JOS PO NESTO

Pogledajte dobro gradjane pored puta.

Zar je to totalitarni sistem?  

Naj jadniji su oni koji su pored svojih zdravih ociju "slepi".

Takvo ponasanje se uvek sveti kad tad.


Valter

Kao sto ste mogli primetiti se sve cesce dogadja da prilozi koji su vezani za link vise nisu aktivni.

Zasto? Zato sto se svakog dana po nesto ukolini na tim internet stranicama.

Razlog za to je "javljanje briznih"  ljudi da to nije u interesu "Demokracije" ili neki drugi razlog.

Mada drugih priloga,pa i neistina ima na internetu koliko god zelite.

Kada je Jugoslavija u pitanju se odjednom jako puno briznih ljudi nadje koji nezele da se sazna sve.

Zato vam preporucujemo da se sami informisete i sami (bez uplitanja drugih) donesete svoje zakljucke.

Mi pokusavamo objektivno da prikazemo sve ono sto je vezano za SFRJ.

Ko danas spominje radnicko samoupravljanje?

Niko,ili skoro niko.

Mada je taj sistem dokaz navece demokratije od kada je nastala nasa planeta.

Sve o tome mozete na nasem forumu pronaci.

Samo ako vas stvarno interesuje.

Nemojte "plivati" niz vodu.

Informisite se sami.


Valter

Nista vise nije kao pre. Nije kod nas, a nije ni u evropi. Oni koji znaju, tvrde da nije ni u svetu. Uvek neka dogadjanja i promene. Sasvim je jasno da se mora razumeti da su promene deo naseg zivota. Mislim na normalan tok zivota.

Kao malo dete covek sanja o tome sta ce raditi kad odraste. Kad odraste, covek sanja o svom napredku na radnom mestu i privatnom zivotu. Sve je to normalan tok zivota. Mora se medjutim jasno reci da je za nas ( jugoslovene ) puno vise dogadjaja od onih noralnih. Naci se od jednom bez domovine ( svoje ) je veoma tesko. Mi smo ( jugosloveni ) rodjeni u jugoslaviji. mi sada treba da shvatimo i prihvatimo da su "republikanci" ti koji su u pravu, a mi nismo u pravu. Mada su oni , kada je pogled u napred skuceni. Mi kao jugosloven, smo uvek ( i pre ) bili za razumevanje, postovanje i toleranciju. A sada je izgleda sve to ( kada su granice drzavica ) u pitanju nebitno. Sada je bitno da si nacionalista i da volis samo svoju drzavu. No, najinteresantije je to, sto vecina tih "ljubitelja" samo svoga hoce pod hitno u EU.

Malo me to "zbunjuje". Ako si nacionalista i ljubis svoju drzavu ( sto je veoma lepo ) kako da hoces u EU? Trebalo bi bar da se zalazes za jacanje drzave na "sopstvenim" nogama.

U protivnom se moze stvoriti utisak da "si" ustvari samo protiv radnickog samoupravljanja i za kapitalisticki sistem. Privatno vlasnistvo u rukama pojedinca, dok je radnicka klasa i dalje moderan rob? A kako to "nemogu da verujem", je ocito nesto pobrkano.

Verujem u snagu radnicka klase i gradjana drzave. Ma o kojoj drzavi se radilo.


Samo se nesme zaboraviti:" SAMO ZAJEDNO SMO JAKI".

Situacija na svetskom trzistu ( ko se razume, zna o cemu pisem) je svakim danom sve kompleksnija.
Zasto politicari u EU zele povecati broj clanica ( drzava) EU? Upravo zato. Da se EU sto pre stabilizuje i ojaca, posebno kada je rec o poslovanju sa SAD-a. Naravno i onih sa druge "strane". Samo "ravnopravna" drzava na trzistu ima i mogucnost ravnopravnog ucesca na tom trzistu.

Sad ja vas pitam, u kojoj smo mi DANAS poziciji ( kada je svetsko trziste u pitanju ) po vasem misljenju? Dobro razmislite i donesite sami svoju odluku.


Valter

Slaven (citat):https://www.blic.rs/vesti/politika/cia-jos-1970-godine-predvidela-raspad-jugoslavije/hwpjx9p

Američka Centralna obaveštajna agencija (CIA) još krajem 1970. godine je nagovestila raspad bivše Jugoslavije, navodeći da su republike i pokrajine te države, opisane kao "svojevrsna izmošljotina 20. veka", u stvari odvojene nacije, različitih istorija, etničkog i kulturnog sastava.

Zaključci CIA navedeni su u izveštaju načinjenom 20. novembra 1970. godine, koji je, prema američkom zakonu o dostupnosti informacija, od juče dostupan širokoj javnosti, u sklopu čitavog niza dokumenta koji se odnose na razne sumnjive aktivnosti te agencije, ali i ozbiljne analize odnosa snaga u tadašnjem Sovjetskom Savezu, Kini ili bivšoj Jugoslaviji. "Glavno pitanje je opstanak federacije. (...) Postoji ozbiljan potencijal za katastrofu", navodi se u izveštaju CIA koji je potpisao šef službe za specijalna istraživanja Hal Ford. U izveštaju se, takođe, razmatraju moguće posledice eventualnog otcepljenja Hrvatske, vojne uprave pod kontrolom Srba i sovjetske intervencije, koja bi, možda, sledila takav razvoj događaja.

CIA je ukazala na ozbiljne razlike između Slovenije i Hrvatske, "katoličkih i najrazvijenijih" republika tadašnje federacije, označujući Zagreb kao "izvor konstantnih tenzija" u SFRJ. Određujući odnos snaga među republikama, CIA je Bosnu i Hercegovinu i Grnu Goru stavila na stranu Srbije, dok se Hrvatima i Slovencima "približila" Makedonija. Hrvati su, tako, opisani kao "militantni nacionalisti", od kojih se izdvajaju "kosmopolitski" Dalmatinci. Navedeno je da kadar iz te republike nije srazmerno zastupljen u organima vlasti federacije, odnosno da su Hrvati činili 22 odsto ukupnog broja stanovnika, ali i zauzimali svega 17 odsto mesta u državnoj upravi. Prema nalazima CIA, šampioni nesrazmerne zastupljenosti te davne 1970. godine bili su Crnogorci, koji su sa svega tri odsto ukupnog broja stanovnika SFRJ zauzimali šest odsto čelnih mesta u partiji, 12 u m

inistarstvu inostranih poslova, 15 u federalnoj administraciji, a dali su čak 10 odsto ukupnog broja generala. Pored Crnogoraca, nesrazmerno zastupljeni su bili i Srbi i Slovenci. Srbima je, tako, sa 42 odsto ukupnog broja stanovnika, pripalo od 50 do 60 odsto čelnih mesta u administraciji, vojsci i raznim drugim službama. Na Kosovu i Mtohiji je te godine živelo 67 odsto Albanaca, navodi se u izveštaju CIA i naglašava da Srbija nije bila u stanju da sama podnese teret koji je predstavljalo nerazvijeno Kosovo, što je 22. aprila dovelo do obećanja Slovenije i Hrvatske da će pružiti pomoć, "ali ne na teret standarda razvijenih". "Taj događaj predstavljao je pobedu pobornika veće autonomije republika", ocenila je CIA. U pregledu unutrašnjo-političkih odnosa, CIA navodi da tadašnja popularna krilatica "dikatatura proleterijata" u stvari predstavljala samo vešto upakovan naziv za nedemokratsku vlast komunista nad nekomunistima i da je komplikovan koncept "samoupravljanja" od samog početka bio suočen sa mnogobrojnim problemima. Glavne zvezde izveštaja CIA, u kojem su precrtani samo izvori informacija iz samog tadašnjeg državnog vrha, su, naravno, Josip Broz Tito, nekadašnji komunistički lider a kasnije i disident Milovan Đilas, Titova desna ruka Edvard Kardelj, makedonski kadar Krste Crvenkovski, bosanski komunisti Cvijetin Mijatović i Branko Mikulić, Mika Tripalo iz Hrvatske, ali i dvojica pisaca.

CIA je, govoreći o obrušavanju tadašnjih komunističkih vlasti na slobodnomisleće snage, posebno obradila obračun vlasti sa književnicima Dragoslavom Mihajlovićem i Izetom Sarajlićem, pri čemu je posebno naglašen Titov komentar romana "Kad su cvetale tikve", koju je predsednik SFRJ opisao rečima: "Autor po svaku cenu pokušava da dokaže da naš sistem ne valja. I ko to govori na taj način - onaj ko je bio na Golom otoku". Kod predstavljanja Mihajlovića, kako se čini, CIA je načinila jedinu odmah uočljivu grešku u izveštaju, navodeći da autor knjige, u stvari i nije bio zatočenik Golog otoka, već jedan od junaka romana, što ne odgovara istini.

Valter (citat):

Slaven (citat):https://www.blic.rs/vesti/politika/cia-jos-1970-godine-predvidela-raspad-jugoslavije/hwpjx9p

Američka Centralna obaveštajna agencija (CIA) još krajem 1970. godine je nagovestila raspad bivše Jugoslavije, navodeći da su republike i pokrajine te države, opisane kao "svojevrsna izmošljotina 20. veka", u stvari odvojene nacije, različitih istorija, etničkog i kulturnog sastava.

Zaključci CIA navedeni su u izveštaju načinjenom 20. novembra 1970. godine, koji je, prema američkom zakonu o dostupnosti informacija, od juče dostupan širokoj javnosti, u sklopu čitavog niza dokumenta koji se odnose na razne sumnjive aktivnosti te agencije, ali i ozbiljne analize odnosa snaga u tadašnjem Sovjetskom Savezu, Kini ili bivšoj Jugoslaviji. "Glavno pitanje je opstanak federacije. (...) Postoji ozbiljan potencijal za katastrofu", navodi se u izveštaju CIA koji je potpisao šef službe za specijalna istraživanja Hal Ford. U izveštaju se, takođe, razmatraju moguće posledice eventualnog otcepljenja Hrvatske, vojne uprave pod kontrolom Srba i sovjetske intervencije, koja bi, možda, sledila takav razvoj događaja.

CIA je ukazala na ozbiljne razlike između Slovenije i Hrvatske, "katoličkih i najrazvijenijih" republika tadašnje federacije, označujući Zagreb kao "izvor konstantnih tenzija" u SFRJ. Određujući odnos snaga među republikama, CIA je Bosnu i Hercegovinu i Grnu Goru stavila na stranu Srbije, dok se Hrvatima i Slovencima "približila" Makedonija. Hrvati su, tako, opisani kao "militantni nacionalisti", od kojih se izdvajaju "kosmopolitski" Dalmatinci. Navedeno je da kadar iz te republike nije srazmerno zastupljen u organima vlasti federacije, odnosno da su Hrvati činili 22 odsto ukupnog broja stanovnika, ali i zauzimali svega 17 odsto mesta u državnoj upravi. Prema nalazima CIA, šampioni nesrazmerne zastupljenosti te davne 1970. godine bili su Crnogorci, koji su sa svega tri odsto ukupnog broja stanovnika SFRJ zauzimali šest odsto čelnih mesta u partiji, 12 u m

inistarstvu inostranih poslova, 15 u federalnoj administraciji, a dali su čak 10 odsto ukupnog broja generala. Pored Crnogoraca, nesrazmerno zastupljeni su bili i Srbi i Slovenci. Srbima je, tako, sa 42 odsto ukupnog broja stanovnika, pripalo od 50 do 60 odsto čelnih mesta u administraciji, vojsci i raznim drugim službama. Na Kosovu i Mtohiji je te godine živelo 67 odsto Albanaca, navodi se u izveštaju CIA i naglašava da Srbija nije bila u stanju da sama podnese teret koji je predstavljalo nerazvijeno Kosovo, što je 22. aprila dovelo do obećanja Slovenije i Hrvatske da će pružiti pomoć, "ali ne na teret standarda razvijenih". "Taj događaj predstavljao je pobedu pobornika veće autonomije republika", ocenila je CIA. U pregledu unutrašnjo-političkih odnosa, CIA navodi da tadašnja popularna krilatica "dikatatura proleterijata" u stvari predstavljala samo vešto upakovan naziv za nedemokratsku vlast komunista nad nekomunistima i da je komplikovan koncept "samoupravljanja" od samog početka bio suočen sa mnogobrojnim problemima. Glavne zvezde izveštaja CIA, u kojem su precrtani samo izvori informacija iz samog tadašnjeg državnog vrha, su, naravno, Josip Broz Tito, nekadašnji komunistički lider a kasnije i disident Milovan Đilas, Titova desna ruka Edvard Kardelj, makedonski kadar Krste Crvenkovski, bosanski komunisti Cvijetin Mijatović i Branko Mikulić, Mika Tripalo iz Hrvatske, ali i dvojica pisaca.

CIA je, govoreći o obrušavanju tadašnjih komunističkih vlasti na slobodnomisleće snage, posebno obradila obračun vlasti sa književnicima Dragoslavom Mihajlovićem i Izetom Sarajlićem, pri čemu je posebno naglašen Titov komentar romana "Kad su cvetale tikve", koju je predsednik SFRJ opisao rečima: "Autor po svaku cenu pokušava da dokaže da naš sistem ne valja. I ko to govori na taj način - onaj ko je bio na Golom otoku". Kod predstavljanja Mihajlovića, kako se čini, CIA je načinila jedinu odmah uočljivu grešku u izveštaju, navodeći da autor knjige, u stvari i nije bio zatočenik Golog otoka, već jedan od junaka romana, što ne odgovara istini.

Danas znamo da je "nivo inteligencije" gradjana SFRJ glavni krivac za sve sto se desilo.

Svest je bila tada na suvise niskom nivou. Mozda i ne zato sto su gradjani bili nedovoljno inteligentni. Ne, vec zato sto je predhodni period bio tezak za gradjane Jugoslavije. Nedovoljno vremena za razvoj i napredak celokupnog drustva, kao i americka zelja da ceo svet pretvore u svoju "LINIJU NAPREDKA" je naivnom stanovnistvu nametnula ono sto je htela.

Gradjani su "MISLILI" da ce vecno ostati nacin zivota, kakav je do tada bio. Pokazalo se medjutim, da promena sistema donosi jos i mnoge druge promene.

Danas smo "SVI" pametniji. Samo danas izvrsiti neke "promene" je nesto sasvim drugo.

Pored toga, je napredak drustva i zelja za boljim zivotom radnicke klase jedan od glavnih podstreka za pokretanje izmena u drustvu. Nije uvek potrebno uzimati oruzije u ruke. Treba birati prave ljude i prave partije. Moze se puno postici, ako se ima pravac kretanja na umu.

Nada je ona koja nas odrzava. Vera u buducnost i ispravnost borbe za celokupnu radnicku klasu.

Sadasnji sistem jasno pokazuje da nema interes zastititi ni prirodu ni gradjane ovoga planeta. Mozda bas sada kada je evropa ujedinjena ( skoro ) mozemo pokrenuti prave poteze u pravcu jacanja pozicije radnicke klase.

Zato je potrebna visoka svest ljudi. Dali ste vi jedna od tih ljudi se sami upitajte.



Valter

https://www.24sata.hr/news/duga-mracna-krvava-noc-nad-hrvatskom-zlocinci-urlaju-od-veselja-nijemci-su-na-ilici-756850

Duga, mračna, krvava noć nad Hrvatskom: Zločinci urlaju od veselja, Nijemci su na Ilici...

Piše Boris Rašeta
Goran Gavranović

petak, 16.4.2021. u 12:12

OSMI DIO Ante Pavelić u Italiji strepi što će biti s proglašenjem NDH, Slavko Kvaternik priprema se za, kako je govorio, "svečani čin". Bilo je to sve samo ne to...

U knjizi "Deset dana u travnju" - koja se po cijeni od 99 kuna može kupiti na svim boljim kioscima u zemlji - izdvojili smo dnevničke zabilješke, dijelove povijesnih studija, judikaturu, fragmente memoara, zapisnika i drugih dokumenata u kojima akteri velike povijesti iznose svoja sjećanja, ali i novinske tekstove koji u realnom vremenu oslikavaju život i mišljenja suvremenika.
Razdoblje od puča do prvog dana travnja 1941. čini prvo, uvodno poglavlje, a u ostalima donosimo pregled tiska od 1. do 10. travnja, izvorne priče aktera povijesti, kao i svjedočenja o njima, sadržaje naslovnica i članaka koje su pisali ozbiljni ljudi i veliki novinari. U dva završna poglavlja prikazujemo rasplet povijesne drame poslije 10. travnja te sudbine aktera.
Zahvaljujemo Hrvatskom državnom arhivu, čijom smo ljubaznošću dobili uvid u dosjee Slavka i Dide Kvaternika, Branka Benzona, Ante Pavelića, dr. Vladka Mačeka, Đure Vranešića (Jure Vranešića) i Mirka Puka.

Slavko Kvaternik zaspao je noć prije u svom tavanskom skrovištu s mišlju kako je "kucnuo čas". Kad se ujutro probudio, obavio toaletu i trgnuo rakijicu, mučilo ga je još samo jedno pitanje – gdje su točno Nijemci. Ali…

Tog jutra povijest je osobno zakucala na vrata Slavka Kvaternika, i uručila mu odgovor.

„Desetoga travnja, kao da sam ga naručio, najavio mi se generalštabni pukovnik jugoslavenske vojske Nikolić, imena mu ne znam, rođeni Virovitičanin, na službi u armijskoj komandi, kojega prije nikada nisam vidio, a nisam ni čuo za njega. S kim je došao i kako me našao u mojem skrovištu, ne znam. Odnosno, sasvim sam zaboravio... On mi je saopćio:

a) da se jugoslavenska fronta na Dravi raspala, da o kakvom otporu pred Zagrebom ili iza Save, te kakvom otporu uopće ne može biti govora, svi su vojnici otišli svojim kućama;

b) da je armijska komanda otišla iz Zagreba u Petrinju;

c) da je ban Šubašić pobjegao u nepoznatom pravcu, što sam već znao;

d) da se napredovanje njemačke tenkovske divizije koja je jučer stigla južno od Križevaca odvija nesmetano.”

“Time sam” zaključio je budući Vojskovođa, “saznao sve što sam trebao znati da mogu odabrati vrijeme proglašenja NDH. Pukovnika Nikolića sam još zamolio, radi svake eventualnosti, neka ode do oba savska mosta koja su pripremljena za rušenje eksplozivom i učini sve da ne bi nastala kakva šteta s obzirom na golemu državnu i narodnu važnost tih mostova, naročito za normalni život i funkcioniranje Zagreba. S njim sam pošao iz kuće u grad da otpočnem oko ostvarenja NDH. Na putu, nedaleko od moje kuće ili skrovišta u Jurjevskoj ulici, sreo sam dr. Košaka. Meni se činilo da je bio na putu k meni. Njemu sam rekao da idem u zgradu Radiše u svrhu početka rada na ostvarenju i proglašenju NDH. To je bio prvi od mojih istomišljenika koji je saznao da ću toga dana proglasiti NDH, svjedoči Slavko Kvaternik u svojoj biografiji pisanoj u progonstvu u Slovačkoj i dovršenu u zatvoru Udbe.

Dok Slavko Kvaternik maršira Jurjevskom ulicom, Ante Pavelić isprobava novu uniformu u krojačkoj radionici pored Piazze della Signori, glavnog trga u Firenzi. Pojma nema da će taj dan biti proglašen poglavnikom, vladarem Hrvatske. Neće to znati sve do uvečer, kada će proglas čuti na radiju. Bit će ljut jer je to odrađeno bez njegova znanja, zabrinut jer ne zna hoće li Nijemci poštivati njegov dogovor s Talijanima… Sve to neće pokazati. Kao što svoje pravo lice neće pokazati sve do dolaska u Banske dvore 15. travnja kada počinje krvavi teror koji će donijeti rasne zakone, koncentracijske logore i stotine tisuća nevinih žrtava.
Nijemci još nisu ušli u Zagreb, ali su blizu. Ustvari samo je pitanje trenutka kada će se njihovi tenkovi pojaviti na ulicama.

„Deseti travnja” piše Horvat pa dodaje: “Rat bjesni punom žestinom. U štabu Volovskog bataljuna gužva oko radioaparata. Beograd… krčanje, zatim muzika i glas pevaljke koja poziva „Diž'te te se, diž'te četnici!“

Sarajevo, spiker javlja o po našim pobjedama širom domovine. Nepoznata radio stanica uporno ponavlja o potpunom porazu i rasulu jugoslavenske armije. Kako otkriti istinu? Po ratnom rasporedu koji smo primili, naš volovski bataljun trebao bi još noćas krenuti u Sušak i topovskim granatama opskrbljivati artiljerijsku jedinicu iznad Senja. Pitam se: ma koji je kreten smislio da kolonu vozila i volova uputi noću dvije stotine kilometara do nekakva cilja?
Do tog dana u Podsusedu ludnica bude potpuna, rano poslijepodne među naše volove ušetao se tenk pod njemačkom zastavom i odmah za njim nagrnuli motocikli s prikolicom i vojnicima. Panika. Bez ikakva puškaranja Nijemci su otjerali kućama naše junake, a volove prikupili i uz njih postavili stražu. Uskoro je stigao i njihov otvoren kamion krcat zarobljenim časnicima koje su Nijemci pohvatali oko Podsuseda.

Svi oficiri i podoficiri Volovskog bataljuna na vrijeme su nestali, osim komandanta i mene. Gavrančić u skladu s nekim svojim načelima, smatrao je da njemu, zapovjedniku, vojnička čast nalaže svoj pištolj i svoju jedinicu osobno predati pobjedniku. Ja sam ostao pred njega jer još nisam odlučio kamo krenuti i gdje prenoćiti.

U tri oklopna vozila stignu naposljetku pripadnici njemačke motorizirane pješadije. Jedan oficir u pratnji još dvojice vojnika uđe u naš štab i Gavrančić im preda svoj pištolj i neke dokumente“ prisjetio se se Joža Horvat.
Na vrata kuca glad...

Iako pravi užasi tek slijede – rast cijena jasno najavljuje da su stvari krenule s lošeg na gore, da na vrata kuca glad. Cijene krumpira su - čitamo u novinama – maksimizirane, skočile su na 2,50 i 3,25 dinara. Gradonačelnik Mato Starčević donirao je novac socijalnom odsjeku u Patačićkinoj ulici da nabavi “za nabavku raženog i kukuruznog brašna za siromašne". Taj novac čuvao je u gradskoj blagajni za crne dane. Oni su tu. Ni on sam, a ni siromasi koji su se hranili u socijalnom odsjeku u Patačićkinoj ulici, nisu mogli ni slutiti da su došli najcrnji dani.

Dok Zagrepčani kupuju skupi krumpir, ili čitaju u novinama kako je boksač Joe Louis, crni bombarder, obranio naslov svjetskog prvaka u apsolutnoj kategoriji u St. Louisu pred 20.000 ljudi, Slavko Kvaternik s grupicom istomišljenika juri prema Banskim dvorima da bi proglasio Nezavisnu državu Hrvatsku.

“Oko 12 sati” piše dalje Kvaternik, “javljeno mi je da su njemačke motorizirane jedinice stigle do Sesveta i da se tamo okupljaju. Ta me je vijest uzbunila i uznemirila. Bojao sam se da proglašenje ne bi uslijedilo poslije dolaska njemačkih trupa, što bi znatno poremetilo moje namjere u političkom pogledu, kako sam to već ranije obrazložio. Zato sam u pratnji prijatelja pohrlio na Radićev trg, u Banske dvore, da na tradicionalnom mjestu proglasim samostalnu hrvatsku državu. Kad sam stigao u Banske dvore, tamo nije bilo Nijemca Veesenmayera ili kakvog drugog Nijemca, pa ne znam je li dr. Veesenmayer stigao prije, za vrijeme ili poslije proglašenja NDH, kao što ne znam kako je i putem koga doznao za taj akt“, piše Slavko Kvaternik u autobiografiji.

Istovremeno Tito šalje još jedan dopis komandi grada da naoruža radnike. Pavle Gregorić, koji je noć prije pušten iz zatvora, s delegacijom zagrebačkih komunista pokušava ishoditi i da se oslobode zatvoreni ljevičari, komunisti i antifašisti, a i pokušati nagovoriti vojsku da naoruža radnike. U komandi grada na Jezuitskom trgu nemaju za to sluha. General Jurišić ne može ih primiti, a njegov ađutant nema ovlasti da bi odobrio takve zahtjeve.

„Dok smo vodili taj kratak razgovor, ušao je u ađutantovu sobu jedan mlađi oficir, Slovenac, okrvavljena lica i vrlo uzbuđeno pričao da dolazi iz Maribora koji je u plamenu i da njemačke trupe prodiru prema Zagrebu, a da putem nema nijedne naše vojne jedinice.“, piše dr. Pavle Gregorić u svojim sjećanjima.

Ban Šubašić zajedno sa visokim oficirima uskoro je napustio Zagreb znajući da su mu, praktički, za petama njemački tenkovi. Istovremeno Slavko Kvaternik pokušava dobiti kakav takav legitimitet od Vladka Mačeka da bi proglasio Nezavisnu državu Hrvatsku na radiju. Prema Slavku Kvaterniku osobno su razgovarali tog dana nedugo prije proglašenja na radiju, prema Vlatku Mačeku, razgovor nije vođen s Kvaternikom, niti ga je on primio. Kako god bilo, Maček je ustvari pozvao narod na disciplinu i da slušaju novu vlast, znajući da je okupacija ionako pred vratima, ne dajući nikakav poseban legitimitet ma kojoj vlasti. To je Kvaterniku bilo dovoljno da izda proglas na radiju.
Tvrdili su da je proglašenje NDH bilo svečani čin. Bilo je sve osim toga...

U to vrijeme Ante Pavelić je, u novoskrojenoj uniformi, objedovao, te se uputio na smotru ustaša u dvorcu u Pistoji.

Iako proglašenje države oko 14 sati na radiju Kvaternik opisuje kao veličanstven, svečan čin, čini se da je bilo sve samo ne tako.

„Nekoliko mjeseci kasnije sretoh slučajno – prijateljski susreti u NDH bili su uvijek slučajni i kratki, jer nevidljive oči gledahu, a nevidljive uši slušahu – Ivu Šrepla, speakera Radio-Zagreba.

„Kad se negdje na sigurnom sastanemo, moram ti ispripovijedati kako je to bilo s proglašenjem NDH. Nevjerojatno. I tragično i komično. Nadasve tužno. Kako su se tukli, kleli, bili pijani. Treba da to znaš, da zapišeš za historiju.“

Dobri Ivo Šrepl nikad mi nije dospio ispripovijedati kako je preko radija proglašena NDH. Zaglavio je u Lepoglavi pred svršetak ustaškog terora“, piše Josip Horvat u "Preživjeti u Hrvatskoj 1900. - 1941."

Nedugo zatim njemački tenkovi pojavit će se u Ilici, na Trgu, na Zrinjevcu. Prema nekim dočekali su ih razdragani građani, a skupo odjevene dame bacale su njemačkim vojnicima, naranče (kojih u Zagrebu gotovo i nema), cigarete i čokoladu. Neki će biti trezveniji pa će reći da je bilo naroda na ulicama, ali da daleko od toga da su masovno dolazili pozdraviti Nijemce, a još manje da je vladalo oduševljenje. Jedan od onih trezvenijih je Aleksandar Ranković, desna ruka Josipa Broza, prvi policajac buduće Jugoslavije i definitivno njen najmoćniji čovjek, nakon Tita, sve do šezdesetih kada je smijenjen na Brijunskom plenumu.
ndh
Hrvatski povijesni muzej u Zagrebu/Privatna zbirka

„Video sam ulazak Nemaca u Zagreb… Išli su Ilicom. Bilo je i cveća… Ne tako masovno, kao što se podmeće, ali bilo je…“

Miroslav Krleža mogao je svjedočiti ulasku Nijemaca jer se u Gradskoj kavani trebao naći na ručku s prijateljima, ali Bela ga je na vrijeme obavijestila da nigdje ne ide jer Nijemci ulaze u Zagreb.

U sanatoriju dr. Đure Vranešića nepokretni bolesnik, budući zločinac i šef prijekog suda NDH, Mirko Puk, naglo je ozdravio i skače po hodnicima urlajući od veselja.
Vlatko Maček pokušava se probiti do Kupinca, Nijemci ga zaustavljaju i odvode u hotel Milinov (današnji hotel Dubrovnik) pokušavajući ga još jednom nagovoriti da preuzme vlast. On to odbija.

Joža Horvat iskače iz kamiona koji vozi zarobljene jugoslavenske vojnike negdje kod Črnomerca, upada baš među kolonu frankovaca, budućih ustaša, od kojih mu jedan razbija nos. Ipak, izvukao je živu glavu i pobjegao.
Daleki odjeci pucnjave, krdo od čizama i bakandži...

Navečer Ante Pavelić konačno uspijeva vlastiti ušima čuti na radiju proglašenje NDH, laknut će mu, tek donekle, kako svjedoči Eugen Dido Kvaternik, kada čuje da je ona proglašena u njegovo ime. Ali i dalje se pita hoće li Nijemci to poštivati.

„Te večeri Krleža i Bela nisu mogli zaspati. Zvono na vratima sledilo im je krv u žilama.”

Vode me, pomislio je pisac.

Ali bila je to samo civilna zaštita, koja je upozoravala ljude od stana do stana, na mogućnost da je voda otrovana. Strah da će ih pohapsiti već iste noći, nagnao ih je na kraju da ipak potraže konak kod prijatelja.

„Bilo je ludo krenuti u onaj inferno u 1 sat noću na mjesečini, kad je bilo rečeno da će svatko tko bude zatečen na ulici biti strijeljan. U sablasnoj tišini apsolutno, bijelo vedro nebo u čistoj, kao bajkalskoj mjesečini; daleki odjeci pucnjave, a ono krdo od čizama i bakandži što se srušilo niz strminu Jurjevske, ona patrola gradske zaštite 'da je voda otrovana'! Tu sam nemoćan. To je zakon šume.".

Nad Hrvatskom se spustila duga, mračna i krvava noć.

Nastavlja se...

Knjigu '10 dana u travnju' potražite na svim boljim kioscima po cijeni od 99 kuna ili je naručite OVDJE.
24sata

https://www.24sata.hr/news/sve-je-u-rasulu-a-ljudi-u-strahu-govore-dolazi-pavelic-a-tita-nitko-ne-sljivi-ni-pola-posto-756538

Sve je u rasulu, a ljudi u strahu govore: 'Dolazi Pavelić.' A Tita nitko ne šljivi ni pola posto...

Piše Boris Rašeta
Goran Gavranović

četvrtak, 15.4.2021. u 8:08

SEDMI DIO Nad Hrvatskom je pala noć. Njemačke trupe su pred Zagrebom. Kuglica na krvavom ruletu polako usporava, dolazi 10. travnja…

U knjizi "Deset dana u travnju" - koja se po cijeni od 99 kuna može kupiti na svim boljim kioscima u zemlji - izdvojili smo dnevničke zabilješke, dijelove povijesnih studija, judikaturu, fragmente memoara, zapisnika i drugih dokumenata u kojima akteri velike povijesti iznose svoja sjećanja, ali i novinske tekstove koji u realnom vremenu oslikavaju život i mišljenja suvremenika.
Razdoblje od puča do prvog dana travnja 1941. čini prvo, uvodno poglavlje, a u ostalima donosimo pregled tiska od 1. do 10. travnja, izvorne priče aktera povijesti, kao i svjedočenja o njima, sadržaje naslovnica i članaka koje su pisali ozbiljni ljudi i veliki novinari. U dva završna poglavlja prikazujemo rasplet povijesne drame poslije 10. travnja te sudbine aktera.
Zahvaljujemo Hrvatskom državnom arhivu, čijom smo ljubaznošću dobili uvid u dosjee Slavka i Dide Kvaternika, Branka Benzona, Ante Pavelića, dr. Vladka Mačeka, Đure Vranešića (Jure Vranešića) i Mirka Puka.

https://www.24sata.hr/news/udruga-9-bojne-hos-a-zabranite-zlocinacku-crvenu-zvijezdu-ne-sveti-pozdrav-zds-756794

Udruga 9. bojne HOS-a: 'Zabranite zločinačku crvenu zvijezdu, ne sveti pozdrav ZDS'
Piše HINA
petak, 16.4.2021. u 9:08
Udruga 9. bojne HOS-a nedavno je organizirala skup u Splitu na obljetnicu NDH, a sada zaziva lustraciju jer, kako kažu, time će maknuti one koji donose zakone protiv Boga, obitelji, crkve, domovine i morala
Udruga 9. bojne HOS-a zatražila je u četvrtak lustraciju i zabranu zvijezde petokrake, a domoljube je pozvala da ne iseljavaju iz Hrvatske.

- Zabranite zločinačku crvenu zvijezdu petokraku, a ne sveti pozdrav Za dom spremni. To je naša poruka svim saborskim zastupnicima, a posebno našim suborcima, hrvatskim braniteljima koji su danas u Saboru - priopćili su iz te udruge.

Smatraju da Hrvatskoj treba lustracija jer tako, kako kažu, "na vlasti ne bi više bili oni koji donose zakone protiv Boga, obitelji, crkve domovine i morala".
Predsjednik države, Vlade i Sabora su se skrivali po europskim uredima dok su dragovoljci HOS- a ginuli na ratištima - naveli su u priopćenju.

Po tumačenju udruge, Hrvatskom stvarno vladaju oni koji nikad nisu željeli slobodnu i samostalnu Hrvatsku i "koji nam nikad neće oprostiti što smo srušili njihovu Jugoslaviju" te su pritom spomenuli Milorada Pupovca i Vojislava Stanimirovića. To su, kažu, i mnogi dezerteri i protivnici hrvatske nezavisnosti, koji su na funkcijama umjesto hrvatskih branitelja.

Iz Udruge 9. bojne HOS-a u poručili su svim domoljubima da ne sele iz Hrvatske i da Domovinu ne predaju onima koji je ne vole, pljačkaju i ponižavaju.
Odaberi temu koju želiš pratitiPrimaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku

https://www.dnevno.hr/vijesti/ubili-smo-900-ustasa-lovili-smo-ih-kao-pse-mucili-spasic-priznao-u-intervjuu-likvidirali-smo-ih-po-kratkom-postupku-padali-su-kao-kruske-1723589/


‘UBILI SMO 900 USTAŠA, LOVILI SMO IH KAO PSE, MUČILI!’ Lovac na ustaše priznao u intervjuu: Likvidirali smo ih po kratkom postupku, padali su kao kruške!
Autor: N.K
Srijeda, 21. travnja 2021. u 16:17

Bivši obavještajac “Službe državne bezbednosti”, Božidar Spasić izjavio je za srpski Telegraf kako je u tajnoj akciji OZNA-e na najmučnije načine ubijeno oko 850 d0 900 “ustaških koljača” koji su počinili najgora zvjerstva u Jasenovcu, Novoj Gradiški i ostalim logorima u NDH.

Spasić tvrdi kako su likvidirani po kratkom postupku, a da su prije toga bili mučeni na najgore moguće načine.

Likvidirani su na ulici, na spavanju, nigdje se nisu mogli osjećati sigurnima. Ovu bitku u SDB punih 15 godina vodio je i sam Spasić, koji je, kao operativac, bio zadužen za borbu protiv ekstremne ustaške i albanske terorističke emigracije.

https://www.dnevno.hr/vijesti/stize-film-o-titu-i-stepincu-doris-pincic-dobila-ulogu-glumac-koji-igra-tita-gledao-sam-ga-kroz-ruzicaste-naocale-1723563/

STIŽE FILM O TITU I STEPINCU! DORIS PINČIĆ DOBILA ULOGU! Glumac koji igra Tita: ‘Gledao sam ga kroz ružičaste naočale’!
Autor: N.K
Srijeda, 21. travnja 2021. u 14:28

Redatelj Dominik Sedlar snima novi film “The Coverstation” (Razgovor) čija radnja ima uporište u susretu maršala Josipa Broza Tita i zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca.

Zanimljivo, glavne uloge imat će hollywoodski glumci Casper Phillipson (Tito) i Dylan Turner kojem je pripala uloga Alojzija Stepinca. Pored njih u filmu će glumiti i hrvatski glumci, Vinko Štefanac koji igra hrvatskog komunističkog čelnika Vladimira Bakarića, Anđelko Petrić

Svetozara Rittiga, župnika zagrebačke crkve svetog Marka koji je pomagao partizanima, a ono što će možda najviše iznenaditi publiku jest činjenica da će se poznata voditeljica Doris Pinčić pronaći u ulozi Stepinčeve zaručnice Marije Horvat.

https://www.index.hr/magazin/clanak/jugu-je-krajem-80ih-zahvatio-veliki-val-poskupljenja-sapun-i-knjige-luksuz/2268241.aspx
Jugu je krajem 80-ih zahvatio veliki val poskupljenja: "Sapun i knjige - luksuz"

OVOG ponedjeljka u našem vremeplovu u Jugoslaviju u suradnji s Yugopapirom donosimo tekst o poskupljenju koje je 80-ih godina zahvatilo bivšu zemlju.

Svibanj 1986: Znate li koliko koštaju kruh, mlijeko, meso, voće...? Naravno da znate. A znate li koliko koštaju lak za kosu, dezodorans, sapun, pasta za zube, šampon, čačkalice, Sanitar, salvete, konzerve sardine...? Ne znate. I ne čudimo se jer u ovom sve češćem zapljuskivanju novim cijenama ne mogu se ni sami trgovci snaći, a kamoli potrošači.

Ono što se pouzdano zna je da za iste namirnice malo-malo treba sve više para. Mnogi su, iako ih sva ova poskupljenja itekako pogađaju, digli ruke od vođenja računa o cijenama. Znaju da određene stvari moraju kupiti, a isto tako znaju da to moraju platiti onoliko koliko kasa otkuca. I gotovo. Izgubili su svaku bitku s "kreatorima" cijena.

- Pravo da vam kažem, više uopće ne znam koliko što košta - rekla nam je Ivana Petrović, prevoditeljica iz Beograda. - Znam da neke stvari moram kupiti, prvenstveno za dijete i bolesne roditelje s kojima živim, i onda to uzimam. Ne ljuti me mnogo što je meso skupo, ali kruh, a tek sredstva za higijenu... Od toga poludim. Samo za jedan toalet papir treba dati 100 dinara! Pa voće: skupe su banane, naranče, ali zašto i jabuke?

I niz drugih sitnica koje, bar što se tiče njihove cijene, više nisu sitnice. Ja se ne mogu posebno ni žaliti jer muž i ja dosta dobro zarađujemo. Tu je i očeva penzija, ali da osjećamo svako poskupljenje, činjenica je. Mogu samo zamisliti kako žive oni koji primaju minimalne osobne dohotke.

Zoran M., vozač iz Beograda, jedan je od tih čije su obitelji veoma pogođene svakim poskupljenjem. Nije ni čudo jer on zaradi oko 30.000 dinara, dok supruga Slavica, inače zaposlena u poduzeću koje je zbog gubitaka pod prinudnom upravom, mjesečno donese manje od 20.000 dinara.

- Kako da živimo od tih para kada mjesečno samo za stanarinu, struju i telefon izdvojimo oko 15.000 dinara - žali se Zoran. - Dobili smo popust za vrtić, što do prošle godine nismo imali. Čak sam podnio i zahtjev za dječji dodatak pa nam je i to odobreno. Eto kako se snalazimo.

Nikad nisam ni pomislio da ću to raditi, kao ni da ću biti švercer. Da, švercer, dobro ste čuli. Pozajmim novac, odem s dvojicom prijatelja u Istanbul, tamo pokupujemo majice, farmerke, jakne... i poslije ih ovdje preprodajemo. Vratim dug, a ostane nešto i meni. Nevolja me natjerala na to, ne bijes. I moje dijete želi pojesti šniclu, naranču, a od svoje i ženine plaće to mu ne mogu kupiti. Stidim se što ovo radim, ali moram.
Sapun i knjige - luksuz!

- Muž i ja smo akviziteri i dosta dobro zarađujemo - reče nam Dobrila Rakić iz sela Vranova. - Međutim, izdaci su nam isto tako veliki. Jedna kći se školuje u Negotinu, druga svakodnevno putuje u Smederevo i samo nam na to ode oko 50.000 dinara mjesečno. A gdje je izdatak za benzin, jer da bismo zaradili, mi stalno putujemo - čas smo u Smederevu, čas u Beogradu, Velikoj Plani, Kragujevcu, Svetozarevu, Ćupriji...

Najteže nam je što je meso ovako skupo jer kad poslije puta dođemo kući, najlakše i najbrže nam je da ispržimo meso. Povrće nađemo i po nižoj cijeni nego u gradu, a nešto malo i sami uzgajamo. Stalna poskupljenja električne energije posebno nas opterećuju jer se grijemo na struju i tu ne možemo puno uštedjeti. Uglavnom, trpimo i snalazimo se. Kako se cijene dignu tako mi više prionemo na posao. Zaradimo, ali zato radimo i po deset i dvanaest sati dnevno.

Alija Ćuliman iz Mostara je dvostruko pogođen svaki put kad se cijene povećaju. On je poslovođa u samoposluzi i uvijek je na udaru svih nezadovoljstava potrošača.

- Viču na mene i moje kolege, grde nas, psuju, kao da smo mi krivi što je sve skupo - kaže Alija. - Zaboravljaju da mi s tim nemamo veze, a i to da ja samo tu radim, a da isto plaćam sve što mi treba za domaćinstvo kao i drugi. Nemam popusta.

Zaradim oko šest milijuna, naravno starih, i nije tako loše. Još i mogu izdržati, ali se bojim da ako se nastavi s ovakvim učestalim poskupljenjima, neću moći dugo. Živim s kćeri i zetom. Zet radi, a kći ne iako je još prije četiri godine diplomirala na ekonomskom fakultetu. Svi nešto obećavaju da će je zaposliti, ali od toga ništa. I što ću, moram joj pomagati.

A što me najviše pogađa? Pa skupe usluge i struja. Svaki majstor za sitnicu uzme po nekoliko stotina tisuća dinara, starih. Isto i kavane. Samo jedna kava košta deset tisuća (starih). Više i ne idem tamo i ne pijem kavu. Pušim našu hercegovačku škiju pa mi to u odnosu na ostale cigarete dođe džabe. Samo da ne bude gore.

- Sva sreća što sam mršava, što su mi ideal kost i koža, pa mogu mnoge astronomski skupe jestive proizvode i preskočiti, a i u obitelji su mi svi skloni dijeti, pa na prvi pogled izgleda da je naš život jeftin - priča nam u šali Olga Mitrović, službenica iz Zagreba. Onda vrlo ozbiljno nastavlja. - Istina, baš dijeta, ona za bodrost i vitkost najviše košta. Moj muž je ranije jeo bifteke pečene na teflonu bez masti ili na isti način pripremljene mlade svinjske krmenadle. Sada to ne dolazi u obzir, sada igra tijesto, recimo musaka od rezanaca, naravno bez mesa, već sa sirom.

Muž i ja prosječno zarađujemo i zato su nas prvo pogodile cijene hrane. Recimo jabuke... Znamo da su najzdravije voće, u to nas već godinama uvjeravaju ljekari, a koštaju - 500 dinara kilogram! Pa gdje toga ima!

A sačuvaj Bože kad treba otići prijateljima koji imaju djecu i odnijeti im čokoladu. Pitam se je li ispravno da sadašnje generacije mladih ne mogu za svoj džeparac kupiti bombone, žele, ratluk...? Sve je to užasno skupo. Uostalom, a što nije! Odrekla sam se, na primjer, papirnatih maramica jer paketić košta pet tisuća starih dinara! Posebno me pogađaju i cijene kozmetike i tih vrsta usluga - pedikera, kozmetičara, frizera. Ni knjige više ne kupujem jer dati po 250 ili 300 tisuća starih dinara za roman koji pročitaš samo jedanput, zaista je luksuz.

Visoke cijene, prije svega hrane, ali i ostalih životnih potrepština, učinile su da se ljudi odriču svega po malo, samo da bi im dovoljno ostalo za jelo. Na prvom mjestu pod udar su došli kultura, zabava, drugim riječima duhovno nadograđivanje, ali i razonoda.
Trpe i šute

- Prije svega odričemo se kvalitete u svakom pogledu - rekla nam je Radmila Terzin, inženjerka iz Novog Sada. - Kupujem sve jeftinije. Radim u Naftagasu i relativno dobro zarađujem. Muž je tehničar i zaposlen je u firmi koja ima vrlo skromne dohotke. Ukupna primanja su nam i pored toga znatno iznad prosjeka, ali ipak živimo od danas do sutra. Mislim da je najgore u svim ovim poskupljenjima što čovjek ništa ne može isplanirati. Dovoljno je da samo jedna stvar poskupi i da poremeti sve što je isplanirano.

Na primjer, vrtić poskupi sa 6000 na 9000 i nastane kaos u obiteljskom budžetu. Tako mjesečno bar pet puta nešto iskrsne. Krparimo, možda manje od drugih, ali tako živimo. U porodici samo navikli da nedjeljom pravim kolače, ali sada sve češće preskačem ovaj običaj. Sve je užasno skupo.

Evo, ovih dana pojavila se prva rajčica. I kome ću je kupiti nego svom djetetu. Dvije rajčice - 400 dinara! I mali ih je odmah pojeo. Onda dođe dijete, donese mi svoje kasice i kaže: "Mama, uzmi moje pare i kupi mi još rajčice." Čuo je valjda kako sam kukala na skupoću, a on voli rajčicu i donio mi je svoje kasice.

Na jesen odlazi u školu i već sada me boli glava pri pomisli koliko će nas to naše "besplatno" školovanje koštati. Snalazimo se, ukratko bi mogao glasiti odgovor na vaše pitanje, kako nas pogađaju poskupljenja. Valjda je to snalaženje našim ljudima u genima te tako isplivaju iz skupoće.

Vera Bakić, domaćica iz Slavonskog Broda, kaže:

- Dijete moje, trpimo i šutimo. Moj muž je penzioner, penzija mu je oko tri milijuna dinara, starih. Sreća je da imamo bašticu oko kuće pa tu zasijemo malo luka, paradajza, graška, mahune... Nešto pojedemo odmah, nešto stavim u zamrzivač. Inače, meso rjeđe jedemo. Nemamo para za to. Čorbe od povrća, malo jaja, sira... i ne treba nam mnogo.

Da mi nije kćeri i snahe koje mi poklanjaju svoju obuću i odjeću, teško da bih mogla nešto kupiti. Sama pletem mada ni vunica više nije jeftina. Tako preko ljeta živimo moj muž i ja, a zimi odemo u Beograd pa smo malo kod kćeri i zeta, malo kod sina i snahe. Tako malo uštedimo od penzije i imamo za trošiti preko ljeta. Izdrži se nekako, samo se bojim da ne bude gore.

Srboljub Ćurčić iz Prokuplja ne misli da gore može biti. On se nada boljem jer već tri godine čeka na posao. Diplomirani je pravnik i kaže da su mu upravo obećali da će "nešto biti od posla". A dotle on, majka i otac žive od očeve penzije koja je oko 60.000 dinara mjesečno. Drugih prihoda nemaju.

- Štedimo na svemu po malo, svega se po malo odričemo - kaže Srboljub. - I mesa, i odjeće, i obuće, i provoda... Večernji izlazak u kavanu je prilično skup, večera posebno. Ne pamtim kada sam nešto pojeo u restoranu. Vidim da i moje drugove isto tako pogađa skupoća. A u neku ruku je to i bolje. Više se družimo po kućama, postajemo prisniji, srdačniji jedni prema drugima. Izgleda da ova skupoća daje i neke koristi.

Ali šalu na stranu, nije lako. Mene je stid oca tražiti za džeparac. Dovoljno je što me školovao. Zato se ne stidim povremeno raditi teške fizičke poslove iako imam diplomu. Neki moji drugovi i ja istovarujemo vagone. Tako ću pripremiti i novac za ljetovanje. Otac mi ne može dati četiri-pet milijuna. Otkud mu?

No kao što rekoh, nadam se da će biti bolje. Ako ne da se zaustavi rast cijena, ono bar da se zaposlim. Tada će mi sigurno biti lakše.

Sve u svemu, ljudi se snalaze. Kako reče naša sugovornica iz Novog Sada, valjda nam je to osobina. Ali dokle? To je pitanje koje izvire iz svakog odgovora.

Razgovarala: Ljiljana Matejić-Vučković (Nada, 1986.)

https://www.index.hr/magazin/clanak/srpski-folk-pjevac-1991-dajte-da-vice-vukov-i-ja-zajedno-pjevamo-za-mir/2266836.aspx
Srpski folk pjevač 1991.: Dajte da Vice Vukov i ja zajedno pjevamo za mir
SRPSKI pjevač Predrag Živković Tozovac preminuo je u 85. godini u Beogradu nakon što je bio hospitaliziran zbog zaraze koronavirusom. U suradnji s Yugopapirom donosimo njegov intervju iz 1991. godine.

Lipanj 1991.: Šarmer, džentlmen, showman, čovjek estrade, još podjednako dobro svira, pjeva i komponira. Sve ovo odnosi se samo na jednu osobu - Predraga Živkovića Tozovca. S godinama nije izgubio vragolasti duh, osobine šereta i uvijek spremnog na novo poznanstvo s predstavnicama ljepšeg spola. U njegovom društvu žena je u centru pažnje jer Tozovac pripada staroj kavalirskoj školi tako da joj laska i obasipa je komplimentima. Da ne shvatite pogrešno, Tozovac nije od onih muškaraca za koje kažemo da se kao smuđ peca na živu ribicu. O ženi on kaže:

- To je najljepše što je priroda stvorila. Uostalom, koga ne oduševljava ljepota žene? Naravno, kada to kažem, ne mislim samo na njenu mladost i fizičku privlačnost, nego mi je na umu i žena - prijatelj. Ona može svakom samo goditi!

U Tozovčevim pjesmama opjevane su lijepa Vlajna, Mirjana, Sanja i tko zna još koliko žena. U tim stihovima, baš kao i u njegovom životu, bilo je veselja, sreće, ljubavi, ali i patnje.

- Davno sam se razvodio. Mnogo sam tada jadikovao i očajavao. Činilo mi se da pada nebo, da se ruši kosmos, da će smak svijeta. Tješio sam se u jednoj kafani u Subotici uz tamburaše, pjesmu i čašicu. Bio sam mlad, zaljubljen i razočaran. Ali nešto sam i naučio od mjesnog profesora matematike kome sam se jadao, ne znajući da je on nedavno izgubio ženu i dvoje djece. Shvatio sam da čovjek može izgubiti i više.
Tozovac za sebe kaže da je sujetan i sujevjeran, ali u granicama normale. Da je tako, potvrđuje vjerom i nadom u uspjeh trinaeste ploče koja je od nedavno u prodaji.

- Ono što radim, ne može nitko i ništa osujetiti. Poštujem sebe jer znam svoje vrijednosti. Ukoliko bi netko pokušao osporiti moj rad, bunio bih se, ali uz argumente.

Iako ne vjeruje u astrološka predviđanja, zna da je u horoskopu Vodenjak. Tvrdi da su se osnovne karakteristike Zodijaka i u njegovom slučaju pokazale kao točne. Jer Tozovac za sebe priznaje da je veliko dijete, da čezne za iskrenim prijateljstvom, da se u životu brzo zapali, ali brzo ohladi.

Prijateljstvo, ali druge vrste, gaji već godinama. Drugovao je s golubovima u svom dvorištu. Međutim, iz opravdanih razloga više ne može imati golubarnik. Letača se nije odrekao, nego ih drži u dvorištu svog kolege Žarka Josipovića Škule. Svoje ljubimce, kako reče, sve podjednako voli.

Odavno se Tozovac pokazao kao kompozitor i te pjesme najčešće je sam pjevao i snimao. Prije dvije godine jednu kompoziciju ustupio je mlađem kolegi, ali kao da se zbog toga razočarao.

- Pjesma je bila mnogo lijepa, ali je Slavko Banjac nije uopće forsirao. Meni se nije sjetio ni ploču donijeti na poklon. Takvi su danas mladi pjevači, ne znaju cijeniti ono što dobiju na pladnju od superzvijezda.

U posljednje vrijeme malo tko stigne prozboriti o planovima na estradi. Politička situacija mijenja se iz sata u sat, vlada veliko nezadovoljstvo i neimaština. Ipak, pjevač mora misliti na svoj posao. Tozovac odavno nije okupio svoje obožavatelje na jednom mjestu i podsjetio ih na stare hitove. Sudjeluje na prijateljskim večerima, zabavama golubara i kao gost večeri u restoranima. O solističkom koncertu ne razmišlja iako za njega ima volje.

- Za tako nešto pjevaču je potrebno čitavo bogatstvo. Kako prirediti koncert i naplatiti ulaznicu 400-500 dinara? Običan narod nema toliko platiti, a s druge strane ja bih bio dužan dati za zakup dvorane, reklamu, razne poreze, režijske troškove. Sjećam se, prije nekoliko godina Neda Ukraden, koju izuzetno cijenim, imala je koncert u Centru Sava. Dvorana je bila rasprodana, ali njoj i pored toga, kada je podmirila sve što sam pobrojao, nije ostalo ni za juhu.

Zbog novonastale situacije u zemlji Tozovac vjeruje da mu je devalvirana vrijednost jer ne može više reći da je jugoslavenski pjevač, nego lokalni. Prisjetio se četiri koncerta održana u dvorani Lisinski u Zagrebu. Posljednji je bio prije četiri godine i ocijenjen je veoma uspješno.

- Danas bi veća gesta od sastanka Miloševića i Tuđmana bio zajednički koncert Vice Vukova i mene u Beogradu i Zagrebu. Bilo bi to u ime bratstva i jedinstva, nekadašnjeg prijateljstva, ljubavi Srba i Hrvata. Na jedan takav korak ja sam spreman!

Tekst: D. Simonović (Sabor, 1991.)