STA DA ODABEREM?

https://www.tacno.net/dosije/boris-pavelic-kiseljenje-svjedoka-sumporenje-pravde/
BORIS PAVELIĆ: Kiseljenje svjedoka, sumporenje pravde
Boris Pavelić
Autor Boris Pavelić 7.6.2019. u 12:56
Kakva je to pravda u kojoj ni poslije 28 godina nema pravomoćne presude? Kakva je to pravda u kojoj je pravomoćna presuda, kao u neslušljivim pjesmama, »bila, ali više nije«: Ustavni sud ukinuo ju je u siječnju 2015. samo nekoliko mjeseci prije nego je Glavašu istjecao osmogodišnji zatvor koji je izdržavao u BiH, kamo je odjezdio neposredno prije izricanja presude u Zagrebu

Čedomira Vučkovića nije ubio Krunoslav Fehir, nego je umro od trovanja sumpornom kiselinom – to je dokazana činjenica. Na prvome suđenju Branimiru Glavašu za likvidacije srpskih civila u ratnome Osijeku 1991. svjedočili su o tome patolog Davor Strinović i toksikolog Zdravko Kovačić, koji je u rujnu 1991. obducirao izmučeno tijelo ubijenog čovjeka.

Pa opet, bivši osuđenik sada tvrdi suprotno, podnoseći kaznenu prijavu protiv tadašnjeg dječaka, svojega podređenog, kojega su kao dijete obukli u ustašku uniformu i dali mu da puca na civile – te činjenice, a ne proceduralna juristička paučina, važni su podaci u ovome najdužem, i uvelike najsramotnijem, suđenju za ratne zločine devedesetih.

Vrijeme je ovdje prije svega važno: kakva je to pravda u kojoj ni poslije 28 godina nema pravomoćne presude? Štoviše, kakva je to pravda u kojoj je pravomoćna presuda, kao u neslušljivim pjesmama, »bila, ali više nije«: Ustavni sud ukinuo ju je u siječnju 2015. godine, samo nekoliko mjeseci prije nego je Glavašu istjecao osmogodišnji zatvor koji je izdržavao u BiH, kamo je odjezdio neposredno prije izricanja presude u Zagrebu.

Nakon šokantne odluke Ustavnog suda, vlastitu je pravomoćnu presudu bio prisiljen ukinuti i Vrhovni sud, kako bi prvostupanjski, Županijski sud u Zagrebu, mogao pretresti sve dvojbe što ih je Ustavni sud naveo u ukinuću pravomoćnog pravorijeka – od dileme kada je počeo Domovinski rat, do posljedičnih nejasnoća koje su se Ženevske konvencije imale primjenjivati tijekom suđenja – mnoge dvojbe, dakle, ali nijedna oko utvrđenih činjenica.

Činjenice dakle nisu osporene. I zato, kaznena prijava koju je Glavaš protekloga tjedna podnio protiv Krunoslava Fehira za ubojstvo Čedomira Vučkovića nije drugo doli juridička sofisterija, proceduralni »song« u teatru koji je Glavašu sklona bratija i inače tijekom suđenja izvodila, od medijskoga prvooptuženikova štrajka glađu, preko razotkrivanja imena zaštićenih svjedoka, do kojekakvih prijetnji, pa i smrću, svjedocima i novinarima upućenima u slučaj.

Credit: MARKO LUKUNIĆ/PIXSELL

Kaznena je prijava, bez sumnje, tempirana u pomno odabrani čas: uoči Fehirova svjedočenja na ponovljenome suđenju. U tom kontekstu, dakako, ona funkcionira kao svojevrsno »kiseljenje svjedoka« i optuženikov pokušaj da ustraši svoga bivšeg maloljetnog vojnika i time ga odaleči od nakane da ponovi ključni iskaz.

Pokušaj je međutim propao. Fehir je ponovio iskaz, konzistentno svemu što govori još od ljeta 2005, kada je prvi put progovorio u povijesnome intervjuu Dragi Hedlu za Feral Tribune. U ponedjeljak je svjedočio ovako: »Oko 21 sat sam s Brekalom ušao u garažu i tada sam prvi put vidio akumulator. Brekalo je nosio malu posudicu i u nju je izlio neku tekućinu koju je dao Vučkoviću da pije. Kasnije sam čuo da je to kiselina. Brekalo je izletio iz garaže i mene gotovo izgurao. On je otišao u sekretarijat, a ja sam ostao pred garažom. Malo kasnije čuo sam neke udarce i vrata garaže su se otvorila. Vučković je izašao i krenuo prema meni. Vikao sam mu da stane. A onda sam zapucao i ispalio više hitaca i on je pao«.

Vještačenje je ustanovilo da je Fehir žrtvu pogodio s dva metka, ali ne fatalno: nedužni čovjek umro je u mukama sumporne kiseline. Potom je, tvrdi uporno Fehir, došao Glavaš i pitao što je vidio drugi zatočenik, Đorđe Petković. »Glavaš je rekao da ga treba likvidirati jer je vidio što se dogodilo. On ga je zvao teroristom. Došao je i moj otac koji me odveo u obližnju školu. Uzeo mi je oružje i rekao što da kažem istražnom sucu koji će raditi očevid«.

Na ovome mjestu prestaju biti važni Glavaševi pokušaji da promijeni sudski utvrđene činjenice, a postaje zanimljiv Krunoslav Fehir – bio je dijete, šesnaestogodišnjak; poznata je, jeziva i infernalna, fotografija golobradog mladića sa snajperom, u crnoj ustaškoj uniformi, kako pred osječkom katedralom pozdravlja nacističkim pozdravom.

Pa kad već tog čovjeka, ultimativnog insajdera i najvažnijeg zviždača neovisne Hrvatske – koji je smogao snage priznati vlastitu mračnu ratnu tajnu i s njom razotkriti cijelu tamnu stranu ratnog Osijeka, pa godinama još živjeti s pritiskom tog priznanja – kad tog čovjeka, dakle, najodgovorniji za sve to nastoji strpati u haps i onemogućiti mu status svjedoka, hoće li se itko dosjetiti da, ako ništa drugo, podnese kaznenu prijavu zbog toga što su maloljetno dijete, umjesto da ga čuvaju od rata, uvalili u ustašku uniformu i posadili da puca na srpske civile?

Hoće li netko, umjesto beskrajno o Glavašu, progovoriti već jednom o etičkome bezdanu koji je mogao izbljuvati takvu neljudskost, jednu od mnogih što smo ih u tom suđenju bili prisiljeni saznati? Ako o tom ne progovorimo, pravdi će se, ako već nije, dogoditi navlas isto što i ubogom Vučkoviću Čedi.

http://balkans.aljazeera.net/vijesti/balkan-platio-najvecu-cijenu-velikog-rata
Balkan platio najveću cijenu Velikog rata
Balkan je bio epicentar gotovo svega što je svijet uvelo u Veliki rat, počevši od Sarajevskog atentata do prve objave rata.
Dan prije svečanosti u Sarajevu i u Istočnom Sarajevu obilježava se stota godišnjica početka Prvog svjetskog rata.

Tim povodom je otkriven spomenik Gavrilu Principu u novoizgrađenom parku. Srpski član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Nebojša Radmanović rekao da je Principov pucanj u austrougarskog prestolonasljednika Franza Ferdinanda - bio "pucanj za slobodu", te da su Srbi iz Prvog svjetskog rata izašli kao pobjednici.

Promijenjena slika svijeta

A prije samog Principovog pucnja u Sarajevu, grad je spreman na veliko obilježavanje. Veliki rat, kako ga zovu, promijenio je sliku svijeta.

Prvi svjetski rat i počeo je da stvara evropske granice kakve poznajemo danas.

Prije samo jednog vijeka Evropom su vladale sile od kojih mnoge više ne postoje.

U godinama prije Velikog rata počelo se sa stvaranjem blokova i dogovora.

Tako je nastala Antanta - što i znači dogovor ili sporazum. Uključivala je Rusiju, Francusku i Britaniju.

Centralna Evropa predvodila je suprotni državni kurs. Okupljala je njemačko i Osmansko carstvo, Bugarsku, ali i Austro-Ugarsku monarhiju.

Njena objava rata Srbiji, koja je u ratu bila na strani Antante, zvanični je početak Prvog svjetskog rata.

No, čini se da je ubrzo nakon početka rata i početnih uspjeha srpske vojske protiv Austro-Ugarske region pao u drugi plan, navodi u svom osvrtu Al Jazeerin reporter Stefan Goranović.

Balkan je, kao i cijela Evropa, jednoglasno koračao ka svjetskom sukobu 1914. Međutim, protivnici novostvorenih zemalja bili su makar korak ispred, jer su balkanske nacionalne države bile su izmorene skoro okončanim balkanskim ratovima.

"Nije više riječ o dvije imperije i nekim minornim balkanskim narodima, nego je time, nakon balkanskih ratova, kada je poražena Osmanska imperija, poražen čitav koncept dominacije i velikih imperija", kazuje Bojan Aleksov sa Univerziteta College u Londonu.

Međutim, odlaskom Osmanskog carstva ove zemlje imaju još jednu silu nasuprot sebi - ovog puta na Zapadu.

"To suprotstavljanje, odnosno sukobljavanje, recimo, Austro-Ugarske imperije, odnosno tog interesa sa interesima balkanskih nacionalnih država, prije svega Srbije, koja je bila, da tako kažemo, u to vrijeme je shvaćena, odnosno viđena kao jedna sila, regionalna, naravno, koja će okupljati Južne Slovene u neku zajedničku državu“, navodi Amir Duranović, historičar iz Sarajeva.

Balkanske države nisu bile spremne niti sposobne za rat. Pa, ipak, snovi o proširenju mladih zemalja bili su svježi.

"U to vrijeme su sve ove države imale svoje projekte za stvaranje velikih država, odnosno velikodržavne projekte. Srbija je imala svoja načertanija i pozivala se na granice cara Dušana. Bugarska se pozivala na granice Sanstefanskog projekta 1878. godine, gdje je gotovo cijela Makedonija bez Soluna ulazila u sastav te države. Grčka nije odstupala od ideje da obnovi Bizantijsko carstvo", ističe Aleksandar Stojčev, historičar iz Skoplja.

Balkan u drugom planu

"Nema sumnje, Balkan je bio epicentar gotovo svega što je svet uvelo u Veliki rat - počevši od ovdašnjeg Sarajevskog atentata, pa sve do prve objave rata, koja je upućena susednoj Srbiji. Međutim, kako je svetski rat odmicao, tako su zemlje ovdašnjeg regiona zapale u drugi plan svetskog sukoba", javlja reporter Al Jazeere Stefan Goranović.

Ali ovdje na Balkanu rat je bio ekstremno poguban po civile, a dokumenata o krvavom sukobu, koji je sravnio sa zemljom ogromne dijelove balkanskih država, ima vrlo malo.

Mnogi historičari bi se složili da je Balkan platio možda i najveću cijenu Prvog svjetskog rata.

Izvor: Al Jazeera