi,kome nije bitno ko je ko po etnickoj pripadnosti,vec ko je kakav covek!!!!
Citajte i zakljucite sami.
Valter
Svaka cast Telergrafu na ovom pojasnjenju!
Ustase,cetnici,fasisti i ostala gamad je dobila sto je zasluzila!
Zivio drug Tito,nas veliki HEROJ!
mrSale71 24.04.2015 - 21:00
Tito je bio poslednja pametna figura na ovim prostorima i znao je da opstanak te velike i moćne države zavisi samo od jedinstva njenih naroda!
Setite se kako su u njegovo vreme prolazili oni koji su samo šušnuli protiv Yu!
Albanci su počeli sa separatizmom nakon njegove smrti!
Da se to desilo za vreme Tita,sada bi se u Albaniji vijorila trobojka,jer je Tito imao plan da zauzme Otrantska vrata radi kontrole Jadrana!
Svi koji su živeli za vreme Tita neka se sete ekskurzija i šopinga po zapadnim državama i kako su ih stranci vukli u prodavnice!
Setite se i kako nas je Amerika molila da ne napadamo Italiju radi Trsta!
Sada Tita pljuju oni koji još uvek pljačkaju ono što je on stvorio!
Šta je Jovanka nasledila,a Mira još troši oteto iz usta naših unučića!
Svi koji su razbili Yu su bili Titovi zatvorenici!
Nikada više Tito!
RockyNewYork 24.04.2015 - 20:55
srpski komunisti djilas rankovic krcun su pobili vise srba nego nemci i italijani zajedno
RockyNewYork 24.04.2015 - 20:49
u sloveniji je ubijeno 10 000 srba nedicevci ljoticevci i cetnici i oko 2000 slovenackih domobrana dok su ustase presvukle u partizane tito je zlocinac
Marijana 24.04.2015 - 20:42
Pocnite razmisljti kao ljudi,kome nije bitno ko je ko po etnickoj pripadnosti,vec ko je kakav covek!!!!
Citajte i zakljucite sami.
Valter
Re: TITOVE (PO)GREŠKE
„Optužuje nas se“, kaže Tito, „Da smo zaboravili objaviti neke dokumente o događajima poslije rata. Primjer je „Bleiburg“ i zašto se šutjelo o toj nesreći hrvatskog naroda. Ustaški emigranti i njihovi simpatizeri u inostranstvu optužuju mene da sam ja to stopirao, da sam ja naredio ubijanje ustaša, četnik , domobrana i belogardejaca koji su nakon sloma Njemačke, do tada njihovih saveznika, bježali iz zemlje bojeći se kazne za svoje zločine. Pa zaboga, drugovi, o tome se piše jednostrano, bez analitike, bez dokaza. Postoje moje depeše, tu je Kosta pa može potvrditi, o zabrani kažnjavanja zarobljenika bez suda.
Postoje moje depeše, tu je Kosta pa može potvrditi, o zabrani kažnjavanja zarobljenika bez suda – piše Tito
Znam da Kosta, krunski svjedok, ima cjelokupnu dokumentaciju o „Slučaju Bleiburg“ i trebalo bi, jasno sa dokumentacijom koju posjeduju Englezi i Amerikanci, to objasniti. Mi šutnjom kao da potvrđujemo što emigrantska štampa o tome piše, a piše što je i što nije istina, onako kako njima sada odgovara. Ja znam samo jedno, kad sam poslije rata o tome razgovarao s Churchillom i što se sve piše u emigrantskoj štampi, a i govori o tome, da mi je Churchill odgovorio: „Maršale, pustite ih neka pišu i govore. Mi Englezi, a i Amerikanci, znamo tko je kriv za tu tragediju. Mi smo, u svojim službenim biltenima, javno rekli da je za pogibiju tih nesretnika kriv Pavelić koji je iz Hrvatske pokupio sve što je mogao, da spasi sebe i svoje. Da nisu slušali Pavelića mnogi od njih i danas bi bili živi.“ Da, tako mi je rekao Churchill. Postoje dokumenta ne samo kod nas, već i kod Engleza i Amerikanaca, da je svoju vojsku, ne samo ustaše koji su bježali zbog zločinstva, Pavelić i njegovi generali su i domobrane, mobilizirane pred kraj rata, obukli ustaške uniforme i da sa djelom građanstva bježe pred komunističkim „osvetnicima“ kako su plašili narod i pripremali za bijeg. Zamislite, pa i deset tisuća Đujićevih četnika bježalo je preko Zagreba, s Pavelićevom dozvolom u tom povlačenju.
Strah od kazne „pobratio“ je Pavelića i Đujića, a oba su tada bili na spisku ratnih zločinaca. A sada nas i ustaše i četnici optužuju za „Bleiburg“
Strah od kazne „pobratio“ je Pavelića i Đujića, a oba su tada bili na spisku ratnih zločinaca. A sada nas i ustaše i četnici optužuju za „Bleiburg“. Mislio je Pavelić, a to potvrđuju i dokumenti, kako će s nekoliko stotina tisuća, što vojske, što civila, imati mogućnosti pregovarati s Englezima i Amerikancima na ravnopravnoj bazi. Prevario se i kada su Englezi tražili da predaju oružje, Pavelić i njegovi generali su to odbili. Tada je u povlačenju najviše poginulo ustaša i domobrana koji su pokušali proboj, ali su u okršajima sa našom Armijom, koja im je zapriječila proboj, zaustavljane. S druge strane, više tisuća te vojske u rasulu poginulo je i od mitraljiranja engleske armije, koja je dobila zadatak sprječavanja proboja prema zapadnim saveznicima. Sam Pavelić napisao je, odmah poslije rata, da su za „Bleiburg“ najviše krivi Englezi, da bi na kraju konstatirao: „Englezi me nisu htjeli prihvatiti jer im to nije bilo u interesu. Oni su veći krivci za tu našu katastrofu od Titovih partizana „.
Postoje moje depeše, tu je Kosta pa može potvrditi, o zabrani kažnjavanja zarobljenika bez suda – piše Tito
Znam da Kosta, krunski svjedok, ima cjelokupnu dokumentaciju o „Slučaju Bleiburg“ i trebalo bi, jasno sa dokumentacijom koju posjeduju Englezi i Amerikanci, to objasniti. Mi šutnjom kao da potvrđujemo što emigrantska štampa o tome piše, a piše što je i što nije istina, onako kako njima sada odgovara. Ja znam samo jedno, kad sam poslije rata o tome razgovarao s Churchillom i što se sve piše u emigrantskoj štampi, a i govori o tome, da mi je Churchill odgovorio: „Maršale, pustite ih neka pišu i govore. Mi Englezi, a i Amerikanci, znamo tko je kriv za tu tragediju. Mi smo, u svojim službenim biltenima, javno rekli da je za pogibiju tih nesretnika kriv Pavelić koji je iz Hrvatske pokupio sve što je mogao, da spasi sebe i svoje. Da nisu slušali Pavelića mnogi od njih i danas bi bili živi.“ Da, tako mi je rekao Churchill. Postoje dokumenta ne samo kod nas, već i kod Engleza i Amerikanaca, da je svoju vojsku, ne samo ustaše koji su bježali zbog zločinstva, Pavelić i njegovi generali su i domobrane, mobilizirane pred kraj rata, obukli ustaške uniforme i da sa djelom građanstva bježe pred komunističkim „osvetnicima“ kako su plašili narod i pripremali za bijeg. Zamislite, pa i deset tisuća Đujićevih četnika bježalo je preko Zagreba, s Pavelićevom dozvolom u tom povlačenju.
Strah od kazne „pobratio“ je Pavelića i Đujića, a oba su tada bili na spisku ratnih zločinaca. A sada nas i ustaše i četnici optužuju za „Bleiburg“
Strah od kazne „pobratio“ je Pavelića i Đujića, a oba su tada bili na spisku ratnih zločinaca. A sada nas i ustaše i četnici optužuju za „Bleiburg“. Mislio je Pavelić, a to potvrđuju i dokumenti, kako će s nekoliko stotina tisuća, što vojske, što civila, imati mogućnosti pregovarati s Englezima i Amerikancima na ravnopravnoj bazi. Prevario se i kada su Englezi tražili da predaju oružje, Pavelić i njegovi generali su to odbili. Tada je u povlačenju najviše poginulo ustaša i domobrana koji su pokušali proboj, ali su u okršajima sa našom Armijom, koja im je zapriječila proboj, zaustavljane. S druge strane, više tisuća te vojske u rasulu poginulo je i od mitraljiranja engleske armije, koja je dobila zadatak sprječavanja proboja prema zapadnim saveznicima. Sam Pavelić napisao je, odmah poslije rata, da su za „Bleiburg“ najviše krivi Englezi, da bi na kraju konstatirao: „Englezi me nisu htjeli prihvatiti jer im to nije bilo u interesu. Oni su veći krivci za tu našu katastrofu od Titovih partizana „.
Lune- Broj postova : 430
Location : Beograd
Registration date : 2013-05-17
Komentar
Ako stvarno zelimo istinu,treba i reci celu istinu.
Drugo je ako je pozicija "jaci pas".
Bacanje gradjanima "peska" u oci,moze istinu da uspori,ali ne i da zaustavi.
Doci ce dan kada ce se saznati prava istina.
Ko ce tada biti kriv za svu laz koja se danas gradjanima servira?
Zato je bolje,ako se vec zeli istina je odmah pravilno i prezentirati.
I to svima.
Jedino tako se moze spreciti pogorsanje i tako teske situacije.
Doci ce dan,kada ce i oni najnaivniji shvatiti.
Sve ovo sto se desilo (to smo mi od prvog dana tvrdili) je delo "Velikog Brata" u ime "Demokratije",a protiv radnicke klase.
Citajte,proucite i shvaticete to i sami.
Valter
Drugo je ako je pozicija "jaci pas".
Bacanje gradjanima "peska" u oci,moze istinu da uspori,ali ne i da zaustavi.
Doci ce dan kada ce se saznati prava istina.
Ko ce tada biti kriv za svu laz koja se danas gradjanima servira?
Zato je bolje,ako se vec zeli istina je odmah pravilno i prezentirati.
I to svima.
Jedino tako se moze spreciti pogorsanje i tako teske situacije.
Doci ce dan,kada ce i oni najnaivniji shvatiti.
Sve ovo sto se desilo (to smo mi od prvog dana tvrdili) je delo "Velikog Brata" u ime "Demokratije",a protiv radnicke klase.
Citajte,proucite i shvaticete to i sami.
Valter
Re: TITOVE (PO)GREŠKE
www.express.hr/top-news/bleiburg-otkrivamo-detalje-optuznice-protiv-tita-1787
Bleiburg: Otkrivamo detalje optužnice protiv Tita
Piše Boris Rašeta
Titu se trebalo suditi u Haagu, a optužnicu je pripremio Krunoslav Draganović
Najzagonetniji hrvatski svećenik svih vremena, višestruki špijun, polihistor, čovjek enciklopedijskog znanja, autor glasovitog “Shematizma katoličke crkve u SFRJ”, Krunoslav Draganović, neposredno prije svog do danas neobjašnjenog dolaska u Jugoslaviju, 1967. godine, pisao je s monsinjorom Milanom Simčićem tekst jedne neobične tužbe.
Tito nije poštovao ženevske konvencije
Draganović je na Haški sud kanio izvesti ni manje ni više nego Josipa Broza Tita, predsjednika Jugoslavije, lidera pokreta nesvrstanih, koji je u to doba bio u naponu snage...
No umjesto da Tita spremi u Haag - ne na danas poznati Tribunal, nego na mnogo stariji Sud pravde - Udba je spremila Draganovića u Mercedes diplomatskih pločica i dovela u Jugoslaviju.
U to se doba zbog malo žešće kritike režima moglo završiti u zatvoru, ali Draganović je, nakon dugotrajnih saslušavanja u Udbi, završio na katedri sarajevske Teologije, gdje se u miru Božjemu nastavio baviti teološkim radom.
Predložak te optužnice, kaže Milan Simčić, pripremili su zajedno Draganović i on, potkraj ljeta 1967. godine u Grottaferrati, nekoliko dana prije nego što je Draganović otišao u Trst kako bi ondje provjerio neke važne podatke za tu optužnicu. Nakon toga, Draganović je nestao...
“Nekoliko dana prije nego je prijevarom prebačen u Jugoslaviju, bio je Draganović u Domu sv. Nikole Tavelića u Grottaferrati i govorio o zadnjem poglavlju, u kojem je kanio optužiti Tita, Rankovića, generale Bastu i Nađa i neke druge glavešine za genocid nad hrvatskim vojnicima i civilima, za ratne zločine i za nepoštivanje Ženevskih ratnih konvencija“, tvrdi Simčić.
„Bio je svjestan da jugoslavenski agenti nastoje spriječiti tiskanje ove knjige i da vrebaju na njega. Zanimljivo je da je nakon Draganovićeva ‘hapšenja’ bosanski predsjednik Džemal Bijedić tražio od nadbiskupa Smiljana Čekade da jamči osobno kako Draganović neće dozvoliti tiskanje te knjige. Međutim, dobar dio gradiva je već bio u posjedu nekih Draganovićevih prijatelja..."
Draganovićeva je zasluga, nastavlja Simčić, “da se sačuvala povijesna uspomena na ovu najveću tragediju hrvatskog naroda u 20. stoljeću…“
Draganović je već 1955. godine na španjolskom jeziku objavio članak pod naslovom “Stravični Titovi zločini još uvijek čekaju svoj Nürnberg: u povodu 10. obljetnice najveće tragedije hrvatskoga naroda“. Članak je objavljen u Hrvatskom kalendaru, godišnjaku hrvatskih franjevaca u Chicagu.
“Draganović je među prvima u emigraciji saznao za tragediju u Bleiburgu i slušao potresna izvješća neposrednih svjedoka.
1945. Sveta Stolica je obaviještena o Bleiburgu
Odmah je shvatio povijesnu dimenziju tog apokaliptičkog događaja za hrvatski narod“, piše dalje Milan Simčić, inače dugogodišnji Draganovićev prijatelj, pa nastavlja opisivati slijed događaja.
Čim je čuo prva izvješća s austrijske granice, Draganović je obavijestio Svetu Stolicu – to je bila prva informacija koju je Vatikan dobio o Bleiburgu – nakon čega su pokušali utjecati na saveznike, u smjeru jačanja pritisaka na Tita.
Simčić dalje svjedoči: “Zato je odmah počeo skupljati dokumentaciju i na tome je sustavno radio više od 20 godina.
Po logorima je ispitivao preživjele svjedoke, uspoređivao iskaze, provjeravao imena, mjesta, datume, prikupljao izdanja beogradskoga Vojnog instituta za povijest NOB-a i memoare jugoslavenskih generala koji su djelovali na sjevernoj fronti u završnoj fazi rata i neposredno poslije, sakupljao je fotografske dokaze o masovnim grobnicama kod Maribora, Celja, Kočevskog Roga i drugdje, pratio članke u jugoslavenskom tisku koji su opisivali ‘konačne ratne operacije’, a u stvari genocid nad hrvatskim narodom.
Nije zanemario ni ono što se u Engleskoj publiciralo o predaji raznih antisovjetskih i antijugoslavenskih vojski. Tijekom godina Draganović je sakupio opsežan materijal i počeo ga sređivati kad se preselio u Austriju.
Pritom se kao povjesničar ravnao strogom znanstvenom metodom, tako da bi on, kad je raspolagao s deset iskaza svjedoka, od kojih se samo jedan nije slagao s ostalima, izostavio svjedočanstvo devetorice.
Jedan dio materijala stavio je na raspolaganje nekim prijateljima i suradnicima da ga počnu objavljivati, u iščekivanju definitivne knjige…“
Tijekom 20 godina, Draganović je – prema nekim izvorima – sakupio 600 iskaza sudionika tragedije i prikupio opsežnu pisanu građu. Drugi tvrde da je prikupio čak 2000 iskaza očevidaca.
Draganović, međutim, nikad nije objavio tu knjigu, ali se na tom tragu ‘60-ih ipak počelo raditi. ‘U Buenos Airesu je 1963. godine objavljena knjiga “La tragedia de Bleiburg“, u kojoj je objavljen manji dio njegove građe. Draganović je radio i u Odboru za istraživanje blajburške tragedije, koji je osnovao Ivan John Prcela.
Iz tog su se izvora počeli granati različiti rukavci, pa je priča o Bleiburgu, tijekom dugih godina, dospjela i na dnevni red anglosaksonskih povjesničara, koji su o njoj imali izrazito oprečna mišljenja. U Jugoslaviji je stav bio jednodušno negativan.
Komunisti su ga napadali kao ratnog zločinca
“Komunistička Jugoslavija napadala ga je više nego bilo kojeg drugog Hrvata u emigraciji, što samo po sebi svjedoči koliko su njegov život i rad bili usmjereni na dobro hrvatskog naroda. Draganović je bio općepriznati simbol vjere u budućnost Hrvatske i nepokolebljiva otpora jugoslavenskom komunizmu. Upravo zato su ga jugoslavenski agenti više puta pokušali fizički eliminirati, kao npr. u Trstu 1952., kad se u sumrak vraćao iz logora San Sabba. Samo zahvaljujući nekolicini naših izbjeglica koji su ga protiv njegove volje pratili, izbjegao je otmici. U šali je znao reći svojim prijateljima koji su ga zaklinjali da se čuva: ‘Mene ne mogu skratiti za glavu jer je uvijek nosim u torbi’“, napisao je u svom svjedočanstvu o Draganoviću monsinjor Simčić.
U Jugoslaviji se Bleiburg spominjao samo usputno, u djelima generala Milana Baste, ali kao samorazumljiv, ne osobito važan niz događaja koji su predstavljali dio završnih operacija Drugoga svjetskog rata. Draganovićeva knjiga ne samo da nikad nije tiskana – nitko ne zna ni gdje je njezin rukopis, koji je, prema svemu što znamo, bio u visokom stupnju dorađenosti.
“Gdje je rukopis točno završio, u kojem je obliku u konačnici bio i je li njeno neizdavanje bio uvjet Draganovićeva povratka i života u Jugoslaviji?“, pita se Martina Grahek Ravančić u radu „Doprinos Krunoslava Draganovića u istraživanju komunističkih zločina“, ali ne nudi odgovor, jer ga, još, do konačnog otvaranja arhiva, nitko ne može ni dati.
Bleiburg postaje jednom od najvažnijih točaka hrvatske politike
Nitko ne zna gdje je završila Draganovićeva ostavština. Ivo Rojnica tvrdi da je Draganović građu na vrijeme predao časnim sestrama, koje su je skrile i predale mons. Vladimiru Vinceu, isusovcu, prvom pripadniku Opusa Deija izvan Španjolske.
Ali on je 1968. poginuo u zrakoplovnoj nesreći. Ta Rojničina tvrdnja nema dokaza, ali ne zvuči nelogično – naime, da je rukopis završio u rukama neke službe, vjerojatno bi već procurio u javnost.
Unatoč visokoj ocjeni Draganovićeva rada, Martina Grahek Ravančić u njemu ipak nalazi natruhe jednostranosti. „U prvom redu, to se najviše su u blajburškim događajima stradali isključivo Hrvati, i kako je cijeli zadatak bio uperen isključivo protiv Hrvata.
Takvo je stajalište, iako, kako je navedeno, relativno prošireno, sasvim pogrešno i nedopustivo. Danas je jasno kako cijeli ‘pothvat’ nije bio usmjeren isključivo protiv Hrvata nego, naprotiv, taj segment komunističke revolucije uključivao je sve stvarne i potencijalne neprijatelje koji su predstavljali opasnost za novi jugoslavenski sustav.
Broj Hrvata koji je stradao sigurno je najveći, no pritom ne smijemo ispustiti stradanja Slovenaca, Srba, Crnogoraca, vojnika i civila koji u se našli u zarobljeničkoj koloni i dijelili istu sudbinu“, piše Martina Grahek Ravančić.
Priča o Bleiburgu pokazala je svoju pravu važnost dvadesetak godina poslije. Od 1990. do danas, Bleiburg postaje jednom od najvažnijih točaka hrvatske politike.
Tražio od Pavelića da se povuče iz politike
Oko njega sukobljavaju se dvije vodeće stranke, vode se polemike, odmjeravaju se snage. Draganoviću su povijesne dimenzije priče bile jasnije prije nego bilo kome drugome.
Otvoreno je pitanje bi li se priča o Bleiburgu uopće kanonizirala u nacionalnom pamćenju da nije bilo Draganovića. Vjerojatno bi ostala samo difuzna sjećanja, koja bi s vremenom, bez potpore svjedočanstava, dokumenata i drugih dokaza, blijedjela.
Povjesničar Jure Krišto tvrdi kako je Krunoslav Draganović “uz zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca i Antu Pavelića, vjerojatno najspominjaniji Hrvat u domaćoj i svjetskoj literaturi“.
Kako god bilo, Draganovićevo djelo danas je življe i politički prezentnije nego ikad. Čini se da je ovaj intelektualac, svećenik i višestruki obavještajac nekoliko najvažnijih zapadnih tajnih službi, odgojen u krilu Crkve, gdje su dionice od stotinjak godina “kratkoprugaške“, bio jedan od kamena temeljaca kasnije hrvatske države, to prije što je u odnosu prema značajnom dijelu emigracije imao bitno različita stajališta – Draganović je tražio od Pavelića da se povuče iz politike, budućnost Hrvatske vidio je u vezivanju uz Ameriku i Englesku, a ustašku epizodu, koju je razumio, ipak je odbacivao kao zločinačku i, što je još važnije, kontraproduktivnu, odnosno glupu.
Krleža je preživio zahvaljujući Paveliću
Baš kako je glasoviti ministar policije Fouche rekao Napoleonu kad je dao pogubiti svog takmaca: “Veličanstvo, to je gore od zločina, to je pogreška.“ Jugoslaviju je mrzio i smatrao neodrživom tamnicom naroda.
Jugoslavenski je tisak u Draganoviću vidio dijaboličnog popa, arhineprijatelja. Draganović se usred rata otisnuo u Rim kako bi zauvijek onemogućio njenu obnovu...
Knjiga “Ustaški James Bond 2” donosi niz zanimljivih povijesnih vinjeta, iz kojih se vidi kako su neke kanonizirane “istine” zapravo čisti mit.
Opisujući atmosferu u Zagrebu 1943. glasoviti hrvatski emigrant, Ante Ciliga, bivši trockist, koji je nakon kraćeg logorovanja u Jasenovcu - o čemu je napisao potresne, snažne i refleksivne stranice - pripovijeda kako je cijeli Zagreb potkraj te godine bio naglašeno sklon Englezima!
Glavni proengleski, odnosno, proamerički punkt, bila je - redakcija ustaške Spremnosti!? Drugi Englezima sklon centar bio je na Kaptolu.
Idejni vođa te struje bio je nadbiskup Stepinac, pa nije čudo da je Draganović u Rim otišao uz suglasnost Crkve, ali i samog Pavelića, odnosno, Mladena Lorkovića kao ministra unutarnjih poslova.
U knjizi je opisana i hrvatskoj javnosti posve nepoznata epizoda o razgovorima - te iste, 1943. godine - koje je Ante Pavelić u Banskim dvorima vodio s Miroslavom Krležom.
Komunisti su detalje ove priče, koja bi Krležu strahovito kompromitirala - za takve se stvari strijeljalo - držali iza “sedam brava”, no svjedočanstva govore da Krleža u Zagrebu nije preživio mimo volje Pavelićeva režima nego naprotiv, uz njegovu zaštitu.
Svjedočanstva objavljena tek nakon Krležine smrti
Svjedočanstvo o tome objavio je Vinko Nikolić u svojoj biblioteci Munchen Barcelona, i ono do sada nije uvjerljivo demantirano. Već 1943. i sam je Pavelić bio spreman na zaokret.
Epizoda koju je u knjizi “U žitu i kukolju“ opisao Mladen Žigrović, plastičnije od bilo koje druge svjedoči o tome. Žigrović se, u emigraciji, u Caracasu susretao s Brankom Rukavinom, bivšim policajcem koji je kao predratni ustaša radio u Pavelićevu osiguranju.
Rukavina se dugo opirao napisati prisjećanje o Krležinim susretima s Pavelićem, a onda se sa Žigrovićem dogovorio da će ih napisati, ali pod uvjetom da budu objavljeni tek kad Krleža umre.
Krležu je svakog tjedna posjećivao jedan od najpovjerljivijih ljudi iz Poglavnikova ureda
„‘Znadeš’, premišljavao se malo Rukavina, odlučivši se, konačno da nešto kaže, ‘prvi put sam ga sreo u Vranešićevu sanatoriju, a zatim u Poglavnikovim dvorima.’
‘Pa…, reci mi, kako je došao do Markova trga?’
‘Eh, znao sam ja, da ćeš početi tjerati! Dobro, reći ću Ti, al drži to za sebe: ne samo da sam ga dva puta odvezao u Gričke dvere i doveo natrag u sanatorij, nego sam prisustvovao i razgovorima!’
‘Dobro, Branko’, proslijedih, zatomljujući svoje iznenađenje koliko god sam mogao, ‘pa što si Ti imao s Krležom?’ ‘Dosta toga, dosta toga’, podsmjehnuo se.
‘Hajde Branko, budi malo jasniji!’ nakon čega je načeo odmotavanje klupka:
‘Ukratko, radi se o sljedećem: kad ga je Budak sklonio među zidove Vranešićeva sanatorija, Krleža je u izvjesnom smislu došao pod moju odgovornost. Tako su odlučili Pavelić i Budak. Svrha je bila da ga se zaštiti od eventualnih iznenađenja…’
‘Iznenađenja? Kakvih iznenađenja?’
‘Prvenstveno, da ne doživi iznenađenja od kojekakovih; da, onako usred noći, ne dođe do kakove Luburićeve zabune… Krležu je svakog tjedna posjećivao jedan od mojih najpovjerljivijih ljudi iz Poglavnikova ureda. Taj je dolazio zbog knjiga i pisaćeg materijala. Što je Krleža zatražio, drugog je dana dobio...
U knjizi “Ustaški James Bond” objavljena su oba razgovora Pavelića i Krleže.
Bleiburg: Otkrivamo detalje optužnice protiv Tita
Piše Boris Rašeta
Titu se trebalo suditi u Haagu, a optužnicu je pripremio Krunoslav Draganović
Najzagonetniji hrvatski svećenik svih vremena, višestruki špijun, polihistor, čovjek enciklopedijskog znanja, autor glasovitog “Shematizma katoličke crkve u SFRJ”, Krunoslav Draganović, neposredno prije svog do danas neobjašnjenog dolaska u Jugoslaviju, 1967. godine, pisao je s monsinjorom Milanom Simčićem tekst jedne neobične tužbe.
Tito nije poštovao ženevske konvencije
Draganović je na Haški sud kanio izvesti ni manje ni više nego Josipa Broza Tita, predsjednika Jugoslavije, lidera pokreta nesvrstanih, koji je u to doba bio u naponu snage...
No umjesto da Tita spremi u Haag - ne na danas poznati Tribunal, nego na mnogo stariji Sud pravde - Udba je spremila Draganovića u Mercedes diplomatskih pločica i dovela u Jugoslaviju.
U to se doba zbog malo žešće kritike režima moglo završiti u zatvoru, ali Draganović je, nakon dugotrajnih saslušavanja u Udbi, završio na katedri sarajevske Teologije, gdje se u miru Božjemu nastavio baviti teološkim radom.
Predložak te optužnice, kaže Milan Simčić, pripremili su zajedno Draganović i on, potkraj ljeta 1967. godine u Grottaferrati, nekoliko dana prije nego što je Draganović otišao u Trst kako bi ondje provjerio neke važne podatke za tu optužnicu. Nakon toga, Draganović je nestao...
“Nekoliko dana prije nego je prijevarom prebačen u Jugoslaviju, bio je Draganović u Domu sv. Nikole Tavelića u Grottaferrati i govorio o zadnjem poglavlju, u kojem je kanio optužiti Tita, Rankovića, generale Bastu i Nađa i neke druge glavešine za genocid nad hrvatskim vojnicima i civilima, za ratne zločine i za nepoštivanje Ženevskih ratnih konvencija“, tvrdi Simčić.
„Bio je svjestan da jugoslavenski agenti nastoje spriječiti tiskanje ove knjige i da vrebaju na njega. Zanimljivo je da je nakon Draganovićeva ‘hapšenja’ bosanski predsjednik Džemal Bijedić tražio od nadbiskupa Smiljana Čekade da jamči osobno kako Draganović neće dozvoliti tiskanje te knjige. Međutim, dobar dio gradiva je već bio u posjedu nekih Draganovićevih prijatelja..."
Draganovićeva je zasluga, nastavlja Simčić, “da se sačuvala povijesna uspomena na ovu najveću tragediju hrvatskog naroda u 20. stoljeću…“
Draganović je već 1955. godine na španjolskom jeziku objavio članak pod naslovom “Stravični Titovi zločini još uvijek čekaju svoj Nürnberg: u povodu 10. obljetnice najveće tragedije hrvatskoga naroda“. Članak je objavljen u Hrvatskom kalendaru, godišnjaku hrvatskih franjevaca u Chicagu.
“Draganović je među prvima u emigraciji saznao za tragediju u Bleiburgu i slušao potresna izvješća neposrednih svjedoka.
1945. Sveta Stolica je obaviještena o Bleiburgu
Odmah je shvatio povijesnu dimenziju tog apokaliptičkog događaja za hrvatski narod“, piše dalje Milan Simčić, inače dugogodišnji Draganovićev prijatelj, pa nastavlja opisivati slijed događaja.
Čim je čuo prva izvješća s austrijske granice, Draganović je obavijestio Svetu Stolicu – to je bila prva informacija koju je Vatikan dobio o Bleiburgu – nakon čega su pokušali utjecati na saveznike, u smjeru jačanja pritisaka na Tita.
Simčić dalje svjedoči: “Zato je odmah počeo skupljati dokumentaciju i na tome je sustavno radio više od 20 godina.
Po logorima je ispitivao preživjele svjedoke, uspoređivao iskaze, provjeravao imena, mjesta, datume, prikupljao izdanja beogradskoga Vojnog instituta za povijest NOB-a i memoare jugoslavenskih generala koji su djelovali na sjevernoj fronti u završnoj fazi rata i neposredno poslije, sakupljao je fotografske dokaze o masovnim grobnicama kod Maribora, Celja, Kočevskog Roga i drugdje, pratio članke u jugoslavenskom tisku koji su opisivali ‘konačne ratne operacije’, a u stvari genocid nad hrvatskim narodom.
Nije zanemario ni ono što se u Engleskoj publiciralo o predaji raznih antisovjetskih i antijugoslavenskih vojski. Tijekom godina Draganović je sakupio opsežan materijal i počeo ga sređivati kad se preselio u Austriju.
Pritom se kao povjesničar ravnao strogom znanstvenom metodom, tako da bi on, kad je raspolagao s deset iskaza svjedoka, od kojih se samo jedan nije slagao s ostalima, izostavio svjedočanstvo devetorice.
Jedan dio materijala stavio je na raspolaganje nekim prijateljima i suradnicima da ga počnu objavljivati, u iščekivanju definitivne knjige…“
Tijekom 20 godina, Draganović je – prema nekim izvorima – sakupio 600 iskaza sudionika tragedije i prikupio opsežnu pisanu građu. Drugi tvrde da je prikupio čak 2000 iskaza očevidaca.
Draganović, međutim, nikad nije objavio tu knjigu, ali se na tom tragu ‘60-ih ipak počelo raditi. ‘U Buenos Airesu je 1963. godine objavljena knjiga “La tragedia de Bleiburg“, u kojoj je objavljen manji dio njegove građe. Draganović je radio i u Odboru za istraživanje blajburške tragedije, koji je osnovao Ivan John Prcela.
Iz tog su se izvora počeli granati različiti rukavci, pa je priča o Bleiburgu, tijekom dugih godina, dospjela i na dnevni red anglosaksonskih povjesničara, koji su o njoj imali izrazito oprečna mišljenja. U Jugoslaviji je stav bio jednodušno negativan.
Komunisti su ga napadali kao ratnog zločinca
“Komunistička Jugoslavija napadala ga je više nego bilo kojeg drugog Hrvata u emigraciji, što samo po sebi svjedoči koliko su njegov život i rad bili usmjereni na dobro hrvatskog naroda. Draganović je bio općepriznati simbol vjere u budućnost Hrvatske i nepokolebljiva otpora jugoslavenskom komunizmu. Upravo zato su ga jugoslavenski agenti više puta pokušali fizički eliminirati, kao npr. u Trstu 1952., kad se u sumrak vraćao iz logora San Sabba. Samo zahvaljujući nekolicini naših izbjeglica koji su ga protiv njegove volje pratili, izbjegao je otmici. U šali je znao reći svojim prijateljima koji su ga zaklinjali da se čuva: ‘Mene ne mogu skratiti za glavu jer je uvijek nosim u torbi’“, napisao je u svom svjedočanstvu o Draganoviću monsinjor Simčić.
U Jugoslaviji se Bleiburg spominjao samo usputno, u djelima generala Milana Baste, ali kao samorazumljiv, ne osobito važan niz događaja koji su predstavljali dio završnih operacija Drugoga svjetskog rata. Draganovićeva knjiga ne samo da nikad nije tiskana – nitko ne zna ni gdje je njezin rukopis, koji je, prema svemu što znamo, bio u visokom stupnju dorađenosti.
“Gdje je rukopis točno završio, u kojem je obliku u konačnici bio i je li njeno neizdavanje bio uvjet Draganovićeva povratka i života u Jugoslaviji?“, pita se Martina Grahek Ravančić u radu „Doprinos Krunoslava Draganovića u istraživanju komunističkih zločina“, ali ne nudi odgovor, jer ga, još, do konačnog otvaranja arhiva, nitko ne može ni dati.
Bleiburg postaje jednom od najvažnijih točaka hrvatske politike
Nitko ne zna gdje je završila Draganovićeva ostavština. Ivo Rojnica tvrdi da je Draganović građu na vrijeme predao časnim sestrama, koje su je skrile i predale mons. Vladimiru Vinceu, isusovcu, prvom pripadniku Opusa Deija izvan Španjolske.
Ali on je 1968. poginuo u zrakoplovnoj nesreći. Ta Rojničina tvrdnja nema dokaza, ali ne zvuči nelogično – naime, da je rukopis završio u rukama neke službe, vjerojatno bi već procurio u javnost.
Unatoč visokoj ocjeni Draganovićeva rada, Martina Grahek Ravančić u njemu ipak nalazi natruhe jednostranosti. „U prvom redu, to se najviše su u blajburškim događajima stradali isključivo Hrvati, i kako je cijeli zadatak bio uperen isključivo protiv Hrvata.
Takvo je stajalište, iako, kako je navedeno, relativno prošireno, sasvim pogrešno i nedopustivo. Danas je jasno kako cijeli ‘pothvat’ nije bio usmjeren isključivo protiv Hrvata nego, naprotiv, taj segment komunističke revolucije uključivao je sve stvarne i potencijalne neprijatelje koji su predstavljali opasnost za novi jugoslavenski sustav.
Broj Hrvata koji je stradao sigurno je najveći, no pritom ne smijemo ispustiti stradanja Slovenaca, Srba, Crnogoraca, vojnika i civila koji u se našli u zarobljeničkoj koloni i dijelili istu sudbinu“, piše Martina Grahek Ravančić.
Priča o Bleiburgu pokazala je svoju pravu važnost dvadesetak godina poslije. Od 1990. do danas, Bleiburg postaje jednom od najvažnijih točaka hrvatske politike.
Tražio od Pavelića da se povuče iz politike
Oko njega sukobljavaju se dvije vodeće stranke, vode se polemike, odmjeravaju se snage. Draganoviću su povijesne dimenzije priče bile jasnije prije nego bilo kome drugome.
Otvoreno je pitanje bi li se priča o Bleiburgu uopće kanonizirala u nacionalnom pamćenju da nije bilo Draganovića. Vjerojatno bi ostala samo difuzna sjećanja, koja bi s vremenom, bez potpore svjedočanstava, dokumenata i drugih dokaza, blijedjela.
Povjesničar Jure Krišto tvrdi kako je Krunoslav Draganović “uz zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca i Antu Pavelića, vjerojatno najspominjaniji Hrvat u domaćoj i svjetskoj literaturi“.
Kako god bilo, Draganovićevo djelo danas je življe i politički prezentnije nego ikad. Čini se da je ovaj intelektualac, svećenik i višestruki obavještajac nekoliko najvažnijih zapadnih tajnih službi, odgojen u krilu Crkve, gdje su dionice od stotinjak godina “kratkoprugaške“, bio jedan od kamena temeljaca kasnije hrvatske države, to prije što je u odnosu prema značajnom dijelu emigracije imao bitno različita stajališta – Draganović je tražio od Pavelića da se povuče iz politike, budućnost Hrvatske vidio je u vezivanju uz Ameriku i Englesku, a ustašku epizodu, koju je razumio, ipak je odbacivao kao zločinačku i, što je još važnije, kontraproduktivnu, odnosno glupu.
Krleža je preživio zahvaljujući Paveliću
Baš kako je glasoviti ministar policije Fouche rekao Napoleonu kad je dao pogubiti svog takmaca: “Veličanstvo, to je gore od zločina, to je pogreška.“ Jugoslaviju je mrzio i smatrao neodrživom tamnicom naroda.
Jugoslavenski je tisak u Draganoviću vidio dijaboličnog popa, arhineprijatelja. Draganović se usred rata otisnuo u Rim kako bi zauvijek onemogućio njenu obnovu...
Knjiga “Ustaški James Bond 2” donosi niz zanimljivih povijesnih vinjeta, iz kojih se vidi kako su neke kanonizirane “istine” zapravo čisti mit.
Opisujući atmosferu u Zagrebu 1943. glasoviti hrvatski emigrant, Ante Ciliga, bivši trockist, koji je nakon kraćeg logorovanja u Jasenovcu - o čemu je napisao potresne, snažne i refleksivne stranice - pripovijeda kako je cijeli Zagreb potkraj te godine bio naglašeno sklon Englezima!
Glavni proengleski, odnosno, proamerički punkt, bila je - redakcija ustaške Spremnosti!? Drugi Englezima sklon centar bio je na Kaptolu.
Idejni vođa te struje bio je nadbiskup Stepinac, pa nije čudo da je Draganović u Rim otišao uz suglasnost Crkve, ali i samog Pavelića, odnosno, Mladena Lorkovića kao ministra unutarnjih poslova.
U knjizi je opisana i hrvatskoj javnosti posve nepoznata epizoda o razgovorima - te iste, 1943. godine - koje je Ante Pavelić u Banskim dvorima vodio s Miroslavom Krležom.
Komunisti su detalje ove priče, koja bi Krležu strahovito kompromitirala - za takve se stvari strijeljalo - držali iza “sedam brava”, no svjedočanstva govore da Krleža u Zagrebu nije preživio mimo volje Pavelićeva režima nego naprotiv, uz njegovu zaštitu.
Svjedočanstva objavljena tek nakon Krležine smrti
Svjedočanstvo o tome objavio je Vinko Nikolić u svojoj biblioteci Munchen Barcelona, i ono do sada nije uvjerljivo demantirano. Već 1943. i sam je Pavelić bio spreman na zaokret.
Epizoda koju je u knjizi “U žitu i kukolju“ opisao Mladen Žigrović, plastičnije od bilo koje druge svjedoči o tome. Žigrović se, u emigraciji, u Caracasu susretao s Brankom Rukavinom, bivšim policajcem koji je kao predratni ustaša radio u Pavelićevu osiguranju.
Rukavina se dugo opirao napisati prisjećanje o Krležinim susretima s Pavelićem, a onda se sa Žigrovićem dogovorio da će ih napisati, ali pod uvjetom da budu objavljeni tek kad Krleža umre.
Krležu je svakog tjedna posjećivao jedan od najpovjerljivijih ljudi iz Poglavnikova ureda
„‘Znadeš’, premišljavao se malo Rukavina, odlučivši se, konačno da nešto kaže, ‘prvi put sam ga sreo u Vranešićevu sanatoriju, a zatim u Poglavnikovim dvorima.’
‘Pa…, reci mi, kako je došao do Markova trga?’
‘Eh, znao sam ja, da ćeš početi tjerati! Dobro, reći ću Ti, al drži to za sebe: ne samo da sam ga dva puta odvezao u Gričke dvere i doveo natrag u sanatorij, nego sam prisustvovao i razgovorima!’
‘Dobro, Branko’, proslijedih, zatomljujući svoje iznenađenje koliko god sam mogao, ‘pa što si Ti imao s Krležom?’ ‘Dosta toga, dosta toga’, podsmjehnuo se.
‘Hajde Branko, budi malo jasniji!’ nakon čega je načeo odmotavanje klupka:
‘Ukratko, radi se o sljedećem: kad ga je Budak sklonio među zidove Vranešićeva sanatorija, Krleža je u izvjesnom smislu došao pod moju odgovornost. Tako su odlučili Pavelić i Budak. Svrha je bila da ga se zaštiti od eventualnih iznenađenja…’
‘Iznenađenja? Kakvih iznenađenja?’
‘Prvenstveno, da ne doživi iznenađenja od kojekakovih; da, onako usred noći, ne dođe do kakove Luburićeve zabune… Krležu je svakog tjedna posjećivao jedan od mojih najpovjerljivijih ljudi iz Poglavnikova ureda. Taj je dolazio zbog knjiga i pisaćeg materijala. Što je Krleža zatražio, drugog je dana dobio...
U knjizi “Ustaški James Bond” objavljena su oba razgovora Pavelića i Krleže.
Stranica 1/1
Permissions in this forum:
Ne možete odgovoriti na teme ili komentare u ovom forumu
Sun Mar 17, 2024 1:07 am by Valter
» DOKAZI, CEGA ....
Sat Jan 20, 2024 10:57 pm by Valter
» "KUD PLOVI OVAJ BROD?"
Mon Jan 15, 2024 12:48 am by Valter
» DALI ZNATE ZA OVO?
Sat Jan 06, 2024 1:01 am by Valter
» TKO SNOSI NAJVEĆU ODGOVORNOST?
Mon Dec 25, 2023 11:43 pm by Valter
» KRIVI SMO MI!
Mon Dec 25, 2023 12:38 am by Valter
» ISTORIJA JUGOSLAVIJE
Tue Nov 28, 2023 11:15 pm by Valter
» GOVORI DRUGA TITA
Tue Nov 28, 2023 10:48 pm by Valter
» TEžINA LANACA(BORIS MALAGURSKI)
Tue Nov 28, 2023 10:40 pm by Valter