STA DA ODABEREM?
3 posters
Stranica 4/10
Stranica 4/10 • 
1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10
Re: STA DA ODABEREM?
Slaven Thu Mar 21, 2019 7:14 pm
Slaven- Broj postova : 6432
Location : Arkadija(mitološka zemlja sreće iz grčke mitologije)
Registration date : 2008-08-23 -
bALKANSKI NIVO INTELIGENCIJE
Valter Fri Mar 22, 2019 9:49 pm
https://bih-srb-hrv.blogspot.com/2017/05/tata-mi-je-srbin-mama-muslimanka-kad.html
“Tata mi je Srbin, mama Muslimanka. Kad bih u Dubici bio sa Srbima, bio sam balija, a s Muslimanima sam bio četnik… U Zagrebu sam bio glupi Bosanac”
by - Balkanska Duša on - 00:55
Jedan od najperspektivnijih mladih glumaca, koji je izazvao ovacije publike i kritike ulogom Franje u hit-predstavi ”Črna mati zemla”, rođen je u Bosanskoj Dubici 1987., u Zagreb je došao 1999., a na Akademiju se upisao iz drugog pokušaja, kad je već mislio odustati. Srećom, nije!
Ime Dade Ćosića, kako su vas novine već uputile, zapamtili ste. O “kontroverznosti homoerotskih uloga”, o čemu mora u svakom intervjuu, nećemo. Nije kontroverzno. U predstavi “Bijeli bubrezi” Vedrane Klepice, koja je baš pred premijerom u &TD-u – a s probe na intervju i dolazi, malo odsutan i blijed – igra ženu, oca i supruga.
Sjeli smo u kafić Godot, oko nas su jaki momci s bubicama u ušima – u SC-u se sprema rođendanska proslava Emila Tedeschija – tramvaji drndaju, za stolovima galame, ali ima Ćosić glasa za sve to nadjačati. Čak iako je još “u ulozi, jer u stresu pred premijeru otvore se nove stvari…”, objašnjava.
“Bijeli bubrezi” Vedrane Klepice, u kojoj glume Milica Manojlović, Anđela Ramljak, Hrvojka Begović i Dado Ćosić, govore o patrijarhatu i matrijarhatu, ženi prije i danas, predstava koketira s arhetipovima i stereotipima… “Mislim da svaki stereotip ima svoje uporište, a sve to proizlazi iz nekakvog straha, straha od nepoznatog, muškarac u ovom komadu naprosto ne zna kako se drugačije ponašati. Svi to negdje imamo u svojim obiteljima, takve očeve, djedove… i ja u svojoj. Te ljude koji su odrastali u drugim okolnostima, koji ne poznaju neki drugi način života, stran im je, pa ga se malo užasavaju”, opisuje Ćosić.
Kako zavoljeti Zagreb
I Dado Ćosić, rođen u Bosanskoj Dubici 1987., zamijenio je u jednom trenutku rodni grad Zagrebom, u koji je došao 1999. Mama mu je živjela u Zagrebu od 1990., cijeli ratni i postratni period “na crno”. Nije imala dokumente, tako da je Dado, čim je ona dobila državljanstvo, a time i on, u Bosni završio peti razred i doselio se u Zagreb.
“Sad u Zagrebu zapravo živim duže nego što sam živio u Dubici, ali trebalo mi je dugo da ga zavolim, da ga prihvatim. I sad mi je konačno postao dom… trebalo mi je sigurno desetak godina.”
Šta je to trebao zavoljeti, prihvatiti?
“Dolazim iz jako malog grada… da, 30.000 stanovnika ima, ali s okolnim selima”, smije se, “svako svakog zna, imamo povremeno dva semafora, najčešće jedan, drugi ne radi. Čak i ljudi koje ne poznaješ oni sigurno znaju tebe. Pa dođeš u Zagreb, u kojem, evo, sad živim 18 godina, ali postoje dijelovi grada koje nikad nisam vidio, a u Dubici nema ulice u kojoj nisi bio, gotovo u svakoj ulici si u neke kuće ušao, na rođendan ili sahranu. Nedostajali su mi prijatelji. Trebalo mi je vremena da steknem društvo.”
Nije trebao, ipak, čekati Akademiju dramske umjetnosti da bi se udomaćio. U osnovnoj školi “pozicija” mu je bila, kako kaže, “evo, došao glupi Bosanac”. “Ali meni je to nekako i odgovaralo, jer tata mi je Srbin, mama Muslimanka, pa u Dubici, kad bih bio sa Srbima, bio sam balija, kad bih bio s muslimanima – četnik… a kad sam došao u Zagreb, bio sam ‘glupi Bosanac’. I to mi je bilo sasvim OK. Ma, genijalno.”
Kupanje u Uni
U srednjoj školi, koju je pohađao u Sesvetama, bilo je više Bosanaca i Hercegovaca nego Zagrepčana, pa etikete “Bosanca” više nije bilo.
“Ja sam dosta rano krenuo u kazalište, mlad si, tražiš se, želiš pripadati nekoj supkulturi… Filip, moj prijatelj još iz osnovne i ja smo bilo rokeri, a ostali su uglavnom slušali trance, narodnjake, pa sam opet stoga bio čudan. Tako da je Akademija konačno bila neko mirno razdoblje, i sigurno najinteresantnije u mom životu u Zagrebu.”
Da li mu je Zagreb bio hladan, uobražen, kastinski?
“Siguran sam da postoji razlika u mentalitetima, kad sam se doselio, bilo mi je sve ’hladnije’ nego u Dubici… U Zagrebu, kad sretneš poznanika, reći će ti bok, kak si, kaj ima, ispričati ti kako je bio na nekom putu, a u Dubici, to mi se dogodilo i neću nikad zaboraviti, s drugog kraja grada netko te pozdravlja: ‘Đes, Ćosiću, jebo ti svoju mater, kas došo?’ Najtoplije i najljepše.”
I naravno da se kao mali kupao u Uni, on je “dijete rijeke”, na Uni je odrastao, a njegov prvi odlazak na more, sa šest godina, napunio mu je iznenada usta solju. Očekivao je Unu…
“Volim se kupati u rijeci jer to znači akciju, moraš hodati, pa se brzacima spuštaš, pa plivaš ili protiv struje ili niz struju… negdje kreneš, nekamo dođeš. Preferiram i danas rijeku… ne, ne kupam se u Savi, moja tetka živi u mjestu kojom protječe Sava, ne volim to muljevito dno, Una je bistra, čista, znam svaki kamen gdje se nalazi, svaka travka… Una je moja rijeka. Iako je oplićala, u Dubici se može cijela prehodati, pa kad se kupaš na adi, shvatiš da ti je bliže prijeći u Hrvatsku, nego natrag u Dubicu, po pivo, ili neku vodu…”
U drugom srednje upisao je Učilište ZKM-a, išao na sve što se nudilo, glumu, mimu, govorne vježbe… sedam-osam sati tjedno.
“Stalno smo se vrzmali po ZKM-u, i provirivali na veliku scenu, da vidimo što glumci rade. Jedan moment mi je ostao jako u sjećanju, ogromna scenografija koja je pokrivala prva četiri reda gledališta, vau, što je ovo, ja želimo biti u ovome!”
Dado Ćosić naprosto je vidio scenografiju za predstavu “Kamov, smrtopis” po tekstu Slobodana Šnajdera i u režiji Branka Brezovca. Uz ogromne billboarde po gradu, koji su prikazivali Jasmina Telalovića u ulozi Kamova, s ogromnim tetoviranim suncem na ramenu… I je, tome je zbilja bilo teško odoljeti.
“To mi je bila jedna od prvih predstava koje sam baš upio i rekao, da – ja to hoću. I onda predstave Renea Medvešeka ‘Naš grad’, ‘Brat magarac’, koje smo gledali po 12, 13, 15 puta… To da se želim baviti glumom, došlo bi sigurno i samo po sebi, ali te predstave bile su odlučujuće da želim raditi baš u ZeKaeM-u.”
Ipak, te prve godine nakon srednje škole nije pošao na Akademiju jer se s mamom dogovorio da im nije financijska situacija da studira nešto uz što ne može raditi. Otišao je na novinarstvo, upisao politologiju i “vrlo neuspješno”, kaže sa zadovoljstvom, studirao dvije godine.
Na telefonu
“Radio sam u T-comu, na slušalicama, ‘Moje ime je Dado, kako vam mogu pomoći?’, debljao sam se, jeo slatko i čips, imao sam 30 kila više nego sad… 108 ili 110 kila na 192 cm visine. Frustracija, depra, studiram što ne želim studirati…”
Prvi put na prijemnom na ADU nije uspio. Nije bio ni bogzna kako spreman, ali ipak ga je to povrijedilo, i odlučio je da je s glumom gotovo, upisat će defektologiju. Ali, na ljetovanju je te godine bio s ljudima koji su studirali ili upisali što glumu, što režiju, i shvatio da mora probati još jednom.
Spremio se, sam, dan pred prijemni ga je poslušala glumica Maja Katić, sestra njegova najboljeg prijatelja, i rekla – idi!
Na drugoj godini Akademije shvatio je da se, kad stoji na sceni, u nekom kostimu, pod reflektorima, konstantno znoji i da sigurno nije normalno da mu obrok bude 20 deka čokolade i 10 deka čipsa… Portret umjetnika u mladosti morao se promijeniti. A i počeo je raditi, glumiti, sve što je glumio bilo je dosta fizički zahtjevno, u predstavi na Maloj sceni gubio je kilu po večeri, vježbao je, i za neko vrijeme istopio višak kila.
Poznavanje tijela
“Uskakao” je u predstave, iako se ponekad pitao ima li smisla spremati ulogu za jednu ili dvije izvedbe, ali mu se tad činilo da nema opravdanja za odbijanje – kako će drukčije steći iskustvo? A i kako će shvatiti što voli…
“Iskoristit ću primjer predstave ‘Črna mati zemla’. Jako volim tijelo, koristiti potencijal onog što tijelo nudi, stvarno beskrajan. Kao naš savršeni instrument. I čak kad mozak više ne zna što bi, onda mu obično tijelo da odgovor. Volim uloge koje mi nude pomak. Zbilja je bilo zanimljivo istraživati kako igrati dijete, klinca od devet i pol godina, i koliko prepustiti intuiciji da te sama vodi. Ako imaš neki doticaj sa samim sobom, isto je nepogrešiva… Kad se počneš igrati sam sa sobom, u smislu najkvalitetnije moguće zajebancije, stvari ispadnu vrlo interesantne. Saša Božić, Petra Hrašćanec, Ksenija Zec, Matija Ferlin, Branko Brezovec… svi su mi oni u poznavanju tijela puno pomogli.”
Na četvrtoj godini faks mu je postao više mučenje nego veselje – pritisak zapošljavanja, a posla nema, grč da se nekome moraš dokazati – srećom je dobio ulogu u seriji “Subotom uveče, nedjeljom ujutro”, koju je režirao Predrag Ličina. Dva mjeseca divnog snimanja, kako kaže, a s tom slobodom i opuštenošću vratio se na faks. I nekoliko mjeseci nakon diplome dobio angažman u ZeKaeM-u.
Na dvije godine. Upravo mu je produžen na još četiri.
Dakle, hvale ga. Jako ga hvale.
“Ego zna biti jako zeznut. Nekad ga treba nahraniti, pročitati lijepu kritiku i čuti lijepo mišljenje o uloženom trudu i svemu što si napravio, ali treba to malo dijete u nama koje je željno pohvale, koje zna biti jako gramzivo i potrebito, znati utišati i smiriti. Pomilovati ga kad mu treba, ali onda mu reći, pusti sad to, to je prošlo, ideš dalje.”
Gledala sam Dadu Ćosića u nekoliko predstava, “Pomutnjama” u režiji Branka Brezovca, a prema romanu Roberta Musila, “Čarobnom brijegu” u režiji Janusza Kice prema Thomasu Mannu, “Hinkemannu” Vuka Torbice prema Ernstu Tolleru. Posljednje, u “Črnoj materi zemli”, prema romanu Kristiana Novaka, gdje je briljantan. Propustila sam njihova diplomskog “Tartuffea”, u Dolenčićevoj režiji, svi mi kažu da sam jako pogriješila. No možda mi je i najbolji bio u filmskoj ulozi. U prvoj priči u “Zvizdanu” Dalibora Matanića on je gnjevni brat glavne junakinje koji 1991. navlači JNA uniformu, uplašen kako samo može biti, spreman braniti… sve.
I doista, nakon “Zvizdana”, “dugi metar” jako ga zanima, ta druga koncentracija, druga vrst adrenalina – ono što sigurno zna jest da bi u narednom razdoblju htio snimati dugometražne filmove. I vidi se u Istri, gdje i sada provodi vrijeme kad god su ga njegovi istarski prijatelji spremni ugostiti. U Dubicu ide i manje nego što bi možda trebao, jer mu je tamo – doduše, majka se odselila u Njemačku, otac je pokojni – sva obitelj. “Dođeš na brzinu, ne stigneš sve ni obići, pa se neke tetke i uvrijede…”
Moraš stati na loptu
Smirio se, kaže, u odnosu na period otprije nekoliko godina kad je puno izlazio.
“Iziđeš van u petak, a vratiš se kući u ponedjeljak. Počelo bi na nekom tulumu, nastavilo na kućnom partyju, pa odeš u Sirup ili Masters, pa na afterparty koji traje koliko već traje i onda shvatiš da te to tijelo boli…” Shvatiš nekako vlastitu autodestrukciju, a u tome mu je pomogla i povreda diska, koja mu se dogodila taman kad je prvi put potpisao ugovor za ZeKaeM. “Tijelo ti da sugestiju da moraš malo stati na loptu. I kad mu pokloniš mir koji mu je prijeko potreban, prirodu, Sljeme, san… ono ti to vrati.”
Bliska budućnost? Ovog ljeta ide na nekoliko sedmica u Pariz, a u zadnje vrijeme slobodno vrijeme posvetio je svom psu; svakako će, nakon “Črne matere zemle”, pročitati i novi roman Kristana Novaka “”Ciganin, ali najljepši”. Ali više se ni u čemu ne forsira.
“Sad su, kao, podijeljeni Oscari, pa moraš odmah vidjeti sve filmove… Ma ne moraš… Vidjet ću kad vidim.”
“Tata mi je Srbin, mama Muslimanka. Kad bih u Dubici bio sa Srbima, bio sam balija, a s Muslimanima sam bio četnik… U Zagrebu sam bio glupi Bosanac”
by - Balkanska Duša on - 00:55
Jedan od najperspektivnijih mladih glumaca, koji je izazvao ovacije publike i kritike ulogom Franje u hit-predstavi ”Črna mati zemla”, rođen je u Bosanskoj Dubici 1987., u Zagreb je došao 1999., a na Akademiju se upisao iz drugog pokušaja, kad je već mislio odustati. Srećom, nije!
Ime Dade Ćosića, kako su vas novine već uputile, zapamtili ste. O “kontroverznosti homoerotskih uloga”, o čemu mora u svakom intervjuu, nećemo. Nije kontroverzno. U predstavi “Bijeli bubrezi” Vedrane Klepice, koja je baš pred premijerom u &TD-u – a s probe na intervju i dolazi, malo odsutan i blijed – igra ženu, oca i supruga.
Sjeli smo u kafić Godot, oko nas su jaki momci s bubicama u ušima – u SC-u se sprema rođendanska proslava Emila Tedeschija – tramvaji drndaju, za stolovima galame, ali ima Ćosić glasa za sve to nadjačati. Čak iako je još “u ulozi, jer u stresu pred premijeru otvore se nove stvari…”, objašnjava.
“Bijeli bubrezi” Vedrane Klepice, u kojoj glume Milica Manojlović, Anđela Ramljak, Hrvojka Begović i Dado Ćosić, govore o patrijarhatu i matrijarhatu, ženi prije i danas, predstava koketira s arhetipovima i stereotipima… “Mislim da svaki stereotip ima svoje uporište, a sve to proizlazi iz nekakvog straha, straha od nepoznatog, muškarac u ovom komadu naprosto ne zna kako se drugačije ponašati. Svi to negdje imamo u svojim obiteljima, takve očeve, djedove… i ja u svojoj. Te ljude koji su odrastali u drugim okolnostima, koji ne poznaju neki drugi način života, stran im je, pa ga se malo užasavaju”, opisuje Ćosić.
Kako zavoljeti Zagreb
I Dado Ćosić, rođen u Bosanskoj Dubici 1987., zamijenio je u jednom trenutku rodni grad Zagrebom, u koji je došao 1999. Mama mu je živjela u Zagrebu od 1990., cijeli ratni i postratni period “na crno”. Nije imala dokumente, tako da je Dado, čim je ona dobila državljanstvo, a time i on, u Bosni završio peti razred i doselio se u Zagreb.
“Sad u Zagrebu zapravo živim duže nego što sam živio u Dubici, ali trebalo mi je dugo da ga zavolim, da ga prihvatim. I sad mi je konačno postao dom… trebalo mi je sigurno desetak godina.”
Šta je to trebao zavoljeti, prihvatiti?
“Dolazim iz jako malog grada… da, 30.000 stanovnika ima, ali s okolnim selima”, smije se, “svako svakog zna, imamo povremeno dva semafora, najčešće jedan, drugi ne radi. Čak i ljudi koje ne poznaješ oni sigurno znaju tebe. Pa dođeš u Zagreb, u kojem, evo, sad živim 18 godina, ali postoje dijelovi grada koje nikad nisam vidio, a u Dubici nema ulice u kojoj nisi bio, gotovo u svakoj ulici si u neke kuće ušao, na rođendan ili sahranu. Nedostajali su mi prijatelji. Trebalo mi je vremena da steknem društvo.”
Nije trebao, ipak, čekati Akademiju dramske umjetnosti da bi se udomaćio. U osnovnoj školi “pozicija” mu je bila, kako kaže, “evo, došao glupi Bosanac”. “Ali meni je to nekako i odgovaralo, jer tata mi je Srbin, mama Muslimanka, pa u Dubici, kad bih bio sa Srbima, bio sam balija, kad bih bio s muslimanima – četnik… a kad sam došao u Zagreb, bio sam ‘glupi Bosanac’. I to mi je bilo sasvim OK. Ma, genijalno.”
Kupanje u Uni
U srednjoj školi, koju je pohađao u Sesvetama, bilo je više Bosanaca i Hercegovaca nego Zagrepčana, pa etikete “Bosanca” više nije bilo.
“Ja sam dosta rano krenuo u kazalište, mlad si, tražiš se, želiš pripadati nekoj supkulturi… Filip, moj prijatelj još iz osnovne i ja smo bilo rokeri, a ostali su uglavnom slušali trance, narodnjake, pa sam opet stoga bio čudan. Tako da je Akademija konačno bila neko mirno razdoblje, i sigurno najinteresantnije u mom životu u Zagrebu.”
Da li mu je Zagreb bio hladan, uobražen, kastinski?
“Siguran sam da postoji razlika u mentalitetima, kad sam se doselio, bilo mi je sve ’hladnije’ nego u Dubici… U Zagrebu, kad sretneš poznanika, reći će ti bok, kak si, kaj ima, ispričati ti kako je bio na nekom putu, a u Dubici, to mi se dogodilo i neću nikad zaboraviti, s drugog kraja grada netko te pozdravlja: ‘Đes, Ćosiću, jebo ti svoju mater, kas došo?’ Najtoplije i najljepše.”
I naravno da se kao mali kupao u Uni, on je “dijete rijeke”, na Uni je odrastao, a njegov prvi odlazak na more, sa šest godina, napunio mu je iznenada usta solju. Očekivao je Unu…
“Volim se kupati u rijeci jer to znači akciju, moraš hodati, pa se brzacima spuštaš, pa plivaš ili protiv struje ili niz struju… negdje kreneš, nekamo dođeš. Preferiram i danas rijeku… ne, ne kupam se u Savi, moja tetka živi u mjestu kojom protječe Sava, ne volim to muljevito dno, Una je bistra, čista, znam svaki kamen gdje se nalazi, svaka travka… Una je moja rijeka. Iako je oplićala, u Dubici se može cijela prehodati, pa kad se kupaš na adi, shvatiš da ti je bliže prijeći u Hrvatsku, nego natrag u Dubicu, po pivo, ili neku vodu…”
U drugom srednje upisao je Učilište ZKM-a, išao na sve što se nudilo, glumu, mimu, govorne vježbe… sedam-osam sati tjedno.
“Stalno smo se vrzmali po ZKM-u, i provirivali na veliku scenu, da vidimo što glumci rade. Jedan moment mi je ostao jako u sjećanju, ogromna scenografija koja je pokrivala prva četiri reda gledališta, vau, što je ovo, ja želimo biti u ovome!”
Dado Ćosić naprosto je vidio scenografiju za predstavu “Kamov, smrtopis” po tekstu Slobodana Šnajdera i u režiji Branka Brezovca. Uz ogromne billboarde po gradu, koji su prikazivali Jasmina Telalovića u ulozi Kamova, s ogromnim tetoviranim suncem na ramenu… I je, tome je zbilja bilo teško odoljeti.
“To mi je bila jedna od prvih predstava koje sam baš upio i rekao, da – ja to hoću. I onda predstave Renea Medvešeka ‘Naš grad’, ‘Brat magarac’, koje smo gledali po 12, 13, 15 puta… To da se želim baviti glumom, došlo bi sigurno i samo po sebi, ali te predstave bile su odlučujuće da želim raditi baš u ZeKaeM-u.”
Ipak, te prve godine nakon srednje škole nije pošao na Akademiju jer se s mamom dogovorio da im nije financijska situacija da studira nešto uz što ne može raditi. Otišao je na novinarstvo, upisao politologiju i “vrlo neuspješno”, kaže sa zadovoljstvom, studirao dvije godine.
Na telefonu
“Radio sam u T-comu, na slušalicama, ‘Moje ime je Dado, kako vam mogu pomoći?’, debljao sam se, jeo slatko i čips, imao sam 30 kila više nego sad… 108 ili 110 kila na 192 cm visine. Frustracija, depra, studiram što ne želim studirati…”
Prvi put na prijemnom na ADU nije uspio. Nije bio ni bogzna kako spreman, ali ipak ga je to povrijedilo, i odlučio je da je s glumom gotovo, upisat će defektologiju. Ali, na ljetovanju je te godine bio s ljudima koji su studirali ili upisali što glumu, što režiju, i shvatio da mora probati još jednom.
Spremio se, sam, dan pred prijemni ga je poslušala glumica Maja Katić, sestra njegova najboljeg prijatelja, i rekla – idi!
Na drugoj godini Akademije shvatio je da se, kad stoji na sceni, u nekom kostimu, pod reflektorima, konstantno znoji i da sigurno nije normalno da mu obrok bude 20 deka čokolade i 10 deka čipsa… Portret umjetnika u mladosti morao se promijeniti. A i počeo je raditi, glumiti, sve što je glumio bilo je dosta fizički zahtjevno, u predstavi na Maloj sceni gubio je kilu po večeri, vježbao je, i za neko vrijeme istopio višak kila.
Poznavanje tijela
“Uskakao” je u predstave, iako se ponekad pitao ima li smisla spremati ulogu za jednu ili dvije izvedbe, ali mu se tad činilo da nema opravdanja za odbijanje – kako će drukčije steći iskustvo? A i kako će shvatiti što voli…
“Iskoristit ću primjer predstave ‘Črna mati zemla’. Jako volim tijelo, koristiti potencijal onog što tijelo nudi, stvarno beskrajan. Kao naš savršeni instrument. I čak kad mozak više ne zna što bi, onda mu obično tijelo da odgovor. Volim uloge koje mi nude pomak. Zbilja je bilo zanimljivo istraživati kako igrati dijete, klinca od devet i pol godina, i koliko prepustiti intuiciji da te sama vodi. Ako imaš neki doticaj sa samim sobom, isto je nepogrešiva… Kad se počneš igrati sam sa sobom, u smislu najkvalitetnije moguće zajebancije, stvari ispadnu vrlo interesantne. Saša Božić, Petra Hrašćanec, Ksenija Zec, Matija Ferlin, Branko Brezovec… svi su mi oni u poznavanju tijela puno pomogli.”
Na četvrtoj godini faks mu je postao više mučenje nego veselje – pritisak zapošljavanja, a posla nema, grč da se nekome moraš dokazati – srećom je dobio ulogu u seriji “Subotom uveče, nedjeljom ujutro”, koju je režirao Predrag Ličina. Dva mjeseca divnog snimanja, kako kaže, a s tom slobodom i opuštenošću vratio se na faks. I nekoliko mjeseci nakon diplome dobio angažman u ZeKaeM-u.
Na dvije godine. Upravo mu je produžen na još četiri.
Dakle, hvale ga. Jako ga hvale.
“Ego zna biti jako zeznut. Nekad ga treba nahraniti, pročitati lijepu kritiku i čuti lijepo mišljenje o uloženom trudu i svemu što si napravio, ali treba to malo dijete u nama koje je željno pohvale, koje zna biti jako gramzivo i potrebito, znati utišati i smiriti. Pomilovati ga kad mu treba, ali onda mu reći, pusti sad to, to je prošlo, ideš dalje.”
Gledala sam Dadu Ćosića u nekoliko predstava, “Pomutnjama” u režiji Branka Brezovca, a prema romanu Roberta Musila, “Čarobnom brijegu” u režiji Janusza Kice prema Thomasu Mannu, “Hinkemannu” Vuka Torbice prema Ernstu Tolleru. Posljednje, u “Črnoj materi zemli”, prema romanu Kristiana Novaka, gdje je briljantan. Propustila sam njihova diplomskog “Tartuffea”, u Dolenčićevoj režiji, svi mi kažu da sam jako pogriješila. No možda mi je i najbolji bio u filmskoj ulozi. U prvoj priči u “Zvizdanu” Dalibora Matanića on je gnjevni brat glavne junakinje koji 1991. navlači JNA uniformu, uplašen kako samo može biti, spreman braniti… sve.
I doista, nakon “Zvizdana”, “dugi metar” jako ga zanima, ta druga koncentracija, druga vrst adrenalina – ono što sigurno zna jest da bi u narednom razdoblju htio snimati dugometražne filmove. I vidi se u Istri, gdje i sada provodi vrijeme kad god su ga njegovi istarski prijatelji spremni ugostiti. U Dubicu ide i manje nego što bi možda trebao, jer mu je tamo – doduše, majka se odselila u Njemačku, otac je pokojni – sva obitelj. “Dođeš na brzinu, ne stigneš sve ni obići, pa se neke tetke i uvrijede…”
Moraš stati na loptu
Smirio se, kaže, u odnosu na period otprije nekoliko godina kad je puno izlazio.
“Iziđeš van u petak, a vratiš se kući u ponedjeljak. Počelo bi na nekom tulumu, nastavilo na kućnom partyju, pa odeš u Sirup ili Masters, pa na afterparty koji traje koliko već traje i onda shvatiš da te to tijelo boli…” Shvatiš nekako vlastitu autodestrukciju, a u tome mu je pomogla i povreda diska, koja mu se dogodila taman kad je prvi put potpisao ugovor za ZeKaeM. “Tijelo ti da sugestiju da moraš malo stati na loptu. I kad mu pokloniš mir koji mu je prijeko potreban, prirodu, Sljeme, san… ono ti to vrati.”
Bliska budućnost? Ovog ljeta ide na nekoliko sedmica u Pariz, a u zadnje vrijeme slobodno vrijeme posvetio je svom psu; svakako će, nakon “Črne matere zemle”, pročitati i novi roman Kristana Novaka “”Ciganin, ali najljepši”. Ali više se ni u čemu ne forsira.
“Sad su, kao, podijeljeni Oscari, pa moraš odmah vidjeti sve filmove… Ma ne moraš… Vidjet ću kad vidim.”
Valter- Admin
- Broj postova : 9623
Age : 72
Location : schweiz
Registration date : 2008-01-11 -
I OVO SE DESAVALO
Valter Fri Mar 22, 2019 9:58 pm
https://bih-srb-hrv.blogspot.com/2017/02/ispovijest-bosnjaka-kada-su-me-cetnici.html
ISPOVIJEST BOŠNJAKA: "Kada su me četnici uhvatili, komšija Bora je stao ispred i rekao: " Mene vješajte, njega pustite""
by - Balkanska Duša on - 09:42
– Ostao sam na Ilidži kada je postala srpska teritorija, jer nisam mislio da se može dogoditi to što se desilo – seća se Hamid Dedović, sa Ilidže. – Mnogi Muslimani su maltretirani, neki i ubijeni, a mene su spasavale komšije Srbi, bolje rečeno Bosanci. Zlo su pravili oni koji su došli iz Srbije.
____U kuću mi je ušlo šest bradatih ljudi, četnika, sa oznakama "Belih orlova". Sa vrata su počeli da maltretiraju ženu, dvije ćerke i mene. Za njima je utrčala komšinica, Srpkinja i rekla:
– Ne dirajte čovjeka, dobar je!
____Nasrnuli su i na nju da je biju.
____Mene su odveli do kapije, gdje su sakupljali Muslimane, koje su slali prema Kuli i Palama, gdje su mnoge tukli i zaklali. Međutim, komšija Bora je sav crven, zadihan i uznemiren, dotrčao i stao ispred mene:
– Evo mene umjesto njega. Mene vješajte, a njega pustite!
____Zbunjeni njegovom srčanošću – zaista su me pustili.
____Kroz nekoliko dana Boro mi je rekao:
– Moram da ti pomognem da izađeš. Ne mogu da te zaštitim od četnika, maltretiraju i mene.
____On mi je omogućio da sa Ilidže pređem u Buća Potok.
ISPOVIJEST BOŠNJAKA: "Kada su me četnici uhvatili, komšija Bora je stao ispred i rekao: " Mene vješajte, njega pustite""
by - Balkanska Duša on - 09:42
– Ostao sam na Ilidži kada je postala srpska teritorija, jer nisam mislio da se može dogoditi to što se desilo – seća se Hamid Dedović, sa Ilidže. – Mnogi Muslimani su maltretirani, neki i ubijeni, a mene su spasavale komšije Srbi, bolje rečeno Bosanci. Zlo su pravili oni koji su došli iz Srbije.
____U kuću mi je ušlo šest bradatih ljudi, četnika, sa oznakama "Belih orlova". Sa vrata su počeli da maltretiraju ženu, dvije ćerke i mene. Za njima je utrčala komšinica, Srpkinja i rekla:
– Ne dirajte čovjeka, dobar je!
____Nasrnuli su i na nju da je biju.
____Mene su odveli do kapije, gdje su sakupljali Muslimane, koje su slali prema Kuli i Palama, gdje su mnoge tukli i zaklali. Međutim, komšija Bora je sav crven, zadihan i uznemiren, dotrčao i stao ispred mene:
– Evo mene umjesto njega. Mene vješajte, a njega pustite!
____Zbunjeni njegovom srčanošću – zaista su me pustili.
____Kroz nekoliko dana Boro mi je rekao:
– Moram da ti pomognem da izađeš. Ne mogu da te zaštitim od četnika, maltretiraju i mene.
____On mi je omogućio da sa Ilidže pređem u Buća Potok.
Valter- Admin
- Broj postova : 9623
Age : 72
Location : schweiz
Registration date : 2008-01-11 -
Re: STA DA ODABEREM?
Valter Sun Mar 31, 2019 8:34 am
http://balkans.aljazeera.net/blog/poslije-tita-se-nismo-sjetili-niceg-boljeg
Poslije Tita se nismo sjetili ničeg boljeg
Jedini razlog iza sporadične „titonostalgije“ jeste taj što se u međuvremenu nismo uspjeli sjetiti ničeg boljeg...
Piše:
Adis Nadarević
Šteta što društveni mediji poput Facebooka ili Twittera nemaju mogućnost zakazivanja objave u određeno vrijeme. Lijepo napišeš status, tweet ili šta već i podesiš u postavkama da bude objavljen u neki određeni sat i minut.
Naravno, to bi odmah bilo zloupotrijebljeno na razne načine – od poslovnih tweetova tempiranih za objavu u vrijeme kad se derneči negdje u kafani pa do statusa o sportu u vrijeme kad se kao „gleda Liga prvaka“ (namig-namig) u kakvoj švaleraciji. U svakom slučaju, ne bi bilo loše imati tu opciju i barem bi ponekog ponegdje ona poštedjela bespotrebne brige o tajmingu objave.
Takva se prigoda, recimo, javlja svakog četvrtog maja u tri sata i pet minuta popodne – na datum i vrijeme u kojem je prestalo da kuca srce najvećeg sina naših naroda i narodnosti, doživotnog predsjednika Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, vođe Komunističke partije Jugoslavije, vrhovnog komandanta i maršala Jugoslovenske narodne armije, inicijatora osnivanja Pokreta nesvrstanih, čovjek kojeg su u pjesmama opisivali kao ljubičicu bijelu i kleli mu se da sa njegovog puta neće skrenuti... Okej, vjerujem da sad nije ostao niko ko nije provalio da je riječ o Josipu Brozu Titu.
Kad stane život
Mnogima od nas koji smo rođeni sedamdeset i neke još su svježa sjećanja na to kako bi četvrtog maja svake godine u 15:05 život stao na minut da se u stavu mirno uz zvuke sirena obilježi godišnjica Titove smrti. Taj (da se ne lažemo) poprilično šašav ritual je danas predmet romantiziranih sjećanja onih koji su skloni iz prošlosti pamtiti samo sretne dane i koji su sposobni sa nostalgijom govoriti o tome kako su kao ukopani stajali na sred pješačkog prelaza dok god sirena ne odsvira svoje i dok ih ne popusti privremena paraliziranost.
No, vremena se mijenjaju i tako danas umjesto besmislenog jednominutnog zastoja života imamo ostatke podsjećanja na vrijeme Titove smrti u vidu objava na društvenim medijima. Paradoksalno, u tome iz nekog razloga učestvuju i oni koji ne pamte ni Tita ni četvrtomajske sirene, a najgorljiviji su oni koji se potrude da sa spremnom objavom čekaju do petnaest sati i pet minuta da bi je objavili.
Priznajmo, svako od nas među prijateljima ima barem jednog ko to radi. I to svake godine. Zbog toga mi se čini da bi bilo jako korisno kad bi postojala mogućnost tempirane objave statusa jer ako ste napisali status pa ga negdje sačuvali u nacrte, potom postavili alarm da vam zvoni u 15:04 kako biste imali minutu da kopirate nacrt objave i sačekate 15:05 da kliknete „objavi“ – čestitam, savladali ste napredni nivo kursa „Kako u očima prijatelja biti patetični jugonostalgični levat.“
Da se razumijemo, u ovome nema ništa loše i svako ima javno pravo na izražavanje svojih misli, osjećanja i stavova. Ono što jeste loše je to da ni sa distance od trideset osam godina poslije Titove smrti nismo sposobni njegov lik i djelo valorizirati izvan unaprijed zadanih matrica koje se bez neke racionalne sredine kreću od krajnosti nekritičkog idealiziranja svega vezanog za „Titina vremena“ do – opet krajnosti – satanizacije i negacije ičega vrijednog iz tog perioda.
Dvije krajnosti Jugoslavije
U takvom kontekstu se čini kako u pedeset godina Titove Jugoslavije nije postojalo ništa između slobode spavanja na klupi u parku i crvenog pasoša s kojim se moglo gdje se htjelo na jednoj strani, te Golog otoka na drugoj strani.
Postoji jedna misao koja se (dosta diskutabilno, doduše) pripisuje utemeljitelju taoizma, misliocu koji se zvao Lao Ce i koji je živio u Kini u doba kada su iz nje dolazile duboke misli, a ne jeftina tehnika. Gorespomenuta misao stara dvije i po hiljade godina kaže ovako: „Onaj ko živi u prošlosti je nesretan. Onaj ko živi u budućnosti je nervozan. Onaj ko živi u sadašnjosti je smiren.“
Iz ovoga se može puno zaključiti o psihičkom i emotivnom stanju ovdašnjih naroda i narodnosti razapetih između nostalgije za nekom sretnim bivšim vremenima i očekivanja svih tih silnih perspektiva koje su nam odavno otvorene ali nikako da se ostvare.
Zbog toga, koliko god bilo romantično prisjećati se Tita kao figure u koju se zaklinjalo i za koju se živjelo i mrijelo te koliko god bilo moderno ili čak društveno poželjno kritikovati i odbacivati svaku pozitivnost vezanu za njega, možda bi ipak bilo najpametnije Tita ostaviti na miru istoriji – jedinom mjestu kojem već odavno pripada.
Odsustvo fokusa
Realno, Titova vremena se danas nekome mogu činiti boljim od ovih sadašnjih isto kao što će se današnja vremena nekim generacijama poslije nas činiti bolja od njihovih i jedini razlog iza sporadične „titonostalgije“ jeste taj što se u međuvremenu nismo uspjeli sjetiti ničeg boljeg a nije da ne bismo imali pameti za to. Jedino što nas čini nesretnima zbog toga što ne živimo u Titova vremena i što nas čini nervoznima jer ne živimo u „vremenima“ u kojima žive ljudi na nekim sretnijim prostorima jeste naše stalno odsustvo fokusa na sadašnjost i stvari koje realno možemo učiniti da nam bude ljepše i bolje.
Nostalgija za Titom nije ništa drugo nego nostalgija za autoritetom koji je narode i narodnosti (koji su se u međuvremenu uspjeli transformisati u konstitutivne narode i ostale) mogao natjerati da bar izgledaju kao ljudi koji su se sposobni ponašati razumno. Ništa više od toga. To što su oni u kojima je negdje bio bitaka plam dokazali da se na njih ipak ne može računati i što su oni koji su se kleli da sa Titovog puta neće skrenuti poslije njega žestoko zglajzali nije baš do Tita nego do njih, i nema tog Facebook statusa na četvrti maj koji je bolji od jednostavnog bivanja dobrim drugom i časnim pionirom tokom ostalih dana u godini.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera
Poslije Tita se nismo sjetili ničeg boljeg
Jedini razlog iza sporadične „titonostalgije“ jeste taj što se u međuvremenu nismo uspjeli sjetiti ničeg boljeg...
Piše:
Adis Nadarević
Šteta što društveni mediji poput Facebooka ili Twittera nemaju mogućnost zakazivanja objave u određeno vrijeme. Lijepo napišeš status, tweet ili šta već i podesiš u postavkama da bude objavljen u neki određeni sat i minut.
Naravno, to bi odmah bilo zloupotrijebljeno na razne načine – od poslovnih tweetova tempiranih za objavu u vrijeme kad se derneči negdje u kafani pa do statusa o sportu u vrijeme kad se kao „gleda Liga prvaka“ (namig-namig) u kakvoj švaleraciji. U svakom slučaju, ne bi bilo loše imati tu opciju i barem bi ponekog ponegdje ona poštedjela bespotrebne brige o tajmingu objave.
Takva se prigoda, recimo, javlja svakog četvrtog maja u tri sata i pet minuta popodne – na datum i vrijeme u kojem je prestalo da kuca srce najvećeg sina naših naroda i narodnosti, doživotnog predsjednika Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, vođe Komunističke partije Jugoslavije, vrhovnog komandanta i maršala Jugoslovenske narodne armije, inicijatora osnivanja Pokreta nesvrstanih, čovjek kojeg su u pjesmama opisivali kao ljubičicu bijelu i kleli mu se da sa njegovog puta neće skrenuti... Okej, vjerujem da sad nije ostao niko ko nije provalio da je riječ o Josipu Brozu Titu.
Kad stane život
Mnogima od nas koji smo rođeni sedamdeset i neke još su svježa sjećanja na to kako bi četvrtog maja svake godine u 15:05 život stao na minut da se u stavu mirno uz zvuke sirena obilježi godišnjica Titove smrti. Taj (da se ne lažemo) poprilično šašav ritual je danas predmet romantiziranih sjećanja onih koji su skloni iz prošlosti pamtiti samo sretne dane i koji su sposobni sa nostalgijom govoriti o tome kako su kao ukopani stajali na sred pješačkog prelaza dok god sirena ne odsvira svoje i dok ih ne popusti privremena paraliziranost.
No, vremena se mijenjaju i tako danas umjesto besmislenog jednominutnog zastoja života imamo ostatke podsjećanja na vrijeme Titove smrti u vidu objava na društvenim medijima. Paradoksalno, u tome iz nekog razloga učestvuju i oni koji ne pamte ni Tita ni četvrtomajske sirene, a najgorljiviji su oni koji se potrude da sa spremnom objavom čekaju do petnaest sati i pet minuta da bi je objavili.
Priznajmo, svako od nas među prijateljima ima barem jednog ko to radi. I to svake godine. Zbog toga mi se čini da bi bilo jako korisno kad bi postojala mogućnost tempirane objave statusa jer ako ste napisali status pa ga negdje sačuvali u nacrte, potom postavili alarm da vam zvoni u 15:04 kako biste imali minutu da kopirate nacrt objave i sačekate 15:05 da kliknete „objavi“ – čestitam, savladali ste napredni nivo kursa „Kako u očima prijatelja biti patetični jugonostalgični levat.“
Da se razumijemo, u ovome nema ništa loše i svako ima javno pravo na izražavanje svojih misli, osjećanja i stavova. Ono što jeste loše je to da ni sa distance od trideset osam godina poslije Titove smrti nismo sposobni njegov lik i djelo valorizirati izvan unaprijed zadanih matrica koje se bez neke racionalne sredine kreću od krajnosti nekritičkog idealiziranja svega vezanog za „Titina vremena“ do – opet krajnosti – satanizacije i negacije ičega vrijednog iz tog perioda.
Dvije krajnosti Jugoslavije
U takvom kontekstu se čini kako u pedeset godina Titove Jugoslavije nije postojalo ništa između slobode spavanja na klupi u parku i crvenog pasoša s kojim se moglo gdje se htjelo na jednoj strani, te Golog otoka na drugoj strani.
Postoji jedna misao koja se (dosta diskutabilno, doduše) pripisuje utemeljitelju taoizma, misliocu koji se zvao Lao Ce i koji je živio u Kini u doba kada su iz nje dolazile duboke misli, a ne jeftina tehnika. Gorespomenuta misao stara dvije i po hiljade godina kaže ovako: „Onaj ko živi u prošlosti je nesretan. Onaj ko živi u budućnosti je nervozan. Onaj ko živi u sadašnjosti je smiren.“
Iz ovoga se može puno zaključiti o psihičkom i emotivnom stanju ovdašnjih naroda i narodnosti razapetih između nostalgije za nekom sretnim bivšim vremenima i očekivanja svih tih silnih perspektiva koje su nam odavno otvorene ali nikako da se ostvare.
Zbog toga, koliko god bilo romantično prisjećati se Tita kao figure u koju se zaklinjalo i za koju se živjelo i mrijelo te koliko god bilo moderno ili čak društveno poželjno kritikovati i odbacivati svaku pozitivnost vezanu za njega, možda bi ipak bilo najpametnije Tita ostaviti na miru istoriji – jedinom mjestu kojem već odavno pripada.
Odsustvo fokusa
Realno, Titova vremena se danas nekome mogu činiti boljim od ovih sadašnjih isto kao što će se današnja vremena nekim generacijama poslije nas činiti bolja od njihovih i jedini razlog iza sporadične „titonostalgije“ jeste taj što se u međuvremenu nismo uspjeli sjetiti ničeg boljeg a nije da ne bismo imali pameti za to. Jedino što nas čini nesretnima zbog toga što ne živimo u Titova vremena i što nas čini nervoznima jer ne živimo u „vremenima“ u kojima žive ljudi na nekim sretnijim prostorima jeste naše stalno odsustvo fokusa na sadašnjost i stvari koje realno možemo učiniti da nam bude ljepše i bolje.
Nostalgija za Titom nije ništa drugo nego nostalgija za autoritetom koji je narode i narodnosti (koji su se u međuvremenu uspjeli transformisati u konstitutivne narode i ostale) mogao natjerati da bar izgledaju kao ljudi koji su se sposobni ponašati razumno. Ništa više od toga. To što su oni u kojima je negdje bio bitaka plam dokazali da se na njih ipak ne može računati i što su oni koji su se kleli da sa Titovog puta neće skrenuti poslije njega žestoko zglajzali nije baš do Tita nego do njih, i nema tog Facebook statusa na četvrti maj koji je bolji od jednostavnog bivanja dobrim drugom i časnim pionirom tokom ostalih dana u godini.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera
Valter- Admin
- Broj postova : 9623
Age : 72
Location : schweiz
Registration date : 2008-01-11 -
Valter- Admin
- Broj postova : 9623
Age : 72
Location : schweiz
Registration date : 2008-01-11 -
Valter- Admin
- Broj postova : 9623
Age : 72
Location : schweiz
Registration date : 2008-01-11 -
Valter- Admin
- Broj postova : 9623
Age : 72
Location : schweiz
Registration date : 2008-01-11 -
Valter- Admin
- Broj postova : 9623
Age : 72
Location : schweiz
Registration date : 2008-01-11 -
Valter- Admin
- Broj postova : 9623
Age : 72
Location : schweiz
Registration date : 2008-01-11 -
Tuzla kao Istra!
Slaven Mon Apr 15, 2019 7:50 am
https://www.express.hr/life/pokradeni-grad-od-raspada-juge-dobili-su-samo-plazu-21000?
Tuzlu preziru upravo zbog neizbježne asocijacije na državu koje više nema. Da bismo razumjeli kompliciran financijski i politički odnos koji Tuzla ima s ostatkom BiH, moramo razumjeti da ni u vrijeme najvećih nacionalističkih pogroma Tuzlaci nisu glasali niza jednu opciju osim socijaldemokratskeg rad je bio crven za vrijeme Jugoslavije i ostao je takav i nakon njezinog raspada.
Razlog tome leži upravo u tome što se njezini stanovnici, poput Riječana i Istrijana,nisu mogli identificirati s nacionalističkom demagogijom zato što je ona bila ideološki strana tuzlanskoj radničkoj klasi.
Tuzlu ne izoliraju,dakle,samo ekonomski,već doslovno, fizički - uništavanjem gradske infrastrukture.
Stranka demokratske akcije (SDA) u Tuzli godinama želi doći na vlast.
Njezin je posljednji kandidat za tuzlanskog gradonačelnika bio Bahrudin Hadžiefendić, čovjek koji se hvalio ustaškom prošlošću svog djeda.
Izgubio je izbore.
Nogometni klub Sloboda u svom grbu ima petokraku.
Pročitajte više na:
https://www.express.hr/life/pokradeni-grad-od-raspada-juge-dobili-su-samo-plazu-21000? - www.express.hr
Slaven- Broj postova : 6432
Location : Arkadija(mitološka zemlja sreće iz grčke mitologije)
Registration date : 2008-08-23 -
Re: STA DA ODABEREM?
Valter Tue May 14, 2019 10:42 am
https://www.express.hr/top-news/sjecate-li-se-fikreta-drzava-ga-je-zaboravila-21374
jećate li se Fikreta? Država ga je zaboravila
Piše Merita Arslani
Ni nakon 27 godina Fikret Alić nije se u potpunosti oporavio od vremena provedenog u logoru
Fikret Alić danas izgleda kao zdrav sredovječni muškarac, nimalo nalik izgladnjeloj figuri fotografiranoj iza žičane ograde logora Trnopolje 1992. godine. Uznemirujuća Alićeva fotografija s ispijenim licem i istaknutim rebrima, okružen ostalim logorašima u srpskom logoru postala je jedna od najprepoznatljivijih fotografija rata u BiH.
Alić danas živi mirnim životom sa svojom suprugom i troje djece u mjestu Kozarac nedaleko od Prijedora u BiH. No, ni do danas se nije u potpunosti oporavio od vremena zatočeništva. "Čovjek iza žice", kako su ga prozvali strani mediji, pretrpio je trajnu zdravstvenu štetu tijekom dvomjesečnog boravka u logoru, a najviše su mu oštećeni bubrezi.
jećate li se Fikreta? Država ga je zaboravila
Piše Merita Arslani
Ni nakon 27 godina Fikret Alić nije se u potpunosti oporavio od vremena provedenog u logoru
Fikret Alić danas izgleda kao zdrav sredovječni muškarac, nimalo nalik izgladnjeloj figuri fotografiranoj iza žičane ograde logora Trnopolje 1992. godine. Uznemirujuća Alićeva fotografija s ispijenim licem i istaknutim rebrima, okružen ostalim logorašima u srpskom logoru postala je jedna od najprepoznatljivijih fotografija rata u BiH.
Alić danas živi mirnim životom sa svojom suprugom i troje djece u mjestu Kozarac nedaleko od Prijedora u BiH. No, ni do danas se nije u potpunosti oporavio od vremena zatočeništva. "Čovjek iza žice", kako su ga prozvali strani mediji, pretrpio je trajnu zdravstvenu štetu tijekom dvomjesečnog boravka u logoru, a najviše su mu oštećeni bubrezi.
Valter- Admin
- Broj postova : 9623
Age : 72
Location : schweiz
Registration date : 2008-01-11 -
Pročitaj(te)samo komentare ispod!
Slaven Tue May 14, 2019 4:13 pm
Slaven- Broj postova : 6432
Location : Arkadija(mitološka zemlja sreće iz grčke mitologije)
Registration date : 2008-08-23 -
Re: STA DA ODABEREM?
Valter Sat May 18, 2019 2:47 pm
http://balkans.aljazeera.net/vijesti/muslimani-su-partizane-1941-dozivljavali-kao-srpsku-vojsku
Muslimani su partizane 1941. doživljavali kao 'srpsku vojsku'
Knjiga Marka Hoarea donosi novu perspektivu na događaje tokom Drugog svjetskog rata i ulogu Muslimana u pobjedi NOB-a.
Piše:
Jasmin Agić
Knjiga britanskog historičara Marka Attile Hoarea „Bosanski muslimani u Drugom svjetskom ratu“ historijsko je štivo koje na dokumentaran način donosi priču o položaju muslimanskog stanovništva BiH tokom Drugog svjetskog rata i načina na koji su njihove elite nastojale sačuvati etnos od potpunog uništenja.
Muslimani su, kako to vidi Hoare, bili žrtve NDH-ove politike a zatim i osvetničkog nasilja koje je nad njima vršio četnički pokret. U takvim okolnostima intelektualne i vjerske elite tražile su načina da se suprotstave prijetnji uništenja i u tim nastojanjima tražili su saveznike.
S druge strane, kako to pojašnjava Hoare, partizanski pokret bio bi potpuno neuspješan da se interesi NOP-a i nisu podudarili sa „muslimanskim interesima“ i tek će privlačenjem širih muslimanskih masa u svoje okrilje partizanski pokret ojačati dovoljno da ta snaga prevagne i izdejstvuje ratnu pobjedu.
Izdavač knjige je Vrijeme iz Zenice.
Da li bi borba partizana i NOP-a bila uspješna da nije bilo podrške muslimanskih masa i muslimanske elite pokretu?
- Bez podrške Muslimana NOP bi izgledao sasvim drugačije i ne bi napravio uspjeh koji je ostvario. Više od polovine gradskog stanovništva u BiH početkom rata bili su Muslimani tako da je samo uz podršku Muslimana NOP bio u stanju stvoriti bazu u bosanskim gradovima. Bez toga partizani bi poput četnika ostali samo „šumska vojska“. Za partizane bi bili izuzetno teško osvojiti gradove bez podrške muslimanske populacije; bili bi zapravo u poziciji u kojoj je bila srpska vojska u ratu iz 199o-tih koji su se suočili sa neprijateljskim stavom Muslimana i Hrvata i završavajući u ratu u kojem su uništavali gardove poput Vukovara i Sarajeva i osvajajući (Vukovar) uz mnogo teškoća.
Partizani su zauzeli Bihać 1942. godine uz pomoć ilegalnog pokreta otpora koji se zasnivao na saradnji građana Muslimana u gradskom garnizonu. U Bihaću je održano prvo zasjedanje AVNOJ-a što je bio jedan od ključnih događaja u stvaranju nove Jugoslavije. Onda, masovno pristupanje muslimanske populacije u NOP u drugoj polovini 1943. godine preobrazilo je BiH u solidnu bazu za održavanje drugog zasjedanja AVNOJ-a i predstavljalo je odskočnu dasku za širenje revolucije u Srbiju, gdje je taj proces stagnirao od 1941. godine. Masovno pristupanje Muslimana u NOP bilo bi nemoguće bez učešća pripadnika muslimanske elite poput Sulejmana Filipovića, Muhameda Sudžuke, Hamdije Ćemerlića, Zaima Šarca i drugih.
Na koji način su se tri vojne grupe – ustaše, muslimanski autonomaši i Narodnooslobodilački pokret – borile za naklonost Muslimana?
- Ustaše su bile hendikepirane još od proklamacija u kojima su tvrdili da su Muslimani zapravo Hrvati prisilno nastojeći da izbrišu granicu između BiH i Hrvatske i na taj način su otuđili većinsku muslimansku populaciju osim jedne manjinske grupe Muslimana koji su sami sebe identificirali kao Hrvate. Njihovo sve izraženije nasilno ponašanje usmjereno prema Muslimanima i posebice njihov genocidni odnos prema Srbima, što je isprovociralo srpsku odmazdu nad muslimanskom populacijom i Hrvatima, otuđili su većinu Muslimana od NDH, naročito onda kada je NDH izgubila moć da zaštiti muslimansku populaciju od tog osvetničkog nasilja.
S druge strane, bosanski autonomaši i NOP su u nekim razinama, podržavali muslimansku ili bosansku autonomiju i samoupravljanje. Podrška NOP-a bosanskom samoupravljanju, što je na koncu dobilo konačni oblik u jednakosti BiH sa drugim jugoslovenskim republikama, bila je ona ključna stvar u pridobijanjupodrške muslimanskih masa. To je značilo da su mnogi članovi i oficiri Muslimanske milicije koji su bili muslimanski autonomaški orijentirani prešli u NOP što je bilo od ključnog značaja za uspjeh pokreta. Muslimani su se borili za svoju autonomiju i za BiH, kako su oni to vidjeli, u autonomaškim formacijama, a onda su to isto nastavili činiti kao dio NOP-a
Zašto su veliki dijelovi muslimanskog stanovništva podržali NOP?
- Muslimani su podržavali NOP zato što je NDH bila brutalni režim koji je negirao njihov identitet, progonio ih i ubijao, i tjerao njihove komšije Srbe u pobunu u kojoj su se svetili Muslimanima. Muslimani su podržavali NOP zato što snage NDH nisu uspjele da ih odbrane od Četnika, dok su Italijani aktivno kolaborirali i sarađivali sa četnicima. Nakon italijanske kapitulacije u septembru 1943. Nijemci su se sve više okretali savezu sa četnicima otuđujući još više muslimansku populaciju, a osim toga bile su i raširene glasine da Hitler planira da Bosnu preda Nedićevoj Srbiji, što je dodatno motiviralo Muslimane istočne Bosne da se priključe partizanima.
Muslimani su podržavali NOP i zbog toga što je pokret od samog početka vodio specifičnu bosanskoherecegovačku nacionalno – loslobađajuću borbu; bosanska partizanska vojska inicijalno je samu sebe nazivala „Narodna oslobodilačka vojska Bosne i Hercegovine“. Partizani su od samog početka podržavali bosansko samoupravljanje i nova Jugoslavija, koja je proglašena na drugom zasjedanju AVNOJ-a 1943. eksplicitno je prepoznala BiH jednaku sa drugim jugoslovenskim republikama.
Jesu li komunisti u svojoj agitaciji usmjerenoj prema Muslimanima podržavali ideju autonomne Bosne?
- Da, od samog početka svoje agitacije NOP je ekplicitno podržavao bosanskohercegovačko nacionalno oslobođenje; odnosno, NOP i komunisti su u BiH eksplicitno se obraćali bosanskoj populaciji na bosansko – patriotskoj bazi. Tačan budući status BiH nije od samog početka bio definisan, ali u novembru 1943. u predvečerje prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a, jugoslovensko komunističko rukovodstvo odlučilo je da će BiH biti republika i da će imati isti status kao i ostale republike u Jugoslaviji. Bosanska država formalno je osnovana na drugom zasjedanju ZAVNOBiH-a u julu 1944. Ova podrška bosanskom samouprtavljanju i mogućoj državnosti bilo je od ključnog značaja za pridobijanje muslimanskih masa.
Da li su muslimanske elite pokušale naći načina da se suprotstave zločinačkoj politici NDH?
- Da, veliki dio muslimanskih elita bio je protiv zločinačke politike ustaškog režima, čak i među onim dijelom koji nikada nije pristao biti u savezništvu sa NOP-om, kao što su Uzeir – aga Hadžihasanović i Mehmed Handžić. Prva velika manifestacija ovog protivljenja bile su glasovite muslimanske rezolucije iz 1941. Ovo protivljenje bilo je motivisano kombinacijom moralnosti, zato što su ustaše ubijale i proganjale Srbe i ostale narode u BiH; iz potrebe za samoodržanjem, jer su ustaše provocirale srpsku pobunu o kojoj su meta osvetničkih napada bili Muslimani tada suočeni sa uništenjem (zapravo ustaše su namjerno pokušavale okrenuti Muslimane i Srbe jedne protiv drugih); i zbog patriotizma, jer su ustaše nastojale asimilirati Muslimane i BiH.
Ovaj otpor muslimanskih elita NDH-a dobio je oblik u Nacionalnom spašavanju koje je promoviralo autonomaške muslimanske vojne snage i koje su nastojale pacifizirati relacije između Srba, Muslimana i Hrvata. S druge strane, važno je podsjetiti da suprotstavljanje NDH nije nužno značilo da biti anti-fašistički i anti-nacistički nastrojen; drugi članovi muslimanskih elita kolaborirali su sa Nijemcima, Italijanima, i četnicimaprotiv ustaša. Otuda, zloglasni muslimanski memorandum upućen Hitleru u novembru 1942. koji je slavio nacistički genocid nad Jevrejima.
Koji je bio motiv muslimanskih mladića da se priključuju „Crnoj legiji“ Jure Francetića?
- Crna legija inicijalno je bila mala jedinica osnovana u aprilu 1943. godine i u njoj je sam jedan pripadnik bio musliman. Ali progon i ubijanje muslimana istočne Bosne od strane srpskih pobunjenika dovelo je do priliva muslimanskih izbjeglica koji su onda pristupili Crnoj legiji. U tom periodu pobunjenici još uvijek nisu bili diferencirani na partizane i četnike; četnički lideri promovisali su ubijanje i progon muslimana, dok su partizani u to vrijeme bili sastavljeni isključivo od Srba na mnogim nivoima i ponašali su se identično kao i četnici. Stoga, boreći se protiv njih, muslimanski mladići koji su bili pripadnici Crne legije sebe su doživljavali kao borce koji se bore za preživljavanje i za odbranu svojih domova. Zbog toga je njihov moral bio izuzetno visok i bili su efektivni u borbi i pobjeđivanju i partizana i četnika u proljeće 1942.
Muslimani su partizane 1941. doživljavali kao 'srpsku vojsku'
Knjiga Marka Hoarea donosi novu perspektivu na događaje tokom Drugog svjetskog rata i ulogu Muslimana u pobjedi NOB-a.
Piše:
Jasmin Agić
Knjiga britanskog historičara Marka Attile Hoarea „Bosanski muslimani u Drugom svjetskom ratu“ historijsko je štivo koje na dokumentaran način donosi priču o položaju muslimanskog stanovništva BiH tokom Drugog svjetskog rata i načina na koji su njihove elite nastojale sačuvati etnos od potpunog uništenja.
Muslimani su, kako to vidi Hoare, bili žrtve NDH-ove politike a zatim i osvetničkog nasilja koje je nad njima vršio četnički pokret. U takvim okolnostima intelektualne i vjerske elite tražile su načina da se suprotstave prijetnji uništenja i u tim nastojanjima tražili su saveznike.
S druge strane, kako to pojašnjava Hoare, partizanski pokret bio bi potpuno neuspješan da se interesi NOP-a i nisu podudarili sa „muslimanskim interesima“ i tek će privlačenjem širih muslimanskih masa u svoje okrilje partizanski pokret ojačati dovoljno da ta snaga prevagne i izdejstvuje ratnu pobjedu.
Izdavač knjige je Vrijeme iz Zenice.
Da li bi borba partizana i NOP-a bila uspješna da nije bilo podrške muslimanskih masa i muslimanske elite pokretu?
- Bez podrške Muslimana NOP bi izgledao sasvim drugačije i ne bi napravio uspjeh koji je ostvario. Više od polovine gradskog stanovništva u BiH početkom rata bili su Muslimani tako da je samo uz podršku Muslimana NOP bio u stanju stvoriti bazu u bosanskim gradovima. Bez toga partizani bi poput četnika ostali samo „šumska vojska“. Za partizane bi bili izuzetno teško osvojiti gradove bez podrške muslimanske populacije; bili bi zapravo u poziciji u kojoj je bila srpska vojska u ratu iz 199o-tih koji su se suočili sa neprijateljskim stavom Muslimana i Hrvata i završavajući u ratu u kojem su uništavali gardove poput Vukovara i Sarajeva i osvajajući (Vukovar) uz mnogo teškoća.
Partizani su zauzeli Bihać 1942. godine uz pomoć ilegalnog pokreta otpora koji se zasnivao na saradnji građana Muslimana u gradskom garnizonu. U Bihaću je održano prvo zasjedanje AVNOJ-a što je bio jedan od ključnih događaja u stvaranju nove Jugoslavije. Onda, masovno pristupanje muslimanske populacije u NOP u drugoj polovini 1943. godine preobrazilo je BiH u solidnu bazu za održavanje drugog zasjedanja AVNOJ-a i predstavljalo je odskočnu dasku za širenje revolucije u Srbiju, gdje je taj proces stagnirao od 1941. godine. Masovno pristupanje Muslimana u NOP bilo bi nemoguće bez učešća pripadnika muslimanske elite poput Sulejmana Filipovića, Muhameda Sudžuke, Hamdije Ćemerlića, Zaima Šarca i drugih.
Na koji način su se tri vojne grupe – ustaše, muslimanski autonomaši i Narodnooslobodilački pokret – borile za naklonost Muslimana?
- Ustaše su bile hendikepirane još od proklamacija u kojima su tvrdili da su Muslimani zapravo Hrvati prisilno nastojeći da izbrišu granicu između BiH i Hrvatske i na taj način su otuđili većinsku muslimansku populaciju osim jedne manjinske grupe Muslimana koji su sami sebe identificirali kao Hrvate. Njihovo sve izraženije nasilno ponašanje usmjereno prema Muslimanima i posebice njihov genocidni odnos prema Srbima, što je isprovociralo srpsku odmazdu nad muslimanskom populacijom i Hrvatima, otuđili su većinu Muslimana od NDH, naročito onda kada je NDH izgubila moć da zaštiti muslimansku populaciju od tog osvetničkog nasilja.
S druge strane, bosanski autonomaši i NOP su u nekim razinama, podržavali muslimansku ili bosansku autonomiju i samoupravljanje. Podrška NOP-a bosanskom samoupravljanju, što je na koncu dobilo konačni oblik u jednakosti BiH sa drugim jugoslovenskim republikama, bila je ona ključna stvar u pridobijanjupodrške muslimanskih masa. To je značilo da su mnogi članovi i oficiri Muslimanske milicije koji su bili muslimanski autonomaški orijentirani prešli u NOP što je bilo od ključnog značaja za uspjeh pokreta. Muslimani su se borili za svoju autonomiju i za BiH, kako su oni to vidjeli, u autonomaškim formacijama, a onda su to isto nastavili činiti kao dio NOP-a
Zašto su veliki dijelovi muslimanskog stanovništva podržali NOP?
- Muslimani su podržavali NOP zato što je NDH bila brutalni režim koji je negirao njihov identitet, progonio ih i ubijao, i tjerao njihove komšije Srbe u pobunu u kojoj su se svetili Muslimanima. Muslimani su podržavali NOP zato što snage NDH nisu uspjele da ih odbrane od Četnika, dok su Italijani aktivno kolaborirali i sarađivali sa četnicima. Nakon italijanske kapitulacije u septembru 1943. Nijemci su se sve više okretali savezu sa četnicima otuđujući još više muslimansku populaciju, a osim toga bile su i raširene glasine da Hitler planira da Bosnu preda Nedićevoj Srbiji, što je dodatno motiviralo Muslimane istočne Bosne da se priključe partizanima.
Muslimani su podržavali NOP i zbog toga što je pokret od samog početka vodio specifičnu bosanskoherecegovačku nacionalno – loslobađajuću borbu; bosanska partizanska vojska inicijalno je samu sebe nazivala „Narodna oslobodilačka vojska Bosne i Hercegovine“. Partizani su od samog početka podržavali bosansko samoupravljanje i nova Jugoslavija, koja je proglašena na drugom zasjedanju AVNOJ-a 1943. eksplicitno je prepoznala BiH jednaku sa drugim jugoslovenskim republikama.
Jesu li komunisti u svojoj agitaciji usmjerenoj prema Muslimanima podržavali ideju autonomne Bosne?
- Da, od samog početka svoje agitacije NOP je ekplicitno podržavao bosanskohercegovačko nacionalno oslobođenje; odnosno, NOP i komunisti su u BiH eksplicitno se obraćali bosanskoj populaciji na bosansko – patriotskoj bazi. Tačan budući status BiH nije od samog početka bio definisan, ali u novembru 1943. u predvečerje prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a, jugoslovensko komunističko rukovodstvo odlučilo je da će BiH biti republika i da će imati isti status kao i ostale republike u Jugoslaviji. Bosanska država formalno je osnovana na drugom zasjedanju ZAVNOBiH-a u julu 1944. Ova podrška bosanskom samouprtavljanju i mogućoj državnosti bilo je od ključnog značaja za pridobijanje muslimanskih masa.
Da li su muslimanske elite pokušale naći načina da se suprotstave zločinačkoj politici NDH?
- Da, veliki dio muslimanskih elita bio je protiv zločinačke politike ustaškog režima, čak i među onim dijelom koji nikada nije pristao biti u savezništvu sa NOP-om, kao što su Uzeir – aga Hadžihasanović i Mehmed Handžić. Prva velika manifestacija ovog protivljenja bile su glasovite muslimanske rezolucije iz 1941. Ovo protivljenje bilo je motivisano kombinacijom moralnosti, zato što su ustaše ubijale i proganjale Srbe i ostale narode u BiH; iz potrebe za samoodržanjem, jer su ustaše provocirale srpsku pobunu o kojoj su meta osvetničkih napada bili Muslimani tada suočeni sa uništenjem (zapravo ustaše su namjerno pokušavale okrenuti Muslimane i Srbe jedne protiv drugih); i zbog patriotizma, jer su ustaše nastojale asimilirati Muslimane i BiH.
Ovaj otpor muslimanskih elita NDH-a dobio je oblik u Nacionalnom spašavanju koje je promoviralo autonomaške muslimanske vojne snage i koje su nastojale pacifizirati relacije između Srba, Muslimana i Hrvata. S druge strane, važno je podsjetiti da suprotstavljanje NDH nije nužno značilo da biti anti-fašistički i anti-nacistički nastrojen; drugi članovi muslimanskih elita kolaborirali su sa Nijemcima, Italijanima, i četnicimaprotiv ustaša. Otuda, zloglasni muslimanski memorandum upućen Hitleru u novembru 1942. koji je slavio nacistički genocid nad Jevrejima.
Koji je bio motiv muslimanskih mladića da se priključuju „Crnoj legiji“ Jure Francetića?
- Crna legija inicijalno je bila mala jedinica osnovana u aprilu 1943. godine i u njoj je sam jedan pripadnik bio musliman. Ali progon i ubijanje muslimana istočne Bosne od strane srpskih pobunjenika dovelo je do priliva muslimanskih izbjeglica koji su onda pristupili Crnoj legiji. U tom periodu pobunjenici još uvijek nisu bili diferencirani na partizane i četnike; četnički lideri promovisali su ubijanje i progon muslimana, dok su partizani u to vrijeme bili sastavljeni isključivo od Srba na mnogim nivoima i ponašali su se identično kao i četnici. Stoga, boreći se protiv njih, muslimanski mladići koji su bili pripadnici Crne legije sebe su doživljavali kao borce koji se bore za preživljavanje i za odbranu svojih domova. Zbog toga je njihov moral bio izuzetno visok i bili su efektivni u borbi i pobjeđivanju i partizana i četnika u proljeće 1942.
Valter- Admin
- Broj postova : 9623
Age : 72
Location : schweiz
Registration date : 2008-01-11 -
Re: STA DA ODABEREM?
Valter Sat May 18, 2019 2:48 pm
http://balkans.aljazeera.net/vijesti/muslimani-su-partizane-1941-dozivljavali-kao-srpsku-vojsku
Koliku je važnost Tito pridavao Muslimanima u partizanima?
- Tito je smatrao da je od ključne važnosti prisustvo Muslimana u partizanima. Prvi put ih spominje u NOP-ovom propagandnom obraćanju i pozivu jugoslavenskim narodima 01. novembra 1941. Odlučio je da jedan od tri predsjednika AVNOJ-a u novembru 1942. bude Nurija Pozderac bivši poslanik JMO-a. On je bio od ključne važnosti za partizansko agitovanje među muslimanskom populacijom bihaćke regije. Druga dva predsjednika AVNOJ-a bili su Ivan Ribar, Hrvat iz Hrvatske, i Pavle Savić, Srbin iz Srbije.
Kasnije, jedan drugi lider JMO-a, Ismet Bektašević, bivši član skupštine, imenovan je u Prezidium ZAVNOBiH-a iako je bio politički nepouzdan i kasnije će počiniti ratni zločin. U septembru 1943. osnovana je muslimanska brigada koja je kasnije postala 16. muslimanska brigada. Prvog maja 1944. Centralni komitet KPJ praktično je smatrao Muslimane kao jednu od šest ravnopravnih jugoslovenskih nacija i obećao im je „slobodnu Bosnu i Hercegovinu“, iako formalno nisu bili priznati kao nacija. 22. maja 1945 „Generalno Vijeće Muslimana Bosne i Hercegovine“ osnovano je kao reprezentativno tijelo svih Muslimana. Sve ove činjenice potvrđuju tezu da su partizanski lideri s mnogo važnosti posmatrali Muslimane i uvažavali potrebu da se prepozna njihov specifični identitet.
Zašto je NOP u svoje redove lakše mobilizirao gradsko muslimansko stanovništvo od seoskog?
- Ne bih to rekao na taj način. Komunisti su bili urbani pokret, tako da je njihova prvobitna prisutnost bila u gradovima u kojima je 1941 godine više od polovine populacije bili Muslimani. Tamo su uživali u porodičnim i drugim ličnim vezama i bili su povezani sa širokim dijapazonom ljudi i zbog toga su bili u stanju kooptirati veliki broj ljudi u NOP. Ali, s druge strane, imali su jake lične veze i sa muslimanskom populacijom koja je živjela na selu. Pošto su srpske elite bile desetkovane od strane ustaša partizani su se brzo nametnuli pobunjenicima kao lideri u njihovoj borbi protiv ustaškog režima tako da su partizani na selima veoma brzo postali pretežno vojska sastavljena od srpskog stanovništva. Nije bilo mogućnosti da se mobiliziraju muslimani na selu na isti taj način jer su partizani prvobitno bili isključivo srpska vojska, a osim toga muslimanske elite nisu bile uništene kao što se to desilo sa srpskim elitama.
To je u praksi značilo da su partizani nužno morali raditi sa pripadnicima lokalnih muslimanskih elita kakvi su bili komadanti Muslimanske milicije i to sve kako bi privukli muslimanske mase i iz gradova i sa sela NOP-u. Taj proces nije bio spontan kao u slučaju Srba i zahtijevao je više strpljenja, političke agitacije i aktivizma; stoga masovni priliv Muslimana u partizane došao je kasnije u drugoj polovini 1943.
Zašto do početka 1943. nema masovnog pristupanja muslimana NOP-u?
- Masovni srpski ustanak protiv NDH uslijedio je veoma brzo kao reakcija na ustaški genocid i komunisti su brzo uspjeli da se nametnu kao vođe tog pokreta. To je značilo da su partizani u BiH na samom početku rata dominantno bili srpska vojska na nivou običnih vojnika, i doživljavani su tako od strane običnih muslimana. U početku partizani se nisu razlikovali od četnika; partizani su bili njihovi saveznici i sami su bili uključeni u zvjerstva koja su činjena nad Muslimanima civilima. Svi su ti faktori otuđili muslimane od pokreta. S druge strane, kako su četnici postajali nosioci ideje Velike Srbije, ekstremistički genocidan i kolaboratorski pokret koji je napadao i ubijao komuniste ovi su uvidjeli opasnost od jačanja četničkog pokreta.
Nakon toga poduzeli su daljnje korake da razviju partizanski pokret u BiH kao multinacionalnu armiju sastavljenu od Srba, Hrvata i Muslimana, što je značilo suzbijanje anti-muslimanskog šovinizma kažanjavajući vojnike koji su napadali muslimanske i hrvatske civile i njegovali su politiku bratstva i jednakosti između Srba i Muslimana. Pošto su Muslimani, za razliku od Srba, još uvijek imali svoje političke elite na početku rata i pošto su četnici vodili genocid sličan onome koji su činile ustaše komunisti nisu jednostavno mogli da se nametnu kao lideri Muslimanima i njihovom pokretu kao što su to učinili srpskim pobunjenicima 1941. Bilo je potrebno više pažljivog političkog rada da se osvoji muslimanski pokret uključujući u saradnju članove, lokalnih muslimanskih elita i usvajajući ideju slobodne Bosne i Hercegovine.
Šta su bile Muslimanske milicije i koji su razlozi njihovog osnivanja?
- Ubrzo nakon uspostavljanja NDH u aprilu 1941. godine osnovane su i goleme vojne snage posebno Domobrani novačenjem običnih Muslimana i Hrvata, ali nakon što je počeo ustaški genocid te su snage bile nedovoljne u zaštiti Muslimana civila od osvetničkih masakara koje su činili srpski pobunjenici. Veliki broj muslimana prebjegao je iz Domobrana kako bi formirali svoju zasebnu Muslimansku miliciju i to s ciljem da brane svoja sela od pobunjenika. Članovi muslimanskih elita prisvojili su ovaj pokret koji je najorganiozovaniji oblik dobio u komandovanju majora Muhameda Hadžiefendića koji je djelovao u širem području sjeverno – istočne Bosne i gdje ih je ustaški režim tolerirao. Hadžiefendić je bio muslimanski autonomaš i njegova je milicija ometala, vjerovatno namjerno, NDH opstruirajući njeno uspostavljanje kao države. Muslimanskim prvacima je uspjelo da prošire milicije i na druge dijelove zemlje i da ih koriste kako bi odvojili BiH od NDH. Ali, tokom 1943. veliki dio pripadnika tih milicija prešao je u partizane, koji su ubili Hadžiefendića. Oni koji su nastavili da se bore protiv partizana naknadno su se konstituisali kao „zeleni kadar“ koji je djelovao pod komandom Nešada Topića. To je bio muslimanski autonomaški kontrapunkt četnicima.
Muslimanski memorandum Hitleru. Šta je značio, zašto su se muslimanske elite obratile Hitleru, iz kojih pobuda to čine i sa kakvim zahtjevima?
- Muslimanski Memorandum Hitleru bio je pokušaj jednog dijela muslimanske elite, posebice Uzeir – age Hadžihasanovića, Mustafe Softića, Suljage Salihagića i vejrovatno Muhameda Pandže da izdejstvuju odvajanje Bosne i Hercegovine iz NDH i to direktnim obraćanjem Hitleru i to na način da zemlja bude organizovana kao „Župa Bosna“ pod direktnom kontrolom Njemačke. Ovo je trabalo podrazumijevati povlačenje muslimana iz službe u NDH oružanim snagama i njihovo organizovanje u Bosansku gardu, aboliciju ustaškog režima u BiH i njegova zamjena novom vlašću. Trebala se kreirati nova muslimanska većina ustupanjem graničnih bosanskih područja susjedima i razmjena stanovništva. Memorandum Hitleru imao je ekstremno ulizivački karakter i u njemu se tvrdilo da su Bosanski Muslimani gotički narod. Memorandum je imao ekstremno antisemitski karakter izražavajući divljenje načinu na koji su nacisti rješavali jevrejsko pitanje uz optužbu da su ustaše projevrejski nastrojene. Ipak, taj je Memorandum jedan od načina da se izrazi muslimanski autonomizam, i ljudi koji su stojali iza njega ostali su u kontaktima sa drugim autonomašima koji su zagovarali neke druge strategije.
Salihagić je bio u bliskom kontaktu sa muslimanskim četničkim liderom Ismetom Popovcem. Hadžihasanović se susreo sa Avdom Humom odmah na početku rata i izrazio navodno svoje simpatije prema partizanskom programu bratstva i jedinstva i partizanskoj podršci muslimanskim pravima i izrazio je želju da dođe do stanovite saradnje i koegzistencije između partizana i Muslimanske milicije, ali se suprotstavio aktualnoj vojnoj saradnji iz straha da bi muslimani izgubili svojh identitet u NOP-u.
Koji su razlozi naveli njemačke vlasti da formiraju 13. SS tzv. Handžar diviziju i na koji način je jedinica djelovala?
- Handžar divizija bila je projekat Heinricha Himmlera koji se nadao da bi islamski svijet mogao da se mobiliše u borbi protiv Britanskog carstva i koji je smatrao da je NDH „smiješna država“. Stoga, bivši veliki muftija Jerusalema Amin al-Husseini, ogorčeni neprijatelj Velike Britanije i Jevreja, bio je zadužen da pomogne regrutaciju bosanskih Muslimana za tu diviziju. Projekat su podržali dijelovi muslimanskih elita koji su se nadali da bi se divizija mogla koristiti u ostvarivanju njihovih autonomaških ciljeva. Ali projekat im se osvetio. Popunjavanje divizije odvilo se na račun postojećih jedinica NDH snaga i to je ozbiljno narušilo moral Domobrana i ustaša. Odsustvo divizije iz BiH, dok je bila na obuci, značilo je da nije bilo ljudi da brane svoja sela od napada četnika što je još više udaljilo Muslimane od Nijemaca. Loš tretman muslimanskih vojnika od strane Nijemaca katalizirao je čuvenu pobunu u Villefranche-de-Rouergue. Na kraju je sigurno nekoliko stotina članova divizije prebjeglo u NOP; neki od njih su postali posvećeni i dobri partizanski vojnici.
Da li su muslimani simpatizirali Nijemce zbog straha od četničkih pokolja?
- Članovi muslimanskih autonomističkih elita usvojili su cijeli niz različitih strategija u svom suprotstavljanju ustaškom režimu i u odnosu na odmazde srpskih pobunjenika što je izraslo u otvoreni četnički genocid. Neki od njih, koje je predvodio Ismet Popovac, Mustafa Pašić i Fehim Musakadićpridružili su se četnicima kako bi se suprotstavili ustašama i da bi zaštitili Muslimane Hercegovine od četničkih odmazdi i osnovali su muslimanski četnički pokret. Druga jedna frakcija čini se obratila se direktno Hitleru a protiv NDH. Iako su različiti dijelovi muslimanskih elita usvojili različite strategije djelovanja u suštini sve su dijelile zajdnički cilj očuvanja Muslimana i njihovog identiteta.
Muslimanske rezolucije iz 1941. godine bile su upućene Nijemcima i ustaškim vlastima. Nijemci su na rezolucije gledali kao na potencijalnu silu koja može obuzdati ustaše i zaštiti muslimane od četnika. Četnički pokolji nad muslimanima natjerali su mnoge muslimane da na Nijemce gledaju kao na zaštitnike od ideje Velike Srbije. Pošto su četnici u to vrijeme posmatrani kao dio savezničkih snaga a i Italijani su pružali otvoreno pomoć četnicima među muslimanima je bilo rasprostranjeno mišljenje da će slom Nijemaca značiti i njihovo uništenje.
Koji su razlozi naveli Tita da formira muslimanski bataljon u Teočaku, a kasnije i muslimansku brigadu?
- Formacija sastavljena od muslimana partizana u sjeveroistočnoj Bosni osnovana je po naređenju NOP-a kao magnet koji bi trebao privući muslimane koji su bili članovi muslimanskih legija i još više muslimansko stanovništvo cijele regije. Ta je odluka imala politički cilj a demonstrira muslimansku individualnost u borbi. Mogla je lakše egzistirati u dijelovima zemlje koje su nastanjivali muslimani, jednostavnije nego obična partizanskajedinica što je opet bilo nemoguće za jednu četničku jedinicu.
Ne samo da je bila u stanju obezbijediti materijalnu podršku i regrute u populaciji običnih muslimana nego je i privlačila prebjege iz redova različitih muslimanskih milicija. Te su jedinice bile vrh udarnog koplja tokom oslobađanja Sarajeva 1945. 16 muslimanska brigade bila je izvanredna vojna jedinica. Ali čak su i manje elitne jedinice pridonosile pobjedama NOP-a. To je bio slučaj u Tuzli u kojoj je relativno slabija vojna jedinica koja je prvashodno služila u političke svrhe vodila borbe; regrutovala je članove muslimanskih kvislinških i kolaboracionističkih snaga i bila je bila je veoma uspješna u prihvatu prebjega iz Handžar divizije.
Izvor: Al Jazeera
Koliku je važnost Tito pridavao Muslimanima u partizanima?
- Tito je smatrao da je od ključne važnosti prisustvo Muslimana u partizanima. Prvi put ih spominje u NOP-ovom propagandnom obraćanju i pozivu jugoslavenskim narodima 01. novembra 1941. Odlučio je da jedan od tri predsjednika AVNOJ-a u novembru 1942. bude Nurija Pozderac bivši poslanik JMO-a. On je bio od ključne važnosti za partizansko agitovanje među muslimanskom populacijom bihaćke regije. Druga dva predsjednika AVNOJ-a bili su Ivan Ribar, Hrvat iz Hrvatske, i Pavle Savić, Srbin iz Srbije.
Kasnije, jedan drugi lider JMO-a, Ismet Bektašević, bivši član skupštine, imenovan je u Prezidium ZAVNOBiH-a iako je bio politički nepouzdan i kasnije će počiniti ratni zločin. U septembru 1943. osnovana je muslimanska brigada koja je kasnije postala 16. muslimanska brigada. Prvog maja 1944. Centralni komitet KPJ praktično je smatrao Muslimane kao jednu od šest ravnopravnih jugoslovenskih nacija i obećao im je „slobodnu Bosnu i Hercegovinu“, iako formalno nisu bili priznati kao nacija. 22. maja 1945 „Generalno Vijeće Muslimana Bosne i Hercegovine“ osnovano je kao reprezentativno tijelo svih Muslimana. Sve ove činjenice potvrđuju tezu da su partizanski lideri s mnogo važnosti posmatrali Muslimane i uvažavali potrebu da se prepozna njihov specifični identitet.
Zašto je NOP u svoje redove lakše mobilizirao gradsko muslimansko stanovništvo od seoskog?
- Ne bih to rekao na taj način. Komunisti su bili urbani pokret, tako da je njihova prvobitna prisutnost bila u gradovima u kojima je 1941 godine više od polovine populacije bili Muslimani. Tamo su uživali u porodičnim i drugim ličnim vezama i bili su povezani sa širokim dijapazonom ljudi i zbog toga su bili u stanju kooptirati veliki broj ljudi u NOP. Ali, s druge strane, imali su jake lične veze i sa muslimanskom populacijom koja je živjela na selu. Pošto su srpske elite bile desetkovane od strane ustaša partizani su se brzo nametnuli pobunjenicima kao lideri u njihovoj borbi protiv ustaškog režima tako da su partizani na selima veoma brzo postali pretežno vojska sastavljena od srpskog stanovništva. Nije bilo mogućnosti da se mobiliziraju muslimani na selu na isti taj način jer su partizani prvobitno bili isključivo srpska vojska, a osim toga muslimanske elite nisu bile uništene kao što se to desilo sa srpskim elitama.
To je u praksi značilo da su partizani nužno morali raditi sa pripadnicima lokalnih muslimanskih elita kakvi su bili komadanti Muslimanske milicije i to sve kako bi privukli muslimanske mase i iz gradova i sa sela NOP-u. Taj proces nije bio spontan kao u slučaju Srba i zahtijevao je više strpljenja, političke agitacije i aktivizma; stoga masovni priliv Muslimana u partizane došao je kasnije u drugoj polovini 1943.
Zašto do početka 1943. nema masovnog pristupanja muslimana NOP-u?
- Masovni srpski ustanak protiv NDH uslijedio je veoma brzo kao reakcija na ustaški genocid i komunisti su brzo uspjeli da se nametnu kao vođe tog pokreta. To je značilo da su partizani u BiH na samom početku rata dominantno bili srpska vojska na nivou običnih vojnika, i doživljavani su tako od strane običnih muslimana. U početku partizani se nisu razlikovali od četnika; partizani su bili njihovi saveznici i sami su bili uključeni u zvjerstva koja su činjena nad Muslimanima civilima. Svi su ti faktori otuđili muslimane od pokreta. S druge strane, kako su četnici postajali nosioci ideje Velike Srbije, ekstremistički genocidan i kolaboratorski pokret koji je napadao i ubijao komuniste ovi su uvidjeli opasnost od jačanja četničkog pokreta.
Nakon toga poduzeli su daljnje korake da razviju partizanski pokret u BiH kao multinacionalnu armiju sastavljenu od Srba, Hrvata i Muslimana, što je značilo suzbijanje anti-muslimanskog šovinizma kažanjavajući vojnike koji su napadali muslimanske i hrvatske civile i njegovali su politiku bratstva i jednakosti između Srba i Muslimana. Pošto su Muslimani, za razliku od Srba, još uvijek imali svoje političke elite na početku rata i pošto su četnici vodili genocid sličan onome koji su činile ustaše komunisti nisu jednostavno mogli da se nametnu kao lideri Muslimanima i njihovom pokretu kao što su to učinili srpskim pobunjenicima 1941. Bilo je potrebno više pažljivog političkog rada da se osvoji muslimanski pokret uključujući u saradnju članove, lokalnih muslimanskih elita i usvajajući ideju slobodne Bosne i Hercegovine.
Šta su bile Muslimanske milicije i koji su razlozi njihovog osnivanja?
- Ubrzo nakon uspostavljanja NDH u aprilu 1941. godine osnovane su i goleme vojne snage posebno Domobrani novačenjem običnih Muslimana i Hrvata, ali nakon što je počeo ustaški genocid te su snage bile nedovoljne u zaštiti Muslimana civila od osvetničkih masakara koje su činili srpski pobunjenici. Veliki broj muslimana prebjegao je iz Domobrana kako bi formirali svoju zasebnu Muslimansku miliciju i to s ciljem da brane svoja sela od pobunjenika. Članovi muslimanskih elita prisvojili su ovaj pokret koji je najorganiozovaniji oblik dobio u komandovanju majora Muhameda Hadžiefendića koji je djelovao u širem području sjeverno – istočne Bosne i gdje ih je ustaški režim tolerirao. Hadžiefendić je bio muslimanski autonomaš i njegova je milicija ometala, vjerovatno namjerno, NDH opstruirajući njeno uspostavljanje kao države. Muslimanskim prvacima je uspjelo da prošire milicije i na druge dijelove zemlje i da ih koriste kako bi odvojili BiH od NDH. Ali, tokom 1943. veliki dio pripadnika tih milicija prešao je u partizane, koji su ubili Hadžiefendića. Oni koji su nastavili da se bore protiv partizana naknadno su se konstituisali kao „zeleni kadar“ koji je djelovao pod komandom Nešada Topića. To je bio muslimanski autonomaški kontrapunkt četnicima.
Muslimanski memorandum Hitleru. Šta je značio, zašto su se muslimanske elite obratile Hitleru, iz kojih pobuda to čine i sa kakvim zahtjevima?
- Muslimanski Memorandum Hitleru bio je pokušaj jednog dijela muslimanske elite, posebice Uzeir – age Hadžihasanovića, Mustafe Softića, Suljage Salihagića i vejrovatno Muhameda Pandže da izdejstvuju odvajanje Bosne i Hercegovine iz NDH i to direktnim obraćanjem Hitleru i to na način da zemlja bude organizovana kao „Župa Bosna“ pod direktnom kontrolom Njemačke. Ovo je trabalo podrazumijevati povlačenje muslimana iz službe u NDH oružanim snagama i njihovo organizovanje u Bosansku gardu, aboliciju ustaškog režima u BiH i njegova zamjena novom vlašću. Trebala se kreirati nova muslimanska većina ustupanjem graničnih bosanskih područja susjedima i razmjena stanovništva. Memorandum Hitleru imao je ekstremno ulizivački karakter i u njemu se tvrdilo da su Bosanski Muslimani gotički narod. Memorandum je imao ekstremno antisemitski karakter izražavajući divljenje načinu na koji su nacisti rješavali jevrejsko pitanje uz optužbu da su ustaše projevrejski nastrojene. Ipak, taj je Memorandum jedan od načina da se izrazi muslimanski autonomizam, i ljudi koji su stojali iza njega ostali su u kontaktima sa drugim autonomašima koji su zagovarali neke druge strategije.
Salihagić je bio u bliskom kontaktu sa muslimanskim četničkim liderom Ismetom Popovcem. Hadžihasanović se susreo sa Avdom Humom odmah na početku rata i izrazio navodno svoje simpatije prema partizanskom programu bratstva i jedinstva i partizanskoj podršci muslimanskim pravima i izrazio je želju da dođe do stanovite saradnje i koegzistencije između partizana i Muslimanske milicije, ali se suprotstavio aktualnoj vojnoj saradnji iz straha da bi muslimani izgubili svojh identitet u NOP-u.
Koji su razlozi naveli njemačke vlasti da formiraju 13. SS tzv. Handžar diviziju i na koji način je jedinica djelovala?
- Handžar divizija bila je projekat Heinricha Himmlera koji se nadao da bi islamski svijet mogao da se mobiliše u borbi protiv Britanskog carstva i koji je smatrao da je NDH „smiješna država“. Stoga, bivši veliki muftija Jerusalema Amin al-Husseini, ogorčeni neprijatelj Velike Britanije i Jevreja, bio je zadužen da pomogne regrutaciju bosanskih Muslimana za tu diviziju. Projekat su podržali dijelovi muslimanskih elita koji su se nadali da bi se divizija mogla koristiti u ostvarivanju njihovih autonomaških ciljeva. Ali projekat im se osvetio. Popunjavanje divizije odvilo se na račun postojećih jedinica NDH snaga i to je ozbiljno narušilo moral Domobrana i ustaša. Odsustvo divizije iz BiH, dok je bila na obuci, značilo je da nije bilo ljudi da brane svoja sela od napada četnika što je još više udaljilo Muslimane od Nijemaca. Loš tretman muslimanskih vojnika od strane Nijemaca katalizirao je čuvenu pobunu u Villefranche-de-Rouergue. Na kraju je sigurno nekoliko stotina članova divizije prebjeglo u NOP; neki od njih su postali posvećeni i dobri partizanski vojnici.
Da li su muslimani simpatizirali Nijemce zbog straha od četničkih pokolja?
- Članovi muslimanskih autonomističkih elita usvojili su cijeli niz različitih strategija u svom suprotstavljanju ustaškom režimu i u odnosu na odmazde srpskih pobunjenika što je izraslo u otvoreni četnički genocid. Neki od njih, koje je predvodio Ismet Popovac, Mustafa Pašić i Fehim Musakadićpridružili su se četnicima kako bi se suprotstavili ustašama i da bi zaštitili Muslimane Hercegovine od četničkih odmazdi i osnovali su muslimanski četnički pokret. Druga jedna frakcija čini se obratila se direktno Hitleru a protiv NDH. Iako su različiti dijelovi muslimanskih elita usvojili različite strategije djelovanja u suštini sve su dijelile zajdnički cilj očuvanja Muslimana i njihovog identiteta.
Muslimanske rezolucije iz 1941. godine bile su upućene Nijemcima i ustaškim vlastima. Nijemci su na rezolucije gledali kao na potencijalnu silu koja može obuzdati ustaše i zaštiti muslimane od četnika. Četnički pokolji nad muslimanima natjerali su mnoge muslimane da na Nijemce gledaju kao na zaštitnike od ideje Velike Srbije. Pošto su četnici u to vrijeme posmatrani kao dio savezničkih snaga a i Italijani su pružali otvoreno pomoć četnicima među muslimanima je bilo rasprostranjeno mišljenje da će slom Nijemaca značiti i njihovo uništenje.
Koji su razlozi naveli Tita da formira muslimanski bataljon u Teočaku, a kasnije i muslimansku brigadu?
- Formacija sastavljena od muslimana partizana u sjeveroistočnoj Bosni osnovana je po naređenju NOP-a kao magnet koji bi trebao privući muslimane koji su bili članovi muslimanskih legija i još više muslimansko stanovništvo cijele regije. Ta je odluka imala politički cilj a demonstrira muslimansku individualnost u borbi. Mogla je lakše egzistirati u dijelovima zemlje koje su nastanjivali muslimani, jednostavnije nego obična partizanskajedinica što je opet bilo nemoguće za jednu četničku jedinicu.
Ne samo da je bila u stanju obezbijediti materijalnu podršku i regrute u populaciji običnih muslimana nego je i privlačila prebjege iz redova različitih muslimanskih milicija. Te su jedinice bile vrh udarnog koplja tokom oslobađanja Sarajeva 1945. 16 muslimanska brigade bila je izvanredna vojna jedinica. Ali čak su i manje elitne jedinice pridonosile pobjedama NOP-a. To je bio slučaj u Tuzli u kojoj je relativno slabija vojna jedinica koja je prvashodno služila u političke svrhe vodila borbe; regrutovala je članove muslimanskih kvislinških i kolaboracionističkih snaga i bila je bila je veoma uspješna u prihvatu prebjega iz Handžar divizije.
Izvor: Al Jazeera
Valter- Admin
- Broj postova : 9623
Age : 72
Location : schweiz
Registration date : 2008-01-11 -
Valter- Admin
- Broj postova : 9623
Age : 72
Location : schweiz
Registration date : 2008-01-11 -
Re: STA DA ODABEREM?
Valter Sat May 18, 2019 2:57 pm
http://balkans.aljazeera.net/vijesti/ivo-komsic-politike-su-prolazne-bih-nije
Ivo Komšić: Politike su prolazne, BiH nije
Delegacije položile cvijeće ispred Vječne vatre u Sarajevu na dan državnosti Bosne i Hercegovine.
Polaganjem cvijeća i odavanjem počasti danas je ispred Vječne vatre u Sarajevu obilježen 25. novembar, Dan državnosti BiH.
Događaju su prisustvovali potpredsjednici Federacije BiH Milan Dunović i Melika Mahmutbegović, predstavnici Kantona Sarajevo, Grada Sarajeva i općina, te boračkih organizacija i građani.
"Dvadeset i peti novembar je dan naše države. To je značajan datum koji ne treba prestati proslavljati bez obzira što se u nekim dijelovima naše zemlje, u nekim našim lokalnim zajednicama ne slavi ovaj praznik. Ali u kolektivnoj svijesti naših građana širom BiH taj datum je ostao i dalje kao dan države BiH", istakao je gradonačelnik Sarajeva Ivo Komšić.
Mlađim generacijama, kako kaže, treba govoriti da "nije bilo 25. novembra 1943. godine BiH,1974. sa onim ustavnim amandmanima ne bi dobila elemente samostalnosti koje su dobile i ostale republike".
"To se moglo desiti 1974. samo zato što je 1943. BiH već bila ravnopravna sa ostalim republikama. Politike su prolazne, BiH nije prolazna", poručio je Komšić.
Penzionisani major bivše JNA Salko Rizvić iz Modriče, borac od 1941. godine, svim građanima je poručio da poštuju 25. novembar 1943.
"Da ovaj datum uzmu kao datum državnosti BiH, a ne da se on djelimično slavi. Ovaj datum i odluke koje su donesene u Mrkonjić Gradu da se unesu u udžbenike škola. Da prosvjeta i omladina zna kakvi su bili Titovi partizani i borci i delegati", istakao je Rizvić.
Podsjetio je da je tada rečeno da je BiH zemlja svih naroda na ovim prostorima.
"Mi smo stvorili modernu državu. Dali smo radnicima prava", poručio je Rizvić.
Dan državnosti propisan je zakonom
Dan državnosti propisan je zakonom i važi za državni nivo, rekao je danas predsjedavajući Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH Šefik Džaferović.
Džaferović je danas, zajedno sa drugim delegacijama, posjetio šehidsko mezarje Kovači gdje je odao počast poginulim borcima BiH.
Podsjetio je kako se današnji praznik ne obilježava na prostoru cijele zemlje kako bi trebalo biti.
"Nažalost, ne obilježava se. Još uvijek u BiH postoje snage koje zbog svog odnosa prema BiH ne obilježavaju ovaj datum. Mi imamo zakon o 25. novembru kao državnom prazniku i to neobilježavanje od tih struktura nije rezultat nepostojanja zakona jer ga mi imamo, to je pitanje nepoštivanja zakona", kazao je Džaferović.
On je, čestitajući 25. novembar svim građanima BiH, poručio kako taj dan predstavlja jedan od najznačajnijih datuma u historiji zemlje.
"Ovo je dan kada je ponovo uspostavljen kontinuitet državnosti države, kada je kazano da je BiH i muslimanska i srpska i hrvatska, svih nas koji živimo u njoj", rekao je Džaferović.
Potvrđen kontinuitet državnosti BiH
U bosanskohercegovačkom gradiću Mrkonjić Gradu, na današnji dan prije 72 godine, na Prvom zasjedanju Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBiH) je potvrđen kontinuitet državnosti Bosne i Hercegovine.
Ovaj događaj se na teritoriji bh. entiteta Federacije BiH obilježava kao praznik, dok se u bh. entitetu Republika Srpska ovaj dan ne razlikuje od bilo kojeg drugog radnog dana.
Na prvom zasjedanju Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBiH-a), koje je održano u noći sa 25. na 26. novembar 1943. godine u Mrkonjić Gradu, potvrđeni su principi jednakosti i slobode.
Bosna i Hercegovina tada je definisana kao jedinstvena i nedjeljiva država u kojoj će svi narodi imati ista prava.
Osnivačkoj skupštini prisustvovalo je 247 delegata iz svih krajeva BiH, od kojih 173 sa pravom glasa.
Usvojena je Rezolucija ZAVNOBiH-a i Proglas narodima BiH u kojima se ističe da ubuduće BiH i njene narode u zemlji i inostranstvu mogu zastupati i predstavljati samo ZAVNOBiH i AVNOJ, piše Fena.
Odluke ZAVNOBiH-a potvrđene su i na zasjedanju AVNOJ-a, a definisane su i granice BiH koje su određene odlukama Berlinskog kongresa 1878. godine.
Izvor: Agencije
Ivo Komšić: Politike su prolazne, BiH nije
Delegacije položile cvijeće ispred Vječne vatre u Sarajevu na dan državnosti Bosne i Hercegovine.
Polaganjem cvijeća i odavanjem počasti danas je ispred Vječne vatre u Sarajevu obilježen 25. novembar, Dan državnosti BiH.
Događaju su prisustvovali potpredsjednici Federacije BiH Milan Dunović i Melika Mahmutbegović, predstavnici Kantona Sarajevo, Grada Sarajeva i općina, te boračkih organizacija i građani.
"Dvadeset i peti novembar je dan naše države. To je značajan datum koji ne treba prestati proslavljati bez obzira što se u nekim dijelovima naše zemlje, u nekim našim lokalnim zajednicama ne slavi ovaj praznik. Ali u kolektivnoj svijesti naših građana širom BiH taj datum je ostao i dalje kao dan države BiH", istakao je gradonačelnik Sarajeva Ivo Komšić.
Mlađim generacijama, kako kaže, treba govoriti da "nije bilo 25. novembra 1943. godine BiH,1974. sa onim ustavnim amandmanima ne bi dobila elemente samostalnosti koje su dobile i ostale republike".
"To se moglo desiti 1974. samo zato što je 1943. BiH već bila ravnopravna sa ostalim republikama. Politike su prolazne, BiH nije prolazna", poručio je Komšić.
Penzionisani major bivše JNA Salko Rizvić iz Modriče, borac od 1941. godine, svim građanima je poručio da poštuju 25. novembar 1943.
"Da ovaj datum uzmu kao datum državnosti BiH, a ne da se on djelimično slavi. Ovaj datum i odluke koje su donesene u Mrkonjić Gradu da se unesu u udžbenike škola. Da prosvjeta i omladina zna kakvi su bili Titovi partizani i borci i delegati", istakao je Rizvić.
Podsjetio je da je tada rečeno da je BiH zemlja svih naroda na ovim prostorima.
"Mi smo stvorili modernu državu. Dali smo radnicima prava", poručio je Rizvić.
Dan državnosti propisan je zakonom
Dan državnosti propisan je zakonom i važi za državni nivo, rekao je danas predsjedavajući Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH Šefik Džaferović.
Džaferović je danas, zajedno sa drugim delegacijama, posjetio šehidsko mezarje Kovači gdje je odao počast poginulim borcima BiH.
Podsjetio je kako se današnji praznik ne obilježava na prostoru cijele zemlje kako bi trebalo biti.
"Nažalost, ne obilježava se. Još uvijek u BiH postoje snage koje zbog svog odnosa prema BiH ne obilježavaju ovaj datum. Mi imamo zakon o 25. novembru kao državnom prazniku i to neobilježavanje od tih struktura nije rezultat nepostojanja zakona jer ga mi imamo, to je pitanje nepoštivanja zakona", kazao je Džaferović.
On je, čestitajući 25. novembar svim građanima BiH, poručio kako taj dan predstavlja jedan od najznačajnijih datuma u historiji zemlje.
"Ovo je dan kada je ponovo uspostavljen kontinuitet državnosti države, kada je kazano da je BiH i muslimanska i srpska i hrvatska, svih nas koji živimo u njoj", rekao je Džaferović.
Potvrđen kontinuitet državnosti BiH
U bosanskohercegovačkom gradiću Mrkonjić Gradu, na današnji dan prije 72 godine, na Prvom zasjedanju Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBiH) je potvrđen kontinuitet državnosti Bosne i Hercegovine.
Ovaj događaj se na teritoriji bh. entiteta Federacije BiH obilježava kao praznik, dok se u bh. entitetu Republika Srpska ovaj dan ne razlikuje od bilo kojeg drugog radnog dana.
Na prvom zasjedanju Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBiH-a), koje je održano u noći sa 25. na 26. novembar 1943. godine u Mrkonjić Gradu, potvrđeni su principi jednakosti i slobode.
Bosna i Hercegovina tada je definisana kao jedinstvena i nedjeljiva država u kojoj će svi narodi imati ista prava.
Osnivačkoj skupštini prisustvovalo je 247 delegata iz svih krajeva BiH, od kojih 173 sa pravom glasa.
Usvojena je Rezolucija ZAVNOBiH-a i Proglas narodima BiH u kojima se ističe da ubuduće BiH i njene narode u zemlji i inostranstvu mogu zastupati i predstavljati samo ZAVNOBiH i AVNOJ, piše Fena.
Odluke ZAVNOBiH-a potvrđene su i na zasjedanju AVNOJ-a, a definisane su i granice BiH koje su određene odlukama Berlinskog kongresa 1878. godine.
Izvor: Agencije
Valter- Admin
- Broj postova : 9623
Age : 72
Location : schweiz
Registration date : 2008-01-11 -
Re: STA DA ODABEREM?
Slaven Sun May 19, 2019 12:19 pm
Slaven- Broj postova : 6432
Location : Arkadija(mitološka zemlja sreće iz grčke mitologije)
Registration date : 2008-08-23 -
Re: STA DA ODABEREM?
Slaven Fri May 24, 2019 10:11 pm
Slaven- Broj postova : 6432
Location : Arkadija(mitološka zemlja sreće iz grčke mitologije)
Registration date : 2008-08-23 -
Re: STA DA ODABEREM?
Valter Sat May 25, 2019 8:39 am
KAD BI I POLITICARI TAKO MISLILI. Samo oni imaju druge planove....
" SAMO ZAJEDNO SMO JACI"
Valter
Valter- Admin
- Broj postova : 9623
Age : 72
Location : schweiz
Registration date : 2008-01-11 -
Re: STA DA ODABEREM?
Slaven Wed May 29, 2019 11:41 pm
Slaven- Broj postova : 6432
Location : Arkadija(mitološka zemlja sreće iz grčke mitologije)
Registration date : 2008-08-23 -
Re: STA DA ODABEREM?
Slaven Wed May 29, 2019 11:41 pm
Slaven- Broj postova : 6432
Location : Arkadija(mitološka zemlja sreće iz grčke mitologije)
Registration date : 2008-08-23 -
Zapadnohercegovci su već odabrali!
Slaven Tue Jun 04, 2019 12:14 pm
Slaven- Broj postova : 6432
Location : Arkadija(mitološka zemlja sreće iz grčke mitologije)
Registration date : 2008-08-23 -
Re: STA DA ODABEREM?
Valter Thu Jun 13, 2019 7:46 pm
https://www.slobodna-bosna.ba/vijest/117123/procurile_daytonske_pikanterije_franjo_je_drzao_slobinu_stranu_a_on_je_viljamovku_pio_u_potocima_ovako_ju_je_prosvercao.html
PROCURILE DAYTONSKE PIKANTERIJE: Franjo je držao Slobinu stranu, a on je viljamovku pio u potocima, ovako ju je prošvercao…
Gospodar života i smrti u Srbiji pokušavao je na sve moguće načine spasiti najgore zločince od progona
Slobodan Milošević, nekadašnji predsjednik Jugoslavije, strance je tokom mirovnih pregovora u Daytonu 1995. godine podmićivao srpskom rakijom, tvrdi Kurir.
Svjedoci iz tog vremena pričaju da je u američkoj bazi Wright-Patterson u Daytonu, gdje je parafiran sporazum kojim je okončan rat u Bosni i Hercegovini, Miloševićeva soba bila vrlo popularno mjesto, gdje su često dolazili stranci i dugo se zadržavali zbog - viljamovke. Unošenje alkohola bilo je zabranjeno, ali on ju je švercao govoreći da je riječ o šumadijskom čaju.
Bivši jugoslavenski premijer Momir Bulatović, koji je bio s Miloševićem cijelo vrijeme pregovora, kaže da je unošenje rakije bilo zabranjeno.
"U bazi Wright-Patterson nije bila dozvoljena konzumacija alkohola. Budući da smo mi tamo bili dosta dugo i maltene kao zatvorenici, Miloševićeva soba je bila najpopularnije mjesto. Mi smo tamo donijeli puno viljamovke, rakije s kruškom, a prijavili smo je kao šumadijski čaj. A ko god je došao na pregovore u Miloševićevu sobu, zadržao se puno duže zato što su naše zalihe viljamovke trajale jako dugo", otkrio je Bulatović za Kurir.
Usprkos tim naporima srpske delegacije, američki diplomati nisu ih počeli shvaćati kao ozbiljne partnere. Pokazat će se to nekoliko godina kasnije na Kosovu, ali i neki sudionici otkrit će kako su tekli mučni pregovori.
Nebojša Vujović, diplomat i šef Misije SRJ u Washingtonu 90-ih godina prošlog stoljeća i jedan od jedanaest članova srpske delegacije, uredno je čekao da prođe dvadeset godina državne tajne, a potom je odlučio provesti ljude kroz zamršeni labirint pregovora.
Bez namjere da interpretira, komentira ili zaključuje Vujović u svojoj knjizi "Posljednji let iz Daytona - pregovori iza zatvorenih vrata", s pozicije svjedoka i jednog izravnih aktera činjenično otkriva tri tjedna drame u kojoj redateljska palica pripada Amerikancima dok Balkanski čelnici pokušavaju biti nešto više od običnih statista.
Međutim, održavao se pravi triler u kojem se između vojnih paviljona, šetaju Slobodan Milošević, Milan Milutinović, Jovica Stanišić, Alija Izetbegović, Muhamed Šaćirbej i Haris Silajdžić.
Tjeraju mak na konac tražeći nemoguće; Tuđman drži Miloševićevu stranu; u koridorima, američki oficiri za vezu trče između pregovaračkih stranaka - kako bi pomogli, ali i zaprijetili.
Kad zaškripi diplomacija Richarda Holbrooka, doći će i državni tajnik Warren Christopher koristiti svoje ovlasti za guranje stvari; Ibrahim Rugova čeka svoje prilike u jednom hotelu u blizini. Članovi delegacije, kad uhvate vremena, opuste se u klubovima Daytona gdje Jovica Stanišić drži sate gitare; kupuju cipele za Miru Marković ...
"Hrvati su bili opušteni, sve svoje su već bili završili, a tu su bili na izletu, ali Franjo Tuđman je bio vrlo kooperativan. Kad smo išli s njim na kafu i kolače s predlogom da bar Srbi i Hrvati potpišu sporazum, on je odmah pristao. I da nije bilo tog zajedničkog Slobinog i Franjinog pritiska, muslimani ne bi prihvatili sporazum“, tvrdi Vujović.
PROCURILE DAYTONSKE PIKANTERIJE: Franjo je držao Slobinu stranu, a on je viljamovku pio u potocima, ovako ju je prošvercao…
Gospodar života i smrti u Srbiji pokušavao je na sve moguće načine spasiti najgore zločince od progona
Slobodan Milošević, nekadašnji predsjednik Jugoslavije, strance je tokom mirovnih pregovora u Daytonu 1995. godine podmićivao srpskom rakijom, tvrdi Kurir.
Svjedoci iz tog vremena pričaju da je u američkoj bazi Wright-Patterson u Daytonu, gdje je parafiran sporazum kojim je okončan rat u Bosni i Hercegovini, Miloševićeva soba bila vrlo popularno mjesto, gdje su često dolazili stranci i dugo se zadržavali zbog - viljamovke. Unošenje alkohola bilo je zabranjeno, ali on ju je švercao govoreći da je riječ o šumadijskom čaju.
Bivši jugoslavenski premijer Momir Bulatović, koji je bio s Miloševićem cijelo vrijeme pregovora, kaže da je unošenje rakije bilo zabranjeno.
"U bazi Wright-Patterson nije bila dozvoljena konzumacija alkohola. Budući da smo mi tamo bili dosta dugo i maltene kao zatvorenici, Miloševićeva soba je bila najpopularnije mjesto. Mi smo tamo donijeli puno viljamovke, rakije s kruškom, a prijavili smo je kao šumadijski čaj. A ko god je došao na pregovore u Miloševićevu sobu, zadržao se puno duže zato što su naše zalihe viljamovke trajale jako dugo", otkrio je Bulatović za Kurir.
Usprkos tim naporima srpske delegacije, američki diplomati nisu ih počeli shvaćati kao ozbiljne partnere. Pokazat će se to nekoliko godina kasnije na Kosovu, ali i neki sudionici otkrit će kako su tekli mučni pregovori.
Nebojša Vujović, diplomat i šef Misije SRJ u Washingtonu 90-ih godina prošlog stoljeća i jedan od jedanaest članova srpske delegacije, uredno je čekao da prođe dvadeset godina državne tajne, a potom je odlučio provesti ljude kroz zamršeni labirint pregovora.
Bez namjere da interpretira, komentira ili zaključuje Vujović u svojoj knjizi "Posljednji let iz Daytona - pregovori iza zatvorenih vrata", s pozicije svjedoka i jednog izravnih aktera činjenično otkriva tri tjedna drame u kojoj redateljska palica pripada Amerikancima dok Balkanski čelnici pokušavaju biti nešto više od običnih statista.
Međutim, održavao se pravi triler u kojem se između vojnih paviljona, šetaju Slobodan Milošević, Milan Milutinović, Jovica Stanišić, Alija Izetbegović, Muhamed Šaćirbej i Haris Silajdžić.
Tjeraju mak na konac tražeći nemoguće; Tuđman drži Miloševićevu stranu; u koridorima, američki oficiri za vezu trče između pregovaračkih stranaka - kako bi pomogli, ali i zaprijetili.
Kad zaškripi diplomacija Richarda Holbrooka, doći će i državni tajnik Warren Christopher koristiti svoje ovlasti za guranje stvari; Ibrahim Rugova čeka svoje prilike u jednom hotelu u blizini. Članovi delegacije, kad uhvate vremena, opuste se u klubovima Daytona gdje Jovica Stanišić drži sate gitare; kupuju cipele za Miru Marković ...
"Hrvati su bili opušteni, sve svoje su već bili završili, a tu su bili na izletu, ali Franjo Tuđman je bio vrlo kooperativan. Kad smo išli s njim na kafu i kolače s predlogom da bar Srbi i Hrvati potpišu sporazum, on je odmah pristao. I da nije bilo tog zajedničkog Slobinog i Franjinog pritiska, muslimani ne bi prihvatili sporazum“, tvrdi Vujović.
Valter- Admin
- Broj postova : 9623
Age : 72
Location : schweiz
Registration date : 2008-01-11 -
Re: STA DA ODABEREM?
Valter Thu Jun 13, 2019 11:02 pm
https://www.klix.ba/vijesti/regija/oglasio-se-konobar-iz-bih-kojem-su-prijetili-dubrovcani-nisu-nacionalisti/190613113
Oglasio se konobar iz BiH kojem su prijetili: Dubrovčani nisu nacionalisti
Oglasio se konobar iz Trebinja Nenad Asanović koji je prije nekoliko dana napustio Dubrovnik, a nakon što su mu zaprijetili muškarci s fantomkama. Sezonski radnik iz Trebinja napustio je Dubrovnik nakon što je dobio prijetnju članova navijačke grupe Torcida.
Njegovu priču prenio je dubrovackidnevnik.rtl.hr. Asanović im je pojasnio kako mu smeta što se sada po medijima provlači priča da su Dubrovčani nacionalisti.
"Ljudi su prema meni bili odlični, nemam nikakvih loših iskustava. Jako mi smeta što nastaju priče kako su Dubrovčani ovakvi ili onakvi. Predstavlja ih se nacionalistima. Dubrovčani nisu nacionalisti. Neka se to zna", rekao je on.
Poručio je i da iz Dubrovnika nosi samo lijepa iskustva.
"Rijetko gdje sam naišao na tako dobar prijem kao u vašem gradu, stekao sam tu i jako lijepih poznanstava. Ono što se dogodilo smatram dijelom navijačke scene, a ne nacionalizma", rekao je ovaj mladić.
Navijač s tetovažom Delija ispričao je da navija za Crvenu zvezdu i da je zbog toga imao problema.
"I moj gazda u restoranu u kojem sam radio me ispoštovao, njegova porodica me prihvatila kao svoga. Niko kod vas od tako reći normalnih radnika neće imati problema. Imao sam ih ja zbog tetovaže Delija. Ali to nema veze s nacionalizmom kao takvim. Dubrovčani nisu nacionalisti", navodno je rekao ovaj mladić.
Ipak, nije ispričao šta se tačno dogodilo u noći kada je napadnut. Rekao je samo da se tu radi o navijačkom kodeksu.
"Recimo samo da sam fizički napadnut i da mi je rečeno da napustim grad. Jesam Delija, navijam za Crvenu zvezdu i više ništa o onome što je bilo te noći neću reći. To je stvar našeg navijačkog kodeksa koji jako poštujem", rekao je on.
Oglasio se konobar iz BiH kojem su prijetili: Dubrovčani nisu nacionalisti
Oglasio se konobar iz Trebinja Nenad Asanović koji je prije nekoliko dana napustio Dubrovnik, a nakon što su mu zaprijetili muškarci s fantomkama. Sezonski radnik iz Trebinja napustio je Dubrovnik nakon što je dobio prijetnju članova navijačke grupe Torcida.
Njegovu priču prenio je dubrovackidnevnik.rtl.hr. Asanović im je pojasnio kako mu smeta što se sada po medijima provlači priča da su Dubrovčani nacionalisti.
"Ljudi su prema meni bili odlični, nemam nikakvih loših iskustava. Jako mi smeta što nastaju priče kako su Dubrovčani ovakvi ili onakvi. Predstavlja ih se nacionalistima. Dubrovčani nisu nacionalisti. Neka se to zna", rekao je on.
Poručio je i da iz Dubrovnika nosi samo lijepa iskustva.
"Rijetko gdje sam naišao na tako dobar prijem kao u vašem gradu, stekao sam tu i jako lijepih poznanstava. Ono što se dogodilo smatram dijelom navijačke scene, a ne nacionalizma", rekao je ovaj mladić.
Navijač s tetovažom Delija ispričao je da navija za Crvenu zvezdu i da je zbog toga imao problema.
"I moj gazda u restoranu u kojem sam radio me ispoštovao, njegova porodica me prihvatila kao svoga. Niko kod vas od tako reći normalnih radnika neće imati problema. Imao sam ih ja zbog tetovaže Delija. Ali to nema veze s nacionalizmom kao takvim. Dubrovčani nisu nacionalisti", navodno je rekao ovaj mladić.
Ipak, nije ispričao šta se tačno dogodilo u noći kada je napadnut. Rekao je samo da se tu radi o navijačkom kodeksu.
"Recimo samo da sam fizički napadnut i da mi je rečeno da napustim grad. Jesam Delija, navijam za Crvenu zvezdu i više ništa o onome što je bilo te noći neću reći. To je stvar našeg navijačkog kodeksa koji jako poštujem", rekao je on.
Valter- Admin
- Broj postova : 9623
Age : 72
Location : schweiz
Registration date : 2008-01-11 -
Re: STA DA ODABEREM?
Valter Thu Jun 20, 2019 7:16 am
https://www.tacno.net/deblokada-uma/monumentalizacija-zlocina/
MONUMENTALIZACIJA ZLOČINA
Dino Mustafić
Autor Dino Mustafić 3.6.2019. u 09:43
Monumentalizacijom zločinaca i fašističkih kolaboracionista ubija se civilizacijska supstanca BiH generirana iz emancipatorskog i državotvornog nasljeđa ZAVNOBIH-a kao historijske lekcije zajedničke prošlosti za institucionalno razumijevanje jedinstva različitosti, složenog nacionalnog dizajna i prihvatanja ove države kao teritorije koja je na svakom pedlju podjednako dom svima.
U Bileći je otkriven i osveštan spomenik ratnom zločincu i četničkom komandantu Dragoljubu Draži Mihailoviću.
Tom prilikom poručeno je da se spomenikom, kao i cjelokupnim Ravnogorskim parkom, ne žele izazivati novi sukobi, već se traži konačno pomirenje unutar srpskog naroda. Ovo nije prvi spomenik zločinačkom četničkom generalu u Bosni i Hercegovini. Spomenici se nalaze širom bh. entiteta Republika Srpska, kao i u Brčko distriktu na pravoslavnom groblju. Spomen-česma je u Bijeljini, spomen-kompleks je u Urduljama kod Višegrada, te spomen-ploča na planini Ozren. Veliki broj ulica u gradovima u Republici Srpskoj nose imena po Mihailoviću i do danas vlast u tom entitetu ne pokazuje ni volju ni želju za promjenom postojećeg stanja već kontinuirano radi na monumentalizaciji zločina. Time se vlast SNSD-a u RS-u jasno odredila u postojeći sukob sjećanja u Srbiji koji se upravo “lomi” oko četničkog pokreta u Drugom svjetskom ratu. Malo koja priprema za rat teče bez pomoći prošlosti, pa se ovogodišnji moto “učimo iz povijesti” izuzetno značajnog i korisnog History Festa u Sarajevu čini paradoksalnim za okolnosti u kojima živimo.
Kraj 80-ih bio je u Jugoslaviji u znaku idejne pripreme potonjih sukoba, a smisao sukoba tražen je u prošlosti. Onda kao i sada u javnom prostoru su dominirale plaćene grupe historijskih revizionista koje raspolažu mogućnošću da kolektivnom pamćenju nametnu željeni hegemoni smisao. Novostvorene elite izašle iz krvavog etnocentričnog državnog koncepta i dalje imaju monopol na tumačenje prošlosti zahvaljujući privilegovanom pristupu medijima i strateškim ustanovama. Nije nevažno pomenuti da se radi na planskom registrovanju naručenih akademskih historičara intelektualnog dometa švercera prošlošću kojima se upravo Drugi svjetski rat javlja kao središnje mjesto sjećanja. Na ovaj način povećava se opasnost od eskalacije novog nasilja kao đavoljeg kruga zločina, jer se etablira kultura smrti i poraza. Produžava se stanje nedovršenog rata iz 90-ih, pa imamo umjesto djelatnog, pozitivnog mira na sceni jednu negativnu atmosferu kroz odsustvo rata uz vječito vraćanje istog.
Ne treba gajiti nikakve nade da će u gotovo nepostojećoj javnosti, bilo kakvi argumenti, historijski fakti ili čestiti istupi vrsnih historičara i intelektualaca demitologizirati nacionalnu historiju, ali mislim da nema ništa gore od mirenja sa nacionalizmom koji se nameće kao “prirodno stanje” za BiH.
Mi smo imali prijeratnu građansku kulturu kao činjenicu da je samo 3% građana živjelo u monoetničkim sredinama, što se sada dokida kvazinarativom da nikada nismo imali taj kvalitet i vrstu života. Monumentalizacijom zločinaca i fašističkih kolaboracionista ubija se civilizacijska supstanca BiH generirana iz emancipatorskog i državotvornog nasljeđa ZAVNOBIH-a kao historijske lekcije zajedničke prošlosti za institucionalno razumijevanje jedinstva različitosti, složenog nacionalnog dizajna i prihvatanja ove države kao teritorije koja je na svakom pedlju podjednako dom svima. BiH treba zajedničku kulturu sjećanja i ona može biti samo antifašistička. Antifašizam mora da izađe iz medijske i političke ilegale i konkretno se suprotstavi instucionaliziranju fašizma.
Spomenici koji niču zločincima iz Drugog svjetskog rata kao i iz rata 90-ih jesu estetika i etika aktuelne vlasti koja kič kulturu okamenjuje s velikom dozom mržnje mijenjajući fizionomiju partizanske Bosne u lice novog fašizma! Takav fašizam već decenijama iskorištava ljude na znakovit način: vladavinom laži! Današnje fašiste prepoznajemo po majstorstvu u umijeću laganja, relativizaciji zločina i falsifikovanju prošlosti. Oni koji podižu spomenike zlu jesu smrtonosni bacil koji se zove fašizam na koji moramo biti otporni. Na to nas obavezuje historija ove zemlje!
MONUMENTALIZACIJA ZLOČINA
Dino Mustafić
Autor Dino Mustafić 3.6.2019. u 09:43
Monumentalizacijom zločinaca i fašističkih kolaboracionista ubija se civilizacijska supstanca BiH generirana iz emancipatorskog i državotvornog nasljeđa ZAVNOBIH-a kao historijske lekcije zajedničke prošlosti za institucionalno razumijevanje jedinstva različitosti, složenog nacionalnog dizajna i prihvatanja ove države kao teritorije koja je na svakom pedlju podjednako dom svima.
U Bileći je otkriven i osveštan spomenik ratnom zločincu i četničkom komandantu Dragoljubu Draži Mihailoviću.
Tom prilikom poručeno je da se spomenikom, kao i cjelokupnim Ravnogorskim parkom, ne žele izazivati novi sukobi, već se traži konačno pomirenje unutar srpskog naroda. Ovo nije prvi spomenik zločinačkom četničkom generalu u Bosni i Hercegovini. Spomenici se nalaze širom bh. entiteta Republika Srpska, kao i u Brčko distriktu na pravoslavnom groblju. Spomen-česma je u Bijeljini, spomen-kompleks je u Urduljama kod Višegrada, te spomen-ploča na planini Ozren. Veliki broj ulica u gradovima u Republici Srpskoj nose imena po Mihailoviću i do danas vlast u tom entitetu ne pokazuje ni volju ni želju za promjenom postojećeg stanja već kontinuirano radi na monumentalizaciji zločina. Time se vlast SNSD-a u RS-u jasno odredila u postojeći sukob sjećanja u Srbiji koji se upravo “lomi” oko četničkog pokreta u Drugom svjetskom ratu. Malo koja priprema za rat teče bez pomoći prošlosti, pa se ovogodišnji moto “učimo iz povijesti” izuzetno značajnog i korisnog History Festa u Sarajevu čini paradoksalnim za okolnosti u kojima živimo.
Kraj 80-ih bio je u Jugoslaviji u znaku idejne pripreme potonjih sukoba, a smisao sukoba tražen je u prošlosti. Onda kao i sada u javnom prostoru su dominirale plaćene grupe historijskih revizionista koje raspolažu mogućnošću da kolektivnom pamćenju nametnu željeni hegemoni smisao. Novostvorene elite izašle iz krvavog etnocentričnog državnog koncepta i dalje imaju monopol na tumačenje prošlosti zahvaljujući privilegovanom pristupu medijima i strateškim ustanovama. Nije nevažno pomenuti da se radi na planskom registrovanju naručenih akademskih historičara intelektualnog dometa švercera prošlošću kojima se upravo Drugi svjetski rat javlja kao središnje mjesto sjećanja. Na ovaj način povećava se opasnost od eskalacije novog nasilja kao đavoljeg kruga zločina, jer se etablira kultura smrti i poraza. Produžava se stanje nedovršenog rata iz 90-ih, pa imamo umjesto djelatnog, pozitivnog mira na sceni jednu negativnu atmosferu kroz odsustvo rata uz vječito vraćanje istog.
Ne treba gajiti nikakve nade da će u gotovo nepostojećoj javnosti, bilo kakvi argumenti, historijski fakti ili čestiti istupi vrsnih historičara i intelektualaca demitologizirati nacionalnu historiju, ali mislim da nema ništa gore od mirenja sa nacionalizmom koji se nameće kao “prirodno stanje” za BiH.
Mi smo imali prijeratnu građansku kulturu kao činjenicu da je samo 3% građana živjelo u monoetničkim sredinama, što se sada dokida kvazinarativom da nikada nismo imali taj kvalitet i vrstu života. Monumentalizacijom zločinaca i fašističkih kolaboracionista ubija se civilizacijska supstanca BiH generirana iz emancipatorskog i državotvornog nasljeđa ZAVNOBIH-a kao historijske lekcije zajedničke prošlosti za institucionalno razumijevanje jedinstva različitosti, složenog nacionalnog dizajna i prihvatanja ove države kao teritorije koja je na svakom pedlju podjednako dom svima. BiH treba zajedničku kulturu sjećanja i ona može biti samo antifašistička. Antifašizam mora da izađe iz medijske i političke ilegale i konkretno se suprotstavi instucionaliziranju fašizma.
Spomenici koji niču zločincima iz Drugog svjetskog rata kao i iz rata 90-ih jesu estetika i etika aktuelne vlasti koja kič kulturu okamenjuje s velikom dozom mržnje mijenjajući fizionomiju partizanske Bosne u lice novog fašizma! Takav fašizam već decenijama iskorištava ljude na znakovit način: vladavinom laži! Današnje fašiste prepoznajemo po majstorstvu u umijeću laganja, relativizaciji zločina i falsifikovanju prošlosti. Oni koji podižu spomenike zlu jesu smrtonosni bacil koji se zove fašizam na koji moramo biti otporni. Na to nas obavezuje historija ove zemlje!
Valter- Admin
- Broj postova : 9623
Age : 72
Location : schweiz
Registration date : 2008-01-11 -
Stranica 4/10 • 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10
Stranica 4/10
Permissions in this forum:
Ne možete odgovoriti na teme ili komentare u ovom forumu
» DOKAZI, CEGA ....
» "KUD PLOVI OVAJ BROD?"
» DALI ZNATE ZA OVO?
» TKO SNOSI NAJVEĆU ODGOVORNOST?
» KRIVI SMO MI!
» ISTORIJA JUGOSLAVIJE
» GOVORI DRUGA TITA
» TEžINA LANACA(BORIS MALAGURSKI)