HRVATSKA 1 DO 2019god.
2 posters
SFRJ4EVER :: EVROPA I SVET :: EU :: PREDNOSTI I MANE EU
Stranica 15/20
Stranica 15/20 • 
1 ... 9 ... 14, 15, 16 ... 20
Slaven- Broj postova : 6432
Location : Arkadija(mitološka zemlja sreće iz grčke mitologije)
Registration date : 2008-08-23 -
Re: HRVATSKA 1 DO 2019god.
Valter Tue May 01, 2018 1:20 pm
Slaven (citat):
Ko samo "uske" interese gleda, ovako prolazi. To nije interes radnicke klase.
Zato sam i naglasavao:" Nacionalisti su propasta za drzavu".
Mogucnosti su neopisivo velike. Ono sto imamo, mozete zahvaliti nacionalistima. Razmislite ko je u pravu,i donesite sami svoj zakljucak.
Valter
Valter- Admin
- Broj postova : 9623
Age : 72
Location : schweiz
Registration date : 2008-01-11 -
Svi drugi su krivi sem njih!
Slaven Sun May 06, 2018 1:03 pm
Slaven- Broj postova : 6432
Location : Arkadija(mitološka zemlja sreće iz grčke mitologije)
Registration date : 2008-08-23 -
Re: HRVATSKA 1 DO 2019god.
Valter Fri May 11, 2018 1:22 pm
Ko je do sada shvati, je shvatio. Ko nije i nece nikad shvatiti.
Prema tome se vise ne zalim ponavljati. Nase drustvo ima "konacno" ono za cim je zudelo vec dugo.
Izseljavanje se nastavlja. Kao sto se i sve ostalo u svetu nastavlja.
Celi svet je "selo". Moze se reci, celi svet je postao "balkan". Kada se uzme u obzir sve "naprednije" razmisljanje ljudi, nije ni cudo sto je ovako.
Uglavnom ce biti onako, kako u takvim momentima mora i doci. Zato, " Nebrinite nista. Dobro biti nece".
Valter
Valter- Admin
- Broj postova : 9623
Age : 72
Location : schweiz
Registration date : 2008-01-11 -
Valter- Admin
- Broj postova : 9623
Age : 72
Location : schweiz
Registration date : 2008-01-11 -
ZASTOTREBA SLAVITI .....
Valter Mon May 14, 2018 5:01 pm
blog.vecernji.hr/thor-einar-leichhardt/dan-pobjede-nad-fasizmom-i-nacizmom-i-zasto-ga-treba-slaviti-10160
Možebitna ''greška'' moje obitelji Ribar stoji upravo u činjenici da su utopijski vjerovali u povezanost među ljudima, drugim riječima ono što se nekoć nazivalo ''bratstvo i jedinstvo'' a što je danas nažalost predmetom sprdnje u nekih ljudi što sam imao prilike čitati a i gledati. U današnje vrijeme podjele među ljudima ne smiju biti prihvaćene kao nešto normalno ili uvriježeno, no činjenica je da one i dalje postoje, među pojedincima tako i grupama ljudi koji smatraju da im različite definicije ili opredjeljenja poput religije, političke pripadnosti nekoj stranci, narodnosti, boje kože, stanja na bankovnom računu ili seksualnog opredjeljenja ''daju za pravo'' da se stave na neki ''uzvišeniji'' položaj iznad drugih ljudi. U vremenima u kojima živimo sve manje je brige za ljude. Nikome više nije stalo do problema bilo kakve vrste, što zbog stotina, sada već zapravo tisuća birokratskih pravila, (po)stavki, zakona, a što zbog sistema koji pospješuje ovrhe i izbacuje ljude na ulicu kao što i pospješuje bogate da budu još bogatiji a one siromašnije, još siromašnijima. Trudimo se dakle biti pravim zapadnim ''društvom napretka'' zaboravljajući pritom na lekcije iz prošlosti. Zaboravili smo da smo tom Zapadu uvijek bili i ostali njegov ''Istok'' dok smo Istoku uvijek predstavljali njegov ''Zapad''. Komentirao sam u jednom od svojih prethodnih tekstova, ovdje na Večernjem, o ponovnom postavljanju spomenika Ivi Loli Ribaru čija tema zapravo ima direktne veze sa naslovom ovoga teksta. U komentarima na portalima i tiskovinama može se čitati različite natpise i intervjue o tome kako je Ivo Lola Ribar bio ''staljinist'', ''jugounitarist'' te je netko spomenuo i da je bio čisti primjer bivšega sistema jer je pisao o ''krvi'' i ''osveti''. Vjerojatno je trebao ostati potpuno priseban i ne napisati ništa emocionalno u svom osobnom, privatnom pismu svome tati Ivanu, nakon što su mu četnici ubili brata Juricu i dok su mu nacisti i lokalni kvislinzi u Beogradu ubili vjerenicu Slobodu Trajković skupa s obitelji u plinskoj komori u koncentracijskom logoru na Banjici. Vjerujem da mu tako nešto nije bilo na pameti, i ne tvrdim tako nešto zato jer mi je on obitelj, već zato jer su njegovi ideali bili daleko drugačiji od ideala onih koji su najavljivali vješanja, pokrštavanja i progone 1941 godine. Stoga se ne može primjerice implicirati da jedan Mile Budak nije bio odgovoran za zločine zbog svojih javnih izjava (i o tome se onda pišu čitavi traktati, akademski tekstovi i knjige) dok se implicira zbog jednoga privatnog pisma svome tati, a zbog saznanja da mu je poginuo brat i ubijena vjerenica s gotovo čitavom obitelji, da je Ivo Lola Ribar bio ''žedan krvi'' i ''u službi staljinizma.'' Spominjao sam u jednom od prošlih tekstova ovdje na Večernjem da je moj pokojni djed upoznao u Drugom svjetskom ratu Dr. Franju Tuđmana koji mu je predložio kada ga je djed sreo na Trešnjevci krajem osamdesetih, da se priključi HDZ-u. Moj djed je to uljudno odbio te kasnije napomenuvši u obitelji da se prezime Ribar ne smije više iskorištavati u nikakve svrhe. Vjerujem da bi se stoga i gđa. Bruna Esih začudila na takav potez bivšega predsjednika pošto je nedavno, a koliko me služi sjećanje, izjavila da se Dr. Tuđman ne bi složio sa ponovnim postavljanjem spomenika Ivi Loli Ribaru. A možda bi se još više i začudila da je bivši predsjednik bio upravo onaj koji je krajem šezdesetih godina u Institutu za Radnički pokret, u kojemu je bio direktor, objavio knjigu o Ivi Loli Ribaru u kojoj je tekst napisao i moj djed. U današnje se vrijeme Ivi Loli dakako olako pridaju etikete poput ''staljinista'' (što on nije bio) no primjerice Andriji Hebrangu starijem danas je stranica na Wikipediji na hrvatskom jeziku složena na način tako da ga se gleda drugačije nego Ivu Lolu. U situaciji da se kojim slučajem dogodilo da je moj djeda pristupio HDZ-u, danas vjerujem ne bi bilo puno problema glede uloge Ive Lole Ribara. I njemu bi se možda tiskale memorijalne poštanske marke, a postavljanje biste ne bi uzrokovalo problem kao što je to bilo nedavno. No očito da su neki komunisti bili ''bolji'' od ''nekih drugih'' komunista. Iz razloga jer dobro služe ''promičbi'' određenih političkih opcija, čemu je uostalom na kraju poslužilo i postavljanje Loline biste prošle godine. Upravo ono na što je moj pokojni djed i skrenuo pažnju. Neki od argumenata i ono što Ivi Loli neki zamjeraju jest tobožnja činjenica da nikada nije eto, izrijekom spominjao Hrvatsku ili ''hrvatsko'', što je naravno - laž. Ono što je izrekao na početku rata i pisao za Slobodnu Dalmaciju pred svoju smrt, a što se može pronaći na sljedećoj poveznici: https://www.lupiga.com/vijesti/ivo-lola-nije-sam-stotinu-godina-od-rodjenja-ive-lole-ribara na portalu Lupiga. Citiram dakle ovdje dio iz teksta: ‘’Njegov posljednji članak izlazi u Slobodnoj Dalmaciji od 3. rujna 1943. u kojem opisuje raspoloženje u Dalmaciji uoči kapitulacije Italije u uvodniku "Ništa više ne može zaustaviti pobjedonosni hod ustanka u Dalmaciji" gdje opisuje stanje "izdajničke klike": "Četničke bande, na život i smrt povezane sa svojim gospodarom — okupatorom, počele su da se pripremaju da iz njegovih ruku prime ,vlast u Dalmaciji i izvrše organizovan i planski pokolj dalmatinskih Hrvata, kako bi za danas spasile svoje prljave živote, a za sutra — obezbijedile vlast i pljačku velikosrpskim četničkim glavešinama iz jugoslavenskih izbjegličkih krugova. Ustaški zlikovci, koji u Dalmaciji ne predstavljaju odavno više ništa do bandu najobičnijih očajnika, u smrtnom strahu da će biti ostavljeni sami sebi pred narodnim gnjevom, sve se tješnje povezuju sa četnicima i zovu u pomoć njemačkog okupatora, da im — ma i na kratko! — produži život u Dalmaciji." 10. rujna 1943. Lolo ulazi u Split u autobusu na kojem je stala istaknuta hrvatska zastava s petokrakom zvijezdom. A grad ga je dočekao potpuno okićen crvenim suknima, od brodova do zgrada. Nakon uspješnih pregovora o predaji talijanski jedinica obratio se gomili Splićana: "Drugovi i drugarice! Grad Split, kolijevka hrvatstva, centar našeg Jadrana, oslobođen je zahvaljujući našoj vojsci i zahvaljujući vama, građanima, radnicima, seljacima, omladini i ženama Splita. Drugovi i drugarice! Bandit Pavelić, koji je vas već jednom prodao Talijanima, danas je htio da vas po drugi put proda i to još mnogo gore, Nijemcima. On je htio da to predstavi kao nekakvo oslobođenje Dalmacije, ali ta gospoda su se prevarila. Dalmacija je slobodna, ali Dalmaciju je oslobodio njen narod i vojska tog naroda. Na Marijanu, poslije dvije godine, vije se hrvatska zastava, ali ne sa slovom U, nego s petokrakom zvijezdom." -------------------------------------------------------------------------- Treba obratiti pažnju u gornjemu citatu na ‘’kolijevka hrvatstva’’ , što sam gore u tekstu podebljao, a dolazi iz usta tobožnjeg ‘’jugoslavenskog unitarista’’ i ‘’staljinista’. Propaganda ili kako bismo rekli u današnje vrijeme – promičba, koja radi punom parom. Vidi se i piše ono što nam treba za promičbu dok se skriva ono što treba po nekima čim prije prekriti prašinom povijesnog revizionizma. Dakle zbog takvog jednostranog, ‘’crno-bijelog’’ sagledavanja iz povijesti činjenica poput gore navedene ‘’nema se potrebe’’ onda slaviti ni Dan pobjede ili se sjećati obitelji Ribar, Andrije Hebranga, Pavla Gregorića, sestre Baković, Otokara Keršovanija, Božidara Adžiju, Ognjena Pricu, Bogdana Ogrizovića, Augusta Cesarca, Predraga Heruca. Sve su to dakle predstavnici bišeg ''jednoumlja i totalitarizma.’’ Doprinos hrvatskog naroda u borbi protiv fašizma, nacizma i kvislinških tvorevina ogroman je i neosporan. Žalosno je stoga ne slaviti Dan pobjede nad fašizmom i nacizmom 8. i 9. svibnja upravo i iz razloga jer takve odluke daju povoda ne samo određenim elementima ekstremne desnice u Hrvatskoj već i onim elementima u susjednim državama poput Srbije koji svojom propagandom rade nove spinove. Onim vrstama političkih elemenata iz Srbije, od kojih su neki u prošlosti, tijekom Domovinskog rata, bili perjanicama četništva i velikosrpstva i koji onda zauzvrat mogu Hrvatima prišivati oznaku nekog vječnoga ''ustaštva’’ te im uz to i držati lekcije o njihovoj povijesnoj ulozi u Drugom svjetskom ratu. U zemlji u kojoj neki, upirući pritom prstom u Hrvatsku, vjerojatno pokušavaju ‘’zaboraviti’’ koncentracijski logor na Banjici koji je uz naciste držala i paravojska Milana Nedića, kao i koncentracijski logor na Sajmištu, te još njih čiji se popis može pronaći i na Wikipediji: https://hr.wikipedia.org/wiki/Koncentracijski_logori_u_Drugom_svjetskom_ratu_na_teritoriju_Srbije . No u Hrvatskoj, zemlji u kojoj vlada politički ''rusvaj'', i u kojoj nitko ''onome drugome'' ne želi dati ni da dođe do riječi, nije ni čudo što se ni lijevi ni desni sada već 23 godine nakon rata, ne mogu (i ne stignu) dogovoriti oko zajedničke vanjske politike, kao i većega promicanja hrvatske uloge u borbi protiv fašizma i nacizma u Drugom svjetskom ratu, ne samo u Hrvatskoj, već i izvan granica Hrvatske. Hrvatskoj trebaju nove političke snage upravo poput čistoga zraka i čiste vode koja treba građanima Solina i Slavonskog Broda. Spominjući vodu nije ni čudo što je vlasništvo hrvatskih voda prešlo na tvrtke iz drugih zemalja i država. A i ne čudi da je u prošlosti i sam Ante Starčević rekao da ‘’ ni vruć ne bi hladnu čašu vode za Hrvate popio.“ Takav ''rusvaj'' omogućio je da u Sabor uđe i Ivan Pernar (čijega je djeda koji je bio političar poznavao i moj prapraujak Dr. Ivan Ribar) a koji se u slobodno vrijeme slika i sa Borisom Malagurskim (zadnja zajednička slika na Facebook stranici od Malagurskog im je iz Zagreba): http://faktograf.hr/2017/11/22/ivan-pernar-ratko-mladic-dveri-malagurski/ te nije ni čudo da će, ako se to uistinu i dogodi, Živi Zid iskoristiti politički ''rusvaj'' i pobijediti na sljedećim izborima. I trebaju pobijediti, što će mi biti i drago (ako se to i obistini), jer je to jedini način da se stranke u Hrvatskoj prenu iz zimskoga sna i otpočnu konačno izrađivati programe svojih stranaka koji su okrenuti narodu koji im je i dao glas, a ne birokratskom sistemu i onima koji se koriste obilato istim, a koji propada već desetljećima naočigled sviju prisutnih. Iz svega gore zaključenog stoji da se ''ne treba više javno slaviti Dan pobjede nad fašizmom i nacizmom''. Imamo dovoljno onaj Dan antifašističke borbe, a i to je izgleda nekima previše. Hrvatskoj tako nešto nikako ne treba jer svi ionako znaju da je više no dostatno da smo mi zapravo ‘’mala zemlja za veliki odmor’’ i da se treba što prije ugurati uz Višegradsku četvorku. Hrvatska, onako bok uz bok Poljskoj, Mađarskoj, Češkoj i Slovačkoj. Slaviti 8. i 9. svibnja trebala bi biti proslava pobjede nad fašizmom i nacizmom u Europi i svijetu, drugim riječima ne slavi se ''komunizam'' ili neki ''političko-ideološki sistem'' već pobjeda nad nacizmom i fašizmom, no izgleda da je postalo uzalud to više objašnjavati. Ono što tvrdim jest da moramo gledati na povijest nepristrano. Ako se na povijest gleda nepristrano i objektivno, bez upliva političkih ideologija i revizionizma, samo onda je moguće i trajno pomirenje, rušenje umjetnih zidova i ograda među ljudima i narodima.
Pročitajte više na: https://blog.vecernji.hr/thor-einar-leichhardt/dan-pobjede-nad-fasizmom-i-nacizmom-i-zasto-ga-treba-slaviti-10160 - blog.vecernji.hr
Možebitna ''greška'' moje obitelji Ribar stoji upravo u činjenici da su utopijski vjerovali u povezanost među ljudima, drugim riječima ono što se nekoć nazivalo ''bratstvo i jedinstvo'' a što je danas nažalost predmetom sprdnje u nekih ljudi što sam imao prilike čitati a i gledati. U današnje vrijeme podjele među ljudima ne smiju biti prihvaćene kao nešto normalno ili uvriježeno, no činjenica je da one i dalje postoje, među pojedincima tako i grupama ljudi koji smatraju da im različite definicije ili opredjeljenja poput religije, političke pripadnosti nekoj stranci, narodnosti, boje kože, stanja na bankovnom računu ili seksualnog opredjeljenja ''daju za pravo'' da se stave na neki ''uzvišeniji'' položaj iznad drugih ljudi. U vremenima u kojima živimo sve manje je brige za ljude. Nikome više nije stalo do problema bilo kakve vrste, što zbog stotina, sada već zapravo tisuća birokratskih pravila, (po)stavki, zakona, a što zbog sistema koji pospješuje ovrhe i izbacuje ljude na ulicu kao što i pospješuje bogate da budu još bogatiji a one siromašnije, još siromašnijima. Trudimo se dakle biti pravim zapadnim ''društvom napretka'' zaboravljajući pritom na lekcije iz prošlosti. Zaboravili smo da smo tom Zapadu uvijek bili i ostali njegov ''Istok'' dok smo Istoku uvijek predstavljali njegov ''Zapad''. Komentirao sam u jednom od svojih prethodnih tekstova, ovdje na Večernjem, o ponovnom postavljanju spomenika Ivi Loli Ribaru čija tema zapravo ima direktne veze sa naslovom ovoga teksta. U komentarima na portalima i tiskovinama može se čitati različite natpise i intervjue o tome kako je Ivo Lola Ribar bio ''staljinist'', ''jugounitarist'' te je netko spomenuo i da je bio čisti primjer bivšega sistema jer je pisao o ''krvi'' i ''osveti''. Vjerojatno je trebao ostati potpuno priseban i ne napisati ništa emocionalno u svom osobnom, privatnom pismu svome tati Ivanu, nakon što su mu četnici ubili brata Juricu i dok su mu nacisti i lokalni kvislinzi u Beogradu ubili vjerenicu Slobodu Trajković skupa s obitelji u plinskoj komori u koncentracijskom logoru na Banjici. Vjerujem da mu tako nešto nije bilo na pameti, i ne tvrdim tako nešto zato jer mi je on obitelj, već zato jer su njegovi ideali bili daleko drugačiji od ideala onih koji su najavljivali vješanja, pokrštavanja i progone 1941 godine. Stoga se ne može primjerice implicirati da jedan Mile Budak nije bio odgovoran za zločine zbog svojih javnih izjava (i o tome se onda pišu čitavi traktati, akademski tekstovi i knjige) dok se implicira zbog jednoga privatnog pisma svome tati, a zbog saznanja da mu je poginuo brat i ubijena vjerenica s gotovo čitavom obitelji, da je Ivo Lola Ribar bio ''žedan krvi'' i ''u službi staljinizma.'' Spominjao sam u jednom od prošlih tekstova ovdje na Večernjem da je moj pokojni djed upoznao u Drugom svjetskom ratu Dr. Franju Tuđmana koji mu je predložio kada ga je djed sreo na Trešnjevci krajem osamdesetih, da se priključi HDZ-u. Moj djed je to uljudno odbio te kasnije napomenuvši u obitelji da se prezime Ribar ne smije više iskorištavati u nikakve svrhe. Vjerujem da bi se stoga i gđa. Bruna Esih začudila na takav potez bivšega predsjednika pošto je nedavno, a koliko me služi sjećanje, izjavila da se Dr. Tuđman ne bi složio sa ponovnim postavljanjem spomenika Ivi Loli Ribaru. A možda bi se još više i začudila da je bivši predsjednik bio upravo onaj koji je krajem šezdesetih godina u Institutu za Radnički pokret, u kojemu je bio direktor, objavio knjigu o Ivi Loli Ribaru u kojoj je tekst napisao i moj djed. U današnje se vrijeme Ivi Loli dakako olako pridaju etikete poput ''staljinista'' (što on nije bio) no primjerice Andriji Hebrangu starijem danas je stranica na Wikipediji na hrvatskom jeziku složena na način tako da ga se gleda drugačije nego Ivu Lolu. U situaciji da se kojim slučajem dogodilo da je moj djeda pristupio HDZ-u, danas vjerujem ne bi bilo puno problema glede uloge Ive Lole Ribara. I njemu bi se možda tiskale memorijalne poštanske marke, a postavljanje biste ne bi uzrokovalo problem kao što je to bilo nedavno. No očito da su neki komunisti bili ''bolji'' od ''nekih drugih'' komunista. Iz razloga jer dobro služe ''promičbi'' određenih političkih opcija, čemu je uostalom na kraju poslužilo i postavljanje Loline biste prošle godine. Upravo ono na što je moj pokojni djed i skrenuo pažnju. Neki od argumenata i ono što Ivi Loli neki zamjeraju jest tobožnja činjenica da nikada nije eto, izrijekom spominjao Hrvatsku ili ''hrvatsko'', što je naravno - laž. Ono što je izrekao na početku rata i pisao za Slobodnu Dalmaciju pred svoju smrt, a što se može pronaći na sljedećoj poveznici: https://www.lupiga.com/vijesti/ivo-lola-nije-sam-stotinu-godina-od-rodjenja-ive-lole-ribara na portalu Lupiga. Citiram dakle ovdje dio iz teksta: ‘’Njegov posljednji članak izlazi u Slobodnoj Dalmaciji od 3. rujna 1943. u kojem opisuje raspoloženje u Dalmaciji uoči kapitulacije Italije u uvodniku "Ništa više ne može zaustaviti pobjedonosni hod ustanka u Dalmaciji" gdje opisuje stanje "izdajničke klike": "Četničke bande, na život i smrt povezane sa svojim gospodarom — okupatorom, počele su da se pripremaju da iz njegovih ruku prime ,vlast u Dalmaciji i izvrše organizovan i planski pokolj dalmatinskih Hrvata, kako bi za danas spasile svoje prljave živote, a za sutra — obezbijedile vlast i pljačku velikosrpskim četničkim glavešinama iz jugoslavenskih izbjegličkih krugova. Ustaški zlikovci, koji u Dalmaciji ne predstavljaju odavno više ništa do bandu najobičnijih očajnika, u smrtnom strahu da će biti ostavljeni sami sebi pred narodnim gnjevom, sve se tješnje povezuju sa četnicima i zovu u pomoć njemačkog okupatora, da im — ma i na kratko! — produži život u Dalmaciji." 10. rujna 1943. Lolo ulazi u Split u autobusu na kojem je stala istaknuta hrvatska zastava s petokrakom zvijezdom. A grad ga je dočekao potpuno okićen crvenim suknima, od brodova do zgrada. Nakon uspješnih pregovora o predaji talijanski jedinica obratio se gomili Splićana: "Drugovi i drugarice! Grad Split, kolijevka hrvatstva, centar našeg Jadrana, oslobođen je zahvaljujući našoj vojsci i zahvaljujući vama, građanima, radnicima, seljacima, omladini i ženama Splita. Drugovi i drugarice! Bandit Pavelić, koji je vas već jednom prodao Talijanima, danas je htio da vas po drugi put proda i to još mnogo gore, Nijemcima. On je htio da to predstavi kao nekakvo oslobođenje Dalmacije, ali ta gospoda su se prevarila. Dalmacija je slobodna, ali Dalmaciju je oslobodio njen narod i vojska tog naroda. Na Marijanu, poslije dvije godine, vije se hrvatska zastava, ali ne sa slovom U, nego s petokrakom zvijezdom." -------------------------------------------------------------------------- Treba obratiti pažnju u gornjemu citatu na ‘’kolijevka hrvatstva’’ , što sam gore u tekstu podebljao, a dolazi iz usta tobožnjeg ‘’jugoslavenskog unitarista’’ i ‘’staljinista’. Propaganda ili kako bismo rekli u današnje vrijeme – promičba, koja radi punom parom. Vidi se i piše ono što nam treba za promičbu dok se skriva ono što treba po nekima čim prije prekriti prašinom povijesnog revizionizma. Dakle zbog takvog jednostranog, ‘’crno-bijelog’’ sagledavanja iz povijesti činjenica poput gore navedene ‘’nema se potrebe’’ onda slaviti ni Dan pobjede ili se sjećati obitelji Ribar, Andrije Hebranga, Pavla Gregorića, sestre Baković, Otokara Keršovanija, Božidara Adžiju, Ognjena Pricu, Bogdana Ogrizovića, Augusta Cesarca, Predraga Heruca. Sve su to dakle predstavnici bišeg ''jednoumlja i totalitarizma.’’ Doprinos hrvatskog naroda u borbi protiv fašizma, nacizma i kvislinških tvorevina ogroman je i neosporan. Žalosno je stoga ne slaviti Dan pobjede nad fašizmom i nacizmom 8. i 9. svibnja upravo i iz razloga jer takve odluke daju povoda ne samo određenim elementima ekstremne desnice u Hrvatskoj već i onim elementima u susjednim državama poput Srbije koji svojom propagandom rade nove spinove. Onim vrstama političkih elemenata iz Srbije, od kojih su neki u prošlosti, tijekom Domovinskog rata, bili perjanicama četništva i velikosrpstva i koji onda zauzvrat mogu Hrvatima prišivati oznaku nekog vječnoga ''ustaštva’’ te im uz to i držati lekcije o njihovoj povijesnoj ulozi u Drugom svjetskom ratu. U zemlji u kojoj neki, upirući pritom prstom u Hrvatsku, vjerojatno pokušavaju ‘’zaboraviti’’ koncentracijski logor na Banjici koji je uz naciste držala i paravojska Milana Nedića, kao i koncentracijski logor na Sajmištu, te još njih čiji se popis može pronaći i na Wikipediji: https://hr.wikipedia.org/wiki/Koncentracijski_logori_u_Drugom_svjetskom_ratu_na_teritoriju_Srbije . No u Hrvatskoj, zemlji u kojoj vlada politički ''rusvaj'', i u kojoj nitko ''onome drugome'' ne želi dati ni da dođe do riječi, nije ni čudo što se ni lijevi ni desni sada već 23 godine nakon rata, ne mogu (i ne stignu) dogovoriti oko zajedničke vanjske politike, kao i većega promicanja hrvatske uloge u borbi protiv fašizma i nacizma u Drugom svjetskom ratu, ne samo u Hrvatskoj, već i izvan granica Hrvatske. Hrvatskoj trebaju nove političke snage upravo poput čistoga zraka i čiste vode koja treba građanima Solina i Slavonskog Broda. Spominjući vodu nije ni čudo što je vlasništvo hrvatskih voda prešlo na tvrtke iz drugih zemalja i država. A i ne čudi da je u prošlosti i sam Ante Starčević rekao da ‘’ ni vruć ne bi hladnu čašu vode za Hrvate popio.“ Takav ''rusvaj'' omogućio je da u Sabor uđe i Ivan Pernar (čijega je djeda koji je bio političar poznavao i moj prapraujak Dr. Ivan Ribar) a koji se u slobodno vrijeme slika i sa Borisom Malagurskim (zadnja zajednička slika na Facebook stranici od Malagurskog im je iz Zagreba): http://faktograf.hr/2017/11/22/ivan-pernar-ratko-mladic-dveri-malagurski/ te nije ni čudo da će, ako se to uistinu i dogodi, Živi Zid iskoristiti politički ''rusvaj'' i pobijediti na sljedećim izborima. I trebaju pobijediti, što će mi biti i drago (ako se to i obistini), jer je to jedini način da se stranke u Hrvatskoj prenu iz zimskoga sna i otpočnu konačno izrađivati programe svojih stranaka koji su okrenuti narodu koji im je i dao glas, a ne birokratskom sistemu i onima koji se koriste obilato istim, a koji propada već desetljećima naočigled sviju prisutnih. Iz svega gore zaključenog stoji da se ''ne treba više javno slaviti Dan pobjede nad fašizmom i nacizmom''. Imamo dovoljno onaj Dan antifašističke borbe, a i to je izgleda nekima previše. Hrvatskoj tako nešto nikako ne treba jer svi ionako znaju da je više no dostatno da smo mi zapravo ‘’mala zemlja za veliki odmor’’ i da se treba što prije ugurati uz Višegradsku četvorku. Hrvatska, onako bok uz bok Poljskoj, Mađarskoj, Češkoj i Slovačkoj. Slaviti 8. i 9. svibnja trebala bi biti proslava pobjede nad fašizmom i nacizmom u Europi i svijetu, drugim riječima ne slavi se ''komunizam'' ili neki ''političko-ideološki sistem'' već pobjeda nad nacizmom i fašizmom, no izgleda da je postalo uzalud to više objašnjavati. Ono što tvrdim jest da moramo gledati na povijest nepristrano. Ako se na povijest gleda nepristrano i objektivno, bez upliva političkih ideologija i revizionizma, samo onda je moguće i trajno pomirenje, rušenje umjetnih zidova i ograda među ljudima i narodima.
Pročitajte više na: https://blog.vecernji.hr/thor-einar-leichhardt/dan-pobjede-nad-fasizmom-i-nacizmom-i-zasto-ga-treba-slaviti-10160 - blog.vecernji.hr
Valter- Admin
- Broj postova : 9623
Age : 72
Location : schweiz
Registration date : 2008-01-11 -
Potpisujemo!
Slaven Sat May 19, 2018 8:59 am
Slaven- Broj postova : 6432
Location : Arkadija(mitološka zemlja sreće iz grčke mitologije)
Registration date : 2008-08-23 -
Re: HRVATSKA 1 DO 2019god.
Valter Mon May 21, 2018 12:41 pm
https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/njemacki-povjesnicar-i-jedan-od-vodecih-strucnjaka-za-povijest-ndh-ovo-je-prava-istina-o-broju-ubijenih-u-jasenovcu/7373904/
ALEXANDER KORB ZA JUTARNJI
NJEMAČKI POVJESNIČAR I JEDAN OD VODEĆIH STRUČNJAKA ZA POVIJEST NDH 'Ovo je prava istina o broju ubijenih u Jasenovcu'
AUTOR:
Robert Bajruši
OBJAVLJENO:
20.05.2018. u 12:57
ALEXANDER KORB ZA JUTARNJI
NJEMAČKI POVJESNIČAR I JEDAN OD VODEĆIH STRUČNJAKA ZA POVIJEST NDH 'Ovo je prava istina o broju ubijenih u Jasenovcu'
AUTOR:
Robert Bajruši
OBJAVLJENO:
20.05.2018. u 12:57
Valter- Admin
- Broj postova : 9623
Age : 72
Location : schweiz
Registration date : 2008-01-11 -
Re: HRVATSKA 1 DO 2019god.
Valter Thu May 24, 2018 4:41 pm
http://liberal.hr/clanak.php?id=1793
Danas smo imali priliku vidjeti koliko Živi zid ne razumije vlastitu ekonomsku politiku, a njegovi lideri ni sami nisu svjesni posljedica koje bi ona ostavila na društvo. Dijeleći pred HNB-om jagode koje su prethodno otkupili od nekonkurentnih proizvođača učinili su štetu onima koji jesu konkurentni i koji žive od toga pa je sasvim normalno što im je jedan proizvođač prigovorio.
Ne vjerujem da su Ivan Pernar i njegova klika shvatili o čemu se radi, ali da su oni na vlasti to što sad rade bila bi državna politika. Proizvođači jagoda koji ne mogu konkurirati stranom uvozu i čije proizvode ne žele trgovački lanci, a ne da im se prodavati na druge načine, jednostavno bi se požalili državi koja bi onda novcem poreznih obveznika otkupila njihove proizvode - i dijelila ih građanima.
Sad bi se lako mogli javiti i mljekari, i uzgajivači svinja itd. Jer mnogi od njih isto ne mogu prodati svoje proizvode po cijeni koju bi oni htjeli. Svaki proizvođač bilo čega može učiniti isto. Treba li država onda od svih otkupljivati i onda dijeliti građanima?
A to je tek početak problema. Takav način vođenja gospodarstva dovodi do stvaranja nelojalne konkurencije jer Živi zid je ovim potezom uzeo kruh iz usta uzgajivačima jagoda koji jesu inače konkurentni i koji prodaju vlastite proizvode. Na taj se način uništava gospodarstvo.
Živozidaši to ne mogu shvatiti. Najbolji dokaz je članica Živog zida koja je pitala gospodina s jagodama je li ikada poklonio nekome jagodu. Pa ženo božja, taj čovjek radi i zarađuje za sebe i svoju obitelj, plaća poreze da biste vi mogli od njegovog teško zarađenog novca raditi sprdnju sa svojim populističkim marketinškim forama ispred HNB-a, a vi mu idete raditi nelojalnu konkurenciju i još ga imaš obraza pitati je li ikada nekome poklonio jagodu?!
Danas smo imali priliku vidjeti koliko Živi zid ne razumije vlastitu ekonomsku politiku, a njegovi lideri ni sami nisu svjesni posljedica koje bi ona ostavila na društvo. Dijeleći pred HNB-om jagode koje su prethodno otkupili od nekonkurentnih proizvođača učinili su štetu onima koji jesu konkurentni i koji žive od toga pa je sasvim normalno što im je jedan proizvođač prigovorio.
Ne vjerujem da su Ivan Pernar i njegova klika shvatili o čemu se radi, ali da su oni na vlasti to što sad rade bila bi državna politika. Proizvođači jagoda koji ne mogu konkurirati stranom uvozu i čije proizvode ne žele trgovački lanci, a ne da im se prodavati na druge načine, jednostavno bi se požalili državi koja bi onda novcem poreznih obveznika otkupila njihove proizvode - i dijelila ih građanima.
Sad bi se lako mogli javiti i mljekari, i uzgajivači svinja itd. Jer mnogi od njih isto ne mogu prodati svoje proizvode po cijeni koju bi oni htjeli. Svaki proizvođač bilo čega može učiniti isto. Treba li država onda od svih otkupljivati i onda dijeliti građanima?
A to je tek početak problema. Takav način vođenja gospodarstva dovodi do stvaranja nelojalne konkurencije jer Živi zid je ovim potezom uzeo kruh iz usta uzgajivačima jagoda koji jesu inače konkurentni i koji prodaju vlastite proizvode. Na taj se način uništava gospodarstvo.
Živozidaši to ne mogu shvatiti. Najbolji dokaz je članica Živog zida koja je pitala gospodina s jagodama je li ikada poklonio nekome jagodu. Pa ženo božja, taj čovjek radi i zarađuje za sebe i svoju obitelj, plaća poreze da biste vi mogli od njegovog teško zarađenog novca raditi sprdnju sa svojim populističkim marketinškim forama ispred HNB-a, a vi mu idete raditi nelojalnu konkurenciju i još ga imaš obraza pitati je li ikada nekome poklonio jagodu?!
Valter- Admin
- Broj postova : 9623
Age : 72
Location : schweiz
Registration date : 2008-01-11 -
Re: HRVATSKA 1 DO 2019god.
Valter Thu May 24, 2018 4:50 pm
http://liberal.hr/clanak.php?id=1771
Europska komisija protiv rasizma i netolerancije (ECRI) pri Vijeću Europe objavila je svoje peto izvješće o stanju ljudskih prava u Hrvatskoj s posebnim naglaskom na stanje Srba, Roma i homoseksualaca. U tom izvješću EK ozbiljno optužuje Hrvatsku za "eskalaciju rasističkog i govora mržnje protiv Srba, LGBT osoba i Roma".
Naši su mediji jedva dočekali slavodobitno objaviti izvješće Vijeća Europe koje potvrđuje njihovo konstantno pisanje o eskalaciji "fašizma i ustašluka" u Hrvatskoj. Kako piše u izvještaju za medije Europskog vijeća, "Izvješće kritizira neodgovarajući odgovor hrvatskih vlasti na takvu sve veću netrpeljivost, koja se vrlo često ne smatra kažnjivim djelom. Većina slučajeva govora mržnje i nasilja motiviranog mržnjom tretira se kao prekršaje.. Iako izvješće hvali poboljšanu pravnu zaštitu od zločina iz mržnje kroz izmjene i dopune Kaznenog zakona - što uključuje novu odredbu koja kriminalizira nasilno ponašanje na javnim mjestima - zakonodavstvo protiv zločina počinjenih iz mržnje se rijetko primjenjuje. Izvješće navodi nedostatak znanja i stručnosti tijela za provedbu zakona i sudstva."
ECRI također kritizira i porast nesnošljivosti prema LGBT osobama u svakodnevnom životu i "bilježi porast nacionalizma, osobito kod mladih, koji često ima oblik hvale ustaškog fašističkog režima".
Međutim, nitko se izgleda nije potrudio otvoriti samo izvješće i provjeriti o čemu je zapravo riječ.
Eskalacija govora mržnje
U izvješću ECRI stoji da je u razdoblju od siječnja 2014. do travnja 2017., dakle u nešto više od tri godine, u Hrvatskoj procesuirano ukupno 24 predmeta zbog poticanja na nasilje i mržnju od čega je u 21 predmetu donijeta osuđujuća presuda. Od toga se 13 predmeta odnosilo na poticanje na nasilje i mržnju na temelju spolne orijentacije, osam na temelju nacionalnog ili etničkog podrijetla, jedan na temelju vjerskog uvjerenja i dva na drugim osnovama.
Broj prekršaja se drastično smanjuje. Tako ih je u 2012. bilo 37, u 2013. 23, u 2014. 20, u 2015. 12 i u 2016. godini samo pet. Od ukupno 97 prekršaja 38 ih je zavrršilo osuđujućim presudama.
Kako su ECRI i hrvatski novinari na osnovi ovih podataka izvukli zaključak o eskalaciji govora mržnje, to je samo njima jasno.
Ustašluk i fašizam
Prema Savjetodavnom odboru Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina (ACFC), neke političke osobe i "i dalje koriste zapaljivu retoriku kako bi povećale međuetničke napetosti, na primjer govoreći o nekim nanjinskim skupinama kao o 'agresorima'. Buđenje povijesnog revanšizma u obliku hvaljenja ideologija Drugog svjetskog rata - ponajprije fašističkog ustaškog režima, dodatno je pojačalo taj trend."
Kao primjer za ovaj zaključak, pozivajući se na Srpsko narodno vijeće, navode izjavu vođe Hrvatske stranke prava iz 2013. godine koji je poslao poruku ravnateljici Spomen obilježja područja Jasenovac s neskrivenim izrazima mržnje. Na kraju poruke je ustaški pozdrav: "Za dom spremni!".
Opet prema izvoru - Srpsko narodno vijeće - veliki problem su i "rasistički i fašistički grafiti", kao što su "Ubij Srbina" i sl. na javnim mjestima.
Izvješće ECRI ispravno primjećuje i povećanje govora mržnje u online komentarima, gdje su često na meti anonimnih komentatora izbjeglice muslimanske vjeroispovijesti, LGBT osobe i Srbi. Izvješće je također ispravno primijetilo da medijske kuće u ovom slučaju preuzimaju dobar dio odgovornosti za širenje mržnje.
Eskalacija nasilja
Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina prikupio je podatke o zločinima iz mržnje. Policija je u 2012. godini zabilježila 26 takvih incidenata, 2013. godine 35, 2014. godine 22, 2015. godine 24 i 2016. godine 35. Drugim riječima, od 2012. do 2016. godine nasilje iz mržnje poraslo je 36 posto. Za usporedbu, u istom razdoblju u UK nasilje iz mržnje samo nad LGBT osobama poraslo je 87 posto. Dok godišnje u Hrvatskoj ima 26 do 35 nasilnih incidenata iz mržnje (to uključuje i rasnu i etničku i vjersku i LGBT), u Njemačkoj je lani bilo 950 nasilnih incidenata samo protiv muslimana. Jesu li njemački mediji zbog toga nazvali svoj narod nacističkim, je li ECRI optužila Nijemce za nacizam? Nije.
Otkud im onda ideja da u Hrvatskoj buja fašizam? Jednostavno, udruge koje se bave ljudskim pravima tvrde da je nasilja, diskriminacije i govora mržnje u RH daleko više. Kao glavne sugovornike/izvore ECRI navodi Balkan Insight, Radio Slobodnu Evropu, GONG i Srpsko narodno vijeće. To su sve već dokazani pristrani ekstremno lijevi aktivisti koji vide fašizam i ustašluk čim pogledaju kroz prozor. Ne mislite da je Tito bio savršen i da je Jugoslavija bila divna zemlja? Vi ste ustaša i fašist. To je bujanje fašizma u Hrvatskoj, tako to oni vide.
Takve udruge i institucije šalju svoje podatke i mišljenja europskim i svjetskim institucijama pa je sasvim normalno da u očima svijeta Hrvati ispadaju fašisti iako smo po svim parametrima društveno najtolerantnija zemlja u EU.
Kako suzbiti govor mržnje?
Dakle, jasno je da je to "bujanje fašizma" ideološki konstrukt koji koriste pojedinci unutar hrvatskih institucija i medija u svojoj ideološkoj borbi. To ne znači da je govor mržnje i porast nasilja iz mržnje nešto što bismo trebali zanemariti. Nipošto!
Možemo svi primijetiti kako se na Facebooku ljudi puno slobodnije izražavaju nego u stvarnom životu. Isprovocirani užasnom politikom i onda očitim medijskim manipulacijama, ljudi će lako puknuti i iskaliti svoj bijes. Ne znaju nad kime, onda će napasti one koji su najmanje krivi. To su, vrlo često, Srbi i gejevi koji u pravilu "najebu" zbog neprofesionalnog rada udruga, aktivista i novinara kojima je posao ili cilj upravo zaštita navedenih skupina. Dakle, profesionalni ljudskopravaši i novinari (svjesno ili nesvjesno) izazivaju bijes i netoleranciju prema manjinskim skupinama.
Kad optužite većinu za ustašluk nakon nekoliko desetaka incidenata u 4 godine, onda očekujte da će se ta većina raspizditi. Kad ih tako "jebete u mozak" godinama, većina će stvarno popizditi. Kad većina stvarno popizdi, onda nam nema spasa. Onda će se zbilja dogoditi ono što pojedinci stalno prizivaju - pravi ustašluk i pravi fašizam. A to je nešto što ja, a vjerujem niti bilo koja normalna osoba, nipošto ne želimo.
Najviše govora mržnje može se naći u Facebook komentarima news portala. Na Liberalu ih nećete naći, ja sam još prije godinu i pol dana rekao da neću tolerirati netoleranciju na našoj stranici. Otad sam blokirao stotine, možda i par tisuća ljudi, svakoga tko je nabacio neki rasistički, ksenofobni, homofobni ili bilo kakav drugi komentar koji potiče na netoleranciju i mržnju. Da, svatko to može. Imate pravo blokirati bilo koga sa svoga zida, to je apsolutno u skladu s principima liberalizma jer slobodu na tuđem prostoru imate samo onoliko koliko vlasnik dozvoli.
Tako bi mogle činiti i druge medijske kuće. Zamislite da veliki news portali blokiraju svakoga s govorom mržnje. Ljudi bi se vrlo brzo naučili da se to ne smije i opametili bi se. Čovjek bi razmislio dvaput prije objave svoga komentara. Ali, mediji koji svojim objavama nerijetko provociraju i potiču govor mržnje, nemaju interesa blokirati širitelje mržnje sa svoje stranice jer se boje da će tako izgubiti čitateljstvo. Radije biraju zvati državu "da uradi nešto" i onda zabrani svima. To neće biti dobro jer će nastati više problema: 1) državni službenici koji budu kažnjavali medije zbog komentara imat će prostor za manipulaciju i korupciju i 2) odreći ćemo se slobode govora.
Dakle, hrvatski problem s rasizmom, homofobijom i općenito govorom mržnje daleko je manji nego u drugim zemljama Europske unije, ali to ne znači da ga trebamo zanemariti i praviti se kao da on ne postoji. Zasad je uglavnom ograničen na internet, postoje jasni i laki načini kako se to može riješiti, samo trebamo imati volje, a oni koji optužuju Hrvate za govor mržnje mahom su glavni generatori istoga.
Europska komisija protiv rasizma i netolerancije (ECRI) pri Vijeću Europe objavila je svoje peto izvješće o stanju ljudskih prava u Hrvatskoj s posebnim naglaskom na stanje Srba, Roma i homoseksualaca. U tom izvješću EK ozbiljno optužuje Hrvatsku za "eskalaciju rasističkog i govora mržnje protiv Srba, LGBT osoba i Roma".
Naši su mediji jedva dočekali slavodobitno objaviti izvješće Vijeća Europe koje potvrđuje njihovo konstantno pisanje o eskalaciji "fašizma i ustašluka" u Hrvatskoj. Kako piše u izvještaju za medije Europskog vijeća, "Izvješće kritizira neodgovarajući odgovor hrvatskih vlasti na takvu sve veću netrpeljivost, koja se vrlo često ne smatra kažnjivim djelom. Većina slučajeva govora mržnje i nasilja motiviranog mržnjom tretira se kao prekršaje.. Iako izvješće hvali poboljšanu pravnu zaštitu od zločina iz mržnje kroz izmjene i dopune Kaznenog zakona - što uključuje novu odredbu koja kriminalizira nasilno ponašanje na javnim mjestima - zakonodavstvo protiv zločina počinjenih iz mržnje se rijetko primjenjuje. Izvješće navodi nedostatak znanja i stručnosti tijela za provedbu zakona i sudstva."
ECRI također kritizira i porast nesnošljivosti prema LGBT osobama u svakodnevnom životu i "bilježi porast nacionalizma, osobito kod mladih, koji često ima oblik hvale ustaškog fašističkog režima".
Međutim, nitko se izgleda nije potrudio otvoriti samo izvješće i provjeriti o čemu je zapravo riječ.
Eskalacija govora mržnje
U izvješću ECRI stoji da je u razdoblju od siječnja 2014. do travnja 2017., dakle u nešto više od tri godine, u Hrvatskoj procesuirano ukupno 24 predmeta zbog poticanja na nasilje i mržnju od čega je u 21 predmetu donijeta osuđujuća presuda. Od toga se 13 predmeta odnosilo na poticanje na nasilje i mržnju na temelju spolne orijentacije, osam na temelju nacionalnog ili etničkog podrijetla, jedan na temelju vjerskog uvjerenja i dva na drugim osnovama.
Broj prekršaja se drastično smanjuje. Tako ih je u 2012. bilo 37, u 2013. 23, u 2014. 20, u 2015. 12 i u 2016. godini samo pet. Od ukupno 97 prekršaja 38 ih je zavrršilo osuđujućim presudama.
Kako su ECRI i hrvatski novinari na osnovi ovih podataka izvukli zaključak o eskalaciji govora mržnje, to je samo njima jasno.
Ustašluk i fašizam
Prema Savjetodavnom odboru Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina (ACFC), neke političke osobe i "i dalje koriste zapaljivu retoriku kako bi povećale međuetničke napetosti, na primjer govoreći o nekim nanjinskim skupinama kao o 'agresorima'. Buđenje povijesnog revanšizma u obliku hvaljenja ideologija Drugog svjetskog rata - ponajprije fašističkog ustaškog režima, dodatno je pojačalo taj trend."
Kao primjer za ovaj zaključak, pozivajući se na Srpsko narodno vijeće, navode izjavu vođe Hrvatske stranke prava iz 2013. godine koji je poslao poruku ravnateljici Spomen obilježja područja Jasenovac s neskrivenim izrazima mržnje. Na kraju poruke je ustaški pozdrav: "Za dom spremni!".
Opet prema izvoru - Srpsko narodno vijeće - veliki problem su i "rasistički i fašistički grafiti", kao što su "Ubij Srbina" i sl. na javnim mjestima.
Izvješće ECRI ispravno primjećuje i povećanje govora mržnje u online komentarima, gdje su često na meti anonimnih komentatora izbjeglice muslimanske vjeroispovijesti, LGBT osobe i Srbi. Izvješće je također ispravno primijetilo da medijske kuće u ovom slučaju preuzimaju dobar dio odgovornosti za širenje mržnje.
Eskalacija nasilja
Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina prikupio je podatke o zločinima iz mržnje. Policija je u 2012. godini zabilježila 26 takvih incidenata, 2013. godine 35, 2014. godine 22, 2015. godine 24 i 2016. godine 35. Drugim riječima, od 2012. do 2016. godine nasilje iz mržnje poraslo je 36 posto. Za usporedbu, u istom razdoblju u UK nasilje iz mržnje samo nad LGBT osobama poraslo je 87 posto. Dok godišnje u Hrvatskoj ima 26 do 35 nasilnih incidenata iz mržnje (to uključuje i rasnu i etničku i vjersku i LGBT), u Njemačkoj je lani bilo 950 nasilnih incidenata samo protiv muslimana. Jesu li njemački mediji zbog toga nazvali svoj narod nacističkim, je li ECRI optužila Nijemce za nacizam? Nije.
Otkud im onda ideja da u Hrvatskoj buja fašizam? Jednostavno, udruge koje se bave ljudskim pravima tvrde da je nasilja, diskriminacije i govora mržnje u RH daleko više. Kao glavne sugovornike/izvore ECRI navodi Balkan Insight, Radio Slobodnu Evropu, GONG i Srpsko narodno vijeće. To su sve već dokazani pristrani ekstremno lijevi aktivisti koji vide fašizam i ustašluk čim pogledaju kroz prozor. Ne mislite da je Tito bio savršen i da je Jugoslavija bila divna zemlja? Vi ste ustaša i fašist. To je bujanje fašizma u Hrvatskoj, tako to oni vide.
Takve udruge i institucije šalju svoje podatke i mišljenja europskim i svjetskim institucijama pa je sasvim normalno da u očima svijeta Hrvati ispadaju fašisti iako smo po svim parametrima društveno najtolerantnija zemlja u EU.
Kako suzbiti govor mržnje?
Dakle, jasno je da je to "bujanje fašizma" ideološki konstrukt koji koriste pojedinci unutar hrvatskih institucija i medija u svojoj ideološkoj borbi. To ne znači da je govor mržnje i porast nasilja iz mržnje nešto što bismo trebali zanemariti. Nipošto!
Možemo svi primijetiti kako se na Facebooku ljudi puno slobodnije izražavaju nego u stvarnom životu. Isprovocirani užasnom politikom i onda očitim medijskim manipulacijama, ljudi će lako puknuti i iskaliti svoj bijes. Ne znaju nad kime, onda će napasti one koji su najmanje krivi. To su, vrlo često, Srbi i gejevi koji u pravilu "najebu" zbog neprofesionalnog rada udruga, aktivista i novinara kojima je posao ili cilj upravo zaštita navedenih skupina. Dakle, profesionalni ljudskopravaši i novinari (svjesno ili nesvjesno) izazivaju bijes i netoleranciju prema manjinskim skupinama.
Kad optužite većinu za ustašluk nakon nekoliko desetaka incidenata u 4 godine, onda očekujte da će se ta većina raspizditi. Kad ih tako "jebete u mozak" godinama, većina će stvarno popizditi. Kad većina stvarno popizdi, onda nam nema spasa. Onda će se zbilja dogoditi ono što pojedinci stalno prizivaju - pravi ustašluk i pravi fašizam. A to je nešto što ja, a vjerujem niti bilo koja normalna osoba, nipošto ne želimo.
Najviše govora mržnje može se naći u Facebook komentarima news portala. Na Liberalu ih nećete naći, ja sam još prije godinu i pol dana rekao da neću tolerirati netoleranciju na našoj stranici. Otad sam blokirao stotine, možda i par tisuća ljudi, svakoga tko je nabacio neki rasistički, ksenofobni, homofobni ili bilo kakav drugi komentar koji potiče na netoleranciju i mržnju. Da, svatko to može. Imate pravo blokirati bilo koga sa svoga zida, to je apsolutno u skladu s principima liberalizma jer slobodu na tuđem prostoru imate samo onoliko koliko vlasnik dozvoli.
Tako bi mogle činiti i druge medijske kuće. Zamislite da veliki news portali blokiraju svakoga s govorom mržnje. Ljudi bi se vrlo brzo naučili da se to ne smije i opametili bi se. Čovjek bi razmislio dvaput prije objave svoga komentara. Ali, mediji koji svojim objavama nerijetko provociraju i potiču govor mržnje, nemaju interesa blokirati širitelje mržnje sa svoje stranice jer se boje da će tako izgubiti čitateljstvo. Radije biraju zvati državu "da uradi nešto" i onda zabrani svima. To neće biti dobro jer će nastati više problema: 1) državni službenici koji budu kažnjavali medije zbog komentara imat će prostor za manipulaciju i korupciju i 2) odreći ćemo se slobode govora.
Dakle, hrvatski problem s rasizmom, homofobijom i općenito govorom mržnje daleko je manji nego u drugim zemljama Europske unije, ali to ne znači da ga trebamo zanemariti i praviti se kao da on ne postoji. Zasad je uglavnom ograničen na internet, postoje jasni i laki načini kako se to može riješiti, samo trebamo imati volje, a oni koji optužuju Hrvate za govor mržnje mahom su glavni generatori istoga.
Valter- Admin
- Broj postova : 9623
Age : 72
Location : schweiz
Registration date : 2008-01-11 -
Re: HRVATSKA 1 DO 2019god.
Valter Thu May 24, 2018 4:52 pm
http://liberal.hr/clanak.php?id=893
Hrvati su među najškrtijim narodima na svijetu, tako bar se može zaključiti iz Svjetskog indeksa darivanja gdje smo na 127. mjestu. Ako to nekoga tješi, iza nas su Srbi, Makedonci, Bugari i Grci. Ali ovo se sigurno mnogima neće svidjeti - po dobrovoljnom darivanju od nas su bolji Nigerijci, Gabonci i još polovina naroda Afrike. Nijedna zemlja bivše Jugoslavije i nekadašnjeg Istočnog bloka na ovoj ljestvici ne stoji dobro. Toliko o mitu "solidarnosti" kojim su nas šopali u socijalizmu i u koji iz nekog razloga još uvijek mnoogi vjeruju.
Kakav narod - takva država. Prema najnovijim podacima Eurostata, Hrvatska je prošle godine izdvojila najmanje od svih EU zemalja za pomoć zemljama u razvoju - manje od 0,1 posto BDP-a.
Zemlje članice EU su lani izdvojile u prosjeku više od 0,5 posto ukupnog BDP-a odnosno 75,5 milijardi eura za program Službene pomoći u razvoju (ODA). Cilj je doći do 0,7 posto BDP-a. Pri tome prednjače Luksemburg (1%), Švedska (0,94%), Danska (0,75%) te Njemačka i UK s 0,7 posto udjela u svome BDP-u.
Izvor: Eurostat (Klikni na sliku za uvećani pregled)
Kao što možemo vidjeti, pri dnu su uglavnom postsocijalističke zemlje, pri čemu je Hrvatska najgora. Među postsocijalističkim zemljama najbolje kotira Estonija koja se u zadnje vrijeme najbrže razvija jer je prihvatila slobodno tržište, a odbacila sve tekovine socijalizma. Moramo se zapitati je li loše materijalno stanje naše nacije povezano s našom sebičnošću i kako promijeniti ove loše trendove. Ja sam već predlagao da se humanitarni pokloni ne bi trebali oporezivati te bi to bio prvi korak u poticanju dobrovoljnog darivanja. Bilo bi dobro (ovo će sad vjerojatno razljutiti pojedince) odreći se ostavštine bivšeg sistema koji je indoktrinirao cijele generacije prodajući im krive vrijednosti. U školske programe uvesti što više poticanja humanitarnog rada i pomaganja kako bi se djecu učilo iskrenoj solidarnosti od malih nogu. To su samo neki prijedlozi, ako imate još neku ideju, slobodno upišite u komentare na našem Facebooku.
Hrvati su među najškrtijim narodima na svijetu, tako bar se može zaključiti iz Svjetskog indeksa darivanja gdje smo na 127. mjestu. Ako to nekoga tješi, iza nas su Srbi, Makedonci, Bugari i Grci. Ali ovo se sigurno mnogima neće svidjeti - po dobrovoljnom darivanju od nas su bolji Nigerijci, Gabonci i još polovina naroda Afrike. Nijedna zemlja bivše Jugoslavije i nekadašnjeg Istočnog bloka na ovoj ljestvici ne stoji dobro. Toliko o mitu "solidarnosti" kojim su nas šopali u socijalizmu i u koji iz nekog razloga još uvijek mnoogi vjeruju.
Kakav narod - takva država. Prema najnovijim podacima Eurostata, Hrvatska je prošle godine izdvojila najmanje od svih EU zemalja za pomoć zemljama u razvoju - manje od 0,1 posto BDP-a.
Zemlje članice EU su lani izdvojile u prosjeku više od 0,5 posto ukupnog BDP-a odnosno 75,5 milijardi eura za program Službene pomoći u razvoju (ODA). Cilj je doći do 0,7 posto BDP-a. Pri tome prednjače Luksemburg (1%), Švedska (0,94%), Danska (0,75%) te Njemačka i UK s 0,7 posto udjela u svome BDP-u.
Izvor: Eurostat (Klikni na sliku za uvećani pregled)
Kao što možemo vidjeti, pri dnu su uglavnom postsocijalističke zemlje, pri čemu je Hrvatska najgora. Među postsocijalističkim zemljama najbolje kotira Estonija koja se u zadnje vrijeme najbrže razvija jer je prihvatila slobodno tržište, a odbacila sve tekovine socijalizma. Moramo se zapitati je li loše materijalno stanje naše nacije povezano s našom sebičnošću i kako promijeniti ove loše trendove. Ja sam već predlagao da se humanitarni pokloni ne bi trebali oporezivati te bi to bio prvi korak u poticanju dobrovoljnog darivanja. Bilo bi dobro (ovo će sad vjerojatno razljutiti pojedince) odreći se ostavštine bivšeg sistema koji je indoktrinirao cijele generacije prodajući im krive vrijednosti. U školske programe uvesti što više poticanja humanitarnog rada i pomaganja kako bi se djecu učilo iskrenoj solidarnosti od malih nogu. To su samo neki prijedlozi, ako imate još neku ideju, slobodno upišite u komentare na našem Facebooku.
Valter- Admin
- Broj postova : 9623
Age : 72
Location : schweiz
Registration date : 2008-01-11 -
Re: HRVATSKA 1 DO 2019god.
Valter Thu May 24, 2018 5:00 pm
http://liberal.hr/clanak.php?id=1566
Ovih dana, a zapravo konstantno, neke se pojave „analiziraju“ uz otvorenu ili manje otvorenu nostalgiju za navodno ružičastom prošlošću. U tekstu namijenjenom generacijama koje se ne sjećaju života u Jugoslaviji, probat ću pobrojati i demantirati neke mitove o ne tako davnoj prošlosti koje ste vjerojatno čuli iz okoline ili medija. Jedan od ključnih načina da nam bude bolje je da prošlost prestanemo idealizirati i priznamo da je i tih 45 godina nenadoknadiva crna rupa i uteg, a ne nešto čemu bismo trebali težiti. Ključni problem Hrvatske je što se premalo, a ne previše odmakla od jugosocijalizma i paradigmi naučenih u 20. stoljeću.
Pa ajmo redom.
Da, nismo imali školski vjeronauk, na vjeronauk su išli samo pravi vjernici, najviše četvrtina populacije, a ne kao danas, djeca čije roditelje je strah da ne budu dio mainstreama. To nije isključivo plod utjecaja Crkve već je dobar dio ljudi 1990. shvatio da je došla nova državna ideologija i pavlovljevim refleksom naučenim u SFRJ krenuo je slijepo slijediti. U Jugi smo imali ideološki brainwashing u apsolutno svim predmetima, zatim Marksizam, Teoriju i praksu socijalističkog samoupravljanja, Obranu i zaštitu, beskrajna zatupljivanja pričama o siromašnom Titu koji se prejeo svinjske glave i hrabrim pionirima Mirku i Slavku te smo filani mržnjom kakvu vi srećom ne možete niti zamisliti. Kao djecu u osnovnoj školi vodili su nas da gledamo Zafranovićeve filmove u kojima ustaše noževima ženama režu dojke. Ti su filmovi neprikladni i za odrasle, a kamoli za pretpubertetsku djecu. Očito krasna inspiracija za zločinačke idiote u ratovima 90-ih koji, gle čuda, nakon 45 godina loše propagande nisu naučili da ljude druge nacije nije uputno klati.
Ne, nismo gledali totalne gluposti na Youtoubeu i trošili toliko vremena na starlete, šund i petparačku glazbu. Ali zato je većina medijskog sadržaja bila ideološki obojena. Od malih nogu ispirali su nam mozak Partijom, kongresima, konferencijama, prijenosima štafeta i sletova. Vodili su nas gledat neke bezvezne zgrade gdje su Tito i ekipa imali sastanke Komunističke partije. Zamislite da danas sjedite u smrdljivoj baraci gdje je osnivan HDZ. Sjećam se kada se moja mlađa sestra nije mogla sjetiti imena škole Sedam sekretara SKOJ-a, pa je tati rekla da utakmicu igra u školi Sedam mrtvih sekretarica. Naime, 365 dana u godini bili smo maltretirani mrtvima, strijeljanima i mučenima. Nedavni incident u kojem katehet djecu fila mržnjom i poziva na ubijanje ideoloških neprijatelja, u Jugi bi bio samo jedan uobičajeni školski sat.
Ne, nije postojalo sto i kusur bezveznih stranaka niti besmislenih udruga ljubitelja tratinčica za cijeđenje javnih para zato jer nije postojala sloboda udruživanja. Svaka organizacija, udruga, grupa ljudi, mogla je legalno djelovati samo u sklopu Socijalističkog saveza. Identično kao što Hitlerovoj Njemačkoj sve bilo ustrojeno kroz Hitler Jugend. Navodno antifašistička Jugoslavija bila je kopija drugih totalitarnih država. Slika Hitlera s djecom u smeđim košuljama identična je slici Tita s djecom u bijelim košuljama. Pogađate, razlika između satrapija uvijek je u nebitnim detaljima.
Da, nismo bili tako razmaženi jer nas se odgajalo kao kotačiće u stroju samoupravnog socijalizma i hrabre borce protiv sveprijeteće agresije. Pojedinac je bio sveden na žohara. Od malih nogu zatirali su individualizam, a sve ste morali raditi grupno. Kada je umro Tito bio sam prvi osnovne. Taj dan moja učiteljica pred nama je plakala i naricala valjda tri sata uz kadrove državne propagande s crno-bijelog televizora. I mi smo morali žaliti s njom. U dobi kada je djetetu smrt potpuno apstraktna, taman da umre netko njemu vrlo blizak, morali smo žaliti za nekim nepoznatim popišanim starcem. Fizičko kažnjavanje u školi bila je svakodnevica.
Ne, nekada nije bilo toliko droge, ali alkohol se lokalo neusporedivo više nego danas. Kada biste prolazili kraj nekog tvorničkog pogona, recimo pokraj Tvornice autobusa u Dubravi, radnici bi vas baš svaki puta žicali da im kupite neku žesticu i dodate je preko ograde. Popodne bi se masu likova teturalo kućama jedva stojeći na nogama i tako baš svaki dan. Danas se takve scene ne viđaju, većina poslodavaca ipak ne tolerira da su im radnici mrtvi pijani. Studirao je rijetko tko, a završavao faks nije gotovo nitko, u 45 godina Jugovine udio visokoobrazovanih jedva da se povećao. Ideal je bio završiti neku lijevu srednju i biti pomoćni alatničar. U biti, ne raditi ništa.
Da, tolerancija prema drugim nacijama površno je gledano bila veća, ali sve je to bilo utemeljeno na strahu da ne stradaš ako kažeš nešto krivo, a ne u iskrenoj toleranciji. Mržnja je samo gurnuta pod tepih što se jasno vidjelo u kasnijim ratovima. S druge strane, netolerancija se itekako poticala. Mogao si pričat najružnije stvari o "Šiptarima", "Švabama", "buržoaziji" i drugim neprijateljima Jugoslavije i dapače, mrziti ih otvoreno. Nacionalizam je itekako postojao, samo je bio jugoslavenski, što je vrh idiotizma, biti nacionalist nepostojeće nacije. Mržnja i prezir prema homoseksualcima mogli su se pak rezati nožem. Oni su bili untermenschi najgore kategorije. Jer peder ni pušku ne može nositi u obrani tekovina revolucije. Društvo je bilo do kraja militarizirano, odlazak u vojsku bio je pitanje nekakve izmišljene časti. Vrlo brzo smo doznali da je i ta vojska tigar od papira kojeg na uzici vode nesposobnjakovići i sadisti.
Ne, nismo imali iPhone i laptop, nismo igrali igrice po cijele dane, ali zapravo nismo imali ništa. Sjećam se oduševljenja kada bi mi starci iz Graza donijeli običnu konzervu Fante. To si vi ne možete zamisliti. Dobar dio mog djetinjstva nije bilo čokolade nego smo jeli neke odvratne šećerne table jer Juga nije imala para za uvoz kakaovca, a u planskoj ekonomiji sirovine je nabavljala država. Zamislite djetinjstvo bez prave čokolade, zamislite da vam mama mora čekati u redu da kupi deterdžent i opere vam odjeću, zamislite tatu koji ide u Trst da bi kupio običnu kavu, a pritom još mora paziti na datum zbog restrikcija goriva. Od tada vam je mnogo te malograđanske gladi za materijalnim koja je moju generaciju, a one starije pogotovo, učinila pohlepnim lopinama koje su vam ukrale budućnost.
Ovih dana, a zapravo konstantno, neke se pojave „analiziraju“ uz otvorenu ili manje otvorenu nostalgiju za navodno ružičastom prošlošću. U tekstu namijenjenom generacijama koje se ne sjećaju života u Jugoslaviji, probat ću pobrojati i demantirati neke mitove o ne tako davnoj prošlosti koje ste vjerojatno čuli iz okoline ili medija. Jedan od ključnih načina da nam bude bolje je da prošlost prestanemo idealizirati i priznamo da je i tih 45 godina nenadoknadiva crna rupa i uteg, a ne nešto čemu bismo trebali težiti. Ključni problem Hrvatske je što se premalo, a ne previše odmakla od jugosocijalizma i paradigmi naučenih u 20. stoljeću.
Pa ajmo redom.
Da, nismo imali školski vjeronauk, na vjeronauk su išli samo pravi vjernici, najviše četvrtina populacije, a ne kao danas, djeca čije roditelje je strah da ne budu dio mainstreama. To nije isključivo plod utjecaja Crkve već je dobar dio ljudi 1990. shvatio da je došla nova državna ideologija i pavlovljevim refleksom naučenim u SFRJ krenuo je slijepo slijediti. U Jugi smo imali ideološki brainwashing u apsolutno svim predmetima, zatim Marksizam, Teoriju i praksu socijalističkog samoupravljanja, Obranu i zaštitu, beskrajna zatupljivanja pričama o siromašnom Titu koji se prejeo svinjske glave i hrabrim pionirima Mirku i Slavku te smo filani mržnjom kakvu vi srećom ne možete niti zamisliti. Kao djecu u osnovnoj školi vodili su nas da gledamo Zafranovićeve filmove u kojima ustaše noževima ženama režu dojke. Ti su filmovi neprikladni i za odrasle, a kamoli za pretpubertetsku djecu. Očito krasna inspiracija za zločinačke idiote u ratovima 90-ih koji, gle čuda, nakon 45 godina loše propagande nisu naučili da ljude druge nacije nije uputno klati.
Ne, nismo gledali totalne gluposti na Youtoubeu i trošili toliko vremena na starlete, šund i petparačku glazbu. Ali zato je većina medijskog sadržaja bila ideološki obojena. Od malih nogu ispirali su nam mozak Partijom, kongresima, konferencijama, prijenosima štafeta i sletova. Vodili su nas gledat neke bezvezne zgrade gdje su Tito i ekipa imali sastanke Komunističke partije. Zamislite da danas sjedite u smrdljivoj baraci gdje je osnivan HDZ. Sjećam se kada se moja mlađa sestra nije mogla sjetiti imena škole Sedam sekretara SKOJ-a, pa je tati rekla da utakmicu igra u školi Sedam mrtvih sekretarica. Naime, 365 dana u godini bili smo maltretirani mrtvima, strijeljanima i mučenima. Nedavni incident u kojem katehet djecu fila mržnjom i poziva na ubijanje ideoloških neprijatelja, u Jugi bi bio samo jedan uobičajeni školski sat.
Ne, nije postojalo sto i kusur bezveznih stranaka niti besmislenih udruga ljubitelja tratinčica za cijeđenje javnih para zato jer nije postojala sloboda udruživanja. Svaka organizacija, udruga, grupa ljudi, mogla je legalno djelovati samo u sklopu Socijalističkog saveza. Identično kao što Hitlerovoj Njemačkoj sve bilo ustrojeno kroz Hitler Jugend. Navodno antifašistička Jugoslavija bila je kopija drugih totalitarnih država. Slika Hitlera s djecom u smeđim košuljama identična je slici Tita s djecom u bijelim košuljama. Pogađate, razlika između satrapija uvijek je u nebitnim detaljima.
Da, nismo bili tako razmaženi jer nas se odgajalo kao kotačiće u stroju samoupravnog socijalizma i hrabre borce protiv sveprijeteće agresije. Pojedinac je bio sveden na žohara. Od malih nogu zatirali su individualizam, a sve ste morali raditi grupno. Kada je umro Tito bio sam prvi osnovne. Taj dan moja učiteljica pred nama je plakala i naricala valjda tri sata uz kadrove državne propagande s crno-bijelog televizora. I mi smo morali žaliti s njom. U dobi kada je djetetu smrt potpuno apstraktna, taman da umre netko njemu vrlo blizak, morali smo žaliti za nekim nepoznatim popišanim starcem. Fizičko kažnjavanje u školi bila je svakodnevica.
Ne, nekada nije bilo toliko droge, ali alkohol se lokalo neusporedivo više nego danas. Kada biste prolazili kraj nekog tvorničkog pogona, recimo pokraj Tvornice autobusa u Dubravi, radnici bi vas baš svaki puta žicali da im kupite neku žesticu i dodate je preko ograde. Popodne bi se masu likova teturalo kućama jedva stojeći na nogama i tako baš svaki dan. Danas se takve scene ne viđaju, većina poslodavaca ipak ne tolerira da su im radnici mrtvi pijani. Studirao je rijetko tko, a završavao faks nije gotovo nitko, u 45 godina Jugovine udio visokoobrazovanih jedva da se povećao. Ideal je bio završiti neku lijevu srednju i biti pomoćni alatničar. U biti, ne raditi ništa.
Da, tolerancija prema drugim nacijama površno je gledano bila veća, ali sve je to bilo utemeljeno na strahu da ne stradaš ako kažeš nešto krivo, a ne u iskrenoj toleranciji. Mržnja je samo gurnuta pod tepih što se jasno vidjelo u kasnijim ratovima. S druge strane, netolerancija se itekako poticala. Mogao si pričat najružnije stvari o "Šiptarima", "Švabama", "buržoaziji" i drugim neprijateljima Jugoslavije i dapače, mrziti ih otvoreno. Nacionalizam je itekako postojao, samo je bio jugoslavenski, što je vrh idiotizma, biti nacionalist nepostojeće nacije. Mržnja i prezir prema homoseksualcima mogli su se pak rezati nožem. Oni su bili untermenschi najgore kategorije. Jer peder ni pušku ne može nositi u obrani tekovina revolucije. Društvo je bilo do kraja militarizirano, odlazak u vojsku bio je pitanje nekakve izmišljene časti. Vrlo brzo smo doznali da je i ta vojska tigar od papira kojeg na uzici vode nesposobnjakovići i sadisti.
Ne, nismo imali iPhone i laptop, nismo igrali igrice po cijele dane, ali zapravo nismo imali ništa. Sjećam se oduševljenja kada bi mi starci iz Graza donijeli običnu konzervu Fante. To si vi ne možete zamisliti. Dobar dio mog djetinjstva nije bilo čokolade nego smo jeli neke odvratne šećerne table jer Juga nije imala para za uvoz kakaovca, a u planskoj ekonomiji sirovine je nabavljala država. Zamislite djetinjstvo bez prave čokolade, zamislite da vam mama mora čekati u redu da kupi deterdžent i opere vam odjeću, zamislite tatu koji ide u Trst da bi kupio običnu kavu, a pritom još mora paziti na datum zbog restrikcija goriva. Od tada vam je mnogo te malograđanske gladi za materijalnim koja je moju generaciju, a one starije pogotovo, učinila pohlepnim lopinama koje su vam ukrale budućnost.
Valter- Admin
- Broj postova : 9623
Age : 72
Location : schweiz
Registration date : 2008-01-11 -
Re: HRVATSKA 1 DO 2019god.
Valter Thu May 24, 2018 5:27 pm
Valter (citat):http://liberal.hr/clanak.php?id=1566
Ovih dana, a zapravo konstantno, neke se pojave „analiziraju“ uz otvorenu ili manje otvorenu nostalgiju za navodno ružičastom prošlošću. U tekstu namijenjenom generacijama koje se ne sjećaju života u Jugoslaviji, probat ću pobrojati i demantirati neke mitove o ne tako davnoj prošlosti koje ste vjerojatno čuli iz okoline ili medija. Jedan od ključnih načina da nam bude bolje je da prošlost prestanemo idealizirati i priznamo da je i tih 45 godina nenadoknadiva crna rupa i uteg, a ne nešto čemu bismo trebali težiti. Ključni problem Hrvatske je što se premalo, a ne previše odmakla od jugosocijalizma i paradigmi naučenih u 20. stoljeću.
Pa ajmo redom.
Da, nismo imali školski vjeronauk, na vjeronauk su išli samo pravi vjernici, najviše četvrtina populacije, a ne kao danas, djeca čije roditelje je strah da ne budu dio mainstreama. To nije isključivo plod utjecaja Crkve već je dobar dio ljudi 1990. shvatio da je došla nova državna ideologija i pavlovljevim refleksom naučenim u SFRJ krenuo je slijepo slijediti. U Jugi smo imali ideološki brainwashing u apsolutno svim predmetima, zatim Marksizam, Teoriju i praksu socijalističkog samoupravljanja, Obranu i zaštitu, beskrajna zatupljivanja pričama o siromašnom Titu koji se prejeo svinjske glave i hrabrim pionirima Mirku i Slavku te smo filani mržnjom kakvu vi srećom ne možete niti zamisliti. Kao djecu u osnovnoj školi vodili su nas da gledamo Zafranovićeve filmove u kojima ustaše noževima ženama režu dojke. Ti su filmovi neprikladni i za odrasle, a kamoli za pretpubertetsku djecu. Očito krasna inspiracija za zločinačke idiote u ratovima 90-ih koji, gle čuda, nakon 45 godina loše propagande nisu naučili da ljude druge nacije nije uputno klati.
Ne, nismo gledali totalne gluposti na Youtoubeu i trošili toliko vremena na starlete, šund i petparačku glazbu. Ali zato je većina medijskog sadržaja bila ideološki obojena. Od malih nogu ispirali su nam mozak Partijom, kongresima, konferencijama, prijenosima štafeta i sletova. Vodili su nas gledat neke bezvezne zgrade gdje su Tito i ekipa imali sastanke Komunističke partije. Zamislite da danas sjedite u smrdljivoj baraci gdje je osnivan HDZ. Sjećam se kada se moja mlađa sestra nije mogla sjetiti imena škole Sedam sekretara SKOJ-a, pa je tati rekla da utakmicu igra u školi Sedam mrtvih sekretarica. Naime, 365 dana u godini bili smo maltretirani mrtvima, strijeljanima i mučenima. Nedavni incident u kojem katehet djecu fila mržnjom i poziva na ubijanje ideoloških neprijatelja, u Jugi bi bio samo jedan uobičajeni školski sat.
Ne, nije postojalo sto i kusur bezveznih stranaka niti besmislenih udruga ljubitelja tratinčica za cijeđenje javnih para zato jer nije postojala sloboda udruživanja. Svaka organizacija, udruga, grupa ljudi, mogla je legalno djelovati samo u sklopu Socijalističkog saveza. Identično kao što Hitlerovoj Njemačkoj sve bilo ustrojeno kroz Hitler Jugend. Navodno antifašistička Jugoslavija bila je kopija drugih totalitarnih država. Slika Hitlera s djecom u smeđim košuljama identična je slici Tita s djecom u bijelim košuljama. Pogađate, razlika između satrapija uvijek je u nebitnim detaljima.
Da, nismo bili tako razmaženi jer nas se odgajalo kao kotačiće u stroju samoupravnog socijalizma i hrabre borce protiv sveprijeteće agresije. Pojedinac je bio sveden na žohara. Od malih nogu zatirali su individualizam, a sve ste morali raditi grupno. Kada je umro Tito bio sam prvi osnovne. Taj dan moja učiteljica pred nama je plakala i naricala valjda tri sata uz kadrove državne propagande s crno-bijelog televizora. I mi smo morali žaliti s njom. U dobi kada je djetetu smrt potpuno apstraktna, taman da umre netko njemu vrlo blizak, morali smo žaliti za nekim nepoznatim popišanim starcem. Fizičko kažnjavanje u školi bila je svakodnevica.
Ne, nekada nije bilo toliko droge, ali alkohol se lokalo neusporedivo više nego danas. Kada biste prolazili kraj nekog tvorničkog pogona, recimo pokraj Tvornice autobusa u Dubravi, radnici bi vas baš svaki puta žicali da im kupite neku žesticu i dodate je preko ograde. Popodne bi se masu likova teturalo kućama jedva stojeći na nogama i tako baš svaki dan. Danas se takve scene ne viđaju, većina poslodavaca ipak ne tolerira da su im radnici mrtvi pijani. Studirao je rijetko tko, a završavao faks nije gotovo nitko, u 45 godina Jugovine udio visokoobrazovanih jedva da se povećao. Ideal je bio završiti neku lijevu srednju i biti pomoćni alatničar. U biti, ne raditi ništa.
Da, tolerancija prema drugim nacijama površno je gledano bila veća, ali sve je to bilo utemeljeno na strahu da ne stradaš ako kažeš nešto krivo, a ne u iskrenoj toleranciji. Mržnja je samo gurnuta pod tepih što se jasno vidjelo u kasnijim ratovima. S druge strane, netolerancija se itekako poticala. Mogao si pričat najružnije stvari o "Šiptarima", "Švabama", "buržoaziji" i drugim neprijateljima Jugoslavije i dapače, mrziti ih otvoreno. Nacionalizam je itekako postojao, samo je bio jugoslavenski, što je vrh idiotizma, biti nacionalist nepostojeće nacije. Mržnja i prezir prema homoseksualcima mogli su se pak rezati nožem. Oni su bili untermenschi najgore kategorije. Jer peder ni pušku ne može nositi u obrani tekovina revolucije. Društvo je bilo do kraja militarizirano, odlazak u vojsku bio je pitanje nekakve izmišljene časti. Vrlo brzo smo doznali da je i ta vojska tigar od papira kojeg na uzici vode nesposobnjakovići i sadisti.
Ne, nismo imali iPhone i laptop, nismo igrali igrice po cijele dane, ali zapravo nismo imali ništa. Sjećam se oduševljenja kada bi mi starci iz Graza donijeli običnu konzervu Fante. To si vi ne možete zamisliti. Dobar dio mog djetinjstva nije bilo čokolade nego smo jeli neke odvratne šećerne table jer Juga nije imala para za uvoz kakaovca, a u planskoj ekonomiji sirovine je nabavljala država. Zamislite djetinjstvo bez prave čokolade, zamislite da vam mama mora čekati u redu da kupi deterdžent i opere vam odjeću, zamislite tatu koji ide u Trst da bi kupio običnu kavu, a pritom još mora paziti na datum zbog restrikcija goriva. Od tada vam je mnogo te malograđanske gladi za materijalnim koja je moju generaciju, a one starije pogotovo, učinila pohlepnim lopinama koje su vam ukrale budućnost.
U JUGI smo imali:
"U Jugi smo imali ideološki brainwashing u apsolutno svim predmetima, zatim Marksizam, Teoriju i praksu socijalističkog samoupravljanja, Obranu i zaštitu, beskrajna .."
!.) ponavljano je stotine puta, pisi kako si procitao. citaj kako pises. Prema tome, nema nikakav "brainwashing".
2.) "Teoriju i praksu socijalističkog samoupravljanja, Obranu i zaštitu,..." nevidim da tu ima neceg loseg. Naravno za kapitaliste ima.
3,) "o siromašnom Titu koji se prejeo svinjske glave i hrabrim pionirima Mirku i Slavku.." Koliko sam ja obavesten, Tito je bio iz siromasne porodice. A Mirko i slavko postoje i danas. Samo sto bi danas spricala krv oko njih, da su ih crtali ovi sada.
Mislim, da pri svim ovim nabrajannjima treba imati u vidi u kojim vremenima se sve dogadjalo. Kako je gradjanin ( obican dozivljavao jugu ) i ovo sto se zeli danas prikazati.
Ne zelim se ponavljati. Sasvim je sigurno da je Jugoslavija i politika u njoj, nakon svega sto se pre toga dogodilo bila specificna. Svi su u odredjenom trenutku pokusavali da stvore idealne uslove za zivot radnicke klase ( sto nakon Juge nikoga vise ne interesuje ) u tadasnjim prilikama. Zelja je bila unapredjivanje radnickog samoupravljanja. "Svaka nova generacija, ce unaprediti radnicko smaoupravljanje" je uvek i sam Josip Broz naglasavao.
Na zalost, niti je on a ni radnicka klasa mogla sebi predstaviti ono sto nas je nakon njegove smrti snaslo.
Kako i zasto znamo danas. Da se ne ponavljam. Procitajte. Sve je na nasem forumu napisano.
Svi oni koji su ucestvovali u ubujanju YU su bili funkcioneri u preduzecima i OUR-a.
Jedno je sasvim sigurno. Dali to nekom pasalo ili ne. RADNICKA KLASA nije ucestvovala u unistenju Juge. Prema tome. Oni koji su unistili jugu, unistavaju i ove drzave danas, samo da postanu jos bogatili. Unistice sve ( na kraju i sami sebe ) ali ce tvrditi da je demokracija jedino resenje.
Nravno, jedino tako se moze postati jos bogatili. Automatizacija.....robotika...ukidanje radnih mesta........
A radnicka klasa je i dans nesposobna da shvati koju ulogu ima u drustvu. Zato ce i dalje ostati ovako kako je.
RADNICKA KLASO PROBUDISE ili ostani "DJUBRE do kraja.
Valter- Admin
- Broj postova : 9623
Age : 72
Location : schweiz
Registration date : 2008-01-11 -
Cinizam je navodni "govor mržnje"
Slaven Tue May 29, 2018 6:51 pm
Stazić im cinično rekao da li će za i hr branitelji imat prednost pri odlasku u Irsku,pa su ga optužili za "govor mržnje"
Pročitajte samo dole komentare...
Pročitajte samo dole komentare...
https://direktno.hr/direkt/u-saboru-o-stazicu-zekanovic-gdje-ste-sada-ljevicari-sto-sutite-123938/
Obračun Jandrokovića i Stazića: SDP-ovac nastavio sa svojim tezama, predsjednik Sabora mu se usprotivio
Potom je za govornicu stao Nenad Stazić, autor skandaloznih objava na Facebooku. Rekao je da se 'želi obraniti od jutrošnjeg napada'.
"Nakon što je ministrica obrazovanja rekla da branitelji trebaju dobiti prednost pri izboru ravnatelja škola. Uslijedila je reakcija cijele razumne Hrvatske. Ljudi su se pitali dokle, što još? Je li trebaju prvo branitelji imati prednost kod izbora reprezentacije? Prvo branitelji, pa onda oni koji znaju igrati nogomet? Trebaju li imati prednost kod izbora čelnika muzeja i kazališta?
Ja sam napisao cinični status 'da bi trebali imati prednost i kod selidbe u Irsku'. Branitelji nisu stvorili državu, već su je branili. Ljudi bježe od načina života u Hrvatskoj. Bježe od toga da mladi ljudi neće moći postati ravnatelji škola. Napisao sam i 9. svibnja status da nemamo što slaviti nad fašizmom jer on u Hrvatskoj nije pobijeđen. I dalje imamo 'Za dom spremni'.
Jel' Thompson pjeva o 'Gradišci Staroj i Jasenovcu'? Predsjednik Sabora odbija da Sabor bude pokrovitelj Dana pobjede nad fašizmom. Nije borba s fašizmom završila 45' kao u Njemačkoj. Je li pozdrav 'Sieg Heil' domoljubni ili nacistički? Tamo ga, Zekanoviću, ne bi odveli u zatvor, već prvim kolima u ludnicu. Merkel je u Rusiji zahvalila im što su oslobodili Njemačku od nacizma.
Nisam čuo od nikoga da je zahvalio partizanima što su oslobodili Hrvatsku od zla ustaštva. Kada to čujem od nekog iz Vlade, onda ću reći da živim u normalnoj zemlji. To je bio smisao mog statusa. A dok vi to shvatite, trebat će vremena.
Imamo predsjednicu Republike koja govori da fašizam ne vidim. Ali miče bistu lidera antifašističkog pokreta iz svojeg ureda. Mi ćemo se boriti za antifašizam i kada jednog dana ne bude ovog predsjednika Sabora borit ćemo se za pokroviteljstvo Sabora za Dan pobjede nad fašizmom", rekao je Nenad Stazić nakon čega je uslijedio odgovor Gordana Jandrokovića i svađa.
"Popularno je danas prozivati predsjednika Sabora. Vi niste komentirali vašu sramotnu i nekorektnu izjavu. Pozivate na ubojstva i govor mržnje. Sram vas bilo, promovirate govor mržnje", rekao je predsjednik Sabora Gordan Jandroković Nenadu Staziću, a ovaj mu je odgovorio:
"Ma sram vas bilo, sram vas bilo. Niste vi ovdje da samo polemizirate", vikao mu je Stazić iz saborske klupe.
Slaven- Broj postova : 6432
Location : Arkadija(mitološka zemlja sreće iz grčke mitologije)
Registration date : 2008-08-23 -
Istra kao svijetli primjer!
Slaven Fri Jun 01, 2018 8:17 am
Slaven- Broj postova : 6432
Location : Arkadija(mitološka zemlja sreće iz grčke mitologije)
Registration date : 2008-08-23 -
Re: HRVATSKA 1 DO 2019god.
Valter Fri Jun 01, 2018 1:30 pm
Jedini nacin da se dokaze prava istina. Ne dopustite da pobede nacionalisti.
Valter
Valter- Admin
- Broj postova : 9623
Age : 72
Location : schweiz
Registration date : 2008-01-11 -
Porez na nekretnine!
Slaven Sat Jun 02, 2018 7:41 pm
Slaven- Broj postova : 6432
Location : Arkadija(mitološka zemlja sreće iz grčke mitologije)
Registration date : 2008-08-23 -
Nikad zadovoljni...
Slaven Wed Jun 13, 2018 11:42 am
Slaven- Broj postova : 6432
Location : Arkadija(mitološka zemlja sreće iz grčke mitologije)
Registration date : 2008-08-23 -
BUDUCNOST...
Valter Thu Jun 14, 2018 10:50 pm
Valter- Admin
- Broj postova : 9623
Age : 72
Location : schweiz
Registration date : 2008-01-11 -
Re: HRVATSKA 1 DO 2019god.
Valter Sun Jun 17, 2018 8:34 pm
www.24sata.hr/news/prica-o-partizanima-i-ustasama-je-i-prica-o-hrvatskoj-2018-578494
Priča o partizanima i ustašama je i priča o Hrvatskoj 2018. povjesničar Ivo Goldstein Tvrdi da se radi o sukobu dvije Hrvatske - otvorene i zatvorene, jedne koja mrzi i druge koja želi komunikaciju
Pročitajte više na: https://www.24sata.hr/news/prica-o-partizanima-i-ustasama-je-i-prica-o-hrvatskoj-2018-578494 - 24sata.hr
Priča o ustašizaciji, blajburgologiji i povijesnom revizionizmu nametnuta je da bi se “iza ugla” promovirala nazadna, zatvorena, konzervativna, antiimigrantska ideologija i njezina provedbena politika, rekao je povjesničar Ivo Goldstein u emisiji HRT-a Nu2. Tvrdi da se radi o sukobu dvije Hrvatske - otvorene i zatvorene, jedne koja mrzi i druge koja želi komunikaciju.
Priča o partizanima i ustašama je i priča o Hrvatskoj 2018. povjesničar Ivo Goldstein Tvrdi da se radi o sukobu dvije Hrvatske - otvorene i zatvorene, jedne koja mrzi i druge koja želi komunikaciju
Pročitajte više na: https://www.24sata.hr/news/prica-o-partizanima-i-ustasama-je-i-prica-o-hrvatskoj-2018-578494 - 24sata.hr
Priča o ustašizaciji, blajburgologiji i povijesnom revizionizmu nametnuta je da bi se “iza ugla” promovirala nazadna, zatvorena, konzervativna, antiimigrantska ideologija i njezina provedbena politika, rekao je povjesničar Ivo Goldstein u emisiji HRT-a Nu2. Tvrdi da se radi o sukobu dvije Hrvatske - otvorene i zatvorene, jedne koja mrzi i druge koja želi komunikaciju.
Valter- Admin
- Broj postova : 9623
Age : 72
Location : schweiz
Registration date : 2008-01-11 -
Re: HRVATSKA 1 DO 2019god.
Valter Sun Jun 17, 2018 8:49 pm
Valter (citat):www.24sata.hr/news/prica-o-partizanima-i-ustasama-je-i-prica-o-hrvatskoj-2018-578494
Priča o partizanima i ustašama je i priča o Hrvatskoj 2018. povjesničar Ivo Goldstein Tvrdi da se radi o sukobu dvije Hrvatske - otvorene i zatvorene, jedne koja mrzi i druge koja želi komunikaciju
Pročitajte više na: https://www.24sata.hr/news/prica-o-partizanima-i-ustasama-je-i-prica-o-hrvatskoj-2018-578494 - 24sata.hr
Priča o ustašizaciji, blajburgologiji i povijesnom revizionizmu nametnuta je da bi se “iza ugla” promovirala nazadna, zatvorena, konzervativna, antiimigrantska ideologija i njezina provedbena politika, rekao je povjesničar Ivo Goldstein u emisiji HRT-a Nu2. Tvrdi da se radi o sukobu dvije Hrvatske - otvorene i zatvorene, jedne koja mrzi i druge koja želi komunikaciju.
Nije potreban povjesnicar da se shvati sta se krije iza svega. Izseljavanje gradjana jasno pokazuje da je politika " kruzni tok" pogresna politika. Situacija je danas takva kakva je. Potrebano je u takvoj situaciji jedinstvo svih politicara. Pogled ka unapredjenju drustva i drzave. Nikako ne isticanje mrznje jednih prema drugima.
Napredno drustvo, je napredno ako ide napred. Za to su zaduzeni politicari.
U kom smeru danas idemo je jasno. Potrebni su mladi ljudi sa jasnim pogledom ka evropi . Stiti svoje gradjane ne znaci biti desnicar. Samo stabilna drzava u sastavu EU moze da jaca ukupnu izgradnju i napredak cele EU.
Zato je potrebno "cistiti" prvenstveno ispred svoga praga. Tek nakon toga se moze poceti sa davanjem saveta drugima.
Zajednistvo pociva na zalaganju svih clanica jedne zajednice. Koliko su danas politicari zainteresovani za zajednistvo se veoma jasno vidi.
Zelim svima uspeh u dalnjem napredovanju. Posebno kada je u pitanju buducnost EU.
Valter
Valter- Admin
- Broj postova : 9623
Age : 72
Location : schweiz
Registration date : 2008-01-11 -
Iseljavanje se nastavlja...
Slaven Mon Jun 18, 2018 10:02 am
Slaven- Broj postova : 6432
Location : Arkadija(mitološka zemlja sreće iz grčke mitologije)
Registration date : 2008-08-23 -
SAKIC
Valter Tue Jun 19, 2018 4:14 pm
www.express.hr/life/sakic-do-smrti-tvrdio-da-mora-napisati-istinu-o-jasenovcu-16248
Šakić do smrti tvrdio da mora napisati istinu o Jasenovcu
Piše Express
Prije točno 20 godina Hrvatskoj je iz Argentine izručen notorni Dinko Šakić, jedan od ustaških zapovjednika logora Jasenovac
19. lipnja 1998. godine je, generalno gledano, poprilično nezanimljiv datum. Iako se u to vrijeme održavalo svjetsko nogometno prvenstvo u Francuskoj, gdje će Hrvatska ostvariti jedan od najzapaženijih rezultata uopće, tog dana su se odigrale samo dvije utakmice i Hrvatska nije nastupala.
Daleko iza očiju javnosti odvijao se jedan uistinu važan događaj. Važan za Hrvatsku. Tog dana je izručen Dinko Šakić, jedan od ustaških zapovjednika logora Jasenovac i najbližih suradnika zloglasnog Vjekoslava Maksa Luburića. Prava je rijetkost da se nekom odbjeglom ratnom zločincu sudi u njegovoj državi, a još je rjeđe da takvi dobiju dulju zatvorsku kaznu, kako je bio slučaj sa Šakićem.
Možemo reći da je čitav proces započeo nekoliko mjeseci ranije kad je argentinski novinar Uki Goni ušao u tamošnji arhiv i počeo pregledavati dokumente o imigrantima tijekom i neposredno nakon kraja Drugog svjetskog rata. Goni kad je pokušao pretraživati arhive morao se pretvarati da ga uopće ne zanimaju nacisti pa je tek s vremenom uspio zadobiti dovoljno povjerenja čuvara arhiva, a s time i pristup doslovnom brdu neorganiziranih dokumenata na jednom katu.
"Kad sam počeo raditi tamo 1998. godine bila je to noćna mora gomila starih prašnjavih dokumenata razbacanih po podu i policama bez ikakvog reda i načina. Te godine se čak i jedna mačka omacila na gomili starih dokumenata. Isprva sam nosio gumene rukavice i masku za lice, ali sam poslije odustao od svega", napisao je Goni u svojoj knjizi.
Bez obzira na sve, uspio je pronaći dokumente koji pokazuju da je čak i zloglasni Adolf Eichmann savršeno legalno ušetao se u Argentinu. Jedan dokument posebno je bitan za Hrvatsku, a riječ je o dokumentu pod brojem 72513/46 gdje se dozvoljava ulazak oko 2.000 hrvatskih državljana, većinom dužnosnika i vojnika NDH.
Među svim tim imenima krije se i ono Dinka Šakića.
Oženjen Nadom Luburić, polusestrom zloglasnog ustaškog zapovjednika Vjekoslava "Maksa" Luburića koji je u to vrijeme bio šef III. odjela Ustaške nadzorne službe posebno zadužene za organizaciju i održavanje koncentracijskih logora. Zbog nepotizma i korupcije u ustaškoj državi je Šakić brzo napredovao kroz hijerarhiju ustaških logora pa je jedno vrijeme bio pobočnik zapovjednika logora Stara Gradiška, a dvije godine je bio zapovjednik Jasenovca. Kasnije se on branio da je bio zapovjednik samo 92 dana i da za njegove uprave nije ubijen nijedan zatvorenik. U Argentini se obogatio, a navodno se susreo i s Franjom Tuđmanom tijekom predsjednikova posjeta južnoj Americi.
Nekoliko puta je opisivao svoj sastanak s Tuđmanom. Jednom prilikom je kazao: "Bilo je to 1. prosinca 1994. u Buenos Airesu. I dr. Tuđmanu sam rekao da se s brojkama pretjeruje, a on mi je tada kazao: 'Vaša je rodoljubna dužnost da o Jasenovcu napišete istinu!"
Drugi put je rekao: "Između ostalog, rekao sam Tuđmanu: Gospodine predsjedniče, ako u Hrvatskoj bude četnika, partizana i komunista, mora biti i bit će ustaškog državotvornog duha, koji će biti jamstvo da nas ponovno ne odvedu u bilo kakav jugobalkanski brlog."
Nakon nekoliko desetljeća mirnog života je uhićen i izručen hrvatskoj gdje je 1999. godine osuđen na 20 godina zatvora zbog zločina nad civilnim stanovništva. Kaznu je služio u Lepoglavi, a umro je 2008. godine nakon duge i teške bolesti.
Efraim Zuroff, slavni "lovac na ustaše" iz centra Simon Wiesenthal, prije nekoliko godina je objavio knjigu "Operacija Posljednja prilika" o godina hvatanja desetaka nacističkih zločinaca diljem svijeta.
U nastavku pročitajte kako je on opisao Šakićevo hvatanje...
Kada se zagledam u prošlost, moram priznati da sam u karijeri naišao na vrlo malen broj iznenađenja kad su posrijedi postignuća u različitim državama i različitim slučajevima. U tom je smislu Hrvatska zemlja u kojoj sam postigao najveći broj uspjeha, a to je bilo u potpunoj suprotnosti s mojim početnim očekivanjima. Najzloglasniji od svih hrvatskih koncentracijskih logora bio je Jasenovac, koji je dobio nadimak “balkanski Auschwitz” i u kojem je poubijano najmanje devedeset tisuća civila, iako je moguće da je broj žrtava puno veći.
Moje djelovanje u Hrvatskoj počelo je nekoliko godina nakon Artukovićeve smrti kada sam saznao da u raznim zemljama, ali i u njihovoj sada samostalnoj domovini, živi nekoliko osumnjičenika za nacističke ratne zločine kojima se nikada nije sudilo.
Najistaknutiji među njima bio je Dinko Šakić, bivši zapovjednik koncentracijskog logora Jasenovac, koji se vratio u Hrvatsku iz svog poslijeratnog utočišta u Argentini. Ostali na popisu koji sam sastavio 1995. bili su Ivo Rojnica, ustaški stožernik u Dubrovniku, Vinko Nikolić, jedan od ideologa ustaškog pokreta i zastupnik u Saboru, Mate Šarlija, pripadnik vojnih formacija NDH, i Srećko Pšeničnik, zet Ante Pavelića i predsjednik Hrvatskoga oslobodilačkog pokreta.
Budući da su najistaknutije hrvatske javne osobe poticale nacionalističke osjećaje i nostalgiju za ustašama, postalo je jasno da ćemo se morati upustiti u vrlo napornu i tešku borbu.
Najbolja personifikacija tih problema vjerojatno je bio hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, koji je Hrvatsku vodio u osamostaljenje 1991. Da bi ironija bila veća, on je tijekom Drugoga svjetskog rata bio partizan koji se borio protiv ustaša, koji su mu ubili brata. No kada je kasnih osamdesetih postao političar, usvojio je ekstremističku i nacionalističku tvrdu liniju koja je ustaše glorificirala, čime je slao vrlo negativnu poruku manjinama u Hrvatskoj. U jednom od svojih poznatijih govora izrazio je zadovoljstvo rekavši: “Hvala Bogu, moja žena nije ni Srpkinja ni Židovka”.
Tuđman se s posebnim žarom bavio pokušajima preoblikovanja povijesnog sjećanja nove Hrvatske u skladu sa svojim ekstremno nacionalističkim stavovima. Jedan od njegovih najdrskijih prijedloga bio je da se Jasenovac pretvori u nacionalni memorijalni centar za sve hrvatske žrtve političkog nasilja. U skladu s tim prijedlogom žrtve komunizma bile bi sahranjene na istome mjestu gdje se nalaze najmanje deseci tisuća Srba, Židova, Roma i antifašističkih Hrvata koje su ubili ustaše. Ta je inicijativa, naravno, razbjesnila srpsku i židovsku zajednicu, a bila i jedan od faktora kod donošenja izraelske odluke o neuspostavljanju diplomatskih odnosa s Hrvatskom, iako je Izrael priznao hrvatsku neovisnost.
U međuvremenu je moj kolega Sergio Widder, ravnatelj našeg ureda u Buenos Airesu, u potrazi za Šakićevim mjestom boravka počeo surađivati s lokalnim novinarom po imenu Jorge Camarasa. Početkom travnja 1998. dobili smo ključnu informaciju da Šakić živi u priobalnom gradiću Santa Teresiti, tristotinjak kilometara južno od Buenos Airesa. Camarasa se s televizijskom ekipom uputio pred Šakićevu kuću, ne obavijestivši ga o tome, a razgovor koji su snimile kamere argentinske televizije tekao je ovako otprilike:
Camarasa (osobi koja otvara vrata): Jeste li vi Dinko Šakić?
Šakić: Da.
Camarasa: Mislim da ste vi bili zapovjednik koncentracijskog logora Jasenovac u Hrvatskoj. Mogu li vam postaviti nekoliko pitanja?
Šakić: Svakako, uđite.
Camarasa: (smješten u Šakićevu dnevnom boravku): Gospodine Šakić, kao osoba koja je bila zapovjednik koncentracijskog logora Jasenovac, kako biste objasnili grozne zločine koji su se tamo dogodili?
Šakić: Jasenovac je bio kaznena kolonija i svi koji su tamo bili zatvoreni to su i zaslužili. To je zapravo bio radni logor gdje su Židovi upravljali sami sobom. Nikada ni na jednog zatvorenika u logoru nismo digli ruku.
Camarasa: Kako objašnjavate okrutna zlodjela koja su tamo počinjena, teror i ubijanja?
Šakić: Ljudi su umirali prirodnom smrću. Na primjer, imali smo epidemiju tifusa, ali nije bilo peći za spaljivanje koje su bilo koga ubile. Mislim da vi ne razumijete. Pravi problem s Jasenovcem jest što nismo uspjeli dovršiti posao. Spavam kao beba. Da mi danas ponude isti položaj, prihvatio bih.
Unatoč šokantnosti prvog televizijskog prikazivanja sudski proces još je bio relativno daleka mogućnost jer se Šakića očito nije moglo kazneno goniti u Argentini, koja za to nije imala pravne osnove, a nije bilo jasno hoće li neka druga država zatražiti njegovo izručenje. Naša politika uvijek je bila da se prioritet daje državi u kojoj je zločinac počinio zločine. No u ovom se slučaju područje na kojem je bio koncentracijski logor Jasenovac nalazilo u dvije različite zemlje (u Hrvatskoj i srpskoj enklavi Bosne i Hercegovine).
Osim toga u teoriji je treća zemlja (Jugoslavija), čiji su građani bili ubijani u Jasenovcu, također mogla zatražiti Šakićevo izručenje. No, počeo sam sve više osjećati da bi naša pomoć izručenju Šakića u Beograd zapravo bila velika pogreška. Suđenje Šakiću u Srbiji ne bi imalo nikakva utjecaja u Hrvatskoj, zemlji u kojoj su u Drugome svjetskom ratu djelovali ustaše i gdje bi takvo suđenje imalo vitalnu ulogu jer bi hrvatsko društvo izložilo suočavanju s razmjerom ustaških zločina. Da mu se sudilo u Beogradu, Hrvati bi jednostavno mogli ignorirati čitavi proces, klasificirajući ga srpskom propagandom, što bi uništilo njegov izuzetni edukativni i moralni potencijal.
Šakić je nestao prije nego što ga je argentinska policija stigla uhititi. Njegova supruga Nada dala je iskaz da je otišao u Buenos Aires zatražiti pomoć hrvatskog veleposlanstva. Upitana o ulozi svoga supruga tijekom rata, Nada Šakić, sestra zloglasnog ustaškog zapovjednika Vjekoslava (Maksa) Luburića, zaduženog za upravljanje svim koncentracijskim logorima u Hrvatskoj, odgovorila je da je Dinko nevin poput novorođenčeta.
Šakićev nestanak nije zaustavio napredovanje procesa. Hrvati su ubrzali zahtjev za izručenje jer su s jedne strane strahovali da bi Šakić mogao biti izručen u Jugoslaviju, a s druge su očekivali najavljeni posjet Zagrebu glavnog ravnatelja izraelskog ministarstva vanjskih poslova Eytana Bentsura. (Jugoslavija je stvarno ubrzo nakon Hrvatske također poslala zahtjev za izručenje).
Pokazalo se da odluka o kaznenom progonu Šakića nije bila u zrakopraznom prostoru. Hrvatska je što prije htjela uspostaviti pune diplomatske odnose s Izraelom, a suđenje Šakiću smatralo se cijenom koja se mora platiti uz obvezno priznanje krivnje zbog zločina u holokaustu i neophodne isprike zbog hrvatskog sudjelovanja u zločinima. Savršeno su se poklopila politička zbivanja i trenutak odabran za ono što se pretvorilo u najznačajnije suđenje lokalnom nacističkom ratnom zločincu u postkomunističkoj Europi.
Prvi dio bio je dovršen 19. lipnja 1998. kada je Šakić izručen iz Argentine u Hrvatsku, manje od tri mjeseca nakon objavljivanja intervjua. Prvi put trebalo se suditi nacistu u njegovoj domovini koja ja pripadala bivšem Istočnoeuropskom bloku. Bio je to doista povijesni trenutak, no nisam mogao zanemariti strah da će suđenje krenuti neželjenim smjerom i da će zločinac biti oslobođen ili pošteđen kazne. Zato sam prije svega morao odmah otići u Hrvatsku kako bi tužiteljstvo imalo na raspolaganju sve dokumente koje sam prikupio o Šakiću.
Suđenje u Zagrebu počelo je 4. ožujka 1999. Doputovao sam dan prije. Promatrao sam Šakića u sudnici. Ponekad je moguće po nečijem izgledu, izrazu lica ili ponašanju prepoznati tragove davno počinjenih užasa. Kod Šakića to nije bilo moguće. Taj je čovjek bio čudovište, ali to se uopće nije vidjelo. Izgledao je kao bilo koji drugi stariji muškarac, sasvim prosječna osoba starije dobi. Sa svakim novim iskazom preživjelih svjedoka, koji su detaljno opisivali užase počinjene u logoru, ročišta su se počela pretvarati u lekcije iz povijesti. Optužbe su se odnosile na masakre počinjene u Jasenovcu pod Šakićevim zapovjedništvom. Sudilo mu se za zločine protiv čovječnosti, a ne za genocid. Šakić je izjavio da se ne osjeća krivim očekujući naklonost hrvatskog suda. Također je pokušao pobuditi suosjećanje. Nevjerojatno je kako se svi ti ostarjeli nacisti čim se pojave na sudu uvijek prikazuju starijima, osjetljivijima i bolesnijima nego što su to doista.
Suđenje su obilježili brojni indikativni incidenti. Jednog je dana pri kraju popodnevne sjednice sudac otišao na drugi kraj prostorije s nekim porazgovarati dok se Šakić u pratnji dvaju policajaca spremao za povratak u zatvorsku ćeliju. Kao i svakoga dana optuženik se okrenuo prema svojim pristašama. Kada su primijetili da je sudac okrenuo leđa, podigli su ruke u ustaški pozdrav pred mojim očima i usred sudnice.
Još je jedan trenutak vrijedan pamćenja: Jakov Finci, koji je odbio fotografiranje jer je strahovao od moguće odmazde, pričao je kako su ga ustaše uhvatili za vrijeme racije i deportirali u Jasenovac zajedno s nekoliko mladih Židova iz Sarajeva. Nekoliko dana nakon dolaska u logor mladiće su prisilili na skupljanje tijela zatočenika koje su ustaše mučili i ubili, a ostatke su morali baciti u rijeku Savu. Finci je bio zgrožen jer tada još nije bio upoznat s pravilima koncentracijskog logora, pa je došao do jednog stražara, koga se usudio upitati zašto su dobili tako strašan zadatak. Finci se prisjetio stražareva odgovora: “Zato što ste ubili Isusa!”.
Kada je Šakić čuo ove Fincijeve riječi, počeo se grohotom smijati. Tijekom suđenja se često smijao dok je slušao svjedočenja, jedno strašnije od drugoga. Nakon jedne takve reakcije sudac Dražen Tripalo morao ga je strogo pozvati na red.
Naposljetku je sudac Tripalo izrekao pravorijek. Dinka Šakića, u dobi od sedamdeset osam godina, osudio je na najveću kaznu, odnosno dvadeset godina zatvora. Šakić će platiti za ubojstvo najmanje dvije tisuće ljudi u razdoblju dok je vodio logor. Desetljeća koja su prošla nisu smanjila krivnju bivšeg upravitelja logora. Šakić se grohotom nasmijao i zapljeskao. Sve je to bila samo predstava i ništa više. Nisam mario za to. Preplavio me neobuzdani ushit. Uspjeli smo: čovjek koji je vodio Jasenovac svoje će dane okončati u zatvoru. Šakić se nije ispio izvući.
Šakić do smrti tvrdio da mora napisati istinu o Jasenovcu
Piše Express
Prije točno 20 godina Hrvatskoj je iz Argentine izručen notorni Dinko Šakić, jedan od ustaških zapovjednika logora Jasenovac
19. lipnja 1998. godine je, generalno gledano, poprilično nezanimljiv datum. Iako se u to vrijeme održavalo svjetsko nogometno prvenstvo u Francuskoj, gdje će Hrvatska ostvariti jedan od najzapaženijih rezultata uopće, tog dana su se odigrale samo dvije utakmice i Hrvatska nije nastupala.
Daleko iza očiju javnosti odvijao se jedan uistinu važan događaj. Važan za Hrvatsku. Tog dana je izručen Dinko Šakić, jedan od ustaških zapovjednika logora Jasenovac i najbližih suradnika zloglasnog Vjekoslava Maksa Luburića. Prava je rijetkost da se nekom odbjeglom ratnom zločincu sudi u njegovoj državi, a još je rjeđe da takvi dobiju dulju zatvorsku kaznu, kako je bio slučaj sa Šakićem.
Možemo reći da je čitav proces započeo nekoliko mjeseci ranije kad je argentinski novinar Uki Goni ušao u tamošnji arhiv i počeo pregledavati dokumente o imigrantima tijekom i neposredno nakon kraja Drugog svjetskog rata. Goni kad je pokušao pretraživati arhive morao se pretvarati da ga uopće ne zanimaju nacisti pa je tek s vremenom uspio zadobiti dovoljno povjerenja čuvara arhiva, a s time i pristup doslovnom brdu neorganiziranih dokumenata na jednom katu.
"Kad sam počeo raditi tamo 1998. godine bila je to noćna mora gomila starih prašnjavih dokumenata razbacanih po podu i policama bez ikakvog reda i načina. Te godine se čak i jedna mačka omacila na gomili starih dokumenata. Isprva sam nosio gumene rukavice i masku za lice, ali sam poslije odustao od svega", napisao je Goni u svojoj knjizi.
Bez obzira na sve, uspio je pronaći dokumente koji pokazuju da je čak i zloglasni Adolf Eichmann savršeno legalno ušetao se u Argentinu. Jedan dokument posebno je bitan za Hrvatsku, a riječ je o dokumentu pod brojem 72513/46 gdje se dozvoljava ulazak oko 2.000 hrvatskih državljana, većinom dužnosnika i vojnika NDH.
Među svim tim imenima krije se i ono Dinka Šakića.
Oženjen Nadom Luburić, polusestrom zloglasnog ustaškog zapovjednika Vjekoslava "Maksa" Luburića koji je u to vrijeme bio šef III. odjela Ustaške nadzorne službe posebno zadužene za organizaciju i održavanje koncentracijskih logora. Zbog nepotizma i korupcije u ustaškoj državi je Šakić brzo napredovao kroz hijerarhiju ustaških logora pa je jedno vrijeme bio pobočnik zapovjednika logora Stara Gradiška, a dvije godine je bio zapovjednik Jasenovca. Kasnije se on branio da je bio zapovjednik samo 92 dana i da za njegove uprave nije ubijen nijedan zatvorenik. U Argentini se obogatio, a navodno se susreo i s Franjom Tuđmanom tijekom predsjednikova posjeta južnoj Americi.
Nekoliko puta je opisivao svoj sastanak s Tuđmanom. Jednom prilikom je kazao: "Bilo je to 1. prosinca 1994. u Buenos Airesu. I dr. Tuđmanu sam rekao da se s brojkama pretjeruje, a on mi je tada kazao: 'Vaša je rodoljubna dužnost da o Jasenovcu napišete istinu!"
Drugi put je rekao: "Između ostalog, rekao sam Tuđmanu: Gospodine predsjedniče, ako u Hrvatskoj bude četnika, partizana i komunista, mora biti i bit će ustaškog državotvornog duha, koji će biti jamstvo da nas ponovno ne odvedu u bilo kakav jugobalkanski brlog."
Nakon nekoliko desetljeća mirnog života je uhićen i izručen hrvatskoj gdje je 1999. godine osuđen na 20 godina zatvora zbog zločina nad civilnim stanovništva. Kaznu je služio u Lepoglavi, a umro je 2008. godine nakon duge i teške bolesti.
Efraim Zuroff, slavni "lovac na ustaše" iz centra Simon Wiesenthal, prije nekoliko godina je objavio knjigu "Operacija Posljednja prilika" o godina hvatanja desetaka nacističkih zločinaca diljem svijeta.
U nastavku pročitajte kako je on opisao Šakićevo hvatanje...
Kada se zagledam u prošlost, moram priznati da sam u karijeri naišao na vrlo malen broj iznenađenja kad su posrijedi postignuća u različitim državama i različitim slučajevima. U tom je smislu Hrvatska zemlja u kojoj sam postigao najveći broj uspjeha, a to je bilo u potpunoj suprotnosti s mojim početnim očekivanjima. Najzloglasniji od svih hrvatskih koncentracijskih logora bio je Jasenovac, koji je dobio nadimak “balkanski Auschwitz” i u kojem je poubijano najmanje devedeset tisuća civila, iako je moguće da je broj žrtava puno veći.
Moje djelovanje u Hrvatskoj počelo je nekoliko godina nakon Artukovićeve smrti kada sam saznao da u raznim zemljama, ali i u njihovoj sada samostalnoj domovini, živi nekoliko osumnjičenika za nacističke ratne zločine kojima se nikada nije sudilo.
Najistaknutiji među njima bio je Dinko Šakić, bivši zapovjednik koncentracijskog logora Jasenovac, koji se vratio u Hrvatsku iz svog poslijeratnog utočišta u Argentini. Ostali na popisu koji sam sastavio 1995. bili su Ivo Rojnica, ustaški stožernik u Dubrovniku, Vinko Nikolić, jedan od ideologa ustaškog pokreta i zastupnik u Saboru, Mate Šarlija, pripadnik vojnih formacija NDH, i Srećko Pšeničnik, zet Ante Pavelića i predsjednik Hrvatskoga oslobodilačkog pokreta.
Budući da su najistaknutije hrvatske javne osobe poticale nacionalističke osjećaje i nostalgiju za ustašama, postalo je jasno da ćemo se morati upustiti u vrlo napornu i tešku borbu.
Najbolja personifikacija tih problema vjerojatno je bio hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, koji je Hrvatsku vodio u osamostaljenje 1991. Da bi ironija bila veća, on je tijekom Drugoga svjetskog rata bio partizan koji se borio protiv ustaša, koji su mu ubili brata. No kada je kasnih osamdesetih postao političar, usvojio je ekstremističku i nacionalističku tvrdu liniju koja je ustaše glorificirala, čime je slao vrlo negativnu poruku manjinama u Hrvatskoj. U jednom od svojih poznatijih govora izrazio je zadovoljstvo rekavši: “Hvala Bogu, moja žena nije ni Srpkinja ni Židovka”.
Tuđman se s posebnim žarom bavio pokušajima preoblikovanja povijesnog sjećanja nove Hrvatske u skladu sa svojim ekstremno nacionalističkim stavovima. Jedan od njegovih najdrskijih prijedloga bio je da se Jasenovac pretvori u nacionalni memorijalni centar za sve hrvatske žrtve političkog nasilja. U skladu s tim prijedlogom žrtve komunizma bile bi sahranjene na istome mjestu gdje se nalaze najmanje deseci tisuća Srba, Židova, Roma i antifašističkih Hrvata koje su ubili ustaše. Ta je inicijativa, naravno, razbjesnila srpsku i židovsku zajednicu, a bila i jedan od faktora kod donošenja izraelske odluke o neuspostavljanju diplomatskih odnosa s Hrvatskom, iako je Izrael priznao hrvatsku neovisnost.
U međuvremenu je moj kolega Sergio Widder, ravnatelj našeg ureda u Buenos Airesu, u potrazi za Šakićevim mjestom boravka počeo surađivati s lokalnim novinarom po imenu Jorge Camarasa. Početkom travnja 1998. dobili smo ključnu informaciju da Šakić živi u priobalnom gradiću Santa Teresiti, tristotinjak kilometara južno od Buenos Airesa. Camarasa se s televizijskom ekipom uputio pred Šakićevu kuću, ne obavijestivši ga o tome, a razgovor koji su snimile kamere argentinske televizije tekao je ovako otprilike:
Camarasa (osobi koja otvara vrata): Jeste li vi Dinko Šakić?
Šakić: Da.
Camarasa: Mislim da ste vi bili zapovjednik koncentracijskog logora Jasenovac u Hrvatskoj. Mogu li vam postaviti nekoliko pitanja?
Šakić: Svakako, uđite.
Camarasa: (smješten u Šakićevu dnevnom boravku): Gospodine Šakić, kao osoba koja je bila zapovjednik koncentracijskog logora Jasenovac, kako biste objasnili grozne zločine koji su se tamo dogodili?
Šakić: Jasenovac je bio kaznena kolonija i svi koji su tamo bili zatvoreni to su i zaslužili. To je zapravo bio radni logor gdje su Židovi upravljali sami sobom. Nikada ni na jednog zatvorenika u logoru nismo digli ruku.
Camarasa: Kako objašnjavate okrutna zlodjela koja su tamo počinjena, teror i ubijanja?
Šakić: Ljudi su umirali prirodnom smrću. Na primjer, imali smo epidemiju tifusa, ali nije bilo peći za spaljivanje koje su bilo koga ubile. Mislim da vi ne razumijete. Pravi problem s Jasenovcem jest što nismo uspjeli dovršiti posao. Spavam kao beba. Da mi danas ponude isti položaj, prihvatio bih.
Unatoč šokantnosti prvog televizijskog prikazivanja sudski proces još je bio relativno daleka mogućnost jer se Šakića očito nije moglo kazneno goniti u Argentini, koja za to nije imala pravne osnove, a nije bilo jasno hoće li neka druga država zatražiti njegovo izručenje. Naša politika uvijek je bila da se prioritet daje državi u kojoj je zločinac počinio zločine. No u ovom se slučaju područje na kojem je bio koncentracijski logor Jasenovac nalazilo u dvije različite zemlje (u Hrvatskoj i srpskoj enklavi Bosne i Hercegovine).
Osim toga u teoriji je treća zemlja (Jugoslavija), čiji su građani bili ubijani u Jasenovcu, također mogla zatražiti Šakićevo izručenje. No, počeo sam sve više osjećati da bi naša pomoć izručenju Šakića u Beograd zapravo bila velika pogreška. Suđenje Šakiću u Srbiji ne bi imalo nikakva utjecaja u Hrvatskoj, zemlji u kojoj su u Drugome svjetskom ratu djelovali ustaše i gdje bi takvo suđenje imalo vitalnu ulogu jer bi hrvatsko društvo izložilo suočavanju s razmjerom ustaških zločina. Da mu se sudilo u Beogradu, Hrvati bi jednostavno mogli ignorirati čitavi proces, klasificirajući ga srpskom propagandom, što bi uništilo njegov izuzetni edukativni i moralni potencijal.
Šakić je nestao prije nego što ga je argentinska policija stigla uhititi. Njegova supruga Nada dala je iskaz da je otišao u Buenos Aires zatražiti pomoć hrvatskog veleposlanstva. Upitana o ulozi svoga supruga tijekom rata, Nada Šakić, sestra zloglasnog ustaškog zapovjednika Vjekoslava (Maksa) Luburića, zaduženog za upravljanje svim koncentracijskim logorima u Hrvatskoj, odgovorila je da je Dinko nevin poput novorođenčeta.
Šakićev nestanak nije zaustavio napredovanje procesa. Hrvati su ubrzali zahtjev za izručenje jer su s jedne strane strahovali da bi Šakić mogao biti izručen u Jugoslaviju, a s druge su očekivali najavljeni posjet Zagrebu glavnog ravnatelja izraelskog ministarstva vanjskih poslova Eytana Bentsura. (Jugoslavija je stvarno ubrzo nakon Hrvatske također poslala zahtjev za izručenje).
Pokazalo se da odluka o kaznenom progonu Šakića nije bila u zrakopraznom prostoru. Hrvatska je što prije htjela uspostaviti pune diplomatske odnose s Izraelom, a suđenje Šakiću smatralo se cijenom koja se mora platiti uz obvezno priznanje krivnje zbog zločina u holokaustu i neophodne isprike zbog hrvatskog sudjelovanja u zločinima. Savršeno su se poklopila politička zbivanja i trenutak odabran za ono što se pretvorilo u najznačajnije suđenje lokalnom nacističkom ratnom zločincu u postkomunističkoj Europi.
Prvi dio bio je dovršen 19. lipnja 1998. kada je Šakić izručen iz Argentine u Hrvatsku, manje od tri mjeseca nakon objavljivanja intervjua. Prvi put trebalo se suditi nacistu u njegovoj domovini koja ja pripadala bivšem Istočnoeuropskom bloku. Bio je to doista povijesni trenutak, no nisam mogao zanemariti strah da će suđenje krenuti neželjenim smjerom i da će zločinac biti oslobođen ili pošteđen kazne. Zato sam prije svega morao odmah otići u Hrvatsku kako bi tužiteljstvo imalo na raspolaganju sve dokumente koje sam prikupio o Šakiću.
Suđenje u Zagrebu počelo je 4. ožujka 1999. Doputovao sam dan prije. Promatrao sam Šakića u sudnici. Ponekad je moguće po nečijem izgledu, izrazu lica ili ponašanju prepoznati tragove davno počinjenih užasa. Kod Šakića to nije bilo moguće. Taj je čovjek bio čudovište, ali to se uopće nije vidjelo. Izgledao je kao bilo koji drugi stariji muškarac, sasvim prosječna osoba starije dobi. Sa svakim novim iskazom preživjelih svjedoka, koji su detaljno opisivali užase počinjene u logoru, ročišta su se počela pretvarati u lekcije iz povijesti. Optužbe su se odnosile na masakre počinjene u Jasenovcu pod Šakićevim zapovjedništvom. Sudilo mu se za zločine protiv čovječnosti, a ne za genocid. Šakić je izjavio da se ne osjeća krivim očekujući naklonost hrvatskog suda. Također je pokušao pobuditi suosjećanje. Nevjerojatno je kako se svi ti ostarjeli nacisti čim se pojave na sudu uvijek prikazuju starijima, osjetljivijima i bolesnijima nego što su to doista.
Suđenje su obilježili brojni indikativni incidenti. Jednog je dana pri kraju popodnevne sjednice sudac otišao na drugi kraj prostorije s nekim porazgovarati dok se Šakić u pratnji dvaju policajaca spremao za povratak u zatvorsku ćeliju. Kao i svakoga dana optuženik se okrenuo prema svojim pristašama. Kada su primijetili da je sudac okrenuo leđa, podigli su ruke u ustaški pozdrav pred mojim očima i usred sudnice.
Još je jedan trenutak vrijedan pamćenja: Jakov Finci, koji je odbio fotografiranje jer je strahovao od moguće odmazde, pričao je kako su ga ustaše uhvatili za vrijeme racije i deportirali u Jasenovac zajedno s nekoliko mladih Židova iz Sarajeva. Nekoliko dana nakon dolaska u logor mladiće su prisilili na skupljanje tijela zatočenika koje su ustaše mučili i ubili, a ostatke su morali baciti u rijeku Savu. Finci je bio zgrožen jer tada još nije bio upoznat s pravilima koncentracijskog logora, pa je došao do jednog stražara, koga se usudio upitati zašto su dobili tako strašan zadatak. Finci se prisjetio stražareva odgovora: “Zato što ste ubili Isusa!”.
Kada je Šakić čuo ove Fincijeve riječi, počeo se grohotom smijati. Tijekom suđenja se često smijao dok je slušao svjedočenja, jedno strašnije od drugoga. Nakon jedne takve reakcije sudac Dražen Tripalo morao ga je strogo pozvati na red.
Naposljetku je sudac Tripalo izrekao pravorijek. Dinka Šakića, u dobi od sedamdeset osam godina, osudio je na najveću kaznu, odnosno dvadeset godina zatvora. Šakić će platiti za ubojstvo najmanje dvije tisuće ljudi u razdoblju dok je vodio logor. Desetljeća koja su prošla nisu smanjila krivnju bivšeg upravitelja logora. Šakić se grohotom nasmijao i zapljeskao. Sve je to bila samo predstava i ništa više. Nisam mario za to. Preplavio me neobuzdani ushit. Uspjeli smo: čovjek koji je vodio Jasenovac svoje će dane okončati u zatvoru. Šakić se nije ispio izvući.
Valter- Admin
- Broj postova : 9623
Age : 72
Location : schweiz
Registration date : 2008-01-11 -
Re: HRVATSKA 1 DO 2019god.
Valter Tue Jun 19, 2018 4:16 pm
Valter (citat):www.express.hr/life/sakic-do-smrti-tvrdio-da-mora-napisati-istinu-o-jasenovcu-16248
Šakić do smrti tvrdio da mora napisati istinu o Jasenovcu
Piše Express
Prije točno 20 godina Hrvatskoj je iz Argentine izručen notorni Dinko Šakić, jedan od ustaških zapovjednika logora Jasenovac
19. lipnja 1998. godine je, generalno gledano, poprilično nezanimljiv datum. Iako se u to vrijeme održavalo svjetsko nogometno prvenstvo u Francuskoj, gdje će Hrvatska ostvariti jedan od najzapaženijih rezultata uopće, tog dana su se odigrale samo dvije utakmice i Hrvatska nije nastupala.
Daleko iza očiju javnosti odvijao se jedan uistinu važan događaj. Važan za Hrvatsku. Tog dana je izručen Dinko Šakić, jedan od ustaških zapovjednika logora Jasenovac i najbližih suradnika zloglasnog Vjekoslava Maksa Luburića. Prava je rijetkost da se nekom odbjeglom ratnom zločincu sudi u njegovoj državi, a još je rjeđe da takvi dobiju dulju zatvorsku kaznu, kako je bio slučaj sa Šakićem.
Možemo reći da je čitav proces započeo nekoliko mjeseci ranije kad je argentinski novinar Uki Goni ušao u tamošnji arhiv i počeo pregledavati dokumente o imigrantima tijekom i neposredno nakon kraja Drugog svjetskog rata. Goni kad je pokušao pretraživati arhive morao se pretvarati da ga uopće ne zanimaju nacisti pa je tek s vremenom uspio zadobiti dovoljno povjerenja čuvara arhiva, a s time i pristup doslovnom brdu neorganiziranih dokumenata na jednom katu.
"Kad sam počeo raditi tamo 1998. godine bila je to noćna mora gomila starih prašnjavih dokumenata razbacanih po podu i policama bez ikakvog reda i načina. Te godine se čak i jedna mačka omacila na gomili starih dokumenata. Isprva sam nosio gumene rukavice i masku za lice, ali sam poslije odustao od svega", napisao je Goni u svojoj knjizi.
Bez obzira na sve, uspio je pronaći dokumente koji pokazuju da je čak i zloglasni Adolf Eichmann savršeno legalno ušetao se u Argentinu. Jedan dokument posebno je bitan za Hrvatsku, a riječ je o dokumentu pod brojem 72513/46 gdje se dozvoljava ulazak oko 2.000 hrvatskih državljana, većinom dužnosnika i vojnika NDH.
Među svim tim imenima krije se i ono Dinka Šakića.
Oženjen Nadom Luburić, polusestrom zloglasnog ustaškog zapovjednika Vjekoslava "Maksa" Luburića koji je u to vrijeme bio šef III. odjela Ustaške nadzorne službe posebno zadužene za organizaciju i održavanje koncentracijskih logora. Zbog nepotizma i korupcije u ustaškoj državi je Šakić brzo napredovao kroz hijerarhiju ustaških logora pa je jedno vrijeme bio pobočnik zapovjednika logora Stara Gradiška, a dvije godine je bio zapovjednik Jasenovca. Kasnije se on branio da je bio zapovjednik samo 92 dana i da za njegove uprave nije ubijen nijedan zatvorenik. U Argentini se obogatio, a navodno se susreo i s Franjom Tuđmanom tijekom predsjednikova posjeta južnoj Americi.
Nekoliko puta je opisivao svoj sastanak s Tuđmanom. Jednom prilikom je kazao: "Bilo je to 1. prosinca 1994. u Buenos Airesu. I dr. Tuđmanu sam rekao da se s brojkama pretjeruje, a on mi je tada kazao: 'Vaša je rodoljubna dužnost da o Jasenovcu napišete istinu!"
Drugi put je rekao: "Između ostalog, rekao sam Tuđmanu: Gospodine predsjedniče, ako u Hrvatskoj bude četnika, partizana i komunista, mora biti i bit će ustaškog državotvornog duha, koji će biti jamstvo da nas ponovno ne odvedu u bilo kakav jugobalkanski brlog."
Nakon nekoliko desetljeća mirnog života je uhićen i izručen hrvatskoj gdje je 1999. godine osuđen na 20 godina zatvora zbog zločina nad civilnim stanovništva. Kaznu je služio u Lepoglavi, a umro je 2008. godine nakon duge i teške bolesti.
Efraim Zuroff, slavni "lovac na ustaše" iz centra Simon Wiesenthal, prije nekoliko godina je objavio knjigu "Operacija Posljednja prilika" o godina hvatanja desetaka nacističkih zločinaca diljem svijeta.
U nastavku pročitajte kako je on opisao Šakićevo hvatanje...
Kada se zagledam u prošlost, moram priznati da sam u karijeri naišao na vrlo malen broj iznenađenja kad su posrijedi postignuća u različitim državama i različitim slučajevima. U tom je smislu Hrvatska zemlja u kojoj sam postigao najveći broj uspjeha, a to je bilo u potpunoj suprotnosti s mojim početnim očekivanjima. Najzloglasniji od svih hrvatskih koncentracijskih logora bio je Jasenovac, koji je dobio nadimak “balkanski Auschwitz” i u kojem je poubijano najmanje devedeset tisuća civila, iako je moguće da je broj žrtava puno veći.
Moje djelovanje u Hrvatskoj počelo je nekoliko godina nakon Artukovićeve smrti kada sam saznao da u raznim zemljama, ali i u njihovoj sada samostalnoj domovini, živi nekoliko osumnjičenika za nacističke ratne zločine kojima se nikada nije sudilo.
Najistaknutiji među njima bio je Dinko Šakić, bivši zapovjednik koncentracijskog logora Jasenovac, koji se vratio u Hrvatsku iz svog poslijeratnog utočišta u Argentini. Ostali na popisu koji sam sastavio 1995. bili su Ivo Rojnica, ustaški stožernik u Dubrovniku, Vinko Nikolić, jedan od ideologa ustaškog pokreta i zastupnik u Saboru, Mate Šarlija, pripadnik vojnih formacija NDH, i Srećko Pšeničnik, zet Ante Pavelića i predsjednik Hrvatskoga oslobodilačkog pokreta.
Budući da su najistaknutije hrvatske javne osobe poticale nacionalističke osjećaje i nostalgiju za ustašama, postalo je jasno da ćemo se morati upustiti u vrlo napornu i tešku borbu.
Najbolja personifikacija tih problema vjerojatno je bio hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, koji je Hrvatsku vodio u osamostaljenje 1991. Da bi ironija bila veća, on je tijekom Drugoga svjetskog rata bio partizan koji se borio protiv ustaša, koji su mu ubili brata. No kada je kasnih osamdesetih postao političar, usvojio je ekstremističku i nacionalističku tvrdu liniju koja je ustaše glorificirala, čime je slao vrlo negativnu poruku manjinama u Hrvatskoj. U jednom od svojih poznatijih govora izrazio je zadovoljstvo rekavši: “Hvala Bogu, moja žena nije ni Srpkinja ni Židovka”.
Tuđman se s posebnim žarom bavio pokušajima preoblikovanja povijesnog sjećanja nove Hrvatske u skladu sa svojim ekstremno nacionalističkim stavovima. Jedan od njegovih najdrskijih prijedloga bio je da se Jasenovac pretvori u nacionalni memorijalni centar za sve hrvatske žrtve političkog nasilja. U skladu s tim prijedlogom žrtve komunizma bile bi sahranjene na istome mjestu gdje se nalaze najmanje deseci tisuća Srba, Židova, Roma i antifašističkih Hrvata koje su ubili ustaše. Ta je inicijativa, naravno, razbjesnila srpsku i židovsku zajednicu, a bila i jedan od faktora kod donošenja izraelske odluke o neuspostavljanju diplomatskih odnosa s Hrvatskom, iako je Izrael priznao hrvatsku neovisnost.
U međuvremenu je moj kolega Sergio Widder, ravnatelj našeg ureda u Buenos Airesu, u potrazi za Šakićevim mjestom boravka počeo surađivati s lokalnim novinarom po imenu Jorge Camarasa. Početkom travnja 1998. dobili smo ključnu informaciju da Šakić živi u priobalnom gradiću Santa Teresiti, tristotinjak kilometara južno od Buenos Airesa. Camarasa se s televizijskom ekipom uputio pred Šakićevu kuću, ne obavijestivši ga o tome, a razgovor koji su snimile kamere argentinske televizije tekao je ovako otprilike:
Camarasa (osobi koja otvara vrata): Jeste li vi Dinko Šakić?
Šakić: Da.
Camarasa: Mislim da ste vi bili zapovjednik koncentracijskog logora Jasenovac u Hrvatskoj. Mogu li vam postaviti nekoliko pitanja?
Šakić: Svakako, uđite.
Camarasa: (smješten u Šakićevu dnevnom boravku): Gospodine Šakić, kao osoba koja je bila zapovjednik koncentracijskog logora Jasenovac, kako biste objasnili grozne zločine koji su se tamo dogodili?
Šakić: Jasenovac je bio kaznena kolonija i svi koji su tamo bili zatvoreni to su i zaslužili. To je zapravo bio radni logor gdje su Židovi upravljali sami sobom. Nikada ni na jednog zatvorenika u logoru nismo digli ruku.
Camarasa: Kako objašnjavate okrutna zlodjela koja su tamo počinjena, teror i ubijanja?
Šakić: Ljudi su umirali prirodnom smrću. Na primjer, imali smo epidemiju tifusa, ali nije bilo peći za spaljivanje koje su bilo koga ubile. Mislim da vi ne razumijete. Pravi problem s Jasenovcem jest što nismo uspjeli dovršiti posao. Spavam kao beba. Da mi danas ponude isti položaj, prihvatio bih.
Unatoč šokantnosti prvog televizijskog prikazivanja sudski proces još je bio relativno daleka mogućnost jer se Šakića očito nije moglo kazneno goniti u Argentini, koja za to nije imala pravne osnove, a nije bilo jasno hoće li neka druga država zatražiti njegovo izručenje. Naša politika uvijek je bila da se prioritet daje državi u kojoj je zločinac počinio zločine. No u ovom se slučaju područje na kojem je bio koncentracijski logor Jasenovac nalazilo u dvije različite zemlje (u Hrvatskoj i srpskoj enklavi Bosne i Hercegovine).
Osim toga u teoriji je treća zemlja (Jugoslavija), čiji su građani bili ubijani u Jasenovcu, također mogla zatražiti Šakićevo izručenje. No, počeo sam sve više osjećati da bi naša pomoć izručenju Šakića u Beograd zapravo bila velika pogreška. Suđenje Šakiću u Srbiji ne bi imalo nikakva utjecaja u Hrvatskoj, zemlji u kojoj su u Drugome svjetskom ratu djelovali ustaše i gdje bi takvo suđenje imalo vitalnu ulogu jer bi hrvatsko društvo izložilo suočavanju s razmjerom ustaških zločina. Da mu se sudilo u Beogradu, Hrvati bi jednostavno mogli ignorirati čitavi proces, klasificirajući ga srpskom propagandom, što bi uništilo njegov izuzetni edukativni i moralni potencijal.
Šakić je nestao prije nego što ga je argentinska policija stigla uhititi. Njegova supruga Nada dala je iskaz da je otišao u Buenos Aires zatražiti pomoć hrvatskog veleposlanstva. Upitana o ulozi svoga supruga tijekom rata, Nada Šakić, sestra zloglasnog ustaškog zapovjednika Vjekoslava (Maksa) Luburića, zaduženog za upravljanje svim koncentracijskim logorima u Hrvatskoj, odgovorila je da je Dinko nevin poput novorođenčeta.
Šakićev nestanak nije zaustavio napredovanje procesa. Hrvati su ubrzali zahtjev za izručenje jer su s jedne strane strahovali da bi Šakić mogao biti izručen u Jugoslaviju, a s druge su očekivali najavljeni posjet Zagrebu glavnog ravnatelja izraelskog ministarstva vanjskih poslova Eytana Bentsura. (Jugoslavija je stvarno ubrzo nakon Hrvatske također poslala zahtjev za izručenje).
Pokazalo se da odluka o kaznenom progonu Šakića nije bila u zrakopraznom prostoru. Hrvatska je što prije htjela uspostaviti pune diplomatske odnose s Izraelom, a suđenje Šakiću smatralo se cijenom koja se mora platiti uz obvezno priznanje krivnje zbog zločina u holokaustu i neophodne isprike zbog hrvatskog sudjelovanja u zločinima. Savršeno su se poklopila politička zbivanja i trenutak odabran za ono što se pretvorilo u najznačajnije suđenje lokalnom nacističkom ratnom zločincu u postkomunističkoj Europi.
Prvi dio bio je dovršen 19. lipnja 1998. kada je Šakić izručen iz Argentine u Hrvatsku, manje od tri mjeseca nakon objavljivanja intervjua. Prvi put trebalo se suditi nacistu u njegovoj domovini koja ja pripadala bivšem Istočnoeuropskom bloku. Bio je to doista povijesni trenutak, no nisam mogao zanemariti strah da će suđenje krenuti neželjenim smjerom i da će zločinac biti oslobođen ili pošteđen kazne. Zato sam prije svega morao odmah otići u Hrvatsku kako bi tužiteljstvo imalo na raspolaganju sve dokumente koje sam prikupio o Šakiću.
Suđenje u Zagrebu počelo je 4. ožujka 1999. Doputovao sam dan prije. Promatrao sam Šakića u sudnici. Ponekad je moguće po nečijem izgledu, izrazu lica ili ponašanju prepoznati tragove davno počinjenih užasa. Kod Šakića to nije bilo moguće. Taj je čovjek bio čudovište, ali to se uopće nije vidjelo. Izgledao je kao bilo koji drugi stariji muškarac, sasvim prosječna osoba starije dobi. Sa svakim novim iskazom preživjelih svjedoka, koji su detaljno opisivali užase počinjene u logoru, ročišta su se počela pretvarati u lekcije iz povijesti. Optužbe su se odnosile na masakre počinjene u Jasenovcu pod Šakićevim zapovjedništvom. Sudilo mu se za zločine protiv čovječnosti, a ne za genocid. Šakić je izjavio da se ne osjeća krivim očekujući naklonost hrvatskog suda. Također je pokušao pobuditi suosjećanje. Nevjerojatno je kako se svi ti ostarjeli nacisti čim se pojave na sudu uvijek prikazuju starijima, osjetljivijima i bolesnijima nego što su to doista.
Suđenje su obilježili brojni indikativni incidenti. Jednog je dana pri kraju popodnevne sjednice sudac otišao na drugi kraj prostorije s nekim porazgovarati dok se Šakić u pratnji dvaju policajaca spremao za povratak u zatvorsku ćeliju. Kao i svakoga dana optuženik se okrenuo prema svojim pristašama. Kada su primijetili da je sudac okrenuo leđa, podigli su ruke u ustaški pozdrav pred mojim očima i usred sudnice.
Još je jedan trenutak vrijedan pamćenja: Jakov Finci, koji je odbio fotografiranje jer je strahovao od moguće odmazde, pričao je kako su ga ustaše uhvatili za vrijeme racije i deportirali u Jasenovac zajedno s nekoliko mladih Židova iz Sarajeva. Nekoliko dana nakon dolaska u logor mladiće su prisilili na skupljanje tijela zatočenika koje su ustaše mučili i ubili, a ostatke su morali baciti u rijeku Savu. Finci je bio zgrožen jer tada još nije bio upoznat s pravilima koncentracijskog logora, pa je došao do jednog stražara, koga se usudio upitati zašto su dobili tako strašan zadatak. Finci se prisjetio stražareva odgovora: “Zato što ste ubili Isusa!”.
Kada je Šakić čuo ove Fincijeve riječi, počeo se grohotom smijati. Tijekom suđenja se često smijao dok je slušao svjedočenja, jedno strašnije od drugoga. Nakon jedne takve reakcije sudac Dražen Tripalo morao ga je strogo pozvati na red.
Naposljetku je sudac Tripalo izrekao pravorijek. Dinka Šakića, u dobi od sedamdeset osam godina, osudio je na najveću kaznu, odnosno dvadeset godina zatvora. Šakić će platiti za ubojstvo najmanje dvije tisuće ljudi u razdoblju dok je vodio logor. Desetljeća koja su prošla nisu smanjila krivnju bivšeg upravitelja logora. Šakić se grohotom nasmijao i zapljeskao. Sve je to bila samo predstava i ništa više. Nisam mario za to. Preplavio me neobuzdani ushit. Uspjeli smo: čovjek koji je vodio Jasenovac svoje će dane okončati u zatvoru. Šakić se nije ispio izvući.
Zakljucite i sami. Sta je istina. Raspitajte se. Nemojte dopustiti da hodate po setu, kao slepci.
Valter
Valter- Admin
- Broj postova : 9623
Age : 72
Location : schweiz
Registration date : 2008-01-11 -
Jel ste Vi to tražili?!
Slaven Wed Jun 20, 2018 1:30 pm
https://www.24sata.hr/news/cesarea-su-izveli-bosog-otac-ga-je-razvlacio-po-haustoru-578845
pemper
E rekao sam j ,mlad je Tito umro...
Da je one Jugoslavije po kojoj smo pljuvali,ne bi ovakvi probisvjeti iz susjednih zemalja mogli ni primirisit kod nas,a sad kad smo Hrvatska,gazi po nama tko god stigne...lupajte minuse koliko god zelite ali to je istina.
pemper
E rekao sam j ,mlad je Tito umro...
Da je one Jugoslavije po kojoj smo pljuvali,ne bi ovakvi probisvjeti iz susjednih zemalja mogli ni primirisit kod nas,a sad kad smo Hrvatska,gazi po nama tko god stigne...lupajte minuse koliko god zelite ali to je istina.
Slaven- Broj postova : 6432
Location : Arkadija(mitološka zemlja sreće iz grčke mitologije)
Registration date : 2008-08-23 -
Stranica 15/20 • 1 ... 9 ... 14, 15, 16 ... 20
SFRJ4EVER :: EVROPA I SVET :: EU :: PREDNOSTI I MANE EU
Stranica 15/20
Permissions in this forum:
Ne možete odgovoriti na teme ili komentare u ovom forumu
» DOKAZI, CEGA ....
» "KUD PLOVI OVAJ BROD?"
» DALI ZNATE ZA OVO?
» TKO SNOSI NAJVEĆU ODGOVORNOST?
» KRIVI SMO MI!
» ISTORIJA JUGOSLAVIJE
» GOVORI DRUGA TITA
» TEžINA LANACA(BORIS MALAGURSKI)