KOMUNISTICKA "ČUDA"

Evo jos jedan primer.


http://www.nadlanu.com/pocetna/zabava/video-albumi/Kako-se-zivelo-u-bivsoj-Jugoslaviji-VIDEO.g-1706913.276.html


Valter

Mislim da se u medjuvremenu dobro moglo shvatiti (videti) ko je unistio radnicka odmaralista.


Valter

http://www.express.hr/life/zbog-ovih-stvari-ljudi-zale-za-jugoslavijom-6646


Zbog ovih stvari ljudi žale za Jugoslavijom
Piše Boris Rašeta, Merita Arslani

U anketi YouGova čak 47 posto Nijemaca kaže da je život u osamdesetim godinama prošlog stoljeća, kada su vladali Boris Becker, sapunica Dinastija, jastučići za ramena, 'fudbalerke i trajne', bio bolji nego što je danas

Strah od terorizma i sumoran pogled na budućnost doveli su do toga da gotovo svaki drugi Nijemac čezne za izgubljenim zlatnim dobom - osamdesetim godinama.

U anketi YouGova čak 47 posto Nijemaca kaže da je život u osamdesetim godinama prošlog stoljeća, kada su vladali Boris Becker, sapunica Dinastija, jastučići za ramena, 'fudbalerke i trajne', bio bolji nego što je danas.

Nijemci misle da se i u sedamdesetima i u devedesetima isto živjelo ugodnije, a da je u "prošlosti sve bilo bolje" misli čak 41 posto ispitanika.

Express je ne tako davno napravio analizu zbog čega ljudi žale za prošlim vremenima, točnije - zbog čega žale za Jugoslavijom.

Mnogi za njom ne žale, ali oni koji žale, uglavnom žale zbog ovih 15 stvari.
Tržište

Racionalni ljudi žale za tržištem. Tržište od 22 milijuna ljudi daje više prilika za zaradu. Omogućuje proizvodnju većih serija proizvoda sa nižim konačnim cijenama – "ekonomija obujma" kazuje da se stanoviti fiksni troškovi  smanjuju utoliko više što je konačni broj proizvoda veći. Carine i druge prepreke su manje. Danas imamo tržište od 550 milijuna ljudi koje je dvadesetak puta veće od jugoslavenskog. No, na tržištu Unije mi smo najnerazvijeniji, a na tržištu Jugoslavije bili smo najrazvijeniji. Hrvatska je bila "admiralski brod".

Socijalna prava

Zdravstvo i školstvo bili su besplatni. Liste za čekanje bile su kraće. Radno je mjesto bilo sigurno kao smrt - praktički vam ga nitko nije mogao oduzeti.

Milicija

Neke stvari koje vam današnja policija riješi u roku nikad, milicija je rješavala u roku odmah. Nisu se pretjerano morali brinuti oko ljudskih prava, neovisne kontrole, i sl. Pendrek su zvali "odgojna palica" što izaziva opravdano moralističko zgražanje, ali u stanovitom broju slučajeva prikraćuje put do otkrivanja počinitelja. No milicioneri nisu bili samo fizikalci. Milicija se prije bavila i metafizikom, to jest ontologijom i spoznajnom teorijom. "Istina – je ono što milicija traži da joj kažete" veli jedna definicija istine iz tog vremena.

Kontejneri

Nikada ni jedan čovjek nije u SFRJ viđen da kopa po kontejnerima. Danas nema kontejnera koji svakoga jutra ne okuplja mnoge nesretnike, koji u njemu traže plastične boce, zavežljaje koje im ostavljaju dobri ljudi, ili čiste vrećice sa hranom koje ostavlja Predsjednica Republike.

Natjecanje naroda

Jugoslavija je bila neka vrsta natjecateljske arene za brojne narode. Svi koji su živjeli u njoj natjecali su se s nekima drugima. Natjecanje je uvijek dobro, ako se odvija u fair uvjetima. Očito je da su, recimo, utakmice Zvezde i Dinama, Hajduka i Partizana, Hajduka i Zvezde – da se zadržimo samo na hrvatskosrspkim relacijama – bile "više od igre". Odigravale su se pred prepunim stadionima, uvijek u uzavreloj atmosferi sudnjega dana. Utakmice "velike četvorke" bile su tako magnetične da ih danas, kao argumet za obnovu jugolige, koriste čak i najfanatičniji protivnici Jugoslavije, npr Ćiro Blažević, poznatiji kao Miroslav. Slična su natjecanja bila i u drugim sferama sporta i života – košarci, atletici, itd. i što je najvažnije, gospodarstvu. Svi su htjeli dokazati da su bolji.

Jugoslavenska nogometna liga bila je neusporedivo kompetitivnija od svih današnjih nacionalnih liga - ona je bila ono što Milanović naziva "Bundesliga". Iz nje je Dinamo osvojio kup velesajamskih gradova a Crvena Zvezda kup prvaka i interkontinetnalni kup, dok su naši klubovi dolazili u visoke faze završnica europskih kupova. Danas klubovi niti jedne države iz regije ne mogu ni sanjati o četvrtzavršnici europskih kupova.

Omladinske radne akcije(ORA)

Danas ljudi ne vole raditi ni kad im se plati – nekoć su na radne akcije diljem Jugoslavije hrlile tisuće i tisuće mladih ljudi, kojima je to bilo jedinstveno iskustvo. Rad, kolektivno zajedništvo, idealizam, glazba, ljubav, žuljevi, disciplina, pobuna, simboli – sve je bilo na radnik akcijama, i što je najvažnije, odlazak od roditelja u svijet slobode. Oni koji su bili na njima, i danas ih pamte kao jedno od najljepših iskustava života.

Kinematografija

Jugoslavenske su republičke kinematografije, razmjerno male, činile jednu razmjerno srednju ali ne i osrednju. Jugoslavenski su filmovi dobivali nagrade u Veneciji, Berlinu, Cannesu, Karlovym Varima, pa čak i Oscara.

Vanjski dug

Jugoslavija je 80-ih upalila sve crvene alarme zbog vanjskog duga koji je narastao na 20 milijardi dolara. Bila je to predratna situacija. Iako je riječ o dugu države a ne općem dugu, valja imati na umu da su današnje republike bivše Jugoslavije dužne preko 170 milijardi dolara.

BDP

SR Hrvatska imala je 1979. godine BDP koji je bio manji od današnjega za 0,5 posto. To znači da smo od 1980 do danas tapkali u mjestu – tapkali, tapkali i tapkali. Nismo se pomakli ni pedlja. Drugu su (Poljska, Rusija, Češka, Slovačka) otišli svjetlosne godine naprijed. Naša povijest je povijest propadanja – ustrajnog, samoskrivljenog, sveobuhvatnog, nepromjenjivog. Jedino u čemu smo silovito napredovlai bilo je skijanje – cijela Jugoslavija sa alpskom tvrđavom Slovenijom nije mogla sakupiti toliko skijaških medalja kao Republika Hrvatska. No, budimo iskreni – sve je to obiteljski obrt Ante Kostelića Gipsa, a ne rezultat neke sustavne strategije sporta.

Deložacije

Vrlo kratko: nije bio deložacija.
Krediti

Vrlo kratko: nekad su krediti zadavali glavobolju bankama a ne građanima, a 80-ih bi vrijednost kredita zbog inflacije bila svedena na kutiju šibica. Dakako, nisu mogli svi dobiti kredit, no oni koji su ga dobili bili su sretnici.

Zaposlenost

Sr Hrvatska imala je 1980 oko 78 tisuća nezaposlenih. To je 4 puta manje no danas.

Jednopartijski sistem

Jednopartijski sustav ne omogućava nego blokira politčku slobodu. No on se u nekim pitanjima pokazivao znato efikasniji od današnjega. Recimo, tri zadnja premijera SR Hrvatske bili su menadžeri koji su vodili sustave od 20 000 ljudi. Ante Milović vodio je Đuru Đakovića, Petar Fleković INU, ing Ante Marković Končar. Marković je Končar preuzeo kao tvrtku sa 500 ljudi, pa od nje napravio giganta koji zapošljava 25 000 ljudi, od toga 4500 inženjera, magistara i doktora znanosti. Končar je izvozio svoje proizvode visoke tehnollogije diljem svijeta. Pod Bagom, Končar je pao na 4500 ljudi. Jugoslavija je imala napredne tehnologije - u Zavodu Soko u Mostaru 1989. dovršavan je nadzvučni avion. Danas ista tvornica radi škrinje za meso. U jednostanačkom sustavu odluke se provode s manje otpora, jer nema koalicijskog dogovaranja, prenemaganja, trgovanja, opstrukcije.

Krađa i korupcija

Bile su neusporedivo manje nego danas. Svi pojavni oblici, izuzev onih koji su vezani za prirodu sustava, postojali su kao zametak ovoga što se danas razvilo do čudovnišnih razmjera. No neki pojavni oblici krađe i korupcije mogući su samo u kapitalizmu, poput menadžerskih kredita, kredita s deviznom klauzulom, uništavanja tvornica kako bi se dobili placevi, i sl.
Kult bezličnosti

Osim kulta ličnosti vladao je i kult bezličnosti, pa su pojave individualizma bile osuđivane kao buržoaske. Igor Mandić s leptir mašnom početkom 70-ih bio je predmet općeg društvenog zgražanja.

http://narodni-front.org.rs/drugi-paket-ponude-samoupravljanje/

Drugi “paket ponude“ – Samoupravljanje!

by Slobodni građani · Published 7. децембра 2016. · Updated 6. фебруара 2017.

Vatrogasac kao simbol socijalističke misli o neprikosnovenoj vrijednosti ljudskog života, ispred bilo čega drugoga, pa i ispred profita! – razumije se samo po sebi.

Vatrogasac je zanimanje u kojem je spašavanje života daleko ispred svega drugog na ljestvici prioriteta! Života čovjeka najprije! Tako, vatrogasac koji ulazi na mjesto požara i mora odabrati što će spasiti – mačku koja se guši u dimu ili sef sa 100.000 dolara, bez razmišljanja koliko na tržištu košta jedna mačka, spašava život te životinje. No, ukoliko ima ljudi – ljudski je život najvrijedniji. Iako je to subjektivno opredjeljenje jer život je život, ništa ne može biti idealno, pa ni to opredjeljenje. Ali, bilo bi bedasto iz požara spasiti psa ili kanarinca, a ostaviti baku u krevetu, zar ne?

Tim shvatanjem, zanimanje vatrogasca sadrži elemente socijalističke misli o neprikosnovenoj vrijednosti ljudskog života ispred bilo čega drugoga, pa i ispred profita! – razumije se samo po sebi.

I nikako mi nije jasno kako nešto tako jednostavno ljudi nisu u stanju povezati s društvom općenito, pa prvi izbor u slučaju spašavanja života iz požara smatraju logičnim i ispravnim, a to isto primijenjeno na društvo i društvene odnose vezane uz rad i život baziran na radu i dohotku kroz pravedniju podjelu zaradjenog nikako ne shvataju.

firemen

Suštinska greška i …drugi put će biti bolje!

Radio sam u stakleničkoj proizvodnji u samoupravnom socijalizmu. Osim rijetkih izuzetaka, radnici su djelomično ili pogrešno shvaćali bit samoupravnog socijalizma i svoju ulogu u njemu. Nisu prepoznali obavezu i odgovornost upravljanja kolektivom, misleći kako netko drugi treba razmišljati umjesto njih.

Sve su shvatili kao neku vrstu samoposluge gdje svako može uzeti kad želi, što želi i koliko želi. A zamalo, pravilo je bilo da su oni koji su najviše uzimali – najmanje radili. Što ih nije sprečavalo da najviše i kritiziraju. No, firma je poslovala i redovno isplaćivala plaće, čak i u tim uvjetima slabog rada i opće pljačke, što svjedoči o žilavosti samoupravnog sistema.  Jer – izostajala je ona za kapitalizam ključna pojava – profit vlasnika firme. Da je postojao vlasnik te firme on bi uzimao lavovski dio zarade za sebe, i to od radnika. Pa bi plaće bile znatno manje, a pitanje je bi li ta firma u tim uvjhetima uopće i funkcionirala.

Ono što nama fali, a Skandinavci imaju je svijest i samosvijest – pravilna i kompletna slika o cjelokupnoj situaciji, okolnostima, i svojem mjestu i ulozi u firmi kao i u društvu. Mogućnost upravljanja firmom u neposrednoj, najneposrednijoj mogućoj situaciji u svijetu je istovremeno privilegija i velika odgovornost i dužnost.

Nešto za što sinovi kmetova iz prethodnih monarhija, opterećeni religijom, nacionalizmima i neznanjem – nisu bili spremni!

Komentar saradnika

(Zoran Arsić)

Svojim jednostavnim, ali slikovitim stilom kojim nam je više puta “nacrtao“ suštinu društvenih odnosa, Slaven Slaviček nam alegorijskim prikazom prioritetnih zadataka vatrogasca, oslikava princip humanizma socijalističkog samoupravljanja, stavljaući ovo društveno uređenje još jednom na pijedestal u odnosu na sva druga koje je čovečanstvo do sada upoznalo. Čovek pre svega i iznad svega!

Socijalističko (ili radničko) samoupravljanje, kao vatrogasac na svom poslu, prioritetno dakle vodi računa o čoveku, svakom pojedincu, kako da ga sačuva i spase. Tek nakon što se uveri da je svaki pojedinac u društvu zbrinut i da su mu obezbeđeni uslovi da može zadovoljiti sve osnovne potrebe na koje bi svaki čovek trebalo da polaže jednako pravo (na hranu, na smeštaj, na zdravstvo, na obrazovanje…), socijalističko samoupravljanje se okreće drugim vrednostima kao što su kapital, profit, svojina, pa ako hoćete – i razvoj! Radije ćemo usporiti sa razvojem privrede, tehnologije, nauke… i zadovoljiti se onim što imamo, nego što ćemo dozvoliti da bilo ko gladuje, da nema krov nad glavom, da ne može da se leči ili da se školuje! To je stav društvenog uređenja koje nije profitno za državu i mali procenat njenih stanovnika, ali je humano i ravnopravno prema svakom pojedincu.

Naravno, kako Slaviček kaže, “ništa nije idealno“, pa je tako i socijalističko samoupravljanje u svom nastanku i razvoju ispoljilo mnogo mana. Iznad svega, čini se da je na prostoru Jugoslavije, kao jedine države u kojoj se sprovodilo – preuranilo! Radnička klasa je bila neobrazovana, niskog nivoa svesti o moći koju ima u svojim rukama, tek proizašla iz praktično feudalnog društva bivše kraljevine, bez suštinskog iskustva kroz koje je trebala proći kroz fazu razvijenog kapitalizma, pa je kao takva zloupotrebljavana od birokratije i tehnokratije, koja je zahvaljujući niskom nivou obrazovanja i svesti radnika, uzurpirala rukovođenje koje je zvanično pripadalo “radničkim savetima“.

Radničko samoUPRAVLJANJE je jedini mogući demokratski oblik upravljanja i kako kaže Slaviček, jedina “mogućnost upravljanja firmom u neposrednoj, najneposrednijoj mogućoj situaciji u svijetu… istovremeno privilegija ali i velika odgovornost i dužnost!“

Radničko samoUPRAVLJANJE je jedini mogući demokratski oblik upravljanja i kako kaže Slaviček, jedina “mogućnost upravljanja firmom u neposrednoj, najneposrednijoj mogućoj situaciji u svijetu… istovremeno privilegija ali i velika odgovornost i dužnost!“

Da li su radnici konačno spremni, zreli i dovoljno obrazovani da ponovo preuzmu tu privilegiju, ali i veliku dužnost i odgovornost?

Ovakvo razmišljenje se danas smatra “društveno opasnim“ i kao takvo teško dopire do radnika, seljaka i uopšte širokih narodnih masa. Mala grupa moćnika koja želi da sav kapital koncentriše u svojim rukama i tako vlada svetom diktirajući svoja pravila, koja su u potpunosti suprotna principima humanizma socijalističkog samoupravljanja, ne dozvoljava da se svest o moći (ali i odgovornosti) u vlastitim rukama raširi u narodu. Da li to onda znači da veći deo čovečanstva još uvek nije dovoljno obrazovan i samosvestan da bi konačno iskoristio blagodeti koje su mu namenjene i koje mu prirodno pripadaju?

Ako je tako, onda je jasno da levica mora tražiti načine za ukidanje neoliberalnog obrazovanja i “pomućene svesti“ narodnih masa i za formiranje novog, narodnog obrazovnog sistema koji će nas sve podučavati univerzalnim vrednostima. Da svaki čovek u svom srcu i svojoj glavi ima jasnu predstavu da ako se mačka guši u požaru u kojem istovremeno preti da izgori 100.000 dolara – treba spasavati mačku. Ako u istoj prostoriji leži bolesna, nepokretna baka – prvo iznosimo baku.

Da bismo izgradili takvo društvo, sa visoko razvijenom svešću i samosvešću svakog mentalno zdravog pojedincana; da bi na iskustvima starog, izgradili novo, usavršeno socijalističko samoupravljanje (ili radničko akcionarstvo kako ga pojedini ekonomisti danas nazivaju), potrebno je masovno angažovanje na širenju ove ideje posredstvom društvenih mreža od strane svih već “samosvesnih“ pojedinaca, kao i istinski levičarskih organizacija, udruženja i pokreta; a zatim postepeno preuzimanje medija konstantnim pritiscima i protestima protiv “medijskog mraka“, organizovanje tribina i mitinga podrške za stvaranje “samosvesnog“ čoveka, uz angažovanje svih potencijala kojima levica trenutno raspolaže.

To je proces koji zahteva duže vreme, godine rada i angažovanja, uz puno vere, volje i istrajnosti, s obzirom na neizvesnost uspeha. Jer, protivnik je mnogo jak, perfidan, nemilosrdan i beskrupulozan! Zna naše slabe tačke i maksimalno će ih koristiti. U zamenu za naš egoizam, surovost i bezosećajnost jednih prema drugima, što je njegova snaga i energija koja ga održava u životu, pojačavaće ponude privida “slatkog života“, potsticati naše najprizemnije nagone pod plaštom navodnih umesto istinskih ljudskih prava i sloboda, moral će prestati da postoji izuzev u novoj formi – “šeni i liži ruku koja te hrani“ i tako, dok se ne spustimo na nivo poslušnih životinja. Naravno, to će se desiti u ovoj vrsti borbe za humanističko društvo i univerzalne vrednosti ukoliko ne pobedimo.

Postoji i drugi način – setiti se šta nas je o preuzimanju vlasti od strane radničke klase i uspostavljanju diktature proleterijata učio Marks? Ali to je već neka druga tema…

www.tportal.hr/vijesti/clanak/znate-li-tko-je-bio-titova-desna-ruka-koju-je-opjevao-zlatko-pejakovic-a-uskoro-dobiva-spomenik-u-zagrebu-foto-20170903?gclid=CKaZmdDsmNYCFQ8W0wodREYDMw

Tko je bio Titova desna ruka koju je opjevao Zlatko Pejaković, a uskoro dobiva spomenik u Zagrebu?

Nakon što je ovih dana zagrebački gradonačelnik Milan Bandić potvrdio da će Zagreb ponovno dobiti brončanu bistu narodnoga heroja Ive Lole Ribara, koja će biti postavljena na mjestu s kojega je uklonjena iz ulice na Črnomercu što je do 1991. nosila njegovo ime, tportal donosi portret omladinskoga revolucionara i jednoga od najbližih ratnih suradnika Josipa Broza Tita.

Ivo Lola Ribar rođen je u dobrostojećoj građanskoj obitelji 23. travnja 1916. u Zagrebu, u kojem provodi prve godine djetinjstva. Osnovnu školu pohađao je u Karlovcu i nastavio u Beogradu, u kojem je njegov otac Ivan jedno vrijeme bio predsjednik Ustavotvorne skupštine Kraljevine Jugoslavije, a gimnaziju je završio u Beogradu. Neko vrijeme nakon Prvoga svjetskog rata živio je i u Đakovu, o čemu svjedoči i spomen-ploča u Ulici Ante Starčevića. Završio je pravo na Pravnom fakultetu u Beogradu, a studirao je i političku ekonomiju u Ženevi.

Za vrijeme studija pristupio je komunističkoj omladini te 1937. godine vodi omladinsku komisiju Centralnoga komiteta Komunističke partije Jugoslavije, a od 1937. bio je i tajnik Centralnoga komiteta Saveza komunističke omladine Jugoslavije. Na toj dužnosti ostat će sve do svoje smrti.

Kao odličan učenik, u višim je razredima gimnazije pokazao poseban interes za društvene znanosti, za političku ekonomiju i politologiju, čiji je praktični građanski oblik provjeravao u političkom životu Kraljevine Jugoslavije. U traganju za idejnom orijentacijom Lolu ne zadovoljavaju nastavni planovi i programi tadašnje beogradske gimnazije, pa sam proučava klasike idealističke i materijalističke filozofske škole, Nietzschea, Voltairea, Hegela, da bi se idejno opredijelio za Marxa i Lenjina.

Brozova desna ruka za omladinski pokret  

Kad Josip Broz Tito 1937. godine postaje generalni tajnik KPJ, postavlja Lolu Ribara na čelo Centralne izvršne komisije pri Centralnom komitetu KPJ, koja će prerasti u Centralni komitet SKOJ-a, i povjerava mu oživljavanje svojih ideja o omladinskom pokretu. Prema tim idejama, trebalo je SKOJ, poslije krize u koju je zapao 1936., iz osnova reorganizirati i pretvoriti ga u glavnu pokretačku snagu svejugoslavenskoga pokreta mladih. Lola pritom postaje jedan od najbližih Brozovih suradnika. Najveća je njegova zasluga to što je SKOJ od idejno-pacifističkoga pokreta često vrlo nerealnih zahtjeva postao glavna antifašistička snaga mladih u Kraljevini Jugoslaviji, dok je najjača mjesna organizacija u to vrijeme bila zagrebačka organizacija SKOJ-a.

Lola je bio i organizator omladinskih akcija i studentskih štrajkova, pokretač i urednik omladinskih listova i novina, suradnik stranačkih tijela, pisac letaka, proglasa i tekstova.

Uoči Drugoga svjetskog rata tečaj Centralnoga komiteta KPJ za pripreme za obranu zemlje provodi se među omladinom po Lolinim uputama u svim krajevima Jugoslavije. Posebna se pozornost posvećuje učvršćivanju suradnje i usklađivanju akcija studentske mladeži svih jugoslavenskih sveučilišta. Potkraj prosinca 1939. godine, zbog komunističke djelatnosti, uhićen je i od siječnja do travnja 1940. godine interniran u koncentracijskom logoru u Bileći.

Ivo Lola Ribar

Izvor: Wikimedia Commons / Autor: Wikimedia Commons

Poslije izlaska iz Bileće Lola, prema Brozovim uputama, organizira VI. zemaljsku konferenciju SKOJ-a. Na toj je konferenciji ponovno izabran za tajnika Centralnoga komiteta SKOJ-a, kao i za delegata na V. zemaljskoj konferenciji KPJ, na kojoj će biti izabran i za člana Centralnoga komiteta KPJ.

Lolin izvještaj na V. zemaljskoj konferenciji naziva 'KPJ i pitanje rada među omladinom', kao i rezolucija VI. zemaljske konferencije SKOJ-a kojoj je idejni tvorac, bili su rezime cjelokupnoga prijeđenog puta same organizacije i posljednji poziv članovima za pripreme za predstojeće događaje.

S Kardeljom organizira NOP

Nakon sloma i kapitulacije Kraljevine Jugoslavije sudjeluje, u svibnju 1941. u Zagrebu, na Savjetovanju KPJ, kad je donesena odluka o pripremama za oružani ustanak. Rukovodi sastankom Centralnoga komiteta SKOJ-a potkraj lipnja u Beogradu, a bio je i jedan od šestorice članova CK KPJ koji su nakon sjednice 4. srpnja 1941. godine u Beogradu narodima Jugoslavije uputili poziv na oružanu borbu i ustanak.

U srpnju i kolovozu 1941. godine Lola neposredno rukovodi akcijama skojevaca u okupiranom Beogradu, a u rujnu iste godine prešao je na slobodni teritorij, u Užice. Iste godine, 26. rujna, sudjeluje na vojnom savjetovanju u Stolicama, gdje je, između ostaloga, odlučeno da se u svim krajevima Jugoslavije formiraju stožeri partizanske borbe, a Glavni štab preimenovan je u Vrhovni štab. Jedan od članova Vrhovnoga štaba bio je i Lola.

SEDAM SEKRETARA SKOJ-A

Uskoro i biste komunističkim mučenicima po kojima se nazivala nagrada što su je redovito dobivali jugoslavenski rokeri

Prema navodima ljudi bliskih gradonačelniku Bandiću, prvi čovjek Zagreba razrađuje plan postavljanja i izrade bisti sedmorici sekretara SKOJ-a. Prema toj inicijativi, biste u Zagrebu trebali bi dobiti sekretari SKOJ-a Josip Debeljak, Josip Kolumbo, Pavle Paja Marganović, Janko Mišić, Mijo Oreški, Pero Popović Aga i Zlatko Šnajder, sedmorica jugoslavenskih komunista koji su vodili Savez komunističke omladine Jugoslavije, pomladak ilegalne Komunističke partije Jugoslavije, u razdoblju između 1920. i 1930. godine. Svi su ubijeni u vrijeme Šestosiječanjske diktature nakon mučenja, zbog čega su stekli status mučenika među jugoslavenskim komunistima. Nakon Drugoga svjetskog rata pokopani su u Grobnici narodnih heroja u Zagrebu. Bistu u Zagrebu ima tek Josip Debeljak, i to u Ulici Divka Budaka na Sveticama. Po njima je nazvana jedna od prestižnih nagrada u komunističkoj Jugoslaviji, a njihova je sudbina bila predmet i televizijske serije snimljene 1981. godine. Nagrada se dodjeljivala za postignuća mladih stvaralaca u svim oblicima umjetničkoga djelovanja, a redovito su je dobivali tadašnji jugoslavenski rokeri poput Marka Brecelja te grupe Lačni Franz, Luna, Leb i sol, Pankrti, Ekatarina Velika i Psihomodo pop.

Zbog uspješnijeg organiziranja narodnooslobodilačkoga pokreta putuje po svim krajevima okupirane Jugoslavije. Kao osobni izaslanik Josipa Broza Tita, na specijalnim misijama nekoliko puta odlazi i u okupirani Zagreb, u kojem s Edvardom Kardeljom radi na organiziranju NOP-a u Hrvatskoj, Srbiji, Sloveniji i Makedoniji.

I pored svih tih obveza koje mu je nametalo članstvo u CK-u KPJ i Vrhovnom štabu, Lola najviše vremena posvećuje radu s mladima. On je pokretač i glavni urednik Omladinske borbe i istodobno član uredničkoga kolegija partizanskih novina Borbe, koje počinju izlaziti već 1941. godine u oslobođenim Užicama.

Bista Ive Lole Ribara iz umjetničke zbirke dr. Ivana Ribara i Cate Dujšin-Ribar

Izvor: Pixsell / Autor: Tomislav Miletić

Titovoj zamisli o stvaranju široke platforme na kojoj bi se u narodnooslobodilačkom pokretu okupili svi projugoslavenski i antifašistički raspoloženi mladi ljudi Lola daje i organizacijski temelj. Od prvih narodnooslobodilačkih saveza omladine, koji su u različitim krajevima Jugoslavije dobivali različite nazive, stvara se, potkraj 1942. godine, na I. zasjedanju AVNOJ-a u Bihaću, masovni Ujedinjeni savez antifašističke omladine Jugoslavije (USAOJ).

Kroz USAOJ su stotine tisuća mladih pristupile narodnooslobodilačkom pokretu, uz velike Loline zasluge za širenje narodnooslobodilačke borbe. U ljeto 1943. godine boravio je u Splitu uoči i za vrijeme talijanske kapitulacije te je pregovarao o predaji divizije Bergamo.

U listopadu 1943., nakon što je bio oslobođen dužnosti tajnika SKOJ-a, određen je za šefa prve partizanske vojne misije u Stožeru savezničkoga zapovjedništva za Srednji istok u Kairu. U trenutku u kojem se spremao poletjeti zrakoplovom u Kairo poginuo je na Glamočkome polju, pogođen bombom iz neprijateljskoga zrakoplova neposredno prije polijetanja 27. studenoga 1943. godine.

Zlatko Pejaković

Izvor: Društvene mreže / Autor: Aktivista neumjereni

Nakon pogibije pokopan je na Glamočkome polju, a 27. ožujka 1948. godine njegovi posmrtni ostatci preneseni su u Grobnicu narodnih heroja ispod Kalemegdanske tvrđave u Beogradu. Na Glamočkome polju sagrađen mu je memorijalni muzej koji je danas u zapuštenom stanju.

Jedan je od prvih proglašenih narodnih heroja Jugoslavije

Čitava Lolina obitelj sudjelovala je u narodnooslobodilačkoj borbi. Otac Ivan bio je predsjednik AVNOJ-a, a mlađi brat Jurica, po kojem je do 1991. nosila ime sadašnja Drvodjeljska škola u Savskoj cesti, poginuo je u listopadu 1943. godine kod Kolašina. Majka Tonica ubijena je u srpnju 1944. godine u srijemskom selu Kupinovu, a polusestra po majci Božena i djevojka Sloboda Trajković bile su zatvorene u logoru na Banjici u Beogradu. Sloboda Trajković i cijela njezina obitelj ugušeni su u svibnju 1942. u pokretnoj plinskoj komori.

Jedan je od prvih proglašenih narodnih heroja Jugoslavije, a karlovačka tvornica Lola Ribar d.d., proizvođač sanitetskoga materijala i proizvoda od pamuka, nosi njegovo ime od 1947. godine.

Spomenici su mu podizani i biste postavljane u škole, a kulturno-umjetnička društva, tvornice i ulice dobivali su imena po njemu diljem bivše Jugoslavije. Opjevao ga je i Zlatko Pejaković, poznati pjevač koji je s vrlo popularnom pop-rock Korni grupom 1973. godine snimio pjesmu 'Ivo Lola', koja sadrži dijelove ljubavnoga pisma što ga je revolucionar uputio svojoj djevojci Slobodi prije nego što je smaknuta u plinskoj komori.

Vladimira Markovića su nakon intervjua s Franjom Tuđmanom uputili na psihijatrijsko liječenje

Ako govoriš istinu,kad tad te ulove,kaže jedan pisac.

To je duhovito i točno ali može i gore - ako govoriš istinu više no što dopuštaju svima razumljive konvencije, možeš završiti u “ludnici”.

O tome govori film “Let iznad kukavičijeg gnijezda”, ali i slučaj Vladimira Markovića, slobodnog novinara iz Beograda koji je, objavljujući teze Franje Tuđmana, 1979. godine bio prisilno hospitaliziran...

Marković je te godine, prema presudi Drugog općinskog suda u Beogradu, “napisao, tiskao i raspačao” tekst - radilo se o intervjuu s Franjom Tuđmanom - u kojemu je tvrdio da je u Jasenovcu ubijeno oko 60.000 Srba, Židova i Roma.

To je broj sličan onom do kojeg su osamdesetih, posve neovisno došla dvojica istraživača, Vladimir Žerjavić i Bogoljub Kočović.

Danas se smatra da je broj između 80.000 i 90.000 ubijenih, poimenično popisanih žrtava logora na Savi, najbliža istini. Tuđman je toj brojci bio mnogo bliži od tada službenih 700.000 mrtvih, ali režim nije imao milosti.

Markoviću su zbog “širenja lažnih vijesti” određene “mjere sigurnosti, psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj osnovi...”

Zanimljivo, sam Tuđman kao izvor informacije, zbog toga nije bio suđen. Vjerojatno zato što bi to izazvalo široku raspravu, koja bi dospjela i na stranice stranog tiska, dok je izolacija Markovića kao autsajdera bila jednostavan posao.

Taj se novinar, inače, nije pretjerano obazirao na to da djeluje u jednopartijskom sustavu u kojemu opozicija nije zakonita, kao ni sloboda medija. On je sedamdesetih i osamdesetih godina radio intervjue s disidentima, dolazio k Tuđmanu, družio se s Đilasom (koji je bio apsolutna crvena krpa režima), Edvardom Kocbekom...

Marković je i prije intervjua s Tuđmanom bio predmet policijsko- psihijatrijskog pritiska.

Već polovinom ‘70-ih, Marković je, kako kaže jedno izvješće o njemu, “postao sumnjiv kad je postao članom Ancient Astronaut Society, kao i zbog zanimanja koje je pokazao za denikenizam” Erich von Daniken tih je godina bio najpopularniji svjetski istraživač nepoznatih letećih objekata i sličnih paranormalnih pojava.

Potkraj kolovoza 1976. godine, na zahtjev policije, vještačio ga je neuropsihijatar dr. Tešić u bolnici Laza Lazarević, koji je potvrdio da nije opasan za okolinu, riječima: “Vladimir Marković možda jeste malo čudan i na svoju ruku. Međutim, on nije psihički bolestan. Prema tome, nije mu ovdje mjesto, naročito ne dulje vrijeme...”

Psihijatrizacija političkih protivnika bila je dugo vremena pod Staljinom masovna pojava. U istočnom bloku vladala je pošast hospitalizacija, ali ni Zapad nije bio imun na takav obračun s protivnicima.

Thomas Szasz napisao je glasovitu studiju “Ideologija i ludilo” u kojoj je pokazao da je mentalna bolest samo “koncept” i da se ludilo “proizvodi”...

Srpski pisac Dra goslav Mihajlović objavio je članak u kojemu je dokazivao da se Milovan Đilas, u vrijeme dok je bio na vlasti, jako zanimao za to kako Rusi uspijevaju iscijediti raznovrsna pokajanja i priznanja od partijskih disidenata, bez batinanja i fizičkog mučenja.

U Rusiju su čak bili poslani i neki psihijatri, u medicisnku špijunažu. Odgovor je bio - dugo nespavanje, koje nijedan ispitanik ne može izdržati, i koje slama volju. Vladimir Marković ponašao se kao Don Quijiote, viteški, ali luckasto.

Sve zbog čega je 1979. proglašen ludim, danas je normalno. On je svoje napise slao Milki Planinc, Krleži, Predragu Matvejeviću, srpskoj vladi, sve uzalud.

Marković nije proveo mnogo vremena na psihijatriji. No bilo je to sasvim dovoljno da dobije stigmu i da ga društvo etiketira kao luđaka. Tek je prošle godine, rješenjem beogradskog Višeg suda, rehabilitiran...

"Pomislio sam da to neću nikad dočekati", rekao je Marković u intervjuu za Express.

"Zasad sam prvi i jedini, vidjet ćemo kako će to ići dalje. U materijalima koje sam priredio o mom slučaju ima i podataka o Hrvatima koji su bili žrtve zloporabe psihijatrije u političke svrhe, i o tome bi trebalo napraviti veliko istraživanje. Treba samo naći autora..."


www.express.hr/top-news/novinara-zbog-tudmana-i-jasenovca-strpali-u-ludnicu-1400

www.express.hr/life/dosje-80-e-hapsilo-se-zbog-crko-marsal-a-slovo-u-nije-bilo-pozeljno-371

Dosje 80-e: Hapsilo se zbog 'Crko maršal', a slovo U nije bilo poželjno
Piše:Boris Rašeta

Donosimo priču kako je zapravo izgledao socijalizam i osamdesete o kojima se u posljednje vrijeme jako puno govori

Na pismo koje je 1991. uputio narodnom heroju, nadrealistu Koči Popoviću, Predrag Matvejević dobio je od Popovića posve neočekivan odgovor: “Primio sam Vaše pismo o Jugoslaviji. S bolom u duši javljam vam da je izvanredno. Sumnjive su mi samo dvije tvrdnje: 1) Jugoslavija je zaslužila bolju sudbinu i 2) Mogla je izbjeći barem građanski rat. Hegel reče: Sve što je u svijetu upropašteno, upropašteno je s dobrim razlozima...”.

Jugoslavija je osamdesetih bila križanac teokracije i diskoteke: zvuci novoga vala miješali su se s fetvama ajatolaha socijalizma, Vijeća čuvara revolucije, Subnora koje je, uz potporu Partije “progresivnih snaga”, pokušavalo osujetiti svaki pokušaj liberalizacije društva. Na ničijoj zemlji između dopuštenog i onoga što još nije zabranjeno nicao je novi val, zvučna kulisa vremena koja je, ako čovjek malo trezvenije razmisli, ono jedino uistinu veličanstveno u tom razdoblju.

Bez središnje figure zagrebačke scene, Branimira Johnnyja Štulića i njegove Azre, bez Prljavaca, Idola, Bijelog dugmeta, Haustora..., mit o osamdesetima bi se raspao i ostao sveden samo na žal aktera za nepovratno izgubljenom mladošću.

U leksikonu koji je pred vama pokušali smo rekonstruirati manje idilični dio osamdesetih...

Antun Vrdoljak je bio protivnik sustava, ali je ipak uspio snimiti više filmova nego David O. Zeln ick. U SKH se znalo da je Vrdoljak desno

“U vola bodača isparano prkno”, govorila je najčuvenija starica Imotske krajine, glasovita Vrdoljakova baba Lončaruša. To će značiti da je onaj koji se tuče s moćnima izložen pogibelji. Omiljenu stranu poslovicu Vrdoljak je pak posudio od pruskih grenadira - “Bolje biti 15 minuta kukavica, nego cijeli život mrtav”. S tom filozofijom u socijalizmu je uspio snimiti deset cjelovečernjih igranih filmova, među njima dva partizanska klasika. Uspio je nadalje igrati u osam filmova kao glumac, producirati još osam te snimiti četiri (4) TV produkcije, u rasponu od igrane serije “Prosjaci i sinovi” (koja je desetljeće odležala u bunkeru) pa do serijala “Čekaonica”.

Brozna vremena - Kovanicu je smislio Igor Mandić koji je tijekom socijalizma bio antikomunist. Zagovarao je liberalizam i hedonizam

Josip Broz Tito je bio vrhunsko božanstvo socijalističke Jugoslavije koja je bila sekularna, ali i politeistička država. Osim Zeusa Tita, pojave u koje se ne smije dirati bez opasnosti bile su JNA, nesvrstanost te bratstvo i jedinstvo. Stipe Mesić je zbog rečenice “neka se svatko ogrije na našoj vatri, ali neka nam ne gasi plamen” osuđen na dvije godine Gradiške. Vicevi o Titu bili su kažnjivi, no Titu je osobni tajnik Tomislav Badovinac svakoga jutra nekažnjivo pričao nove viceve o njemu. Tita je najviše nasmijao vic: Što bi bilo da Galeb potone, a odgovor je glasio: Jugoslavija bi se spasila. Izvan dvora taj bi vic vrijedio najmanje godinu dana Gradiške.

Centralni komitet, Crko Maršal. CK je bio mjesto na kojemu je Partija bistrila mišljenje, koje su novinari poslije objavljivali kao svoje

CK Mjesto na koje se išlo po mišljenje ako ste partiji blizak novinar. Gojko Marinković, novinar Danasa, jednom je u kuloarima Kockice izjavio da je Jure Bilić glup. Partijski sekretar u redakciji, Inoslav Bešker, kaznio ga je opomenom pred isključenje “zbog odavanja partijske tajne”.

CRKO MARŠAL Na koncertu u Rijeci Nele Karajlić, pjevač Zabranjenog pušenja, obavijest kako je pojačalo prestalo raditi objavio je riječima “Crko Marshall”. Partijske instance su poruku protumačile kao vrijeđanje lika i djela Josipa Broza pa je, kako pišu mediji, “koncert ubrzo prekinut i svi članovi benda privedeni su u zatvor”. Slijedila je podulja hajka protiv Pušenja.

Čelan, Joško - Jedan od ‘ideal tipova’ dalmatinskih komunista 80-ih. Posvuda je vidio hrvatski nacionalizam, ali je srpski branio...

Miljenko Smoje ovako piše: “Iz polemike u kojoj je sudjelova saznali smo da je Čelan bio kažnjen od svoje Partije kao srpski nacionalista. Ne znam, ne mogu virovati, ali me čudi da u svojoj velikoj ispovijesti to nije demantira. Zna Čelan da je u Slobodnoj Dalmaciji, za vrime svog sekretarstva, steka nadimak Naš Berija. Nije bilo s njim mrdanja. Revno je skuplja građu, jema kartoteku o svakom čoviku da u svako doba može dignit i napisat optužnicu. Nije baš anđel naš Čelan, nije žrtva, nego uvik progonitelj. Novinari i partijski sekretari tog tipa pisali su, čelanovski, kako cijela Jugoslavija hoda cvjetnim stazama u znak poštovanja na Tita”.

Ćiro Blažević je bio simbol hrvatstva u socijalizmu. No Ivo Vrhovec, brat socijalističkog ministra Josipa, bio mu je velika ljubav

Ćiro Blažević bio je virtuozni plesač na oštrici komunizma. Formulaciju “moj predsjedniče” Fred Astaire hrvatskog nogometa počeo je koristiti tijekom komunističkog despota Ive Vrhovca, čiji je brat Josip, nekadašnji novinar Vjesnika, bio ministar vanjskih poslova. Igrače Dinama je, na opću sablazan partijaša, navodno vodio u katedralu, ali nije bio u zavadi ni s Komitetom, mada ga Slavko Šajber, šef zagrebačkih komunista i čelnik nogometne organizacije, nije volio. Ćiro Blažević istu je formulaciju “moj predsjedniče” nastavio koristiti pod Franjom Tuđmanom. U svim slučajevima, to se pokazalo kao pametno i održivo rješenje.

Disidenti - su bili otpadnici od Partije, oni koji su mislili drugačije. Ruska Partija slala ih je u Sibir, a naša na Pantovčak, doduše ne sve

“Praktički petnaest, šesnaest godina sam bio disident unutar SK. Pokušavali su me izbaciti, ali se nisam dao”, pojasnit će Zdravko Tomac u Novom listu. Bio je to težak i neizvjestan život. Doktor Tomac je, recimo, 1974,. godine bio prinuđen pisati - ustav Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. U malom, ali skromnom kabinetu predsjednika Republike, Jakova Blaževića, koji je bio tužitelj Alojzija Stepinca, Tomac je pisao knjige (“Kako sam tražio crvenu vrit” i slična djela), te akademske rasprave o komunalnom sustavu i proživljavao druge napete i uzbudljive avanture. Poslije je postao produhovljeni sljedbenik Tuđmana, Karamarka, Kolinde...

Ekonomija - je naizgled neutralna znanost, ali je dio ekonomista ipak zaglavio u Lepoglavi. Šime Đodan je bio među njima

Devedesetih se dr. Šime Đodan pojavio, nakon duge izolacije, na hrvatskoj političkoj sceni s parolom: “Nikad prodan, domovini uvijek odan”. Pričao je stvari koje ne zaslužuju biti spomenute, no dvadeset godina prije zaglavio je u zatvoru zbog ekonomskih teorija o eksploataciji Hrvatske u Jugoslaviji. Josip Broz Tito je rekao: “Vi stalno tu spominjete neke, imenujte ih, kao što su Đodan, Veselica i đavo da ih zna kako se zovu. (...) Dajte, sakupite tu svu pisaniju, što oni izjavljuju, i lijepo dajte tu fasciklu tužiocu, pa neka on postupa. (...) Imate li vi namjeru da te ljude i na taj način onemogućite da dalje rovare?”. Osuđen je na šest godina zatvora.

Fala - Tradicionalna zagorska pjesma s kojom je drug Tito ispraćen na onaj svijet. Bilo je i nekih koji je nisu pjevušili jer nisu imali zašto

Režim je sustavno proizvodio ne samo poklonike, nego i žrtve i neprijatelje. Hrvatsko društvo političkih zatvorenika prikupilo je podatke o oko 30.000 političkih presuda iz razdoblja od 1945. do 1990. U SR Hrvatskoj je režim osudio više od 100.000 osoba. U zakonu je postojao famozni Članak 133. koji je sankcionirao verbalni delikt ili delikt mišljenja. Po njemu ste mogli biti osuđeni zbog krive riječi, rečenice, antisocijalističkog, antisamoupravnog, antititoističkog ili, uopće, antirežimskog mišljenja. Taj se članak vitalno održavao u sustavu sve do njegova svršetka. Zabranjivani su Start, Polet, Studentski list, Omladinska iskra i druge novine.

Govorkanja - Neki misle da je Tito bio diktator, a neki ne misle. Evo što o tome misli Mišo Kovač, koji je i u vrijeme Tita bio Elvis

Govore da je Tito bio diktator, a ja tvrdim da to nije istina. On nije bio diktator, nego su oni što su ga okruživali od njega učinili - Boga! Zvali su me osam puta da mu pjevam, ja sam se svaki put izvukao. Svatko je radio ono što je htio.... S tim da nikad neću reći da sam bio proganjan, da su mi zabranjivali odlazak u crkvu, da nisam smio nositi križ na lančiću oko vrata... Ni Tito ni njegova vlast nisu me dirali, odlazio sam u crkvu kad sam htio, otkad znam za sebe nosim križ oko vrata... I nije mi falila ni dlaka s glave. Bio sam popularan od vrha Slovenije do dna Makedonije, da sad kažem kako sam zbog svog hrvatstva bio ugnjetavan, to bi bila laž.

Golubnjača - Drama Jovana Radulovića, srpskog pisca rodom iz Knina, koja je bila jedan od početaka srpskog nacionalizma u SFRJ

Ipak, ta je pročetnička drama čak i u Hrvatskoj nalazila advokate. Nakon odluke o zabrani “Golubnjače”, piše u Bijeloj knjizi, o njoj je poznati novinar Joško Čelan napisao: “Kad se ovako zalažem za ‘Golubnjaču’, duboko sam uvjeren da radim u korist bratstva i jedinstva, koje je zaista pitanje našeg opstanka i kao takvo iznad bilo kakvog, pa i estetskog načela”. U svojem širem komentaru Čelan je kategorički utvrdio kako je “riječ o potpuno ispravnoj predstavi” te da je birokratski duh išao svojom logikom diskvalifikacije i zabrana, nimalo zabrinut za svu silu potpuno drugačijih viđenja poruka “Golubnjače”.

Hrvatstvo - Riječ koja nije bila u osobitoj konjunkturi pa je prognana u genitiv. Najviše polemika izazivala su pitanja jezika, kulture i novca

Malo je bilo institucija koje su se zvale hrvatskima jer se to smatralo negacijom jednakosti naroda u SR Hrvatskoj. Nacionalno ime koristilo se uglavnom u genitivu (ne Hrvatsko drštvo... ovog ili onog, nego: Društvo hrvatskog...) Najviše polemika izazivao je naziv jezika. Josip Broz Tito je rekao: “U Novom Sadu su se dogovorili da se jezik zove srpskohrvatski ,odnosno hrvatsko-srpski. To je bilo najbolje rješenje do kojeg se moglo doći”. Krleža je govorio da su hrvatski i srpski jedan jezik koji Hrvati zovu hrvatskim, a Srbi srpskim. Novinski članak je mogao početi slovom U, ali samo jednom. Na to se dosta pazilo, Društvo je bilo paranoidno.

Ideologija - Smatralo se da je ideologija rodno mjesto stvarnosti i sveukupne povijesti. Ideolozi su bili važniji nego što su danas

Hegel je smatrao da se povijest odvija kroz razvoj ideje slobode: na početku povijesti je slobodan samo jedan, a na kraju su slobodni svi. To je ustavna jednakost. Marx je mislio da svi mogu biti slobodni tek ako su ekonomski osigurani, kad se dokine eksploatacija čovjeka po čovjeku, odnosno kad se ukine privatno vlasništvo nad tvornicama. Riječ je bila, kako će se poslije pokazati, tek o travestiji teologije: Komunizam je bio Raj, Socijalizam čistilište, kapitalizam Pakao. Marx je bio Bog Otac, Lenjin i Staljin proroci, Komiteti su bile Crkve, a u tim crkvama teolozi, koji su učili pravu vjeru, bili su Račan, Tomac, legije novinara, profesora i sl.

Jugoslavija - Osamdesetih je imala ulogu svete krave u Indiji - u nju se nije smjelo dirati. U Jugoslaviju se klelo, za nju se živjelo i umiralo

Da citiramo Josipa Jovića, partijskog dužnosnika iz Splita osamdesetih: “Ako imate bilo kakve veze s politikom, onda je neizbježno pitanje kojim vas ovih dana susreću prijatelji ono: što će biti s nama ili kuda sve ovo vodi? I što se može odgovoriti? Doduše, dosta je toga već rečeno u onoj već čuvenoj i često i upotrebljavanoj alternativi: Jugoslavija će biti avnojevska ili je neće biti! No ipak time nisu iscrpljene sve mogućnosti. (...) Ja mogućnosti razdvajanja dajem manje od jedan posto! Ja dijelim komunističko uvjerenje i to mi ne pada teško jer sam svojevoljno u Partiji”. Onih jedan posto nije bila baš realistična procjena, reklo bi se.

Krleža - Najveći hrvatski pisac. Zapanjujuća erudicija. Prema definiciji Danijela Dragojevića, bio je ‘čovjek od glave do (četrdeset)pete’.

“Teško je reći što će biti i kako će biti poslije Tita. Ovaj prostor ostaje ono što je uvijek bio - prostor trenja, ili dodira, ako hoćete, ali uvijek prostor pretenzija jačih suvereniteta. Ne treba nikada zaboraviti da se velike sile, ako ne ratuju, ali i kad ratuju među sobom, uvijek nagađaju preko glava malih naroda. Tito je postao ono što je postao upravo zato što je o tome imao preciznu svijest, jer je o tome trajno vodio računa i jer je znao neutralizirati nagodbe pa, dozvolite, i diktate velikih na račun malih. U tom je smislu učinio za položaj Hrvata više nego itko ikada u njihovoj povijesti. Ali Hrvati, kažem vam, nisu toga svjesni”,napisao je Krleža. Dilema do danas nije riješena.

Liberalizam - Liberalizam je bio pojava koju je onda osuđivala Partija, a danas je osuđuju svi. Tito ga je nazivao gnjilim, danas bi rekli trulim

Partija je imala dva krila, s 340.000 članova to je bilo nužno. Jedno je krilo bilo nacionalno, hrvatsko, a drugo jugoslavensko. Iz ovog prvog se rodio HDZ. Partija, organizirana na “znanstvenoj osnovi”, razvijala se kroz “dijalektiku klasnog i nacionalnog”. To je značilo da Tito arbitrira o tome treba li u nekom trenutku podržati nacionaliste ili socijaliste, lijeve ili desne. Jednu stvar - liberalizam, dakle odsustvo čvrste ruke, slobodu pisanja, govora, zbora i dogovora nikad nije odobravao. Liberalizam je bio grijeh, ali ne smrtni kao nacionalizam, niti težak grijeh kao unitarizam, ali ipak solidan grijeh. Zbog njega se u pravilu nije išlo u zatvor.

Milicija i Udba - Pendrek je u to doba nazivan odgojnom palicom, ali Udba je znala ubijati ljude bacanjem kroz prozor s četvrtog kata

Milicija nije često prekoračivala ovlasti jer su granice dopuštenog postupanja bile postavljene vrlo visoko. Uostalom, tko bi ih konstatirao? O miliciji su se pjevale pjesme (“Milicija trenira strogoću, da ne bude sve kako ja hoću”, Goran Bregović), kao i o njezinoj tajnoj sestri Udbi (“Ozna sve dozna, Udba je naša sudba”, Oskar Davičo). No Udba je 80-ih bila svemoćna. Paragina prijatelja Ernesta Brajdera pripadnici službe bacili su kroz prozor s četvrtog kata zgrade u Novom Zagrebu, a čitav je slučaj tih dana u novinama bio popraćen naslovom “Skočio kroz prozor”. Dobroslav Paraga je robijao na Golom otoku, koji je do kasnijh osamdesetih bio zatvor.

Nono - Tito je volio da mu Tereza pjeva ‘Nona’: ‘O nono, nono, nono dobri moj nono’. I Tereza je voljela zapjevati Titu. “Da, pjevala sam Titu, pa što? Nisam u njemu gledala maršala nego Josipa Broza te mogu reći da je bio jako šarmantan i fin gospodin. Volio je da mu pjevam ‘Nona’ i da mu pričam, kako je govorio: ‘Ovaj, bogati, kako da kažem... Kako je tamo u tom Parizu?’.” Samo Mišo govori kako je odbio pjevati Titu. Pjevao mu je Zdravko Čolić, Arsen i Gabi, a nakon deset minuta svirke Bijelog dugmeta izjurio je iz kazališta i pitao: “Majku mu božju, pa što je ovo?”. Tito je volio i Kiću Slabinca koji je, i onda, pjevao božićne pjesme. No velika je žrtva bio Vice Vukov čiji su grandiozni talent stavili izvan zakona zbog neke benigne svađe s Đorđem Marjanovićem. Osma sjednica Saveza komunista Srbije bila je prijelomnica nakon koje je počela uvertira u agresiju, odnosno demontažu SFRJ Na osmoj sjednici SK Srbije Slobodan Milošević potisnuo je, s nacionalističkom strukom srpskih komunista, jugoslavensku struju koju je predvodio Dragiša Pavlović. Milošević je obećao brzo rješavanje kosovskog pitanja. Pavlović je nakon toga napisao knjigu “Olako obećana brzina”. Srpska akademija nauka i umjetnosti u svojem je radnome materijalu, Memorandumu, koji je netko objavio, formulirala platformu o ugroženosti Srba u Jugoslaviji. Ta je platforma poslije popularizirana kroz izdanja kuće Politika, televiziju Srbije i mnoge druge srpske medije. Svojeg političkog oca i kuma Ivana Stambolića Milošević je dao ubiti. Prilagodljivost - Ta je osobina bila dragocjena u oba sustava. Evo jednog primjera prilagođavanja u hodu, koje je bilo uspješno Iako se mnogi mire sa situacijom, pisao je Josip Jović u Nedjeljnoj Dalmaciji, strah od navodnog revanšizma je dosta prisutan. “Naročito se apostrofira progon Srba i komunista koji bi imao stići”, pisao je ovaj novinar mjesec dana poslije prvih izbora. “Istinu govoreći”, dodao je, “najbrojnija hrvatska stranka nije posve lišena ‘jastrebova’ koji bi sad u svome križarskom ratu, praveći od hrvatstva ideologiju, a od ideologije posao i svoje karijere, čistili sve odreda - sve mudrijaše i sumnjivce, sve pravoslavce, Židove i komuniste...” Nešto kasnije objavio je intervju s Tuđmanom, pod naslovom: Hajde, pokažite mi tko bi me mogao zamijeniti...

Račan Ivica - Račan u Partiji je bio zadužen za ideologiju, kulturu i preferans. Kažu da je djelovao argumentima, idejno-teorijskim radom
Pokušao se upisati na Akademiju jer je želio biti glumac, no kako nije prošao prijemni ispit, upisao se na Pravni fakultet. Išao je i na radne akcije, ali je na jednoj od njih skoro nastradao. “Akcijaši su bili vojnički organizirani. Zapovjednici nisu morali raditi. Ostali su dobivali najteži posao na trasi. Pobunio sam se protiv takve hijerarhije, zahtijevajući da se ukinu činovi i da svi jednako rade”, pripovijedao je jednom prilikom o mladosti. “Ali više rukovodstvo je, dakako, sazvalo sastanak, odlučilo me pozvati kući i izbaciti iz Partije, kao anarholiberala. Tad sam bio anarholiberalist, kasnije eurokomunist, pa onda socijaldemokrat”. I to je dijalektika.... Tito - Zemlja se vrti oko Sunca, a Jugoslavija se vrtjela oko Tita. Osamdesetih je u medijima bio jako nazočan, skoro kao danas Ako malo bolje pogledate medije u Titovo doba, vidjet ćete da su na javnoj sceni bili isti ljudi kao i danas. Onda su uglavnom bili članovi jedne stranke, danas su podijeljeni na njih više, ali elita je ostala ista. Isti su i problemi. I dalje živimo u krizi, i dalje nam gospodarstvo ne valja, i dalje smo okruženi brigama, i dalje zemljom drmaju banke i uvozno trgovački lobi, kako se Tito žalio u intervjuima Dari Janeković. Jedino, njega više nema, kredite više ne jede inflacija već krediti jedu one koji su ih digli, a ni Hrvatska više nije nesvrstana, već je dio NATO saveza. Bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi Tito prošao na izborima. U anketama mu ne ide loše. Zabranjeno slovo - Iako zvuči kao izmišljotina, novinari su nastojali ne počinjati tekstove slovom U jer bi to bilo krivo shvaćeno Vaga - Iako se čini da je vaga naizgled idejno nevina, neutralna sprava, katkad zna poslužiti u političke svrhe. Evo dokaza: Boraveći u Titovoj rezidenciji u Baranji, Zdravko Tomac jednoga je dana stao na vagu i sa zaprepaštenjem otkrio kako ta naizgled pitoma naprava pokazuje - deset kilograma manje! Vaga je bila namještena za Jovanku, Titovu ličku Pepeljugu. Zdravko Tomac ostao je toga dana prvi put u životu istinski osupnut spoznajom koliko daleko može ići udvorništvo. Vrativši se u Zagreb, na mučni rad u Vilu Weiss, u kabinet Jakova Blaževića, bio je to skroz drugi čovjek. Nije tu više bilo ni traga od onog dobrodušnog, naivnog zanesenjaka, rumenog slavonskobrodskoga komsomolca. Bio je to disident

Savka - Sedamdesetih je bila kraljica Hrvata, da bi cijele osamdesete, s Tripalom, bila demonizirana. Nije postala predsjednica Hrvatske Savka Dabčević Kučar

Socijalizam je imao nevjerojatno razvijen kapacitet demonizacije unutarnjih i vanjskih neprijatelja. Cijeli odjeli Službe državne sigurnosti brinuli su se za to da najšira javnost bude obaviještena kako unutarnji neprijatelji, koji “rovare”, imaju sve osobine čudovišta. Oni su krvoločni, lišeni empatije, ljubomorni, uvezani s vanjskim neprijateljem, djeluju iz mračnih poriva. Savka i Tripalo, kao i Đilas, Tuđman, Vice Vukov, Hebrang, bili su proglašavani ološem. Disidente koje ste sreli na cesti niste smjeli pozdraviti, valjalo je prijeći na sunčanu stranu ulice. Stranke su tome i danas sklone, ali nemaju takvu moć na raspolaganju. Volju imaju. Za ideale ginu budale Stihovi Bore Đorđevića izazvali su uzbunu u Subnoru. Oni su to doživjeli kao napad na revoluciju Subnor je bio jugoslavenska verzija Vijeća čuvara revolucije. Stoga su borci iz svih republika osudili stihove pjevača Riblje čorbe “za ideale ginu budale”. Subnor je osuđivao i romane Vuka Draškovića, Ivana Aralice, Dobrice Ćosića, Dragoslava Mihailovića... Tito je osobno osudio Mihailovićev komad “Kad su cvetale tikve” te Ćopićeve satire, ali pisce nije poslao u zatvor. Vlado Gotovac je, pak, zatvoren. Presudili su mu zbog tekstova koje je prije toga objavio u tisku. Kad je pitao kako to da su tekstovi koji su pojedinačno prošli bez osude osuđeni kao cjelina, rečeno mu je da “kvantitet prerasta u novi kvalitet”, što je staro pravilo dijalektike. Šuvar Stipe - Enfant terrible južnoslavenskog socijalizma.

Predvodnik lijevoga krila partije, ministar kulture, član predsjedništva Nekonvencionalni ljevičar iz Zagvozda bio je najčudnije dijete Partije. Svi mu predbacuju reformu školstva kojom je ukinuo gimnazije, ali se zaboravlja da je baš on nadigrao Antu Markovića, koji je zabranio neproizvodne investicije i pokrenuo gradnju Nacionalne i sveučilišne biblioteke, hrama nacionalne kulture. Stipe Šuvar je osnovao i Muzej Mimara, Klovićeve dvore te nekoliko visokoškolskih ustanova. Kad je Branka Mikulića usporedio s Čombeom a BiH s Katangom, partija BiH zabranila mu je dolazak u Bosnu. Bio je protiv izbora Stanka Stojčevića na čelo hrvatske Partije. Zamjeraju mu što je Miloševiću obećao reći “popu pop a bobu bob”, pa nije. Za Stipu Mesića Šuvar je bio uvjereni marksist koji je i u 90-ima tvrdio da nakon kapitalizma dolazi socijalizam. Židovi - Tito je držao do strateškog savezništva s Arapima, a na Izrael nije gledao blagonaklono. No, zbog antifašizma je uživao velik ugled u židovskom svijetu... Vanjska pozicija Hrvatske jako se promijenila. Tito je od Zagreba učinio jednu od prijestolnica Trećeg svijeta jer su u Zagrebu studirale tisuće Palestinaca, Libanonaca i drugih mladih ljudi iz arapskog svijeta. Tito ih je preferirao zbog nesvrstanosti, no kako je jednim okom uvijek namigivao na Ruse, a Izrael je najvjerniji američki saveznik, imao je više sklonosti prema Arapima nego prema Izraelu. Ipak, zbog antifašizma i suprotstavljanja Anti Paveliću uživao je i velik ugled u židovskom svijetu, pa i u Izraelu. Hrvatska je danas posve okrenuta Zapadu i NATO-u, a pozitivne pozicije u Libiji i drugdje smo napustili da bi na njih ušli naši saveznici.

Pročitajte više na: https://www.express.hr/life/dosje-80-e-hapsilo-se-zbog-crko-marsal-a-slovo-u-nije-bilo-pozeljno-371 - www.express.hr

Slaven (citat):EVOLUCIJA OD MAJMUNA KA ČOVEKU,se završava tek u KOMUNIZMU.
Kapitalizam je društvo PRIMITIVNIH čovekolikih ljudskih bića, ija je DRUŠTVENA svest,još uvek, na nivou majmuna.
Ponašanje ljudi to dokazuje.
Majmuni žive u ČOPORU
Pa i ljudi,još uvek,žive u NACIONALNIM zajednicama.
ČOPOR - NACIJA, suština je ista.
Majmuni ne mogu bez VOĐE
Pa i ljudi, još uvek,biraju VOĐU,predsednika, kralja...
Majmuni obeležavaju teritoriju čopora.
Pa i ljudi,još uvek, obeležavaju nacionalne granice i privatno vlasništvo.
Jači čopor majmuna napada slabije od sebe i otima im teritoriju.
Pa i ljudi još uvek,rade to isto.
Šta je NATO,ako ne vojni savez majmuna,koji napadaju slabije od sebe i otimaju im teritoriju prirodno i nacionalno bogatstvo.
U KOMUNIZMU,nema nacija,jer smo svi mi, SINOVI BOŽIJI,i samo braća među sobom.
U KOMUNIZMU,nema vođe,jer je narod VOĐA.
U KOMUNIZMU,nema privatne svojine nego je svo MATERIJALNO bogatstvo,ove planete,ZAJEDNIČKA svojina svih.
Tek u KOMUNIZMU,nestaće svih ratova,koji se,još uvek,vode isključivo zbog INTERESA bogatih.
NA VAMA JE (koji ste, oš uvek,za kapitalizam) DA POBEDITE GEN MAJMUNA U SEBI I POSTANETE ČOVEK - KOMUNISTA. CARSTVO BOŽIJE JE KOMUNIZAM.

"SAMO KOSMOS I LJUDSKA NEINTELIGENCIJA SU BESKONACNI".

To je dokazano, na balkanu. Dokazano je i na celome svetu. A posebo su to dokazali "vernici", koji citaju jedno a ponasaju se po sasvim drugim pravilima.



Valter