VIJESTI BiH

https://avaz.ba/vijesti/bih/466114/covic-osudio-cetnike-u-visegradu-u-nasoj-domovini-nema-mjesta-za-mrznju
Čović osudio četnike u Višegradu: U našoj domovini nema mjesta za mržnju

U nedjelju je približno 200 pripadnika četničkog pokreta veličalo zločinca Dražu Mihailovića


Predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović osudio je na Twitter profilu nedavno četničko okupljanje u Višegradu.

- Izražavam duboku osudu nedavnog četničkog okupljanja u Višegradu! U našoj domovini nema mjesta za mržnju i nasilje
Podsjetimo, na današnjoj sjednici Doma naroda PSBiH delegati iz HDZ-a BiH, SNSD-a i SDS-a odbili su osuditi četnički skup u Višegradu.

U nedjelju je približno 200 pripadnika četničkog pokreta bilo u Višegradu kako bi veličali zločinca Dražu Mihailovića.

https://alfa.avaz.ba/emisije/465563/kamberovic-desavanje-u-visegradu-nije-odraz-onoga-sto-srpski-narod-ima-kao-svoju-ideju-danas

Kamberović: Dešavanje u Višegradu nije odraz onoga što srpski narod ima kao svoju ideju danas
Paradiranje Ravnogorskog pokreta u Višegradu, koje se ponavlja iz godine u godinu šalje ozbiljnu zastaršujuću poruku povratnicima u taj grad na Drini, kazao je u emisiji "Danas" profesor historije Husnija Kamberović.

- To je pokazatelj da ta ideologija četništva još živi u nekim slojevima društva. Ta ideologija uspije animirati neke ljude da izađu i pokažu da oni jesu četnici. Oživljavanje te ideologije je počelo pred ovaj posljednji rat, u kontekstu revizionizma, historijskog, kad su se tražili neki novi heroji za nove ratove. U suštini, četništvo je kao pokret, kao vojna organizacija u Drugom svjetskom ratu doživjelo debakl. Draža Mihajlović, kao njihov komandant, đeneral, organizator završio je onako kao je i zaslužio. Izveden je pred sud i osuđen je zbog toga što je bio na strani fašizma, pojasnio je profesor Kamberović.

Ovo što danas u Višegradu rade, smatra Kamberović, nije odraz onoga što srpski narod ima za svoju ideju danas.

- Mislim da ovo što se grupa četnika okupila u Višegradu ili na nekim drugim mjestima nije ideologija srpskog naroda danas. Trebaju se stidjeti svi oni koji tako mirno gledaju, a mogu spriječiti da se četnici okupljaju i šalju uznemiravajuće poruke i idu ka tome da izazivaju strah i dovode do nacionalne mržnje. Srbi su u Drugom svjetskom ratu bili na strani partizana i antifašističkog pokreta i fascinantno mi je da neko takav, nakon rata mijenja stranu. Da neko iz antifašističkog kruga prelazi u fašistički, kazao je profesor Kamberović.

https://avaz.ba/kolumne/bakirova-minuta/465321/bratstvo-i-kretenstvo

Bratstvo i kretenstvo

Pogledajte, naprimjer, jučerašnji bal vampira u Višegradu...


Nema više ustašluka širom Blajburškog polja! Najmasovnije neonacističko sijelo na evropskom kontinentu dekretom je zabranila Katolička crkva u Austriji. “Misa je postala dio političko-nacionalnog rituala koji služi selektivnom doživljavanju i tumačenju historije”, navodi se u pismu koje je potpisao sekretar Biskupije u Klangenfurtu Engelbert Gugenberger.

Predsjednica Republike Hrvatske duboko je konsternirana najnovijom odlukom. Kolinda Grabar-Kitarović tuguje u funkciji domoljubne Hrvatice i uzorite vjernice, saopćeno je sa Pantovčaka. Ništa manje potresen nije ni šef Sabora Gordan Jandroković, raspilavio se premijer Andrej Plenković. Tihuju i preostali uglednici iz filoustaške vrhuške vladajućeg HDZ-a, zaključno s desničarskom ikonom u liku i (ne)djelu Vladimira Šeksa.

Nedavno su austrijske vlasti strogo zabranile isticanje ustaških simbola na državnoj teritoriji “male Njemačke”, što znači da će ubuduće svaka zadojena budaletina kojoj je stalo do fašističkog pozdrava “Za dom spremni” te mahanja šahovnicama koje počinju pavelićevskim bijelim kvadratićem, cehove svojih bolesnih zadovoljstava plaćati deset hiljada eura. Najupornijima je osiguran i zatvorski tretman. Zlu ne trebalo...

I dok civilizirana društva institucionalno progone fašističku ideologiju, a njene protagoniste sudski procesuiraju i rigorozno finansijski kažnjavaju (po hrvatskoj lisnici u hrvatskom džepu), ovdje, na brdovitom Balkanu, u zemlji bedaka i ludaka, sve naprosto pršti od netolerancije, zaostale mržnje i veličanja ratnih zločinaca.

Pogledajte, naprimjer, jučerašnji bal vampira u Višegradu, gdje su opet nekažnjeno nastupali sljedbenici četničkog pokreta Draže Mihailovića. Postrojio se krupni ljudski otpad neurednih bradurina, zakitili kokardama ulojene šubare i šajkače, nabacili uniforme sa (z)vjerskim simbolima pa pravac pred nakaradni spomenik crknutom đeneralu. Kojeg su, povijesna je činjenica, antifašisti u ime naroda pravedno osudili zbog počinjenih zlodjela, a potom ga pod okriljem noći koknuli na nepoznatoj lokaciji.

“Ne bih vam otkrio gdje smo đubre zakopali kad bi mi dukat dali”, ispovijedao se svojevremeno partizan Jovo Kapičić povodom moralno utemeljene Mihailovićeve likvidacije. Čiča-miča, gotova priča!

https://avaz.ba/vijesti/bih/467433/sindikat-optuzuje-direktora-fia-e-esada-mahmutovica-za-mobing

SKANDAL Pokrenut radni spor zbog kršenja zakona
Sindikat optužuje direktora FIA-e Esada Mahmutovića za mobing!

Zbog straha od odmazde radnici se počeli isključivati iz sindikalne organizacije FIA-e, od 123 ostalo ih troje
A. NUHANOVIĆ
18.03.2019 22:38



Sindikat državnih službenika i namještenika FBiH, na čijem se čelu nalazi Samir Kurtović, optužuje Esada Mahmutovića, direktora Finansijsko-informatičke agencije Federacije BiH (FIA), za mobing.

U ovoj agenciji, kako tvrdi Kurtović, odavno je poznato da direktor Mahmutović, koji mjesečno zarađuje više od 5.000 KM, odlučuje o svemu, ko će biti primljen mimo konkursne procedure, kolika će biti plaća radnicima, ko će biti povlašten.

Radni spor

Ovakvu moć, kažu, dao mu je pravilnik donesen na nezakonit način. Naime, u razmatranju Prijedloga pravilnika o plaćama, naknadama i drugim materijalnim pravima te Prijedloga pravilnika o sistematizaciji radnih mjesta, predstavnicima Sindikalne organizacije FIA-e praktično je onemogućeno učešće, čime je direktno prekršen Zakon o radu Federacije BiH.

- U proteklom periodu direktor je učinio više povreda Kolektivnog ugovora. Ovlaštenim predstavnicima Sindikata onemogućio je pravo na učešće u izradi, razmatranju i davanju mišljenja na prednacrte i nacrte propisa koji reguliraju oblast radnopravnih odnosa zaposlenih u Agenciji. Nakon upozorenja da krši zakone i odredbe o Kolektivnom ugovoru, ovaj je sindikat pred Općinskim sudom u Sarajevu pokrenuo radni spor radi poništenja nezakonitog Pravilnika o radu – tvrdi Kurtović.


Dodaje da su s Mahmutovićem pokušali mirnim putem riješiti problem, ali da nije imao sluha za to.

- Nastavio je s mobingom nad predsjednikom sindikalne organizacije i nad ostalim članovima koji su se zbog straha od odmazde počeli isključivati iz ovog sindikata, što je rezultiralo raspadom te organizacije - ističe Kurtović.

Od 123 člana sada je u Sindikatu FIA-e troje ljudi. Kako dalje tvrdi Kurtović, nad njima se vrši mobing, pa su pod pritiskom pisali Sindikatu državnih službenika tražeći da se odustane od pokretanja spora.

Kurtović navodi da je Mahmutović prije nekoliko dana poslao Sindikatu državnih službenika i namještenika dopis u kojem je prekršio Konvencije Međunarodne organizacije rada (MOR) koje je BiH ratificirala.

Zaustaviti pritisak

- S obzirom na to da je svojim djelovanjem onemogućio rad sindikalne organizacije FIA-e, dužnost mi je da zaustavim daljnji pritisak na rad Sindikata, a prvenstveno zaštitim zaposlenike Agencije od direktnog mobinga koji svakodnevno proživljavaju – navodi Kurtović.

Mahmutović je široj javnosti poznat po tome što je bez konkursa u Odsjek za izradu boniteta, analizu podataka i izvještavanje zaposlio kćerku premijera Federacije BiH Fadila Novalića, Adu. Nakon prašine koja se digla u javnosti zbog te informacije, Ada Novalić dala je otkaz.

Plaće umanjene za 18 posto

Direktor Mahmutović dva je puta umanjio plate uposlenima, ali ne svima. U junu 2016. godine radnicima ove agencije prvi je put umanjena plaća za osam posto, da bi u januaru 2017. dodatno smanjena za deset posto. Nije bilo nikakvog obrazloženja zašto su plaće umanjene.

Plaće direktora i većine rukovoditelja sektora ostale su iste.

http://balkans.aljazeera.net/vijesti/interaktivno-karadzicev-put-od-savnika-do-presude-u-hagu

Interaktivno: Karadžićev put od Šavnika do presude u Hagu
Interaktivni prikaz životnog i ratnog puta prvog predsjednika RS-a, te suđenja za genocid i ratne zločine u Hagu.

http://balkans.aljazeera.net/vijesti/agius-ce-odluciti-gdje-ce-karadzic-sluziti-kaznu
Agius će odlučiti gdje će Karadžić služiti kaznu
Prebacivanje osuđenika bit će obavljeno što je prije moguće, rekla je glasnogovornica Mehanizma u Hagu Helena Eggleston.
Karadžić će vjerovatno biti prebačen u neku od zemalja koja u pravnom sistemu ima doživotnu kaznu zatvoraEPA

Još nije poznato u kojoj će državi Radovan Karadžić izdržavati kaznu doživotnog zatvora, na koju je pravosnažno osuđen prošle sedmice odlukom žalbenog vijeća Mehanizma za krivične sudove u Hagu.

Statut Mehanizma ne predviđa rok u kojem treba donijeti odluku, ali navodi da će prebacivanje osuđenika u državu u kojoj će izdržavati kaznu biti obavljeno što je prije moguće, precizirala je za Tanjug glasnogovornica mehanizma Helena Eggleston.

Odluku o izboru države donijet će predsjednik Mehanizma Carmel Agius, a Karadžić neće imati pravo žalbe.

Eggleston je pojasnila da predsjednik određuje državu u kojoj će osoba izdržavati kaznu na osnovu velikog broja informacija, "koje mogu uključivati i bilo kakve stavove osuđenika".

"Pravni okvir ne predviđa ulaganje žalbe na ovakve odluke", napomenula je.
Odkuka u skladu sa statutom

Karadžić će u svakom slučaju biti prebačen u neku od država članica Ujedinjenih naroda koja ima ugovor s Mehanizmom o izdržavanju zatvorskih kazni, ali će u konkretnom slučaju to vjerovatno biti zemlja koja u svom pravnom sistemu ima doživotnu kaznu zatvora.

To su Švedska, Finska, Danska, Njemačka, Velika Britanija, Belgija, Austrija, Italija, Francuska ili Španija.

Odluka o tome gdje će osuđena osoba biti poslana na izvršenje kazne donosi se u skladu sa Statutom Mehanizma i Uputstvom o postupku kojim Mehanizam određuje u kojoj će državi osuđenik izdržavati kaznu.

Karadžić je u pritvoru Mehanizma u Hagu, nasljednika Haškog tribunala, od hapšenja i izručenja iz Srbije u julu 2008.

Osuđen je 20. marta na doživotni zatvor zbog genocida u Srebrenici i zločina protiv čovječnosti, kršenja zakona i običaja ratovanja.

Tom odlukom preinačena je prvostepena presuda Haškog tribunala kojom je u martu 2016. bio osuđen na 40 godina zatvora.

Slaven (citat):https://priznajem.hr/novosti/uzas-u-sarajevu-dvojica-migranata-brutalno-pretukli-i-opljackali-starca/85548/?fbclid=IwAR2GwqXrli6NH6SC_Fu2kfNhxNMMfTdA3iHnrxVDkbpeCQpD7RjjgyWsQyQ

Sta da napisen na ovo??
Da je Jugoslavija toga nebi bilo. Da smo slozni, onako kao sto to nismo? Puno toga je moglo uraditi u zajednickoj drzavi. Da nismo balkanci, bi puno toga bilo drugacije. Ali mi jesno balkanci i zato nam je ovako kako je.

Vecina nista ( posebbno politicari ) nije nacuila iz svega sto se desilo. Zalosno. " Druze Tito, skrenuli smo sputa, i izgubili se".


Valter

https://www.espreso.rs/vesti/drustvo/383623/zasto-se-izjasnjavate-kao-srbin-ovo-je-odgovor-mese-selimovica-koji-je-ucutkao-ceo-zagreb
ZAŠTO SE IZJAŠNJAVATE KAO SRBIN? Ovo je odgovor Meše Selimovića koji je ućutkao CEO ZAGREB!

„Bosna ga nikada nije prihvatila zbog toga što se nije hteo saviti, što je bio svoj…“
Mehmed Meša Selimović rođen je 26. aprila 1910. godine u Tuzli. U rodnom gradu završio je osnovnu školu i gimnaziju. Godine 1930. upisao se na studijsku grupu srpskohrvatski jezik i jugoslovenska književnost Filozofskog fakulteta u Beogradu. Diplomirao je 1934. godine, a od 1935. do 1941. godine je radio kao profesor Građanske škole, a potom je 1936. postavljen za suplenta u Realnoj gimnaziji u Tuzli.

– Bosna ga nikada nije prihvatila zbog toga što se nije htio saviti, što je bio svoj – reći će jednom prilikom Mešina supruga, vedra i samosvesna žena, ćerka generala Kraljevine Jugoslavije. Bila je odana Meši i njegovom stvaralaštvu, umela da jasno kaže i pokaže da je spremna da s njim ide i na kraj sveta po njihov komad sreće. NJeno je ime Daroslava Darka Božić. Valjda će zbog nje Meša napisati „Ko promaši ljubav, promašio je život“.
NJihov odlazak iz Sarajeva nikog nije uzbudio. Čak će, nešto docnije, nedeljnik „Svijet“ napisati – Ostali smo bez Savića i Repčića, pa možemo i bez Meše Selimovića. To su dvojica fudbalera koji su iz FK Sarajeva prešli u Crvenu zvezdu, za koju je i sam Meša navijao.

Jednom prilikom, na zagrebačkom Književnom kutku, Meši Selimoviću je od strane organizatora postavljemo pitanje od kog se očekivalo da će od Meše izdejstvovati neku vrstu provokacije – Zašto se vi Mehmede Selimoviću osećate Srbinom?

NJegov staloženi odgovor koji je usledio bez razmišljanja utišao je celu salu – Do 1941. sam se osećao Srbinom, a nisam se pitao zašto. Od 1941. znam zašto sam to.

http://balkans.aljazeera.net/vijesti/tusk-u-bih-samo-cudom-ne-dolazi-do-krvoprolica
Tusk: U BiH samo čudom ne dolazi do krvoprolića
Predsjednik Evropskog vijeća kaže da je uspjeh to što je ostala evropska perspektiva za Zapadni Balkan uprkos umoru od proširenja.
Predsjednik Evropskog vijeća Donald Tusk ocijenio je za poljski list Gazeta Wyborcza da je uspjeh to što je ostala evropska perspektiva za Zapadni Balkan uprkos umoru od proširenja, jer bi bez aktivnosti Evropske unije situacija u toj regiji bila neuporedivo gora, a Balkan je za EU evropska griža savjesti.

"To što sam uspio da očuvam evropsku perspektivu za zemlje te regije smatram također za uspjeh. Trenutno nema impulsa za proširenje Unije u taj dio Evrope, ali to zamrzavanje ne znači zatvaranje. Na Balkanu u svakom trenutku može da se desi nešto loše", kazao je Tusk u opširnom intervjuu povodom titule "Čovjek godine", koju redovno dodjeljuje taj poljski liberalni list.

Predsjednik Evropskog vijeća, bivši poljski premijer upozorio je da u Bosni i Hercegovini samo čudom ne dolazi do krvoprolića, a da je i u Evropi toliko mnogo glasova koji govore "treba oduzeti što je naše", prenosi beta.

"Orban se neodgovorno šali da je Mađarska jedina zemlja koja graniči isključivo sa mađarskom manjinom. Putin šalje vojsku da brani navodno Ruse van granica zemlje. Srbiju od nekih oštrih poteza suzdržava perspektiva pregovora o ulasku u Uniju. Čak i Slovenija i Hrvatska se spore oko granica. Bez naše aktivnosti i pritiska situacija bi bila neuporedivo gora", kazao je Tusk.
Kriza proširenja

U intervjuu koji danas objavljuje Gazeta Wyborcza Tusk je podsjetio da je i ranije kriza proširenja Evropske unije bilo i čak da, kada je Poljska 2004. godine ulazila u Uniju, do samog kraja nije bilo garancija da će uspjeti.

"Nije istina da se ne govori o proširenju EU. Moda je prestala u nekim prijestolnicama, posebno onim sa najdužim stažem u EU. Dok bi se među zvaničnicima u Berlinu našlo entuzijasta za primanje novih zemalja u EU u Parizu i Rimu sigurno manje. U staroj Evropi je primetan umor od sukoba u Ukrajini ili nestabilnosti u balkanskim zemljama. Ali angažman Unije na Ukrajini ili Balkanu nije se smanjio", kazao je Donald Tusk.

Predsjednik Evropskog vijeća izjavio je da je optimista i ne vjeruje u propast EU-a jer su građani mnogih zemalja proevropskiji nego njihove vlade, ali da pokoljenje Evropljana mlađe od njega mora sebi da da odgovor da li želi da brani evropske vrijednosti.

"Problem nelegalne migracije ne može da postane glavna osa idejnog spora u EU. U tom sporu inženjeri straha pobijedit će bez po muke zagovornike tolerancije i otvorenosti. Zato ponavljam, Evropa mora da ostane teritorija slobode, mora da povrati kontrolu nad granicama te teritorije i sposobnost da iznudi svoje zakone. U suprotnom oni koji osporavaju slobodarske tradicije Evrope dobit će trajnu nadmoć. I uvest će nam novu verziju autoritarne demokratije. To je glavni izazov za EU, ne samo u Varšavi ili Budimpešti", rekao je Tusk.

Izvor: Agencije

https://www.logicno.com/life-and-style/come-back-nacionalnih-parkova-u-bih-vol-2-una.html

Come back nacionalnih parkova u BiH vol.2 – Una
Kaže legenda: Kada su stari Rimljani došli do rijeke Une i vidjeli njenu ljepotu i čuli njene slapove, ushićeni su uzviknuli: “Una!”, što bi na latinskom jeziku značilo “Jedna” ili “ Jedina”. I tako nasta i osta smaragdna ljepotica, čista, bistra i hladna… Jedna i Jedina.

Nacionalni park Una nalazi se u sjevero-zapadnom dijelu Bosne i Hercegovine, a najvećim dijelom na području općine Bihać, Unsko-Sanski Kanton/Županija. 29. maja 2008. godine proglašen je Nacionalnim parkom. Prostire se na području od 19.800 hektara, i sastoji se od veoma raznolike flore i faune. Na ovom području se nalaze brojne rijetke i endemične vrste biljaka: lincura (Gentiana lutea), pjegava lincura (Gentiana punctata), runolist (Leontopodium alpinum Cass.), klekovina bora (Pinus mugo). Endem je unska zvončika (Campanilla unensis) koja je ime dobila upravo po rijeci Uni kao i bosanska perunika (Iris reichenbachii Heuffel var. Bosniaca) koja raste na suhim livadama i pašnjacima na karbonatnim i serpentinskim stijenama sa plitkim zemljištem. Bosanska perunika je endem centralnih i jugoistočnih Dinarida. Treba napomenuti da je sa područja Nacionalnog parka Una 50 životinjskih vrsta zaštićeno kako domaćim pravilnicima i pravnim regulativama tako i Evropskim propisima, poput Bernske konvencije koja štiti evropske divlje vrste i staništa.

Zanimljivo: U toku 2013. godine proveden je projekat koegzistencije čovjeka i velikih zvijeri na prostoru Nacionalnog parka, u kojem su učestvovali stručnjaci sa Biotehničkog fakulteta, Veterinarskog zavoda USK-a, te Veterinarskog fakulteta Univerziteta iz Sarajeva i Sveučilišta iz Zagreba, a cilj je bio da se prati kretanje crnog medvjeda jer se radi o ugroženoj vrsti. Tako su stručnjaci omamili medvjeda, a zatim mu je instalirana telemetrijska ogrlica na osnovu koje su mogli pratiti njegovo kretanje. Medo je dobio ime Ljutoč po lokaciji na kojoj je namamljen u zamku ali i po tome što je bio veoma ljut kad se probudio. Medo Ljutoč je postao prava senzacija Nacionalnog parka, i samim tim što su stručnjaci ustanovili da je tri puta prelazio u Hrvatsku, preplivajući rijeku Unu, a i prolazio je neopaženo kroz mjesta Orašac i Kulen-Vakuf. Mjerenja su pokazala da je medvjed težak 195 kilograma, dug 200 cm, što je za 50 posto više od prosječnih primjeraka u Hrvatskoj, zatim da ima izraženu karakterističnu grbu, kandže duge 5,2 cm te da je odličnog zdravlja. Ovakvo mjerenje prvo je u historiji BiH, sve do sada postojale su samo procjene lovačkih inspekcija.
Kako posjetiti Nacionalni park Una?

Ako dolazite privatnim vozilom, autobusom ili rent-a-carom najbliže je stići iz grada Zagreba – 150 km (od većih gradova u regionu), potom iz Rijeke, (preko NP Plitvička jezera) – 185 km, Sarajeva 310 km, Beograda 438 km. Ako dolazite zračnim prevozom najbliži je aerodrom Zemunik u Zadru (152 km), a postoji mogućnost preleta manjim avionima (generalna avijacija) na letilište Golubić u Bihaću uz prethodnu najavu. Tokom ljetne sezone (juni – septembar) osiguran je privremeni granični prijelaz na ovom letilištu pa je moguć izravan let do Bihaća iz bilo koje destinacije. Letilište Golubić je udaljeno svega nekoliko kilometara od NP Una i grada Bihaća.
Atrakcije

Najveća atrakcija NP Una su njeni slapovi i vodopadi. Štrbački buk, Martinbrodovski slapovi, a pored ovoga tu su i mnogobrojni prirodni bazeni i kaskade koje zaista vrijedi posjetiti i osjetiti čar, ljepotu i snagu ovog prirodnog fenomena. Za one hrabrije, željne adrenalina tu su raftinzi, rafting-kajaci, mogućnost ronjenja sa profesionalnom opremom i instruktorima. Treba napomenuti da NP Una ne vrši usluge raftinga već da to vrše ovlaštene agencije koje imaju potpisane ugovore sa NP, koje imaju obučene i licencirane skipere, te registrovane kajake i čamce.
Za ljubitelje ribolova ovdje je veoma popularan sportsko-rekreativni ribolov mušičarenjem, određeno je više revira za ribolov, a riba koja se lovi jeste potočna pastrmka i lipljen.
Cijene

Cijena ulaznica za Štrbački buk za odraslu osobu iznosi 6 KM (cca 3 eura), a za djecu do 7 godina besplatno. Cijena ulaznice za Martinčev buk iznosi 2 KM (cca 1 euro) za odrasle, za djecu besplatno. Plovidba rijekom Unom je oko 12 KM (cca 6 eura).
Smještaj i ugostiteljstvo

Unutar NP Una nalazi se više privatnih objekata, pansiona za smještaj. Cijene su na upit jer su različite u toku godine. Također van NP postoji veći broj privatnog smještaja u Kulen-Vakufu, a i sam grad Bihać je u blizini, te stoga cijelo područje unutar i van Nacionalnog parka raspolaže bogatom i kvalitetnom gastronomskom i smještajnom ponudom.

I kao što bi danas rekao veliki Julie Cezar (samo u malo izmjenjenoj verziji): “Dođite, vidite i uživajte!”

https://faktor.ba/vijest/zastupnici-tipkaju-na-mobitelima-dok-se-po-hitnom-postupku-razmatra-poskupljenje-gasa/39652
Zastupnici tipkaju na mobitelima dok se po hitnom postupku razmatra poskupljenje gasa
Objavljeno: 10.06.2019. u 12:42
83 share
Neki čitaju vijesti na portalima, neki gledaju modne kombinacije, a drugi "skrolaju" po društvenim mrežama i lajkaju fotografije
Dok se održava hitna sjednica Skupštine KS i dok se razmatra Informacija o poskupljenju prirodnog gasa s prijedlogom mjera za ublažavanje posljedica poskupljenja gasa na privredu i građanstvo, a sve kako bi se zaštitili građani čiji budžeti trpe zbog ovog poskupljenja, osobe za koje su upravo ti građani glasali i koje su birali da ih predstavljaju u Skupštini i da se bore za njihova prava, dosadu "ubijaju" na svojim pametnim telefonima.

Prema onome što je zabilježio fotoreporter Faktora, većina zastupnika i ministara, dok se razmatra poskupljenje gasa i moguća rješenja, tipkaju na mobitelima, neki čitaju vijesti na portalima, neki gledaju modne kombinacije, a drugi "skrolaju" po društvenim mrežama i lajkaju fotografije i za to vrijeme dobijaju velike plaću, opet iz džepova građana ovog Kantona.

https://analiziraj.ba/2019/06/11/mladi-ucili-prepoznati-problematicne-medijske-sadrzaje/
Mladi učili prepoznati problematične medijske sadržaje
Sedamnaest mladih ljudi učestvovalo je na omladinskom kampu posvećenom jačanju medijske pismenosti i produkcijskih vještina održanom od 30. maja do 3. juna na Vlašiću.
Manipulacija informacijama, lažne vijesti i izvještavanje medija tokom 90-ih neke su od tema kampa na kojem su mladi iz nekoliko bh. gradova uz mentorstvo i praktični rad dobili priliku da i sami kreiraju medijske sadržaje. Za mnoge od njih ovo je bila rijetka prilika da praktično ispitaju nivo svoje medijske pismenosti i upoznaju se s osnovnim koracima kreiranja sadržaja kao što su reportaže, fotografije i kratki videozapisi.

„Nemam predznanja vezano za medijsku pismenost i upravo je to jedan od razloga moje prijave na ovaj kamp. U okviru ove teme najviše me zanimalo kako mediji kreiraju sadržaj, te istim mogu da utječu na neke društvene tokove“, kaže 21-godišnji učesnik iz Tešnja, Mirza Arifović.

Teorijska znanja iz medijske pismenosti koja je usvojila na fakultetu diplomirana novinarka Nikolina Aleksić iz Teslića kaže da nadograđuje praktičnim vježbama na ovom kampu.

„Snimanje i montiranje mi je od posebnog značaja, jer sam dosad imala samo površno znanje o tome. Oduvijek mi je bila želja da radim u štampanim medijima, pa samim tim me i oduševila činjenica da mogu prelistati novine koje su starije od sto godina“.

Jačanje medijske pismenosti među mladima kroz neformalno medijsko obrazovanje važno je jer obrazovne ustanove u našoj zemlji i dalje ne pridaju dovoljno važnosti ovoj temi kroz redovne nastavne programe, objašnjava projektna koordinatorica Hilma Unkić iz Fondacije Mediacentar koja je organizovala kamp.

Emir Zulejhić iz tima Raskrinkavanje.ba, koji je bio jedan od trenera, smatra da kamp može doprinijeti povećanju medijske pismenosti jer se bavi pitanjima podizanja svijesti i kritičkog pogleda na sve što se dešava u online sferi. Zulejhić je održao predavanje na temu lažnih informacija i provjere činjenica.

„Najveći problem je generalno nedostatak kritičkog mišljenja u bh. društvu nevezano za medije, a kada govorimo o ovom problemu to je upravo medijska pismenost. Imamo vrlo jasne razloge zašto je to tako, medijska pismenost u formalnom obrazovanju kod nas ne postoji sve do kasnih godina na fakultetima na nekim trećim godinama žurnalistike što je potpuno besmisleno i apsurdno.“

Omladinski kamp medijske pismenosti na Vlašiću prvi je od ukupno četiri kampa koji će biti organizovani u narednom periodu na različitim mjestima u BiH. Kampovi se održavaju se u sklopu projekta “Protiv radikalizacije i nasilnog ekstremizma u bh. javnom prostoru” koji Fondacija Mediacentar realizuje u partnerstvu sa Centrom za demokratizaciju “Naša zajednica” i Centrom za mlade “Kvart” uz podršku Ambasade Kraljevine Holandije u BiH.

Izvor: Zašto Ne

Ovaj tekst nastao je u sklopu praktičnih vježbi na Omladinskom kampu medijske pismenosti Vlašić tokom kojeg su učesnici i učesnice uz podršku mentorskog tima kreirali medijske sadržaje. Tekst pripremile: Antonela Opačak i Emina Muminović, video pripremili: Virdžinija Ugrčić, Amar Čabaravdić i Dragana Barać.

https://analiziraj.ba/category/medijsko-politicke-analize/

https://www.klix.ba/vijesti/bih/migranti-siju-strah-medju-tuzlacima-kradu-novcanike-i-prate-djevojke-na-ulici/190624115?fbclid=IwAR3yQS2QvAiUPbZktaOFSQnO-l4E7-CEX9R5J4i5fHnLyfOXAFDm1gJXWLE

http://balkans.aljazeera.net/vijesti/schwarz-schilling-pozvao-na-smjenu-dodika
Schwarz-Schilling pozvao na smjenu Dodika
Bosna i Hercegovina je pred raspadom zbog jačanja nacionalističkih snaga, koje sve više rade na njenoj podjeli, upozorava njemački diplomata.
Nakadašnji visoki predstavnik međunarodne zajednice za Bosnu i Hercegovinu Christian Schwarz-Schilling je pozvao na uklanjanje s dužnosti sadašnjeg predsjedatelja Predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorada Dodika, ističući kako je riječ o političaru koji zagovara raspad ove države i otvoreno krši Ustav i zakone svoje zemlje te negira strašne zločine poput genocida počinjenog nad Bošnjacima Srebrenice.

U autorskom tekstu za Deutsche Welle, Schwarz-Schilling je iznio dramatičnu ocjenu kako je Bosna i Hercegovina pred raspadom, zbog jačanja nacionalističkih snaga, koje sve više rade na njezinoj podjeli.

"Ako se Zapad i dalje bude zadovoljavao ulogom promatrača, zemlja će se raspasti, i to će imati teške posljedice za čitav zapadni Balkan, ali i za Europu", napisao je njemački političar, koji je obnašao dužnost visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini od 2006. do 2007. godine.

Prije toga je deset godina radio kao međunarodni posrednik za tu zemlju.
'Ekstremni srpski nacionalista'

Najveću opasnost po opstanak Bosne i Hercegovine Schwarz-Schilling vidi u osobama poput Dodika, kojega naziva "ekstremnim srpskim nacionalistom".

Podsjeća na Dodike otvorene izjave kako se ne osjeća predsjednikom Bosne i Hercegovine, jer ta država za njega, zapravo, i ne postoji, kao i na to da Dodik blokira uspostavu novog vijeća ministara Bosne i Hercegovine osporavanjem njezina puta ka članstvu u NATO-u.

Zbog Dodikovih političkih igara ne zasjeda ni Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine, pa ta zemlja nije bila u stanju izabrati ni zastupnike koji će je predstavljati u Parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe, pa će po tome biti novi jedinstveni negativni primjer u cijeloj Europi, navodi Schwarz-Schilling.

Podsjetio je i na uvrede koje je Dodik izrekao na račun dosadašnje veleposlanice Njemačke u Bosni i Hercegovini Christiane Hohmann, koju je optužio za "protivsrpsko djelovanje" i odbio je primiti u oproštajni posjet.
'Negiranje zločina je kažnjivo djelo'

Bivši visoki predstavnik podsjeća kako su sve to Dodikovi ispadi u samo nekoliko proteklih tjedana, a na tragu su njegovih ponavljanih istupa u kojima je dovodio u pitanje kako opstanak Bosne i Hercegovine, tako i povijesne činjenice o zločinima poput srebreničkog.

"Dodik odavno tvrdi da se strašni genocid u Srebrenici, koji je, nakon dugogodišnje istrage i kroz najviše sudske odluke, potvrdio Međunarodni [kazneni] sud u Den Haagu, nije dogodio. Sada, na funkciji predsjednika Bosne i Hercegovine, Dodik na isti način tvrdi da genocida u Srebrenici nije bilo, što je provokacija ne samo za stanovnike Bosne i Hercegovine, već i za međunarodnu zajednicu."

"U Njemačkoj i nekim drugim zemljama negiranje zločina je kažnjivo kazneno djelo. Kada će se tako nešto dogoditi u Bosni i Hercegovini? Kada će tamo biti povučene pravne konzekvence i kada će doći do opoziva jednog ovakvog predsjednika?", upitao je Schwarz-Schilling.

Izvor: Agencije

https://www.tacno.net/novosti/biljeska-o-iskustvu-katastrofa-o-crtama-novog-primitivizma-politicke-kulture-do-jaspersove-oporuke/

BILJEŠKA O ISKUSTVU KATASTROFA, O CRTAMA NOVOG PRIMITIVIZMA POLITIČKE KULTURE – DO JASPERSOVE OPORUKE
Sulejman Bosto
Autor Sulejman Bosto 1.7.2019. u 10:40
U povodu 90. rođendana Jürgena Habermasa ovih je dana (Die Zeit,13, juna 2019. No 25) objavljen niz komentara i prigodnih analiza, među kojima i komentar profesora filozofije Petera E. Gordona na Univerzitetu Harvard, pod naslovom: Njegova filozofija je akceptirala pouke katastrofe (i podnaslovom: Vitalni racionalizam Jürgena Habermasa). Evocirajući iskustvo susreta sa Habermasom, Gordon opisuje Habermasovu kontrapoziciju prema postmodernističkom „oduševljenju za anarhističke tendencije“, prema postmodernom relativizmu (uključivši i moralni relativizam), kao i prema postmodernističkoj poruci „da je smisao tekstova neiscrpan i da je potrebno demaskirati univerzalni moral kao masku moći“. Nasuprot tome – piše Gordon- Habermasova filozofija na vrhu moderne baštini i razvija Kantovo i prosvjetiteljsko povjerenje u duh racionalnosti. „Ono što pokreće Habermasa nisu nostalgične energije racionalizma odvojenog od svijeta; to je naprotiv pročišćeni racionalizam koji je akceptirao pouke historijske katastrofe i svoje sjedište našao u samoj socijalnoj praksi. O metafizičkoj bezuvjetnosti um više ne može govoriti; on preživljava jedino u unutarsvjetskoj i greškama podložnoj formi javnog diskursa“. Umno vođeno iskustvo javnog diskursa neizbježno treba imati svoj univerzalni moralni supstrat i univerzalni zahtjev za važenjem koji se opire tzv. „realističkom stavu“ politički raznorodnih „realističkih diskursa“ i u njihovim ciničnim realno-političkim operacionalizacijama, naime, opire se „realističkom stavu;“ „da je moral fikcija i da je čovjek opasna životinja“ (Gordon). Ali, – nasuprot ovakvoj suspenziji morala ili suspenziji imperativa potrebe moralom – njega je (Gordona), (kako u navedenom članku piše) „kao dijete izbjeglicâ pred fašizmom koji su u Auschwitzu izgubili članove porodice, najdublje pokrenuo imperativ moralne odgovornosti. Stoga filozofija – kako piše Gordon, „svoj najviši izraz nalazi ako ostaje osjetljivom za ljudsku patnju i izrađuje normativna načela koja nas mogu voditi u našim nastojanjima da prevladamo odnose vladavine u društvu“. Implikacija ovog zahtjeva je: neotklonjivi zahtjev za razumijevanjem i kritikom povijesnih i društveno/kulturno postalih ili mentalno interioriziranih odnosa dominacije, naime, kritičko suočavanja sa odnosima moći, potčinjavanja, ugnjetavanja koje se javlja u različitim praksama nasilja i okrutnosti a koje (prakse) uvijek iznova nalaze svoje „alibije“, svoje političke advokate i svoje „više“, povijesne“ i/ili „kulturne“ razloge, uključivši i groteskni „egzistencijalni“= „vitalni“= „biološki“ razlog borbe za život i biološki opstanak dotične političke zajednice, koja (borba za opstanak) služi kao alibi i pokretačka energija najbrutalnijih političkih praksi okrutnosti u povijesti beščašća. Premda, pak, „javna upotreba uma“ i njeno „neispunjeno obećanje“ ostaje „nedostignuti ideal“, ona na prestaje biti neotklonjivom moralnim imperativom – kao uvjet mogućnosti emancipatorskih zahtjeva u svijetu koji je krvava pozornica igara moći i višestrukih praksi brutalnog nasilja (samo: novim sredstvima u novim povijesnim društvenim, političkim i kulturnim okolnostima, ali sa prastarim motivima volje za moći i žudnje za vladavinom). U tom pogledu skeptici dolaze na svoje, u višestruko variranom stavu da u ljudskoj povijesti nema ništa novo osim beskonačne proizvodnje i umnožavanja ljudska patnje.

Spomenutom Gordonovom komentaru koji sažeto markira neke od ključnih akcenata (ili moralnu jezgru) Habermasovog filozofskog angažmana, komplementaran je jedan od Habermasovih brojnih kritičko-dijagnostičkih iskaza koji nama suvremenicima portretira više nego dobro poznatu epohu, naime: „epohu koja je izumila’ plinske komore i totalni rat, državno provedeni genocid i logore smrti, pranje mozga, sistem državne sigurnosti i panoptički nadzor cijelog stanovništva. To (20. – S.B.) stoljeće ‘proizvelo’ je više palih vojnika, više likvidiranih građana, ubijenih civila i prognanih manjina, više mučenih, poniženih, izgladnjelih i smrznutih, više političkih zatvorenika i izbjeglica, nego što se do tada moglo samo i zamisliti. Fenomene nasilja i barbarstva određuju signali epohe. Od Horkheimera i Adorna do Baudrillarda, od Heideggera do Faucaulta i Derridaa, totalitarne crte su se urezale u strukturu dijagnoze vremena (…). 1945. godina bila je horizont nade jer su „pobjeda i poraz” iz 1945. trajno obezvrijedili one mitove koji su od kraja 19. stoljeća na širokoj fronti bili mobilizirani protiv baštine 1789. Pobjeda Saveznika nije samo postavila smjernice za demokratski razvitak u Saveznoj Republici Njemačkoj, u Japanu, u Italiji, konačno i u Portugalu i u Španjolskoj. Svim legitimacijama koje nisu, barem verbalno, doslovno stale iza univerzalističkog duha političkog prosvjetiteljstva tada je izmaknuto tlo ispod nogu“. (Upor. Jürgen Habermas, Die postnationalne Konstelation. Politische Essays, Suhrkamp, Frankfurt a. M. 1998. str. 74, 75 i naredne“; citirano iz; Sulejman Bosto/Tomislav Cipek (ur.), Predgovor za zbornik Kultura sjećanja: 1945/povijesni lomovi i svladavanjre prošlosti/, Disput, Zagreb 2009, str. 8. i 9.).

Ova historijska dijagnoza koja nije puka reminiscencija na „prošlo“ i „nepovratno“ (?) iskustvo užasa i totalnog kraha humanističkih ideala i utopijskih nâda čovječanstva, – sadrži jedan optimistički intonirani suvišak u formulaciji „da su pobjeda i poraz iz 1945., trajno obezvrijedili (?) one mitove……..“; bolje bi bilo reći: nisu ih trajno stavili izvan snage i nisu im oduzeli formativnu moć u organizaciji, oblikovanju društvenih, političkih, kulturnih, životnih formi i mentalnih sklopova u modernim društvima. Ovdje nam nije potrebna historijska ili historiografska, političko-teorijska ili kulturološka, genealogija koja nam uvijek iznova na rasteru povijesne dinamike i logike povijesti iznova dokazuje da postoji historijski kontinuitet epohâ užâsa, nasilja, okrutnosti, političke operacionalizacije predmodernih (i modernih) mitova, mehanike i metodologije moći i vladavine, te politički, ideološki, tehnički i/ili kulturno upravljane i kontrolirane proizvodnje zla, straha, mržnje, destrukcije, etc. Taj kontinuitet nije prekinut, a prosvjetiteljska nada u civiliziranje barbarstva i oblikovanje novih, nenasilnih društvenih i životnih formi (pod rukovodstvom uma) iznevjerena je ili kompromitirana (o čemu se kritički govori u poznatoj figuri dijalektike prosvjetiteljstva).

Epoha političkog barbarstva koju opisuje i Habermas, krah civilizacije u kojoj je poništen ili razoren njen moralni supstrat, to barbarstvo u epohi moderne, na vrhuncu moderne koja jednom sebe bila razumijevala kao napredak čovječanstva a svoju unutarnju i vanjsku političku formu razumijevala kao „napredak svijesti slobode“ ili kao „umnu zbilju slobode“– ta epoha političke kulture na vrhu modernosti doživjela je krah na kraju 20. stoljeća u prostoru i vremenu naše generacijske sadašnjosti: i u barbarskoj vojnoj i političkog agresiji i na tlu Bosne i Hercegovine i Hrvatske, nakon raspada Jugoslavije. Citirana Habermasova dijagnoza epohe, u svim elentime navlas odgovara stvarnosti te barbarske ideološke i vojne prakse, čija su sredstva i ciljevi supstancijalno isti kao u dalekim (ili bliskim?) godinama nacionalsocijalizma, fašizma i staljinizma 20. (danas već 21.) stoljeća. Suvremeno barbarstvo i njegova ideološka podloga, te njegove (totalitarne, autoritarne, nedemokratske i nasilne prakse), odnosno prakse teško shvatljive okrutnosti i nasilja kao političkog sredstva, još je živo. Njime se kompromitirala politička kultura moderne i njene negdašnje emancipatorske nade koje su poništene i kompromitirane programima i praksom genocida, masovnim zločinima i razaranjima cijelih životnih i duhovnih sklopova, ljudskim klaonicama i stratištima, masovnim grobnicama…. Ukratko: u krilu emancipacijski shvaćene moderne rođen realiziran je i pogreb te iste moderne i njezinih (utopijskih?) političkih, kulturnih, duhovnih projekata i očekivanja. Moderna odnosno moderna politička kultura – bez moralne supstancije i uz istovremeno depotenciranja uma kao praktičkog uma, odnosno, uma kao moralne formativne moći ljudskog života i ljudskih zajednica (naime, depotenciranje kao svođenje uma na instrumentalno/tehničko/pragmatičko/utilitarno/računajuće…mišljenje, to jest, svođenje mišljenja na kalkil proizvodnje, održavanja i reprodukcije ekonomske i političke moći kojom upravljaju interesi i potrebe aktera i nositelja vlasti u dotičnim društvima) u liberalnim (ili: u postliberalnim) političkim i ekonomskim varijacijama, – ta moderna (etički deficitarna politička kultura) pati od vlastite supstancijalne nedovršenosti i protuslovlja. O tome među ostalim piše Helmut Dubiel: „… tek danas u svijest ulazi problem koji je doduše kapitalističkom moderniziranju bio od početka svojstven, ali se stoljećima mogao skrivati pod ostacima tradicije. Moderniziranje orijentirano na logiku tržišta parazitski se hranilo stanjima društvenog morala skrbi, solidarnosti, miroljubivosti i poštovanja ugovora – to jest, jednog morala u čijoj proizvodnji to moderniziranje (u svojoj vlastitoj funkcionalnoj zakonitosti) istodobno ne sudjeluje. Prema tim stanjima morala kapitalizam se odnosi kao krupna industrija prema fosilnim gorivima: u sklopu njene ekspanzije ona se troše. Simptomi na kojima sazrijeva svijest o krizi suvremene kritike kulture, kao na primjer bujanje egocentričnog i utilitarnog držanja nasuprot političkoj zajednici, stanja anomije, stoga nikako ne označavaju kraj građanskog sistema vrijednosti, nego štoviše, njihov historijski trijumf koji više nije filtriran kroz ostatke tradicionalne kulture.“ (u: Helmuth Dubiel, Neizvjesnost i politika, Sarajevo, 2006. str. 7.).

Ovdje je riječ o unutarnjim suprotnostima „kapitalističkog moderniziranja“ i o moralnoj desupstancijalizaciji modernih društava, koja (kako piše Dubiel) svoj moralni deficit parazitarno kompenziraju iz „fosilnih ostataka“ tradicionalne kulture ili, štoviše, posve zaboravljaju kapacitete tradicionalnih moralnih koncepata.

Pritom je ovdje potreban oprez u razumijevanju normativnog kapaciteta tradicionalnih (moralnih, političkih i kulturnih) poredaka, budući da Dubiel na drugom mjestu dijagnosticira sistemsku napetost i dvoznačnost moderniziranja koja se sastoji u dualističkoj napetosti između suvremenih procesa prosvjetiteljskog nadilaženja tradicionalnih moralnih i kulturnih koncepata – i tendencijâ konzervativnog tradicionaliziranja; napetost između globaliziranja formalno-tehničke, instrumentalne, utilitarne i pragmatičke racionalnosti (koja se prelijeva u formalno-proceduralnu racionalnost oblikovanja demokratske političke volje i političkog prostora) i religijski inspiriranog novog sakraliziranja životnog svijeta, odnosno, zahtjeva za povratkom i važenjem tradicionalnih vrijednosnih i normativnih poredaka predmoderne kulture koji pretendiraju biti normativni i formativni u suvremenim životnim, političkim i kulturnim procesima kompleksnih društava (npr. u političkom samorazumijevanju i pretenzijama na moć i privilegirano važenje dotične političke zajednice, u političkoj mobilizaciji, u kulturnom prostoru, razumijevanju i tvorbi „identiteta“…etc). Stoga bi se dijagnoza moralnog desupstancijaliziranja modernih društava – koja su se nekoć hranila emancipatorskom nadom i idejom ljudske povijesti kao umno vođene povijesti slobode – trebala usredotočiti na istovremeno naličje te povijesne utopije, odnosno, mora se suočiti (i) sa ljudskom poviješću kao poviješću neprekidnog nasilja, sa poviješću kao pozornicom užâsa i patnje, i sa rijekom zločinâ i beščašća koje traje od kako je svijeta i vijeka. Nije sigurno da se moralni deficiti naše epohe mogu kompenzirati rehabilitacijom starih (tradicionalnih), navodno stabilnih i nadvremeno važećih moralnih poredaka kao tobože pouzdanih i vrijednosnih i normativnih izvora morala. Jer, premda radikalni raskidi sa (kulturnim, moralnim i političkim) tradicijama u ime ideje napretka, zapravo ignoriraju jedinstvo ljudskog povijesnog iskustva i kao i njegovu oblikotvornu i smislotvornu ali i destruktivnu snagu, njegovu genealogiju i dramatiku (čak i kada tu dramatiku strukturno sačinjavaju i smrtonosne igre svakojakog nasilja), premda, dakle, ti raskidi ostaju pri vrijednosnom klišeu: mrtva tradicija vs. živi napredak, i premda se tradicijska iskustva čovječanstva na vremenskoj i vrijednosnoj skali (u patetičnom konzervativnom diskursu) suvremenicima obraćaju glasom „majke roditeljice“ (a koja kao „majka“ i „učiteljica“ od suvremenika iziskuje bezuvjetno divljenje, poštovanje i lojalnost) – ta tradicija često nastupa i „kao maćeha“ koja nas u brojnim povijesnim katastrofama ostavlja na cjedilu (kako to u jednom mjestu zgodno formulira Peter Sloterdijk, referirajući se na tragično njemačko iskustvo).

Drugim riječima: jesu li političke prakse suvremenih društava zapravo pokazatelji moralne manjkavosti tih politika, odnosno, pokazatelji zaborava ili ignorancije načela moralnog univerzalizma i njegove obaveznosti u praktično-političkim, kulturnim i pravnim i drugim životnim formama? Spomenuto maćehinsko „ostavljanje na cjedilu“ političkih i društvenih praksi, proizvodilo je i proizvodi. Ona povijesna stanja čovječanstva u kojima je suspendirana ili poništena praksa moderne demokratska političke kulture utemeljene na postulatu bezuvjetnog univerzalnog važenja ljudskih prava i ljudskog dostojanstva, odnosno na idealu slobode bez nasilja. Likvidacija univerzalne obaveznosti postulata slobode i ljudskog dostojanstva (kao moralne jezgre i politike, i prava i životnih svjetova) – rezultirala je u posttotalitarnim društvima proizvodnjom nasilnih totalitarnih, autokratskih, diktatorskih… etc… režima koji su, takoreći, na nagovor „maćehinskih tradicija“, kao sredstvo i kao formu političkog oblikovanja života društva, umjesto umskog ophođenja sa društvenim realnostima i umjesto umom vođenih vrijednosnih poredaka, instalirali nasilje i njegove derivate kao instrument i metodu vladavine i njemu adekvatni ideološki vokabular i jezik. Taj vokabular se – umjesto nenasilnog jezika umno vođenog javnog diskursa – gradi na ideologiziranoj monološkoj retorici nacionalnih (kolektivnih) mitoloških naracija koje se upotrebljavaju kao energent političke mobilizacije i samorazumijevanja dotičnih etničkih/plemenskih/ nacionalnih zajednica, u energiji narcisoidnog samopotvrđivanja, u proizvodnji ksenofobije, u fabriciranju mržnje i straha od Drugih, u stigmatizaciji individualne autonomije mišljenja i djelovanja, – ukratko u neotklonjivoj žudnji za moć i žudnji za neukidivom vladavinom. Riječ je o likvidaciji moderne demokratske političke kulture u kojoj /likvidaciji/ umire autonomija ljudske slobode, a koja /likvidacija/ sebe i svoja klijente hrani nacionalnom mitologijom kao ideologijom. Pritom je paradoksalno (tačnije: groteskno), to da taj mitologizirani politički teror demagoški gradi mit vlastite „etike“, retorički (ali neuko) oponašajući rječnik velikih kulturnih i etičkih tradicija i teorija. Gromoglasno i groteskno se na političkim i medijskim tribinama govori se o „slobodi“, „miru“, „dostojanstvu“, „časti“, „ljubavi“, „dobroti“, „istini“, „herojstvu”, „junaštvu“, „čovjekoljublju“, „milosrđu“, „sreći“, „vjeri“ etc. Krajnju moralnu niskost i drskost u tome predstavlja to što lažovi govore o istini, razbojnici i kradljivci o poštenju, zatvorski čuvari koncolgora o slobodi, progonitelji i mučitelji o „humanom preseljenju“, ubojice o herojstvu, rušitelji ljudskih domova, gradova, bogomolja, svjetova umjetnosti – o kulturi. Koruptivna moć onih koji su se dokopali vlasti čini ih moralno bešćutnim, i dok uživaju u obilju i plodovima svog ratnog plijena, oni oholo ignoriraju glad i bijedu siromaha, drsko uzdižući prst svoje moći odbijaju prigovore za amoralnost jer – naravno (?) – oni tobože znaju šta jest a šta nije moralno i jer (gle čuda!) oni su oni „izabrani“ (naravno, na izborima ako ne i „božanskom milošću“) pa su tako (tobože) stekli apsolutne ovlasti status i samoproglašenih monopolista morala i moralnih mjerila, monopolista razlikovanja dobra i zla, sreće i nesreće….

Kako ta drskost moći koja sebe samoproglašeno nudi kao moć koja je tobože certificirana „božjom voljom“ i sa omnipotentnim ovlaštenjem u pitanjima društva i ljudskih života, kako ta drskost može to što može ? Odgovor bi mogao biti: može zato (što joj se) može. A može joj se zato što neograničeno raspolaže svim sredstvima društvene moći. Od materijalnih bogatstava do institucijskih i političkih poluga vlasti (zakonodavne, izvršne i sudbene) kao i mehanizama prinude, te i metodologijom i makijavelističkog lukavstva vladavine, sistemima kontrole mišljenja, kontrom medija, tržištem ideja i kulturnih praksi. Mala je utjeha je da se – nakon iskustva katastrofa i razaranja cijelih životnih svjetova i i nakon poraza totalitarističkih političkih poredaka – nastali vakuum pravno-politički popunio samo formalno-demokratskim oblicima političkog pluralizma i pukim formalno-proceduralnim demokratskim postupcima u uspostavljanju demokratskih institucija i formalnim izbornim oblikovanjem političke volje. Jer: negdašnji totalitarni modeli vlasti su (umjesto građanske političke kulture čiji su akteri slobodne i autonomne individue) samo zamijenjeni pluralizmom lokalnih/parcijalnih/nacionalističkih međusobno konkurirajućih totalitarizama koji su (etno-, ili nacionalno-centrirani) u svojoj internoj strukturi a i u eksternim političkim interakcijama i u uniformnoj ideološkoj normiranosti, također totalitarni (=bazirani na prinudi jednoglasja, na bezuvjetnoj lojalnosti dotičnoj nacionalnoj zajednici i njenim političkim i vrijednosnim predodžbama i ciljevima, ideji jedinstva „nacionalne duše“ i jedinstvenog nacionalnog tijela, te na kultu vođe i njegovoj mesijanskoj omnipotenciji, etc).

Riječ je, dakle, o prividu demokratizacije političke stvarnosti, ili (drukčije rečeno) o regresiji u predmoderna politička stanja, odnosno u reprimitivizaciji političkog oblikovanja društva, ili: o novom političkom primitivizmu koji se u političkim akcijama hrani naconalističkim/kolektivističkim predožbama kao instrumentima proizvodnje, održavanja i reprodukciji gole vlasti i moći. Ta regresija društava i politike u predmoderna stanja – generirana je (možda reaktivno, možda kompenzacijski) iskustvima i užasima rata, odnosno izrasla na tlu iskustava nepojmljive patnje i počinjenih zločina, na iskustvu genocidnog nasilja i u takoreći jučerašnjim ratom 1992-1995. na tlu Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Ta iskustva koja predstavljaju signaturu epohe, o čijim užasima govori Habermas u gore navedenom citatu. U toj Habermasovoj dijagnozi koja je adresirana na učinke njemačke nacionalsocijalističke katastrofe 2. svjetskog rata, sublimiran je sav užas moderne epohe. Njemačka nacionalsocijalistička i fašistička katastrofa i njezini brojni derivati, nije tek strašna epizoda koja je iza nas. Jer, razmjere tog užasa nisu epizodne ili privremene (kao da bi ostatak povijesti čovječanstva bio pitomi i idilični humanistički uspon i napredak čovjeka?). Užas traje i danas jer iskustva nasilja i zločina imaju dugoročno djelovanje, kao što je taj užas u svojoj dehumanizirajućoj neljudskosti, kao signum cijele ljudske povijesti poopćiv i omniprezentan. U Habermasovu dijagnozu epohe tako se posve uklapa i iskustvo krvavog genocidnog pokolja u ratu u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj 1992-1995. Njegov apel je apel za rehabilitaciju zaboravljenog moralnog univerzalizma, odnosno, kritika izokretanja tradicionalnih univerzalnih imperativa (kao na primjer, izopačenja (i) religijski normiranog imperativa: „Ne ubij“ u izokrenuti militaristički imperetiv: „Ubij što više možeš!“ – o čemu, među ostalim piše Peter Sloterdijk). U radu na obnovi moralnog univerzalizma, odnosno kultiviranju osjetljivosti za ljudsku patnju spada i refleksivno prihvatanje pouka katastrofa i nužnost prihvatanja vlastite moralne odgovornosti. Ta obnova moralnog univerzalizma mora biti rad i djelo praktičnog uma i neka vrsta intelektualne, moralne i kulturne re-edukacije (Habermas). S obzirom na iskustva počinjenih zločina i s obzirom na povijest propasti ljudskosti -, ideju čovječnosti i ljudskog dostojanstva može spasiti temeljno osjećanje stida i reflektirana svijest o krivnji koja mora moći pristati i na proces učenja i njemu pripadnu epistemološku kompetenciju. No, u pitanja „moralne obnove“ ili pitanja apelâ na imperativ moralne odgovornosti, danas se retorički i demagoški upliću i dnevno-pragmatički motivirani akteri realno-političke scene. U tom pogledu, (naprimjer) ponovo groteskno zvuči retorička poštapalica aktualnih političkih govornika, kada – gotovo u pravilu – u raspravi o nekom tekućoj političkoj temi svoju „uvjerljivost“ ili prihvatljivost svoje tvrdnje osnažuju frazom: „odgovorno tvrdim da….“ . „Odgovorno“? Ko je ili gdje je ta instancija odgovornosti (koja bi podrazumijevala moralnu ili pravnu sankciju)? Kome dotični govornik moralno ili pravno„odgovara“ (samome sebi? političkom suborcu? političkom oponentu? partiji? vođi? naciji? interesnoj grupi ili moralnom ili pravnom autoritetu, mami i tati? precima?…etc.) Takvo devalviranje riječi „odgovornost“ predstavlja jeftinu retoričku bižuteriju ili, naprosto, štrebersku dnevno-političku floskulu. Jer dotični ne odgovara baš nikom.

Ali ondje gdje se susrećemo sa kompleksnom dubinom pitanja odgovornosti i krivnje za počinjena zla, jesu djela iznimnih intelektualnih i moralnih autoriteta kao što su Jürgen Habarmas i Karl Jaspars. Obojica, različitim filozofskim stilovima i jezicima rade na istoj stvari i sa jednakim intelektualnom i moralnim snagom. Tako na kraju ove bilješke dospijevamo na sam početak teškog i obavezujućeg pitanja, odnosno do Jaspersovog odgovora na pitanje o političkoj odgovornosti Njemačke u knjizi Pitanje krivnje /o političkoj odgovornosti Njemačke. Ta fascinantna knjiga svojom filozofskom dubinom, moralnom snagom i izvrsnošću svoje stilske i jezične sačinjenosti nadilazi vrijeme svoga povoda i vrijeme svoga nastanka. Svojom suvremenošću vraća (zaboravljeno?) dostojanstvo moralne refleksije i njezine obaveznosti i poziva nas da uvijek iznova promišljamo nikad zakašnjelo pitanje o dilemama i izazovima moralnog suočavanja sa problemima (i vlastite) krivnje i odgovornosti. Strpljivo i temeljito čitanje ovog briljantnog spisa ne može zamijeniti kakva skraćena „dobra interpretacija“ jer bi čak i takva interpretacija oštetila ljepotu i snagu Jasparsove riječi. Stoga, za ovu priliku, samo ilustrativna uputa na neke pojmove iz ove Jaspersove pojmovne i moralne, anatomije iskustva krivnje: u njegovoj tipologiji krivnje susrećemo analizu iskustava odgovornosti, krivnje, osjećanja stida i straha, iskustvo nelagode odgovornosti i samoodgovornosti etc. Sukus Jaspersovog moralnog apela možda je moguće poentirano izraziti u njegovoj oporuci (na koju sam bio uputio u jednom drugom testu u drugom kontekstu), – naime, u poruci da se mi koji smo preživjeli katastrofe, moramo čuvati oholosti onih koji su preživjeli i da kao moralna bića moramo moći ostati potreseni zbiljom.

Sulejman Bosto
Autor Sulejman Bosto 1.7.2019. u 10:40