POLITIKA JE STVARNO NAJVECA KURVA

http://www.kurir.rs/planeta/istorijsko-priznanje-toni-bler-krivi-smo-za-uspon-islamske-drzave-clanak-1991697

Žao mi je što su obaveštajni podaci koje smo 2003. primili bili pogrešni. Zato smo sada odgovorni za događaje u 2015, priznao bivši britanski premijer

LONDON - Bivši britanski premijer Toni Bler je posle 12 godina negiranja krivice priznao greške za vojnu intervenciju u Iraku predvođenu SAD i otvoreno rekao da je to bio okidač za nastanak najopasnije ekstremističke grupe današnjice - ekstremista Islamske države (IS).

"Izvinjavam se zbog činjenice da su obaveštajni podaci koje smo primili 2003. godine, o tome da Sadam Husein ima oružje za masovno uništenje, bili pogrešni. Takođe se izvinjavam za greške u planiranju akcija i svakako za greške prilikom procene šta će se dogoditi u toj zemlji nakon svrgavanja režima Sadama Huseina.

Ima elemenata istine i u tome da je vojna intervencija u Iraku uzrokovala nastanak Islamske države. Naravno, ne možete reći da mi koji smo uklonili Sadama 2003. ne snosimo nikakvu odgovornost za situaciju u 2015. Ali je takođe važno shvatiti da bi „arapsko proleće“, koje je počelo 2011, takođe imalo taj uticaj na Irak danas, kao i da se Islamska država u stvari razvila iz svoje baze u Siriji, a ne u Iraku", istakao je je Bler u istorijskom intervjuu, kako su ga nazvali britanski mediji, za američku mrežu CNN.

Međutim, i pored toga što je naglasio da žali zbog akcije u Iraku, on je naveo da ne smatra da je svrgavanje Sadama Huseina bilo pogrešan potez.

"Teško mi je da se izvinim za uklanjanje Sadama. I danas mislim da je bolje da on nije tamo", istakao je Bler.

Inače, u emisiji koju mnogi nazivaju „suđenjem na TV“ uticajni voditelj Farid Zakarija optužio je Blera da je u vreme neposredno pre intervencije u Iraku bio poslušna pudlica tadašnjeg američkog predsednika Džordža Buša. Njih dvojica zajedno su krenula u ofanzivu na Irak uprkos velikom nezadovoljstvu britanskog naroda i javnosti, koja je godinama pritiskala Blera da se izvini zbog krvoprolića.

Podsetimo, SAD i Britanija su rat protiv Iraka pokrenule na osnovu informacija da tadašnji Sadamov režim poseduje oružje za masovno uništenje, koje su se kasnije pokazale kao netačne.

O SUKOBU

- Invazija na Irak počela je 20. 3. i trajala do 1. 5. 2003.
- Rat je završen tek 2008.
- Invaziju je sprovela koalicija od 48 zemalja predvođenih SAD
- Glavni povod za rat bilo je navodno oružje za masovno uništenje u navodnom posedu iračkog predsednika Sadama Huseina
- Tu činjenicu američka vlada je proglasila stvarnom pretnjom bezbednosti SAD
- Drugi razlog bila je navodna saradnja Huseina i Al Kaide
- Na kraju nijedan dokaz za te povode nije nađen
- Tadašnji britanski šef parlamenta podneo je ostavku odbivši da podrži invaziju Iraka. On ju je nazvao agresijom protiv međunarodnog prav


Pratite KURIR na VIBERU:


http://chats.viber.com/kurir

http://www.kurir.rs/planeta/kome-je-trebao-mrtav-gadafi-francuski-agent-pucao-pukovniku-u-glavu-bler-mu-bio-vecno-odan-clanak-1986557


KOME JE TREBAO MRTAV GADAFI: Francuski agent pucao pukovniku u glavu,Bler mu bio večno odan!

U nikad razjašnjenim okolnostima ubistva Gadafija, koga su, prema zvaničnoj verziji, ubili pobunjenici, pominje se i moguća umešanost francuske obaveštajne službe

Rezultati rušenja libijskog predsednika Moamera Gadafija su rast islamizma i izbeglička kriza koji destabilizuju Evropu. Arhive Tripolija ukazuju da je, pored britanskih službi, sa Gadafijevim obaveštajnim službama blisko sarađivala i CIA.
Četiri godine je prošlo od kada je svet gotovo uživo pratio mučenje i ubijanje bivšeg libijskog lidera Moamera Gadafija. Bilo je nečeg ritualnog u ovom iživljavanju nad čovekom koji je četrdeset godina bio nedodirljivi „vrhovni vođa“ Libijske Džamahirije.

Ovim simboličnim aktom kojim je neprikosnoveni lider sveden na satrtu životinju okončana je kaznena ekspedicija Zapada, čiji je cilj bio ne samo da ga svrgnu sa vlasti, već i da mu onemoguće da iznese tajne koje je delio sa domaćinima Jelisejske palate i Dauning strita. Neke od ovih tajni su ipak pronašle put do javnosti.

Među dokumentima koji su pronađeni u zgradi libijske vlade nakon svrgavanja Gadafija bilo je i pismo Tonija Blera pukovniku Moameru Gadafiju iz 2007. godine, u kome se britanski premijer zahvaljuje na „odličnoj saradnji“ obaveštajnih službi dve zemlje na suzbijanju terorizma. Bilo je to u vreme kada je Velika Britanija pomagala Libiji da uđe u trag libijskim opozicionarima koji su kidnapovani i vraćeni nazad u Tripoli zajedno sa porodicama, gde su zatvoreni i mučeni.

Pismo koje počinje prisnim „Dragi Moamere“ i završava se „Najlepše želje, zauvek tvoj Toni“ nalazi se među dokumentima koje je sakupio pravni tim iz Londona. Bivši Gadafijevi politički oponenti hoće da tuže Blera zbog pomoći koju su libijskom vođi pružale britanske obaveštajne službe, MI5 i MI6, kako bi im ušao u trag. Arhive Tripolija ukazuju da je, pored britanskih službi, sa Gadafijevim obaveštajnim službama blisko sarađivala i CIA.

U neautorizovanoj biografiji Dejvida Kamerona koja je najavljena kao „najeksplozivnija politička knjiga decenije“ navodi se da je Bler pokušao da spase Gadafija uoči bombardovanja Libije, ali je tadašnja vlada konzervativaca odlučila da joj je njegovo svrgavanje u interesu. Razloge da ga večno ućutka imala je i francuska vlada. Nikola Sarkozi se valjda najviše istakao u ratnohuškačkom lamentiranju o zlom diktatoru koji krši ljudska prava, na šta „civilizovani svet“ nema druge nego da odgovori bombardovanjem. Posle je ispalo da je Gadafi finansirao njegovu predsedničku kampanju 2007. godine sa 50 miliona evra, što je pokazala istraga koju je vodio ugledni francuski informativni sajt „Medijapart“.
Sarkozi dobio 50 miliona evra od Gadafija, samo za kampanju Sarkozi dobio 50 miliona evra od Gadafija, samo za kampanju

U jednoj od tajnih epizoda rata u Libiji, kojom se danas bave pariske sudije, Gadafijeva podrška Sarkoziju je dogovorena na sastanku dvojice bliskih saradnika libijskog predsednika i francuskog ministra Brisa Ortefea, Sarkozijevog prijatelja i čoveka od poverenja. U nikad razjašnjenim okolnostima ubistva Gadafija, koga su, prema zvaničnoj verziji, ubili pobunjenici, pominje se i moguća umešanost francuske obaveštajne službe. Italijanski list „Korijere dela sera“ je 2012. godine citirao diplomatske izvore iz Tripolija, koji su naveli da je libijskog predsednika ubio stranac, najverovatnije Francuz. Agent francuske službe je, prema ovom izvoru, bio u rulji koja se dočepala Gadafija i pucao mu u glavu.

Mahmud Džibril, libijski političar koji je predvodio opoziciju koju je Francuska u vreme građanskog rata 2011. godine priznala kao jedinog predstavnika libijskog naroda, i koga su potom predstavljali kao premijera prelazne vlade, priznate od većine članica Ujedinjenih nacija, uključujući i Francusku, izjavio je egipatskoj televiziji da je „strani agent bio ubačen u revolucionarne brigade koje su ubile Gadafija“. Kao razlog za ubistvo naveo je veze bivšeg francuskog predsednika sa Gadafijem i finansiranje predsedničke kampanje.

Libija je u međuvremenu potonula u građanski rat i ekonomski haos, sa rivalskim oružanim grupama koje nekažnjeno ubijaju civile i uništavaju gradove, aerodrome, pale naftne rafinerije u nastojanju da se domognu bogatstva i uticaja. Islamističke formacije širom Severne Afrike uspele su da se dokopaju značajnog naoružanja i zavedu teror.
Rezultati vojne intervencije u Libiji i rušenja Gadafija su rast islamizma i izbeglička kriza koji destabilizuju Evropu. Rusija, koja je bila uzdržana tokom glasanja za rezoluciju 1973 Ujedinjenih nacija, čiji je cilj bio da se zaštiti libijski narod, a koja je zloupotrebljena da bi se opravdala vojna intervencija i rušenje Gadafija, ne prestaje da pravi paralelu između Libije i Sirije kada je reč o dometima zapadne koalicije.

Dok "Masa = "ovce"  sa velikim interesovanjem prati emisije "velikog brata",taj isti iza ledja sprema i ostri makaze za "Sisanje" tih istih.

Nema "diznilenda",realnost je okruta.

Onoga ko nije u stanju da shvati istinu,ce ta istina pokositi kao snop sena.

Razmislite samo koliko ste puta odlozili odlazak kod zubara?

Nije to nista strasno,vec je proslo.

A posle par nedelja kada je zabolelo nije vise prestajalo boleti.

Nemojte to dopustiti.

Reagujte na vreme.

Bolje je.

Onaj ko gleda istini u oci,se brze snadje,kad "zaboli zub".


Valter

http://www.express.hr/brifing/perkovicevi-memoari-knjiga-od-koje-strepe-hdz-kaptol-i-desnica-6549#


OTKRIT ĆE IMENA?
Perkovićevi memoari: Knjiga od koje strepe HDZ, Kaptol i desnica
Autori: Boris Rašeta , Jasna Babić


Bivši čelnik SDS-a i SIS-a u ćeliji je počeo pisati knjigu o svojem životu. Bude li iskren, skinut će veo tajne s mnogih ljudi i događaja s kraja prošlog stoljeća...

Josip Perković odlučio je, doznajemo od obrane, prekratiti vrijeme do pravomoćne presude, koja bi mogla biti izrečena za nekih godinu dana, pisanjem memoara. Njihov sadržaj mogao bi biti razoran. Perković, naime, nema što izgubiti. Osjeća se iznevjereno i razočarano, a zna sve o svima.

Snaga “Perkovićeve kletve” takva je da bi, kako misle upućeni pojedinci, destabilizirala i neke društvene institucije, a o pojedincima da i ne govorimo...

U prvom redu, Josip Perković autor je rekonstrukcije mreže suradnika jugoslavenskih tajnih službi u Hrvatskoj. Neki popisi, koji su objavljivani u javnosti, zapravo predstavljaju manipulaciju. Na njima su ostala imena ljudi koji našim službama više nisu bili važni, to su “liste otpisanih”, dok su važni suradnici, koji su - poput Perkovića - nastavili suradnju s novom državom - izbrisani. To znači da su brojni današnji uglednici zapravo u poziciji taoca posjednika cjelovitog popisa.
Josipović: Bit će šoka ako se objave imena suradnika

Ivo Josipović, koji je jednom prilikom vidio necenzuriranu listu suradnika bivših službi, zalaže se za objavu imena samo onih ljudi koji su sudjelovali u zločinima, jer bi inače, tvrdi on, javnost bila zaprepaštena imenima.

"Ako bi se išlo u neselektivno otkrivanje imena suradnika Udbe, ne samo zločinaca, jer njihova imena treba otkriti i osuditi zločin, nego onih drugih, javnost će sigurno biti iznenađena tko je sve bio suradnik Udbe", napisao je Josipović na portalu Autograf.

U razgovoru za Exppress objašnjava...

"Pitanje tko je radio za Udbu ne bi se smjelo svesti na pitanje ‘hoće li pjevati Perković’, nego bi to trebala biti stvar zakona koji treba donijeti Sabor. Po mojem mišljenju, tko god je sudjelovao u nekom zločinu, morao bi - prema zakonu - biti raskrinkan i kažnjen. Za njih ne smije biti poštede. Što se tiče ostalih suradnika Službe, građana koji nisu sudjelovali u zločinima, tu se otvaraju dvojbe. Mnogi su na to bili natjerani, nakon 30 ili 40 godina nije moguće pouzdano rekonstruirati motive, tipove suradnje, je li ona doista postojala ili nije. Moguća su ‘pakiranja’. Tu bi se štošta dodavalo, a štošta oduzimalo", smatra Josipović, bez pouzdanog jamstva da će u javnost izaći samo istina.

Udba je osamdesetih imala tisuće suradnika. Društvene posljedice mogle bi biti politički silno važne.

Wallesa je priznao: Da, bio sam doušnik komunista

O čemu je riječ, jasno možemo vidjeti u Poljskoj, gdje je otvaranje arhiva, blago rečno, skinulo pozlatu s najvećeg živućeg spomenika, Lecha Walesse. U veljači ove godine on je, nakon otkrića neporecivih dokumenata, priznao da je početkom 70- ih godina prošlog stoljeća bio suradnik komunističke tajne policije pod imenom “Bolek”.

Prvi predsjednik postsocijalističke Poljske, nobelovac, tu je činjenicu međutim nizom izjava relativizirao, pa je kod većine Poljaka ostao ikonom.

“Tko misli da je Walessa pametan, razočarat će se, ali još će se više razočarati onaj tko misli da je Lech glup”, rekao je jedan njegov prijatelj. Nešto slično moglo bi se dogoditi i kod nas.

"Dosadašnje iskustvo govori da desni politički milje vrlo rado grubo, često i neistinito, predbacuje neistomišljenicima suradništvo Udbe", tvrdi Josipović, pa nastavlja:

"S druge strane, mnogo je bivših suradnika Udbe i KOS-a upravo iz tog dijela političkog spektra."

Moglo bi se, misli bivši predsjednik, dogoditi da se intenziviraju priče o suradnicima Udbe, da se otkriju neka nova imena, da se povežu kodni nazivi s imenima osoba. Kod nas su, inače, mnogi pojedinci prozivani kao suradnici Udbe, ali uz te optužbe rijetko je kad išla dokumentacija pa se sve svodi na riječ protiv riječi.

"Ako bi se išlo u neselektivno otkrivanje imena suradnika Udbe, ne samo zločinaca, jer njihova imena treba otkriti i osuditi zločin, nego onih drugih, javnost će sigurno biti iznenađena tko je sve bio suradnik Udbe. Mislim da nešto takvo ne bi razveselilo ni lijeve, ni desne, ni crkvu, ni kulturnjake, ni mnoge druge strukture, jer bi i u njihovim redovima bili prokazani nekadašnji suradnici Udbe i KOS-a."

Kako razlučiti što je tu istina, a što insinuacije

Vidjeli bismo i da su neki danas posebno žestoki kritičari bivše države i udbaša zapravo sami bili udbaši. Drugi je problem što se često zbog političkog podmetanja insinuira suradništvo Udbe te plasiraju dezinformacije i za suradništvo optužuju ljudi koji to nisu bili. Josipović očito odlično zna o čemu govori. Pitanje je koliko će reći Perković, koji sigurno raspolaže dokumentacijom i znanjem činjenica.

Njegov literarni predšasnik, Josip Manolić, u prvom je dijelu memoara devastirao brojne veličine i - nitko ga nije demantirao. Nastavak će, prema onome što se može čuti, biti još eksplozivniji - mnoga će imena iz domovine i emigracije, neka od njih prave ikone, ljuto stradati kad se objavi kako su i pod kojim uvjetima surađivali sa službom.

Moguće je - kako primjećuje Josipović - da ova vrsta neobične ispovjedne proze kod nas opet oživi priču o lustraciji, koja je zamrla Karamarkovim odlaskom s velike scene. Puno bi bolje bilo - ako se već otkrivaju mračne tajne jedne, odnosno dviju povijesnih epoha, da se to uradi u skladu sa zakonom, da se pronađu mikrofilmovi s arhivom tajne policije, dogovore uvjeti objave, nego da stvar bude prepuštena literarnim i paraliterarnim nadahnućima bivših agenata.

Iako je u Hrvatskoj raširen mit prema kojemu je mikrofilmirana dokumentacija SDS-a uništena, to, čini se, nije istina, iako je tajna gdje se ona nalazi.
U hrvatsku službu prešlo je gotovo 800 milijuna ljudi iz Udbe

Ovdje se mora imati na umu i neobična složenost ove priče. Gotovo 800 agenata Službe državne sigurnosti SRH prešlo je u službu nove države. U oba režima agenti su, barem oni vodeći, bili ljudi “s dozvolom za ubojstvo”.

Brojna su ubojstva neriješena: Marko Bezer, Milan Levar, Milan Krivokuća, Ante Paradžik, Blaž Kraljević, Miro Barešić, Stjepan Udiljak... Ante Nobilo misli da je većina tih slučajeva razriješena.

"Udiljak se zaista igrao pištoljem, bila je to čista nezgoda. Što se tiče Barešića, u izvještaju piše da se radilo o naivnoj vojnoj akciji. Slučaj Blaža Kraljevića poznajem detaljnije radi Blaškića. To je bila klasična sačekuša. Isti je slučaj i kod Paradžika. Čisti splet okolnosti je doveo do te pogibije. Svako od tih ubojstava je različito..."

Možda Perkovićeva memoaristika otkrije više detalja. Kako je ubijen Josip Reichl Kir?

Perkovićevi bi memoari morali otkriti i detalje hrvatske tranzicije. Kakva je doista bila uloga službi u njoj, kako je i zašto baš Tuđman dobio putovnicu, je li to bilo na inzistiranje Josipa Perkovića ili Mike Špiljka - inače, jednog od ključnih protivnika ubijenog Stjepana Đurekovića, u čijim je knjigama, iz nepoznatih motiva, napadan i prozivan najuži krug Tuđmanovih pokrovitelja (od Steve Krajačića do samog Špiljka)? Sva ta pitanja vape za odgovorom.

Karamarko je otišao, ali Udba je i dalje ostala tema

Prema Nobilovim riječima, Josip Perković odigrao je jednu od ključnih uloga u osiguravanju mirne tranzicije u Hrvatskoj, odnosno sprečavanja građanskog rata. On je, sa suradnicima, usmjerio SDS prema mirnom prijenosu vlasti.

"Zamislimo da su dijelovi Službe krenuli na drugu stranu, imali bismo građanski rat. No oni su, na sastanku koji je inicirao Perković, rekli: ‘Mi ćemo prihvatiti svaku demokratski izabranu vlast, nećemo se miješati’", kaže Nobilo.

"Dođe li do otvaranja arhiva, pola HDZ-a će nastradati", kaže nam jedan sugovornik. No to će biti uglavnom oni stariji, jer su vlast u stranci preuzeli ljudi koji su tad bili pioniri. No u Crkvi i Matici mnogi brinu, a ponešto će se modificirati i udžbenici povijesti. Rusi su tek mnogo godina nakon revolucije koja je započela 1905. godine otkrili da je njezin začetnik, pop Gapon, bio doušnik carske tajne policije, Ohrane, dok se za Staljina ni danas pouzdano ne zna je li bio njezin agent ili ne.